Copyright ©2026 Žarko Paić

Rat, tehnosfera i pitanje o zlu

November 14, 2025
Rat, tehnosfera i pitanje o zlu

https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/45

In the eighteenth century it was often convenient to regard man as a clockwork automaton. In the nineteenth century, with Newtonian physics pretty well assimilated and a lot of work in thermodynamics going on, man was looked on as a heat engine, about 40 per cent efficient.



Now in the twentieth century, with nuclear and subatomic physics a going thing, man had become something which absorbs X–rays, gamma rays and neutrons.



Thomas Pynchon, V.

1. Tri paradigme rata

Postoje tri shvaćanja rata od iskona metafizičke povijesti Zapada. Ovo s manjim odstupanjem vrijedi i za preostali svijet u cjelini koji do 20. stoljeća nije još dospio do onog što Hegel u svojoj spekulativno-dijalektičkoj filozofiji naziva supstancijom-subjektom svjetske povijesti. Prvo je shvaćanje još od Heraklita do Hegela određeno uvidom u prvi uzrok i posljednju svrhu povijesti kao smislenoga tijeka zbivanja u kojem razaranje prirode i čovjeka postaje sredstvo za neki ‘viši’ cilj koji proizlazi iz onto-teo-kozmo-antropologijskoga ustrojstva metafizike. Cilj se od Grka preko Rima do Židova i kršćana uvijek samo drukčije znamenuje. Za Grke od Trojanskoga rata do Aleksandrova osvajanja Perzije i Egipta kao realizacije sinkretičkoga duha helenizma, rat predstavlja herojski čin slobode kojim narod filozofa i pjesnika brani svoju zemlju i čast polisa od barbarskih agresora s Istoka da bi se granica polisa pomakla daleko u onu na kojoj otpočinje nova logika imperijalnoga poretka s kojim će Rim krenuti u misiju političkoga civiliziranja svijeta kao brutalnog uništenja Drugoga i njegova posvemašnjeg pokoravanja službi Pax Romane. Rat je, dakle, za drevni antički svijet nužnost osvajanja i očuvanja slobode, a koloniziranje Drugoga ima Janusovo lice tzv. procesa civiliziranja, da uporabim izraz sociologa kulture Norberta Eliasa. (Elias 1976) S jedne je strane tzv. pitoma, a s druge divlja misao odnosno koloniziranje s idejom političke slobode naroda i s idejom vladavine carstva kojemu su sve druge države samo ograničene teritorijalne kolonije. Uostalom, Heraklit je živio na području Efeza, današnje Turske, a Ovidija je car August prognao na daleki otok u Crnome moru, gdje je Rimsko carstvo imalo svoju posljednju utvrdu na granici sa Skitima. Metafizičko razumijevanje rata posreduje ono iskonsko i začetno, gr. arché, i ono posljednje i konačno, gr. eschaton.

Nastanak rata u mitsko-religijskome smislu proizlazi iz povrijeđene ljudske taštine, gr. tymos, kao u slučaju Ahilejeve srdžbe o kojoj pjeva Homer u Ilijadi. (Sloterdijk, 2006)Na taj način se ono ljudsko u ovostranome svijetu pojavljuje samo još radikalnije izraženo negoli u svijetu bogova na Olimpu ili u Hadu, jer su nebo i zemlja nastali praiskonskim borbama među Titanima za položaj glavnoga boga Zeusa koji upravlja svijetom. Božansko-ljudska povijest ratovanja između naroda i država nije, međutim, moguća bez singularnosti heroja koji svojim tragičnim žrtvama ili sudbinom, od Ahileja do Odiseja, ispunjavaju poslanstvo smislene povijesti čovječanstva. Svi su ratovi otuda opravdani iz ovog mitsko-religijskoga referencijalnoga okvira i svi su nužno istodobno osvajački i pravedni. No, ničeanski kazano, ni jedno stajalište o ratu i njegovu posljednjem smislu nije apsolutno. Sve je perspektivizam vrijednosti. Za Grke su Trojanci uzročnici rata jer su prevarom princa Parisa i himbom Hektora ugrabili Helenu kralju Menelaju i odveli je iz Grčke. Oni su, nadalje, obilježeni od Grka kao barbari i skloni despotizmu, pa je njihovo preventivno uništenje i progon iz vlastite zemlje čin prosvjetiteljsko-civilizacijske misije. Iz perspektive Trojanaca, pak, Grci predstavljaju najgori oblik nehumanosti i zločina protiv čovječnosti jer zatiru ratom do istrebljenja jedan mali narod i njegovu vjekovnu kulturu. Pitanje smislenosti rata kao nastanka i ozbiljenja Novoga u povijesti označava stoga uvijek njegovu instrumentalnu narav. Nikad rat nema smisao o-sebi (an-sich), jer bi to bilo onda krajnje besmisleno, poput apoteoze vječnoga razaranja i vladavine kaosa, što znači ujedno da bi to bilo i metafizički izvan moći bogova-prirode-ljudi, a to je uistinu nemoguće iz ovog načina mišljenja kojeg Derrida naziva logocentrizmom. (Derrida 1967)

Židovsko-kršćansko shvaćanje rata nije više određeno ovim instrumentaliziranjem pojmovlja slobode i uma kao metafizičkoga opravdanja koloniziranja i zatiranja Drugoga, već je u cijelosti pitanje mesijanskoga oslobođenja zemlje za dolazak Kraljevstva Božjeg u vječnosti. Tzv. sveti rat postaje modelom eshatologijske vizije kraja povijesti, koji nije istodobno i krajnji cilj povijesti, kako glasi onaj znameniti aforizam iz Benjaminova ranoga Teologijskog fragmenta iz 1921. godine. (Benjamin, 1972-1989)Bogovi su za Grke u permanentnome ratu, pa su zaštitnici heroja, a poput Atene, božice mudrosti, koja na besmrtnome Fidijinu kipu u Partenonu ima u ruci koplje i sovu, tako i drugi bogovi svagda sudjeluju u ratnim igrama, dok je i sam bog rata Ares čudovišni lik iz grčke mitologije kojeg nije dobro nimalo razgnjeviti. Ovaj delezovski rečeno imanentizam života kao vječnoga sukoba u volji za moć nije za židovsko-kršćansku soteriologiju bit stvari. Promjena otpočinje s razumijevanjem božanskoga temelja svijeta u kojem mesijansko iskupljenje postaje ono što dolazi iz nadolazeće budućnosti, pa sveti rat ne može biti cilj povijesti, već samo sredstvo da npr. Kristovi vojnici ili vitezovi ostvare pobjedu nad nevjernicima s Istoka i jednom zauvijek proglase trijumf Carstva Božje pravednosti i ljubavi. Bog se stoga ne upliće u ratna zbivanja jer njegovo kraljevstvo počiva izvan ovoga svijeta. Svaki je rat u okviru ove ‘velike priče’ židovsko-kršćanske metafizike svet i pravedan, a njegov smisao proizlazi iz opravdanja onog što je Hegel ustvrdio na kraju svoje Filozofije povijesti kad je kazao da je kraj povijesti ozbiljenje teodiceje svjetskoga duha. (Hegel 1980: 540) Metafizika i filozofijsko shvaćanje rata unutar ovog modela zapadnjačkoga mišljenja nužno okončava. Mogli bismo kazati čak i nešto naizgled ‘sablažnjujuće’. U Hegelovoj eshatologiji svjetske povijesti dijalektički su dokinuti i prevladani i grčko-rimski kolonijalizam i imperijalizam s idejom rata kao prirodnoga stanja kao i židovsko-kršćanska mesijanska metafizika s najvećim misaonim dosegom kozmopolitskoga umnoga poretka svijeta u Kantovu spisu Prema vječnome miru. (Kant 1903: 142)Nakon kraja zapadnjačke metafizike u zbiljskome pojmu i ideji, kao što je to Hegelova filozofija povijesti, države i prava, rat iz sfere prirodno-političke običajnosti između naroda u svijetu postaje ne samo uvreda i prezir uma koji vlada zbiljom, već i besmisao uopće, što ne znači da se i dalje ne nastavlja drugim sredstvima. Uostalom, Hegel liberalno shvaćanje engleskoga kapitalizma na kraju svojeg promišljanja o svjetskoj povijesti jasno postavlja kao znak novoga doba u kojem ekonomija preuzima zadaću koju je vjekovno imala politika. Tako je pripremljen teren za Marxovu analizu i kritiku kapitalizma kao društvenoga poretka totalnog nihilizma imanentne transcendencije, te na njegovim tragovima za Foucaultov pojam upravljaštva (gouvernementalité) u vladavini tehnosfere 21. stoljeća. (Paić, 2022a, 2022b)

No, postoji i ono drugo shvaćanje rata koje proizlazi iz destrukcije i dekonstrukcije zapadnjačke metafizike. Nije li pritom zapanjujuće da u okviru ove prve paradigme s vladavinom logosa i biti čovjeka kao animal rationale nije moguće drukčije odrediti bit zla u povijesti osim kao negaciju dobra? A budući da je svekoliko dobro u etičko-političkome smislu rezultat vladavine uma, onda se kako je to dobro uvidjela Hannah Arendt, ali isto tako i Emmanuel Lévinas, nečuvena banalnost zla nacističkoga sustava istrebljenja Židova u koncentracijskim logorima ne može objasniti iz biti Kantova regulativnoga djelovanja uma u društvu i državi. Umjesto toga, mora se uvesti ono što zlo, a moderni totalni rat pripada u ovo nesvodivo područje izvan suprotnosti uma i ne-uma, kao takvo dovodi do krajnjih konzekvencija užasa i apsolutne nečovječnosti. To što, primjerice, praksa Holokausta, uvodi u svjetsku povijest naziva se radikalnim ili dijaboličkim zlom. (Arendt 1973, Lévinas, 1988: 156-167) Ova druga paradigma, dakle, pojam rata ne smatra nužnošću djelovanja sila razaranja u prirodi i čovjeku s pomoću tehnike i tehnologije da bi povijest bila smislena u njezinoj eshatologijskoj tajnoj misiji. Štoviše, najznačajniji misaoni predstavnici ovog kruga destrukcije i dekonstrukcije metafizike, poput Heideggera, Schmitta, Benjamina, Arendt, Lévinasa, Derride i Patočke, nastojat će otvoriti pitanje o mogućnosti drukčijeg shvaćanja pojma rata, a istodobno i pojma zla bez kojeg očito nije moguće i nadalje neproblematski kazivati o filozofijskome razumijevanju rata. To, naravno, ne znači da se zlo u teologijsko-političkome smislu pojavljuje kao nekovrsna kantovska modalna kategorija, odnosno kao uvjet mogućnosti pojave rata. Takav pseudo-transcendentalni relikt metafizike, uostalom, nije više relevantan ni za bilo kakvu modernu političku teologiju. Zlo nije ‘izvan’ ovoga svijeta i ne ulazi u ‘ovaj’ svijet s pomoću onog što Mallebranche naziva prigodnim uzrocima, ali ovaj put u smislu negacije Božje prisutnosti. Naprotiv, odnos između zla i rata ne proizlazi iz odnosa apsolutnoga kauzaliteta. To je već posve izričito naglasio u svojem promišljanju ideje ljudske slobode Friedrich J. Schelling. Tako se, primjerice, u Schellingovoj odredbi razlike između biti ljudske slobode i ‘ljudske slobode’ same pojavljuje pitanje o ʺslobodi volje, Dobru i Zlu, personalnosti itd.ʺ (Schelling, 2006: 15) No, očito je da se ova razlika može misliti tek kad se ima u vidu da ʺapsolutni kauzalitet u jednom bitstvu dopušta svima ostalima samo bezuvjetni pasivitet.ʺ (Schelling 2006: 19)

Through freedom a fundamentally unlimited power is asserted next to and outside of divine power, which is unthinkable according to these concepts. As the sun in the firmament extinguishes all the lights in the sky, even more so does infinite extinguish every finite power. Absolute causality in One Being leaves only unconditional passivity to all others. This entails the dependence of all beings in the world on God, and that even their continued existence is only an ever-renewed creation in which the finite being is produced not as an undefined generality but rather as this definite, individual being with such and such thoughts, strivings, actions and no others.” (Schelling, 2006, 11-12)

Da bismo mogli dospjeti do istinskoga uspostavljanja pojmova poput zla i rata izvan perspektive zapadnjačke metafizike, moramo oboje, i zlo i rat u mišljenju onog što se zbiva tijekom čitave povijesti čovječanstva, a što kulminira s pojmovima totalnoga rata i rata koji se izvodi s pomoću tehnosfere kao realizirane biti kibernetičkoga četvorstva (informacija-feedback-kontrola-komunikacija) u eksploziji energije kao mase i imploziji informacija kao kaosa i entropije, do krajnjih mogućnosti redukcije ‘osloboditi’ bilo kakvog negativnoga mesijanstva i apokaliptike. To znači da zlo i rat, koliko god to zvučalo radikalno-dijabolički i stoga Unheimlich, nisu mislivi ni o-sebi ni za-sebe, niti kauzalno-teleologijski, a niti determinističko-teologijski. Rat nije kao u Clausewitza nastavak politike drugim sredstvima, što je već Heidegger misaono ‘potkopao’ polazeći od toga da je rat zbivanje ‘zgode u bezdanu bytka’. (Heidegger 2014: 152) Ništa od cjelokupnoga nasljeđa metafizike očito nije od pomoći u pokušaju promišljanja onog što sam u tekstu naslovljenom ʺThe Permanent Condition of War-and-Peace: From Total Mobilization to the Absolute Construction of the Eventʺ (Paić, 2018: 40-54) nastojao dovesti na vidjelo kao problem odnosa između rata, tehnosfere i zla. Za tako nešto u navedenom tekstu ipak je nedostojalo autonomno promišljanje mogućnosti onog što ovdje nazivam trećom paradigmom. U prvoj je paradigmi na djelu tehničko shvaćanje metafizike i iz nje pojmljenoga rata koji je filozofiju određivao polazeći od tradicionalnoga mišljenja iz logike kauzaliteta i teleologije. U tom sklopu su i smisao bitka, i objava Boga, i shvaćanje svijeta, i naposljetku položaj čovjeka korelativno povezani, ali s izrazitim poretkom vertikalne hijerarhije. Rat je uvijek ovaj ili onaj rat, pravedan ili osvajački, herojski ili kukavički, istrebljivački i genocidan, a budući da je uvijek u funkciji nečeg drugoga, naime stvaranja nacije-države, osvajanja novoga teritorija i oslobađanja Čovjeka od plemensko-rodovske prirodne okovanosti nužnošću, onda je samorazumljivo da je kao i pojam tehnike svediv samo na čistu instrumentalnost transcendencije i mesijanstva. Svi ratovi ovog metafizičkoga ranga vode se od Trojanskoga rata do I. Svjetskoga rata, i određeni su geopolitikom primitivne teritorijalizacije/reteritorijalizacije, iskazano pojmovljem Deleuzea iGuattarija. (Deleuze i Guattari 1980).

Rat mišljen iz one druge paradigme jest totalni tehnološki dispozitiv razaranja zemlje, resursa i ljudi u ime metapolitički shvaćene Nacije-Rase-Čovječanstva. Po prvi se put stoga rat pojavljuje kao sredstvo-svrha onog neljudskoga u samoj ‘biti’ realizirane metafizike, pa nije začudno zašto je nakon svršetka I. Svjetskoga rata u žargonu njemačke konzervativne revolucije u spisima Oswalda Spenglera i osobito Ernsta Jüngera ovaj rat dobio atribute totalne mobilizacije tehnologije razaranja poput dalekometnoga topništva koje je doslovno kidalo ljudsko meso u rovovima Verduna. T ehnologija nadilazi granice prirode kao zemlje i ljudske biti kao rukotvorstva. Mehanička je tehnika još uvijek ono ničeanski kazano ljudsko-suviše-ljudsko, pa tako i ratovi imaju u sebi romantičnu iluziju viteštva i borbe prsa o prsa nalik sukobima tragičnih heroja iz Homerovih epova, navlastito Ahileja i Hektora. Uostalom, rat kao mistični egzistencijalni doživljaj slavi upravo nitko drugi negoli baš Jünger na tragovima Nietzschea i avangardnih futurističkih i ekspresionističkih estetskih vizija svijeta. (Jünger 1926) Tehnologija je, dakle, ono što se oslobađa ljudske prisutnosti, ali bez njegova nadzora i pokretačke moći kao volje za ubijanjem Drugoga u ime Nacije-Rase-Čovječanstva ne postoji mogućnost samohodnoga i samonavođenog djelovanja na daljinu. Dostatno je pročitati o tome različite tekstove filozofa života poput antropologa Schelera ili političkoga mislioca decizionizma kao što je bio Carl Schmitt. (Scheler, 1982, Schmitt, 1997) Ključno mjesto razlikovanja mišljenja o ratu unutar ove druge paradigme jest ono koje rat kao totalnu mobilizaciju kapitala, tehnologije i društvenoga militarizma odvaja od romantičnoga osvajanja teritorija Drugoga još i u 19. stoljeću, unatoč apsolutne politike genocida nad afričkim narodom u Kongu što je naredio belgijski kralj Leopold I., zacijelo je u tome što ova nova tehnologija razaranja nastala svezom mehanike i inženjerstva unutar procvata termodinamike savršeno koincidira s težnjom za modernim imperijalizmom, a to znači krajem fragmentacije europskoga koncepta nacije-države.

U tom smislu tehnološki dispozitiv razaranja Zemlje i performativnoga događaja neljudskoga u samoj ‘biti’ zla nastavit će se i u 2. svjetskome ratu koji je sa stajališta metode djelovanja bio totalan rat trijade elemenata: naime, neba (zrakoplovstva), zemlje (oklopnih vozila poput tenkova i ljudske sile, topništva i raketnih udara), mora i podmorja (brodova i podmornica). No, ono što je ovdje najvažnije, pojam totalnoga rata nije toliko u proširenju rata na kvantitativnome polju uvećanja broja, snage, omjera i razmjera uništenja objekta X, nego u kvalitativnoj moći osvajanja prostora-vremena za uspostavljanje vlastite platforme napretka u proizvodnji neljudskoga. Bit totalnoga rata proizlazi iz ovih pet postmetafizičkih ‘atributa’ suvremenoga nihilizma i povezuje otuda sve tri paradigme razumijevanja rata, onu tehničku, onu tehnološku i onu koju nazivam tehnosferom kao spojem umjetne inteligencije i umjetne intuicije. Heidegger je 1938. godine dao najbolje filozofijsko izvođenje ovog sklopa odnosa bez kojeg nije moguće misliti posthumano stanje totalnoga rata. To su:

1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage;

(2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“;

(3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju;

(4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja;

(5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Heidegger 1997: 18)

Treća paradigma rata predstavlja kraj rata u metafizičko-postmetafizičkome smislu. To više nije tehnika i tehnologija razaranja Zemlje u ime mesijansko-političkih ciljeva pravednosti vječne zajednice ili vječnoga carstva Nacije-Rase-Čovječanstva, kao što su to bili politički ciljevi totalitarnoga fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma u 20. stoljeću. Umjesto tog metapolitičkoga zagovora vladavine subjekta-supstancije ‘svoje’ Ideje koja se imperijalno i kolonijalno rasprostire svijetom s težnjom njegova pretvaranja u apsolutnu ZONU geopolitike, kako to izgleda u 21. stoljeću nakon Putinova brutalnoga rata u Ukrajini i kako prijeti daljnjoj logici preustrojstva globalno-planetarne politike, po prvi se put nalazimo u čistoj situaciji koja odnos između zla i rata izvodi iz posvemašnjeg ‘pozitiviteta’ volje za moć kao totalnoga uništenja ljudske vrste ili Čovječanstva. (Paić 2022b) No, taj novi Armagedon ne dolazi ni s nekom izvanjskom kozmičkom katastrofom, niti tzv. prirodnim uzimiranjem ove vrste, a niti uzajamnim ljudskim-suviše-ljudskim uništenjem s pomoću mogućeg nuklearnoga rata ili ratova između postojećih imperija i njihovih kolonijalnih satelitskih država (SAD-a, Rusije i Kine). Ne, treću paradigmu rata određuje totalna i apsolutna vladavina tehnosfere koja omogućuje nastanak umjetnoga života iz tehnogenetske konstrukcije umjetne inteligencije. Sve ovo otpočinje u ideji i u SF-imaginariju kao futuristički scenarij 1960ih godina s Kubrickovim filmom 2001: Odiseja u svemiru u kojem superinteligentno računalo HAL 9000 ubija posadu broda i jedino ga astronaut Bowman uspijeva u posljednji čas deaktivirati i tako spasiti hipotetički Čovječanstvo u njegovu post-i-transhumanističkome prijelazu u višu fazu kognitivne evolucije. (Paić, 2022a, Sorgner, 2023).

Rat je u metafizičkome smislu bio ozbiljenje ideje vladanja nad Drugime kao u grčkoj paradigmi političkoga i politike koja unatoč formalne slobode, jednakosti i pravednosti za Grke i državljane-građane polisa kao strance, ne uključuje robove i žene u totalitet javnoga priznanja. Osim toga, rat se razumije iz korelacije onog psiho-političkoga kao singularnoga i kolektivnoga kao što je to sfera tymosa koji zahtijeva svoj ressentiment. Svako objašnjenje nastanka rata izričito ekonomistički odnosno materijalistički kao što je to u vulgarnome marksizmu jučer i danas, uz časne iznimke kao što su to Foucault te Deleuze i Guattari u okružju poststrukturalizma, propušta vidjeti da strategija nasilja i agresije nije tek akumulacija političkih čimbenika koji odgovaraju strukturi suvremenoga kapitalizma zasnovanog na informacijsko-komunikacijskim mrežama i njihovim beskonačnim procesom emergencije i kontingencije kapitala. (Aliez i Lazzarato, 2020) Isto vrijedi i za nesvodivost treće paradigme rata koji nije rat svih protiv sviju u smislu kaosa i entropije u današnjem korporativnome ustrojstvu oligarhijske vladavine svijetom. Postoje razdoblja koja su nakon 2. svjetskoga rata nalik miru i težnji za ne-ratnim rješenjima ekonomsko-političkih pitanja, unatoč tome što su u tendenciji to razdoblja tzv. stand-by ili stanja između dvaju ratova za, primjerice, nacionalnu neovisnost i suverenost države ili, pak, za imperijalističkim osvajanjem tuđeg teritorija koji ostaje nakon nedovršenih etničkih sukoba na Bliskome Istoku, kao što su to stalni nasilni konflikti između Izraelaca i Palestinaca ili etnički ratovi u Africi, potom zamrznuti sukobi ratnoga karaktera između Indije i Pakistana u prostorima Himalaja itd. No, sve to nije odlučujuće za ovu treću paradigmu rata koji zapravo po minimalnoj definiciji to i nije, naime sukob agresivnoga karaktera do uništenja Drugoga i ovladavanja njegovim teritorijem.

Tehnosfera se kao kibernetički sustav prijenosa, pohrane, kontrole i stvaranja informacija pojavljuje kao nastanak tzv. trećega stroja koji sjedinjuje tehniku i tehnologiju zahvaljujući algoritamskome procesu računanja, planiranja i konstrukcije događaja. Stvarnost je, dakle, tehnogenetska ili digitalna konstrukcija koju Deleuze u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje iz 1968. godine naziva virtualnom aktualizacijom. (Deleuze 2011) Tzv. treći stroj je onaj koji više nije ni ruka ni ljudsko tijelo u njegovoj tehničkoj ekstenziji, već je posrijedi rad mozga koji vizualizira pojmove kao slike koje nemaju svoj uzor ili izvornik ni u prirodi niti u izvanjskome svijetu kulture. To su slike događaja, kao filmske slike ili slike koje ništa ne oponašaju niti išta predstavljaju u smislu referencije na bitak, bića i bit čovjeka u tradicionalnoj metafizici. Ove slike nisu niti vizualni jezik, kako je to pokušavala razumjeti semiotika od Barthesa nadalje sa svojom vjerom u njegovo veličanstvo Jezik kao temeljnog tzv. označitelja. U kibernetičkome modelu ontologije umjesto nužnosti i postojanosti bitka, bez obzira bio on mišljen fenomenologijski ili psihoanalitički kao Noema ili kao Nesvjesno, susrećemo se s trijadom kontigencije, emergencije i determinističkoga kaosa. Zato vizija kao vizualizacija događaja prethodi programu kao sustavu računalne inteligencije. Ova prethodnost samo po analogiji pripada apriorizmu spekulativne njemačke filozofije ponajprije Kanta i njegova transcendentalnoga zora prostora i vremena. No, kako računalna inteligencija nije mimesis ni kopija spekulativnoga uma, tako ni ljudska intuicija ne može biti generativni model za moguću umjetnu intuiciju na kojoj eksperimentalno rade od Marvina Minskoga mnogi programski inženjeri zaduženi za što bolje izvedbene mogućnosti rada i djelovanja umjetne inteligencije. (Minsky, 2007).

Budući da tehnosfera na sadašnjem stupnju kognitivnoga razvitka nije još u potpunosti autonomni stroj mišljenja, ali sve ide prema tome da će vrlo brzo biti realizacija SF-vizije Kubrickova HAL-a 9000, što znači da će uz beskonačnu brzinu računanja-planiranja-konstrukcije imati i razvijenu emocionalnu inteligenciju i možda umjetnu intuiciju, pitanje o mogućnosti etičkoga shvaćanja svijeta u kategorijama svijesti, savjesti, odgovornosti, činjenja dobra i zla, nije više nešto posve futuristički i nestvarno. (Bostrom 2014, More i Vita- More, 2013) Problem, međutim, s mišljenjem tehnosfere kad je riječ o ratu nije nikakvo etičko pitanje. Jer ovdje više nije riječ o potencijalnoj borbi ili ratu za teritorij nacije-države, pa čak niti za prevlašću nad globalno-planetarnim prostorom kao onim šmitovski kazano Gro§raumom. (Schmitt 1997) Umjesto toga, sada je ‘rat’ jedino kognitiviziran i postaje pitanje vladanja nad ljudskim umom i tijelom kao slobodnim teritorijem egzistencijalne izvedbe. I dalje, ako su sredstva i metafore ratovanja u doba tehnike mač i štit, a u doba tehnologije top i bomba, onda je posve jasno da u doba tehnosfere tzv. instrumenti razaranja Drugoga, zemlje i čovjeka, nisu ništa drugo negoli gama-zrake i hipersonični projektili. Postoje zato samo dvije mogućnosti u okviru ove treće paradigme rata nakon kraja metafizike i postmetafizike. Prva je već uvelike na djelu i odnosi se na ljudsku uporabu i zloporabu strojeva mišljenja kao pametnoga ili autonomnog razarajućeg oružja, a druga je mogućnost ono što se tendencijski može očekivati, naime da tehnosfera postane ‘enaktivno’ zlo i uništi naizgled naprednu i tehnološki razvijenu ljudsku civilizaciju. Dakako, postoji i treća hipotetička mogućnost, da nas, poput onog Heideggerova posljednjega boga, AI spasi od nas samih odnosno od našeg smrtonosnoga tymosa i razaralačkoga ressentimenta postajući viši oblik onog kubrikovskoga ‘zvjezdanoga djeteta’ s onu stranu biološko-postbiološke tragične povijesti čovječanstva.

2. Mišljenje kao tehno-nihilizam: Penrose vs. Severino

Od samoga početka novoga vijeka s onim što Sloterdijk u jednoj svojoj knjizi eseja naziva kopernikanskom mobilizacijom (Sloterdijk 1987) susrećemo se s pokušajem da filozofijsko mišljenje umjesto motrenja bitka kao predmetnosti objekta želi svijet konstruirati iz vlastite logike tehničke proizvodnje. Podrijetlo ovog novovjekovnoga tehničkog nihilizma za talijanskoga filozofa Emmanuela Severina seže sve do Platona i njegova pojma poiesisa. Među brojnim knjigama o tzv. umjetnoj inteligenciji i njezinim posljedicama na život u informacijskome društvu današnjice svakako vrijedi izdvojiti knjigu razgovora jednog od najznačajnijih suvremenih matematičara, nobelovca Rogera Penrosea s Emanuelom Severinom, Artificial Intelligence vs. Natural Intelligence. (Penrose i Severino 2022) Knjigu je priredio Fabio Scardigli. Ono što je ovdje zanimljivo nedvojbeno je to da razgovor nužno podsjeća na ono što je tijekom povijesti zapadnjačke metafizike uvijek bio problem. Naime, kako uspostaviti istinski dijalog o biti stvari koja je predmet spora između znanosti i filozofije. Nije li taj dijalog otpočeo zapravo još u predplatoničko doba u Grka, primjerice, između Talesa i Parmenida, a nastavio se u novom vijeku razgovorom između Newtona i Kanta, da bi u 20. stoljeću kulminirao, naravno neizvedenim razgovorom između Einsteina i Heideggera? Pitanje je, međutim, o čemu bi svi ti susreti između znanstvenika i mislioca svjedočili ako ne o temeljnim pitanjima tzv. ontologije, poput pitanja je li svijet vječan ili je nastao Velikim praskom, postoji li Bog ili je njegova egzistencija nepotrebna za nastanak svijeta, te može li mišljenje biti jedino ljudsko ili možda pripada i onome ne-ljudskome na neki još uvijek nama nepoznat način? Kad je 1988. Hans Moravec u vizionarskoj knjizi Mind Children. The Future of Robot and Human Intelligence odredio da će oko 2030. godine čovjek biti u bitnom smislu ‘prevladan’ moćnim djelovanjem inteligentnih strojeva, onda je to predviđanje imalo još uvijek crtu utopijskoga zanosa s tehničkom konstelacijom suvremenosti. (Moravec 1988) Uglavnom, ono što je Moravec predvidio jest da će upravo oko navedene godine nastati ekvivalencija između tzv. prirodnog uma i tzv. umjetne inteligencije. U svojoj knjizi The Superfluity of the Human – Reflections on the Posthuman Condition (Paić 2023b) bavio sam se ovim problemom odnosa između dva načina mišljenja i njihove složene konfiguracije pojmova polazeći od mojeg shvaćanja tehnosfere. Ukratko, između mišljenja kao racionalnosti-planiranja-konstrukcije i mišljenja kao kazivajućeg događaja smisla bitka postoji korelativan odnos i istodobno nespojivost u bitnim postavkama onog što Heidegger naziva zadaćom mišljenja. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Paić 2023a) pokušao sam isti problem ekstenzivno razviti na taj način što sam dospio do postavke da je budućnost filozofije u razlici spram apsolutne vladavine tehnoznanstvenoga sklopa vizualizacije i matematizacije mišljenja u nastojanju obrane onog što uopće omogućuje bit mišljenja kao takvog, a to je sloboda odluke o vlastitome putu onkraj trijumfa znanstvenoga pozitivizma i onkraj povratka u bezdan metafizike iskona. Čini mi se da ovaj razgovor Penrosea i Severina uistinu predstavlja, što bi rekao Borges u jednoj svojoj književnoj paraboli, zrcalo vječnosti i trag metafizičke strasti za istraživanjem istine.

No, što je to uopće ‘umjetna inteligencija’ u razlici spram tzv. prirodnoga uma? Razgovor između matematičara i filozofa održao se 12. svibnja 2018. godine u Milanu pred više od 800 ljudi. Penrose, profesor emeritus s Oxforda, zastupao je stav da je umjetna inteligencija ili AI izraz, doduše neprecizan, za opis aparata koji misle tako što reproduciraju aktivnosti za koje je nadležna ljudska inteligencija. On tvrdi, međutim, kako sva ta silna dostignuća u razvitku umjetne inteligencije poput ubrzanja u procesuiranju podataka, evoluciji stroja učenja, Big Data i algoritmi još uvijek nisu dostatni za objašnjenje pravog trijumfa umjetne inteligencije nad prirodnom ili ljudskom. Zašto? Penrose smatra da treba objasniti logičku strukturu tog neljudskoga mišljenja i zbog toga usmjerava pozornost na Gödelov teorem o nemogućnosti ‘inteligentnoga stroja’. Ipak, ključni problem za njega nije logičkoga karaktera, već onaj koji zadire u pitanje fizikalne naravi. U svojim knjigama neprestano je ukazivao na to da je za razumijevanje biti svemira i njegova nastanka potrebno promisliti o stvaralačkoj dimenziji svrhovitosti korelacije između materije i energije, a pritom ostaje i nadalje nerazjašnjen problem nastanka ljudske svijesti i samosvijesti. Prema Penroseu, naš ljudski um ne može se algoritamski programirati u procesima izvedbe. Ne samo da još uvijek malo znamo o tome, nego i ono što znamo ne možemo protumačiti na ispravan način s pomoću ograničenih shema mišljenja. Drugim riječima, nedostaje nam pojmovni okvir koji bi mogao riješiti aporije odnosa između onog prirodnoga i onog umjetnog. Kad se sve svede na pravu mjeru, čini se da je skeptičnost Penrosea prema onome što Moravec naziva ‘human equivalence’ rezultat nečeg filozofijski već promišljenog unutar njemačke spekulativne filozofije od Fichtea do Schellinga. ‘Umjetna inteligencija’ ne može biti primjeren pojam za samu stvar razvitka stroja mišljenja sve dok ne razvije ono što se naziva samosviješću. No, pitanje je može li ‘samosvijest inteligentnoga stroja’ biti tek kopija ljudske samosvijesti ili moramo pronaći drukčije rješenje za ono što kibernetičar Günther Gotthard naziva transklasičnom logikom koja nadilazi načelo identiteta i načelo dostatnoga razloga. (Günther, 1976: 249-328) I sada slijedi nešto neočekivano. Penrose u svojem tumačenju ovog problema kaže da AI nije nikakva realna inteligencija, jer samo ljudska inteligencija jest zbiljska stvar.

Ovdje bih želio dodati sljedeće. Mislim da je za razumijevanje odnosa između ljudskoga mišljenja i onog koje nazivamo AI potrebno još nešto osim klasičnih ontologijskih kategorija poput realnosti i ne-realnosti. Kao što dobro znamo, u Kanta je riječ o modalnim kategorijama u kojima se supstancija i esencija neke stvari pojavljuje u prostoru i vremenu. Te su kategorije mogućnost, zbilja odnosno realnost i nužnost. Kad govorimo o AI onda je samorazumljivo da je posrijedi mogućnost razvitka stroja mišljenja unatoč Gödelovu teoremu koji će algoritamski, dakle kalkulativno i komputacijski biti sve više opskrbljen mnoštvom informacija s onu stranu svekolikih ljudskih mogućnosti pamćenja. Uostalom, još je Platon u temeljne značajke ljudskoga mišljenja ubrajao sjećanje, jer samo zahvaljujući tom modusu mišljenja mi imamo svijest o sebi u prostoru i vremenu. Mogućnost samorazvitka AI pretpostavlja dvoje: samorazvitak racionalne strukture ili logike ovog mišljenja i samorazvitak onoga što se naziva umjetnom intuicijom, odnosno mišljenjem koje proizvodi informacije tako što funkcionira prema modelu vizualiziranog pojma odnosno slike. Ta je slika sve drugo negoli realna, pa je utoliko Penrose samo djelomice u pravu. AI nije ništa ‘realno’, već ‘hiper-realno’. I upravo zbog toga je ključna točka kategorije modalnosti za samorazvitak AI na putu spram tehnologijske samosvijesti sveza mogućnosti i realnosti kao nove kontingentne nužnosti. To je ono što Gilles Deleuze naziva virtualnom aktualizacijom. (Deleuze, 2011) Iako je Penroseu razvidno da pojam ‘umjetne inteligencije’ valja izbaviti iz jarma svih tzv. društvenih implikacija i posljedica za ljudsku komunikaciju tako što se treba riješiti pada u bezdan redukcionizma, ostaje problem koji je već sada, na ovoj razini uporabe AI, neotklonjiv. Otvorenost prostora za stvaralačku dimenziju ljudskoga mišljenja i za inovaciju ne isključuje nimalo mogućnost da AI misli i djeluje tako što stvara inovativno ono što je nalik ljudskoj misaonoj egzistenciji. Uglavnom, Penrose je u ovom razgovoru branio svoje postavke iz knjige The Emperor’s New Mind (Penrose 1989) a to znači da je nastojao pokazati različite logičke nekonzistentnosti kao i znanstvene puteve u rješavanju problema svijesti, savjesti i samosvijesti izvan metafizičkih okvira kojima se bavi filozofija kao epistemologija ili kognitivne znanosti uopće.

Emanuele Severino, autor knjige Bit nihilizma (Severino 2016) u ovom razgovoru s Penroseom dosljedno je branio svoje postavke o izvornoj stukturi mišljenja kao otvorenosti i postojanosti bitka u njegovoj vječnosti polazeći od Parmenida i predsokratovske ontologije. Problem koji je za njega odlučujući u raspravi o odnosu prirodnoga uma i AI svodi se na to da je pojmovni okvir obojega prisutan u onome što Platon naziva poiesis, odnosno proizvođenje ili produkcija. Budući da je Zapad upravo apsolutiziranje proizvođenja kao vladajućeg i jedino mjerodavnoga puta mišljenja, onda je poiesis uzrok koji omogućuje stvaranje nečega iz ne-postojanja u postojanje. Vidimo otuda kako Severino nastoji pokazati da je pitanje mišljenja kao spora između onog izvornoga i ne-izvornoga u samom temelju zapadnjačke metafizike. Zbog toga je pitanje o mogućnosti, realnosti i nužnosti umjetne inteligencije istodobno pitanje o ontologijskome karakteru svijeta i čovjeka s obzirom na to da inteligencija po prvi put u povijesti može postati u cijelosti neljudska i stoga stvorena kao manipulativni okvir svakog daljnjeg postupanja u zbilji. Severino u razlici spram Penrosea, koji je definirao tzv. realnu ili prirodnu inteligenciju s pomoću pojma savjesti kao kvalitete svijesti, a što pretpostavlja etičku dimenziju razlikovanja dobra i zla, zaključuje kako je svijest ono područje u koje AI ne može doprijeti i na taj način čini se da je produkcija svijesti ono što postaje temeljno pitanje današnjice. Kad se sve sabere, i matematičar i filozof svjesni su kako je ovaj razgovor ništa drugo negoli razmjena stavova o nadi da samorazvitak AI ne može zamijeniti nesvodivost ljudskoga mišljenja i da će u budućnosti ipak odnos između onog umjetnoga i onog prirodnog biti u koherenciji obojeg, a ne u totalnoj moći AI nad čovjekom.

Sve što iz ove knjige proizlazi, međutim, nije daleko od Heideggerova pojma opuštenosti (Gelassenheit) spram tehničkoga sklopa u smislu očuvanja navlastitosti mišljenja kao kazivanja smisla bitka. (Heidegger, 1985) No, čini mi se da je to samo pokušaj umirivanja čovjeka pred nezadrživim procesom tehnologiziranja mišljenja i vizualiziranja događaja. Nije problem više u ukazivanju na to da je proizvođenje u smislu totalne produkcije svijesti put zapadnjačkoga nihilizma, Ono što nastojim promisliti s pojmom tehnosfere nadilazi dva puta mišljenja, kako znanstveni, tako i filozofijski. Jer tehnosfera nije ono o čemu Penrose i Severino govore kad skeptički nastoje obraniti nesvodivi teritorij ljudske svijesti s pomoću etike i ontologije, već sinteza svih pet osjetila u ljudskoj povijesti uopće s jezikom kao prvim i posljednjim jamstvom. Kad logika beskonačnoga broja u procesu komputacije posve ovlada pojmom slike u smislu proizvodnje informacija kao vizualiziranih pojmova, onda je problem u onome što od Aristotela pripisujemo biti ljudskoga mišljenja u smislu animal rationale. Iz biti tehnosfere kao samosvijesti autopoietičkih strojeva nužno slijedi ono mišljenje koje sintetizira neljudsko u ljudskome, odnosno racionalno u intuitivnome, pa nije nimalo slučajno da je s robotikom i inženjerstvom početkom 21. stoljeća otpočelo intenzivno istraživanje tzv. umjetne intuicije koja nadilazi granice ljudskoga mišljenja koje uobičajeno pripisujemo umjetnosti, a ne znanosti. U razgovoru između Penrosea i Severina nedostojao je ‘treći čovjek’, sinteza umjetnika i vizionara, onaj ‘Veliki Treći’ koji nije ni bog niti tehnologija, već Ono što može misliti drukčije i stvaralački proizvoditi novo a da to nije puko oponašanje ljudskoga stvaralaštva. Je li taj ‘tertium datur’ još uvijek tek mogućnost, a ne realnost i nužnost, ili je možda već realizirana virtualna aktualizacija ne-ljudskoga kao kreativnoga dizajna svjetova?

Zašto je ovaj razgovor matematičara i filozofa iznimno važan za razumijevanje onog što određuje problem odnosa između tehnosfere i rata? Zbog toga što pokazuje da mišljenje kao računanje-planiranje-konstrukcija nasuprot mišljenja kao mitopoetskoga kazivanja označava primat pragmatike znanja o mogućnosti ovladavanja svijetom kao osvajanjem i pokoravanjem zemlje i svemira temeljnim svrhama onog što čini bit modernosti, a to je vladavina subjekta-supstancije kroz napredak i razvitak tehnoznanstvene obektifikacije bitka. Stoga je posve razvidno da se s novim vijekom i znanstveno-tehnološkom slikom svijeta uspostavlja hegemonija mišljenja koje u formi kvantifikacije i vizualizacije bitka ima u tendenciji militarne značajke. Ono militarno nije tek ozbiljenje ratnih planova i programa posvemašnjeg osvajanja zemlje i svemira zbog volje za moć nekog singularno-kolektivnog subjektiviteta. Posrijedi je koloniziranje zemlje i racionaliziranje svijeta polazeći od težnje da se pojam totalnoga mobiliziranja, o kojem govori Ernst Jünger u svojoj analizi porobljavanja bitka i nihilizma tehnike, dovede do zbiljskoga stanja vladavine onkraj svih zamislivih granica. No, granica između mišljenja kao tehno-militarizma svijeta kao onog što Nietzsche u jednom fragmentu iz Ostavštine naziva ʺlogikom, masom i brutalnošćuʺ (Nietzsche 1980: 473) i mišljenja kao diskurzivnoga osmišljavanja bitka nije tek razlika svjetova u smislu zagovora puta rata i nagovora puta mira. Ne, u ova dva načina misaone egzistencije čovjeka suočavamo se s posljednjom granicom u samoj ‘biti’ čovjeka kao animal rationale i homo kybernetesa. Dok je za prvoga antropologijska redukcija ontologije znanstveno-tehničkoga karaktera, za drugoga kao ‘posljednjega čovjeka’ u posthumanome stanju više razlika između onog što Heidegger naziva računajućim mišljenjem (Rechnen) i onog što naziva kazivajućim mišljenjem (Dichten) nije odlučujućom. (Heidegger 2002: 5) Zašto? Iz jednostavnoga razloga što za kontingentno-emergentno djelovanje ‘čovjeka’ u okružju tehnološkoga dispozitiva ‘umjetne inteligencije’ svako inzistiranje na obrani nesvodivosti mitopoetskoga kazivanja i humanističkoga sklopa ‘vrijednosti’ predstavlja ‘reakcionarnu’ nostalgiju za davnim danima metafizike. Čitav taj opskurni dualizam između platonovski kazano vladavine téchne i poiesisa više nije mjeorodavan za tehnosferu kao bit kibernetičkoga sustava upravljanja tehnički oblikovanim svijetom. Rat je kao događaj one treće paradigme ‘prirodno stanje’ samoregulacije odnosa između tehno-militarnoga sustava i njegove okoline u kojoj se zbivaju lokalno-regionalni ratovi na svim razinama izvedbe. O tome je Ernst Jünger ostavio sljedeće predskazujuće misli koje su neoboriv dokaz svekolikog bankrota svih mesijansko-romantičarskih iluzija o smislu i svrhovitosti ratova u post-povijesno doba.

„Perfekcija tehničkih sredstava moći sastoji se u krajnjem stanju svrhovitosti i mogućnosti totalnog uništenja. (…) Već u posljednjem ratu bilo je zona uništenja čiji se prizor može opisati samo ako ih usporedimo s prirodnim katastrofama. (…) Romantičarska je misao da društveni ugovori mogu sputati divljanje tih energija, njihovu primjenu u borbi na život i smrt. Premisa te misli jest da je čovjek dobar – ali čovjek nije dobar nego je dobar i zao ujedno. U svaki proračun koji treba položiti ispit zbilje valja uključiti da nema ničega za što čovjek nije sposoban. Zbilja se ne određuje moralnim propisima, ona se određuje zakonima.ʺ (Jünger, 1981: 145-146.)

Iz svega rečenoga proizlazi nešto nadasve Unheimlich. Ponajprije, ono što se krije iza treće paradigme rata s pojmom tehnosfere po prvi put u povijesti čovječanstva ima mogućnosti da postane realiziranim apsolutom kao trijadom metafizike, kibernetike i transhumanizma. Tehnološka singularnost nije stoga mesijanski događaj kozmičko-ljudske evolucije svijesti koja će stapanjem s Bogom dovesti do blaženstva s onu stranu povijesti. Umjesto ove tradicionalno shvaćene soteriologije koju su još na svoj filozofijski način imali u vidu novovjekovni fizičari i matematičari, kao i filozof monadologije, naime Newton i Leibniz, postaje sve više razloga da se iskaže zabrinutost spram modela linearnoga razvitka tzv. umjetne samosvijesti. Jasno je i zbog čega. Proizvodnja autonomnih sustava oružja ili ‘robota ubojica’ koji samohodno i samonavođeno mogu pronalaziti vojne ciljeve u tzv. mirnodopskim i ratnim uvjetima i neutralizirati ih pametnim bombama bez intervencije čovjeka već je uzela maha posljednjih godina. Dronovi su moćna oružja u ratnim sukobima, a osim zamjene za zrakoplovstvo njihova široka uporaba dovodi do bitnih promjena u ratovanju s tzv. klasičnim sredstvima oklopnoga razaranja zemlje, od tenkova do višecjevnih raketnih bacača. To više nitko ne može zaustaviti, a osobito ne različiti apeli etičke naravi poput onog koji su potpisali mnogi vodeći tehnološki stručnjaci, robotičari i filozofi, te lingvisti tvrdeći da im je nakana spriječiti tzv. treću revoluciju u ratovanju nakon izuma baruta i nuklearnoga oružja. (v. Autonomous Weapons Open Letter: AI & Robotics Researchers) Ne mogu spriječiti zbog toga što ovo nije ni prva niti druga paradigma ratovanja, ni, dakle, mač i štit, a niti top i bomba, koji su kao razvitak tehnike i tehnologije nastajali iz ‘glave’ ljudi kao sredstva osvajanja Drugoga na zemlji u smislu njegove teritorijalizacije/reteritorijalizacije. Ovo ‘ovdje’ i ‘sada’ nije uopće nigdje prostorno-vremenski fiksirano i postojano u mišljenju nekog velikoga izumitelja ili projektanta.

Ovo kao tehnosfera nastaje iz singularne procesualnosti onog ljudskoga koje se stapa s neljudskim, kao što je nastanak kibernetike s ključnim pojmom informacije već za njezina oca-utemljitelja Norberta Wienera značio nadilaženje pojmova materije kao mase i energije. (Wiener, 2019) Za izvedbenu enaktivnost trećega ili kibernetičkoga stroja svijet više nije nigdje postorno-vremenski ‘u’ svijetu, već je posrijedi tehnogenetska konstrukcija s kojom i bitak, bića i bit čovjeka više nisu kao ni ontologije, uostalom, mjerodavni pojmovi novoga operativnoga mišljenja koje počiva na tzv. transklasičnoj logici ‒ tertium datur. To treće, taj treći stroj, ta treća ruka, taj ‘Veliki Treći’, ta treća paradigma rata nije ništa drugo negoli kraj razlikovanja metafizike i kibernetike. Umjesto toga, mišljenje u okružju djelovanja tehnosfere nadilazi zemlju i teritorijalnu ukorijenjenost stvari i objekata, a sam autonomni objekt kao takav, objekt X ‘misli’ tako što poput suvremenih tehnoznanosti kvantificira i vizualizira ono što se nalazi u horizontu nemjerljivoga i nevidljivoga tzv. ljudskim okom. Umjetna inteligencija je otuda samo algoritamska potencijalnost konstrukcije događaja kojih nema u stvarnosti, ali su virtualno aktualni i stoga hiperrealni ukoliko strategijsko planiranje budućeg rata, za sada još u glavama ljudi i njihovih metafizičkih fikcija i opsesija za voljom za moć protiv egzistencije Drugoga kao neprijatelja moje subjektnosti i supstancijalnosti, proglasi ono ‘novo’ na horizontu događaja legitimnim ratnim ciljem kojeg valja naprosto neutralizirati ili posve uništiti. Sada vidimo da je ono što je do 1990ih godina imalo karakter ‘futurističkoga’ ili znanstveno-fantastičnog poput distopijskih filmova Blade Runner, Alien, Terminator postalo hiperrealnim događajem spoja informacije, gena i robotike u proizvodnji trećeg stroja ili tehnosfere koji autonomno ‘misli’ i djeluje, ali tako da je njegovo mišljenje-djelovanje Rechnen, a ne Denken, te da u tendenciji i nadolazećoj budućnosti može čak i postati tehno-mytho-poetičko, što pretpostavlja neslućene mogućnosti estetiziranja kao dizajniranja digitalnih platformi kibernetičke sinestezije. (Paić 2022a)

3. Ratovi bez svjetova?

Nikakva nova ‘filozofija rata’ više nema svoj raison d’être iz jednostavnoga razloga što rat koji se vodi autonomnim oružjima za razaranje Drugoga, ne nužno i Čovjeka, više nije rat-u-svijetu koji ima, fenomenologijski kazano, svoju Noemu ili predmetnost predmeta. Pojam svijeta u metafizičkoj povijesti Zapada do Heideggera je imao onu bitnu ontologijsku razliku između bitka i bića, pa je bilo samorazumljivo razlikovati svijet kao kosmos i mundus u grčkome i kršćanskome smislu te svijet kao horizont osmišljavanja bitka bića i biti čovjeka. Svjetovnost svijeta svagda je bila ‘stvar’ mišljenja unutar trijade metafizike kao vladavine bitka-boga-čovjeka. Ono četvrto, dakle svjetsko ili svjetovno u pojmu svijeta, pripada mišljenju koje ne reducira svu cjelovitost svijeta na nešto njemu izvanjsko poput znanosti i tehnike-tehnologije, što je upravo Heidegger u Bitku i vremenu destruirao tvrdnjom da se smisao bitka promašuje u modernoj reduktivnosti biologije, psihologije i antropologije. (Heidegger, 2018.) ‘Život’, ‘duša’ i ‘čovjek’ nisu stoga subjektno-centričnost mišljenja, već samopokazujući i samoiskazujući fenomeni smisla bitka u modusu egzistencijalnoga nabačaja slobode kao biti tubitka (Dasein). Kad svijet u doba tehnosfere gubi svoju kozmocentričnost i antropocentričnost, dakle ono što u pojmu antropocena označava njegovu karbonsku strukturu zemlje i kraj industrijskoga osvajanja i razaranja okolnoga svijeta (Umwelt), onda je logična posljedica da od horizonta smisla svijet postaje astrofizikalno svediv na mogućnost svojeg raspada u projekciji horizonta događaja koji kao što je poznato za Stephena Hawkinga označava i kraj mogućnosti svekolike vidljivosti i spoznajno-teorijske validnost fizikalnih kategorija. (Hawking 2014, https://doi.org./10.1038/nature.2014.14583 )

Kad ovo imamo u vidu, onda postaje bjelodano da tehnosfera nadilazi granice ljudskoga i zemaljskoga, te da je njezin prostor-vrijeme onaj kontingencije-emergencije-determinističkoga kaosa. Svijet je tehnosfere onkraj bilo kakve metafizičke slike svijeta, pa čak ni Heideggerova briljantna analiza nastanka znanstveno-tehničkoga doba s pojmom doba slike svijeta (Die Zeit des Weltbildes) nije više primjeren okvir mišljenja za ono što se ‘ovdje’ i ‘sada’ događa. (Heidegger 1977: 87-88) Umjesto svjetske povijesti mi smo uronjeni, a ne više iz-bačeni, u globalno-planetarni nihilizam treće paradigme rata onkraj rata za teritorijalizaciju/reteritorijalizaciju jer totalni rat u hiperprostoru onog što na tragu Schmittova pojma Gro§raum nazivam postimperijalnom suverenošću (Paić 2022b: 309-340)obuhvaća sve i nikoga, s tendencijom da postane interplanetarni rat bez svjetova, odnosno u singularnome pluralu riječ je o permanentnim ratovima koji će se voditi potencijalno između ljudi, homo kybernetesa i izvanzemaljskih stvorova u nadolazećoj budućnosti. Ovaj sinkretizam subjekata/aktera pokazuje samo da su i Jünger i Schmitt i Heidegger, a ne nasljednici Kanta i programa prosvjetiteljstva, oni mislioci koji su bili posve jasno ‘prizemljeni’ da čovjek nije ni anđeo ni đavo, već ono biće koje ima u svojim mogućnostima upravo demonsku sposobnost za ozbiljenje ciljeva radikalnoga i dijaboličkoga zla i da upravo to što je prvi promislio Schelling u svojoj raspravi o biti slobode postaje temeljno pitanje svake daljnje rasprave o smislu života u doba vladavine umjetne inteligencije. Nije li uistinu zapanjujuće da su odjednom, čim je 2023. godine nastao ChatGPT – OpenAI,sve dosadašnje ‘velike priče’ metafizike od fenomenologije, psihoanalize, marksizma, filozofije života, hermeneutike, filozofijske kozmologije, pa čak i kibernetičke antropologije i različitih teorija rata iz perspektive etičko-političkih obnova Kanta i kozmopolitiizma, izgubile bilo kakvu vjerodostojnost. Na nijihovo mjesto ‘slavodobitno’ zasjedaju svi novi tzv. neurokognitivizmi i neurofilozofije, pa ovaj referencijalni okvir Mozga kao računanja-planiranja-konstrukcije postaje i svojevrsni reduktivni put u razumijevanju rata u doba tehnosfere. No, nemojmo slaviti ono što ne treba slaviti, jer Mozak kao vizija i kao program samo pokazuje da višeznačna mudrost one Heideggereove postavke iz knjige predavanja Što znači misliti? ne govori o mozgu, već o mišljenju.(Heidegger 2002: 5)

Das Bedenklichste in unserer bedenklichen Zeit ist, daß wir noch nicht denken.

Misliti rat u doba tehnosfere znači misliti radikalno drukčije od vladajuće struje ovog tehno-nihilističkoga pada u bezdan ‘novoga pozitivizma’. Rat je polemos svih stvari i zato je njegova razaralačka povijest kaosa i entropije na paradoksalan način naša stvaralačka budućnost pod uvjetom da ono što još preostaje misliti pretpostavlja otvorenost pitanja o zlu, a ne zatvorenost mišljenja u svagda nove fikcije o vječnome miru i njegovim palim anđelima beskraja. Misliti ono što stoji izvan ovog ‘horizonta događaja’ znači misliti ono nemoguće i neiskazivo i kao takvo u bitnome nepokazivo.

Referencije

Aliez, Éric i Lazzarato, Maurizio. 2016. Wars and Capital. New York: Semiotext(e).

Arendt, Hannah. 1973. The Origins of Totalitarianism. New York: Brace, Jovanovich.

Benjamin, Walter. 1972-1989. Gesammelte Schriften. ʺTheologisch-politisches Fragmentʺ. Ed. Hermann Schweppenhäuser i Rolf Tiedemann. Vol. I-VII. Frankfurt a. M: Suhrkamp.

Bostrom, Nick. 2014. Superintelligence: Paths, Dangers, Strategies. Oxford: Oxford University Press.

Deleuze, Gilles i Guattari, Felix. 1980. Milleaux Plateus: Capitalisme et Schizophrénie I. Paris: Minuit.

Deleuze, Gilles. 2011. Différence et Répétition. Paris: PUF.

Derrida, Jacques. 1967. De la grammatologie. Paris: Minuit.

Elias, Norbert. 1976. Über den Proze§ der Zivilisation: Soziogenetische und psychogenetische Untersuchungen. Frankfurt a. M: Suhrkamp.

Günther, Gotthard. 1976. Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik. Vol. 1. Hamburg: F. Meiner.

Hawking, Stephen. 2014. ʺThere ar no black holesʺ https://doi.org./10.1038/nature.2014.14583

Hegel, G. W. F. 1970. Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte. Vol. 12. Frankfurt a. M: Suhrkamp.

Heidegger, Martin. 1985. Gelassenheit. Stuttgart: G. Neske.

Heidegger, Martin. 1977. Holzwege. Frankfurt a. M: V. Klostermann.

Heidegger, Martin. 1997. Besinnung. GA. Vol. 66. Frankfurt a. M: V. Klostermann.

Heidegger, Martin, 2002. Was heisst Denken? GA. Vol. 8. Frankfurt a. M: V. Klostermann.

Heidegger, Martin. 2014. Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941). GA. Vol. 96. Frankfurt a. M: V. Klostermann.

Heidegger, Martin. 2018. Sein und Zeit. GA. Vol, 2. Frankfurt a. M: V. Klostermann.

Jünger, Ernst. 1926. Der Kampf als inneres Erlebnis. Berlin: ES Mittler Use Sohn.

Jünger, Ernst. 1981. Der Arbeiter – Herrschaft und Gestalt. Stuttgart: Klett Cotta.

Kant, Immanuel. 1903. Perpetual Peace: A Philosophical Essay. London: George Allan & Unwin Ltd.

Lévinas, Emmanuel. 1988. ʺUselless Sufferingʺ, in Robert Bernasconi i David Wood, eds. The Provocation of Lévinas. London-New York: Routledge.

Minsky, Marvin, 2007. The Emotion Machine: Commonsense Thinking, Artificial Intelligence, and the Future of the Human Mind. New York: Simon & Schuster.

Moravec, Hans. 1988. Mind Children. The Future of Robot and Human Intelligence. Harvard:Harvard University Press.

More, Max i Vita-More, Natasha, 2013. The Transhumanist Reader. New York: Willey-Blackwelll.22

Nietzsche, Friedrich. 1980. Nachgelassene Fragmente 1885-1887. KSA. Vol. 2. Ed. G. Colli i M. Montinari. Berlin-New York: W. de Gruyter.

Paić, Žarko. 2018. ʺThe Permanent Condition of War-and-Peace: From the Total Mobilization to the Absolute Construction of the Event.ʺ International Journal of Philosophy. No 6 (2), 40-54.

Paić, Žarko. 2022a. Ed. The Technosphere as a New Aesthetic. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing.

Paić, Žarko. 2022b. Nemezis: Aporije političkoga i politike. Zagreb: Naklada Breza.

Paić, Žarko. 2023a. Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika, kibernetika i transhumanizam. Zagreb: Mizantrop.

Paić, Žarko. 2023b. The Superfluity of the Human: The Posthuman Condition. Basel: Schwabe Verlag.

Penrose, Roger. 1989. The Emperor’s New Mind: Concerning Computers, Minds and The Laws of Physics. Oxford: Oxford University Press.

Penrose, Roger i Severino, Emanuele. 2022. Artificial Intelligence vs. Natural Intelligence. Ed. Fabio Scardigli. Cham: Springer.

Scheler, Max. 1916. Krieg und Aufbau. Leipzig: Verlag der Wei§en Bücher.

Schelling, F. W. J. 2006. Philosophical Investigations into the Essence of Human Freedom.New York: SUNY.

Schmitt, Carl. 1997. Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum. Berlin: Dunkcker & Humblott.

Severino, Emanuele. 2016. The Essence of Nihilism. London-New York: Verso.

Sloterdijk, Peter. 1987. Kopernikanische Mobilisierung und ptolömäische Abrüstung. Frankfurt a. M.: Suhrkamp.

Sloterdijk, Peter. 2006. Zorn und Zeit: Politisch-psychologischer Versuch. Frankfurt a. M.: Suhrkamp.

Sorgner, L. Stefan, 2023. We Have Always been Cyborgs: Digital Data, Gene Technologies, and an Ethics of Transhumanism. Bristol: Bristol University Press.

Wiener, Norbert. 2019. Cybernetics or Control and Communication in the Animal and the Machine. Cambridge, Massachusetts: MIT Press.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026