Copyright ©2026 Žarko Paić

Ushitna vrtoglavica svijeta: tehnosfera i pitanje o slobodi

Razgovarala Lada Žigo Španić

(Objavljeno u časopisu Republika, br. 5-6/2025. pod naslovom „Postali smo robovi narcističke kulture slike“)

October 6, 2025
Ushitna vrtoglavica svijeta: tehnosfera i pitanje o slobodi
Žarko Paić

Dobitnik ste Nagrade HAZU za četiri knjige krovne teme „Tehnosfera: teoretiziranje umjetnosti i umjetna inteligencija“, objavljene u razdoblju 2021. – 2023.godine. Riječ je o knjigama koje su objavili ugledni svjetski izdavači. Kako je nastala ta „tetralogija“?

Sve je otpočelo s ubuhvatnom „ontologijom digitalnoga doba“ naslovljenom Tehnosfera, koju sam u pet svezaka objavio u izdanju Sandorfa i Mizantropa 2018-2019. godine. Predstavio sam glavne postavke svojeg mišljenja suvremenosti u nekoliko tekstova u međunarodnim zbornicima i časopisima u SAD-u i Europi, te na interdisciplinarnim znanstvenim konferencijama posvećenim pitanju smisla ljudske egzistencije u doba tehnosfere s obzirom na radikalne promjene svih aspekata života u neoliberalnome kapitalizmu kojeg više ne određuje tradicionalni pojam rada, već tehnoznanstvena konstrukcija umjetnoga života na temelju vladavine pojmova umjetne inteligencije, umreženoga globalnog društva i kulture kao nove ideologije spektakla kojim upravlja moć slike nad jezikom. Veliki akademski svjetski izdavači kao što su Cambridge Scholars Publishing, Springer, Palgrave Macmillan i Schwabe Verlag iskazali su zamjetan interes za moje autorske knjige koje uvode u diskurs društveno-humanističkih znanosti nove pojmove i nove discipline kao što su, primjerice, digitalna estetika, znanost o slici, filozofija posthumanizma i transhumanizma. Spomenut ću ovdje knjigu koju je objavio Springer 2021. u svojoj uglednoj ediciji Briefs in Philosophy naslovljenu „Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without A World“ i koja se nalazi na popisu brojnih sveučilišta u svijetu kao obvezna ili sekundarna literatura diplomskih i doktorskih studija iz suvremene filozofije umjetnosti, estetike, medijskih i vizualnih studija.

Pojam kojim određujem apsolutnu vladavinu tehnoznanosti, kognitivnoga kapitalizma i vizualizacije svijeta kao doba tehnosfere nije tek „moj“ konceptualni izum, već zbiljsko stanje onoga što prožima društvene odnose na globalno-planetarnoj razini uz „narcizam malih razlika“ kulture, da se poslužim poznatom Freudovom misaonom formulom. Mi više nemamo posla s tzv. visoko razvijenom modernom tehnologijom kao alatom proizvodnje virtualnih svjetova kojim upravljamo kao subjekti i gospodari nad prirodom i drugim ljudima. To je shvaćanje naprosto naivno i nema razloga podržavati više ove zastarjele iluzije o instrumentalnom karakteru tzv. tehničkoga svijeta. Tvrdim i to dokazujem u svim svojim knjigama, da je posrijedi ulazak u doba u kojem tehnosfera postaje samosvrha onkraj granica ljudske volje za znanjem kao moći vladanja nad svijetom. Umjesto tehnologije kao sredstva koje služi čovjeku kao subjektu, susrećemo se s obratom u samoj biti čitave povijesti naše ljudske civilizacije koju su oblikovali mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Tehnika je prirodna ruka ljudske osjetilnosti, tehnologija označava automatsko kretanje stroja u modernome životu funkcija i struktura, a tehnosfera predstavlja konstrukciju umjetnoga života s pomoću sveze umjetne inteligencije i umjetne intuicije. Ništa više ne može ni zaustaviti niti preokrenuti ovaj smjer svjetske povijesti ljudskoga mišljenja koji u trijadi životinje-čovjeka-stroja nadilazi granice zemlje i postaje upravo ono što je još 1938. godine najveći filozof 20. stoljeća Martin Heidegger u spisu Osmišljavanje (Besinnung) najavio kao vladavinu: (1) racionalnosti, (2) totalnosti, (3) imperijalnosti, (4) dinamičkoga i (5) planetarnoga.

Mi, suvremeni, izbačeni smo u prostor-vrijeme one logike koja svoj uzor ima u slici superračunala HALA 9000 iz najznačajnijeg filma ideja uopće, Kubrickova remek-djela 2001. Odiseja u svemiru, a to znači da sve smjera spram onog što nazivam pojmom autopoiesisa (samokretanja, samovođenja, samo-organiziranja) od autonomnih objekata (dronova, automobila, aparata) do transformacije ljudskoga tijela u sprezi umjetnoga mozga i čudovišnoga ubrzanja svih operacija potrebnih za vladavinu društva kao stroja. Nije potrebno posebno domišljatosti da bi se uvidjelo kako je najveća opasnost ovog procesa tehnologiziranja mišljenja i djelovanja čovjeka u svijetu bezavičajnosti već posvuda uspostavljena kontrola nad slobodom u svijetu života koja nezadrživo nadilazi sve granice privatnosti i intime klasičnog građanskoga društva i postaje distopijsko umrežavanje morbidnih politika i ideologija hibridnoga autokratskog poretka vladavine (slučaj Kine i Rusije). U svojoj knjizi The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, 2022. ovo sam teorijski razvio kao nastanak nove forme „digitalnoga totalitarizma“ sa svim dalekosežnim posljedicama za budućnost zapadnjačke demokracije i kulta individualizma. (https://www.harvard.com/book/9783031189418 i https://de.wikipedia.org/wiki/Totalitarismus#Digitaler_Totalitarismus )

U svojoj „Knjizi lutanja“ koja je nagrađena Nagradom Zvane Črnja iskazujete, među ostalim, i stav kako tehnosfera dokida metafizičku povijest zapadne civilizacije. Koja je to nova os svijeta koji se više ne oslanja na metafiziku?

Dopustite da još malo zadržimo pozornost u razjašnjenju „mojeg“ fundamentalnoga koncepta tehnosfere kao uvjeta mogućnosti svih dosad izvedenih filozofijskih istraživanja koja imaju izravne posljedice na sve bitne aspekte ljudskoga života. Nužno je pokazati razliku između tzv. analognoga i tzv. digitalnoga doba s pomoću vodećeg pojmovno-kategorijalnoga sustava metafizike a to znači filozofije, znanosti i umjetnosti od Aristotela do Heideggera, i onog što bismo mogli nazvati krajem metafizike u pojmu tehnosfere kao vladavine kibernetike. Aristotel je najveći mislilac klasične metafizike i on uspostavlja model/shemu mišljenja koju nazivamo zakonom uzročnosti i poretkom svrhovitosti. Svaka stvar u prirodnome okružju, od pojma božanskoga do primjerice Orfejeve lire kojom doziva svoju ljubljenu Euridiku iz svijeta mrtvih, mora biti misliva kroz četiri uzroka koji ujedno podaruju bićima njihovu bit i svrhovitost. To su: (1) causa formalis, (2) causa materialis, (3) causa efficiens i (4) causa finalis. Usput, Marx u Kapitalu ponavlja uz pomoć Hegelove dijalektike ovu shemu kad kaže da proces rada u vladavini kapitala u modernome kapitalizmu zaokružuje proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju. Čitav analogni svijet zasniva se na ovom „četvorstvu“ kojim ljudsko mišljenje svojim pojmovljem nastoji obuhvatiti stvarnost kao svezu bitka-Boga-svijeta-čovjeka.

No, dolaskom kibernetike poslije 2. Svjetskoga rata, koja kao univerzalna znanost upravljanja sustavima prirode i društva omogućuje nastanak računala i mreža u interakciji čovjeka i svijeta, slavno doba Aristotelova četiri uzroka nastanka „stvari“ postaje zastarjelo i otuda nedjelotvorno za složeni poredak razvitka i napretka suvremenoga kapitalizma i njegovih formi društveno-političkih poredaka moći i znanja. Umjesto „prirode“ susrećemo se s djelovanjem „čovjeka“ kao subjekta koji se svojim racionalnim mišljenjem (matematikom i fizikom) preobražava u rad „mislećih strojeva“ koji ne da samo zamjenjuju fizički rad robotikom, već u tendenciji smjeraju spram posvemašnje automatizacije proizvodnje i nastanka autonomnih objekata koje pokreće sustav AI. „Četvorstvo“ uzroka u sklopu kibernetičkoga načina mišljenja postaju: (1) informacija, (2) povratna sprega (feedback), (3) kontrola i (4) komunikacija. Dok je finalni uzrok bio i posljednja svrha modela organskoga svijeta i ljudskoga rada i proizvodnje, sada u digitalnome poretku vlada samosvrha komunikacije koja nastaje protokom informacija i kroz procese kontrole samog društva neprestano se razmjenjuje u mrežama podataka s korisničkim potrebama. Ključni uzrok djelovanja u ovom modelu mišljenja koji pretpostavlja misleći stroj kao novoga subjekta/objekta jest feedback, što znači da se sve vrti u krugu i ponavlja ne više pasivno, nego kao razlika u aktivnoj virtualnoj aktualizaciji. Najveći mislilac ovog digitalnoga konstruktivizma u kojem živimo jest Gilles Deleuze, francuski filozof, za kojeg je opravdano Michel Foucault jednom rekao da će biti ključni autor za svaku buduću filozofiju u 21. stoljeću. I doista je tako.

Tehnosfera nema više ništa s oponašanjem statičnoga modela svijeta i vječnom i postojanom prirodom koju filozofija, znanosti i umjetnosti samo „prikazuju“ i „predstavljaju“ svojim naslijeđenim pojmovljem. Njezina je „bit“ u trijadi računanja-planiranja-konstrukcije tehnički proizvedene „umjetne stvarnosti“ koja postaje istinska stvarnost kroz modele simulakruma i simulacije, a umjesto jezika koji je bio temeljni označitelj metafizike, sada smo postali slobodni robovi narcističke kulture slike. Pogledajte kako ovaj model mišljenja i djelovanja sintetičke stvarnosti „savršeno“ funkcionira u našem svijetu. Čim nestane električne energije, sve se urušava i završava u bezdanu ništavila, sustavi pucaju po šavovima, kaos i zamračenje života postaje gotovo nalik povratku u špilje, a čovjek od „normalnoga“ stupnja agresivne životinje koja može još nadzirati svoje nagone za razaranjem Drugoga, odjednom „ludi“ i od histeričnoga stvora poprima značajke pishopatološkoga Narcisa izvrsno uobličenog u liku onog mahnitoga pisca kojeg sjajno igra Jack Nicholson u horror-filmu Stanleya Kubricka Isijavanje (The Shining) iz 1980. godine.

Što nam to govori? Da je tehnosfera ulazak kozmo-tehno-evolucije u ljudski mozak kao sintezu razuma i emocionalnosti i da je njezina apsolutna moć neljudskoga karaktera koja nadilazi mogućnosti ljudske kontrole. Umjesto „osmišljavanja“ i „smisla“ koje je metafizika nastojala u svim svojim epohama uzdići do najviše razine ljudske egzistencije, sada je na djelu „pragmatika znanja“, „jezične igre“, „vizualna kompetencija“ u fascinantnome ubrzanju procesa napretka i razvitka društava i kultura utemeljenih na broju i slici (kvantifikaciji i vizualizaciji). Ako je najznačajniji medij analognoga doba bio vezan uz jezik, a to je civilizacija teksta u obličju Knjige, sada je promjena u tome što svi mediji postaju sintetička i integralna mreža u formi digitalne slike čije značenje dolazi iz trijade informacije-koda-komunikacije. Naravno, to je doba filma kao slike događaja i nije slučajno da je u ideji najznačajniji film koji savršeno prikazuje i predstavlja naše doba upravo Matrix iz 1999. godine Lane i Lilly Wachowski.

Ne postoji „nova os svijeta“, jer tehnosfera konstruira iz sebe same, iz „umjetnoga mozga“ nove svjetove koji ne postoje u tzv. stvarnosti o-sebi kako bi to formulirao Kant. Ono što „postoji“ jest volja za moć nove misaone „matrice“ i „platforme od struna“ za sada na svojem kraju „digitalnoga svijeta“, a čim dođu u optjecaj kvantna računala, ulazimo u doba totalne vizualizacije života, u posthumano stanje u kojem čovjek kao Nietzscheov „nadčovjek“ prelazi svoje dosadašnje metafizičke granice i postaje homo kybernetes kao sveza AI i sinestetičke tjelesnosti, biće koje počiva na interakciji s autonomnim objektima u svim aspektima njegova života od prednatalne selekcije do produljenja biološkoga života. To je ukratko sažetak moje knjige Suvišan čovjek: Refleksije (Matica hrvatska, Zagreb, 2021. prir. Damir Barbarić). Ono što je ovdje za književnost koja katkad i prethodi filozofiji osobito važno jest da je to stanje još 1949. godine genijalno pretkazao i opisao Jorge Luis Borges u svojoj pripovijesti Besmrtnik. Iz svega je razvidno da je tehnosfera ne samo realizacija metafizike, već i njezin skriveni testament, jer je u istinskome smislu pojam autopoiesis onaj koji je od Platona u ophođenju s idejama koje pripadaju božanskome i čovjeku a riječ je o „biti“ ne samo ljudske povijesti, već i kozmičke evolucije uopće. Ta se „bit“ tako kristalno jasno ukazuje svakom ljudskome biću jer je uzvišeni hram njegove egzistencijalne slobode koju krasi ljepota življenja pod zvijezdama. Ta je riječ ono što povezuje i metafiziku i tehnosferu, i ideju Boga i čovjeka i ona je neizbrisiva zauvijek ꟷ stvaralaštvo i stvaranje Novoga.

„Knjiga lutanja“ obuhvaća pisma, razgovore i zapise. Brojna ste pisma uputili suvremenim intelektualcima. Vratili ste zaboravljenu epistolu u suvremenu filozofiju i kulturu. Je li i to Vaš odgovor autističnoj tehnosferi?

Prava je „istina“ o nastanku i glavnoj težnji Knjige lutanja u tome da sam htio u tri diskurzivna „žanra“ kao što su to pisma, razgovori i zapisi ponajprije objasniti ono što pripada misaonome putu kojim se tehnosfera razvija u mojim knjigama kao „nužan slučaj“ otvorenosti vlastite egzistencije svijetu kao osmišljavanju kroz dijalog s Drugima. Jasno je, dakle, da se filozofija i umjetnost ne nalaze samo poput usklađenih zvona na udaljenim brijegovima, kako glasi jedna divno pogođena Heideggerova prispodoba. Njihova je životna i misaona povezanost gotovo pitanje smisla održivosti ovoga svijeta kojemu pjesništvo podaruje bit jeziku kao kazivanju. U pismu upućenom filozofu i književniku Nenadu Obradoviću u Knjizi lutanja stoje i ove riječi:

„Kad nam je teško, kad smo izgubljeni i napušteni u samotnosti ovog svijeta, potrebna nam je riječ utjehe, a ne zvuk ili slika neke nepoznate mistične sile. Potrebno nam je da u svetome bijegu od ovog svijeta dospijemo upravo tamo kako to poetski iskazuje Charles Baudelaire u Spleenu Pariza kad kaže Anywhere out of the World. To je spasonosna formula moderne egistencije čovjeka, a ne puki eskapizam. Biti negdje izvan ‘ovog’ svijeta ne znači vjerovati u moć onostranosti kao iluzije nad iluzijama. Naprotiv, biti negdje izvan ‘ovog’ svijeta’ znači obitavati u istinskome svijetu riječi kao u svojem jedinom pravome domu.“ (Knjiga lutanja, Litteris, Zagreb, 2024., str. 69)

Pisma koja su ovdje ujedno dio stvarne prepiske, ali ponaprije su imaginarne i apokrifne „poslanice“ upućene Drugome poput Agambena, Nancyja, Tuymansa, Sorgnera, Merscha, Waldenfelsa, Rosenberga te imaju značenje obrazloženja određene ideje kao što je to u slučaju Agambena zapovjedni govor kao primjer performativnoga iskaza bez kojeg ne postoji mogućnost politike i njezine usmjerenosti Moći i vladanju nad Drugime, pripadaju biti zapadnjačke metafizike kao govor ispovijesti i odavanja tajne izravno, ali ne licem-u-lice, nego riječima u skriveno lice Drugoga.

Zato su pisma ujedno najuzvišeniji diskurzivni žanr od antike preko kršćanskoga srednjega vijeka do modernosti i suvremenosti. U njima se ogleda (ne)prisutnost istinskoga života osobe i njezinih misli i osjećaja, te se samo kroz pisma može izreći ono neizrecivo jer je Drugi iza zida, udaljen od zbivanja i baš stoga mi je najbliži u svojoj prostorno-fizičkoj virtualnosti. Sjetite se Pisama Abelarda i Heloize, potom Leibnizovih pisama u kojima obrazlaže svoju teoriju monadologije, Van Goghovih Pisama bratu i naposljetku najradikalnijega oblika ove refleksivno-književne struje samosvijesti u ogoljavanju istine same metafizike u Artaudovim Pismima iz ludnice u Rodezu. Sve to nam kazuje da je pismo uvjet mogućnosti slobode krhkoga subjekta, koji u pisanju kao mišljenju i kazivanju pronalazi svoje utočište od prijetnje vlastite propasti u glibu postojanja. Uostalom, tzv. egzistencijalni krik ove tragične slobode predstavlja oproštajno pismo, a ne „oproštajna slika“.

To je još uvijek dokaz da se kroz jezik i njegove divne opsjene iskazuje drama našega života u pismu kojim otkrivamo vlastite slabosti i zastiremo stvarnost onime što je najbolje znao Nietzsche: „Imamo umjetnost da ne bismo propali od istine“. Epoha posvećena ideji ljepote i smrti koja je pismo uzdigla do najviših vrhunaca svoje opsjednutosti, rekao bi Gilles Deleuze, ontologijom nabora bila je epoha baroka. Od nje smo naslijedili racionalizam i sentimentalizam, Bachove fuge i Velázquezovu sliku o ideji slikarstva Las Meninas za koju vrijedi ono isto što i za našu povodljivost čarima i demonima tehnosfere. Riječ je o svezi mathesis universalis i društva kontrole kao vladavine doba ogledala u kojima se individuum ogleda u svojoj umnoženosti do beskraja, jer ono što određuje bit našeg identiteta isto je što i istina barokne epohe: opčinjenost površinama, metamorfozama ljepote u iluziji samoga života, perverznom potrebom za racionalnom mahnitošću sustava umjesto nesvodive slobode individualnosti.

Svoju slojevitu filozofiju, sociologiju i politologiju vrsno oblikujete u žanru eseja. Zašto je esejistička filozofija danas popularnija od tradicionalne, „teorijske“?

Esej je stvoren kao „pokušaj“ (essai) da se duh „natmurene ozbiljnosti“ znanja jedne posebne ekspertne skupine kao što su tradicionalni filozofi otvori u svojim logičko-spoznajnim mogućnostima traganja za istinom kroz govor autentične egzistencijalne sudbine onog tko piše i zapisuje misli. Rastvaranje skolastike i njezina zatvorena diskurzivnoga prostora logike i ontologije otpočelo je, paradoksalno, i prije nastanka moderne subjektivnosti s Montaigneom, Descartesom i Pascalom kao „esejistima“ i s druge strane sa Cervantesom i Rabelaisom kao prvim romanopiscima koji unose u književnost duh humorne izokrenutosti svijeta. Naime, zar nije fascinantno da sv. Augustin u svojim Ispovijestima (Confessiones) uspostavlja posve novi poredak mišljenja u tekstu kao svezi ispovjednoga pisma/autobiografije i traktata? Uostalom, nije nimalo slučajno još nešto. Na njegovu tragu nastaju tijekom povijesti književnosti kao povijesti eseja dva usporedna i ujedno ključna misaona „palimpsesta“ kao što su to Rousseauove Ispovijesti i Kierkegaardovi eseji poput Dnevnika zavodnika i Pojma tjeskobe u kojima umjesto carstva logike otpočinje velika dekonstrukcija pojma subjekta u filozofiji polazeći od onoga što pripada upravo biti književnosti. A to je složeni opis života samoga u nastojanju da se univerzalnost pojmovnoga govora stopi s neponovljivim i jednokratnim iskustvom proživljenosti mišljenja osobe koja piše. Esej je veliki izum francuske filozofije iz duha književnosti i to ostaje do danas. Kao da se zaboravlja da su najznačajniji romani 20. stoljeća od Musilova Čovjeka bez osobina do Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta nemogući bez suptilne korelacije između duha eseja i poetizirane proze.

No, čitava veličajna njemačka romantika s Novalisom i Schlegelom, te osobito u Nietzscheovim spisima upravo je dokaz kako se prevladavanje metafizike kao nihilizma i dekadencije mora izvesti drukčijim stilom pisanja od suhoparne dosade nizanja logičkih teorema. Pisati ne znači samo misliti drukčije od svakidašnjeg govorenja, već stvarati tekst koji ostavlja svojom prodornošću kazivanja istine čitatelja u stanju ustreptalosti i koji zavodi njegovu „prirodnu molitvu duše“, kako Walter Benjamin opisuje pojam pozornosti ili koncentracije u Kafke, do mjere fascinacije i želje za čitanjem kao drugom „duhovnom potrebom“. Prva je potreba, naravno, pisanje bez kojeg čovjek očito ne može. Esej nije puko iživljavanje dokone refleksije koja se razmeće svojim stilističkim figurama kao barokni napuhani pijevac na gumnu. Najbolje je to znao filozofski esejist najvišeg ranga kraja 20. stoljeća, rumunjsko-francuski nihilist i skeptik, Emil M. Cioran kad u tekstu „Misliti protiv sebe“kaže:

„Mudrost i pobuna: dva otrova.“

E, to je razlog zašto pisati u doba tehnosfere znači beskompromisno „trovati Drugoga“ onime što pripada biti filozofije i književnosti. Drugi nije, međutim, netko drugi izvan vlastite rešetke svojeg izbora sudbine kojim pisanje o svijetu i njegovu kaosu i entropiji postaje istodobno i konceptualno tkanje vlastitih Ispovijesti onkraj granica jezika i slike.

U knjizi „Moć nepokornosti“ podsjećate kako su Brecht i Benjamin u novim tehnologijama (film, radio) i u carstvu informacija vidjeli nove mogućnosti demokratizacije društva. Benjamin govori o nestanku umjetničke aure u korist reproduktivne umjetnosti. Vjerujete li da će razvijena tehnosfera dokinuti umjetničko stvaralaštvo?

Ovo je temeljno pitanje koje zaslužuje istinsku raspravu do krajnjih granica iskazivosti. Ako je gotovo bilo neupitno za najznačajnije mislioce 20. stoljeća (Heideggera i Derridu, u nas Sutlića) kako s krajem filozofije kao metafizike ulazimo u razdoblje kibernetike kao uspona tri nova pojma s kojima smo danas posve zbliženi,a to su informacija, jezik kao know-how i interaktivna vizualna komunikacija, kao da je ostalo u zoni najčudovišnije zabrane uopće i pomisliti da je možda ista sudbina namijenjena i pojmu „umjetničkoga stvaralaštva“. Nije umjetnost nedodirljiva u svojim najdubljim osjećajima iskazivanja ljepote i uzvišenosti svijeta. Već je s povijesnom avangardom i njezinim radikalnim umjetnicima kao što su bili Maljevič i Duchamp najavljeno doba vladavine koncepta i izvedbe u svakodnevnome životu nad autonomijom umjetničkoga pogona modernosti. Kult umjetnika rezultat je modernosti i baš spomenuti Walter Benjamin ispisuje pohvalu boemstvu, dekadenciji i alternativnome načinu življenja umjetnika kao „svete lude“ u kapitalističkome stroju banalnosti i dosade „svijeta rada“. Njegov je paradigmatski umjetnik nitko drugo negoli prokleti pjesnik i navjestitelj apsolutne slobode ꟷ Charles Baudelaire.

No, umjetnost u svojem preziru građanskoga morala i konzervativnih institucija čuvanja tradicije u susretu s demokratskim masovnim društvom i kulturom kojem fotografija i film utiskuju pečat mehaničke reprodukcije pojavljuje se u dva svoja lika boga Janusa. Jedan je apologetski spram novosti i trijumfa modernosti koje donose ovi vizualni mediji u rasterećenju od rada i tegobnoga života u otuđenome društvu kapitalizma, a drugi je sumnja u bezuvjetni napredak i razvitak društva. Prvi nazivamo avangardom, a drugi dekadencijom. No, postoje i umjetnici i mislioci koji pripadaju „trećem putu“ onkraj ove sheme koja ima značajke nepomirljiva ideologijsko-kulturalnoga sukoba kojeg Nijemci nazivaju Kulturkampf, a Amerikanci culture wars. To su Kafka, Artaud, Pessoa i Celan. O njima sam napisao niz studija jer su svojim životnim djelom/događajem otvorili prostor promišljanju biti umjetnosti izvan bilo kakve estetike i politike, izvan bilo kakvog služenja Molohu nacije i militarizma, tehnologije i religiozne ekstaze.

U knjizi Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost (Litteris, Zagreb, 2014.) dospio sam do postavke da je umjetnost kao bit ljudske egzistencije ono nesvodivo na bilo kakvu izvanjsku svrhu i da je njezina nadolazeća budućnost jedino smislena uz uvjet žrtvovanja i slobode za samu stvar umjetnosti koja postaje otpor i alternativa sveopćoj banalizaciji svijeta života koju provodi tehnosfera u procesu zavođenja estetizacijom na svim razinama od spektakla do zabave. Nema nikakve dvojbe, nalazimo se u predvorju ove morbidne posthumane estetizacije života kojoj umjetnost treba samo kao katarzični pseudo-nadomjestak za izgubljenu autentičnost života. Sve ovo što tvrdim nije nikakav „kulturni pesimizam“. Čine se krajnje promašenim sve tzv. kritike mojeg mišljenja koje do dosade ponavljaju fraze kako promičem neki „katastrofizam“, „apokaliptički kraj svijeta“, „postmoderni nihilizam“ i slično. Umjesto takvih nesuvislosti, valja podsjetiti kako je već Nietzsche kritički prigovorio Schopenhaueru da umjetnost nije nikakvo oživotvorenje pesimističkoga svjetonazora, već afirmacija tragičkoga uvida u jednokratnost i neponovljivost samoga života. Nema ljepše rečenice o tome od one koju izgovara njegov Zaratustra: „Zahtijevat ću da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti!“ Umjetnost kao i svijet postoji dok žive veliki umjetnici koji samome životu podaruju smisao svojim ekstatičkim postojanjem.

Smrt umjetnosti počinje njezinom dehumaniziranom estetizacijom koja je utoliko učinkovitija ukoliko je praćena masovnim obožavanjem lažnih idola. Nije li ironično da je pravi dokaz postojanja Đavola u svijetu, kako to kaže Denis de Rougemont na tragu Williama Blakea, to što je ljude uvjerio u vlastito nepostojanje.

Može li Al zamijeniti ljudsko pismo? Vidite li scenarij propadanja umjetne inteligencije (u nekom vidu Frankensteina Mary Shelly) ili vidite scenarij preživljavanja umjetne inteligencije koja će obilježiti kraj čovjeka?

Filozof nije duhovni meteorolog, kako je to jednom duhovito kazao Vanja Sutlić u predavanju o Hegelu i Marxu s obzirom na „prognoze“ bliže i dalje budućnosti djelovanja njihova mišljenja kao „konstruktivne“ i „destruktivne“ dijalektike povijesti. No, ono što nužnim slučajem slijedi iz logike tehnosfere koja „probabilistički“ računa statističke mogućnosti da se nešto stvarno dogodi ili ne u brojčanim omjerima, u razmjerima vremena obuhvaćenog kvantitativnim pokazateljima u godinama, desetljećima i stoljećima, to se može pročitati u izvrsnim AI-futurologijskim knjigama zagovornika posthumanizma i transhumanizma poput one Raya Kurzweila i njegova cijenjenog djela Singularnost je blizu: Kad ljudi nadiđu biologiju (The Singularity is Near: When Humans Transcend Biology) u kojem bez uvijanja kaže da su godine 2035. i 2050. one prijelomnice s kojima ljudska civilizacija, ako prethodno ne dođe do posvemašnjeg razaranja u nuklearnim ratovima ludih imperija i njihovih satelita te klimatske apokalipse, prelazi svoje zadane „sudbinske“ granice u biološkoj ukorijenjenosti.

Doba robotike i neuroznanosti već je tu; doba AI i sintetičke biologije već je tu; doba biokibernetike i strategijskoga oružja najvećih razornih performanski već je tu. U tekstu koji sam nedavno objavio u talijanskome filozofskome časopisu Teoria Sveučilišta u Pisi, (https://www.rivistateoria.eu/index.php/teoria/article/view/228 ), a koji se bavi pitanjem rata, tehnosfere i zla, ustvrdio sam da više ne živimo u doba mobilizacije onog ljudskoga-suviše-ljudskoga kad je riječ o militarizmu i raščovječenju, već u doba vladavine autonomnih objekata strategijske igre „ratova zvijezda“ koji će se samo još brže i razornije sintetizirati s „bio-kibernetičko-posthumanim ratovima“. Stoga je jedino pitanje ne više kako to obuzdati, već kako radikalno drukčije misliti ovaj svijet i ovo vrijeme koje u totalnoj mobilizaciji ništavila ovladava svim našim snovima poput onog jezovitoga pauka iz distopijskoga filma Davida Cronenberga, Videodrome iz davne 1983. godine.

Što znači današnji čovjek kao „posthumano“ biće?

Kad sam objavio knjigu Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011.), već je na promocijama u Zagrebu i Puli bilo podosta montipajtonovskoga kaosa i nesporazuma. Naslov je nekim čudom na internetu postao „Posthumno stanje“, a neki su dobronamjerni kolege i kolegice iz područja fenomenologijske filozofije iskazivali podozrenje spram autora ironično govoreći da je zabrazdio u „zonu sumraka“ i sada prorokuje ono isto što i SF-distopičari, pa je ova knjiga neka vrsta „ontologije X-files“ drugim sredstvima. Iz ovoga možete razabrati da taj pojam izaziva „grozu“ i „paniku“, pa su oni koji promišljaju sve posljedice posthumanizma i transhumanizma za današnje društvene i kulturalne pojave na rubu kaosa i entropije u najmanju ruku tehno-futuristi zagledani u svoje male kristalne kugle bez pokrića. Ništa od toga. „Posthumano biće“ pretpostavlja svezu tzv. posthumanoga tijela u interaktivnoj okolini u kojoj živimo i djelujemo s pomoću aparata i dispozitiva AI, a ponajbolje je to umjetnički posvjedočeno u performativnim akcijama australskoga umjetnika Stelarca još od kraja 1980ih godina.

Riječ je o njegovoj sintezi mesa-metala-koda kojim je na smotri suvremene umjetnosti Ars Electronica u Grazu 1997. godine predstavio različite forme proširenja ljudskoga tijela s organima koji su pokretani uz pomoć kibernetičkoga upravljanja, a isto vrijedi i za niz drugih umjetnika, istraživača tehnosfere u novim tehno-estetičkim laboratorijima koji povezuju organsko s tehnološkim. (https://humanities.org.au/power-of-the-humanities/stelarc-performance-artist-interview/ ) Pojmovi koji ovdje dolaze u središte su bionika, biokibernetika, sinestetička osjetilnost, sveza robotike i neurokognitivizma. Drugim riječima, ono što ja nazivam homo kybernetesom u knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Poshuman Condition (Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.) https://www.lehrmittelzentrale.ch/the-superfluity-of-the-human-ebook-isbn-978-3-7965-4838-3 povezuje ono ljudsko i neljudsko kroz logiku kibernetičke konstrukcije sustava i okoline. Kiborg je samo prijelazna faza spram neizbježnoga nastanka homo kybernetesa kao „bića“ nadmoćne AI i nove posthumane tjelesnosti koja odgovara prostoru-vremenu stalnih i ubrzanih transformacija čovjeka. Mi smo još za Grke bili bića koja određuje silna misaona mahnitost u težnji spajanja onoga što su nazivali téchne i hybris, jer nismo ni biljke niti životinje, već ono što kaže najbolji poznavatelj ethosa i ljudske duše (psyché), dramatičar-tragičar Sofoklo. U Antigoni, u zborskoj pjesmi stoje ove njegove riječi: Mnogo je silnog, al ništa silnije od čovjeka ꟷ polla ta deina kouden anthropou deinoteron pelei.

U društvu spektakla, tumačite, opinion makeri nisu više intelektualci koji kritički misle, nego novinari. Oni nasljeđuju angažiranoga intelektualca. No, s obzirom na potpunu trivijalizaciju medija, tko zapravo danas određuje javno mnijenje?

Sjetite se najznačajnijeg umjetničkoga djela 20. stoljeća, filma Orsona Wellesa, Građanin Kane iz 1941. godine. Moja analiza u knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) u kojoj u tekstu „Doba medijalnoga neutraliziranja“ pokazujem čak i kroz crni kvadrat koji sam „naslikao“ kako je transcendentalna matrica vladavine mediosfere rezultat sinteze moći stvaranja informacija u mreži transnacionalnih korporacija i države koja im „služi“ s prividom demokratske tolerancije i pluralizma, nije ništa drugo negoli zorni dokaz da je medijska proizvodnja stvarnosti „istina“ i „laž“ na rubu propagande i autentične „velike priče“ javne transparencije događaja koja uvijek završava s teorijama urote i političkim paranojama. Jer nije stvar u raskrinkavanju opsjena i laži u medijskome društvu masovne kulture, već u odgovoru na pitanje: tko/što stoji iza medija? Ne stoji NIŠTA, već ono što je „bit“ ove nužne preobrazbe medija i samoga pojma intelektualca iz zagovornika univerzalne istine u propagandista MOĆI ove-one politike u službi upravo onog što simbolizira „građanin Kane“ ꟷ preobrazbe sublimne moći kapitala u čisti događaj medija koji „razotkrivaju“ istinu ovog svijeta zastiranjem izvora njegove čudovišne moći u koju svi vjerujemo baš onako kako to Groucho Marx kaže u jednom filmu uznevjerenom tipu kojem uzima novac iz džepa: „Vjerujete li Vi svojim očima ili mojim riječima?“

Još je Aristotel u svojoj „Politici“ osudio demokraciju navodeći Homerov stih “Vladavina mnogih ne valja“. No europska kultura ponosi se demokracijom kao svojim izumom. Postoji li uopće demokracija? Što se danas pod tim nazivom podrazumijeva?

Demokracija je grčka stvar mišljenja i djelovanja koja pretpostavlja troje i čim se jedno razdvoji ili postane beživotno sve pada u bezdan, entropiju i kaos. Dakle, izvorno je riječ o tzv. vladavini naroda (kratein + demos). No, pojam naroda nije samorazumljiv, jer ako kažemo da je to mnoštvo (polloi) u koje valja ubrojiti i malu razigranu djecu i dementne starce, onda još nismo dobili bit demokracije. Vladanje sobom i Drugima uvjet je mogućnosti ovog tipa vladavine koji je, u to nema nikakve sumnje, najsloženiji i najkrhkiji od svih zamislivih kao što su to monarhija, tiranija, despocija, autokracija, totalitarizam. Narod formalno jest „mnoštvo“, ali problem je bio što je za Aristotela, i to je čak i danas, „kvaliteta“ ovog mnoštva problematična, jer mnoštvo nije često svjesno biti stvari u politici i povodi se tzv. posebnim i pojedinačnim interesima. Nadalje, narod nije tek demos, već i laos, a to će reći hrvatski puk, koji ima različita vjerska, svjetonazorna i politička uvjerenja i teško ih je uskladiti s idejom općega i zajedničkoga interesa. Današnja toksična bolest demokracije u skretanju spram tzv. političkoga populizma pokazuje nam nešto zapanjujuće. U ime demokracije i njezinih normativnih svrha i ideala svijetom vladaju pasionirani psihopatološki narcistički šarlatani koji postaju autokrati i dikatatori u „ime naroda“.

Dakle, narod zapravo ne postoji kao o-sebi i za-sebe određeni entitet, već se kako to kaže francuski filozof Alain Badiou, konstituira i stvara u situaciji borbe za određene ideje i ciljeve poput slobode, jednakosti i pravednosti. To znači da je demokracija postala stvar kontekstualnoga događaja, a narod se od mnoštva profilira u moć zajedničkoga odlučivanja o temeljima demokracije. No, sve to je ustavna fikcija vladavine u tzv. diobi vlasti u predstavničkim sustavima liberalne demokracije Europe s pojmom suverenosti (naroda). I treće, ono najvažnije, demokracija je oblik vladavine države kao aparata upravljanja i izvedbe Moći kroz svoje institucije od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Problem je, da navedemo vrlo ozbiljnog i cijenjenoga kritičara suvremene demokracije kao što je to Jacques Rancière, koji kaže odrješito „da mi ne živimo u demokracijama, već u oligarhijskim poretcima država“.

I sam sam nastojao ovo pojasniti u svojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) ukazujući na brojne paradokse i aporije suvremene demokratske vladavine. No, kako god bilo, koliko god se događa da danas i američka demokracija kržlja i postaje sve više i više razlogom za uzbunu jer prezidencijalni sustav fundamentalista i neoliberalnih autokrata tzv. MAGA-ideologije suspendira najvažnije institucije demokratske vladavine u ime populistički shvaćenoga „naroda“, mi ne možemo otkloniti da demokracija nije, kako je to u maniri negativne teologije kazao još Churchill, manje gori oblik vladavine od mnoštva najgorih, već moramo izvršiti radikalni spoznajno-teorijski obrat i kazati: demokracija je sustav i poredak političke vladavine koja konstituira narod kao svojeg vrhovnoga označitelja tek onda kad je politička zajednica u okružju nacije-države i svjetskoga poretka ozbiljenje upravljanja i vladanja na temelju slobode, jednakosti, pravednosti i brige za Drugoga.

I da to kažem na poznati način parafrazom: mi možemo zamisliti i kraj svijeta, ali ne i kraj demokracije! Koliko god je neporecivo da živimo u „društvima kontrole“ i „oligarhijskim poretcima država“, toliko je samoizvjesno da je čovjek u svojoj nepokorivosti biće slobode i da ga taj zov težnje za uzvišenim prostorom događaja slobodne zajednice jednakih ljudi vodi u životu jer je spreman žrtvovati svoj jedini život ne za carstvo ništavila, već za poredak slobode kao smisla ljudske egzistencije.

Neoliberalni globalni kapitalizam ulazi u našu privatnost i intimu. Što bi danas značila „autentičnost egzistencije“?

Isto kao i nekoć: da živimo posvećeni ljubavi spram istine po cijenu žrtve i gubitka svih priznanja društva i institucija koje nam pružaju iluziju smislenoga opstanka. Pojam autentičnosti proizlazi iz vjerodostojnosti života protiv vladajuće struje pristanka uz sustav i njegova opskurna pravila. No, ima još nešto što se česti zaboravlja. Autentičnost označava izvornost i beskompromisnost spram sebe i Drugih i nije nimalo začudno što je ova riječ ključna za filozofiju i umjetnost egzistencije kao bezuvjetnoga načina života kojeg određuje duhovno stvaralaštvo, a ne materijalno blagostanje. Zar nije besmisleno govoriti o autentičnoj egzistenciji činovnika i managera, bankara i kancelara? Ono autentično jest uvijek onkraj svakog poretka vrijednosti koje zabranjuju čovjeku da bude ono što hoće od boema do dekadenta, od savršenoga „luzera“ do neprilagođenoga na konzervativne uzuse društva. Biti-svoj znači autentično čak i promašiti svoj život i reći u jednom trenutku poput Rilkea u pjesmi Apolonov arhajski torzo: „ Trebaš promijeniti svoj život!“ (Du muβt Dein Leben ändern!“)

Napisali ste da je zadnji prostor slobode u tehnosferi jezik. Zašto? Zar se i on nije globalizirao kao engleski?

Jezik govori, a slika pokazuje. Bit tehnosfere ne leži u slici koja je oduvijek imala značenje obožavanja iluzije i idolatrije, koja je oduvijek za razliku od logosa bila nedostojna za filozofijsko mišljenje i imala je izvanjsku funkciju, zadaću, smisao: da bude u službi mita ili religije, da ilustrira složene društvene odnose, da slikarstvo figuracije od renesanse ima najvišu vrijednost u oslikavanju uzvišenoga prostora i vremena onkraj granica našeg svijeta ili unutar njega kao „profano osvjetljenje“ jedne estetske epohe koja je jedina imala još shvaćanje „čovjeka“ kao namjesnika ljepote i ideju grada kao umjetničkoga djela. Jezik se, usuprot ovoj profanaciji slike od iskona smatrao utjelovljenim glasom božanstva, od Ivanova Evanđelja do Danteove Božanske komedije. Štoviše, jezik je u toj svojoj nadređenoj ulozi označitelja metafizike kao povijesti našeg zapadnjačkoga mišljenja sve do Nietzschea i Artauda imao funkciju ozakonjenja poretka koji pretpostavlja vladavinu uma u njegovoj posvemašnjoj redukciji i zato je slikarstvo izgubilo svoju reprezentacijsku vjerodostojnost već onog trenutka kad je Francisco Goya umjesto lijepe iluzije dvorskoga portreta visoke aristokratske klase „skrenuo“ u svoju opsjednutost Realnim i ekspresivnim strahotama rata i uništenja svekolike čovječnosti, kad je otvorio čitavoj suvremenoj umjetnosti prostor radikalne negacije ljepote u iskustvu suočenja sa zlom i jezovitošću same društvene stvarnosti koju slika više nije mogla prikazati i predstaviti u njezinoj goloj istini apsolutne destrukcije.

Zato jezik o kojem govorim kao „alternativi“ tehno-logičkoj pragmatici jest ono što Paul Celan u jednoj pjesmi naziva sivilom zastrto nigdje. Jezik nije sredstvo kazivanja i nije u doba tehnosfere puko sredstvo službe trijumfu vizualizacije života. Njegova je neodredljivost u tome što, unatoč činjenice da se svi prirodni jezici pretvaraju u arhiv AI kao moć generativne gramatike da „govori“ tako što umjesto kazivanja jezika postaje čista pragmatika informacije u realnome vremenu prevođenja bez prevoditelja, još uvijek nije posrijedi pad u bezdan „bijeloga šuma“ komunikacije bez smisla kao u romanu američkoga književnika Dona DeLilla, White Noise. Kad smo izvan slikovne fascinacije Realnim, onda smo kao i naši davni prethodnici iz Platonove alegorije o špilji ostavljeni na milost i nemilost stvaralačke mašte. U carstvu smo mythosa i poiesisa, ne i logosa. I to je prostor onog što nazivamo zamišljanjem/izmišljanjem onoga čega nema, što je u svojoj nepostojanosti početak mišljenja kao kazivajuće intuicije s kojom i filmski redatelji poput, primjerice, Andreja Tarkovskoga ili Federica Fellinija, mogu otvoriti ono neprikazivo i neizrecivo poput prizora razorenoga hrama iz Nostalgije ili obojanoga mora u Satirikonu. U njihovim filmskim slikama jezik pjeva svoju himnu mistici neba i zemlje, misteriju stvaralaštva na kraju jedne epohe „kad je željeti još pomagalo“.

U globalizaciji svijet postaje jedinstven prostor. Telekomunikacije i tehnologija sveli su svijet na jednu točku iz koje se može u istom trenutku dohvatiti i Ep o Gilgamešu i blogerska novotarija. Je li sve postalo sinkronija? Kako je rekao prof. Milivoj Solar, i književnost se toliko nagomilala u prostoru da ne razaznajemo njezin slijed u vremenu.

Pokušajmo misliti globalizaciju ipak radikalno drukčije. Vratit ću se na postavke koje sam izložio u svojoj knjizi Zaokret (Litteris, Zagreb, 2009). U uvodnoj studiji koja se bavi pitanjem raznih „obrata“, „preokreta“ i „zaokreta“ u filozofiji i društveno-humanističkim znanostima druge polovine 20. stoljeća izdvojio sam teorije koje razlikuju pojam globalizacije, globalizma i globalitarnosti. Prvo je vezano uz vladavinu tehnološke strukture mišljenja mreže i umrežavanja diljem svijeta kao prostorno-vremenskog kontinuuma. Svijet se tako nivelira iz događaja razlike u homogenu strukturu osvajanja putem ekonomije, politike i kulture informacijsko-komunikacijskoga kapitalizma. Ova nužnost je nadređenost tehnosfere svim drugim oblicima života, jer bez mreže interakcije između subjekata/aktera koji djeluju u sustavu svjetsko-povijesne razdiobe Moći ne postoji mogućnost stabilnoga poretka nacija-država. Globalizam se, pak, pojavljuje kao ekonomsko-političko-kulturalno odvijanje procesa života na razini bitne povezanosti koju određuje svjetsko tržište. Riječ je, dakle, o biti suvremenoga kapitalizma.

Ovo što se „danas“ pokazuje u tzv. kritikama globalizma kad Donald Trump prijeti ekonomskim protekcionizmom i svojim carinskim autokratizmom samo je „devijacija“ unutar istog modela svjetskoga poretka Moći i zapravo je karikaturalno ideologijski izvedeno protivljenje ideji globalizacije povratkom u okrilje tzv. nacionalne države. O suverenosti kao zastarjelom konceptu međunarodnih odnosa još je 1947. godine najznačajniji politički mislilac uz Hannah Arendt 20. stoljeća, pravnik i politolog Carl Schmitt, u njegovu najznačajnijem kasnome djelu Nomos zemlje jasno pokazao kako je riječ o fikciji i iluziji vladanja države kao aparata moći iz jednog odavno prošloga doba. Njegov je koncept „velikoga prostora“ (Gro§raum) prava istina sveze globalizacije i globalizma s globalitarizmom kao ideologijom apsolutne i totalne moći koja više ništa ne ostavlja nedodirljivim. Čitava je povijest metafizike kao povijest zapadnjačkoga logosa put u ovu istovremenost i trans-teritorijalnost koja nastaje ratovima, političkim i znanstvenim revolucijama i ne može se zaustaviti nekim pseudo-voljnim odlukama šarlatana i diletanata u svjetskoj politici koji ne razumiju da ideja suverenosti u 21. stoljeću može biti samo, a to slijedi iz Schmittova Nomosa zemlje, postimperijalna suverenost koja sjedinjuje Moć države i korporativnoga kapitalizma koji je po svojoj inherentnoj biti transnacionalno određen logikom tehnosfere iz koje proizlazi kako se sve zbiva „ovdje“ i „sada“ u virtualnoj aktualizaciji.

Mi više otuda nemamo razloga koristiti pojam „svijet“ koji označava horizont smisla u jeziku, već samo vizualne metafore Moći globalizacije-globalizma-globalitarnosti protiv kojih svi pokreti i pobune nužno završavaju kao groteskni fundamentalizam prolupalih oligarha i vjerskih fanatika koji u konačnici jako dobro znaju s koliko se nula piše riječ „domoljublje“.

Učenik ste velikoga filozofa Vanje Sutlića koji je mislio u vrijeme već prevladane metafizike. Posebno ističete njegovo „povijesno mišljenje“, njegovo majstorsko povezivanje Marxa, Nietzschea i Heideggera.

Vanja Sutlić je uz Heideggera i Deleuzea treći odlučujući suvremeni filozof koji je za moje mišljenje tehnosfere nezaobilazan. U svoje dvije prekretne knjige kao što su Bit i suvremenost i Praksa rada kao znanstvena povijest dao je najradikalniju filozofijsku dijagnozu ovog „svijeta rada“ kao tehničke konstelacije nihilizma. Zato nije nimalo začudno da ga Slavoj Žižek, svjetski poznati slovenski neolakanovac, smatra najvećim misliocem na ovim prostorima druge polovine 20. stoljeća. Sudbina je njegova povijesnoga mišljenja da je danas mlađim generacijama gotovo nepoznat, da su institucionalne razine akademizma u nas već uvelike razultat ravnodušnosti i zaborava ne samo njegova lika i djela, već i istinskoga i autentičnoga mišljenja koje se ne „uvozi“ izvana i ne nastaje „direktivama“, već je događaj nesvodive singularnosti. Zato Sutlić i nadalje ostaje „eksces“ za ovu malu kulturu u svim aspektima njegove duhovne pojave koja svijetli samo onima koje ne može zaslijepiti ništa izvanjsko, ništa lažno, nikakve pseudo-sinteze znanosti i kulture.

Ove godine, nadam se, izaći će moja monografska knjiga naslovljena VANJA SUTLIĆ: Otvorenost povijesnoga mišljenja i njegove granice u izdanju Multimedijalnoga Instituta iz Zagreba u povodu stote godišnjice od njegova rođenja. Još nešto ovdje valja dodati i to je ono što njegovo filozofijsko mišljenje čini istinskim događajem otvorenosti slobode u nadolazećem vremenu. Nije on bio samo veliki profesor u doba realizirane metafizike koji je i sveučilište htio uzdići na najvišu razinu promišljanja i življenja sukladno ideji prakse rada kao znanstvene povijesti. Bio je ekscentrični i jedinstveno neponovljivi „slučaj“ mislioca u egistencijalnome nabačaju vedrine i ekstaze života koji je toliko blizak svijetu umjetničke autonomije i nepokornosti izvan svih uobičajenih stega i utega tzv. normalnosti života. Mišljenje u svojoj autentičnoj auri mislioca živi i kad filozofa više nema. No, ima ga u knjigama, zapisima, predavanjima, ima ga sve više i više i bio je u pravu jedan od najvećih slovenskih filozofa 20. stoljeća, njegov učenik Ivan Urbančič kad je kazao da vrijeme Sutlićeva povijesnoga mišljenja tek dolazi.

Oswald Spengler u svom je znamenitom djelu „Propast Zapada“ između ostalog ustvrdio kako je civilizacija uništila kulturu. Jesmo li danas svjedoci toga?

„Civilizacija“ je profani moderni izraz za ono što su Grci nazivali paideia i pod time mislili na vladavinu uma u povijesti kroz mit, religiju, umjetnost, filozofiju i znanost. Povijest civilizacija, kako to još „uzvišeno“ zvuči, a ja sam kao student na ondašnjem Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu naprosto bio zadivljen veličajnim i obuhvatnim knjigama koji su u okviru izdavačke djelatnosti „Naprijeda“ izlazile u više svezaka od starih civilizacija Babilona i Egipta, Grčke i Rima, Azteka, Maja i Inka, do Indije, Afrike, Kine, Japana itd. Već je tada bilo jasno da je „civilizacija“ istodobno ideal i norma, viši rodni pojam negoli „kultura“, te da je koncem 1980ih postalo bjelodano da je uspon partikularnosti mnoštva „kultura“ zapravo njihova pobuna protiv ideologijske nadmoći „civilizacije“, koju usput baš Francuzi toliko vole, jer sebe doživljavaju kao uzor zapadnjačke moderne civilizacije, dok su Nijemci uvijek u svojoj „posebnosti“ od Herdera do Simmela izabirali izraz „kultura“ misleći pritom uvijek na svoju „nacionalnu kulturu“ iz organskoga duha naroda.

Drugim riječima, Francuzi su svoju republikansku svijest o demokraciji svagda ideologijski zakrinkavali imperijalnošću i težnjom da se nakon Napoleona svijetom uspostavi ognjem i mačem baš ta uzvišena „francuska civilizacija“, dok su Nijemci na brutalan način militarizma i imperijalizma u nacističkome razaranju svijeta promicali kao svrhu i cilj „njemačku kulturu“. Ovaj sukobljeni odnos „civilizacije“ i „kulture“ kojim sam se svojedobno intenzivno bavio u svojim „ranim“ djelima (v. Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005) ne razrješava se nipošto ni špenglerovski niti, pak, onime što Claude Lévy-Strauss otvara kao putokaz postmodernom relativizmu „kulturnih razlika“ polazeći od definicije kulture kao načina života ionako različitih naroda. Oba su pojma nakon 1989. godine naprosto neutralizirana i suspendirana u korist identiteta koji se ne uspostavlja ni „sukobom civilizacija“ kako je to mislio Samuel Huntington, a niti „ratom kultura“ kako to danas uvelike izvode različiti „kulturalisti“ lijevoga ili desnoga ideologijskog predznaka. Identitet je postao temeljna riječ/pojam našeg postpovijesnoga doba upravo zbog toga što ono „treće“ što nadilazi granice djelotvornosti „civilizacije“ i „kulture“ pobjedonosno „maršira“ svim društvima onog što je još preostalo od svijeta. Identitet „čovjeka“ ne određuje ni nacija ni narod, iako je to naizgled samorazumljivo, pa još uvijek vjerujemo u toteme i tabu nacije-države, već istinska pripadnost sustavu mišljenja, znanja i vjerovanja.

Koliko je za Alberta Einsteina važna židovska etničko-religijska pripadnost, a koliko za Nikolu Teslu srpski i hrvatski korijeni? Naravno, bilo bi posve besmisleno kazati da su oni, eto, primjeri kozmopolitske i globalne „civilizacije“ i „kulture“, koji nadilaze uži nacionalni identitet. Uopće nije stvar u tome. Pitanje o slobodi kao uvjetu mogućnosti vladavine identiteta zahtijeva složeni odnos univerzalnosti i partikularnosti izvan njihove redukcije na narod i naciju. Stoga je „danas“ posrijedi kraj vladavine homogenosti i heterogenosti „civilizacije“ i „kulture“ u zbiljskoj situaciji totalnoga razaranja samoga života (poput slučaja ruske zločinačke agresije u Ukrajini i sustavnoga državnoga terora Izraela s elementima genocida protiv Palestinaca u Gazi). Tehnosfera, biopolitika i što bi rekao Agamben „goli život“ homo sacera postaju posljednji fragmenti jednog globalnoga kaosa s kojim pitanja „civilizacije“ i „kulture“ odlaze u bezdan povijesti.

20. stoljeće intelektualce je ideološki mobiliziralo. Onaj uzvišeni prosvjetiteljski intelektualac koji njeguje visoki ukus elite prešao je u intelektualca koji zastupa interese stranke (lijevih ili desnih), odnosno intelektualac ulazi u službu političkih i drugih interesa. Je li bio u pravu Julien Benda u svojoj „Izdaji intelektualaca?“

Jest i upravo je u tome problem njegove današnje „ne-aktualnosti“. Naime, Julien Benda je kao i José Ortega y Gasset napisao vjerojatno najbolje tekstove u 20. stoljeću u problemu uloge i zadaće tzv. javnih intelektualaca u masovnome društvu zapadnjačke liberalne demokracije. Obojica su o tome mislili i pisali krajem 1920ih i u 1930im godinama u okružju totalitarnih poredaka moći i nasilja fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. Usto, čitati njihove tekstove i danas je pravi užitak, jer su napisani stilistički maestralno. Iako je najveći intelektualac 20. stoljeća Jean-Paul Sartre, tvorac egzistencijalizma i shvaćanja angažirane književnosti, umjetnosti i kulture, ipak njega valja razumjeti kao nastavak filozofije i politike građanskoga individualizma drugim sredstvima. Angažman je politizacija kulture na ovaj ili onaj način i stoga je Sartreov „pad u okrilje ideologije“ uslijedio ne 1968. godine kad je nosio transparente protiv kapitalizma i države zajedno s buntovnim studentima na barikadama Pariza. Ne, njegov je etičko-politički pad uslijedio mnogo prije, odmah u doba nastanka časopisa Moderna vremena u suradnji s Maurice Merleau-Pontyjem i Albertom Camusom.

Razlog je njegova šutnja o grozotama Staljinovih logora i posredno totalitarnoga karaktera komunizma u svijetu. Sve to ostaje i nadalje crimenom tzv. zle savjesti intelektualaca i u 21. stoljeću, pa je izlaz iz ove ideologijske klopke sir Ralf Dahrendorf, uvaženi sociolog, nastojao pronaći u figurama intelektualaca koji su bili klasični ili novi liberali poput Hannah Arendt i Raymonda Arona. No, što ako je intelektualac kao „bastard“ i „subverzivni“ heretik izgubio svoje uzvišeno značenje već time što je nakon 1989. godine nastupilo doba vladavine tehnoznanosti, tehnosfere i korporativnoga koncepta znanja umjesto „zlatnoga doba“ u kojem su i Benda i Ortega y Gasset još mogli kritički govoriti o Levijatanu masovnoga društva u kojem spektakl i frivolnost zabave nadilaze estetski obrazac elite? Što, nadalje, ako je nastanak think tank instituta potisnuo kritičku funkciju prijenosa „javnoga znanja“ tradicionalnih sveučilišta koja svoju slavnu i okrnjenu „autonomiju“ poput pouke aktualnoga slučaja Trump protiv Harvarda mogu zaboraviti u ime pukog opstanka na tržištu kognitivnih usluga? Kraj koncepta „intelektualca“ kao figure etičko-političke uzvišenosti i žrtve za stvar univerzalnosti istine otpočinje s krajem vladavine koncepta suverenosti nacije-države i njezina umrežavanja u transnacionalni korporativni sustav znanja-moći koji djeluje poput čudovišnoga post-ideologijskoga monolita u „velikome prostoru“ sublimne moći Kapitala.

Uz Kafku, Pessou i druge Artauda smatrate jednim od najvažnijih umjetnika koji su prethodili dobu tehnosfere. Posvetili ste mu i knjigu „Antoin Artaud: Sunce i mahnitost“, za koju ste dobili Nagradu Višnja Machiedo. Zašto ste se posvetili „mistiku“ Artaudu? Zašto njegov teatar nazivate „transgresijom metafizike“?

Artaud je onaj koji je svojim vlastitim životom istinski umjetnik raspada i „transgresije metafizike“ i razlikuje se tako radikalno čak i od svojih velikih misaonih prethodnika poput Nietzschea i Hölderlina. Razlog je, naravno, njegova shizofrenija koju je neprestano prevladavao svojim pisanjem onkraj granica svega okultnoga i protkanog militantnim angažmanom. Ludilo, misaona energija i stvaralaštvo u svim formama umjetnosti kao realizacije Gesamtkunstwerka od filma, kazališta, poezije, performativnosti, slikarstva, književnosti koju je smatrao „institucionalnom svinjarijom“, a sam moderni život robovanja dosadi i banalnosti kapitalizma bez strasti i uzvišenosti nastojao uzvisiti svetom žrtvom poziva umjetnika ꟷ zar to nije pravi otvoreni horizont preispitivanja smisla umjetnosti u doba posvemašnje praznine? Ne postoji gotovo ni jedan književni esej u 20. stoljeću koji ima snagu ekstatičke obuzetosti prijelaza granica između obuzetosti stvaranjem i samim tekstom kao „živom ranom“ postojanja kao što je to njegovo djelo Van Gogh, ubijeni samoubojica. Nakon Derride i Deleuzea, nakon poststrukturalizma koji je zaslužan da je Artaud dugo nakon njegove smrti „kanoniziran“ kao paradigma umjetnika koji uvodi u doba apsolutne performativnosti života, moja je knjiga naslovljena Antonin Artaud: Sunce i mahnitost (Litteris, Zagreb, 2023.) svojevrsni nagovor na sumišljenje i pisanje iz traumatske jezgre onoga što je Artaud doveo do krajnjih granica izvedivosti mišljenja, onkraj svih granica tijela i tjelesnosti. To je knjiga koja završava mitopoetski i „artoovski“ jer ne „vjerujem“ u pisanje koje niže riječi kao puke znakove, već samo u pisanje kao stvaralačku mahnitost teksta u ushitnoj vrtoglavici svijeta.

Napisali ste, pozivajući se na Baudrillarda, da danas vlada potreba za „interaktivnom samoćom“. Što je danas dokolica u odnosu na antičku?

Ništa drugo negoli „rasterećenje“ od iscrpljenosti u „svijetu rada“ i zato toliki procvat svih djelatnosti i zanimanja u tzv. društvu spektakla koje postoje samo zato da bi se čovjek mogao „isprazniti“ u psiho-kulturalnome smislu do posljednje zone hedonizma i askeze, kako Vam drago. Mi više nemamo pojam „katarze“ u smislu etičko-estetske funkcije tragedije u svijetu umjetnosti kakvu su imali Grci. Uostalom, Aristotel je tvorac koncepta katarze kao i sholé (dokolice) kojim se umjetnost i sloboda prostora-vremena za mišljenje i ekstatičku moć neopterećenosti radom pokazuju uvjetima mogućnosti odgoja i obrazovanja „lijepe duše“. Kad umjesto toga sve biva nadomješteno „rasterećenjem“ i „ispražnjavanjem“ tjelesnih napetosti i afekcija, ono što nastaje je spektakularni pogon za vladavinu narcističke kulture shizo-subjekta. Pogledajte iznova za ovo što kažem sjajan film američkoga redatelja Paula Thomasa Andersona, Magnolija iz 1999. godine. Nema boljeg vizualnoga dokaza kako je globalna psihopatologija narcizma rezultat sveze tehnosfere kao vizualizacije života i posvemašnje otuđenosti čovjeka u „društvu kontrole“.

Koja je uloga PEN-a u obrani pisaca i njihove i opće slobode mišljenja?

PEN „mora“ ostati privržen onome zbog čega je i nastao. A to je da brani slobodu govora i dostojanstvo slobode čovjeka koji u zatvorenim društvima autokratskih tendencija i u despocijama i diktaturama progoni pisce, zatvara ih i zastrašuje sredstvima državnoga terora uskraćujući im pravo govora i izražavanja mišljenja. No, i sami znamo, ovo je sve više utopijski moralni postulat negoli moć jedne časne institucije obrane slobode javnoga govora pisaca i intelektualaca u svijetu. Iako, pravo govoreći, bez PEN-a i njegovih akcija protiv tiranija u svijetu sredstvima metapolitičke obrane slobode čovjeka živjeli bismo neprestano u „opsadnome stanju“ kao nastavku „izvanrednoga stanja“ drugim sredstvima. O tome nam najbolje mogu iz prve ruke reći oni koji su iskusili na svojoj koži kao pisci i intelektualci svu „blagodat“ terora i nasilja samoga života i u liberalnim demokracijama poput primjerice Salmana Rushdieja i Orhana Pamuka.

Živite i stvarate u Ivanić Gradu. Pomaže li vam taj odmak od bučnoga grada i njegovih institucija da se duboko posvetite filozofiji, sociologiji i kulturi?

Ha, ha.. nekad se to zvalo „provincia aeterna“, a ja sam u jednom davnome tekstu naslovljenom „Dosada planetarne provincije“ objavljenom u časopisu Europski glasnik, br. 5/2000. godine nastojao pokazati da je egzistencijalni izbor „mjesta i sudbine“ postao posve nebitan za osmišljavanje svijeta. Nekoć se Ovidije mogao tužiti da je zbog svojih stavova protiv cara Augusta protjeran u gradić Tome u „nedođiji“ Crnoga mora baš zato da ga se zauvijek ušutka i da iskusi tegobnost žala za povratkom u Rim u kojeg vode svi svjetski putevi. Heidegger je napisao jedan važan tekst naslovljen „Zašto ostajemo u provinciji?“. U njemu je objašnjavao zašto ne želi prihvatiti profesuru u Berlinu, već su mu draži „šumski putovi“ (Holzwege) u svojem Todtnaubergu negoli svjetla prijestolnice. Važan mi je ovaj razmak, ovo iskustvo „splendid isolation“. (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/splendid-isolation/ ) Iako, istini za volju, samotni i „konektirani“ s tzv. svijetom možete biti posvuda ako istinski živite svoju ideju.

„Nikad nisam imao nikakvu etičku dvojbu o svojem izboru ‘sjajne izdvojenosti’ u svim aspektima mišljenja i življenja u odbijanju da se politički angažiram. Prvo, to bi bio užasno nepotreban gubitak slobodnoga vremena u zamjenu za strasti i razočaranje stalnog Kulturkampfa s masovnim diskursom trivijalnosti i banalnosti, das Man. Drugo, to bi bilo iznevjerenje vlastita poziva ‘duhovnoga bitka’ da filozofiju živim bez kompromisa s demonskim zovom tzv. autentične politike. (…) Samoća je duhovna povlastica stvaralačke usmjerenosti k onom što sama stvar mišljenja nalaže kao fundamentalnu zadaću filozofije.



Biti posvećen vlastitome putu mišljenja znači živjeti izvan i na rubu Svega-Jednog, u mraku hramova i u pustinjskoj kolibi, izvan-mase i izvan-sebe da bi samo mišljenje dospjelo do Tebe-kao-Drugoga bez kojeg ni ova sjajna samoća ne bi imala nikakvog smisla.“

Ivanić-Grad je moja tvrđa i u njoj nema ništa misteriozno ni ekscentrično. Osim što mogu uvijek zamisliti da je uokolo nje krajolik nalik morbidnoj arkadiji s koje na horizontu ostaje tračak svjetlosti u sutonskome sjaju jednog rubnoga svijeta.

Aesthetics and the Iconosclasm of the Contemporary Art Paić
doba-oligarhije-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026