Copyright ©2026 Žarko Paić

Galovićev put mišljenja

Od uvida u bit umjetnosti do kraja tehnike

December 8, 2025
Galovićev put mišljenja
Milan Galović

1.

Milan Galović u suvremenoj hrvatskoj filozofiji ima iznimno mjesto. Njegovo opsežno djelo nije nažalost bilo dostojno vrednovano u okvirima društveno-humanističkih znanosti u nas. Valja to kazati stoga što se veličina mišljenja ne može nikad zasnivati u trijumfalnim medijskim istupima, a još manje u svjetonazornim političko-ideologijskim razračunavanjima, svođenjem na puku aktualnost onog što od samoga iskona ne može biti nikad stvar sofistike ili religiozne utjehe. Živjeti posvećen mišljenju kao vlastitoj sudbini znači osamiti se u ovom svijetu duhovne praznine, biti slobodan i usmjeren pitanju kako očuvati dostojanstvo življenja u razdirućem vremenu “slomljenog jezika” na ishodu povijesnih svjetova. Što je sabrano u knjigama preostaje zauvijek kao trag u vremenu u kojem jezik nadilazi govor, a kazivanje postaje svijest o duhu vremena u znakovima krhke prisutnosti čovjeka. Milan Galović ostavio je iza sebe bitne knjige suvremene hrvatske filozofije, sociologije, teorije umjetnosti. Tek dolazi vrijeme njihove nužne recepcije, i to je neporecivo. Objavio je 14 knjiga iz područja ontologije i epistemologije, filozofije znanosti i tehnike, socijalne filozofije, estetike, socijalne ekologije, sociologije rata, teorije mode. Priredio je i napisao tri studije za Hrestomatiju filozofije, svezak 8. u izdanju Školske knjige iz Zagreba 1996. godine.

Rođen je 16. ožujka 1942. godine. u Bjelovaru. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu 1974. god. i zaposlio se na V. Gimnaziji u Zagrebu kao nastavnik društveno-humanističkih predmeta. Završetkom studija objavio je znanstveni rad Božanski um naravne i znanstvene teologije (1974. god.) i knjigu Metafizika slobode (1983. god.). Na osnovu tih radova dobio je 1984. god. od Znanstveno-nastavnog vijeća Fakulteta političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu odobrenje za postupak stjecanja doktorata iz društveno-humanističkih znanosti i prijavio disertaciju na temu “Schelerova fenomenologijska analiza socijalnog bitka”. Disertaciju je obranio 1985. god. pred komisijom: prof. dr. sc. Davor Rodin (predsjednik), doc. dr. sc. Branka Brujić i prof. dr. sc. Branko Despot. Godine 1986. stekao je zvanje znanstvenog suradnika i zaposlio se kao docent na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za kolegije Marksizam i Socijalizam i samoupravljanje, a na studiju dizajna tekstila i odjeće predavao je Sociologiju kulture, Osnove kulturne politike i Psihosociologiju odijevanja. Ukidanjem kolegija Marksizam i Socijalizam i samoupravljanje izradio je programe i na Tehnološki fakultet 1990. god. uveo kolegije Socijalna filozofija, Filozofija znanosti i tehnike, Estetika i Sociologija mode. Razdvajanjem Tehnološkog fakulteta te kolegije nastavlja predavati na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pritom je na tom fakultetu izradio i programe za kolegije Sociologija kulture, Sociologija mode i Teorija duhovnog stvaranja. Uvođenjem takozvanog Bolonjskog program izradio je programe i uveo kolegije Estetika I, Estetika II, Suvremena umjetnost, Teorija znanosti, Sociologija životnih stilova i Socijalna ekologija.U ožujku 1999. god. izabran je u znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora, a 2005. god u trajno zvanje redovitog profesora Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Umirovljen je 2012. godine. Umro je 2021. godine.

Bibliografija

1. Metafizika slobode, CKD, Zagreb 1983.
2. Bitak i ljubav , HFD, Zagreb 1989. .
3. Socijalna filozofija. Društvenost i povijesnost čovjeka u razdoblju kraja moderne, “Demetra”, Zagreb 1996.
4. Suvremena filozofija II (priredio i napisao 3 studije), Hrestomatija filozofije, ŠK, Zagreb 1996.
5. Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, HFD, Zagreb 1997.
6. Moda. Zastiranje i otkrivanje, Jesenski i Turk, Zagreb 2001.
7. Rat u transformaciji , Jesenski i Turk, Zagreb 2001.
8. Bog kao umjetničko djelo, Povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, “Demetra”, Zagreb 2002.
9. Ljepota kao sjaj istine. Ljepota i istina u umjetnosti, Demetra, Zagreb 2003. god.
10. Nakon proroka mudraca i genija, Demetra, Zagreb, 2005.
11. Može li još biti povijesti , Demetra, Zagreb 2008.
12. Doba Estetike. Estetika lijepog.Problemi s ljepotom: od totalitarne prijetnje do fascinacija ljepotom „digitalnog privida“, Antibarbarus, Biblioteka Tvrđa, Zagreb 2011.
13. Kraj ekologije, Jesenski i Turk, Zagreb 2013.

14. Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017.

2.

Knjiga Bog kao umjetničko djelo: povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, objavljena u Demetri 2002. godine, jedan je od najznačajnijih priloga suvremenoj raspravi o odnosu filozofije, božanskoga i umjetnosti u doba znanstveno-tehničke slike svijeta u nas. O mnogim problemima koje je iznio, te kasnije nastavio i u knjizi Ljepota kao sjaj istine: Ljepota i istina u umjetnosti, Demetra, 2003, vrijeme je pokazalo da briga oko jednostavnosti kazivanja nikad nije i profaniranje težine mišljenja, utoliko više što je razvio stilsku prepoznatljivost u kojoj su jasnoća i sintetičnost izlaganja bili pomireni s tumačenjem teksta od hermeneutike do fenomenologije, od strukturalizma do digitalnog konstruktivizma na visokoj razini izvedbe. Posljednja za života objavljena mu knjiga naslovljena je Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017. Njezina temeljna nakana jest produbljeni nastavak knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Biblioteka Filozofska istraživanja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1997. Po mojem sudu, ove tri knjige uz programatsku uvjetno kazano ontologijsko-povijesnu studiju o biti umjetnosti naslovljenu Može li još biti povijesti?, Demetra, Zagreb, 2008. su istodobno odlučujući putovi mišljenja sveze i odnosa umjetnosti kao događanja slobode ljudske egzistencije te udesa i poslanstva tehnike u složenome labirintu povijesnoga zbivanja uopće. Nije stoga slučajno da je na taj način na tragovima i u pokušaju dospijevanja na vlastiti put mišljenja neskriveno pokazivao dug spram Heideggera, Sutlića i Despota. Posve je očito da je promišljanje biti umjetnosti bio Heideggerov obrat na ishodu metafizike kao što je istodobno u otklonu i dijalogu s najvažnijim filozofijskim promišljanjem tehnike u spomenutih mislilaca otvarao mogućnost da se oboje, umjetnost i tehnika, razlože u živoj povijesnosti njihove bitne sveze, koju su Grci izvorno iskusili kao tajnu odnosa između poiesisa i téchne.

Milan Galović svoju je misaonu zadaću izvorno odredio kao mišljenje na povijest izvan svih redukcija zapadnjačke filozofije kao metafizike. Nakon Hegelove filozofije povijesti, nakon Heideggera prije svih, najznačajniji prethodnici bili su mu hrvatski filozofi Vanja Sutlić i Branko Despot. Nakana je bila da se izbavljenje iz zagrljaja sveprisutnog posthumanizma i transhumanizma otvori u mogućnostima onog mišljenja koje se nasuprot tehno-znanstvenoga pozitivizma skriva u samoj biti umjetnosti. U knjizi Bog kao umjetničko djelo već u Uvodu Milan Galović razmatra problem mogućeg povratka povijesti polazeći od pitanja mora li svako mišljenje nužno biti i filozofijom.(Milan Galović, Bog kao umjetničko djelo:povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, Demetra, Zagreb, 2002.) Nakana je pritom da se mitsko i religijsko u umjetnosti oslobodi od težine jarma svakog filozofijskoga utemeljenja upravo zbog toga što je s Hegelom i Schellingom filozofija u formi spekulativne metafizike dospjela do stajališta apsoluta, a to znači prosuditelja povijesnoga zbivanja koje svaki povijesni trenutak iskrsavanja razlike naspram forme znanstvene svijesti nužno razmatra kao ono što nema navlastito dostojanstvo i pravo mjerilo istinskoga kazivanja.

Za Galovića izlazak iz metafizičkog povijesnoga vremena nije označavao pripremu nekog „istinskoga“ vremena u kojem mit i religija postaju iznova „zakonodavci“ umjetničkoga bitka. Stoga govor o povratku povijesti ne treba razumjeti kao ono puko eshatologijsko i soteriologijsko, već kao svojevrsno novi kaos i hijatus epoha. Razlog je u tome što znanosti, priroda, božansko i ljudsko u ovome vremenu proživljavaju zgodu najavljivanja nečeg posve drukčijeg, a koje može završiti u najdubljem bezdanu tehničkoga nihilizma. Galović je među suvremenim hrvatskim filozofima možda uistinu jedini koji je filozofijski nastojao promisliti ono što pojam bogova, boga, Boga i božanskoga pretpostavlja nakon Schellinga za suvremeno razumijevanje odnosa umjetnosti i tehnike. Nije to, dakako, značilo nikakav prizvuk pada unutar okrilja teologije ove ili one objave, a još manje svođenje ovog teškog metafizičkoga problema na svjetonazorne sukobe između teista i ateista.

Uostalom, već je od Hegela i njegova pojma umjetničke religije (Kunstreligion), pa sve do religiologa i klasičnoga filologa Waltera F. Otta u 20. stoljeću bilo jasno da se razmatranje mogućnosti izvornoga mišljenja na putu tzv. povratka povijesti mora izboriti u rastemeljenju ustrojstva metafizike kao onto-teologije. Minuciozno čitajući i razotkrivajući različita tumačenja mitske i religijske umjetnosti u novome svjetlu, Galović je razabrao da se iskustvo umjetnosti minulih svjetova pokazuje kao sinteza događaja i djela unutar povijesnoga otvaranja svjetova kojim mitski i religijski čovjek pristupa uvjetu mogućnosti vlastita duhovnoga bitka. Božansko nije otuda ništa tek puko religiozno i vjersko, već iskrsavanje navlastite mogućnosti odnosa između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Sve ovo iziskuje drukčiji način izlaganja onog što od predsokratika do Aristotela označava riječ metafizika.

Doista, nije stvar u tome da bismo nužno trebali i nadalje ustrajavati na prevladavanju metafizike poput Hegela i Marxa, niti njezinom prebolijevanju kao u Heideggera. Povratak povijesti otuda ne valja razumjeti kao dolazak onog što je iskonski imalo značajke mitske neposrednosti u iskustvu odnosa između ljudi i bogova kao u Grka. Galoviću je, naprotiv, stalo vidjeti koliko je za suvremenost u znaku vladavine novog modela tehnike, koji nadilazi razlike živoga i neživoga, a posrijedi je kibernetički ustrojeni način tehnogeneze kojim metafizika i njezin kategorijalno-pojmovni svijet prestaje biti mjerodavni način mišljenja, odlučujuće razumjeti zašto čak i posljednje testamentarne riječi Martina Heideggera prizivaju za mogućnost izbavljenja čovjeka od njegove zapalosti u tehnički bezdan bezuvjetno samo još jednog boga.

Što je Galović sintagmom Bog kao umjetničko djelo nakanio otvoriti kao svoj temeljni filozofijski credo? Predmet njegove knjige nije bio istraživanje tzv. suvremenih prijepora oko razloga zašto filozofija umjetnosti i estetika sve više pokušavaju vratiti u obzorje promišljanja pojmove ljepote i uzvišenosti, poput Lyotarda, Dantoa ili Welscha. Umjesto toga, nakana mu je bila izložiti jedinstvenost epohalnoga nabačaja „slike“ umjetnosti odnosno umjetničkoga djela u svjetlu pojavljivanja-prikazivanja božanskoga. Nije, dakle, išao srednjom strujom, već se otklonio od bilo kakve „nove“ filozofijske teorije mita. U sustavnome, iznimno preglednome izlaganju i kazivajući brižno o složenim tematskim cjelinama u kojima se bog i božansko događaju kao stjecište umjetničkoga djela u povijesti Grka i srednjovjekovlja, pa sve do obezboženja u modernoj umjetnosti nestanka slike kao mimesisa i reprezentacije, Galović je dospio do onog što je bilo otvoreno u 20. stoljeću ponajprije Heideggeru, te na njegovim tragovima Sutliću i Despotu. Riječ je o čudesnoj i ujedno čudovišnoj nelagodi povijesnoga dokrajčavanja u liku moderne tehnike kao nabačaja onog što čovjeka raščovječuje, prirodu rasprirodnjuje, a božansko obezbožava. Drugim riječima, povijesno događanje umjetnosti u mitu i religiji kroz ideju Boga kao umjetničkoga djela na ishodu zapadnjačke metafizike pojavilo se nužno i kao pitanje o granicama tehničkoga nihilizma suvremenog svijeta.

U prikazu ove Galovićeve knjige, koji sam objavio u časopisu Kontura 2003. godine, iznio sam postavku kako je jedino ono problematično u tome što se kroz diskurs estetskoga teocentrizma ne može u potpunosti dohvatiti iskustvo moderne, avangardne i suvremene umjetnosti, jer se sustezanja i radikalna negacija Boga u slici više ne izvode ni estetski ni umjetnički, već kao u slučaju Maljevičeva suprematizma nepredmetnost slike postaje čin radikalne dematerijalizacije i desupstancijalizacije onog što umjetnost uopće „jest“ i čemu smjera nakon kraja metafizike. (Žarko Paić, ʺIma li umjetnosti bez mita i religije? Milan Galović, Bog kao umjetničko djelo:povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, Demetra, Zagreb, 2002, Kontura, br. 2003, str. 17-19.)

Galović je u svojem oslobađanju od apsolutnih zahtjeva filozofijskoga utemeljenja umjetnosti nakon Schellinga pokušavao vidjeti razloge zašto je avangardnoj umjetnosti, osobito Duchampu i Beuysu, bilo potrebno alternativno ili nadomjesno mjesto božanskoga, a ne boga ili Boga monoteističke religije, da bi se uopće moglo krenuti dalje od pogubne estetske ili umjetničke autonomije s kojom sâm život umjetnika postaje važniji od njegova djela, a koncepti važniji od uradaka. Umjetnost bez božanskoga, ali ne u smislu tradiconalno-metafizičkoga utemeljenja, čini se da je, prema Galoviću, osuđena na samoproizvodnju novih mitova i novih kvazireligijskih okvira vlastite tehničke zapalosti u čistu estetizaciju i vizualizaciju nečeg što više nema značajke svijeta i njegove istinske svjetovnosti.

3.

U knjizi Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, koja predstavlja svojevrsni sažetak njegova puta mišljenja i kako sam već ustvrdio nastavak knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Galović pristupa Sutlićevu i Despotovu filozofijskom razumijevanju tehnike, pokazujući kako su oboje ne samo napustili tradicionalno shvaćanje znanstvenosti znanosti, već i znanost kao teoriju istine bitka bića. (Milan Galović, Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017.) Ova knjiga, dakle, nastoji otvoriti put koji u dijalogu sa Sutlićem i Despotom smjera napuštanju svake metafizičke i postmetafizičke konstrukcije-dekonstrukcije onog što je zapadnjačka ontologija od Platona do Hegela „postulirala“, a to je svrsihodni i planomjerni put mišljenja koji bitak bića određuje iz ideja, odnosno apriorno i transcendentalno. S kibernetikom i teorijom informacija čitava je struktura metafizike dospjela do neposredne otvorenosti zbilje kao konstruirane danosti koja nije više ni tajna ni zagonetka mišljenja. Umjesto toga susrećemo se s proizvođenjem nečega što nadilazi granice razlikovanja bitka, bića i predmetnih uradaka ljudskoga djelovanja. Galović se u ovoj knjizi poduhvaća detaljnog istraživanja filozofijskih pristupa tehničkome okružju ne više ontologije koja je već s Heideggerovim pojmom događaja (Ereignisa) prestala biti zadnja riječ mišljenja povijesnoga otvaranja novih svjetova. Ono s čime smo mi suvremeni suočeni, prema Galoviću, jest nešto najčudovišnije uopće.

Riječ je o nastanku tehnoznanstvenoga načina mišljenja i djelovanja. Preseljenjem čovjeka sa zemlje u svemir dolazi do nestanka svih ne samo metafizičkih pojmova tradicionalnoga mišljenja o bitku, biću i biti čovjeka. Ono što nestaje jest i sama smisleno-svrhovita povijest, koja je povezivala mitsko-religijsko i znanstveno doba sve do nastanka kibernetike kao teorije upravljanja sustavima. Otuda rastanak od čovjeka, doduše kao pitanje ili upitnost izgleda u nadolazećem vremenu, za Galovića urgentno označava i pokušaj istinskoga filozofijskog odgovora na izazove apsolutne znanstvenosti. Kad se svijet i čovjek uspostavljaju kao relati u relaciji koja više nema jezik za put mišljenja u mogućoj povijesnosti sve smjera kibernetizaciji života i transhumanome orisu onoga što je još preostalo od čovjeka. Kraj jezika postaje doba zaborava filozofije, jer slika u svojem digitalnom uranjaju u tehnogenetski konstruiranu realnost dokazuje posvemašnju prevlast tehničkoga doba slike. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019. i Žarko Paić, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.)

Prije prikaza i tumačenja temeljnih misaonih okvira, pojmovlja i strukture njegove knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, nužno je bilo ukazati na ovu naizgled začudnu svezu tradicionalno kazano estetike i ontologije tehnike u Galovićevu putu mišljenja. Naravno, tragovi uvida u mogućnost drukčijega razumijevanja povijesti do kojeg mu je bilo stalo već se mogu pronaći u promišljanjima kasnoga Heideggera, ali uz bitan dodatak da je ono što pripada shvaćanju suvremenosti iz nje same realizirano u mišljenju koje više nije „filozofijsko“, već kibernetičko, tehnoznanstveno i omeđeno granicama onog što povezuje modernu kozmologiju s astrofizikom i kognitivnim znanostima. Misliti „na“ povijest ne znači samo napustiti tradicionalni pristup metafizike „o“ povijesti u smislu svih dosadašnjih filozofija povijesti koje su okončale u Hegelovu sustavu apsolutne znanosti i u Marxovoj praksi rada kao znanstvenoj povijesti, kako je to sintagmatski i paradigmatski postavio Vanja Sutlić. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Ogledi uz kriptofilozofijsko ustrojstvo Marxove misli, Biblioteka časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974. )

To znači pokušati pronaći mogućnost izlaza iz onog što pripada upravo tzv. postmetafizičkome stanju koje ponajbolje opisuju različita misaona strujanja druge polovine 20. stoljeća poput poststrukturalizma, postfenomenologije i digitalnoga konstruktivizma s pojmovljem „imanentne trascendencije“ i tzv. ontologije događaja. Ako je, naime, ovo stanje takvo da je i sam horizont otvorenosti drukčijeg sklopa povijesnoga mišljenja doveden u pitanje, kako je to Galović izričito pokazao u knjizi Rastanak od čovjeka?, onda je samorazumljivo da se svaki izgled prevladavanja/prebolijevanja metafizike u kibernetici i tehničkome usudu bitka kao prisutnosti mora iznova misliti polazeći ne više od mišljenja koje misli bitak u njegovoj postojanosti i vječnosti, a niti u njegovoj „dekonstruktivnoj“ uspostavljenosti kao događaja koji teologijski ostavlja mogućnost iskrsnuća nadolazećega boga (od Heideggera do Derridae).

Taj „treći put“ mišljenja kojemu je Milan Galović podarivao lucidna zapažanja i kristalizirao jezičnu (ne)moć zacijelo se više ne može oslanjati na apologiju bilo kakve „nove“ filozofije znanosti i tehnike ili, drukčije rečeno, „novoga“ tehnopozitivizma koji izranja iz mnogih postavki vodećih mislilaca post-i-transhumanizma.[1] Što preostaje u tom jazu svjetova mišljenja i svjetova onog što se naziva bivanjem/postajanjem (Werden) kao procesom ubrzane tehnogeneze? Ništa drugo negoli pronaći „topos“ mišljenja onkraj tri najdublja uvida u „bit“ suvremenosti, a to su, prema Galoviću: (1) Pad u ono strahotno (Unheimliche) tehnike u Heideggera, (2) Ideo-tehno-kibernetički sklop Rada u Sutlića i (3) Tehnika kao robovanje onom strahotnom sve ništeće slobode u Despota. Iz ovoga je bjelodano da u Galovićevim analizama suvremenosti pitanje filozofijskoga razumijevanja umjetnosti i tehnike nije nikakvo estetsko-kibernetičko pitanje. U svim njegovim knjigama od Boga kao umjetničkoga djela do Doba estetike, primjerice, možemo se osvjedočiti da mu nije stalo ponavljati ono što je nakon iskustva rasapa metafizike nakon Hegela u različitim „regionalnim ontologijama“ Edmunda Husserla i Nicolaija Hartmanna bilo na dnevnome redu kao obnova velikih metafizičkih sustava drugim sredstvima. Iako je pisao vrlo opsežne studije iz mnoštva područja filozofije, sociologije i ekologije, to nije imalo za cilj povratak nekom zastarjelome sustavu mišljenja niti se, pak, može po analogiji smatrati recepcijom različitih orijentacija koje su u drugoj polovini 20. stoljeća uzaludno nastojale obnoviti tradiciju poput rehabilitacije filozofije prakse, neokantovstva, neohegelovstva i slično. Pitanje o „biti“ suvremenosti označavalo je za Galovića suvremenost u samome pitanju o mogućnostima mišljenja koje otvara nove horizonte ne više u razlici ideje i zbilje, a niti u njihovoj istovjetnosti. Stvar je složenija i tako valja razumjeti i ono što povezuje knjige kao što su Uvod u filozofiju znanosti i tehnike s Rastankom od čovjeka? Kao što je razvidno, posljednja njegova knjiga ostavlja mogućnost da „čovjek“ ipak nekako ostane izvan sverazornoga udesa kojim se događa ono što stoji u podnaslovu knjige, naime ꟷ mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan. Kako je to uopće moguće i je li taj upitnik samo puka utjeha pred prijetnjom apokalipse svijeta i čovjeka ili možda ima neke mogućnosti spasonosnoga u samome mišljenju otvorenosti „druge i drukčije povijesti“ na kraju metafizike i svih njezinih formi realizacije u praksi, radu, životu, tehnologiji, tehnogoniji i tehnogenezi „novih“ svjetova?

4.

Knjiga Uvod u filozofiju znanosti i tehnike podnaslovljena je „Znanosti i tehnika u razdoblju nagovještaja povijesnog obrata“. Uz „Predgovor“ i „Uvod“ sastoji se od šest poglavlja, te „Appendixa“ s dva priloga koja su bila prethodno objavljena u časopisima, ali su tematski i idejno supripadni cjelini ove Galovićeve knjige o filozofijskome promišljanju znanosti i tehnike. Riječ je o prilozima „Kozmologijski aspekti prirode u Aristotela“ i „Božanski um naravne i znanstvene metafizike“. Sažeto ću prikazati temeljne postavke u šest poglavlja te, naposljetku, dotaknuti se razloga koji su motivirali autora da u knjigu s ponajprije didaktičko-pedagogijskom nakanom pripreme predavanja za studente iz kolegija Filozofija znanosti i tehnike na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu uključi i rasprave o kozmologiji, teologiji i znanstvenoj metafizici od Aristotela do Hegela. Podnaslov knjige zahtijeva objašnjenje. Naime, Galović rabi izraz znanost u pluralu, što već upućuje na različitost i razlikovanje u znanstvenome proizvođenju ne samo bitka bića, nego i biti čovjeka s obzirom na njegovu povijesnu otvorenost kao onog bića kojemu iskonska sloboda stoji u „biti“, ali bez temelja. Znanosti su ničeanski govoreći volja za moć i ta je njihova odredba povezana s novovjekovnom artikulacijom mišljenja koje otpočinje s Descartesom, Spinozom, Leibnizom i Kantom.

No, budući da Galović polazi od onoga što je samorazumljvo u suvremenome svijetu, a to je vladavina „znanstvenog doba“ u svim aspektima pojavljivanja prirode i čovjeka, pokazuje se nužnim vidjeti kako i zašto se tehnika pojavljuje kao ono što pripada samoj „biti“ znanstvenoga mišljenja i odjelovljivanja u praksi i to ona tehnika koja u moderno doba postaje reproduktivnom tehnologijom s tendencijom postajanja najmoćnijom voljom ovladavanja bitkom uopće, kako je to jednom istaknuo zagovornik kvantne mehanike, teorijski fizičar Max Planck. Galović, dakle, u „Predgovoru“ kao i u „Uvodu“ nastoji izvesti temeljnu postavku da nije riječ o nekoj posebnoj, „novoj“ filozofiji znanosti i tehnike koja bi se derivirala iz korpusa neke filozofijske orijentacije poput analitičke filozofije i neopozitivizma. Umjesto toga, autor se ograđuje od takvih zahtjeva i jednostavno ustrajava da je „njegova“ filozofija znanosti i tehnike pokušaj pružanja uvida u „cjelinu povijesnog gibanja i bitne odnose unutar povijesnog sklopa. Dakako, u svojem višem pozivu od bitka samog, filozofiji je nužno misliti porijeklo i bit samoga povijesnog sklopa.“ (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike: Znanosti i tehnika u razdoblju nagovještaja povijesnog obrata, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1997., str. 10-11.)

No, što je to za Galovića „povijesni sklop“? Kao što je poznato, to je glavni pojam Vanje Sutlića koji rastemeljuje tradicionalno shvaćenu ontologiju kao metafiziku i sjedinjuje u razlici bitak, bića i bit čovjeka. No, njihova sveza i odnos nije transepohalno određen, već se pojavljuje u povijesnome svjetovanju svjetova.(Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.) Galović ga proširuje i tako se povijesni sklop pojavljuje kao smislena cjelina onog „što čini bit božanskog, prirodnog i ljudskog te svagda određeno, epohi bitka primjereno, razumijevanje samog bitka bića.“ (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 10.) Valja, međutim, kazati da je posrijedi i kod Sutlića kako na razini mišljenja Biti i suvremenosti, a osobito na razini radikalno-urgentne misli Prakse rada kao znanstvene povijesti,svojevrsna intervencija u Heideggerov sklop koji se povijesno nalazi onkraj metafizičkoga ustrojstva čitave zapadnjačke ontologije (bitak-bog-svijet-čovjek), a što je razvidno u svjetlu njegova mišljenja događaja ili zgode (Ereignis), koji će izvesti sredinom 1930ih godina u spisima Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) i Besinnung. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. i Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M. 1997.)

Bog se u Sutlića misli iz realizirane metafizike kao onto-teo-kozmo-antropologije i stoga je ono božansko već uvučeno u krug cjelokupnoga patosa i energije realizacije svih povijesno-epohalno određenih verzija mišljenja bitka-boga-svijeta-čovjeka. Problem s razumijevanjem povijesnoga sklopa bit će otuda za Galovića ono što nije stvar ni filozofije znanosti kao niti teo-kozmologijskoga pristupa svijetu (kako ga je postavio, primjerice, Alfred N. Whitehead u svojoj ontologiji i kozmologiji), već moguće otvorenosti druge i drukčije povijesti i njezina osmišljavanja. (Alfred N. Whitehead, Process and Reality, Free Press, New York, 1979. 2. izd. ) Misliti znanosti i tehniku u razdoblju „nagovještaja povijesnog obrata“ znači misliti povijesni nastanak i izvor ove sveze i odnosa između znanosti u pluralu i biti tehnike. Galović je u tom pogledu posve na tragu Heideggera, kao i Sutlića i Despota, u ovoj knjizi, jer čemu inače emfatička uporaba riječi-pojma sa značenjem spasonosne nadolazeće budućnosti kao što je to riječ obrat. Da bi se moglo govoriti o mogućnostima obrata same povijesti, potrebno je proći kroz onto-tehnologiku i onto-tehnogoniju znanstvenoga konstruiranja svijeta i svjetova: potrebno je vidjeti što je zapravo bit znanosti i znanstvene proizvodnje onog što nazivamo bitkom bića.

U prvome poglavlju ”Granice suvremenog teorijskog pristupa znanostima” Galović pokazuje kako se posebne znanosti koje tematiziraju problem znanosti poput psihologije znanosti, sociologije znanosti, sociologije znanja te politologije znanosti i etike znanosti uz povijest znanosti kreću u svojim postavkama na granici povijesnoga odnosa spram nastanka znanja u sustavnome okviru onog što nazivamo paradigmom. Na taj se način između znanja i znanosti uspostavlja odnos koji proizlazi iz razlike biti i supstancije, jer je znanost osustavljenje univerzalnoga i partikularnog znanja i metodologijsko nastojanje oko temeljnih pojmova sveke moderne znanosti: istraživanja i eksperimenta. Nasuprot posebnih znanosti koje, kako je to izveo Heidegger svagda imaju u svojem metodičko-epistemičkome horizontu bitak bića u smislu vlastita pristupa (primjerice, sociologijski ili politologijski) okružju u kojem se pojavljuje empririjsko područje znanja ”o” nečemu konkretnome, nalazi se filozofija znanosti s njezinim ”metateorijskim” uvidom u porijeklo i bit znanosti samih. Sve to ne govori više o nadređenosti filozofije u smislu ontologijske hijerarhije nad posebnim znanostima. Umjesto toga, na djelu je drukčija ”posebnost” i ”navlastitost” filozofije koja se kreće u granicama metafizike (tzv. Bečki krug logučkoga pozitivizma) i onkraj njezine zadanosti. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 13-22.)

Drugo poglavlje ”Filozofija i znanost (povijesno razmatranje)” polazi od toga da znanosti kao pojmu ”pripada pojam metode i mogućnost praktičke primjenjivosti. Znanstveno znanje, nadalje, valja razlikovati od pukog prirodnog iskustva zbog njegove metodičnosti, egzaktnosti, objektivnosti, utemeljenosti, ali i stoga što znanosti utvrđuju ono što je općenito i nužno…” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 23.) Galović sustavno i metodično izlaže ono što određuje bit pozitivnoga znanstvenog znanja, pri čemu je bjelodano da pozitivne prirodne znanosti predstavljaju uzor ili paradigmatski primjer za sve druge tzv. društveno-humanističke znanosti upravo zbog svih navedenih značajki od kojih je za suvremeni tehnoznanstveni pogon laboratorijskoga znanja kao eksperimentalnog života, kako to analizira francuski teoreričar znanosti Bruno Latour, ponajviše odlučujuća sprega egzaktnosti, objektivnosti i iskustvene provjerljivosti kibernetičkih pojmova informacije i vizualizacije. (Bruno Latour i Steve Woolgar, Laboratory Life: The Construction of Scientific Facts, Princeton University Press, Princeton, 1987.)

Povijesnost pojma znanosti od Aristotela i novovjekovne filozofije s Fichteom, Schellingom i Hegelom pokazuje, kako tvrdi Galović, da se oblik i struktura, diskurs i apsolutna težnja ovog znanja u njegovu spekulativnome i refleksivnome načinu kazivanja uspostavlja kao ono što znači izraz filozofijska znanost. Uostalom, u najznačajnijoj knjizi čitave novovjekovne filozofije nakon Aristotelove Metafizike kao što je to Hegelova Fenomenologija duha pojam znanosti, znanstvenosti i znanosti iskustva svijesti dostatno svjedoči o idealu i zbilji filozofijskoga načina tvorbe zbilje uopće, što je samo drugi izraz za bitak bića u Hegela. No, Galoviću je jasno da Hegel iza krinke tzv. panlogista i panteista nije ništa drugo negoli dovršetak Aristotela drugim metafizičkim sredstvima i da je njegov pojam apsoluta sinteza u spekulativno-dijalektičkome smislu subjekta i supstancije, prirode i duha, znanosti i filozofije polazeći od ideje kao realizacije apsolutnoga duha u vremenu. U ovom poglavlju autor se usmjerava u svojoj analizi spram fenomenologije Husserla i Heideggerovih uvida u bit metafizike iza koje stoji znanstvena svijest novovjekovlja kao opredmećenje i postvarenje duhovnoga bitka čovjeka. S Heideggerom, kaže Galović, filozofija ”više nema ništa zajedničkog s traženjem smisla u znanostima, jer se ona u znanostima konačno ozbiljila i ukinula, ’našla svoj kraj’ kao zavičaj.” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 36.)

Nije Heidegger tek mislilac koji se može odrediti kritičarem zapadnjačke metafizike i njezina duha znanstvenoga oblikovanja zbilje u odnosu spram drugih povijesno-diskurzivnih formi mišljenja koja su bila vladajuća izvan Zapada, primjerice u Indiji, Kini, Japanu, Africi. On je i najznačajniji filozofijski nagovjestitelj onog ”povijesnoga obrata” koji se nalazi u strukturi i ustrojstvu metafizike kao njezino četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka. Stoga je njegovo mišljenje obrata (die Kehre) u obje Galovićeve knjige s obzirom na tematiziranje pojma znanosti i tehnike, Uvoda u filozofiju znanosti i tehnike i Rastanka od čovjeka?, ono prekretno za sve bitne postavke o karakteru tzv. znanstveno-tehničkoga doba s kojim se od novovjekovlja do suvremenosti u 21. stoljeću i vladavinom umjetne inteligencije odlučuje o sudbini ne samo čovjeka, već i njegova obitavališta zemlje kao topologije bitka.

Treće poglavlje ”Znanost i istina” dijeli se na tri potpoglavlja: (1) Pojam istine u filozofijskoj tradiciji, (2) Pojam istine u teorijama moderne znanosti i (3) Istina u znanosti. Galović koncizno i ujedno minuciozno izvodi povijesno-epohalno pojavljivanje pojma istine u cjelokupnoj zapadnjačkoj ontologiji od Aristotela do Kanta, Hegela i Marxa. Pritom posebno naglašava razliku u pristupu između naturalističke i pozitivističke spoznajne teorije koja istinu sagledava kao nastavak biti prirode u ljudskome mišljenju, pa bi znanstvena istina uvijek bila samo korespondencija mišljenja i zbilje. No, filozofijsko shvaćanje istine u bitnome smislu pretpostavlja ekscentričnost ljudske slobode, kojom se čovjek kako ga se poima u Marxovim ranim Pariškim spisima pojavljuje kao ”subjekt” formule naturalizam=humanizam. U svojevrsnoj ”imanentnoj transcendenciji” sloboda kao uvjet mogućnosti istine nadilazi njezin realistički ili idealistički horizont, jer mišljenje nikad nije puka preslika postojanosti bitka. Njegova je zadaća u promjeni stanja samoga bitka, koji se u svojoj otvorenosti iskazuje u faktičnosti i procesualnosti samoga događaja, što dokida pretenziju pozitivizma za aksiologijsko-teologijskim fundiranjem istine u smislu vječnih činjenica empirijskoga iskustva koje znanost samo ”zrcali” i tako konceptualno otčitava veliku ”knjigu prirode”. I u tom je pogledu Galović blizak onome što zagovara Heidegger na svojem putu mišljenja od pojma neskrivenosti kojim se iskonska istina (aletheia) sama otvara bez nužnosti skolastičke korespondencije mišljenja i bitka, pa sve do nastojanja Heideggera sredinom 1930ih do kasnih 1960ih godina da istinu shvati iz primarne mogućnosti osmišljavanja bitka, a ne kao pitanje o samoj istini. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 54.)

5.

Ovo je poglavlje posebno važno u cjelini knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike s obzirom na to što Milan Galović govoreći o ”napuštanju pojma istine” u metafizičkome smislu vječne podudarnosti mišljenja i bitka dolazi do onoga što će preokrenuti njegovo dotadašnje shvaćanje mogućnosti, zbilje i nužnosti filozofije u suočenju s tehnoznanstvenim svijetom apsolutne proizvodnje ”istina”. Naime, na jednom mjestu izvođenja on kaže da se riječ spoznaja u razdoblju znanstveno-tehničke vladavine istraživanja i vizualiziranja stvarnosti ”mora zamijeniti riječju informiranje i njoj pridruženim pojmovima (kodiranje, dekodiranje, signali, program itd.). Informaciju pak u cijelosti možemo odrediti kao obavijest koja je upustvo za djelovanje, ponašanje, reagiranje itd. Dakle, ne više kao znanje u klasičnom smislu, nego samo kao ’znanje’ koje služi nekom sustavu ili podsustavu u njegovoj interakciji s okolinom i održanju u toj okolini.” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 63-64.)

Što to u konzekvenciji znači za pitanje o istini u modernim znanostima ako ne da same znanosti nisu više ”spoznaja istine”. Ako moderne znanosti, kako je to skeptički iskazao Karl Popper, ne mogu dosegnuti istinu, preostaje krenuti drugim putovima promišljanja i spoznavanja tzv. objekta X onkraj dosadašnjeg shvaćanja o apsolutnoj moći spoznaje koju znanosti jedino mogu doseći u svojem naumu da se izjednače s idealom božanske spoznaje. Taj put, naravno, pretpostavlja razvrgnuće svih metafizičkih ”istina” kao fikcija i iluzija, ili rječnikom Gillesa Deleuzea iz njegova glavnog djela ontologije postajanja Razlika i ponavljanje, odstranjenja kantovske ”transcendentalne iluzije” koja je vladala filozofijom i istodobno podarivala znanostima pseudo-vjerodostojnost. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968. Vidi o tome. Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, 2022. )

Galović, međutim, ipak neće posve prihvatiti ovo što tvrdim na Deleuzeovu tragu i uzet će Kanta uvjetom mogućnosti one filozofije koja je znanostima omeđila njihovo područje važenja unutar granica empirizma. Problem nije u empirizmu i transcendentalizmu, već u onome što proizlazi iz dosega kvantne teorije u fizici ili dostignuća u sintetičkoj biologiji koji omogućuju proizvođenje ili tehnogenezu novog bića koje nema svoje podrijetlo ni u Božjemu umu ni u djelatnosti prirode. Zagonetka je novoga pojma istine u znanostima upravo u kibernetičkome pojmu informacije koji nije drugo negoli autopoietički model ili sustav znanja s kojim se stvararju novi konteksti i situacije u kojima objekt X više nema onotologijsko mjesto podarenosti-pruženosti samoga bitka. Umjesto toga, istina u znanostima se proizvodi na temelju protokola informacije kao sveze gena i pragmatičnoga koda njegove komunikacije u mreži pobuđenih uzroka i posljedica. Kibernetika je kraj metafizike, kako je to ispravno pokazao Heidegger u predavanjima 1960ih godina, i njezina je ”istina” u konstrukciji složenih umjetnih svjetova kao tehnogenetske pragmatike značenja. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, TEHNOSFERA, sv. II, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 75-170.)

U četvrtom poglavlju ”Pojam znanstvenog istraživanja i metode” Galović se bavi tzv. novovjekovnom znanstvenom revolucijom. Već citat iz Kantova Predgovora drugome izdanju Kritike čistoga uma u kojem se postavlja imperativ spoznaje da se odsad predmeti moraju ravnati prema ljudskoj spoznaji, a ne kao što je prije bilo spoznaja prema njima, pokazuje da se moderno znanstveno razumijevanje bitka, bića i biti čovjeka otvara kao vladavina dvije temeljne kategorije: istraživanja i metode. Nije slučajno, dakako, da Galović za svoje uvide traži potkrepu u mjerodavnim iskazima Heideggera iz znamenite rasprave ”Doba slike svijeta” iz 1938. godine. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 75-113. 8. nepromijenjeno izd.)

Kao što je poznato, ondje se govori o nacrtu kao nabačaju određenog temeljnoga događaja, što znači da se znanstveno istraživanje mora razumjeti iz logike onog što postaje subjektnost subjekta iz čega nastaje objektnost objekta. Istraživanja su stoga svagda ”empirijska” i ”egzaktna” jer prirodu eksperimentalno susprežu u sustav i metodu određenih hipoteza koje se na kraju istraživanju potvrđuju ili, u rijetkim slučajevima, odbacuju. Pritom Galović jasno razlikuje u pojmu egzaktnosti znanstvenih istraživanja ono što pripada strogosti nacrta i preciznosti kao matematičkoj iskazivosti s pomoću mjerenja pojedinih prirodnih zbivanja. Znanost se odvija kao sustavno istraživanje (znanstvenih) činjenica iz čega nastaje objašnjenje i zakon kao cilj istraživanja. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 71-81.)

Problem koji, ipak, u ovoj knjizi nije posve razjašnjen jest zašto suvremene tehnoznanosti i promjena istraživanja u kvantifikaciju i vizualizaciju događaja u astrofizici, kozmologiji i kibernetici više ne operira s modernim pojmovljem zakona koji se priprisuje tzv. prirodi od Newtona do kvantne mehanike. Nema dvojbe da se u stavovima i Kanta kao i Newtona i Keplera te suvremenih astrofizičara poput Hawkinga ili matematičara Penrosea mogu pronaći podudarnosti u iskazima, unatoč razvidnih razlika. To ne znači unaprijed da je riječ o kontinuitetu i mirnoj linearnosti procesa usvajanja kumulativnoga znanja koje znanosti nužno potrebuju da bi napredovale u istraživanju prirode i svemira kao objekta X. Zakonitost i diskurs pravocrtnosti kao i svega onog što povezuje logiku prvoga uzroka i posljednje svrhe (kauzalitet i teleologija) već su s Einsteinovom teorijom relativnosti, a osobito s Heisebergovim načelima naodređenosti, doživjeli svojevrsni kolaps vjerodostojnosti. Otuda nije nimalo začudno zašto Galović, na tragu Heideggera ali i Feyerabenda, autora provokativne i prijeporne knjige iz teorije znanosti Protiv metode, u kojoj zagovara postmodernu epistemologiju sa sloganom ”anything goes”, (Paul Feyerabend, Against Method, Verso, London-New York, 2010. 4. izd.) dolazi do zaključka da je Descartesova Rasprava o metodi s kojom faktički otpočinje tzv. novovjekovna filozofija (znanosti) nije prestala biti odlučujućim načinom mišljenja, unatoč ”odbacivanja metafizičkih metoda i metafizike same te pretvaranja ostatka filozofije u teoriju znanosti, čime bi filozofija od ’kraljice znanosti’ trebala postati ’sluškinjom znanosti’, (…), a time ”moderne epistemologije i metodologije nužno zapadaju u puki naturalizam..” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 89.)

Peto poglavlje ”Znanosti i tehnika” sastoji se od četiri potpoglavlja (”Uvodno određenje tehnike”, ”Moderna filozofija tehnike (povijesno razmatranje), ”Četiri suvremena pristupa tehnici” – Sutlić, Despot, Schelsky, Heidegger, ”Pitanje o biti tehnike ostaje otvorenim”). Pogledajmo samo sažeto kako i zašto Milan Galović baveći se očekivano svojim glavnim filozofijskim autoritetima kao što su Sutlić, Despot i Heidegger, dok je sociologijsko shvaćanje tehnike Helmutha Schelskoga ono što smatram da nije više ni po čemu relevantno za suvremenost, dolazi do postavke kako pitanje o biti tehnike ostaje otvorenim. Nije li to u najmanju ruku problematičan stav ako znamo da je u ovoj knjizi autor postavio sve svoje ”opsesivne” teme u okružje promišljanja onog što će na kraju svojeg životno-misaonoga puta biti naslovljeno ”pesimistički” rastankom od čovjeka, a izgledi i ”nada” u obrat povijesnoga mišljenja i mišljenja onkraj granica metafizike nisu prestali biti naposljetku nešto što bi kasni Wittgenstein onako ironično odredio pukom utjehom koju kršćanstvo uznosi kao religija za čovjeka u neizmjernoj patnji. Zašto valja još ostaviti bit tehnike otvorenim? Ponajprije, Galović polazi od aksioma suvremenoga stanja odnosa znanosti i tehnike: znanstveno znanje postaje tehnička (tehnologijska) informacija. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 119.)

Zastanimo ovdje. Knjiga ima naslov Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, a ne Uvod u filozofiju znanosti i tehnologije. Je li ova pojmovno-kategorijalna razlika tehnike i tehnologije nešto izvanjsko za samu stvar mišljenja na povijest do čega je Galoviću stalo? Tehnika je obradba bića u smislu izvornoga značenja grčke riječi téchne i uvijek se povezuje s proizvođenjem novoga, na što upućuje riječ poiesis. Metafizičko shvaćanje tehnike je zapravo tautologija. Nikakvog drugog značenja tehnike i ne može biti, jer je posrijedi zatvorena struktura u kojoj se stječu bog-priroda-svijet-čovjek odnosno četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka, što će kasni Heidegger preimenovati u četvorstvo (Vier) kao svezu neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stutgaart, 2009., 11. izd., str. 157-179. )

Tome usuprot, tehnologija proizlazi iz sprege znanosti i tehnike jer u sebi ima samu logiku znanstvenoga događaja kojim se ono tehničko pojavljuje kao sustav i metoda praktične obradbe ne više prirode o-sebi, već prirode za-sebe, govoreći hegelovski. Tehnologija je riječ koja ima moć pragmatiziranja bitka bića i stoga u modernome engleskome jeziku kao jeziku pragmatike znanja i moći instrumentalne interakcije između ljudi i konstruiranih objekata dovodi do tehnologiziranja samoga života kao druge prirode stvari. Nije moguće govoriti o tehniziranju života, jer je tehnika još uvijek vezana uz zemlju, uz izvorno pojavljivanje sveze téchne i poiesis. Njemački jezik u suglasju s grčkim jest jezik tehnike, a ne tehnologije. To nam govori da je ova ”ontologijska razlika” već uvijek vidljiva u razlikovanju povijesnih epoha, što i sam Galović uočava kad pokazuje kako su sve tradicionalne filozofije tehnike do Heideggera ”zastarjele” jer ne mogu svojim pojmovnim aparatom dohvatiti ono što nastaje kad ulaskom kibernetike i tehnoznanosti više nema mogućnosti razlikovanja iskonske prirode i tehnogenetski konstruiranoga sustava i okoline kao uvjeta mogućnosti nastanka ekologije. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 136-146. i Milan Galović, Kraj ekologije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.)

Krajnja konzekvencija podnaslova Galovićeve knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike u kojoj je riječ o ”nagovještajima povijesnoga obrata” stoga se pronalazi u njegovoj posljednjoj knjizi Rastanak od čovjeka? i to u petome poglavlju naslovljenom ”Znanost ꟷ od teorije istine do informacije”. (Milan Galović, Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, str. 269-372.) Nema nikakve zagonetke: filozofija znanosti i tehnike u svim svojim postignućima i sa svim svojim mjerodavnim svjedocima mišljenja nije više u stanju ”misliti” ono što pripada ”biti” tehnike. Iako mislim da valja ovdje krenuti još radikalnije i kazati da ni tehnologija više nije adekvatan pojam za ono što konstruiraju tehnoznanosti kao umjetnu zbilju i umjetne svjetove s pomoću kvantifikacije i vizualizacije (događaja), te je potrebno uzeti u obziri vladavinu tehnosfere kao realizirnoga trećega poretka kibernetike s posljednjim vodećim pojmom tehnogeneze virtualnih svjetova kao autopoiesisa. (Žarko Paić, „Metaphysics and Cybernetics – About the Technosphere or from the thing of thought to the thing that thinks“, u: The Technosphere as a New Aesthetic / Paić, Žarko (ur.). Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022. str. 1-36.)

Na taj način postaje očito da umjesto filozofije kao metafizike koja misli znanost i tehniku kao svoje predmete istraživanja valja početi govoriti o teorijama znanosti kao kibernetičkim modelima i sustavima koji spajaju kozmologiju i suvremene kognitivne znanosti. Je li onda pitanje o biti tehnike još uvijek otvoreno? Na kraju ovog poglavlja Galović postavlja dilemu, koja zapravo ukazuje na rješenja ovog problema u Heideggera i Sutlića: tehnička bit znanosti i/ili znanstvena bit tehnike? A što ako je stvar u onome ”trećem”, u onome da postoji i tertium datur i da je rješenje izvan metafizike i postmetafizike, izvan najdublje promišljenih alternativa uopće unutar i izvan kruga zapadnjačke filozofije koja je dospjela do svojeg kraja u kibernetici? Što, dakle, ako ne postoji nikakva ”bit” ni znanosti ni tehnike, već se povijesno osmišljavanje bitka, bića i biti čovjeka na kraju povijesti događa kao lutanje tehnosfere koja misli ne više ni ”o” povijesti niti ”na” povijest samu, već je njezina tehnogenetska ”sudbina” onkraj jezika kao organona i biti filozofije što su navlastito u svojem kasnome razdoblju iskusili u mišljenju i Heidegger i Wittgenstein: prvi postavkom da jezik govori, a drugi postavkom o jezičnim igrama (Sprachspiele, language games)? Možemo li uopće misliti ovo stanje koje se događa izvan matrice povijesne ”logike” nastajanje nečega što pripada i ne pripada više ljudskome mišljenju ako nismo u mogućnosti više jezikom dohvaćati ”bit” onog što leži izvan znanosti i tehnike kao tehnologike i tehnosfere?

6.

Posljednje poglavlje ”Razdoblje znanstveno-tehničkih obrata” precizan je i sustavno artikuliran opis stanja s radikalnim promjenama u temeljnim pojmovno-kategorijalnim odnosima između novovjekovne i suvremene paradigme koju Thomas S. Kuhn naziva znanstvenim revolucijama. (Thomas S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. S engleskoga prevela Mirna Zelić.) Kad umjesto reda i nužnosti, načela dostatnoga razloga i logike kauzaliteta čitavo razdoblje 20. stoljeća postaje poprištem vladavine entropije i kaosa, neodređenosti i kibernetičkoga ”četvorstva” informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije, nalazimo se u razdoblju koje više i nije epoha u smislu ekstatičke strukture iskonskoga vremena kakvo je u vidu imao Heidegger u Bitku i vremenu. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a.M.,2017.)

Zbog toga Galović uvodi u optjecaj ono što D. Bohm naziva ”holističkom paradigmom” koja ”konkurira teoriji jedinstvenog kozmičkog polja koje prethodi svekolikoj diskretnosti ”materije” i na koju bi se mogle svesti sve poznate sile (električna, magnetska…)” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 134.) No, ono najvažnije u analizi tzv. paradigmatskih promjena znanosti i tehnike u suvremeno doba, prema Galoviću, jest zadaća filozofije, odnosno hajdegerovski rečeno mišljenja. Može li uopće još ovo mišljenje biti mjerodavno za uvid u novu postpovijesnu ”bit” znanosti i tehnike? Svi tzv. neopozitivizmi i neopragmatizmi koji se danas slave kao aktualne teorije znanosti s filozofijskim diskursom ne mogu biti primjereni za objašnjeje masivne postavke kakvu je iznio sam Heidegger. ”Filozofija je kao metafizika u znanostima dospjela do svoje krajnje mogućnosti. Znanosti i tehnika su njena ozbiljenja.” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 149.)

Što onda preostaje još filozofiji koja, i tu je moja suglasnost s postavkama Galovića potpuna, ne želi biti niti usmjerena natrag u jezgru metafizike kao povijesti bitka kakvu zagovaraju neki od važnih mislilaca suvremenosti poput Emanuela Severina, primjerice, a niti, pak, naprijed u post-i-transhumanističke futurologijske projekcije kao interdisciplinarne pokrete ekstropije i tehnološke singularnosti. Zadaća je filozofije u doba vladavine tehnoznanstvene konstrukcije umjetnoga života (A–life) iznimno složena i ujedno jednostavna. Galović je kao i Heidegger u svojim promišljanjima biti tehnike nastojao dospjeti do čistoće pokazivanja fenomena u razdoblju kraja svake moguće fenomenologije. Vidio je jasno da s kibernetičkim pojmom informacije i samo znanje kao uvjet mogućnosti suvremenih tehnoznanosti postaje čista pragmatika znanja i gubitak biti jezika bez kojeg se filozofija nalazi u svojoj napuštenosti od povijesnoga sklopa (boga, bitka, bića i biti čovjeka). Posljednje riječi njegove knjige Rastanak od čovjeka? svjedoče o putu mišljenja koje se sabralo u ideji na povijest bez pada u tehnički bezdan. Preostaje nam razabrati da “slika, riječ i misao u svojoj izvornosti nisu ništa puko ljudsko, da iskrsavaju u uzajamnom otvaranju i dospijevanju do povijesnog djela čovječjeg, svjetskog i božanskog. Sve je na tomu da povijesnotvornu sliku, riječ i misao ne izgubimo u tuđini“. (Milan Galović, Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, str. 504.)

Riječi, misao i sliku na Milana Galovića valja trajno očuvati od napasti ovog jednoliko ustrojenog i jednoznačno praznog doba zaborava. Njegov put mišljenja svjedoči težnju filozofije za uvidom u ono jedino bitno što životu podaruje smisao i u doba ”mizantropije znanosti i pada u tehnički bezdan”.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026