Copyright ©2026 Žarko Paić

Pregorijevanje povijesti?

Marx – Heidegger u „novome vremenu“

(Poglavlje iz knjige Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007.)

November 19, 2025
Pregorijevanje povijesti?
Marx i Heidegger

1. Svijet kao koncept i promjena vremena

Kad se iznova postavlja pitanje može li i mora li filozofija u svojem aktualnome reduciranju na teoriju mijenjati svijet, brzopleto se poseže za odgovorom. Potvrdan je odgovor navodno bît Marxove povijesne dijalektike. Negativan odgovor je, dakako, nešto navodno samorazumljivo pripadno Heideggerovom bitkovno-povijesnome mišljenju. Ako se pak aktualna nelagoda s otvaranjem „novog povijesnoga svijeta“ očitava u nemogućnosti istinske utopije, onda je opet navodno samorazumljivo da valja radikalno izokrenuti bît Marxove dijalektike. Umjesto ultimativnog zahtjeva iz Marxove znamenite 11. Teze o Feuerbachu – „Filozofi su dosada svijet uglavnom različito interpretirali, a radi se o tome da ga se preinači“ – postavlja se zadatak da svijet pokušamo, za promjenu, iznova interpretirati. (Slavoj Žižek, The Parallax View, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2006.)

No i nova interpretacija Marxove 11. Teze, kao što je to, primjerice Derridaina, ( Jacques Derrida, The Spectre of Marx, Routledge, London-New York, 1994.) nije tek reevaluacija revolucionarnoga mišljenja. Ponajprije je to dekonstrukcija vlastite uronjenosti u neprekoračivi horizont epohe svjetske povijesti koju je odredila Marxova povijesna dijalektika. Pritom ni kraj realno socijalističkih poredaka u svijetu nakon 1989. godine s povratkom liberalnoj demokraciji i kapitalizmu nije dokaz poraza Marxove ideje revolucije društvenih uvjeta proizvodnje svijeta u moderno doba. Naprotiv, problem je jedino u zastarjelosti ideje revolucioniranja društvenih pretpostavki globalnoga svijeta. Revolucije moderne su dovršene. Ali ono što nije dovršeno političke su i društvene promjene smisla liberalno-demokratske vladavine. Kako u tom prostoru razlike ideje i zbilje funkcionira suvremena filozofija, koja redukcijom na teoriju nastoji još očuvati moć interpretacije svijeta i legitimno pravo na njegovo teorijsko-praktično preinačenje? Može li ona još tradicionalno iskazivati „vjeru“ u moć preinake svijeta u duhu marksovske dijalektike povijesti?

Ponovimo pitanje: može li i mora li filozofija kao suvremena teorija diskurzivne interpretacije svijeta mijenjati ono što nazivamo svijetom? Budući da živimo u svijetu globalne uniformnosti kao vladavine spektakla kapitala nad svime što jest, jasno je da se radi o suvremenoj postmarksističkoj teoriji i njezinoj nužnoj upletenosti u pokušaj interpretiranja i preinačenja svijeta. No što ako uopće nije bît naše postpovijesne sudbine u tome da interpretiramo i mijenjamo svijet, nego u tome da ga (pre)pustimo njemu samome ili onome čudovišnome u njegovu svjetovanju?

Što, dakle, ako ustvrdimo da smo već s onu stranu delirija novih interpretacija svijeta, s onu stranu svake tzv. radikalne promjene svijeta? Preostaje li nakon toga nešto više od povratka povijesti, kako se danas opet trijumfalno, nakon euforije apokaliptičke hegelovsko-marksovske dijalektike „kraja povijesti“, nastoji interpretirati suvremeno doba, ili bolje, „ovo“ sada koje više nije, ali traje pohranjeno u virtualnu memoriju drukčije povijesti? (Pre)puštanje svijeta njemu samome kao dopuštanje bitka u njegovoj opuštenosti (Sein-lassen) da otvori ili zatvori novi povijesni svijet odredilo je bitnu alternativu radikalno-kritičkome pozivu filozofije, ali i umjetnosti u XX. stoljeću.

To je bio i ostao Heideggerov odgovor/pitanje na smisao bitka u epohalnome sklopu tehničkoga razdoblja. Kako odgovor može biti pitanje? Samo tako da brzopleto i ultimativno ne iziskuje bezuvjetnu akciju. Pitanje kao odgovor pretpostavlja interpretaciju smisla promjene. (Pre)puštanje svijeta njemu samome iziskuje, dakle, promjenu smjera samoga događaja (Ereignis), kojim se uspostavlja neka promjena, neovisno o tome je li riječ o duhovnome ili materijalnome preinačenju svijeta. Već je otuda jasno da filozofija kao suvremena teorija interpretacija svijeta može i mora (pre)pustiti svijetu pravo na njegovu svjetotvornu mogućnost i nužnost otvaranja „novoga“ u ovom vrtoglavome kaosu reinterpretacija, recikliranja, rekonstrukcija, reevaluacija odrađene povijesti. (Odraditi povijest poznata je Adornova formulacija (Bearbeitung der Geschichte). – (Ovdje se ona iz posebnog konteksta uporabe u smislu katarze, oslobođenja od kolektivne krivnje njemačkoga naroda nakon Hitlerove nacističke vladavine, „normaliziranja“ društvenoga života kao obveze sjećanja i okajanja za grijehe otaca zbiljskom provedbom načela „demokratske revolucije“ u svijetu suvremenosti proširuje na nešto bitno drukčije. Više nije riječ o nekom antropologijskome određenju čovjeka kao subjekta povijesti na tri razine: (1) narodnoj i nacionalnoj, (2) državnoj i društvenoj i (3) osobnoj i individualnoj. Odrađivanje povijesti odnosi se na nužnost pregorijevanja/prebolijevanja povijesti kao totalne/totalitarne sudbine čovjeka bez obzira je li on sudionik ili baštinik totalnoga/totalitarnoga iskustva vladavine. Svaki je povratak povijesti strahotno iskustvo ponavljanja nečeg čudovišnoga. Stoga je neo-ideologija fašizma i komunizma uz prisutnost fatalnosti neoliberalizma globalizacije rezultat fundamentalne neodrađenosti povijesti u masovno-psihološkome habitusu čovjeka. Ne određuju nas simboli takve povijesti kao prošlosti. Ne strepimo pred ikonografijom neofašizma i neokomunizma, nego nas povređuje njihova stvarna ideologijska moć u suvremenome liku kulture. Pritom je odmah jasno da valja načiniti bitnu razliku između dvaju tipova totalitarizma kao sustava i kao ideologije – fašizma i komunizma. Prvi je biološko-rasiistička volja za moć, a drugi socijalno-determinističko određenje povijesti kao stanja vječne jednakosti. Fašizam je povratak partikularnome mitu konstruirane germanske kulture. Komunizam je planetarna/globalna religija bez Boga na čije ispražnjeno mjesto zasjeda oslobođeno čovječanstvo predvođeno Znanošću, Tehnologijom i Radom. Vidi o tome: Žarko Paić, „Muzej nepokornosti“, u: Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, str. 273-290. – pogovor umjetničkome projektu Dalibora Martinisa, Marchonline People: Museum of Dissent )

Naposljetku, može li se i mora li se takav ne-svijet u kojem živimo radikalno-povijesno pregorjeti/preboljeti (Verwindung) i uz koje nove „žrtve“ da bismo istinski dovršili jednu nedovršenu „veliku priču“ moderne koja nas još uvijek pogađa svojom razornim krhotinama? Suvremena filozofija kao teorija u svojim najrefleksivnijim vrhuncima pristajanja uz jednu ili drugu stranu iste misaone kvadrature kruga – Marxovu ili Heideggerovu – neotklonjivo se upušta u bitan dijalog s vremenom. Odlučno je da je suvremena filozofija kao teorija svijeta preobraženog u sliku svijeta, parafrazirajući Hegela, „svoje vrijeme preinačeno u mislima-slikama“. Takav stav ne znači da je suvremena filozofija i iz nje izvedena umjetnost nužno konceptualna, pa čak i kad navodno nema ništa s temeljnim načelima konceptualizma. (Alexander Alberro, Conceptual Art and the Politics of Publicity, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2003.)

Ono što još nazivamo svijetom jest koncept, a ne umjetnost koja mu primjereno odgovara. Ali uvođenjem „pojma“ koncepta više ne možemo bez poteškoća govoriti da suvremena umjetnost „radi s idejama“. Koncept je promjena značenja i funkcije same ideje. Ako ideja u doba (bio)tehničke reproduktivnosti više ne označava sklop u kojem je na djelu jedinstvo pojma, bîti i koncepta, nego je posrijedi preobrazba u projekt iz unutarnje naravi same ideje, tada možemo kazati da su ideje konceptualna oruđa spoznaje. Ideja nije dijalektička totalizacija svijeta. Promjena je u tome što odsad ideja ne dolazi iz svijesti promatrača kao puka refleksija objekta u vremenu i prostoru. Idejom se konceptualizira sustav znanstveno-teorijskih pretpostavki još-ne-opstojeće zbilje kao realizacije koncepta.

(Vidi o tome: Thomas Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. Prijevod s engleskog: Mirna Zelić) Ono idejno nije predmet suvremene umjetnosti kao konceptualne, performativne, medijske. Ono konceptualno čini bitan karakter svjetovnosti svijeta u doba njegova kraja. Drugim riječima, kad imamo koncept i koncepte, više nemamo svijet kao horizont smisla. Mi svijet konstruiramo i dekonstruiramo iz naših koncepata. Slika takvog svijeta u suvremenoj umjetnosti nužno mora biti u znaku ikonoklastičke naravi slikovnosti bez svijeta. (Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.)

Koncepti su „nove“ slike. S njima se suočavamo u trenutku dok ništa drugo ne vidimo osim onoga što se iz takve slike-svijeta otvara pred našim očima. Što vidimo nije koprena bića, nego ovostrano-onostrano događanje svijeta kao koncepta vremena iz kojeg je iščezla smislena povijest. Zato nije ironična, niti pak ludička, a ponajmanje besmislena Baudrillardova postavka da „nakon kraja povijesti“ možemo vrijeme zamišljati samo kao u-kroniju. Što bi bilo moguće da je nastupio događaj preokretanja realnoga događanja u povijesti? Što bi bilo da je umjesto neoliberalne globalizacije kao jedinog koncepta svijeta „danas“ realizirana moć Lenjinove Oktobarske revolucije?

„U-kronija je posljednji stadij reevaluacije ideje subjekta kao vinovnika neke epohalne promjene. Njezin je ključni jezični iskaz: „Zamislimo da…“ No, to više nije imaginacija u smjeru zamišljanja događaja pomirenja ideje i zbilje onog dobroga, istinitoga, bića i lijepoga. To je nemoćna igra umrtvljenog subjekta sa svojim svijetom kao konceptom. („U Novom svjetskom poretku više nema revolucija, već samo grčenja. Kao u nekoj mehanici koja želi biti savršena, u odviše dobro integriranom sustavu više nema kriza, nego samo disfunkcija, pogreški, zastoja, aneurizmičkih pukotina. /…/ Ne postoji više pitanje povijesti in progress, glavne sheme niti krizne regulacije. Nema više racionalnog kontinuiteta ni dijalektike sukoba, nego samo pomirenje krajnosti. Nakon što je jednom globalna moć razorila univerzalno, a vrtoglavica promjena izbrisala povijesnu logiku, preostaje samo sraz virtualne svemoći i onih koji joj se ljutito suprotstavljaju.“ – Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 119 i 121. Prijevod s francuskog: Leonardo Kovačević)

Ako se svijet svodi na koncept ili koncepte – monizam i pluralizam – onda je već posrijedi temeljna promjena smisla svijeta. Da je svijet postao konceptom znači da se promijenio njegov horizont smisla. Svijet od novovjekovlja do suvremenog doba globalizacije nije univerzum bića. To nije planetarni ili kozmički poredak kao u Grka u iskonu metafizike. Posrijedi je subjektno-objektni projekt vladavine nad „svijetom“. Svijetom se vlada kao nečim izvanjskim samo onda kad je sveden na moć volje i predodžbe (Schopenhauer) ili na moć žudnje i predodžbe (Leibniz). Svijet se (pre)pušta onkraj takvog pasivno-aktivnoga modela hegemonije i moći tek onda kad se iz temelja pregorijeva/prebolijeva epohalni koncept vremena u povijesti koja stoji u znaku Marxove prakse rada kao znanstvene povijesti. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kiptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987.)

„No Marxova je misao radikalne promjene i interpretacije svijeta rezultat cjelokupne povijesti metafizike od Heraklita do Hegela. Što se, dakle, promijenilo time što svijet razumijemo kao koncept, a ne više kao horizont otvorenosti bitka i vremena u jednokratnome događaju? (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.)

Promijenio se smisao razumijevanja svijeta uopće. Interpretirati tu promjenu znači razumjeti bît vremena i smisao suvremene filozofije i umjetnosti u svijetu. Giorgio Agamben u svojim refleksijama o „Vremenu i povijesti“ naslućuje tu očiglednu aporetičku strukturu suvremenosti u zahtjevu za svagda „novim“ promjenama nečeg opstojećega.

„Svaka koncepcija povijesti je neotklonjivo povezana sa stanovitim iskustvom vremena, koje je implicitno u njoj, uvjetuje ju, i stoga treba biti razmotreno. Na sličan je način svaka kultura ponajprije i nadasve posebno iskustvo vremena, i ni jedna nova kultura nije moguća bez ukorijenjenosti u tom iskustvu. Izvorna zadaća prave revolucije, prema tome, nije nikad samo ‘promjena svijeta’, već također – i povrh svega – ‘promjena vremena’.„ (Giorgio Agamben, Infancy and History: On the destruction of experience, Verso, London-New York, 2007., str. 99.)

Agamben u nastavku promišljanja ustvrđuje da je i koncept historijskog materijalizma (Marx, Lenjin i zapadni marksizam XX. stoljeća) bio zatočen aporijom tradicionalne metafizičke koncepcije povijesti i vremenitosti. Revolucionarni koncept povijesti imao je tradicionalnu koncepciju, ili kako to kaže Agamben, iskustvo vremena. Povijesno vrijeme shvaćalo se iz iskustva radno-tehničkoga karaktera bitka kao projekta preinačenja bîti izvornih bića. Napredak je otuda imao u sebi temporalnu ekstazu budućnosti kao stalne aktualizacije „novoga“.

Od kršćanske koncepcije vremena kod Sv. Augustina povijest je u znaku napredovanja linearnih struktura. Utoliko su kršćanstvo i historijski materijalizam na istoj liniji. Nakon kraja razdoblja moderne vjere u napredak, suvremeno doba iziskuje preispitivanje vlastitih pretpostavki. Filozofijski se nakon Heideggera i njegova mišljenja više ne može ustrajavati na augustinovsko-novovjekovnome konceptu povijesti koja ne poznaje granice vlastite beskonačnosti. Cilj ili svrha (télos) povijesti je ozbiljenje ideje u idejno uređenoj zbilji, istovjetnost božanskoga i ljudskoga, onostranoga i ovostranoga. Nakon totalnog kraha takve „vjere“ u mesijansko-apokaliptičko vrijeme prave povijesti nalazimo se pred zidom mahnite aktualnosti.

I gdje je izlaz? U novom čitanju Benjaminovih Teza o filozofiji povijesti kao što pokušava Agamben? Već je takav okret put u povratak povijesti kao onom eshatologijskome, ali sada mesijanski shvaćene ljudske avanture slobode. Umjesto takvog pronicavoga, ali nedovoljno radikalnoga smjera mišljenja o vremenu i povijesti, nije li mogući put u (pre)puštanju koncepta vremena svijeta u onome što se samo otvara i zatvara s krajem povijesnoga svijeta? To nije ništa drugo negoli problem epohalne dovršenosti, ispunjenosti, zaokruženosti i konačnosti svijeta. Nakon što je ta „idealna“ sferična kugla jedne jednokratne epohe dovršena, tek onda možemo na njezinome kraju tragati za istinskim novim. To je pitanje koje je hrvatski filozof Vanja Sutlić u suvremenome promišljanju odnosa Marxa, Heideggera i problema znanstveno-tehničkoga svijeta najprodornije iznio u svojoj životnoj knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest.

Ono jednostavno glasi: može li se pregorjeti epoha? Svi odgovori na to pitanje uistinu dovode suvremeno mišljenje i suvremenu umjetnost na rang prave suvremenosti. Promjena svijeta nije smisao djelovanja čovjeka i nije bît suvremene umjetnosti. Ono što je jedini pravi problem mišljenja i umjetnosti u doba (ne)odrađene povijesti jest promjena koncepcije vremena. Drugim riječima, kakvo je vrijeme u pitanju ako je sam svijet postao konceptom?

Vrijeme nadilazi svaki horizont svijeta jer se svjetska povijest može zbivati samo onda kad je svijet povijesno u procesu napredovanja i razvijanja jedne jedinstvene ideje ili ideje koja se razvija u vremenu na različite, ali bitno srodne načine. Svijet je horizont smisla vremena. Kad se reducira na koncept, što preostaje? Ništa drugo negoli konceptualni prikazi jedne ideje koja se dovršila u pojmu poput, primjerice, ideje liberalne demokracije kao jedinstva apstraktnih ljudskih prava, prava vlasništva, slobode mišljenja i konkretne realizacije navedenog u formi slobodnog tržišnoga poduzetništva, predstavničke političke demokracije i ustavno zajamčenoga prava na različite svjetonazore u javnome prostoru demokracije.

Svijet, dakle, nije nešto nadsvjetovno i vječno, nadpovijesno i nadvremenito. Kad se svijet reducira na koncept svijeta u promijenjenom horizontu značenja, nalazimo se u situaciji neprestane konstrukcije privremenih i konsenzualno određenih svjetova. Dobar je primjer temeljna postavka Jeana-Françoisa Lyotarda o postmoderni u doba vladavine informacijsko-komunikacijske paradigme postindustrijskoga društva: partikularnost kultura određuje novu svjetovnost svijeta koja se konstruira informacijsko-komunikacijski. (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Éditions de Minuit, Pariz, 1979.)

O kakvom je ovdje vremenu riječ? Je li to novovjekovno vrijeme stalne aktualnosti, zatvoreno, u kojem više nema ni prošlosti, ali ni budućnosti osim kao reprize i reprodukcije „neposredne sadašnjosti“? Aristotelovski „nunc stans“ ili vječna sadašnjost već je unutarnje načelo naše suvremenosti. Iz njegove hegemonije proizlaze sve „kategorije“ virtualnoga/digitalnoga svijeta kao „virtualne stvarnosti“: uronjenost (immersion), imanencija bez transcendencije, neposrednost. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, str. 24.)

Kratka „povijest“ razumijevanja vremena u povijesti pokazuje nam da u načelu postoje samo dva fundamentalna načina predodžbe i iskustva vremena: (1) cikličko i (2) linearno. Geometrijski lik kruga određuje iskonsko razumijevanje vremena u svim povijesnim civilizacijama od Egipta, Sumerana, Grka, Rimljana, Indijaca, Kineza, Japanaca. Beskonačni pravac, pak, određuje linearno vrijeme napretka/razvitka u zapadnjačkome (metafizičko-povijesnome) krugu: od kršćanske koncepcije početka i kraja ovostranog svijeta do vječnosti onostranog svijeta. Iz teologijskog mišljenja sv. Augustina i njegove eshatologijsko-soteriologijske (konačnost-spas) koncepcije povijesti vremena kao povijesti svijeta u razdvojenosti na dvije temeljne ideje – ljudsku, prolaznu, vremenitu, te božansku, neprolaznu i vječnu – proizlazi moderno shvaćanje povijesti kao beskrajnoga napretka. Priča o dva carstva, nužnosti i slobode koju preuzima Marx, može se razumjeti samo u navedenom metafizičkome kontinuitetu.

Dva carstva ili dvije države – ljudska i božanska, civitate homini i civitate dei – proizlaze iz fundamentalne razdvojenosti čovjeka-u-svijetu na radno-antropologijsko biće i na univerzalno biće-bitak u bogo-ljudsko-kozmičkome poretku. Iz razumijevanja vremena nastaje projekt i koncept svijeta. U Platonovu Timeju nailazimo na formulaciju o kružnome gibanju nebeskih sfera. Vrijeme je određeno pokretnom slikom vječnosti. Kružno gibanje vremena ne isključuje mogućnost onog što će tek nastati kad kršćanstvo otvori novu dimenziju vremenitosti u proboju ekstaze vječne sadašnjosti (nunc stans).

Okret spram crte koja izlazi iz kruga i tendencijski je beskonačan pravac epohalan je nabačaj svijeta kao aktualizacije onog „novoga“. Novo se stvara samo iz radikalne mogućnosti proboja staroga. Beskonačan pravac „razara“ ideju kružne strukture vremena. Novo je otuda matematičko-geometrijski nabačaj bitka i vremena neprestane aktualizacije u odgodi. Novo je buduća aktualizacija onoga što jest. (O novovjekovnome vremenu kao horizontu Marxove povijesno-materijalističke dijalektike iinstruktivna je knjiga Vanje Sutlića, Bît i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo. 1972. 2. izd.) Ideja novoga kao ideja promjene zatečenog bitka nije stoga epohalno „nova“ ideja koja nastaje u novome vijeku. Ona je ukorijenjena u metafizičkome horizontu post-antičke civilizacije koja s kršćanstvom svijet razumije uvijek dvoznačno: kao ovaj i onaj svijet, imanentno i transcedentno, a povijest kao lažnu i pravu, otuđenu i slobodnu. Vrijeme je otuda uvijek ili autentično vrijeme ili lažno vrijeme ne-slobode. U Heideggerovu Bitku i vremenu nije slučajna uporaba izraza vulgarno vrijeme koje se odnosi na redukciju izvorne vremenitosti na vremensku ekstazu prisutnosti kao sadašnjosti (aktualitet vremena).

Promjena kategorijalnog poretka i njegovo začudno imenovanje pojmovima iz različitih sfera spoznaje, znanosti, svakodnevnoga iskustva svijeta života pokazatelj je kaotične strukture i procesa nastavka svjetsko-povijesnoga napretka/razvitka. Biti-uronjen u nešto što nije puko „nešto“ iz predmetne stvarnosti kao zbilje već unaprijed tehnički preoblikovane znači biti-kao-nešto-drugo od predmetne stvarnosti koja se od novovjekovlja spravlja iz konstrukcije svijeta kao slike.

Ovdje je promjena u tome što više predmetna stvarnost ne postoji kao takva. Predmeti se ne konstruiraju poput objekata. Virtualna stvarnost i kategorija uronjenosti (imerzije) u digitalnome dobu nije predmetna konstrukcija stvarnosti, nego je sama ideja predmeta – onog subjektivnoga u objektivaciji spoznaje – kao misaone konstrukcije već dematerijalizirana. Virtualna stvarnost nije iluzija realnosti. (Vidi o tome: Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 2003. ) Ono realno više nije suprotstavljeno simboličkome i imaginarnome, ako se želi iz paradigme teorijske psihonalize Lacana imenovati trijadička struktura zbilje odnosa između čovjeka, svijeta i bitka. Realno je virtualni koncept promjene smisla, funkcije, značenja pojma realnosti uopće.

Sada je zacijelo jasnije zašto smo na početku uz filozofiju kao hibridnu teoriju suvremene realnosti u promjeni uveli u igru i suvremenu umjetnost. U njezinim se slikotvornim i ikonoklastičnim igrama događa produktivni susret povijesti i svijeta, ideje revolucije i vremena unutar i izvan tradicionalnoga metafizičkoga okvira. Moderno shvaćanje vremena kao reprezentacije tehnički preoblikovane zbilje može se označiti homogenim prostorom linearnosti. Ono se ravna prema matematičko-geometrijskoj koncepciji prirode, kozmosa i čovjeka. Mehaničko-organička ideja stroja kao čovjekova produžetka, međutim, već bitno onezbiljuje samu zbilju time što ono neljudsko uvodi u sustav mjerenja radnog bioritma čovjeka.

Kao što je to bjelodano u Nietzscheovim i Marxovim spisima, kategorija procesa zauzima mjesto cikličke vremenitosti predmodernih vremena. Promjena je vidljiva ne samo u preuzimanju fizikalnih i matematičkih pojmova u strukturu metafizike vremena, nego u tome što se moderni koncept povijesti kao procesa gibanja spram nekog neodređenog cilja in nuce nalazi u Marxovu historijskome materijalizmu. Proces ima svoju svrhu (télos) u gibanju ideje kapitala preko granica svoje pokretljivosti unutar svjetskog tržišta. Samo u gibanju kao procesualnosti koja ima svoj kontinuitet i diskontinuitet može se razumjeti smisao progresa. Prirodne znanosti kao pozitivne znanosti, proces gibanja kapitala i rada unutar neograničene i beskrajne kvantitativno-kvalitativno određene mjere svjetske povijesti odlučno su utjecale na Marxov način sagledavanja povijesti. Pogledajmo još jednom kako ga interpretira Agamben u svojoj već navedenoj raspravi „Vrijeme i povijest“.

On, naime, ustvrđuje da je Marxova koncepcija vremena za razliku od Hegelove posve drukčija. To uopće nije sporno, dakako. No, kako Agamben izvodi tu specifičnost i razliku Marxova razumijevanja vremena i povijesti? Za njega je Marxovo rješenje uistinu „revolucionarno“. Čovjek kao rodno biće konstituira se praksom kao univerzalni pojedinac. On ne ulazi u povijest kao pali anđeo vremena, nego se vrijeme konstituira praksom. (Giorgio Agamben, Infancy and History, str. 108-109.) Povijest stoga više nije, kao u Hegela, ljudska sudbina otuđenja od apsoluta u procesu njegova razvitka kroz vrijeme. Za Marxa je priroda samo univerzalno važeća ljudska priroda. Ona se konstituira praksom. Slijedeći Agambenovu interpretaciju, čovjek nije povijesno biće jer može pasti-u-vrijeme, nego je on povijesno biće jer praksom može sebe historizirati kao univerzalno rodno biće. (Giorgio Agamben, isto, str. 109.)

U čemu je nadalje problem s takvom interpretacijom povijesti i vremena u Marxa? Zacijelo nipošto u tome što Agamben ne uviđa Marxov antropologijski horizont kritike spekulativno-dijalektičkoga Hegelova apsoluta. Još manje u tome da se iz konteksta Heideggerova Bitka i vremena ne vide Marxove paralele s Aristotelovim i Hegelovim pojmom vremena kao beskonačnim nastavkom aktualizacije onoga „sada“ (nyn). Problem je u tome što kod Marxa imamo istodobno tradicionalni metafizički horizont vremena kao aktualizacije sadašnjosti i krajnje neodređeni utopijski horizont vremenske ekstaze budućnosti. Istinska povijest jest nadolazak novoga. Komunizam je ono novo u događaju istinske ne-metafizičke povijesti kojom se briše razlika između ideje i zbilje. To je upravo ono što nužno stvara poteškoće u interpretacijama Marxove „filozofije povijesti“.

Praksa koja stvara povijesni svijet putem rada, znanosti i tehnike ne probija začarani krug napretka/razvitka kao progresističke verzije tehničke vladavine svijetom kao projektom i kao konceptom. Marxova je koncepcija praktične povijesnosti čovjeka, koji radom proizvodi nove uvjete proizvodnje života, reduktibilna. Ali istodobno i revolucionarna. Takva je i cijela povijest zapadnjačke metafizike utoliko što u ideji praktične promjene uvodi u povijest mogućnost, zbilju i nužnost budućnosti kao prostora-vremena posve drukčije verzije događaja bitka i vremena. Agamben je to pitanje novosti Marxove koncepcije povijesti, međutim, ostavio otvorenim ili, bolje, nerazjašnjenim.

Da bi se uopće moglo otvoriti to pitanje potrebno je raščistiti dvoje: (1) Marxov pojam otuđenja u povijesnome smislu i (2) Heideggerov pojam postava (Ge-stell) kao planetarne konstelacije bitka u (bio)tehničkome dobu. Oproštaj od antropologijske dimenzije povijesnoga ulaska i izlaska čovjeka – pada i ispadanja iz povijesti – čini se neotklonjivim uvjetom za promišljanje takvog čudovišnoga događaja slobode s onu stranu praktično-teorijske mogućnosti čovjeka da mijenja svijet. Koliko je u suvremenom marksizmu kao post i neomarksizmu misaono relevantnih pokušaja izlaska iz antropologijskog horizonta Marxova mišljenja? Odgovor je unaprijed poznat: rijetki su ili ih uopće nema. No, ima li u suvremenom posthegelovskome mišljenju netko tome blizak? Odgovor je unaprijed poznat: samo jedan – Martin Heidegger.

2. Kraj povijesnoga vremena?

Rasprave o strukturi i artikulaciji povijesnoga vremena s obzirom na koncepciju historijskog materijalizma Karla Marxa i bitkovno-povijesno mišljenje Martina Heideggera čini se kao da pripadaju „izvrtjelom vremenu“ prije trijumfalnoga pohoda globalizacije planetom. Kritičke interpretacije odnosa Marxa i Heideggera uglavnom su obilježavale jednu stranu teorijske paradigme – marksističku i postmarksističku od kraja 60-ih do kraja 80-ih godina XX. stoljeća. (U hrvatskoj filozofiji tog vremena u kontekstu bivše Jugoslavije izdvajaju se dva fundamentalna pristupa Marxu i Heideggeru, koja su istodobno i dva naizgled srodna, ali uistinu posve različita misaona dostignuća. Prvi je programatski za orijentaciju stvaralačkog marksizma Praxis-filozofije, a drugi kritički korak izvan sheme subjekt-objekta odnosa koji se može čak i pojednostavljeno prikazati na sljedeći način. Dakako, Praxis-filozofiju paradigmatski predstavlja mišljenje revolucije iil revolucionarno mišljenje Gaje Petrovića, dok je nadilaženje odnosa Marxa kao filozofa (razdoblje od 1841.-1844.) i Marxa kao znanstvenika (od 1845. do 1883.) u epohalnome povijesnome mišljenju pozicija Vanje Sutlića. (Vidi o tome: Gajo Petrović, Odabrana djela I-IV,, Naprijed, Zagreb – Nolit, Beograd, 1986., Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1972., 2. izd., Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptoifilozofijskog ustrojstva Marxova mišljenja, Globus, Zagreb 2. izd. 1987., Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit—a“ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.) Najpoznatiju operaciju diobe Marxa na ranoga filozofa/ideologa i kasnoga znanstvenika/revolucionara učinio je poststrukturalistički filozof Louis Althusser, predstavnik ortodoksnoga marksizma krajem 60-ih godina XX. stoljeća u Francuskoj. Do danas je ta dvojbena operacija, koja se s pomoću koncepta „epistemologijskoga reza“ Gastona Bachelarda kod Althussera strukturalno i historijski provlači kroz sve njegove radove o Marxu, marksizmu, historijskome materijalizmu i njegovom konceptu ideologije, ostala kanonom. Tko se vraća ranome Marxu i njegovoj kritici otuđenja, taj je tzv. stvaralački filozof i sklon konceptu neotuđene subjektivnosti čovjeka u „pravoj, autentičnoj“ povijesti kao nadolazećoj. Tko se pak priklanja kasnome Marxu, taj je revolucionarni deterministički scijentifist, koji u povijesti razvitka kapitala vidi nužnu dijalektiku povijesti otuđenja od pretpovijesnoga stanja do postpovijesne zgode znanstveno-tehničkog razdoblja jedinstva subjekta, objekta i apsoluta u hegelovskome smislu. Ovdje je dovoljno tek kazati da je Sutlićeva interpretacija Marxa i Heideggera i njegovo povijesno mišljenje odlučni i radikalni korak s onu stranu te vulgarne dualističke sheme. U kontekstu cjelokupnog zapadnog marksizma kraja 60-ih do kraja 80-ih godina XX. stoljeća Sutlićeva je pozicija bila jedinstvena, bez ikakvog mogućeg dodira s marksističkim hajdegerijancima. Stoga je tek danas moguće sagledati prodornost takvog mišljenja za ono što je ovdje predmet rasprave – pregorijevanje povijesti kao vulgarne vremenitosti s vladavinom temporalne ekstaze sadašnjosti kao stalne aktualnosti.)

Pritom treba odmah reći: marksizam ovdje ne treba shvatiti kao ideologiju u značenju političko-praktičkog pripadništva komunističkome pokretu unutar zapadnih liberalnih demokracija. Posve suprotno, marksizam valja shvatiti kao povijesno-filozofijsku i kao teorijsku elaboraciju suvremenosti iz perspektive Marxova historijskoga materijalizma. Temeljna je ontologijska pretpostavka takve interpretacije povijesti mogućnost promjene ili revolucionarne preinake povijesnih odnosa otuđenja, postvarenja i znanstveno-tehničke instrumentalizacije čovjeka. Riječ je o plodotvornome dodiru misaone naklonosti Marxu u spoju s dominantnim teorijskim smjerovima modernoga i postmodernoga mišljenja.

Stoga je ono što vrijedi za marksističku interpretaciju Heideggerova mišljenja od kraja 60-ih do kraja 80-ih godina XX. stoljeća u svijetu s promijenjenim smjerom prisutno i nakon faktičnog kraja sustava realnoga socijalizma u svijetu 1989. godine. Posebno je to uočljivo u djelima filozofa od poststrukturalizma, dekonstrukcije, neomarksizma i teorijske lakanovske psihoanalize (Derrida, Badiou, Agamben, Žižek). (Vidi o tome: Jacques Derrida, The Spectre of Marx, Routledge, London-New York, 1994., Alain Badiou, Manifest za filozofiju, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., Giorgio Agamben, Das Offene, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., Slavoj Žižek, The Ticklish Subject, Verso, London-New York, 2000.) Heidegger u postmarksističkoj verziji nije, dakle, aktualan mislilac, nego ponajprije suvremen. On je neprestano metom različitih novih kritika, interpretacija i prisvajanja njegovih misaonih rezultata u okružju post i neomarksističkih različitih teorema.

Druga strana odnosa Marxa i Heideggera kao hajdegerijanskoga pristupa Marxu izvan marksističkoga kruga mišljenja uistinu je rijetka. Razlog je jednostavan. Vrlo je malo interpretativnih mjesta, gotovo tek uzgrednih, gdje se Heidegger eksplicitno sučeljuje s Marxovim historijskim materijalizmom. Tamo gdje ima takvih mjesta u Heideggerovu opusu, bez obzira koliko i u kojem obujmu, pokazuje se nešto bitno drugo. Heidegger je morao ponajprije raščistiti s metafizičkom strukturom bitka i vremena od Platona do Hegela da bi uopće mogao misliti epohalnu zgodu novovjekovne metafizike subjektivnosti kao antropologije u koju neizostavno svrstava i Marxovo mišljenje. (Vidi o tome: Michael Eldred, Kapital und Technik: Marx und Heidegger, Verlag, Dr. Josef H. Röll, Dettelbach, 2000.)

Upravo zbog toga se odnos Heideggera spram Marxova mišljenja pokazuje i nadalje jednim od vodećih, nerasvijetljenih pitanja o epohalnome karakteru novovjekovne metafizike. Heideggerovo pitanje o tehnici kao postavu (Ge-stell) izlazi iz sheme antropologijsko-instrumentalnog odnosa čovjeka i svjetsko-povijesne zgode bitka kao udesa tehničkoga razdoblja. Marxova ideja komunizma kao dovršenoga „kraja povijesti“ u kojem se realizira filozofija kao metafizika, ideja i zbilja, supstancija i subjekt, ono izvanjsko i ono unutarnje, Bog i svijet, stvaralaštvo i postvarenje u nečem što prethodi svakom razdvajanju, u aktualnome se „svijetu“ više ne razmatra nikako drukčije negoli kao utopijsko-eshatologijski eksperiment slobode s onu stranu svijeta kapitala bez granica. No problem je u tome što se i Heidegggerov postav i Marxova tehnička praksa kapitala u znanstvenome liku proizvodnje radi proizvodnje (=teleologija procesa rada izvan dualizma otuđenja i postvarenja čovjeka) mogu razumjeti samo iz onoga što prethodi teleologijskome pojmu povijesti, koji ima svoj početak i kraj u Hegelovoj znanosti apsolutnoga duha. Ono prethodeće Hegelovoj znanosti apsolutnoga duha jest iskonska vremenitost znanosti apsolutnoga pojma rada (Marx) prije rastvaranja na „carstvo nužnosti“ i „carstvo slobode“, te događaj (Ereignis) bitka i vremena u povijesnoj otvorenosti pred i post-tehničkoga postava (Ge-stell). (Vidi o tome: Michael Eldred, isto)

Antropologijsko preokretanje Hegela u Marxa i pokušaj okreta spram bîti tehnike u Heideggera mišljenjem iskonskoga događaja (Ereignis) gotovo usudno određuju sve značajne filozofijske puteve od poststrukturalizma, postmoderne do najnovijih rasprava o bîti globalizacije.

Moguće je zastupati postavku da se Heidegger tako rijetko u svojim spisima i predavanjima dotiče Marxa u doba kad marksizam predstavlja „vladajuću misao epohe“ (Sartre) upravo stoga što se njegovo mišljenje prebolijevanja/pregorijevanja metafizike (Überwindung der Metaphysik) izravno dotiče Hegelove filozofije apsolutnoga duha. Izlazak iz Hegelova magičnoga zagrljaja za Heideggera nije značio put preko Marxa, nego preko Nietzschea.(Vidi o tome: Martin Heidegger, Nietzsche I-II, Neske, Pfullingen, 1961.) Za Heideggera je Marx samo jedna od verzija antropologijske kritike Hegelova apsoluta. No, to je temeljni problem ne samo Heideggera i njegova bitkovno-povijesnoga mišljenja, nego i, inverzno, cijele postmarksističke i neomarksističke kritike Heideggerove „ontologije“. U novije vrijeme takvu kritiku karakterizira izrazito sporno utemeljenje neke nove „političke ontologije“ za doba postpovijesne situacije. (Vidi o tome: Carsten Strathausen, „Kritika neoljevičarske ontologije“, Tvrđa, 1-2/2007.)

U svim se takvim pokušajima „nove ontologije“ uglavnom kritički prigovara Heideggeru apsolutiziranje bitka izvan povijesno-ljudskoga određenja tubitka (Dasein) kao ishodišta. Promjena temporalnog karaktera bitka unosi u raspravu o „novoj ontologiji“, osobito u mišljenju Badioua, Agambena i Žižeka, nešto naizgled banalno. Riječ je o uvidu u promjenljivi i svagda procesualni karakter bitka samoga. Već je Badiou, međutim, u svojoj pluralnoj ontologiji uveo pojam događaja (événement) koji nije ništa drugo negoli složeni prijevod Heideggerova izraza Ereignis. U njemu se stječu povijesnost i vremenitost bitka. Stoga se zahtjev za novom „političkom ontologijom“ mora činiti tek razumljivim u kontekstu velikog povratka političkog u središte rasprave o granicama tzv. postpolitičkoga stanja u doba globalizacije. ( Vidi o tome: Alain Badiou, Being and Event, Verso, London-New York, 2002.)

Zašto je to iznimno važno u vrijeme drugoga „kraja povijesti“, koji se sociologijski i politologijski preko Francisa Fukuyame i njegove ideologijske interpretacije hegelovske postavke o kraju povijesti u vremenu realizacije apsoluta prepoznaje u vladavini liberalno-demokratskog svijeta kapitalističke globalizacije? (Kritika Fukuyaminih postavki kao ideologijske verzije Hegelove i Marxove ideje o „kraju povijesti“, ali bez osporavanja ideje da je povijest u strukturalnome smislu dovršena i da ono što se događa „sada“ i „ovdje“ nije drugo negoli situacija koja nalikuje nečemu interpretativnome poput stanja after theory nalazi se u knjizi eseja Petera Sloterdijka, Srdžba i vrijeme: Političko-psihološki ogled, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. Prijevod s njemačkog: Nadežda Čačinovič)

Ne opetujemo li tako, samo u drugom aktualnome okviru, već viđene i već apsolvirane rasprave o Marxu i otuđenju, Heideggeru i zaboravu bitka s naglaskom na reinterpretacije njihova odnosa spram povijesti, vremena i svijeta? Odgovor na to pitanje mogući je odgovor na pitanje o nedovršenim revolucijama moderne i nedovršenim misaonim refleksijama tzv. Marxova nasljeđa u „novom vremenu“. U njemu više nema supstancijalnih razlika između zapadnjačke i istočnjačke duhovne avanture povijesti. Sve što preostaje su razlike u kulturnim dimenzijama razvitka. Problem o (pre)puštanju onog što se još naziva svijetom samome sebi izvan svih mogućih interpretacija i zakašnjelih promjena jest upravo u konceptu dovršetka povijesnoga vremena kao vremena svijeta samoga. U tom sklopu i pitanje o kulturnim razlikama u dimenzijama društvenog razvitka ne označava ništa drugo nego razradu pitanja o mogućnostima „novoga“ u doba realizacije ideje napretka kao beskrajnog razvijanja (tendencija-latencija procesa razvitka u dovršenom vremenu) jednog te istog. Razvija li se kapital u vremenu kao „nova“ vrijednost dodana robi ili je ono „novo“ već uvijek rezultat povijesne prirode kapitala kao društvenoga odnosa između prirode kao objekta, čovjeka kao subjekta i stvari kao subjekta-objekta procesa kapitalističkoga razvitka svijeta?

Pitanje o tehničkome karakteru svijeta istodobno je danas pitanje o granicama mogućnosti razvitka uopće. Povratak različitim etikama održivog razvitka, bioetičkim granicama dopustivosti kloniranja embrionalne stanice ljudskoga organizma, tek su vidljivi simptomi nelagode s dovršetkom ideje povijesnoga vremena kao beskrajnoga napretka/razvitka. Sve sociologijske analize razlike između ta dva pojma uglavnom se vrte u začaranome krugu sheme modernosti-postmodernosti. Modernost je tako ideja znanstveno-tehničkoga napretka bez etičke (ljudske) dimenzije razvitka; postmodernost ili neomodernost ili pak refleksivna modernost mogućnost je zaokreta ili obrata (turn) obzirnim ljudskim potencijalom svjetske povijesti u vladavini znanosti, tehnike i kapitala. (Vidi o tome poziciju kritičara globalizacije iz perspektive teorije refleksivne, druge moderne: Ulrich Beck, Weltrisikogesellschaft: Auf der Suche nach der verlorenen Sicherheit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007.)

Svjetska povijest dovršava se onog trenutka kad više nema ništa osim kulturnih razlika i kad se umjesto jedinstvenog procesa znanstveno-tehničke proizvodnje i obrade bića iza horizonta kraja povijesnoga vremena nalazi – ništa. Je li kraj povijesti u ovo doba kraja povijesnoga vremena posvemašnji nihilizam slobode apsoluta, govoreći sinkretičkim jezikom Nietzschea i Hegela? Skriva li se iza toga ništavnost epohe i antropologijski događaj ljudske preobrazbe u stvar/stvora s kojim danas operira bioekonomija, biopolitika i bioetika?

Može li se, naposljetku, još uopće govoriti o nasljeđu Marxa bez epohalnoga horizonta kraja povijesnoga vremena kao realizacije njegove koncepcije historijskog materijalizma? U nadigravanju povijesne dijalektike dvaju carstava – nužnosti (rada-znanosti-tehnike) i slobode (igre-umjetnosti-estetike) više nije moguće radikalno razdvajanje rada i slobode, budući da je već u korijenu Marxova antropologijskoga ozbiljenja filozofije kao metafizike sadržana ideja dokidanja diobe rada-slobode u slobodnoj igri i eksperimentiranju čovjeka s mogućnostima znanstveno-tehničke proizvodnje svijeta kao koncepta i svijeta kao projekta. (Vidi o tome: Kostas Axelos, Marx – penseur de la technique, Ëditions de Minuit, Pariz, 1964.) Sloboda je ontologijska pretpostavka rada. Samo slobodan čovjek može postati robom radno-znanstveno-tehničke povijesti. Uvjet mogućnosti slobode istodobno je uvjet mogućnosti prekoračenja epohalnih granica metafizičkoga svijeta rada u granicama neoliberalnog globalnoga kapitalizma.

Čovjek u (bio)tehničko doba: otuđenje i postav

Vratimo se početnoj pretpostavci ovog razmatranja o Marxu i Heideggeru u „novom vremenu“. Ponajprije, ono o čemu je ovdje doista riječ nije nikakva aktualizacija Marxa pomoću novog čitanja Heideggera, s jedne strane, kao što nije niti nikakvo socijaliziranje Heideggerova bitkovno-povijesnoga mišljenja s obzirom na glavni prigovor njegovu mišljenju o nedostatku jedne produktivne analize su-bitka (Mit-Sein) kao pretpostavke društvene ontologije. Ono o čemu je ovdje jedino riječ pokušaj je promišljanja razloga radikalnoga odustajanja od marksističko-linearne koncepcije povijesti i nemogućnosti povratka povijesti u takvom zatvorenom krugu napretka/razvitka kapitala u (bio)tehničko doba.

(Pre)pustiti svijet vlastitome pregorijevanju? To je više od odustajanja od tzv. revolucionarne akcije promjene svijeta (ortodoksni marksizam i postmarksizam s patosom povratka političkoga) i više od dopuštanja istini ili otvorenosti bitka za nepredvidljivi i neiskazivi trenutak događaja (Ereignis). Marxov historijski materijalizam pripada emfatičkome „kraju povijesti“ u znaku dvostruke operacije:

(1) revolucionarnoga dokidanja klasnih odnosa u smislu binarne opozicije rad-kapital te preobrazbe slijepe i nasilne povijesti iracionalnog smjera zbog kaotičnih sila kapitalističkog privatnog vlasništva na svjetskom tržištu u racionalno uređenje društvenih odnosa između čovjeka i prirode;

(2) otvorenosti jedinstvene i nerazlikovne svjetske povijesti kao mogućnosti, zbilje i nužnosti egzistencije „carstva slobode“ što su pretpostavke „carstva nužnosti“ razvijanjem svih potencijala kapitalizma kao svjetskog sustava potreba do krajnjih granica.

U igri te dvostruke operacije valja pokazati da je ono što je preostalo od Marxova historijskoga materijalizma višak zbilje povijesti kao dovršene globalizacije. U tom jedinstvu ideje i zbilje kapitala kao subjekta-supstancije „kraja povijesti“ više nema mogućnosti govora o subjektu revolucije. To ne može više biti niti radnička klasa, onaj pseudohegelovski bitak-o-sebi, a još manje totalitarna komunistička partija, onaj bitak-za-sebe ili politizirani apsolut u vremenu dokidanja liberalno-demokratske vladavine društvom. (Umjesto nedosljednoog i krajnje politički benignoga povratka Lenjinu u slučaju Žižeka i Badioua, ali na tragovima onog što je još 70-ih godina XX. stoljeća postavio Louis Althusser u spisu Lenjin i filozofija, potrebno je radikalno razračunati s bilo kakvom obnovom jedne ili druge marksističke pozicije u novome svjetlu: moralističko-utopijske (pozicija novoga subjekta nove ljevice) i strukturalno-determinističke (pozicija objekta znanstveno-tehnologijskog uvida u granice globalnoga kapitalizma). Radikalna kritika totalitarnoga nasljeđa marksizma, komunizma i socijalizma pretpostavlja kritiku neohegelovskog korištenja Marxa u svrhe uspostave lažnoga apsoluta – Komunističke Partije – na mjesto o-sebi i za-sebe spekulativno-dijalektičkog gibanja povijesti u njezinu kraju. Filozofijsko podrijetlo lenjinizma-staljinizma samo je u jednoj, ključnoj knjizi XX. stoljeća za cijeli programatski poraz historijskoga materijalizma. Riječ je, dakako,o knjizi Georga Lukácsa, Povijest i klasna svijest: Studije o marksističkoj dijalektici, Naprijed, Zagreb, 1970. Prijevod s njemačkog: Milan Kangrga i Danilo Pejović. Sve su druge pozicije ispod ove neohegelovske dijalektike povijesti u znaku Apsoluta=Partije. Ključ uspona totalitarizma u teorijskome smislu predstavlja paradoksalna sudbina ove filozofijske knjige. Ona se do danas ispušta iz vida u svim neomarksističkim i postmarksističkim obnovama ideje društvene revolucije svijesti, i što je posebno neobjašnjivo, u novijim raspravama o “neoljevičarskoj ontologiji politike”.)

Marxov historijski materijalizam na „kraju povijesti“ nakon iskustva totalitarne vladavine svijetom u XX. stoljeću, nakon propalih hegemonističkih političkih imperija – Sovjetski Savez i istočni blok – i nakon kraha planski konstruirane ekonomije, samo je u jednome još uvijek, govoreći sartrovski, „misao naše epohe“. Naime, samo u tome što je kritička analiza unutarnjih proturječja modernoga svijeta koji se u neoliberalnome globalnom kapitalizmu pokazuje kao posljednja granica jedne zastarjele koncepcije permanentne promjene. (Vidi o tome: Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2001. Prijevod s engleskog: Ognjen Andrić)

Marx kao i historijski materijalizam stoga pripada nedovršenim revolucijama moderne. Jedina ideja koja se realizira s „krajem povijesti“ u znaku globalnoga kapitalizma, a koja pripada Marxu i zato ga čini našim misaonim suvremenikom, jest naizgled protumarksistička i čini se nepripadna društvenom revolucioniranju pretpostavki kapitalističke organizacije života. To je ideja iskazana jednostavno na početku Manifesta KP nakon onih glasovitih metafora o „sablasti komunizma“ koji kruži Europom.

„Uvjet slobode za pojedinca jest uvjet slobode za sve.“ (Karl Marx/Friedrich Engels, Manifest der KP, u: MEW, sv. I, Dietz, Berlin, 1981., str. 417.)

Liberalistička maksima nije bila suprotstavljena komunizmu. Naprotiv, cjelokupni je preokret lenjinizma-staljinizma u odnosu na Marxov i Engelsov historijski materijalizam u negiranju uvjeta slobode za sve polazeći od osobe priznate kao građanina u okružju političkoga poretka građanskoga/modernoga svijeta. Ako je neporecivo da je Marx u političkim spisima utemeljujućeg komunizma reducirao ontologijsku koncepciju historijskog materijalizma na povijest klasnih borbi kao dosadašnju poznatu povijest (svijeta), tada je bjelodano da je u teorijskim znanstveno-analitičkim spisima od Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa do Kapitala povijest analizirao racionalnom metodom materijalističke dijalektike polazeći od temeljnog hegelovskog pojma spekulativne metafizike – otuđenja.

Povijest je istodobno djelo otuđenja bîti čovjeka i njegova bitka, ali i nečeg mnogo zagonetnijeg od ljudske pervertiranosti društvenih odnosa. Ne otuđuje se tek ljudska bît i ljudsko biće od svoje iskonske „prirode“ (bitka), nego se i cjelokupna priroda (bitak) u sustavu kapitalističke proizvodnje radi proizvodnje (samosvrha) otuđuje od događaja otvorenosti bitka i vremena u povijesti. Povijest je povijest otuđenja, govoreći ontologijski, ili povijest gibanja rada-kapitala-znanosti-tehnike (theo-anthropo-kozmologijska struktura metafizike) do konačnog stadija preobrazbe čovjeka u živo-neživo biće u (bio)tehničko doba.(Vidi o tome konzekvencije postavki o Marxu i Heideggeru za povijesno mišljenje: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest)

Suvremena ekološka kritika moderne civilizacije tek je društveno-kulturalni odjek Marxove kritike povijesti otuđenja. Otvorenost tehnike u liku kapitala kao pokretača povijesnoga napretka/razvitka istodobno je zatvorenost samoga pojma iskonskoga svijeta i prirode u tom sklopu. Priroda se kao sinonim za život, odnosno bitak, u Marxovoj koncepciji povijesti može otuđiti samo zato što je već uvijek raspoloživa navlastitome tehničkome udesu u odnosu na ljudsku moć vladavine svijetom kao društvenom prirodom čovjeka. Tehnički udes ili usud povijesti nije, dakle, nešto naknadno ili nešto tek supripadno modernosti s njezinim načelima maksimiranja profita, iskorištavanja prirode i radne snage u svrhu oplođivanja kapitala. Rezultat povijesti u takvom modusu njezina svjetskoga gibanja jest nešto imanentno naslućeno u Marxovim analizama otuđenja i znanstveno-tehničke fenomenologije kapitala kao supstancije-subjekta otuđene povijesti. Prelazak iz živoga u neživo nije nešto suprotno iskonskome određenju prirode kao „nesvjesnome radu“ (Vanja Sutlić).

Naprotiv, ideja stroja ili tehničke samouspostave čovjeka u onome što Heidegger naziva postavom (Ge-stell) rezultat je jednokratnog i neponovljivoga događaja u svjetskoj povijesti. Taj je događaj istodobno pozitivno-negativno iskustvo epohalno određene vremenitosti koja izvire iz takve konstelacije bitka, bića i bîti čovjeka. Vrijeme u (bio)tehničkome događaju globalnoga kapitalizma pokazuje se kao virtualno vrijeme vječne aktualnosti čija je temeljna oznaka – novost novoga. Novo je vrijeme zapravo vulgarna konstrukcija prisutnosti. Ona u sebi uključuje nihilizam. Iza novoga nalazi se zjapeća praznina ništavnosti. Hiperprodukcija novoga u spektaklu kapitala kao potrošačkoga delirija robe otvoreno je područje vladavine nihilizma novovjekovnoga pojma slobode. (Vidi o tome: Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977.)

Povijest se na kraju svoje epohalne avanture dovršava u identitetu i razlici čovjeka i čudovišnosti onog neljudskoga kao posthumanoga u suvremenome liku biotehnologije, biogenetikie, biopolitike. Život kao adekvat moći ontologijske razlike između bitka i bitosti bića – esse i essentia – više nije prirodni život ili život bez posredovanja neživoga (tehnike). Sama tehnika uz pomoć suvremenih znanosti proizvodi novi život. On postaje sredstvo/svrha globalnoga kapitalizma u svojem linearnome ciklusu (kružno gibanje beskonačnoga pravca).

Tako se povijest razvija do svojeg kraja kao riješena zagonetka dviju tradicionalnih metafizičkih koncepcija vremena – cikličke i linearne. Kružno gibanje kapitala – proizvodnja, razmjena, distribucija, potrošnja – u kojem je na djelu aristotelovsko četvorstvo cause formalis, cause materialis, cause efficiens i cause finalis pokazatelj je neprestanog obnavljanja i promjene onog nepromjenljivoga u smjeru beskrajnog trošenja prirode i radne snage kao subjekta i supstancije života uopće. Kad se život u metafizičkome smislu reducira na goli život radne snage i na biotehnički život stvora promijenjenih bitkovnih mogućnosti putem procesa reproduktivnoga kloniranja u suvremenoj biotehnologiji, tada se nalazimo u situaciji koja jedino ukazuje na epohalne granice cjelokupne metafizike, a ne tek na granice moderne koncepcije povijesti i vremena, čiji je radikalni rezultat i Marxov historijski materijalizam.

Mogućnosti interpretacije suvremenoga svijeta nisu više beskrajno otvorene. Nakon što se filozofija kao postmetafizičko mišljenje reducirala na teoriju diskurzivne prakse – od poststrukturalizma, postmoderne do teorijske psihoanalize – izgubljen je cjelokupni horizont njezina otvaranja novoga povijesnog svijeta. Mnoštvo novih interpretacija svijeta kao diskurzivne mape događaja ne svjedoči višak mogućnosti razumijevanja svijeta. Obratno je slučaj. Manjak mogućnosti suvisle alternative rađa neprestanu neo-produkciju teorija u skladu s temeljnom idejom novosti novovjekovnoga svijeta. Na stanovit se način hiperprodukcija roba u kasnome globalnome kapitalizmu potrošnje podudara s mnoštvom teorija različitih srodnih polazišta, kaotičnih pojmova i refleksivne praznine u otvaranju novih perspektiva.

Događaj praznine svijeta bez svoje istinske „filozofije“ proizvodi iluziju mišljenja kao interdisciplinarne, postdisciplinarne i transdisciplinarne veze društvenih i humanističkih znanosti. Dokaz za tako nešto može biti upravo pokušaj kritike Heideggerove opuštenosti spram bitka (Gelassenheit) u tzv. radikalnome neomarksizmu lakanovske inspiracije Slavoja Žižeka. Umjesto radikalne kritike Heideggera iz bîti Marxova povijesnoga pojma prakse kao uvjeta mogućnosti promjene samoga svijeta globalnoga kapitalizma, sve se naposljetku svodi na nekovrsnu postmodernu aktivističku priču o konzervativnosti Heideggera i njegova pojma događaja (Eriegnis): umjesto opuštenosti i pregorijevanja metafizički shvaćene povijesti suočavamo se u ovom slučaju s materijalističkim povratkom Hegelu. (Slavoj Žižek, Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, Verso, London-New York, 2000.)

Već je 1937. godine Martin Heidegger u doba odlučnoga promišljanja vodećeg pojma/riječi njegova kasnoga mišljenja – događaj (Ereignis) – postavio osnove za razumijevanje bîti tehnike. Tehnički udes zapadnjačke povijesti moguće je preboljeti/pregorjeti uvlačenjem samoga postava (Ge-stell) u izvorno događanje samoga događaja (Ereignis). (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie – Vom Ereignis, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) Prebolijevanje/pregorijevanje povijesti u kojem čovjek biva slučen s tehničkim postavom bitka u horizontu razumijevanja svjetske povijesti ne smije se izjednačiti s prevladavanjem (Überwindung).

Razlika spram Hegelove dijalektike, iz koje je pojam prevladavanja nužan stupanj uzdizanja i ukidanja nižeg stadija napretka/razvitka pojma, ideje i duha samoga u vremenu kao napredovanju/razvijanju apsolutnoga duha kroz vrijeme, pokazuje se već u tome što je povijest istodobno lutanje i napredak/razvitak, otvorenost svih ekstaza vremenitosti i zatvorenost cikličko-linearne perspektive. Heidegger je dualizam temporalne strukture povijesti kao otuđene ili bezavičajne i kao navlastite ili autentične ostavio području događanja onog nedogodivoga samoga u bîti tehnike. Utoliko je njegova blizina s Marxom zapanjujuća unatoč toga što se počesto tek uzgred, gotovo aforistično, bavio Marxom.

Kako je moguće interpretirati tu zapanjujuću vezu i blizinu dvoje posve različitih mislilaca? U cjelini interpretacije Heideggerova misaonog puta postoje vjerodostojni načini uvida u Heideggerovu analizu zapadnjačke filozofije kao metafizike koji ukazuju na Marxov antropologijski horizont ozbiljenja filozofije. Otuda je samorazumljivo da se istinski susret historijskog materijalizma i bitkovno-povijesnoga mišljenja ne može slučiti kao puki dijalog posve udaljenih mislilaca. Jedan je filozof/znanstvenik anatomije globalnoga kapitalizma XIX. stoljeća, a drugi filozof bitka i vremena izvan svake pozitivne znanstvene refleksije o bîti vremena. Uostalom, znamenita je Heideggerova misao da pozitivne „znanosti ne misle“. Susret nije stoga ništa drugo negoli pokušaj uspostave toponomije dvaju misaonih alternativa suvremenome svijetu totalnoga nihilizma, koji se pod okriljem ekonomsko-političke neoliberalne globalizacije provodi nezadrživom logikom napretka/razvitka tehnike i znanosti cijelim svijetom.

Heideggerov odnos spram Marxove misli otuđenja proizlazi iz njegove vlastite destrukcije tradicionalne ontologije. U tom krugu razumijevanja Marxova je misao iz doba Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa iz 1844. nošena i uvjetovana antropologijskim horizontom. Kao što je poznato, Heidegger u Pismu o humanizmu iz 1946. godine Jeanu Beaufretu ustvrđuje:

„Time što Marx iskusuje otuđenje, dolazi marksističko shvaćanje povijesti u jednu bitnu dimenziju povijesti.“ (Martin Heidegger, „Brief über den ‘Humanismus’, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1976., str. 336.)

Pobliže objašnjenje Marxova pojma otuđenja za Heideggera je u tome što on ukazuje da unatoč društveno-historijskome karakteru Marxov pojam čovjeka kao bića prakse pripada odlučnome povijesnome horizontu otvorenosti marksizma dijalogu s bitkovno-povijesnim mišljenjem.

„Prevladavanje bezavičajnosti novovjekovnoga čovjeka“, ističe Heidegger, nužan je korak mišljenja u nešto krajnje upitno. Ono upitno jest horizont mogućeg post-tehničkoga doba. Ali upravo je ta mogućnost ostala nerasvijetljenom. O kakvom je to razdoblju moguće još govoriti izvan bîti tehnike koja nije samo udes zapadnjačke metafizike, nego i prostor-vrijeme iskonske slobode? Upravo je u tome bitna razlika između Marxova pojma prakse koja konstituira povijesni svijet i bit čovjeka i Heideggerova mišljenja povijesti iz otvorenosti događaja bitka i vremena. Praksa iziskuje cjelokupni sklop theo-anthropo-centrične realizacije filozofije u svijetu rada-znanosti-tehnike. Dopuštanje-bitka (Sein-lassen) nema praktičku dimenziju promjene svijeta. Marxova je filozofija u ukinutome obliku praktična teorija ili teorijska praksa revolucionarne promjene povijesnoga sklopa bitka, bića i bîti čovjeka. Heideggerovo je mišljenje tek uvjetno, u tradiciji aristotelovske razdiobe djelatnosti, poietičko otvaranje novoga povijesnog sklopa prebolijevanjem/pregorijevanjem bîti tehnike.

U oba slučaja ostaje nešto neporecivo: iskustvo bezavičajnosti (ili otuđenja) novovjekovnoga čovjeka. To je iskustvo razlog zbog čega suvremena rasprava o odnosu Marxa i Heideggera u „novome vremenu“ realizacije svih mogućnosti filozofije u (bio)tehničko doba zahtijeva nešto posve drugo od smjerne interpretacije Marxa i Heideggera vjerodostojnom metodom navođenja mjesta iz njihovih spisa i predavanja o otuđenju i postavu, kapitalu i tehnici, povijesti otuđenja i povijesti zaborava bitka.

Heidegger je u Pismu o humanizmu ustvrdio da se „bît materijalizma skriva u bîti tehnike“. (Martin Heidegger, isto, str. 337.) Za njega je bît tehnike epohalni bitkovno-povijesni udes. Stoga marksizam pripada neotklonjivo tom udesu. Problem s određenjem Marxova historijskog materijalizma utoliko je problem cjelokupne metafizičke strukture povijesti i vremenitosti koja počiva u takvom krugu razumijevanja. Pritom je Marxova misaona pozicija dvoznačna. Kako smo već pokazali na primjeru Agambenove interpretacije povijesti u Marxa, uvođenje pojma prakse kao novoga događaja promjene bitkovne strukture mijenja i tradicionalno određenje čovjeka u povijesnome sklopu. Heidegger je humanizam shvatio kao navlastitu metafizičku orijentaciju novovjekovnoga pristupa bitku, koji se smješta u bîti tehnike.

Humanizam i tehnika su metafizički istovjetni u načinu odnošenja spram čovjeka. Korijen takve redukcije s kojom se čovjek uzdiže na rang najvišeg bića i zamjenjuje Boga kao vrhovnoga bića položen je činom antropologijske uspostave svijeta. U Ekonomijsko-filozofijskim rukopisima iz 1844. Marx određuje povijesnost čovjeka pojmom rodnoga bića (Gattungswesen). Od 1845. i Njemačke ideologije do Kapitala može se pokazati da Marx čovjeka više ne određuje antropologijski u smislu vječne esencije-egzistencije, nego povijesno. Sklop proizvodnih odnosa u određenom društvenom sustavu proizvodnje bitan je za historijsko-materijalističku koncepciju povijesti. Antropologija kao humanistički horizont redukcije povijesnoga sklopa prelazi u strukturalno-povijesnu dijalektiku proizvodnih snaga i odnosa.

3. Apokalipsa, revolucija i nihilizam

Za Marxa se povijesnost čovjeka konstituira praksom rada kao znanstvenom poviješću (Vanja Sutlić). Revolucija društvenih uvjeta proizvodnje proizlazi iz napretka/razvitka proizvodnih snaga. Svaka promjena društvenih pretpostavki organizacije života uvjetovana je promjenom proizvodnih snaga. Znanstveno-tehnička bît rada mijenja povijesno zatečene uvjete proizvodnje. (Karl Marx, Das Kapital: Kritik der politischen Ökonomie, sv. I, Dietz, Berlin, 1960. str. 17-18.) Konzekvencije su Marxova historijskog materijalizma za suvremenu postpovijesnu situaciju, koju određuje planetarna vladavina tehnologije u paradigmi globalizacije, dalekosežne.

Ponajprije, čovjek nije tek subjektom praktične promjene svijeta globalnoga kapitalizma, nego je povijesno-društveno-kulturalno određen iz bîti tehnike. To ga smješta u povijesno-epohalni sklop nivelacije „carstva nužnosti“ i „carstva slobode“. Sloboda nije više shvaćena kao spoznata nužnost (Spinoza). Ona je projekt totalne znanstveno-tehničke revolucije svijeta koja nadilazi svaki subjektivizam rodnoga bića i svaki objektivizam povijesne prakse. Marxova je misao legitimni projekt novovjekovne metafizike, ali ne više subjektivnosti, kako je to mislio Heidegger, već zatvorenog kruga samonapretka/samorazvitka kapitala u formi znanstveno-tehničkoga ovladavanja svijetom. Marxov je historijski materijalizam radikalna koncepcija povijesti kao dovršetka ideje beskrajnoga napretka/razvitka s kojom čovjek više nije humanistički obezboženo biće, nego posthumani proizvoditelj (bio)tehničkoga svijeta.

Heidegger je čovjeka kao tubitka shvatio unutar cjelokupne povijesne avanture zapadnjačke metafizike. Prebolijevanje/pregorijavanje povijesti kao udesa bezavičajnosti čovjeka moguće je tek iz događaja prebolijevanja/pregorijevanja tehnički određene epohe postava (Ge-stell). Povratak u ono nedogodivo i nedogođeno zahtijeva unutarnji zaokret samoga događaja bitka i vremena. To nije društvena revolucija niti političko-kulturalni obrat svijeta. Da bi čovjek uopće mogao zadobiti dostojanstvo povijesnoga sustvaratelja i suputnika u konstelaciji tehnike kao epohalnoga nabačaja bitka potrebno je radikalno razgraditi njegovo uspostavljanje kao subjekta. Bît tehnike nije u instrumentalnom raspolaganju bićima putem znanstveno-praktične preobrazbe bića u materijal za novu proizvodnju. Naprotiv, bît se tehnike za Heideggera smješta u samu iskonsku otvorenost povijesti. No, što je uopće u tom sklopu povijest? Može li se ona nastavljati u nedogled na istim idejama koje se samo obnavljaju i prilagođuju „novome vremenu“? To pitanje pretpostavlja preokret same metafizičke sheme vremenitosti kao kružne i kao linearne strukture. Paradoksalno je da se na kraju povijesti kao realizirane ideje ozbiljenja filozofije u znanstveno-tehničkome dobu sam život razumije biotehnički i bioznanstveno. Život preuzima pod krinkom biogenetike raspadnutu metafizičku strukturu identiteta i razlike bitka, bića, bîti čovjeka i Boga tako što se razvija imanentno praktično u svijetu kao zatvoreni krug i beskonačni pravac umjetne samoreprodukcije. Granice su takvog svijeta u nemogućnosti nastavka moderne koncepcije povijesti na istim pretpostavkama.

Nije li stoga Marxova i Heideggerova misao revolucije i okreta (Die Kehre) istoga ranga u suočavanju s apokalipsom i nihilizmom suvremenoga svijeta? Što se pokazuje otkritim i razotkrivenim nije drugo nego totalno ništenje svijeta njegovim kružno-linearnim uspostavljanjem kao „novoga svijeta“ na fundamentalnim pretpostavkama istog i jedinstvenog – planetarnog kruženja i razvitka kapitala koji ne ostavlja mogućnosti nikakvog bijega, iskliznuća, alternative zato što je povijesni svijet realizacija njegove čudovišne bîti: proizvodnje radi proizvodnje. Kauzalno-teleologijski model revolucija suvremenog svijeta pokazuje da iza svih priča o ekološki i kulturno održivom razvitku stoji iluzija povratka u iskonsku neposrednost prirode i čovjeka. Iza svih revolucija i preokreta bîti tehnike stoji apokalipsa i nihilizam. To je ishodište promišljanja (ne)mogućnosti prebolijevanja/pregorijevanja povijesti u znaku njezina trijumfalnoga kraja.

Prepustimo stoga svijet vlastitome pregorijevanju!

Ovo ne treba shvatiti odustajanjem od događaja promjene svijeta niti, pak, pesimističkim tonom nekog prevladavajućog apokaliptičnoga tona suvremenog mišljenja. Na kraju svojeg ezoterično-razigranog predavanja srpnja 1982. godine u Cerisy-la-Salle naslovljenim O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji Jacques Derrida zagonetno kaže:

„Bit ćete možda u iskušenju da to nazovete propašću, katastrofom, apokalipsom. No, upravo se ovdje naviješta, kao obećanje ili prijetnja, apokalipsa bez apokalipse, apokalipsa bez vizije, bez istine, bez okrivenja, poslanja (jer je „dođi“ množina po sebi), adresa bez poruke i bez destinacije, bez pošiljatelja i odrediva primatelja, bez sudnjega dana, bez druge eshatologije, osim tona ovog „Dođi“, same njegove razlike – apokalipsa onkraj dobra i zla.“ (Jacques Derrida, „O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji“, Tvrđa, 1-2/2007., str. 125-126. Prijevod s francuskog: Mario Kopić)

Apokalipsa kao događaj apsolutno ničega?

događaj-i-praznina-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026