Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

O singularnosti mišljenja

O singularnosti mišljenja

Heidegger u Pismu o humanizmu ovako određuje bit mišljenja. Kao što je vidljivo, on 1946. godine pojam filozofije piše pod navodnicima jer to označava sinonim za metafiziku čija se bit realizira kao nihilizam. ʺMišljenje ukoliko se uzme za sebe, nije ’praktično’. Označavanje mišljenja kao theoria i određenje spoznavanja kao ’teorijskoga’ odnosa zbiva se već unutar ’tehničkog’ izlaganja mišljenja. Ono je reaktivan pokušaj da se i mišljenje još spasi u neku samostalnost naspram djelovanja i činje­nja. Otada je ’filozofija’ u neprestanoj nužnosti da pred ’znanostima’ opravdava svoju egzistenciju. Ona predmnijeva da se to najsigurnije postiže time da se sama uzdigne u rang znanosti. No, to je nastojanje napuštanje biti mišljenja. Filozofiju progoni strah da gubi na ugledu i značenju ako nije znanost. To važi kao neki nedostatak koji se izjed­načuje s neznanstvenošću. Bitak kao element mišljenja napušten je u tehničkome izaganju mišljenja. ’Logika’ je sankcija toga izlaganja što započinje od sofistike i Platona.“ (Martin Heidegger, “Brief über den Humanismus”, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978. 2. prošireno i pregledano izd., str. 312) Što možemo ovome suprotstaviti? Logički pozitivizam i neopozitivizam, pragmatizam i poststrukturalizam s Deleuzeom koji u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine Heideggera ironično „otpiljuje“ i tvrdi da je navodno mišljenje vs. filozofija ništa dugo negoli mistika, naivnost i besmislica. Za njega, Deleuzea, filozofija preostaje i u doba posvemašnje vladavine znanosti kao što to preostaje i umjetnost, dok metafizika nema nikakvo negativno značenje otuđenja od biti tzv. izvornoga mišljenja. Razlog je jasan. Deleuze polazi od konceptualne arhitektonike stvaranja pojmova s kojima filozofija postaje stvaralaštvo svjetova. Umjesto Heideggerove povijesno-epohalne konačnosti, Deleuze uvodi u filozofiju lajbnicovsku monadologijsku beskonačnost. Sve ovo što ovdje govorim ekstenzivno sam razvio u svojim knjigama Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea i Izgledi nadolazeće filozofije – Metafizika, kibernetika i transhumanizam. Čini se da sam ipak prihvatio u ovome sporu oko smisla postojanja mišljenja vs. filozofije u suvremenosti Deleuzeovo rješenje, a Heideggerovo odbacio. No, neće biti baš tako. Rekao sam već u ovim Transverzalama mnogo puta da je logika mišljenja tehnosfere transklasična što znači da vrijedi u konkluziji kao „istina“ ne više suprotnost između dva stava ili iskaza kao ili-ili, već njihova korelacija u smislu i-i. Dakle, i mišljenje i filozofija su u biti tehnosfere koelativno uključeni, a ne isključeni. Umjesto ekskluzije, na djelu je korelativna inkluzivnost. No, ovdje nije riječ ni o kakvom jeftinome tzv. postmodnome relativizmu kojemu se izruguju i optužuju ga za nihilizam i besmisao i suvremena teologija i suvremene znanosti s pečatom logičkoga pozitivizma i neopozitivizma. Zar nisu i Bog i znanost referencijalni okviri vladavine vjere i uma koji filozofiju kao metafiziku od skolastike do današnjice nastoje suspregnuti u svoj jaram kao „sluškinju“ – ancilla theologiae i ancilla scientiae o čemu u navedenom odlomku iz Pisma o humanizmu uvjerljivo zbori Heidegger? Znači li to da bih trebao ipak pristati uz njegov stav o mišljenju vs. filozofije i „otpiliti“ Deleuzea? U tradicionalnoj logici nemoguće je da istina bude i-i, naime i A=A i A=ne-A. Iz njezine strukture mišljenja logika tehnosfere kao i-i odnosno korelacija prostora i vremena u smislu ovdje i ne-ovdje i sada i ne-sada u istovremenosti događanja uistinu je čisto ludilo. Ali, tehnosfera nije ono ljudsko-suviše-ljudsko koja sve neljudsko misli polazeći od autonomije ljudskoga, već je mišljenje koje kao „Veliki Treći“ podaruje životu mogućnost replikacije i rekonstrukcije u formi umjetnoga života zahvaljujući djelovanju mišljenja umjetne inteligencije. To znači da je trans-klasična logika tehnosfere onkraj svekolike metafizike kao realizacije filozofije u kibernetici jer ima mogućnost samo-učenja i samo-proizvođenja čistih kontingencija. Zato je suprotstavljanje Heideggera i Deleuzea, bitkovno-povijesnoga mišljenja i filozofijskoga konstruktivizma, Ereignisa i événementa, jezika i slike, pjesništva i filma, kazivanja i stvaralaštva, smisla bitka i virtualne aktualizacije postajanja, konačnosti i beskonačnosti, posve neplodotvorno i u krajnjem promašeno. Moje mišljenje tehnosfere jest nešto „treće“ i zato uključuje oboje, i mišljenje i filozofiju u promišljanje novoga načina razmišljanja o nadolazećoj trans-tehničkoj avanturi homo kybernetesa kao mišljenju singularnosti. U pravu je futurolog i zagovornik AI-ESHATOLOGIJE Ray Kurzweil kad kaže da je tehnološka singularnost jedinstveni i ničim dosad usporediv događaj. No, nije više riječ ni o materijalizmu spekulativno-dijalektičkoga tipa à la Badiou koji bi mogao reći prvo živjeti, a onda misliti, a niti o idealizmu novoga tipa koji bi bio obratan u smislu prvo misliti, a onda živjeti. Autopoietičko načelo tehnosfere kao kibernetički sustav mišljenja nadilazi razlikovanje materije i duha, života i mišljenja. Ono misaono i ono životno nisu isto, već su korelativna sinteza informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Zato je ‘nova’ filozofija za nadolazeće doba ono mišljenje koje ne služi ni Bogu ni znanostima, ali nije niti u svojoj nesvodivosti intaktna na ono što čini bit tehnoznanstvenosti našeg vremena. Mišljenje kao singularnost uistinu je događaj bez presedana spram metafizičke povijesti koja je imala u vidu četvorstvo zemlje i neba, smrtnika i besmrtnika. Sada više nemamo zemlju, a besmrtnost bez tajne ‘tajna’ je svakog mogućega transhumanizma u njegovoj težnji da dosegne posthumano stanje vječne SINGULARNOSTI. Nakon tehnosfere kao mišljenja nema više nikakve ‘nove’ filozofije, a spasonosna oživljavanja mrtvaca iz groba antike, skolastike novovjekovlja, modernosti, postmodernosti i suvremenosti pod egidom aktualizacije valja smatrati samo i jedino nekrofilijom. A ona je više od psihopatologije, a manje čak i od najminornije filozofije.

December 5, 2024
Horor sublimne katarze

Horor sublimne katarze

Njemački ekspresionizam obilježen je filmom Roberta Wienea Kabinet doktora Caligarija iz 1920. godine koji ima značajke i prvog horora u kinematografiji uopće. Horor označava nečuveni strah promatrača od događaja koji je uzvišeno-jezovit. U knjizi jednog od danas najistaknutijih filozofa filma Noëla Carrolla, Philosophy of Horror, Or, Paradox of Heart, Routledge, London-New York, 1990., autor govori o paradoksu horora tako što se vraća na objašnjenje Edmunda Burkea iz njegove glasovite knjige Philosophical Enquiry into the Origin of our ideas of the Sublime and Beautiful iz 1757. godine. Sublimno ili uzvišeno jest najmoćnije estetsko iskustvo kao spoj straha i uzbuđenja, terora i strahopoštovanja. Posve dualistički usmjeren objašnjenju ljepote kao onog mirnog i spokojnog što nadahnjuje ljudsko oblikovanje lijepih predmeta u svijetu, a uzvišenoga kao izvora horora, Burke je mislilac ‘transcendentalnoga racionalizma’. Uzvišeno se, dakle, pojavljuje u oblicima nečuvenoga straha i baš to stvara izazito nesvodivo estetsko iskustvo, kao u romanu Mary Shelley, Frankenstein, primjerice. Osjećaj intenzivnoga čuđenja i iznenađenja nastalog odjednom odlikuje uzvišenost podarujući mu snagu jaču od ljepote, jer proizlazi iz siline prirodnoga kaosa. No, ono što čini bit ovog osjećaja nadilazi i čuđenje i iznenađenost. Razlog je u bezrazložnosti užasa kao biti onog sublimnoga uopće. U tumačenju Carrolla, problem s horor filmovima je u tome što su rezultat ovog paradoksa. Naime, estetski užitak raste u gledatelja što je užas veći. Naravno, veće ne znači ništa kvantitativno, već kvalitativno. Nećemo ‘uživati’ valjda u remakeu Teksaškoga masakra motornom pilom ako žrtava bude više negoli u izvorniku i ako masakr postane užasniji zbog napretka u tehnologiji proizvodnje nazubljenih sjekača dotične multipraktične sprave ili alata. Ono ‘veće’ odnosi se na intenzitet osjećaja. Carroll potom uvodi u razmatranje i tekst ekscentričnoga pisca horora i gotičke proze H.P. Lovecrofta, Supernatural Horror of Literature, koji tvrdi da u trijadi kozmičkoga čuđenja, religioznoga iskustva i horora nastaje svojevrsni otklon od ‘materijalističke sofistikacije’. (Noël Carroll, Philosophy of Horror, Or, Paradox of Heart, Routledge, London-New York, 1990., str. 162.) Sažeto rečeno, za Carrolla je ovaj problem tzv. paradoksa horora u svezi emocionalnosti i racionalnosti onog što proizlazi iz nepojmovnoga sklopa sublimne katarze. Ovo je moj izraz, a ne Carrollov. Mislim, dakle, da je umjesto o paradoksu horora u fimskome žanru suvremenosti bolje govoriti o sublimnoj katarzi jer gledatelj uživa u uzbuđenju, strahu i svojevrsnom racionalno-etičkome činu opravdanja neutraliziranja i suspendiranja zla u svijetu. Bez apsolutnoga ili dijaboličkoga zla u liku čudovišnog patološkoga ubojice iz Carpenterova remek-djela Noć vještica ne postoji mogućnost ograničenog iskupiteljskoga čina nastavka života u dosadi i banalnosti moderne egzistencije. Sublimna katarza horora je bit ne samo filma danas, već ponajprije života u doba kaosa i entropije. Zločin u 21. stoljeću nadilazi sve klasične oblike užasa koje smo gledali od Kabineta doktora Caligarija do Strave u ulici brijestova. Uostalom, topologija klasičnoga horora je uvijek malograđanska idila konzervativne i dosadne provincije. Tek će koncem 1990ih sve postati razmješteno u megalopolise u kojima narcistički psihopate kao u American Psycho režu kosti iz čiste obijesti i gađenja spram vulgarnog stila života marginalnih skupina. Što je to sublimna katarza danas u horor filmovima drugo negoli želja za vlastitim oslobađanjem od običnosti, trivijalnosti i banalnosti egzistencije kroz estetsko iskustvo onog što nadilazi sav taj globalni ekonomsko-političko-kulturalni užas življenja bez višeg smisla. Zbog toga je horor kao estetsko iskustvo i bijeg iz hiperrealne stvarnosti i pobuna protiv jednolikosti života uopće. No, oboje, i bijeg i pobuna su samo napredovanje u ekstatičkome činu sve većeg užitka u strahu i to kao vježbe u doživljaju onog što je užasnije od užasa samoga. A to može biti samo realizacija horora u hiperrealnosti života. Što je život za Baudrillarda u njegovu putopisnom eseju Amerika? Film. A što je postao film u 21. stoljeću? Horor sublimne katarze.

December 4, 2024
O mašineriji, neljudskome i mikrobima

O mašineriji, neljudskome i mikrobima

Povijest SF-žanra na filmu ujedno je neizravno i povijest horora. Razlog leži u tome što je mašinerija nadomjestila svojom tehničkom čudovišnošću ono sublimno iz transcendencije božanskoga i prirode, pa smo u ranim njemačkim ekspresionističkim filmovima Fritza Langa i drugih redatelja suočeni s pitanjem koliko užasa može podnijeti perceptivno iskustvo našeg oka. No, rani SF-filmovi nisu se u tom natjecanju mogli nositi s iskustvom fenomenologijskoga reza britvom na ženskoj dojci ili rožnici oka kao u filmovima Germaine Dulac Svećenik i školjka i Luisa Bunuela i Salvadora Dalíja Andaluzijski pas. Usput, zašto jedna žena i dva muškarca kao vladari nad filmskom kamerom uzimaju žene za objekte-žrtve i za medije estetskoga iskustva šoka gledatelja, a ne muškarce? Zar su oni transcendentalni vlasnici britve kao subjekta reza nad živim objektom ili zar su naprosto vizualno aseksualno dosadni kao žrtve? Slike nezgrapne mašinerije iz filmova o osvajanju Marsa bile su u usporedbi s navedenim šokantnim filmovima europske avangarde neka vrsta horor-burleske. No, kako je tehnologija napredovala s pojavom kibernetike 1950ih godina, tako se i u holivudskim filmovima spektakl suočenja s izvanzemaljskim bićima posredovao sve istančanijim i dizajnerski vjerodostojnijim prikazom mogućih osvajača iz svemira s njihovim naprednim tehnologijama i inteligencijom. Sublimno je u tradiciji metafizike kao estetike često izjednačavano sa strahotnim iskustvom užasa i jeze. Riječ je, dakle, o genealogiji horora koji je u 20. stoljeću u filmskome mediju posve potisnuo u pozadinu književnost s pričama i romanima o grofu Drakuli, Frankensteinu, čudovišnome zlu koje emanira iz E.T.A. Hofmannova Pješčuljka i slično. Podrijetlo moderne sublimne užasajnosti i jezovitosti jest njemačka romantika. Pogledajmo samo slikarstvo Caspara Davida Friedricha uz već spomenutog pisca Hofmanna i bit će bjelodano zašto ova Unheimlich-atmosfera ima u sebi filozofijski pečat tjeskobe i neiskazive ljepote duha slobode koji nadilazi ljudsko-suviše-ljudsko u okružju veličanstvene prirode. No, film je kao najmoćniji dispozitiv moderne iluzije u potpunosti kinematizirao sliku i jezik postavio u njezinu službu na projekcijskome platnu na taj način što je oživio sablasne prizore književne imaginacije i simboličke moći slikarstva u scenama u kojima mašinerija, neljudsko i mikrobi nadiru iz dubina svemira kao realna prijetnja uništenja ljudske vrste. Već sam u niz navrata ne samo u kontekstu promišljanja biti tehnosfere naglašavao da je pojam uzvišenoga kao ne-pojam filozofijske estetike u Burkea, Mendelssohna i Kanta zapravo neka vrsta nelagode s kojim se mišljenje novoga vijeka susreće s napretkom tehnike kao instrumenta u dosezanju osjećaja sinteze božanskoga, prirodnog i ljudskog s obzirom na bit umjetnosti. Problem je u tome što umjetnost, naime, nema svoju „bit“ u udivljenju i ljepoti prikazivanja-predstavljanja obekta X, već to postiže u stvaralačkome mišljenju-djelovanju objekta X. Otuda ono sublimno nije stvar ni subjekta niti objekta, ni kantovskoga noumenona niti phenomenona, ni ideje ni zbilje, ni transcendencije ni imanencije. Čitav problem nastanka i nestanka sublimnoga u umjetnosti proizlazi iz iskustva sveze poiesisa i téchne kao stvaralačkoga postajanja onog što umjetnost stvara kao autonomno istraživanje mogućnosti, rekao bi Nietzsche, „stimulansa za život“. Taj neodredivi „stimulans“ potrebuje ljepotu i uzvišenost sve dok je posrijedi odnos ljudskoga i neljudskoga, one životne snage samopotvrđivanja umjetnika u svojem djelu kao događaju otvorenosti smisla bitka. Kad više nema tog odnosa ili kad je posrijedi čisto zbivanje neljudskoga kao sveze mašinerije i mikroba u onome što povezuje tehnosferu s umjetnim životom, sublimno gubi svoju neizrecivost u slici i jeziku. Ono što jedino preostaje jest neizrecivost glazbe, ono uzvišeno što je Schopenhauer pripisao tradicionalno metafizičkome podrijetlu i biti glazbe i to zato jer je nematerijalna i najbliža čistoj duhovnosti kao nesvodivome događaju koji se ne može ničim usporediti. I evo krunskoga dokaza za ovu postavku. U najznačajnijem SF-filmu svih vremena, metafilmu kao takvome, Kubrickovu 2001: Odiseji u svemiru konceptualna savršenost svemirske letjelice Discovery One koja putuje prema Jupiteru vođena HALOM 9000, nadmoćnim i superinteligentnim računalom, ostavlja nas ushićene i ravnodušne, sve dok ne čujemo božansku glazbu Straussova Also sprach Zarathustra. Mašinerija, neljudsko i mikrobi su realizacija tehnosfere u onome što više nema uvjeta mogućnosti za ono što je pripadalo sferi sublimnoga. Zato je potrebno samo jedno, istinski „stimulans za život“ koji dolazi iz umjetnosti i to kao glazba koja se ne može ovjekovječiti nikako drukčije negoli tehničkom reprodukcijom. Glazba proizlazi iz dubina svemira kao tajna metafizičkoga događaja čiste uzvišenosti. To je ono još jedino spasonosno onkraj svođenja života na apsolutnu vladavinu tehnosfere. Ako je Kubrick to intuitivno znao još 1968. kad je snimio svoj metafilm apsolutne sublimnosti, onda je refleksija o tome nužnost za novo mišljenje koje nadilazi horizont metafizike. Čemu glazba?

December 3, 2024
Duboko grlo slučajne države

Duboko grlo slučajne države

Slušam kako uznevjereni hiperdomoljubni malograđani koji su uvijek na braniku pronevjerene časti i istinskog društvenoga licemjerja komentiraju hrvatsku politiku uz obligatnu dozu zgražanja nad „padom duhovne razine“. Eto, čak nam ni lokalni masoni izgledaju jadno i nakaradno po svojim intelektualnim diskapacitetima, pa i po junačkome izgledu nedostojnome naroda ratnika, duhovnika i nogometaša, ako ih se usporedi s veličajnim grofovima i generalima, fiškalima i kamarili povjesnika što se smucahu uz uzglavlja kardinala i prepošta poput karikaturalnih vitezova s crvenom lentom oko ramena pod kaptolskim kipom crne Djevice, uvijek prvi na službenome klečalištu prestiža. Pa, zar su to naši dični slobodni zidari, prosim lepo, jedan pod zemlom i s ukradenom bistom Franje Tahija jr. u maznutome dvorcu velikog hrvatskoga modernog slikara-aristokrata, drugi pod međunožjem dvije malodobne misice i njihova wellness-ispovjednika, a treći kojeg svi zovu „mali“ ulazi na zadnja vrata za služinčad poput kumordinera Žorža i sjeda za biljarski stol pored kojeg ekipa sitnih akademika kriminala raspreda o tome je li izraz „duboko grlo“ nastao na Veleučilištu u Krivome dolu i odnosi li se na „duboku državu“ koja, gle slučaja, ima više ministara u Remetincu od utvrđenih kapaciteta dvokrevetnih apartmana ovog simpatičnog resorta na rubu grada. Najgora stvar nije u tome što je uistinu „pad duhovne razine“ naše male masonerije takav da naliči slučaju onog cinično-napuhanog lika Boycieja iz kultne britanske humoristične TV-serije Only Fools and Horses, koji, naravno, pripada visokoj loži Peckhama kao ugledni diler rabljenih jaguara i ukradenih rolls-royceva treće vrste, te u jednoj epizodi prenosi odluku Velikog Meštra recimo to po naški Kozari Boka i cijele Dubrave da glavni lik serije, genijalni luzer i sitni poduzetnik bez portfelja Del Boy Trotter nije ispunio uvjete za prijam u „časnu službu engleskome narodu, kruni i imperiju“. Nekoć ne tako davno barem su bratovštine prolupalih zmajeva postavljale neke spomen-ploče zaslužnim lokalnim velikanima na periferiji i na javnim površinama parkova, a danas? Možda griješim dušu, jer nije li skrivena definicija „slobodnoga zidarstva“ još od Fichtea da je to nužno skriveno od javnosti pa čak i od samih masona koji gledajući sebe u zrcalu neprestano govore da ne smiju odati tajnu ni samima sebi jer bi to onda bio kraj svijeta i povijesti, ali takav da to nitko drugi ne smije znati osim Platona, Lea Straussa i maloga meštra sviju hulja. Što? Pa, da je istina „plemenita laž“ i da se narodu servira samo kao medijska trakavica s mnoštvom tumačenja koja su sva istinita i lažna, pa neka svatko izabere onu koju mu ponajviše odgovara po svjetonazoru i boji kuhinjskih zastora. Uvijek me je nasmijavala ova tzv. mistična glupost moderne politike u znaku iluminata, slobodnih zidara (valjda na tržištu ima i neslobodnih majstora drugih profesija poput krovopokrivača i drvodjelja) i drugih tajnovitih kandidata za glavnog kuhara dottorea Machiavellija iz našeg sokaka. Filmove o mafiji naprosto obožavam. Ali samo iz jednog razloga. Zato što u svim takvim uratcima tražim uskrsnutog Velikog Drugoga kako Slavoj Žižek na tragu Lacanove psihoanalize naziva Boga u smislu Oca/Zakona, jer je nakon smrti Don Corleonea u izvedbi besmrtnoga Marlona Branda potražnja za njegovim fotokopiranim odljevima veća od istog slučaja s kraljem rock & rolla koji je u svojem Memphisu na Gracelandu dnevno ispaljivao po desetak šaržera iz svoje zlatne kubure na poredane televizore u nizu. Mediji su poruke, zar ne McLuhani iz globalnih selendri. A kao što ne znate, prvo izdanje njegove slavne Understanding Media imalo je na zaslovnici knjige posebno istaknuto mjesto glavne postavke, ali krivo napisane: The Medium is the Massage. Dakle, umjesto message iliti poruke, dobili smo čistu jezično-slikovnu ideologiju koja svakodnevno svojom „masažom“ ispire mozgovlje masovne publike u društvima spektakla kasnoga kapitalizma, ali i šire, da se ne govori o totalitarnim sustavima paranoje i histerije napaljenoga naroda na „istinu“ koja uviijek dolazi iz nekog „dubokoga grla“ još „dublje države“, koja je po definiciji slučajna. Ako će po ičemu sadašnji predsjednik ove države ostati upamćen za vječnost, onda je to po tome što je iako nije o tome čuo ništa, baš ništa, i nehotice ispalio fundamentalni pojam našeg vrlog posthistorijskoga doba vladavine determinističkoga kaosa, entropije i umreženih događaja. Riječ je o kontingenciji, a sve počinje s Wittgensteinom i njegovom izrekom da je svijet slučaj. U zlatno doba mafije, bila ona crnorukaška iz Palerma ili ona ndraghetanska podno Vezuva i okolice, mogao si biti umjereno spokojan u granicama onog što su politolozi od Carla Schmitta do Franza Neumanna još uvijek zvali nacijom-državom, neovisno je li riječ o tzv. demokratskoj i liberalnoj ili naprosto ustavnoj državi svagda na rubu pada u bezdan ove ili one diktature. Mafija je savršeni model sekularizirane negativne masonerije i s njom otpočinje povijest dekadencije zapadnjačke modernosti još mnogo prije negoli je taj modni društveni i estetski pojam zarazio građane Pariza i Londona, Berlina i Velike Mlake. Razlog leži u tome što mafija oponaša način organiziranja svih tajnih društava i crkvenih institucija i zato je njezin univerzalni codex takav da čak ima i svoju „etiku“. Zar to nije izvrsno prikazano u TV-seriji „Soprano’s“ koja predstavlja tzv. postmoderni simulakrum one klasične mafije s „Kumom I-III“, jer nema veće tautologije i ideološkoga auto-cinizma negoli kad James Gandolfino i drugovi sjede u svojem noćnome brlogu i komentiraju scene s Al Pacinom iz „Kuma II“ i s Ray Liottom iz „Dobrih momaka“ (Goodfellas). Usput, najmoćnija definicija ideologije nakon Marxa jest ona Sloterdijkova iz Kritike ciničkoga uma. Ona kaže da je ideologija prosvijećena lažna svijest koja sebe zna kao takvu. Umjesto istine kršćanstva na Križu koju iskazuje Isus riječima: „Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine!“ ꟷ na djelu je spoznajno-teorijski i praktički obrat: „Oprosti im Bože, jer znaju što čine!“ Ako mafija oponaša strukturu i ustrojstvo masonerije bez iluminata i Velikog Meštra prosvjetljenja svijesti koji djeluje izvan sustava i institucija moderne države i društva, onda je istina masonerije ista kao i laž transcendentalne mašinerije koja predstavlja uvjet mogućnosti ljudske egzistencije u ovom jedinome svijetu kao globalno-planetarnome kapitalizmu. Budući da je njegova „bit“ u tome da nema nikakvu bit izvan logike proizvođenja profita kao viška vrijednosti, onda je posrijedi Moć koja potrebuje iluziju vladavine ljudske slobode kao čiste fikcije u trijadi političkoga i politike u suvremenosti: (1) neoliberalizma (ekonomije kao kibernetičkoga sustava protoka informacija), (2) fundamentalizma (kulture kao ideologije koja umjesto univerzalnosti ustoličuje partikularnost kao Narod-Naciju-Rasu) i (3) populizma (svođenja politike na univerzalnu laž bez odgovora u proizvodnji fake-news, kako to ustvrđuje Guy Debord u Društvu spektakla, a ja u konzekvencijama razvijam u svojim knjigama Sloboda bez moći, Dobu oligarhije i Nemezisu). Ključ za razumijevanje procesa stvaranja sustava kao vladavine onog što kasni Foucault naziva upravljaštvom (gouvernementalité), odnosno stanja u kojem umjesto tradicionalno shvaćene razlike između vladanja i vladavine u kapitalizmu diobe na građansko društvo i političku državu jest u nastanku logike djelovanja u kojem više nema nikakve razlike, jer je i društvo i država samo mreža kibernetičkoga upravljaštva korporativno ustrojenoga života postmodernoga Levijatana/Behemota bez „Velikog Meštra“ i bez ontologije monizma s Jednim, jedinstvenošću i jednokratnošću kao pravilom. Masonerija je uvijek bila sluga transcendentalnoj znanosti Jednoga. Zato nije začudno da baš filozof klasičnoga njemačkog idealizma kakav bijaše Fichte iskazuje svojevrsnu mesijansko-soteriologijsku „vjeru“ u smisao pripadništva ovoj „graditeljskoj udruzi“ u popravku svijeta iz duha zidarske lopatice. (Johann Gottlieb Fichte, Filozofija zidarstva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.) Kao pripadnik slobodnozidarske lože Fichte stoga afirmira jednakost svih ljudi s obzirom na njihove duhovne mogućnosti: »Što se nahodi u jednome, nahodi se u svima; što jedan može razviti iz sebe, to mogu razviti svi drugi« (str. 1), naglasio je on u pristupnoj besjedi slobodnozidarskoj loži u Rudolstadtu 1794. godine. Čovjek ne može doseći savršenstvo, no može i mora se stalno usavršavati kao što mora nastojati da se neprestano oslobađa od vladavine slijepe prirodne sile nad njime. Svrha svake udruge koja okuplja časne ljude mora biti na tragu konačne najviše svrhe čovječanstva, one nikad dosežne (ali stalno dosezive) slobode. U tome je ujedno sadržano i udruženo suprotstavljanje zlu, kojega na svijetu ima daleko više nego dobra, pa je stoga potrebno ujediniti snage dobrih pojedinaca, kako bi se razvila učinkovita sila otpora zlu. Eto, borba protiv zla, demonologije, užasa u ljudskome svijetu zahtijeva ulazak u Partiju, pardon Ložu, sorry Klub, pa jedino ako ste Groucho Marx koji ne želi biti u sva tri modela organiziranja stupova društva i željeznoga zakona oligarhije jer ga upravo ova trojka želi za svojeg člana, onda ste lišeni „mudrosti“ brige za spas duša Drugih po uzoru na Boyciea iz „Mućki“ i naših malih provincijalnih kumordinerskih žorževa. A oni postupaju u načelu isto onako kao slavna francuska kurtizana uhićena i optužena na sudu u Parizu da je za vrijeme francusko-pruskoga rata 1870.-1871. godine bila više na usluzi Teutoncima od domaćih joj Gala, koja je u svojoj nezaboravnoj obrani junački izjavila: „Draga muška gospodo Suci, moje srce uvijek kuca i kucat će samo francuski, ali moja je p…a univerzalna.“ Što se zbiva kad umjesto Jednog imamo Mnoštvo kao u Deleuzeovoj ontologiji postajanja, a kad umjesto prvog uzroka i posljednje svrhe (zakon kauzalnosti i načela teleologije) nastupa mreža bez središta i ruba, samo s beskrajnim čvorištima fraktala i transverzalnih kretanja kao u Kafkinu nedovršenome romanu Amerika gdje se iza svakih vrata nalaze nova vrata i tako u beskonačnost? Ništa osim što je mafija kao i masonerija postala poput „imanentne transcendencije“ ono što bismo nazvali pseudo-sintezom i što ponajbolje svjedoči posljednji treći nastavak Coppoline filmske trilogije. U umjetničkome smislu to je totalni promašaj, ali u idejnome čista filozofijsko-kinematička genijalnost jer je Vatikan središte Mafije i Masonerije, a sve se tajne aktivnosti Don Corleonea II (Al Pacina) preobražavaju u javno upravljaštvo bankama i humanitarnim zakladama od bolnica do zaštite spomenika kulture. Sve naravno završava općim pokoljem u Operi kao Gesamtkunstwerku života, umjetnosti i politike. Mafije, dakle, više nema kao ni masonerije. I čemu onda to medijsko stvaranje junaka našeg doba od blagoglagoljivih odvjetnika/odvjetnica s desnice i ljevice? Čemu sva ta suluda opsesija s Eliotom Nessom iz pakla koji se čitavu noć vozika s Al Caponeom po mrklim avenijama agramerskim i čavrlja o seksu i gradu, transferu novih grla na tržište UEFE i šire, o trgovini i utjecaju, kad je sve to tako savršeno prikazano u ideji i praksi najznačajnijeg Krležina lika iz njegovih monumentalnih Zastava. Ako mislite da su to možda Kamilo Emerički, Joja, uz Anu Borongaj, ili nihilistički luzer Guido Glanz koji se zgađen općim ishodom svjetsko-povijesnoga „kretenizma“ baca u Dunav s peštanskoga mosta, u krivu ste. Ne, to je Amadeo Bogoljub Trupac ꟷ veličanstveni oportunist, kameleon politički i socijalni, advokat koji ima samo jedan etičko-politički imperativ: take money and run! Onaj koji se prilagođava svih režimima, jučer monarhist danas republikanac, jučer Jugoslaven danas Hrvat, tajkun i političar bez svojstava, gotovo ideal-tipski predstavnik onog što bismo nazvali post-ideološkom „gadošću“. Inače, smatram da se Krležine drame „danas“ uopće ne može više vjerodostojno postavljati na scenu ni u kakvome aktualnome „ključu“. Nije on pisac plakatiranja i etiketiranja, unatoč zavodljivosti njegova angažiranoga „simbolizma“ za koji se mogu pronaći brojni primjeri iz svih njegovih djela, od figura već spomenutih luzera i winnera, pa do figure koja već u naslovu njegove jedne novele ima naprosto čudesnu funkciju prepoznavanja Onog tko je tu Broj Jedan. Riječ je o figuri „Velikoga Meštra sviju hulja“. Krležine su drame kao i Kafkina književnost, da paradoks bude potpun, posve kinematički ustrojene jer imaju više od dramske napetosti likova kao utjelovljenih ideja i ideologija. Film je njihova prirodna okolina i svi promašaji dosadašnieg ekraniziranja njegovih romana i drama padaju u vodu pred postavkom da mi još nismo imali dostojnog redatelja koji bi taj silni neobarokni stilizam njegovih tekstova sveo na mjeru silke-pokreta i slike-vremena, kako bi to kazao neizbježni Deleuze. No, o tome jednom drugom prigodom. Vratimo se u bit razloga zašto su i masonerija i mafija i partijsko-korporativno organiziranje jedno te isto u razlikama pod uvjetom vladavine Mnoštva, a ne Jednoga, Spinoze a ne sv. Tome Akvinskoga, Deleuzea a ne Hegela. Evo zašto. Upravljaštvo više nije, kao u slučaju kasnoga Foucaulta, samo biopolitički model informacijskoga kapitalizma s društvom nadzora umjesto građanskoga društva. Ono je neljudska vladavina tehnosfere koja pretpostavlja IT-kapitalizam mreža i umrežavanja kao u Kafkinom tehno-zoopolisu bez subjekta. Sama je struktura vladanja kao upravljanja objektima masovne tehnologije za potrebe tjelesne održivosti ono što nužno potrebuje da se u društvima kontrole inscenira Moć onoga što je izvan sustava i pokreće ga svojim mističnim djelovanjem na „daljinu“ jer mali meštar sviju hulja nije više Jedan, već umnožen nitko kao supstancija bez subjekta. Otuda ni mafija ni masonerija nema svojeg stvarnoga SUBJEKTA. To je samo i jedino ono što Deleuze u jednom razgovoru o biti informacijsko-kognitivnoga kapitalizma određuje ovim riječima: „U kapitalizmu je sve racionalno, osim kapitala samoga.“ Ah, to zlatno doba kad je željeti još pomagalo jer je jezik bio glavni označitelj tajne samoga života, a ne varljiva i transparentna Slika. Sada je tako kako jest, čista pornografija svijeta kao vizualizacije onog što svi znamo da jest, ali nam je draže vjerovati u zlatne patuljke i vječnu milost dobra i pravednosti bez granica, te će biti još više gore od gorega, brutalnije od brutalnoga, ekstremnije od ekstremenoga, jer je pojavna transparencija mafije i potreba za novom masonerijom onkraj dobra i zla daleko od „srozavanja duhovne razine“ ili želje za smirujućim efektima medijske bitke protiv kriminala. To je odavno shvatio Woody Allen u svojim humoreskama kad u jednoj od njih opisuje samoga sebe/Drugoga kao univerzalnoga detektiva koji jedini ima otvorenu liniju i s papom i s bossovima mafije u New Yorku i pritom se pravi da je Veliki Meštar bez portfelja s posljednjom istinom smisla života. Detektiv, naravno, po definiciji traga za subjektom kriminala/zločina. Ali kako subjekata odjednom ima preko glave, onda se siroti Woody naposljetku odlučuje ipak da uvede i treću otvorenu liniju kao rješenje ovog slučaja vladavine dubokoga grla slučajne države. Ako se pitate tko je s druge strane „treće linije“, onda se samo to i dalje pitajte, jer je ta linija kao i usluge T-coma stalno u kvaru.

December 2, 2024
Jesmo li oduvijek bili kiborzi?

Jesmo li oduvijek bili kiborzi?

Intervju sa Stefanom Lorenzom Sorgnerom, jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za područja trans-i-posthumanizma 19. veljače 2022 Žarko Paić: Kako odrediti Vašu poziciju u suvremenoj filozofiji, a posebno u kontekstu njemačke teorijske misli. Imate li svoje prethodnike u nekom usmjerenju poput postfenomenologije ili slično? Steve Fuller naglašava da imate “preduvjete da postanete stvarni nasljednik Petera Sloterdijka.” Wolfgang Welsch ističe da ste “jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za trans-i-posthumanizam”. Gianni Vattimo s entuzijazmom ističe da su vaša istraživanja „filozofskih značenja posthumanizma postala referentna točka koju suvremena kultura ne može zanemariti“. Slažem se s tim ocjenama, ali bih dodao da čitajući Vaše tekstove primjećujem tendenciju prevladavanja granica ne samo filozofskih disciplina nego i samog statusa filozofije danas unutar tzv. humanističkih znanosti. Stefan Lorenz Sorgner: Nietzsche je uvijek bio središnja figura mog intelektualnog razvoja. Otkrio sam ga nakon čitanja Heraklita u dobi od trinaest godina. Imao sam knjigu s Heraklitovim fragmentima u kojoj su svi oni komentirani ulomcima iz Nietzschea, Platona, Spinoze, kao i Goethea. Uvijek sam se osjećao kao kod kuće u Heraklitovim spisima, a to me natjeralo da se okrenem i Nietzscheovim tekstovima. Do svoje 20. godine pročitao sam sva Nietzscheova glavna djela, neka od njih nekoliko puta. Nietzsche mi još uvijek predstavlja središnju referentnu točku. Kad god postoje izazovna intelektualna pitanja, okrećem se njegovim promišljanjima i surađujem s njima, jer su mi omogućila da se probudim iz velike količine široko rasprostranjenih intelektualnih snova. Tijekom preddiplomskog studija bio sam na King’s Collegeu Sveučilišta u Londonu, što me natjeralo da se nosim s velikom raznolikošću promišljanja analitičkih filozofa. Tako sam naučio cijeniti intelektualnu dosljednost primijenjenih etičkih refleksija utilitarističkih mislilaca poput Petera Singera, iako sam ne afirmiram utilitaristički pristup. Kao rezultat ovog angažmana, na kraju sam se upoznao i s transhumanizmom. Transhumanizam je usko povezan s raznim raspravama u područjima anglo-američke analitičke primijenjene etike. Međutim, mislim da se transhumanističkim pitanjima najbolje može pozabaviti razmatranjem šireg filozofskog razumijevanja kulturnih pitanja, koje je tješnje povezano s kontinentalnom filozofskom tradicijom. Voditelji doktorata bili su mi Wolfgang Welsch i Gianni Vattimo, koji pripadaju postmodernoj filozofskoj tradiciji, a koji predstavljaju izdanak njemačke filozofske tradicije. To je filozofska tradicija s kojom se osjećam najsnažnije povezanom, jer uključuje otvorenost prema širim kulturnim izazovima. Ovo podupire Vaše opažanje da pitanja kojima se bavim nadilaze uske granice akademske filozofije i da se radije mogu promatrati kao angažman s humanističkim znanostima dok sam kritičan prema dualističkim predrasudama na kojima humanističke znanosti počivaju dugo vremena. Žarko Paić: Ključna postavka transhumanizma, prema Nicku Bostromu, upravo je “učitavanje naše svijesti u virtualnu stvarnost” čime će se stvoriti mogućnosti povezivanja ljudskog mozga i računalne simulacije događaja. Možemo li onda i dalje govoriti o tijelu kao stanju ljudskog mišljenja ako je mozak već postao virtualno kodiran u mreži događaja? Stefan Lorenz Sorgner: Ne slažem se s prosudbom da je učitavanje uma ključni element transhumanizma. Da je to tako, onda utemeljitelj transhumanizma, Julian Huxley, koji je skovao taj izraz 1951., ne bi bio transhumanist. Cjelokupna rasprava o važnosti učitavanja uma može se usporediti s raspravom o veličini anđela tijekom srednjega vijeka. Tada je kršćanstvo bilo kulturno dominantno. Ljudi su vjerovali u anđele. Stoga je imalo smisla razmisliti o pitanju koliko anđela stane na vrh igle. Danas živimo u znanstvenom vremenu. Stoga se povela rasprava o tome možemo li digitalizirati svoju osobnost. Za sada nemamo živući digitalni entitet. Čini se da je živo biće preduvjet za nastanak svjesnih, samosvjesnih i osjećajnih digitalnih entiteta. Ne vidim vjerojatan razlog kako bi se to dogodilo tijekom sljedećih desetljeća. Tehnološka singularnost nije blizu. Ne moramo se bojati da će nas AI smjestiti u zoološki vrt. Uploadanje uma nije pitanje hitne kulturne relevantnosti. Ima neke vrijednosti u intelektualnom bavljenju time jer nam omogućuje da razmišljamo o tome tko smo kao utjelovljena živa bića. Međutim, ako ga ozbiljno shvatimo kao gorući kulturni problem, to nas ne sprječava da se bavimo filozofskim pitanjima koja su zapravo relevantna, naime pitanjem o značenju digitalnih podataka i može li se odreći privatnosti dok podržavamo važnost norme negativne slobode. Bolje je da govorimo o važnosti privatnosti, a ne o uploadanju uma, što je samo misao koja pomaže Elonu Musku i njegovim prijateljima da ih novinari shvaćaju ozbiljno, ali koja nema nikakvu praktičnu važnost. Žarko Paić: U jednom ste svome tekstu tvrdili da se transhumanizam povezuje uz “sekularno, materijalističko, naturalističko” poimanje svijeta. (Sorgner 2014: 30). Nije li to možda granica ovog pojma u njegovim filozofskim mogućnostima? Stefan Lorenz Sorgner: Većina transhumanista su informatičari, biolozi ili poduzetnici. Oni nemaju obrazovanje za razvijanje složenih filozofskih promišljanja. Dugo je nedostajala prava filozofija transhumanizma. To ne znači da su razmišljanja koja su dosad iznijeli transhumanisti bez intelektualne vrijednosti. Ovo nije slučaj. Većina transhumanista su vrlo inteligentni, inovativni i aktivni mislioci. Samo naglašavam da to njihova promišljanja ne čini pravim filozofskim mišljenjem. Shvaćajući važnost, kao i ograničenja tradicionalnih transhumanističkih promišljanja, pristupio sam različitim kutovima transhumanizma kao filozof. Moja knjiga O transhumanizmu (Penn State University Press 2020) može se smatrati početnicom filozofskoga transhumanizma. Oduvijek smo bili kiborzi (Bristol University Press 2022.) „sveobuhvatan je uvod u transhumanističku misao i jasna vizija za njezinu buduću realizaciju.“, kako je ispravno naglasio Julian Savulescu (Sveučilište Oxford). To je „jedna od najdetaljnijih i najopsežnijih analiza danas dostupnih“ kada je riječ o „uređivanju gena, prikupljanju digitalnih podataka i produljenju života“, kako je istaknula N. Katherine Hayles (University of California, Los Angeles). Moja sljedeća studija nosit će naslov Filozofija posthumane umjetnosti (Schwabe 2022.) i bavit će se estetskim dimenzijama transhumanizma. Žarko Paić: Može li se genealogija transhumanizma svesti na Nietzscheov odnos prema pitanju čovjekove transcendencije u smislu kraja metafizike, kako je uporno tumačio Heidegger, ili trebamo razmotriti mogućnosti mišljenja koje afirmiraju nužnost pojavnih tehnologija u produženju biološki determiniranoga života? Mislim na vašu analizu Nietzscheovog pojma nadčovjeka. Kako danas taj pojam osloboditi negativnog povijesno-ideološkoga nasljeđa biologije i eugenike? Stefan Lorenz Sorgner: Moja razmišljanja ne bi se trebala promatrati samo kao fusnote uz Nietzschea i Heideggera. Izuzetno sam kritičan prema mnogim elementima njihovog razmišljanja. Istovremeno, razmatram i najnovija tehnološka dostignuća kao i znanstvena dostignuća, pri čemu ih tumačim na filozofskoj osnovi kao i iz šire kulturne, etičke i filozofske perspektive. Uviđam veliku raznolikost razmišljanja koja su razvijena i realizirana u različitim disciplinama u novi sklop, koji se može nazvati metahumanističkim pristupom, budući da se nalazi „izvan“ dualističkog razumijevanja humanizma kao i „između“ trans-i-kritičkoga posthumanizma. „Meta“ pokriva oba aspekta mojeg pristupa, jer znači i onkraj i između. Čineći to, jasno je da smatram normu negativne slobode središnjim postignućem čiju se relevantnost uvijek mora njegovati. Stoga se moraju izbjegavati totalitarne i paternalističke strukture. Otuda je jasno da odbacujem sve univerzalne političke odluke koje bi se trebale smatrati temeljem nove verzije eugenike. Eugeniku treba jasno razlikovati od mogućnosti genetskih modifikacija koje bi se mogle provesti u liberalnoj demokraciji. Žarko Paić: Kada zagovarate metahumanizam kao alternativu sporu između post-i-transhumanizma, što želite istaknuti ovakvim pristupom problemu odnosa kraja čovjeka, tehnoznanosti i filozofije? Stefan Lorenz Sorgner: Tri centralna uvida dovela su do potrebe za argumentiranjem metahumanizma. Primjenjuju se sljedeća nastojanja koja se tiču ​​humanizma, transhumanizma, kao i kritičkog posthumanizma: 1. Dualističko razumijevanje humanizma izuzetno je problematično zbog svojih paternalističkih i nasilnih implikacija. Treba transcendirati ontološke dualnosti, što se može ostvariti njihovim izvrtanjem. 2. Transhumanizam u svome najradikalnijem obliku nije ni uvjerljiv ni poželjan. Učitavanje misli nije realna opcija u nadolazećim desetljećima. Kad bismo ciljali na „Supermana na Viagri“ ili „Wonderwoman na Botoxu“, dobili bismo samo hiperhumanizam zajedno sa svim njegovim problematičnim implikacijama. 3.. Kritički posthumanizam u svom najekstremnijem obliku traži da bi za svijet bilo najbolje da ljudska bića izumru, jer svaki sljedeći čovjek proizvodi enormnu količinu ugljičnoga dioksida što dodatno povećava globalno zatopljenje. U isto vrijeme, postoje uvidi iz sva tri pokreta, koji se moraju smatrati plauzibilnim. Mi imamo um, jer inače ne bismo mogli osjetiti, percipirati ili misliti. Humanizam je u tom pogledu ispravan. Međutim, um nije nematerijalni entitet. Treba razviti koncept utjelovljenog uma. Transhumanizam je u pravu kada ističe da su ljudska bića u potpunosti dio evolucijskih procesa i da bismo trebali imati pravo mijenjati sebe ako to možemo učiniti pouzdano i sigurno. Kritički posthumanizam ima pravo kada naglašava trajno postajanje, inkluzivnost, ne-dualnost, ne-antropocentrizam, ne-fundacionalizam, ne-esencijalizam, ne-specizam, ne-logocentrizam, ne-heteronormativnost, perspektivizam, ne-utopizam i pluralitet . Moj pristup izokreće različite koncepte i integrira ih u metahumanističku filozofiju Žarko Paić: Posthumano stanje, za razliku od dehumanizacije umjetnosti, ima eksplicitno novi ontološki status. Ovdje više nije riječ o etičko-estetskom sudu dekadencije ljepote i uzvišenosti u umjetnosti, već o novom sklopu odnosa između znanosti, umjetnosti, tehnologije i života. Govorimo li afirmativno o estetici transhumanizma ili je to samo opis novih trendova u suvremenoj umjetnosti ‒ od Rinalda i Stelarca do tzv. transgene umjetnosti? Stefan Lorenz Sorgner: U svojoj novoj knjizi predstavljam filozofiju posthumane umjetnosti, koja tumači veliki izbor umjetničkih fenomena od Stelarca preko Kaca do Piccininija i kriptoumjetnosti. Time postaje jasno da je dominantna estetska teorija proteklih desetljeća izgubila svoju uvjerljivost zbog svojih paternalističkih implikacija. Adornova, kao i estetika Frankfurtske škole općenito, još uvijek je zaglavljena u ontološkom dualističkom načinu razmišljanja, što dovodi do paternalističkih implikacija, budući da impliciraju estetsku zabranu ljepote kao i intelektualni snobizam. Oba elementa potkopavaju odgovarajuću pluralnost i ograničavaju mogućnosti povezane s velikom raznolikošću mogućih estetskih izraza. Ono što je posebno fascinantno kada je riječ o posthumanim umjetnostima jest da se one obično kritički bave našom humanističkom prošlošću tako da se čini da naglašavaju posthumanu promjenu paradigme, koja se najbliže može povezati s punom integracijom ljudskih bića u senzualno dostupno carstvo. Ljudi više nisu kategorički odvojeni od prirodnog svijeta, već se samo postupno razlikuju od drugih prirodnih entiteta. Time posthumane umjetnosti nagovještavaju novo sveobuhvatno razumijevanje svijeta, koje ih pretvara u totalna umjetnička djela. Međutim, posthumana umjetnička djela ne potvrđuju te nove perspektive kao temeljne i esencijalističke odgovore na ontološka pitanja. Oni imaju stav samodistanciranja u pogledu valjanosti onoga što predlažu. Stoga se čini da je dirljiv opis posthumanih umjetnosti da su one netotalitarna totalna umjetnička djela. Žarko Paić: Etički problem postavljanja homo kybernetesa u horizont apsolutne vladavine biotehnologije nad ljudskim životom zahtijeva novi pristup odnosu čovjeka i prirode u cjelini. Ipak, nije li bioetika uvijek korak iza tehnološke singularnosti? Ima li ikakvog dubljeg smisla ograničiti transhumanizam na takozvane granice međuljudskih i životinjskih interakcija kada se one neprestano mijenjaju? Stefan Lorenz Sorgner: Tehnološka singularnost odnosi se na evoluciju (obično utjelovljenih) algoritama temeljenih na siliciju koji postaju neovisni o ljudskoj intervenciji. Transhumanisti koji se temelje na siliciju, poput Raya Kurzweila, smatraju da je budućnost evolucije prvenstveno povezana s ovom vrstom razvoja. Biotehnološke inovacije bave se promjenom tijela koja se temelje na ugljiku. Transhumanisti koji se temelje na ugljiku smatraju veliku raznolikost biotehnoloških inovacija posebno relevantnim za budućnost osobnog procvata. Većina transhumanista dijeli naturalističku antropologiju. Pritom treba shvatiti da se ne erodiraju samo granice između ljudi i životinja, već i granice između ljudi i algoritama. Posljedično, promjena posthumane paradigme ima deskriptivne kao i normativne implikacije, budući da je potrebno revidirati i naše samorazumijevanje kao i normativne smjernice za korištenje novih tehnologija, posebno digitalnih i genskih tehnologija. Žarko Paić: Pojasnite svoju tezu da nikada nismo bili ljudi, koja stoji u naslovu vaše nedavno objavljene knjige? Stefan Lorenz Sorgner: Naslov moje najnovije knjige je Oduvijek smo bili kiborzi. To implicira da se ljudska bića sastoje od nematerijalnog uma i materijalnog tijela, pri čemu je animacija odlučujući korak da postanemo osobe iz onoga što smo prije bili. Pomoću animacije postajemo razumna bića sposobna govoriti, razmišljati i zaključivati. Umjesto da je to slučaj tako što je Bog priložio božansku iskru našim tijelima, od Darwina i Nietzschea alternativna antropologija postala je uvjerljivija. To podrazumijeva da postajemo racionalni pomoću roditeljske nadogradnje. Roditelji i naše kulturno okruženje uče nas korištenju jezika. Time dobivamo nadogradnju. Nadogradnja se nastavlja dalje polaskom u školu te učenjem matematike, povijesti i glazbe. “Cyber” dolazi od starogrčke riječi za kormilara, kormilara broda. Dakle, kiborg je upravljani ili promijenjeni organizam. Mijenjamo se obrazovanjem i unaprjeđenjem jezika. Shodno tome, oduvijek smo bili kiborzi, jer je jezik ono što nas čini onim što jesmo. Međutim, to što imamo jezik rezultat je složene međuigre između organskih preduvjeta i našeg kulturnoga okruženja koje nas nadograđuje jezikom. Shvaćanje da smo oduvijek bili kiborzi predstavlja središnji pomak paradigme od tradicionalnih humanističkih predrasuda. Stefan Lorenz Sorgner je predstojnik Odsjeka za povijest i humanističke znanosti i profesor filozofije na Sveučilištu John Cabot u Rimu. Direktor je i suosnivač mreže Beyond Humanism Network, suradnik na Institutu za etiku i nove tehnologije (IEET), znanstveni suradnik na Ewha institutu za humanističke znanosti na Sveučilištu Ewha Womans u Seulu i gostujući suradnik u Etičkom centru pri Sveučilištu u Jeni. Sorgner je urednik više od deset zbornika, te autor sljedećih knjiga: Metaphysics without Truth (2007), Menschenwürde nach Nietzsche (2010), Transhumanismus (2016), Schöner neuer Mensch (2018), Übermensch (2019); On Transhumanism (2020.); We Have Always Been Cyborgs (2022). Osim toga, glavni je urednik i utemeljitelj časopisa “Journal of Posthuman Studies”.

December 1, 2024
Povratak Apolona?

Povratak Apolona?

1. Zaboravljamo zbog zanesenosti mladoga Nietzschea onim dionizijskim kao temeljnim božanstvom ekstatičke imanencije Grka koliko je ono apolinijsko uvjet mogućnosti istinske biti grkstva uopće. Ni filozofije ni umjetnosti kojoj se i danas divimo, kao ni znanosti, ne može biti bez tog moćnog boga razbora, ljepote i sjaja. Drugi nakon Zeusa, vrhovnika, Apolon kao bog Sunca, predstavlja ono što povezuje olimpske bogove s ljudskim najuzvišenijim težnjama kao što je to spoznaja biti i smisla bitka u izvornome vremenu sklada vječnosti i vremenitosti. Onaj koji je usuprot Nietzschea u grčkoj religiji vidio čistu uzvišenost i ljepotu pojavljivanja svetoga u polisu i životu čovjeka, klasični filolog i grecist, Walter Friedrich Otto u znamenitoj Teophaniji kaže i ovo. ʺGdje god nastupi, pokazuje svoju nadmoćnost i veličinu, često u zaista grandioznoj pojavi. ‘Najsilnijim od bogova’ imenuje ga Ahilov govoreći konj (Ilijada 19, 423). I onaj najmoćniji i najsamopouzdaniji osjeća pri susretu s njim krhkost sveg zemaljskog bića pred licem božanstva. Njegovu je moćnu i ujedno duhovnu uzvišenost najveličanstvenije i najistinitije prikazao umjetnik Zeusova hrama u Olimpiji. Posred najdivljijeg meteža pojavljuje se iznenadno bog i njegova ispružena ruka nalaže mir. Nastup se božanskog, s njegovom blistavom jasnoćom i njegovim sveznajućim zrenjem, ne može dojmljivije izraziti. Njegova slika, kako ju je vidjelo klasično razdoblje, čvrsto stoji već za našega najstarijeg svjedoka Homera.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 101. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.) Apolon nije nikakva predstavljenost ili simbolička moć označavanja u smislu semiotičke trijade označitlja, označenoga i znaka. Starogrčka religija u svjetlu homerske istovjetnosti kazivanja i zbivanja, mythosa i događaja, ne poznaje mogućnost nikakvog predstavljanja iz jednostavnog razloga što su bogovi-u-svijetu nebesnici koji dolaze na zemlju i prebivaju u podzemlju zajedno s ljudima, prateći ih na njihovu metafizičkome putovanju od nastanka života do njegova kraja. Ono simboličko jest logika posredovanja kad se čovjeku više bogovi ne razotkrivaju u istini njegova bitka. Umjesto žive neposrednosti odnosa bogova i ljudi koje homerski svijet prikazuje kao igru razotkrivanja i skrivanja, aletheia i lethe, Bog se monoteističke religije objavljuje izabranome narodu Židova i njegovim ‘ovlaštenim’ prorocima i zavjetnim prenositeljima smisla njegovih poruka poput Abrahama i Mojsija. Stoga starogrčka religija s Apolonom kao bogom apsolutne svjetlosti i mira, sklada i ravnovjesja između neba i zemlje, ne može biti nikakvo simboličko ili znakovno očitovanje nečega transcendentnog. Nije nimalo začudno što sam Otto u svojoj kritici modernoga shvaćanja starogrčke religije i mitologije ukazuje na zablude tzv. demistifikacije iskona osobito u sociologijskim teorijama religije i mita te psihoanalitičkim analizama mita o Edipu. U tom smislu, njegov filologijski način čitanja Apolonove pojave i moći određivanja granica božanskoga i ljudskog svijeta nadilazi strukture pozitivističkoga ‘mita’ današnjice kako su bogovi i božansko u Grka bili samo znamenovanje onog što je još bilo nepojmovno prisutno u davnini, a dijalektički će se razviti kroz stadije povijesnoga tijeka zbivanja onog što Hegel naziva apsolutni duh. Čini se da je otuda daleko refleksivniji put mišljenja onaj Schellingov u njegovim predavanjima o filozofiji mitologije, na koji se može osloniti filologičko istraživanje Otta. Naime, Schelling govoreći o grčkim bogovima homerskoga nadahnuća uopće ne dvoji kako je riječ o istinskome mitskome svijetu, a ne o utvarama i tlapnjama, prividima i pričinima. Da bi se upravo lik Apolona mogao prikazati i pojmiti onako kako je to u Ottovoj Teophaniji iskazano, nužno je da se u uspostavljanju onog grčkoga za razliku od istočnjačkog mit kao kaža o bogovima, prirodi i ljudima oslobodi od ‘tiranije’ neba i praznine zemlje, da se, naime, pojavi smisleni odnos između različitih bića u cjelini bitka kao odnos utemeljen na ideji slobode i jednakosti iz čega može nastati ono što drži zajednicu kao boravište čovjeka i drugih bića ‒ svijet božanske pravednosti. Bogovi Grka nisu, dakle, nikakve fikcije tog čudesnoga naroda u povijesti. Schelling izričito tvrdi i ovo. ʺPrije svega napominjem: 1) Homerovi su bogovi zaista ozbiljno i istinski mišljeni kao bogovi, a ne kao alegorijski prikazi ili personifikacije prirodnih sila. Oni jesu ‒ zbiljski bogovi. Jer u njima je sjeme boga, onog nekad jedinog, isključivog boga: oni i jesu upravo time da je on u njima postao puko potencijalnim. U njima nije priroda, nego bog, oni su samo prikriveni bog. (…) 3) Oni, upravo zato što je ono realno u njima dovedeno samome sebi, nisu likovi koji su duhovnošću taknuti tek izvanjski, pukom fikcijom, nego su po sebi samima i unutarnje duhovna bića, istinske osobnosti, slobodne ćudoredne naravi. A jer, premda su postali, ipak ostaju kao rezultat procesa koji je sad potpuno dokrajčen i više se ne može vratiti, nisu ni podvrgnuti daljnjoj promjeni, nego su besmrtni (to im je glavni predikat).ʺ (Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, svezak drugi, Druga knjiga: Mitologija, predavanja 14-29, Demetra, Zagreb, 2000., str. 571. S njemačkoga preveo Damir Barbarić.) Sve što Schelling kaže o homerskoj ili starogrčkoj religiji pretpostavlja razumijevanje biti onog božanskoga. A ono se mora izvesti iz nečega što nije ‘autoritarna objava’ u strahu proroka, praotaca i vođa izabranoga židovskog naroda. Umjesto mesijanstva Boga koje zahtijeva povijesni put izbavljenja iz muka životne tragedije sužanjstva i oslobođenje u budućnosti kao ispunjenom vremenu blaženstva i sreće, politeistički se svijet oprisutnjuje u vječnosti kao sintezi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nigdje izvan ovog ‘svijeta’ ne nalazi se božanska pravednost koja slobodi i jednakosti čovjeka podaruje iskonsko obitavalište u zajedništvu. Vrijeme pojavljivanja božanskoga čovjeku ne može biti svedeno na prošlost ili budućnost. Sadašnjost koje nadilazi prolaznost trenutka istinska je dimenzija vremena iz koje se vječnost izvodi kao proširenje i produbljenje onog doživljenoga ‘sada’. Zato je mitsko utemeljenje smisla bitka u iskonskome vremenu ono koje bogove postavlja u odnos s ljudima kao njihovim naličnicima i sličnicima, onoga što Grci imenuju slikom kao eikonom, nalikovinom istinskoga lika i onog u umjetničkome djelu. Schelling stoga upućuje da to ne znači da su bogovi i materijalno isti kao ljudi u antropomorfizmu, već je onako ʺkao što Epikur za svoje bogove kaže da imaju samo nešto poput tijela, da njihova krv nij krv, nego samo nešto poput krvi. (…) Ljudski lik bogova je kraj mitološkog procesa onako nužno kao što je i čovjek kraj prirodnoga procesa. Upravo je ljudski lik znak pobijeđenog slijepog boga, lišenog svoje vladavine.ʺ ( Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, svezak drugi, Druga knjiga: Mitologija, predavanja 14-29, str. 572.) U postavci o ‘kraju mitološkoga procesa’ koji nastaje s čovjekom i istodobno ‘kraju prirodnoga procesa’ odjekuje ne duh romantike s njezinom veličajnom idejom pokušaja povratka starogrčkoj religiji koju je uz Hegela i Hölderlina upravo Schelling postavio kao svoj credo istinske filozofije umjetnosti kao spasa biti čovjeka od pada u tehnički bezdan, nego ponajprije ne-duh suvremenosti. Mi, ostavljeni na milost i nemilost tehnogenetske konstrukcije, čitajući iznova tekstove o mitskome mišljenju Grka dobro znamo da je svaki povratak minulome vremenu baš ono suprotno smislu grčkih bogova. No, je li taj smisao nešto neprolazno i vječno poput philosophiae perenis ili je povijesno-epohalno prisutan u onom prošlome koje jedino možemo oživjeti kao zbiljsko stanje s pomoću književne fikcije i misaone refleksije? Ako s čovjekom nastaje kraj mita i prirode, kako to proizlazi iz Schellingova stava, onda je za nas suvremene nešto čudovišno, Unheimlich, razlog što iznova valja promisliti zašto smo od svih povijesnih epoha gotovo u pravilu ponajviše opsjednuti i zadivljeni Grcima i grkstvom. Svjedoke za to pronalazimo i u 19. i 20. stoljeću poput Friedricha Nietzschea, Karla Marxa, Martina Heideggera, Oswalda Spenglera, Jacquesa Derride, Hansa-Georga Gadamera, Huge von Hofmannsthala, Lawrencea Durrella, Konstantina Kavafisa, Zbignewa Herberta? Možda je odgovor onaj koji Otto podaruje u Teophaniji svima blizak i ujedno začudno neproblematski. ʺSavršena ljepota bila je Grcima u svim vremenima oznaka božanskog.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 66.) Što je ‘savršena ljepota’ drugo negoli ‘ljepota onog savršenoga’ koje pripada biti grčkih bogova. Kad se želi vidjeti zašto nas ljepota toliko ‘mami i guta’ iz okružja mitske grčke povijesti čiji tragovi i nadalje zavode i otvaraju mogućnosti, ali ne i nužnosti, povratka ljepote u svijet čija mjera odlikuje bezmjernost nadljudske zatvorenosti u ono što postaje homo kybernetes koji računa-planira-konstruira, a ne misli iz biti mythosa i logosa kao kazivanja i razabiranja onog zajedničkoga svima, onda kao da zaboravljamo da se ljepota pojavljuje svezom onog što spaja mitsko i prirodno kroz njihov kraj, šelingovski govoreći. Čovjek je kraj mitsko-prirodnoga svijeta i to zbog toga što je njegova ‘bit’ onkraj mitsko-prirodnih granica. Ono nadljudsko i ono podljudsko u čovjeku ‒ božansko i demonsko ‒ proizlazi iz kraja svekolike teophanije. Kad božansko odlazi iz svijeta, kako pjeva Sofoklo u Kralju Edipu, onda čovjeku preostaje samo da opjevava u sjećanju na davne dane zbivanja iz mitske prošlosti, jer ono tehničko u njegovu razvitku i napretku rasprirodnjuje čovjeka i raščovječuje prirodu. Savršena ljepota proizlazi iz biti onog grčkoga boga koji je uvjet mogućnosti svake buduće sveze božanskoga i ljudskoga. Ta ljepota nije nikakva hijerarhija pet transcendentalija kao u skolastičkih teologa po kojima je ono lijepo uvijek na posljednjem mjestu nakon supstancijalnih atributa Boga kao Jednog, dobrog, istinitoga i najvišeg bića. Ne, ono grčko zasnivanje ljepote spaja duhovni smisao bitka s dušom i tijelom. I zato nije nimalo neobično da će upravo Apolon biti bog duhovne ljepote, mjere, sklada i uzvišenosti. ʺNjegova stroga jasnoća, njegov nadmoćni duh, njegova zapovjedna volja za uvidom, za mjerom, za redom, ukratko sve ono što još i danas nazivamo apolonskim, sjaji nam, ako hoćemo to vidjeti, već iz njegova lika u Homera.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 102.) Otto u svoja dva djela, naime u Teophaniji i Bogovima Grčke, pokazuje nešto krajnje naizgled proturječno. Apolon se znamenuje bogom volje s uvidom, mjerom i redom, ali i bogom daljine, ne u prostornome smislu udaljenosti od promatrača, već razmaka između dvojega, nužnog rastojanja da bi se stvari mogle zornije posvjedočiti u svojem tako-bitku. Jer, ʺon je najduhovniji od svih bogova, u ime kojega je Empedoklo o božanstvu uopće mogao reći da je ono ‘sveti duh što mislima brzim cjlokupnim kozmosom hitro prolazi’. (…) Toj duhovnosti pripada Apolonska glazba, pripada znanje o ispravnom i o budućem, zasnivanje viših poredaka, ali i čistoća i poučavanje o čistoći.ʺ (Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 103.) Zašto proturječnost? Zbog toga što djeluje u posve drugome okružju, onome koji Homer u Ilijadi prispodobljuje opisujući glavni atribut Apolona uz liru, kao simbol glazbe, a to je, naravno, njegov dalekometni luk kojim odašilje strelice nepogrešivo pogađajući svoj cilj. Na početku Ilijade uz gnjevnoga Ahila prisutan je gnjevni Apolon s kojim nastaje užas i metež među ljudima jer osvetnički izvršava slijepo djelo pravde. Trojancima za koje stoji poput glavnog zaštitnika, pojavljuje se kao Helij, bog sunca. Odjednom, mjera i sklad postaju kaos i nesklad. Zbog toga nije nimalo začudno zašto filolog i grecist Otto kaže kako ʺmoglo se zaključiti da je Apolon izvorno morao biti bog smrti.ʺ (Walter Friedrich Otto, Bogovi Grčke: Slika božanskog u zrcalu grčkog duha, AGM, Zagreb, 2004., str. 101. S njemačkoga preveo Igor Mikecin. Priredio i redigirao prijevod Damir Barbarić.) 2. Problem Apolonove geneze zacijelo je važno za grčku mitologiju. No, mi se ovdje zadržavamo samo na pitanjima ontologijskoga mjesta ljepote u okviru metafizike Grka. Otuda je razvidno da bog mjere i reda, zasnivanja poretka i njegove postojanosti u kozmosu, čovjeku pristupa u razmaku od njega, kao udaljeni svetonamjesnik svjetla kojim se ono ljudsko nastoji držati u poretku kroz luk i liru, odvažnost ratnoga umijeća i tankoćutnost umjetničke mašte iz koje nastaje svekolika ljepota kao trag i odsjaj božanskoga u svijetu. Ljepota koja, doduše, ima neki misterijski izvor smrti, što upućuje na njezinu krhkost i prolaznost u vremenu, nadilazi prirodnu-mitsku sliku svijeta. Ona oduševljava čak i izvan svojeg povijesno-epohalnoga kruga važenja grkstva zato što nije svediva na materijalnost tjelesnosti, već je duhovna svjetlost vječnosti. Ljepota proizlazi iz postajanja čovjeka samog umjetničkim djelom kao događajem oblikovanja svijeta polazeći upravo od apolinijskoga sjaja bitka, bića i biti čovjeka. Bez duhovnoga očitovanja boga ‘luka i lire’ u tom čudu postojanja na zemlji, ni nebo ne bi moglo imati značenje uznesenosti i uzvišenosti u prostoru-vremenu božanske egzistencije. (Vidi o tome: Kurt Riezler, Traktat vom Schönen: Zur Ontologie der Kunst, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1935.) No, Otto u Bogovima Grčke usmjerava pozornost na ono što čini bit apolinijskoga osjećaja s kojim ljepota poprima najviši doseg u ljudskome viđenju svijeta. Naime, čitav taj Apolonov uzmak od blizine označava nešto odlučujuće za razumijevanje ne samo umjetnosti, već i za odnos između dvoje ljudi. Posrijedi je odnos približavanja kao udaljavanja. Apolon k tome ʺne želi dušu, nego duh. To znači: slobodu od blizine i njezine težine, od pomućenosti i vezanosti, otmjeni odmak, prostrani pogled. (…) U Apolonu nas pozdravlja duh promatrajuće spoznaje, koji se bitku i svijetu suprotstavlja sa slobodom kakvoj nema ravne – to je pravi grčki duh, kojem je bilo suđeno da stvori ne samo mnoga umijeća,nego napokon i znanost.ʺ (Walter Friedrich Otto, Bogovi Grčke: Slika božanskog u zrcalu grčkog duha, 105-106.) I doista, dovoljno je vidjeti prostor na kojem bijahu građeni hramovi posvećeni ovom bogu s njihovom gotovo ‘ravnodušnom ljepotom’ koja na čovjeka djeluje s nekom snagom skladne meditativnosti bez poriva za mistikom onostranosti. Iz Apolonova duha koji spaja mudrost znanja i umijeća umjetnosti, luk i liru sveprožimajuće kozmičke ravnoteže snaga, ljudski se život ne vodi više nagonski i lutalački. Posve suprotno, život postaje duhovni eksperiment vođenja ideje od nastanka do ozbiljenja. Otuda ta božanstvena udaljenost od zbivanja koja omogućuje istinsko zbližavanje između razdvojenih bića, stanja i događaja. Kad god i dan-danas padne riječ Apolon i ono apolinijsko uvijek se podrazumijeva moć duhovne ljepote koja nas vodi kroz život ponad iskušavajućih bezdana slijepe strasti kao razaralaštva bitka uopće. I nije nimalo stoga začudno zašto će ovaj bog iz starogrčke religije zauzeti mjesto vrhovnoga tvorca svekolike ljudske individuacije u najznačajnijem i najljepšem spisu ikad napisanom o biti grkstva i grčke države, onom Nietzscheovom Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Tragödie aus dem Geist der Musik) iz 1872. godine. Odmah valja kazati da unatoč bitne razlike u pristupu ideji tragičnoga i tragedije u Grka kakvo su poduzeli Nietzsche i Otto, filozof i klasični filolog, a koja se najlapidarnije izražava u tome što Nietzsche boga Dioniza uzima za svjedoka radikalne kritike metafizike kao sokratizma-platonizma i nihilizma, dok Otto uzdiže Apolona kao simboličku figuru zbiljskoga boga istinske mjere i sklada grčkoga mišljenja i življenja, stvar se čini ipak izvan ovog ‘manihejskoga’ spora suprotstavljenih stajališta. Uostalom, potkrepu za ovo ‘pomirenje nepomirljivoga’ valja vidjeti već u Nietzscheovu spisu. On umjetnost sagledava iz biti tragedije koju nužno prikazuju bogovi mjere i bezmjernoga, sklada i rasapa, uma i strasti, duha i tjelesnosti. No, zar nije i sam Otto u Bogovima Grčke na jednom već navedenom mjestu, doduše hipotetički kazano, otvorio pitanje je li Apolonovo podrijetlo vezano uz božanstvo smrti? Ne postoji mogućnost razumijevanja biti tragedije bez uvida u bit metafizike. To znači da je položaj ljudskoga-suviše-ljudskoga u Grka posve različit od teocentrizma kršćanskoga srednjeg vijeka i subjektno-centričnosti novog vijeka s njegovim referencijalnim okvirom znanosti i tehnike. Metafizika zahtijeva istodobno postojanje granica između božanskoga i ljudskog, onostranog i ovostranog, duha, duše i tijela kao i unutarnju i izvanjsku transgresiju. Otuda je samorazumljivo da će Nietzscheov uvid u nastanak tragedije jasno biti usmjeren onome što omogućuje njezino pojavljivanje u plesu i drami. Glazba nije povlastica pritom tek Apolona, već je ekstatičko očitovanje strujanja i vibracija onog nebeskoga i zemaljskog kroz osjetilnost kao uvjet mogućnosti stapanja umjetnosti i života. Znao je mladi Nietzsche iznimno jasno o čemu se tu radi. ʺPred sobom sad imamo u najvišoj umjetničkoj simbolici, taj apolinijski svijet ljepote i njegovu podlogu, strašnu mudrost Silenovu, pa intuicijom poimamo njegovu uzajamnu nužnost. Apolon se, međutim, postavlja opet pred nas kao obogotvorenje načela individuacije, u kojemu se jedino ispunjuje vječno dosizan cilj Pra-Jednog, njegov spas prividom: on nam, uznositim kretnjama, pokazuje kako je nužan cio svijet muke da bi u njemu pojedinac bio ponukan na stvaranje spasonosnih vizija, da bi potom, utonuo u motrenje istih, mirno sjedio u svojoj krhkoj korablji pored mora. To obogotvorenje individuacije, ako se uopće zamišlja imperativnim i zakonodavnim, pozna samo jedan zakon, individuum, tj. pridržavanje granica individuuma, mjeru u helenskom smislu. (…) ‘Titaničnim’ i ‘barbaričnim’ činilo se apolonskom Grku i učinak što ga je izazivalo ono dionizijsko…Morao je osjetiti i više: cijelo njegovo postojanje, sa svom ljepotom i umjerenošću, počivalo je na zastrtoj podlozi patnje i spoznaje koja mu se tim dionizijskim ponovo otkrivala. I gle! Apolon nije mogao živjeti bez Dioniza!ʺ (Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, GZH, Zagreb, 1983., str. 36-37. S njemačkoga prevela Vera Čičin-Šain.) Sve je odnos. Pa, tako i odnos između onog Pra-Jednog ili arché i svekolika oblikotvornog svijeta u kojem jedino može prebivati istinska duhovna ljepota s mjerom Apolona i njegova luka i lire ne može biti drukčije mišljen. Odnos nije, međutim, ništa samorazumljivo. Nema ravnodušnoga odnosa između bića i pojava, stanja i sklopova moći. Odnos se svagda uspostavlja metafizički i nemetafizički. U prvom slučaju kao nastanak prvoga uzroka i posljednje svrhe, kako je tradicionalna ontologija ‘vertikalno’ zasnivala odnos bitka, bića i biti čovjeka. U drugome slučaju, riječ je o ‘horizontalnome’ načinu u kojem odnos pretpostavlja slobodu i jednakost relata u relaciji. Apolon je već uvijek u grčkoj mitologiji drugi bog. Mjesto mu je ispod vrhovnika Zeusa. Njegov je ontologijski status, međutim, taj da bez njega ne postoji mogućnost nastanka umjetnosti iz biti tragedije. Kozmičko podrijetlo biti čovjeka vidljivo je i u Sofokla koji u svojim tragedijama pokazuje da je ono silno i čudovišno tzv. ljudske naravi nešto onkraj prirode kao duševno-tjelesnoga sklopa odnosa. Čovjek, naime, u svojoj težnji za prekoračenjem postavljenih mu granica istodobno smjera onome što pripada bogu Apolonu, ali i bogu Dionizu. No, sve bi to bilo nemoguće bez onog što u njegovu mišljenju, kazivanju, slikotvorenju i glazbi proizlazi iz neljudskoga i nadljudskog. To je ono uzvišeno i ujedno patnjom i užitkom uzdignuto do najviših vrhunaca duhovnosti uopće. Zato je upravo Apolon bog klasične grčke metafizike, a ne Dioniz. Nietzsche je nužno morao u Rođenju tragedije izvršiti pokušaj radikalnoga obrata ili preokreta u biti metafizike i na mjesto apsolutne mjere postaviti mahnito božanstvo bezmjerja, ono ‘subverzivno’ protiv ‘sustavnoga’, ono razaralačko protiv stvaralačkoga kao apolinijske ‘racionalnosti’. Zato je taj spis svjedočanstvo prvog i neuspjelog pokušaja da se metafizika dokine i prevlada unutar njezinih vlastitih granica i to s mitopoetskim govorom simboličke dvojnosti. Ono što je nedostajalo u tom napadu na izvorište metafizičke tvorbe odnosa koji su čvrsto utemeljeni vladali do uvjetno kazano 1800. godine i začetka njemačke romantike bilo je ono izvorno grčko, ono što je i za Schellinga, Hegela, Hölderlina, Nietzschea i Wagnera bilo znamenovano pojmom umjetničke religije (Kunstreligion). Ako su Grci u iskonu imali homersku starogrčku religiju, onda je njezin glavni bog bio upravo Apolon, a ne Dioniz iz jednostavnog razloga što je umjetnost kao poiesis više od tehničkoga umijeća spravljanja djela umjetnosti. To je događaj svetkovine helenske mjere iz koje svaki drugi odnos postaje mjerljiv. Apolinijsko nužno postaje ideal, norma, kanon i vodeća ideja cjelokupne grčke metafizike. Sve to traje do njezina rasapa u Nietzscheovim koracima mišljenja volje za moć kao vječnog vraćanja jednakog. Kad Dioniz zasjedne na prijestolje Apolona, umjetnost kao helenska mjera duhovne ljepote postaje kaos i kontingencija, performativna ekstatičnost tijela, carstvo tjelesnosti, strasti i zazornosti. Uzvišenost kao Unheimlichkeit potire klasičnu misao ljepote u bezdan zaborava. (Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) Gotovo da sam u kušnji kazati da je godina posvemašnjega obrata u biti metafizike kao transgresije 1872. S Nietzscheom i njegovim preokretanjem vrijednosti koje su postale znakovi nihilizma zapadnjačke povijesti otpočela je pustolovina suvremene umjetnosti i filozofije. Ono što mnogi nazivaju performativnim obratom, korporalnim obratom, slikovnim obratom, otpočelo je stvarno i simbolički objavljivanjem spisa koji je imao nakanu pokazati da čitava klasična filologija nije dospjela do uvida da bit grkstva kao ‘artistička metafizika’ i ‘duh glazbe’ proizlaze iz filozofijskoga izvora-iskona predsokratovskoga mišljenja. Što je time otvoreno kao glavni problem ako ne da ljepota na kojoj počiva starogrčka religija nije ništa drugo negoli temeljni ontologijski privid, Mayin veo pra-bitka ili onog neiskazivoga kako je to Nietzsche stvaralački preuzeo od Schopenhauera. Umjetnost koju smo baštinili od Grka pod simbolom Apolonova luka i lire metafizička je opsjena onog što nije pravi život i istinska volja za oblikovanjem svijeta, nego nešto odvojeno od životnoga preobilja snaga. Svako samopotvrđivanje nekog načela unutar metafizike kao fundamentalne matrice mišljenja mora biti volja za moć. Mora se, dakle, apsolutizirati. Ne može se u pojmu Jednog ujedno podrazumijevati da Mnoštvo ima istu zakonomjernu moć označavanja ranga stvari u mišljenju i bitku. Uostalom, Apolon nije Zeus, već svagda onaj koji autonomno, ali uz njegovu potporu, uspostavlja pravedan poredak u kozmosu i u svijetu ljudske povijesti. Stoga je vladavina apolinijskoga za Nietzschea bila najviši stvaralački doseg grčke metafizike kao umjetničkoga oblikovanja života, božanskoga i ljudskoga. Estetsko opravdanje života moderni je izraz za ono što su Grci smatrali razlogom zbog čega je njihova religija od Homera i mitologije bila uvjet mogućnosti postojanja umjetnika kao namjesnika, a ne subjekta, biti umjetnosti. Nije, dakle, umjetnost nešto izvan čak i stava da štovanje kipova ne bude nalik fetišizmu i ikonofiliji židovske religije koja zabranjuje prikazivanje Boga u ljudskome liku. To je ono što Schelling naziva ‘duhovnim politeizmom’, te se na izrazito kritički način razračunava s pristalicama postavke kako je grkstvo zapravo idolopoklonstvo i antropomorfizam. Evo misli koja je ravna, ako ne možda i probojnija od samoga Nietzschea u njegovim ‘antikristovskim’ refleksijama. ʺSamo ono što je u duhu začeto i što živi kao čista misao to se može i opet prikazati istinski duhovnim stvaranjem. Dakle, onaj nazor koji bi grčki politeizam htio proglasiti samo višim fetišizmom mi sami možemo proglasiti barbarskim, a naprotiv opravdanom naći samo onu samosvjesnost s kojom duhoviti i obrazovani Helen, kao na poznatom mjestu iz Aristofana, s visine svojeg duhovnog politeizma s prezirom gleda na sunce i mjesec kao na bogove barbara.ʺ (Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, svezak drugi, Druga knjiga: Mitologija, predavanja 14-29, str. 573.) 3. Ako od 1872. godine kreće smjer koji u postavci da je bog mrtav uspostavlja upravo totalnu vladavinu dionizijskoga kao načela i postulata svake buduće umjetnosti i filozofije, uvjetno kazano od Artauda do Deleuzea, onda je ipak nešto u svemu tome ostalo u sjeni ovog postmetafizičkoga obrata biti metafizike s tijelom u decentriranome središtu. Što? Možda odgovor leži u jednoj amblematskoj pjesmi Rainera Marie Rilkea iz 1908. godine naslovljenoj ‘Apolonov arhajski torzo’ u okviru Novih pjesama drugi dio (Der Neuen Gedichte anderer Teil). Kako kaže Peter Sloterdijk, Rilke je pod utjecajem francuskoga kipara Augusta Rodina dospio do unutarnjeg obrata u vlastitoj poetici i pjesništvu. Bio je to okret spram samoga objekta ili stvari koja otvara mogućnost samo-pokazivanja, a ne opisivanja i prikazivanja iz položaja subjekta. (Peter Sloterdijk, Du musst dein Leben ändern: Über Anthropotechnik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009., str. 37-52.) Govor stvari imao je za posljedak promjenu u stvari govora koja zahtijeva nadilaženje granica u kojem se stvar dosad nalazila u mišljenju i kazivanju. Recimo to ovako. Od Kanta je estetski imperativ bio u tome da se pojam ljepote skrivao u neiskazivosti subjekta s kojim možemo pojmiti tzv. objektivnu kakvoću nečeg izvanjsko-unutrašnjega tek s pomoću mašte. Ljepota kao ‘svrhovitost bez svrhe’ bijaše na taj način ono prirodno i ono doživljajno kao promatranje stvari-o-sebi (Ding-an-sich) s distance i refleksivno, te je u tom shvaćanju na stanovit način ono apolinijsko iz nasljeđa grčke artističke metafizike ostalo ipak prisutno, iako u posve drukčijem shvaćanju odnosa bitka i mišljenja. Ljepota je za novi vijek bila stvar subjekta i njegovih moćnih konstrukcija imaginarnoga. Moderni je obrat u tome da sam objekt u smislu jezičnoga i slikovnog obrata (linguistic i iconic turn) smjera jeziku-kao-slici koji ljepotu, unatoč tome što je u svojoj biti iščezla iz znanstveno-tehničkoga svijeta, kao ono što umjetnosti podaruje ‘stimulans za život’, govoreći ničeanski, želi iznova vratiti obnovom i povratkom nepatvorenoj cjelini bitka uopće. Rilke, taj veliki melankolični pjesnik njemačkoga jezika, tvorac pojma otvorenosti (Offene), u Devinskim elegijama i Sonetima Orfeju pokazuje kako se novi pojam ljepote u ovome svijetu izvodi iz otvorenosti bitka ne spram budućnosti, već spram prošlosti. (Martin Heidegger, ʺWozu DIchter?ʺ, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 285. 8. nepromijenjeno izd.) Zato je Apolonov torzo ‘arhajski’, a sam bog mjere i sklada, luka i lire, sada se pojavljuje u okružju posvemašnjeg rasapa života kojemu neodgodivo treba unutarnja promjena, novi estetski imperativ. Apolonov arhajski torzo Ne znamo glave lik mu veličanstven, nit cvijet zjenica. Ali mu se zâri torzo ko svijećnjak u kom stari pogled se, samo uvrnut, tajanstven, još čuva. Ne bi mogao inače da te zasjeni pregib grudi tih, niti prevojem bedara da se stače put začetne sredine osmijeh tih; bezlično-mrtva to bi bila stijena ispod providnih slapova ramena, i ne bi poput krzna sjala tako, niti bi mogao kroz nju da se lije sjaj kao od zvijezda: jer tu mjesto svako gleda te. Moraš živjeti drukčije. (S njemačkoga preveo Mario Kopić, https://pescanik.net/naredba-iz-kamena-2/) Sve je u naslovu Rilkeove pjesme izrečeno. Torzo je sudbina tužaljke za savršenom ljepotom grkstva. Ništa više nema moć cjeline. Ono što je Nietzsche nazivao duhom dekadencije, da se, naime, fragment izvija ponad cjeline, a osjećaj tjelesne boli ponad duhovnosti svijeta, to je utkano u cjelokupni pokušaj suvremenosti u umjetnosti i filozofiji da očuva sjećanje na arhajsko doba u kojem je bog svjetla, razbora i mjere, veličanstveni Apolon imao zadaću uspostavljanja upravo onog savršenoga odnosa između udaljenosti i blizine neba i zemlje. Ljepota nije savršenstvo osjetilne granice između svjetova. Ne, samo je jedan svijet u svojoj otvorenosti spram prošlosti dostojan budućnosti koja dolazi u znakovima onog bezmjernoga što užasava, ali istodobno možda postoji i posljednji znak prolaza kroz crvotočine vremena koji umjetnošću apolonskoga sjaja postavlja ovaj već dosadni krug mahnite pseudo-sinteze dionizijske zazornosti u sjenu, jer vrijeme se bliži ishodu i krajnje je vrijeme da napustimo ovo prazno mjesto kala i dosade u vrtnji kaosa i entropije bez kraja i konca. Bilo bi naivno i nedostojno veličine mišljenja i kazivanja iz nasljeđa starogrčke religije i romantične Kunstreligion još i nadalje utvarati da Apolon treba Dioniza za svoj mogući povratak u svijet. A, ne! Prošlo je to ne-vrijeme bezdušnoga i besmislenog ponavljanja ničega u suvremenoj umjetnosti šoka, provokacije i eksperimenta. Dosta je bilo uzaludnog prolijevanja krvi i sperme, onog što hrvatski tragični avangardist Janko Polić Kamov naziva estetikom psovke, a Adorno disonancama i negativnom dijalektikom. Više nema razloga da slavimo sve te tehničke bezdane u kojima cvate ’tisuću mrtvih cvjetova’ beskonačne brzine iščezavanja ljepote iz svijeta. Torzo je možda moguće vratiti u život otvorenosti jednog i jedinstvenoga svijeta povratkom Apolona koji više ne treba svojeg Dioniza, već upravo suprotno. Moraš živjeti drukčije. Da, ali da bi to mogao, moraš misliti i kazivati drukčije. I kao uputstvo za nadolazeće neka se ove riječi Waltera Friedricha Otta stope s Rilkeovim stihovima. ʺDionisko biće hoće opojenost, dakle blizinu. Apolonsko hoće jasnoću i lik, dakle odmak, držanje onoga koji spoznaje. Apolonovo sunčano oko otklanja ono odviše blisko, obuzetost stvarima, a jednako tako i mističnu opijenost i njezin ekstatični san. On neće ono što mi ispunjeni osjećajem nazivamo dušom, već hoće duh. To znači: slobodu, otmjeno odstojanje. Prošireni pogled. On je duh kojemu govori bitak svijeta, u kojemu se sve stvari i bića zrcale kao likovi. (…) I Apolon je dakle cijeli svijet.ʺ ( Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 109. i 111). Ako ljepota ima još ikakve izglede za spasonosno u nadolazećoj budućnosti, onda ona mora postati otvorenost svijeta za novi duhovni bitak po mjeri Apolonova arhajskoga sjaja, ne torza jer krhotine su posvuda oko nas i mi smo sami skrojeni od mozaika tih krhotina. Potrebna nam je cjelina nove otvorenosti svijeta za koju valja živjeti slobodno i s otmjenim odstojanjem od ove kaotične zbilje u znakovima prazne blizine. (Prvotno objavljeno u „Novoj Istri“, br. 1-2/2024.)

November 30, 2024
O besmislenosti tehno-bio-tanato-politike

O besmislenosti tehno-bio-tanato-politike

Počelo je to s Foucaultovim predavanjima o biopolitici na Collѐge de France krajem 1970ih godina kad je doveo u svezu pojmove biopolitike i upravljaštva (gouvernementalité), tvrdeći da je sam život postao predmet politike u drukčijem značenju od tradicionalne borbe za vlast u prostoru demokratskoga poretka ili diktatura. No, život to nikad ne bi mogao biti sam po sebi da iza njega nije stajalo dvoje: nova tehnologija i nova politika kao neoliberalni sustav kibernetičkoga upravljanja sustavom i okolinom koja se pojavila pod imenom kraja ideologije. Tada je sama logika upravljanja svijetom s pomoću racionalnoga izbora kapitalističke ekonomije povezane s usponom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija postala reduktivna moć života bez viših ciljeva i svrha osim u onome što je rani Lyotard nazvao libidinalnom ekonomijom. Uskoro, na tragu Foucaulta, talijanski filozof Giorgio Agamben otvorio je ovu „veliku priču“ raspada metafizičke strukture mišljenja u suvremenoj politici na taj način što je biopolitiku shvatio polazeći od pojma homo sacera, čovjeka-bez-svojstva, ili figure posthistorijskoga izbjeglištva-prognaništva-apatridstva u svijetu kao postimperijalnome prostoru suverenosti koja iz temelja redefinira status modernog koncepta nacije-države. Biopolitička se situacija otuda posve logično mogla razumjeti kao demokratski deficit novoga svjetskog poretka vladavine liberalnih načela u kapitalizmu zasnovanome na kognitivno-informacijskim načelima „društava kontrole“. To je samo značilo da se čovjek više ne može shvatiti politički kao onaj koji pripada u okružje pravno-normativnih okvira zapadnjačke civilizacije od Kanta do Hannah Arendt bez njegove posvemašnje redefinicije. Subjekt nove posthistorijske situacije nije više bio čovjek urođen u svoju naciju, državu, građansko društvo, već bezavičajni kvazi-subjekt koji pripada „mnoštvu“ u raskorijenjenome svijetu i tvori, doduše, apstraktni pojam „čovječanstva“, ali na krajnje negativan način polazeći od svoje suvišnosti. Homo sacer bio je posljednji politički čovjek metafizike Zapada koji, sukladno Agambenovoj analizi rimske pravno-političke tradicije, postoji unutar Imperija kao biće isključenosti, ali nije rob niti građanin, već biće koje preživljava na rubu svijeta, odbačen i prezren jer nema nikakva građanska prava. Time je koncept tzv. ljudskih prava postao i službeno himera nepostojećeg međunarodnoga poretka. Što smo mogli očekivati od daljnje analize u području filozofije politike i politologije na ovim krhkim temeljima biopolitike negoli da će uskoro sve postati još makabričnije i da će biopolitika prijeći u stanje tanato-politike, a da će sve to još u nekih teoretičara, ne baš pronicljivih ali svagda tjeranih nagonom aktualizma događaja, dobiti prizvuk tehno-bio-tanato-politike. Neka razumije tko može! Uglavnom, od Foucaulta do Agambena i njihovih nemisaonih adepata danas, vlada temeljni „ontologijski deficit“ ove teorije političkoga i politike koja u suvremenoj filozofiji politike nosi tragove utjecaja Heideggerova mišljenja, „mislioca iz Francuske“, kako je to jednom ironično kazao Oliver Marchart, njemački teoretičar društva i politike, autor zanimljivih knjiga o poststrukturalizmu i društvu i tzv. postfundacionalizmu u političkome mišljenju danas. I sam sam dobio u jednoj afirmativnoj recenziji o mojoj knjizi Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020, „etiketu“ hajdegerijanskoga politologa, o čemu ovdje neću dalje govoriti. Dovoljno je istaknuti kako nije nimalo začudno zašto Heideggerova sjena pada na mišljenje političkoga u doba globalno-planetarnoga nihilizma u 21. stoljeću kad sve što je imalo smislenost kao referencijalni okvir demokracije u moderno doba postaje naprosto ništavno, od ljudskih prava, multikulturalizma, tolerancije, pojma univerzalne slobode i bezuvjetne pravednosti do koncepta jednakosti. Zato je inflacija ne-političkih pojmova, da to kažemo šmitovski, poput života i smrti uz neizbježnu tehnologiju, očekivan učinak posvemašnje misaone nemoći pronalaska tzv. alternative ovom svijetu kojeg mnogi nastoje odrediti upravo takvim rogobatnim i brutalno profanim sintagmama za jezik slomiti. Nije problem ni u biopolitici kao tanatopolitici, na koju se naslanjaju privrženici talijanske škole mišljenja sa Espositom i drugima. Isto tako nije ni problem u tzv. tehno-tanato-politici, jer se podrazumijeva da ova nova tehnologija proizvodi u svojim negativnim učincima sveopću ljudsku ravnodušnost i narcizam koji u suvremenoj politici koincidiraju s fenomenom rastuće apatije u izbornim procesima. Ne, problem je u tome što je politika kao uvjet mogućnosti ljudskoga djelovanja u zajednici ostala bez svojeg subjekta i supstancije, od naroda do participativnoga građanina nacije-države i kozmopolisa i svedena je na taj famozni neoliberalni „racionalni izbor“ između već postojećih alternativa. Zato imamo zapravo „iracionalni izbor“, jer ovo više nije nikakva tehnologija moći koja deterministički negativno utječe na stvarni život političkih ljudi u suvremenome svijetu. Posrijedi je moć apsolutne tehnosfere koja nije sredstvo za neku drugu svrhu, nije puki instrument novoga „totalitarizma“ kojeg svi na ovaj ili onaj način vide u skrnavljenju današnjih demokracija i usponu autokracija u svijetu, Kad bi to bilo tako, onda bi povratak tzv. humanosti i tzv. etičko-političkome obratu metafizike tipa Lévinasa i Derride bio spasonosni lijek za aktivno djelovanje protiv strategija programirane globalne smrti kao takve. Umjesto toga, potrebno je misliti radikalno i fundamentalno drukčije od ove struje bio-tanato-politike koja u ljevičarskim ili desničarskim krugovima intelektualaca radi potpunu pomutnju. Sve što se danas politički zbiva, događa se u šmitovski određenome Groβraumu i ima značajke vladavine tehnosfere koja nadilazi klasičnu instrumentalnu funkciju tehnike-tehnologije u odnosu politike i ljudskoga života. Politika je doista postala borba za apsolutnu moć odlučivanja o referencijalnome okviru života bez metafizičkih postulata koja u konačnici nužno ima karakter neutraliziranja i suspendiranja Drugoga svim dostupnim sredstvima. Otuda su svi današnji događaji u svijetu ratova i kriznih situacija, od ruske invazije na Ukrajinu do izraelsko-palestinskoga rata, rezultat totalne mobilizacije tehnosfere kao podjarmljivanja Drugoga do njegova zatiranja kao neprijatelja u metastabilnoj mreži djelovanja. Problem je, međutim, što je sve što se događa u tzv. stanju kaosa i raspada međunarodnoga poretka ne samo „dosadno“ jer nema ništa „novo“ u razvitku i napretku geopolitike uopće što već nije bilo „aktualno“ u 20. stoljeću, a rješenja konfliktnih situacija preventivnim ratovima i invazijama postaju samo daljnji korak u širenju kaosa na svim područjima života od ekonomije do svijeta života u interkulturalnim odnosima. Život i smrt kao predmeti političkoga djelovanja u smislu biopolitike nisu otuda ništa drugo negoli strategija hiperpolitizacije u posthumanome stanju koja načelno svaki fenomen pretvara u pitanje odluke o vrednovanju i akumulaciji moći. Ovaj ničeanski model aksiološkoga prevrednovanja svijeta dovodi do toga da je paradoksalno kibernetika kao sustav upravljanja društvima kontrole na globalno-planetarnoj razini ona koja ljudsku strast za politikom preobražava u permanentno odlučivanje o životu-i-smrti čovjeka kao onog što sam Agamben naziva biopolitičkom robom na kapitalističkome tržištu. Mišljenje političkoga i politike u doba tehnosfere stoga je ne samo stalno kretanje u krugu poput zatočenika u ograničenome prostoru zatvora ili logora, što stvara učinak neinventivnosti i ponavljanja bez kraja i konca, već je i osuđeno na brzi zaborav zbog toga što su tzv. politički mislioci i teoretičari ove tehno-bio-tanato-politike sluge spektakla i medijskoga aktualizma, pa nemušto drže javnost u intenzitetu raspri o onome što je „već viđeno“ i što se samo opetuje kao ista paradigma mišljenja do krajnjih granica ništavnosti. Da, potrebno je konačno i to odlučno reći. U politici i političkome mišljenju baš kao i u estetici i estetičkome mišljenju, a isto vrijedi i za različite etičke zaokrete i fundamentalizme, nema više ništa bitno „novo“ i otvoreno za drukčiji smjer nadolazeće budućnosti. Tehnosfera je „sasušila“ i reducirala sav patos politika odlučnosti na mjeru opsesivno-kompulzivnoga poremećaja i shizofrene potrebe da se Drugi pojavljuje kao pseudo-sebstvo Moći bez subjekta i supstancije. Moje knjige o političkome i politici u doba tehnosfere su u svim aspektima mišljenja realizirane i zato njihov proročanski učinak treba preventivno otkloniti i više ih uopće ne čitati jer realizacija mišljenja predstavlja apokaliptički događaj kraja smislenosti svake tehno-bio-tanato-politike.

November 29, 2024
O transformativno-performativnome događaju

O transformativno-performativnome događaju

„U knjizi nastaloj iz panel diskusije u okviru kolokvija „O performansu“ o Marcel Duchampu na sveučilištu u Milwaukeeju 1976. godine filozof Jean-François Lyotard već na početku kaže da kao i mnogi drugi ima problema s razumijevanjem riječi performer. Zato predlaže njezinu zamjenu s razumljivijom – transformer. (J.-F.Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers, The Lapis Press, Venice, California, 1990., str. 31.) Obrazloženje pronalazi u Duchampovim radovima iz 1914. o fabrikaciji naslovljenim Standard Stoppages. U njima se, naime, radi o nastanku nove figure zahvaljujući učincima fotografske projekcije. Aparat transformacije figure proizlazi iz kinematičke energije. U svojem kretanju svjetlost zaustavlja figuru u pogledu promatrača posve izmijenjenoga identiteta. Bez aparata, dakle, ne postoji mogućnost promjene svijeta života i umjetnosti. Aparat valja shvatiti dvoznačno: (1) kao sklop tehničkih uvjeta koji proizvode novu sliku predmeta i objekata (analogna i digitalna fotografija) i (2) kao životno-egzistencijalni sklop raznolikih djelatnosti unaprijed konstituiranih djelovanjem povijesnih diskursa u formi jezika i performativnih tjelesnih praksi.“ (Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 54.) Evo, tako stoji stvar s problemom određenja ne samo performativne umjetnosti u 20. stoljeću, već i s pojmovljem performativa u svim preklapajućim područjima u društveno-humanističkim znanostima. Ako ono što Lyotard naziva aparatom, a Foucault dispozitivom, otklonimo i kažemo da je to samo konceptualna artikulacija pojavljivanja nečeg što ima status „imanentne transcendencije“ i proizlazi iz tjelesne obuzetosti dinamikom promjene kretanja duše-i-duha upisanih u tijelo, onda ćemo nužno morati dospjeti do krajnjih mogućnosti pojma umjetnosti kao ljudsko-neljudske forme stvaranja novoga u svijetu. Naime, Lyotard je u analizi Duchampovih „transformativa“ jasno razabrao svezu tijela i tehnologije. Umjetnost tjelesne izvedbe u ovom slučaju pretpostavlja promjenu stanja u liku umjetnika-kao-slike zahvaljujući fotografskoj iluziji stvaranja realiteta. Ako, dakle, otklonimo i aparat i dispozitiv kao popularne konceptualne hvataljke suvremenosti, a često ih sinonimno rabe u svojim prilozima razni povjesničari umjetnosti i kustosi bez dubljeg shvaćanja razlike između, primjerice Foucaulta i Agambena kad je posrijedi uvid u bit aparata i dispozitiva, onda nam preostaje nešto mnogo moćnije i misaono probitačnije, a usto i pragmatičnije. Transformans kao medijsko-performativni događaj u suvremenoj umjetnosti nije moguć od kraja 20. stoljeća bez izravnoga udjela tehnosfere. Nije to bilo kakva nova promjena u formi pojavljivanja tehnologije reprodukcije koja „snima“ tijelo u njegovim preobrazbama na sceni života kao takvoga, već promjena-nad-promjenama, gotovo meta-transformacija dosadašnjeg svijeta kakvog samo nastanjivali i u njemu uživali u umjetnosti povijesnih epoha „kad je željeti još pomagalo“, kako to nostalgično pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije. Zbog toga tijelo više nema moć spontanosti i eksperimentalnosti bez njegove slobode kao događaja kojim se u svojim ekstravagantnim izvedbama pojavljuje u kontingentnoj otvorenosti tehnosfere. Nije ovdje riječ o tijelu koje izvodi projekt transformacije pred web-kamerama i u realnome vremenu poput Stelarca koji kirurški intervenira u-svojem-tijelu i na njegovoj površini implantiranjem organa i spajanjem-konekcijom s internetom. Ne, tijelo koje tehnosfera oslobađa biološke okovanosti kodovima organizma i organologije, u artoovsko-delezovskome smislu, ne pati zato da bi doseglo vrhunce mistične metafizike i stopilo se s Božjom supstancijom u akciji „umjetnoga uskrsnuća“. Tehnosfera otvara mogućnost da se sam događaj performansa kao transformansa odvija kroz sintezu živoga i umjetnoga, jer je njezina bit u samomodulaciji i samoprojekciji baš onoga što Lyotard, Foucault i Agamben misle s pojmovljem aparata i dispozitiva, a pritom se više ne radi o bilo čemu tehničko-tehnološkome. Andrew Pickering je u analizi kibernetike i odnosa spram ljudske okoline na jednom mjestu uporabio pojam performativnosti misleći pritom na know-how programske otvorenosti mislećega stroja. Budući da je biološko tijelo spram umjetnoga nadmoćno u njegovoj gipkosti i glatkosti, pokretljivosti i autonomnosti, jer kako Spinoza kaže da mi ni ne znamo što tijelo uistinu može, onda se susrećemo s nužnim redukcijama u pojmu robotizacije života. Sveza biološkoga tijela i tehnosfere jest preklapanje onog organskoga i onog neuro-kognitivnog kao transformacije samog svijeta tjelesne interakcije između bilja, životinja, ljudi i strojeva. Pitanje o transformativno-performativnome događaju tehnosfere nadilazi granice umjetnosti onog trenutka kad stroj mišljenja u svojoj kibernetičkoj formi postaje sam izvoditelj svojih umjetno-životnih postajanja kojim se u stalnim preobrazbama stanja uspostavlja kao ono fluidno i ono hiperplastično ONO. No, to ONO nije ONO kao stvar-stvor ili tehnička forma mrtvoga objekta mehanosfere. Ovo ONO postaje u tendenciji transformans vlastite izvedbene mogućnosti postajanja samosviješću koja sebe zna kao ONO što misaono živi u neljudskoj formi egzistencije i na što se više ne može primijeniti Freudova glasovita formula psihoanalize Gdje je bilo ono, mora dospjeti Ja (Wo Es war, soll Ich werden). Jer sebstvo, onaj slavni kartezijanski ego cogito, me cogitare, u razvitku i napretku tehnosfere radikalno mijenja pojam tijela-bez-organa i iz temelja transformira pojam subjekta kao supstancije bitka uopće. Što je, dakle, posljednji smisao ove aporije o transformansu kao performansu ako ne radikalno-fundamentalna promjena u samoj biti umjetnosti. Ona više nije samo ljudsko-neljudska igra stvaranja novoga u svijetu, već stvaralački patos ekstaze onog što više nije ni ljudsko niti neljudsko. A to je ONO što proizlazi iz čudovišne „naravi“ tehnosfere koja i znanost i umjetnost i tehnologiju i estetiku i dizajn i sve što uopće „jest“ autopoietički transformira i iznova rekonstruira polazeći od biti tehnogeneze. S Duchampom smo dospjeli do kraja tijela kao takvoga a da to još uvijek mnogi art-korporatolozi ne vide i ne žele priznati, jer za takvu spoznaju nužno je misliti ONO što više nije ONO, već ONO što više nije JA. Onkraj psihoanalize, fenomenologije, onkraj svega što je misaono svedeno na intencionalnost svijesti potrebno je samo jednostavno prijeći preko ove magične granice tzv. realnoga svijeta i otići u beskraj bez osvrtanja iza sebe.

November 28, 2024
Nova nostalgija svjetlosti

Nova nostalgija svjetlosti

Probudiš se u tmurno praskozorje nakon tjeskobne noći kad san postaje težinom bez kraja, onom koja oduzima moć tijelu. Gledaš u zidove i ništa drugo ne vidiš osim praznine u ovoj sobi koja te ne razdvaja od svijeta jer je vani još gore negoli u snovima. I što uopće „danas“ još činiti? Sjedneš za stol i srčeš prvu jutranju kavu zagledan u plavičastu svjetlost duše u aparatu s kojeg se pomaljaju virtualni svjetovi pakla i lakrdije. Okrećeš se u smjeru prozora na kojem vrapci prljavi od blatne kiše kljunom pretražuju mrvice od prijesnoga kruha kojeg je odnekud ovdje donio vrtlog jesenjega vjetra. S radija se čuje stara pjesma Zombiesa, Time of the Season. Ponavljanje svih poznatih radnji ove jutarnje seanse dovođenja u red bez kraja rađa dosadu. Isto pogađa i bliske nam životinje, iako one nisu raspoložene za gledanje i čitanje u prazno, već u nešto drukčije od ljudske sublimne besmislenosti koju do neslućenih visina uzdiže sama bit poezije povezujući svu nemoć egzistencije s vjerom u iskupljenje naših besmrtnih duša. Nemojmo se zavaravati da još „ima“ velikih pjesnika samim time što navodno poezija doživljava kvantitativni procvat u globalnim razmjerima. Znaju to dobro pravi znalci poezije kao i intuitivno mnoštvo koje zanijemi kad čuje ove stihove koje nadilaze sve što si ikad čuo i postaju više od bilo kakve uzvišene molitve i utjehe čovjeku bačenom u ovo žitko blato svakidašnje prolaznosti kao pukog trajanja. Znaju, dakle, da je poezija uglavnom izlika za njezino iščeznuće iz ovog svijeta koji je postao estetičkom „staklenom menažerijom“. Poezija je savršeni iznimni trenutak sreće u našem postojanju, svetkovina jezika i osmišljavanja svijeta i kad je osuđen na pad u čudovišni bezdan ništavila. Zato više uglavnom nema pjesnika ni poezije, već samo revokacije onog što je odavno prohujalo i zato su ovi moji zapisi/ogledi na blogu zvanom Kaos baš ono što sv. Augustin Tin Ujević naziva nostalgijom svjetlosti. Utjeha je u tome što je ova „nostalgija“ svagda nova i beskrajno se ponavlja a da ne može nikad dosaditi naprosto zato što božanska ljepota i uzvišenost neprestano otvaraju nove mogućnosti tumačenja u svojem sjaju i skladu. Odjednom i ovo jutro gubi svoju težinu i iznurenost, a stihovi poput njegovih obavljenih 1933. godine u zbirci Ojađeno zvono ulaze u dušu čovjeka kao čista izvorska voda i sve je iznova blistavo i smisleno kao u doba dok smo se budili ozareni od sreće što je pred svijetom i nama još jedan savršen dan življenja i kazivanja pohvale baš tome da svijet kao i jezik uopće jest. Poslušajmo pjesmu u cijelosti, u posvemašnjem ravnovjesju neiskazivosti i tišine. Pobratimstvo lica u svemiru Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ću i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih nas, u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! Ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći. Kad god pročitam ovu Tinovu „pjesmu nad pjesmama“, oči mi se ovlaže i znam da je riječ o samoj biti poezije koja progovara kroz „pobratimstvo lica u svemiru“ iskazane jezikom jednostavnosti i smjernosti želje za ljepotom kao smislom življenja u slobodi i pravednosti. Poput Beethovenove IX. Simfonije, tako i Tinova pjesma izaziva novu nostalgiju svjetlosti i taj je osjećaj sve što još istinski treba neznancima i bezimenima, tuđincima i lutalicama ovom zvijezdom na izdisaju koji znaju da je poezija bit čovjeka, a ne nikakvo bezglavo i mahnito srljanje u neljudsko iživljavanje onkraj duše, koja je za let stvorena!

November 27, 2024
Crna dama francuskoga nadrealizma

Crna dama francuskoga nadrealizma

Za tihi odlazak Annie Le Brun na ishodu srpnja ove godine saznao sam tek krajem rujna. Valjda me je sustiglo prokletstvo onog što je sama u sjajnoj i prijepornoj knjizi Du trop de réalité, a takve su joj bile sve koje je napisala strastveno i lucidno, nazvala pošašću „virtualne metafizike“. Očito sam bio uronjen samo u svoje knjige i tekstove koje moram dovesti do praga objavljivanja da su me svakodnevne vijesti iz tzv. kulture posve zaobišle u velikome luku. Sada, kad prelistavam njezine knjige na francuskome koje mi je poklonila s lijepom i nadasve uvaženom posvetom, sjećam se dva naša susreta u Zagrebu: prvi je bio u znaku oduševljenja i uzvišena ozračja predstavljanja njezine knjige objavljene u izdanju „Ceresa“ naslovljene Izopačena perspektiva, iz 1998. godine (prijevod: Stanko Andrić), a drugi u znaku žestoke polemike između nas i to, možete li to danas još zamisliti, na samome činu predstavljanja prijevoda „kanonske“ knjige Markiza de Sadea, Filozofija u budoaru, (D.A.F., Zagreb, 2004., prijevod: Jelena Rajak) u prepunoj dvorani Francuskoga Instituta u Preradovićevoj ulici. Vratit ću se kasnije na oba susreta, jer su toliko upečatljivi događaji u kojima se iskazuje ne samo njezin temperament, beskompromisna obrana stavova često i kad nisu posve argumentacijski potvrđeni u „višku zbilje“, te prožetost same radosti življenja s odlukom da je užitak u slobodi i tamnim čarima egzistencije onkraj tzv. časti i povlastica građanskoga društva važniji od pristanka uz institucionalni autoritet liberalno-demokratske države s njezinim kultom razuma kakva je još uvijek Francuska bez obzira na sve nacional-populističke anomalije. Annie Le Brun rođena je 1942. godine u Rennesu u Francuskoj. Bila je aktivni sudionik nadrealističkoga pokreta u njegovim posljednjim godinama između 1963. i 1969. godine. Upravo je u društvu Andréa Bretona upoznala hrvatskoga pjesnika i dramatičara Radovana Ivšića te započela zajednički život s njim 1966. godine. Radovan Ivšić utemeljio je i vodio nakladu Éditions Maintenant u kojoj je radila i Annie zajedno s nekolicinom prijatelja iz nadrealističkih krugova, kao što su Toyen i Georges Goldfayn. Objavila je mnoštvo knjiga ne samo o nadrealizmu i teatru, već i o najznačajnijim temama iz područja suvremene umjetnosti, književnosti, politike i društvenih pitanja. Stoga s pravom pripada u plejadu istaknutih intelektualaca i intelektualki našega doba s radikalnim postavkama i o desničarskim zastranjenjima na globalnoj razini u Europi, ali o i ljevičarskim zabludama s promašenim teorijskim platformama kritike neoliberalnoga kapitalizma od dekonstruktivizma i postmodernizma do nedosljednih postfeminističkih tendencija obrata društva, pseudo-ekologizma, te dogmatizma raznih politika identiteta. Neke od njezinih knjiga koje osobito vrijedi istaknuti su Les Chateux de la subversion (Gallimard, 1986), Soudain un bloc d’abime, Sade (Gallimard, 1993), Sade, Aller et détours (Plon, 1989), Les Assasins et leuers Miroirs: Réflection à propos de la catastrophe yougoslave (J. J. Pauvert au Terrain Vague, 1993), De l’inanité de la littérature (J. J. Pauvert aux belles lettres, 1994), Du trop de réalité (Stock, 2000). Bila je opsesivno vezana uz analizu poezije i esejistike. Uostalom, nije slučajno nasljeđe francuskoga nadrealizma u tom pokušaju zbližavanja dvaju diskursa slobode i ljepote koja traje od Novalisa i Nervala, od romantizma do svega onoga što su nastojali izvesti u želji za „promjenom života“ i André Breton i Antonin Artaud, unatoč bitno različitih i suprotstavljenih putova mišljenja, kazivanja i življenja. Annie Le Brun napisala je autoritativne studije o Alfredu Jarryju, Raymondu Rousselu i Aiméu Césaireu i drugima, a istodobno je dala značajan prilog analizi suvremene umjetnosti u djelima hrvatskih avangardnih umjetnika, slikara i fotografa, kao što su to bili Ivan Picelj i Petar Dabac u Osjećaju prirode s kraja 19. stoljeća (Le Sentiment de la nature à la fin du XXe siècle). U knjizi De l’ inanité de la literature u kojoj su uvršteni ogledi uz disparatne teme koje se međusobno isprepliću poput problema aktualnosti onog što mišljenje subverzije duha i tjelesnosti u djelima Markiza de Sadea unosi i u našu znanstveno-tehničku suvremenost narcistički ustrojenih društava spektakla, potom analiza odnosa nadrealizma i ljubavi, te kritike feminizma koji je ideju strasti i erotizma (od romantizma do Georgesa Bataillea) doveo do banaliziranja i trivijaliziranja u ime rodno/spolne društvene kritike potlačenosti žena u kapitalizmu, ponajbolje se ogleda njezina temeljna idejna zaokupljenost. Riječ je o estetskome revoltu kao svojeversnom singularnome metapolitičkome činu odbijanja prihvaćanja same normalosti kao perverzije istinskoga života koju su filozofi i umjetnici svjesno žrtvovali zbog kompromisa s logikom „uključenosti“ u sustav nagrada i priznanja „djelu“. Čemu, dakle, uopće pisati i biti u takvome sustavu književnosti koja iznevjerava ideale na kojima počiva modernost od Rimbauda do Bretona i Ivšića? Nadrealizam za nju, kako je mislila u svim prigodama i nikad nije promijenila ovaj stav, jest „poetska subverzija“, a ne nikakvi pseudo-angažirani relikti propasti 1968. godine kao kulta kontrakulturalne revolucije koja nikad nije bila, da to kažemo riječima Heideggera, „dovoljno revolucionarna“. Usto, nikad nije pristala prihvatiti kako je nadrealizam posljednji avangardni pokret u umjetnosti, jer je smatrala kako sveza ljubavi, promjene svijeta i uloga drukčije shvaćene sveze poezije i života kroz njegovu moć nesvodivosti na bilo što izvanjsko pa tako i na moć ideologije-politike u djelima „heretičkih“ nadrealista izvan vladajuće struje nije moguće podvesti pod zajednički naziv onoga što su htjeli povijesni pokreti avangarde 20. stoljeća (futurizam, dadaizam, suprematizam, konstruktivizam). U razgovoru koji sam vodio s njom objavljenom u časopisu Tvrđa, br. 1-2/2001. i djelomice te iste godine u „Jutarnjem listu“ (s njezinom fascinantnom i atraktivnom fotografijom koju je snimio Ivan Žan Picelj), uz mnoge druge aktualne teme posebnu pozornost javnosti privuklo je to što je još jednom nadrealizam odbila svrstati uz nasljeđe avangardnoga obrata umjetnosti, svijeta i života, te je neuspjeli angažman francuskih intelektualaca (tzv. novih filozofa) u ratovima 1990ih godina na prostorima ex-Jugoslavije proglasila njihovim teorijskim i političkim „porazom“ zbog toga što nisu bili pripravni vidjeti da se iza manihejskih strategija borbe za istinom žrtve skrivaju oblici autokracije i novog nacionalizma pod plaštem mantre o liberalnoj demokraciji. Kao hommage njezinome intelektualnome djelovanju i spisateljstvu, početkom 2025. godine pariška izdavačka kuća L’échappée objavit će knjigu razgovora koje su s njom vodili u 21. stoljeću francuski i neki drugi pisci i filozofi https://www.lechappee.org/collections/hors-collection/insistant-desir-de-voir-elargir-horizon, a na kraju je uvršten i moj već spomenuti razgovor „Višak zbilje u društvu spektakla“ u prijevodu Nine Rendulić. Prvi istinski susret s njezinim djelom, s njezinom aurom žestoke i suptilne spisateljice koja zajedno s Radovanom Ivšićem i nakon druge (simboličke) smrti nadrealizma, kako bi to kazao Jacques Lacan, nastavlja pronositi neugasivu vatru sveze poezije i filozofije, autentičnoga kazališta koja tragičku riječ spaja s uzvišenom i čudovišnom slikom svekolike drame postajanja, zbio se 1998. godine. Tada sam predstavljao njezinu Izopačenu perspektivu. Ovu sam knjigu/esej objelodanjenu 1991. u Parizu, koji je nastao kao predložak predavanja o katastrofi održanog 18. svibnja u Bruxellesu, od samoga početka smatrao djelom koje se samo uvjetno može svrstati u zbirku filozofijskih refleksija o propasti kakve su u 20. stoljeću od Spenglera do Enzensbergera i njegovih Margina o propasti svijeta, pa do Hansa-Jürgena Heinrichsa i knjige Katastrofalna moderna: Od ugođaja kraja svijeta do magije svakodnevice bile „uobičajene“ u tom hibridnome žanru postčernobilskih varijacija. Međutim, Annie Le Brun polazi od posve drukčije verzije apokaliptičkih navještaja o „kraju svijeta“. Sve otpočinje pitanjem može li poezija obnoviti svoj subverzivni potencijal u postkatastrofično doba ako se ne odriče težnje za smislom? Za paradigmatski je primjer uzela veliki potres u Lisabonu potkraj 18. stoljeća, jer je posrijedi katastrofični događaj koji je razorio prosvjetiteljsku vjeru u napredak. Naime, nakon uništenja Lisabona prosvjetiteljstvo nije samo izgubilo vjerodostojnost kulta razuma, već je dovedena u pitanja i velebna Leibnizova teodiceja kao čudesna i ujedno „apsurdna“ filozofija odiseje Božje providnost zasnovane čak na logici dostatnoga razloga: Cum Deus calculat et meditationes exercet, fit Mundus! Kritika prosvjetiteljstva koju Annie Le Brun izvodi ne proizlazi iz neke „ideologije katastrofizma“, nego iz mišljenja koje ne podmeće razumu sklonost zatvaranju u modele logičko-matematičkoga nacrta utopijskih rajskih vrtova. To isto tako nije kritika nadahnuta Benjaminovim odjecima mesijanstva iz kritičke teorije društva kao što uopće ne respektira ni postmodernu kritiku uma (Derrida, Deleuze, Lyotard, Baudrillard). Katastrofa je samo posredni zbiljski dokaz da imaginacija uvijek nadilazi model svjetsko-povijesnoga reda iz jedne obvezujuće ideje. Zato se Le Brun zalaže za preokret perspektive u pojmu propasti koju zbiljska prijetnja nuklearnoga „ekscesa“ i totalne ekološke katastrofe nužno zahtijeva. Priroda se ne osvećuje gordosti i nasilju čovjeka. Ona samo naplaćuje odštete za gubitak izvorne tajne. (Treba li još dodatnoga dokaza koliko li je ovaj esej Annie Le Brun pronicljivo suvremen do srži upravo „danas“ kad je sve prožeto nuklearnom retorikom, ali ne više samo apstraktnoga podrijetla, već toliko konkretnoga s užasom Putinove prijetnje nuklearnim udarom na Ukrajinu i okolne države?!) Ako je po njezinim riječima „poezija katastrofa koja daje smisao“, više se ne treba zanositi nikakvim tzv. subverzivim teorijama o subjektu spasa. Kako nas spasiti više ne može niti bilo kakav hajdegerijanski bog, preostaje s Annie Le Brun vjerovati da se katastrofistom ne postaje zato da bi se proricao opći potop, nego zato da se osvijesti imaginarna i stvarna razlika između ljudskoga i neljudskog u povijesti koja svoj kraj očito više ne može zamisliti drugačije negoli kao kozmičku katastrofu. Sve drugo bi bio tek hir izopačenoga Boga, koji voli iz ptičje perspektive motriti na svoje čudesno i apsurdno djelo. Sve dok ga ne uništi samovoljom ludoga tvorca. Takav je Bog po definiciji pozitivni katastrofičar, kao i svaki veliki pjesnik. Nakon predstavljanja knjige u Matici hrvatskoj, Radovan Ivšić, Annie Le Brun i ja otišli smo na kavu i kekse ispred Umjetničkoga paviljona. Divan dan bijaše tog dana oko podneva, idealan za katastrofizam, apokalipsu i razgovor o moći poezije u svijetu koji se otvarao krajem 20. stoljeća u pogledu na oronule ornamente željezničkoga kolodvora i plavetnilo proljetnoga neba nad Zagrebom. I naš je susret bio u tom ozračju kao kontrapunktu smirujuće atmosfere i prijetećega ugođaja Zeitgeista. Drugi susret zbio se u žestokom polemičkome napadu Annie Le Brun na moje postavke o aktualnosti objavljivanja prijevoda de Sadeove Filozofije u budoaru na hrvatski jezik 2004. godine. Nije više bio tako lijep dan kao iz Izopačene perspektive, već noć koja se nadvila nad sjenama Francuskoga Instituta u Zagrebu, 21. rujna, kad smo predstavljali dvije Ivšićeve knjige, „Poemes“ i „Tanke“, te tu „fatalnu“ de Sadeovu o kojoj vrijedi reći i riječ više. https://www.index.hr/vijesti/clanak/predstavljene-dvije-ivsiceve-i-jedna-de-sadeova-knjiga/224039.aspx U tekstu „Strahovlašće užitka“, koje sam izvorno objavio u subotnjem kulturnome dodatku „Jutarnjeg lista“, te kasnije i u knjizi Montaigneov rez (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.), koja je izašla baš taj dan kad smo navečer predstavljali Ivšića i de Sadea da stvar bude još više mističnija i luđa, nosio sam u torbi prvih pet primjeraka poklonivši jedan na kraju promocije Radovanu i Annie ꟷ sve i danas potpisujem od prve do zadnje rečenice. Evo navodim te „strašne“ riječi koje su ozlojedile Annie da je izrekla gotovo frenetičnim tonom kako ja, kao „filozof i sociolog“ nisam uopće nimalo razumio posljednje nakane pisca Justine. „De Sade je uistinu ‘oslobodio’ zapadnu kulturu robovanja tlapnjama o vječnom životu koje čovjeku podaruju religija i ideologije. Zato nije začudno što je od zazornoga imena mrtvoga psa postao pisac/filozof kritičke subverzije građanskoga društva. Ono što je opisao u svojim romanima, dramama i traktatima (Justine ili nedaće kreposti, 120 dana Sodome, Filozofija u budoaru, Dijalog između svećenika i samrtnik) kao poredak strogo nadzirane perverzije postalo je dijelom seksualne dokolice. Kad utopija zaživi dva stoljeća poslije u kulturi seksualne industrije kao udomaćena igra sadističkog kazališta opsjena (S/M pornografija), s de Sadeom se događa isto što i s Marxom, Fourierom i drugim majstorima utopijskoga krajolika: njihove su ideje podložne ciničnom prokazivanju i muzejskom pospremanju u kutije.“ (str. 147) Annie Le Brun je u svojim brojnim intervencijama u knjigama o de Sadeu branila dostojanstvo ove subverzivne slobode koja je za nju „bila više od apstrakcije“, kako je to izrijekom zapisala u knjizi De l’inanite de la littérature. Nije samo kritički napadala sve pokušaje da se njegovo misaono i književno nasljeđe očuva od nasrtaja banaliziranja i „kanoniziranja“ u neke sumnjive estetičke svrhe, jer bi to bilo skaredno i protiv temeljnoga poziva nadrealizma koji je od Bretona trebao spojiti pobunjeni život i nesvodivu moć strasti, odnosno društvenu revoluciju (Marx) i libidinalnost svijeta (Freud). U knjizi Iznenada gromada ponora, Sade (Globus, Zagreb, 1989. prijevod Daria Marjanović) autorica se polemički sučeljava i s postmodernim obratom u razumijevanju de Sadea kao i s postfeminizmom, uključujući i psihoanalitičke pristupe. Premda ni sam nisam sklon ovom potonjem, moram priznati da je Lacanova formula u njegovu znamenitome spisu Kant avec Sade najpogođenija postavka prevladavanja građanskoga morala uopće. Razlog leži u tome što se više ne postavlja ono dobro kao kategorički imperativ iz sfere razuma kao uma, već sama želja onkraj dobra i zla koja suvereno odlučuje o putu i stanputicama ljudske egzistencije. Naša polemika za stolom predstavljanja dvije Ivšićeve i jedne de Sadeove knjige (inače Ivšićeve je knjige predstavljao Marko Grčić) bila je publici atraktivna, jer svi vole sukob na sceni, zanimljiva i poticajna za promišljanje odnosa erosa, revolucije, društva spektakla i književnosti u doba kraja svih iluzija o vladavini tzv. normalnosti i abnormalnosti što je već kasni Foucault doveo u pitanje svojim tezama o biopolitici. Nakon te večeri, dugo se nismo čuli, iako su Annie i Radovan Ivšić dolazili često u Zagreb. Šutnja je prestala jedne večeri kad me je Radovan nazvao iz Pariza rekavši da će mi poslati na kućnu adresu dva sveska svojih Sabranih djela obavljenih u Gallimardu, te da uskoro izlazi na hrvatskome knjiga Annie Le Brun Previše zbilje u izdanju D.A.F.-a Zorana Sente u prijevodu Jagode Milinković. Ponovno smo se sreli, ovaj put bez žestoke polemike oko de Sadea i suvremenosti, na predstavljanju njezine knjige u Francuskoj medijateci u Zagrebu. https://www.jutarnji.hr/naslovnica/dvije-nove-knjige-annie-le-brun-3250067 Sve ovo što spominjem nema nikakve veze s nekim „privatnim“ stvarima u mišljenju. Posve suprotno, samo pokazuje kako se promišljanje suvremenosti nikad ne odvija u praznini komunikacije, već u živoj i užarenoj atmosferi borbe za ideje i širenje horizonta slobode u pomračenim prostorima gdje sve postaje taj „višak zbilje“ od nasrtaja hiperrealizma do bučne banalnosti suvremene umjetnosti koja se olako odrekla svojih ishodišta i temelja, a među njima je iskustvo nadrealizma nesumnjivo od prekretne važnosti. U knjizi Previše zbilje, koja predstavlja čin kontinuiteta u kritičkome izvođenju postavki protiv rastućeg trenda u kojoj društveno-humanističke znanosti, te osobito filozofija i umjetnost, a nadasve književnost, bivaju izložene moći „racionalne nesuvislosti“ sa svih strana, Annie Le Brun ostaje dosljedno svoja i beskompromisna. Kritika je to duha beznačajnosti, prodora virtualnosti u stvaran život pod okriljem svođenja znanja na informaciju, a intelektualnoga života na stilove mode i medijsku logiku spektakla. Ono što Le Brun posebno apostrofira u svojim ogledima jest zapravo Heideggerova glavna postavka iz njegova kasnoga mišljenja u kojem zagovara moć poezije i istinske umjetnosti kao jedine alternative totalnoj unifikaciji života. Na jednom mjestu ona govori o poznanstvljenju života s kojim nestaje izvorna osjećajnost, dok se sam jezik pretvara u golu pragmatiku znanja o stvarima postajući sredstvo brze i isprazne komunikacije. „U svakom slučaju, nadolazak toga sintetičnog jezika odgovara nekoj zlokobnoj pobjedi. Ne samo pobjedi tehnološkoga razuma i njegova projekta potpuna nadzora nad nepredvidljivom slobodom, koja se u svakom jeziku pronalazi za ponovnu interpretaciju svijeta. Još ozbiljnije, ono što smo smatrali svojim jezikom, odsada je kao beskrajno otvorena mreža i stoga po prirodi nespojiva sa zatvorenim razumom svake informatičke mreže, predmet svih spekulacija.“ (str. 63) Annie Le Brun i nadalje napada sve postmoderne-poststrukturalističke-postfeminističke i druge teorije kao „postideološke poretke“ koji od Deborda do Baudrillarda svojim „partikularizmom“ i „spoznajnim relativizmom“ nisu otvorile mogućnost obrane moderne artikulacije smislenoga života polazeći od autonomije uma i slobode. Neću ponavljati iznova isto: nisam suglasan s premisama ove kritike suvremenosti iako je krajnje lucidna i izazovna, jer su upravo postavke ponajviše onih koje Le Brun kritizira u svojim tekstovima nezaobilazne za razumijevanje onog što sama naziva „racionalnom nesuvislošću“. Na stranu „dogmatizam“ neoavangarde Situacionizma kojemu je pripadao i Debord. Ali, bez njegova Društva spektakla, kako je to pokazao i Giorgio Agamben, nismo u stanju prozreti sve posljedice koje vladavina slika kao ideologije kasnoga kapitalizma unosi u svakodnevni život. U tome nam ne može pomoći ni novo čitanje nadrealističkih velikih pisaca (iznimka je u mojem shvaćanju stvari same jedino Antonin Artaud), ali ni oživljavanje subverzije poetike samoga života jer su stvari s tehnokratskim sustavom proizvođenja „viška zbilje“ otišle predaleko. Analize Annie Le Brun su instruktivna lektira jedne osebujne i navlastite spisateljice koja je svojim refleksivnim revoltom protiv „ovoga svijeta“ iz njegove same biti bila i ostala poput onog što u jednoj svojoj knjizi o intelektualcima i njihovoj sudbini u 21. stoljeću nazivam moći nepokornosti ne samo spram svih tiranijskih političkih poredaka i zatiranju slobode, već i spram svekolike kulture pristajanja na iluziju samoga života u onim umjetničkim pokretima kojemu su posljednje riječi crne dame francuskoga nadrealizma izgovorene u knjizi Previše zbilje performativni vrisak autentične slobode: „…neka ne traže od mene da priznam bilo što svijetu u kojemu samo tražim još tragove nepodčinjenja životu. I drugi, sigurna sam u to, još imaju tu strast. A onima koji je nemaju, kao i onome na što se pozivaju, svim sredstvima namjeravam reći ne, ne, ne, ne, ne. ne, ne.“ ( str. 216) Eto, to je bila Annie Le Brun, koju sam istinski volio kao svjedokinju „intelektualne sabotaže nadahnutu strašću“ u ovom svijetu koji se raspada u svojoj „racionalnoj nesuvislosti“.

November 26, 2024
O furiji iščeznuća

O furiji iščeznuća

Emanuele Severino u Biti nihilizma iskazuje nešto iznimno precizno s obzirom na odnos metafizike i zapadnjačke tehnologije. To je zapanjujući učinak djelovanja biti nihilizma na filozofijske orijentacije kao ideologije i svjetonazorne pozicije koji se može opisati parafrazom jedne knjige Paula Virilioa, Estetika iščeznuća. Umjesto estetike reći ćemo da je posrijedi furija iščeznuća kako, uostalom, glasi naslov jedne pjesničke antologije njemačkoga esejista i intelektualca Hansa-Magnusa Enzensbergera. ʺTrijumf tehnologije jest trijumf nihilizma. Mnogi iz suvremene kulture priznaju tu činjenicu. Ali zapadna kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma. (…) Tehnologijska moć i razaranje svetoga i kerygme ne impliciraju zaborav naših korijena, iako su naši korijeni gradnja u vremenu, a znanost i tehnologija su najrigoroznija konzistentna realizacija ove izgradnje. Budimo sigurni, pustinja raste. Ali pustinja je vrijeme i usud ovog rasta je tehno-znanstveno vladanje nad zemljom. Svi graditelji-vremena koji s Heideggerom, Adornom, Marcuseom, Habermasom, Frommom, Ellulom, Ricouerom i mnogim drugima pripadaju kulturi koja osuđuje tehnologijsku civilizaciju – svi oni koji se opiru rastu pustinje i brane čovjeka i njegovo dostojanstvo nužno promašuju…Filozofija, kršćanstvo, marksizam, umjetnost, su kolosalne olupine ove svagda rastuće pustinje.ʺ (The Essence of Nihilism, Veso, London-New York, 2016., str. 30-31.) Ima samo jedan problem u ovome citatu. Naime, Severino u „kolosalne olupine“ nije uključio i svoju neoparmenidovsku ontologiju. Dakle, da budemo posve bezobzirni i okrutni, ni njegove analize koje su uvijek takve da se ne zna gdje je ta fina razlika spram Heideggera u mišljenju biti metafizike ne mogu uopće biti mjerodavne za suočenje s apsolutno-totalnom Moći tehnosfere, što je tako bjelodano u njegovu razgovoru s Rogerom Penroseom o umjetnoj inteligenciji. No, pustimo sada i Heideggera i Severina i pogledajmo zašto je to tako. Zašto, naime, autentična filozofija koja uspostavlja most između iskona i suvremenosti nema baš mnogo izgleda, ili bolje gotovo da nema nikakvih, u pokušaju tzv. razračunavanja s biti tehnosfere i kao da nužno doživljava sudbinu veće ili manje ‘kolosalne olupine’? Istinska filozofija ne želi ništa od svijeta osim da ga misli tako da ga pusti da bude u svojem sjaju bitka i vremena kao što uvijek i jest. Zato Marxova 11. teza o Feuerbachu nije „istinska filozofija“ jer govori o ozbiljenju filozofije kao metafizike i to kroz praktičnu preinaku biti svijeta. Ovaj radikalni obrat Hegela postaje imperativ suvremenosti. Ali, kad se filozofija realizira u zbilji kao praksa rada kao znanstvena povijest ili još radikalnije kao kibernetika u tehnosferi, što uopće preostaje od filozofije? Znamo da Heidegger već sredinom tridesetih godina 20. stoljeća koristi izraze Besinnung i Denken umjesto tradicionalnih izraza za filozofiju kao metafiziku. Oboje, hrvatski prevedeno osmišljavanje i mišljenje nisu puke zamjene za drevne grčke izraze još od Heraklita, već duboko promišljeni jezični adekvati za ono što mišljenje misli polazeći ne više od bitka kao takvoga, već od zgode-događaja, (njemački Ereignis). Kad se filozofija realizira u energetskome načelu dinamike suvremenosti koje pokreću tehnoznanosti, onda je posrijedi i „imanentna transcendencija“ sadržaja filozofije, dakle osmišljavanja i mišljenja događaja, ali i njezine diskurzivne forme kao što je to filozofijski jezik sa svojim pojmovno-kategorijalnim sustavom. Sadržaj postaje bitno promijenjeni svijet kojeg određuju kaos, kontingencija i emergencija umjesto Severinove neo-parmenidovske postojanosti i vječnosti bitka. Forma postaje sinkretičko-eklektičko-hibridno povezivanje svega sa svačime, preklapajuća logika djelovanja „novoga apsoluta“ bez sustava i metode, odnosno s drukčijim shvaćanjem reda kao kaosmosa, kao što kažu Deleuze i Guattari u Što je filozofija? Iako se slažem sa Severinom da zapadnjačka kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma, to ne znači da je moguće sačuvati sadržaj i formu filozofije u doba koje tehnoznanstveno mijenja ne samo svijet, već i samu strukturu mišljenja kad čovjek postaje „furija iščeznuća“ u tehnološkoj singularnosti. Koliko puta moram ponoviti da filozofija kao mišljenje događaja i kao događaj mišljenja nije ono Isto u svim vremenima, već se ono Isto sadržajno-formalno pojavljuje kao posvemašnja povijesno-epohalna promjena inače ne bismo mogli govoriti o razvitku povijesti i njezinome smislu. Nihilizam stoga više ne shvaćam kao obezvređivanje i ništenje bitka, jer je to odavno već zrak kojeg udišemo i zato je pravo pitanje o kojem ‘nihilizmu’ još treba govoriti ako je već u biti tehnosfere uključen drugi zakon termodinamike s pojmom entropije koji nam ničeanski kaže da „pustinja raste“ i da je taj proces nezadrživ? Moj je odgovor da je nihilizam u trećem poretku kibernetike kao tehnosfere ono nužno i ujedno uvjet mogućnosti drukčije shvaćene slobode koja nam omogućuje da više ne budemo robovi bogova-Boga, prirode i biološke sudbine rađanja u unaprijed određenoj formi individuacije. Ova nužnost i sloboda su modusi izvedbe kontingentnoga događaja, a ne više dijalektičke suprotnosti u smislu one Spinozine omne determinatio negatio est. Ako ima nešto gore od jadnoga pseudo-filozofskoga aktvizma kao utopizma militantnim sredstvima, onda je to kad filozofija postane utjeha nalik kršćanstvu kao utjehi čovjeka u neizmjernoj patnji. No, umjesto „katapultiranja“ u tzv. drugi svijet blaženstva i nade, ovdje je riječ o putovanju vremenskom kapsulom u krajolik „djevičanskoga izvora“. Filozofija ima smisla jedino kad je kao što je to najbolje iskazao Hegel svoje vrijeme sabrano u mislima. Ako je to vrijeme realizacija totalne pustinje koja raste neizmjerno, utoliko gore po deve i beduine u pustinji. Jedino je važno misliti protiv „furije iščeznuća“ tako da se ne bojimo što ćemo postati poput ‘olupine’ na rezalištu brodova povijesti. Problem je u tome što je povijest sama kao „furija iščeznuća“ onaj događaj koji se više filozofijski ne može misliti bez uronjenosti u posvemašnju logiku onog što više nije ni bitak niti metafizika niti čovjek kao subjekt, već samostvaralačka evolucija tehnosfere. Za to gotovo sve tzv. suvremene ontologije nisu uopće mjerodavne i ubrzo će završiti na reciklažnome smetlištu povijesti, da uporabim omiljeni Marxov izraz s novim značenjem.

November 25, 2024
Protiv mistične egzaltacije

Protiv mistične egzaltacije

Vratit ćemo se, dragi moji štioci, u godinu 1796. Tada je Immanuel Kant govorio, ma nećete vjerovati, o ʺsmrti svake filozofijeʺ (der Tod aller Philosophie). Što je pritom stvarno mislio, kako to tumači Jacques Derrida, nije ništa drugo negoli njegova kritika zaogrtanja mišljenja u ruho mistične egzaltacije ili ʺzanesenjačke vizijeʺ (schwärmerische Vision). (Jacques Derrida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, str. 15. S francuskoga preveo Mario Kopić.) No, u knjižici ili traktatu u kojem duhovni otac prosvjetiteljstva usmjerava žalac kritike na ‘maniru ili manirizam’ odavanja neke posebne važnosti koju ti tzv. mistični vizionari pripisuju sebi, vidjet ćete, ima nešto i za nas u najmanju ruku vrijedno spomena. Naime, Kant spominje odmah na početku tog spisa naslovljenoga O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji kako ʺIzgubivši svoje prvotno značenje znanstvene životne mudrosti, ime je filozofije već vrlo rano, kao oznaka za ukrašavanje razuma neobičnih mislilaca, naišlo na potražnju za koju bi ona sada predstavljala svojevrsno raskrivanje tajne. – Asketima je u makarskoj pustinji njihovo monaštvo značilo filozofiju. Alkemičar je sebe nazivao philosophos per ignem. Lože iz starih i novih vremena jesu adepti neke tajne što počiva na tradiciji, o kojoj nam, što je nepovoljno, ništa ne žele reći (philosophus per initationem). Naposljetku, njezini najnoviji posjednici jesu oni koji je imaju u sebi, ali, na nesreću, ne mogu je iskazati i svima priopćiti s pomoću jezika (philosophus per inspirationem).ʺ(Immanuel Kant, O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 69. S njemačkoga preveo Mario Kopić.) Aha, jesmo li sada u posvemašnjem ‘čudu’ da kad idemo turistički u posjet samostanu u pustinji Blace na Braču da zapravo odlazimo razgledati odaje ‘filozofa’, iako smo mislili da ćemo nakon ljetne žege i laganog hodočašća doživjeti već unaprijed pripisano mistično prosvjetljenje. Kant se, uglavnom, izruguje onome što naziva otmjenim tonom u filozofiji njegova vremena iza kojeg stoje različiti ‘diskursi’ misticizma i tome sukladno figure njihovih kvazi-filozofa. No, problem je u tome što već na početku ovog traktata sam Kant gotovo neproblematski koristi za filozofiju u njezinome izvornome značenju izraz ʺznanstvene životne mudrostiʺ. Kad bismo sada, po analogiji naravno, htjeli poigrati se ovim njegovim ironičnim zapisom s tzv. tonom suvremene filozofije, naišli bismo na puno više problema od zaogrtanja ruhom novoga misticizma, jer, priznat ćete, nije baš u trećoj dekadi 21. stoljeća uobičajeno da ponovno navodimo na tragovima logičkoga pozitivizma Carnapa kritiku Heideggerova mišljenja kao ‘pseudo-mitologije ili misticizma bitka’, da ne govorimo o bezobzirnim napadima na Derridu i postmodernizam kao zabludu tzv. socijalnoga konstruktivizma koji umjesto ozbiljnog bavljenja filozofije znanošću nudi beskorisni bućkuriš semiotike i mitopoetike, i još k tome sve to upakirano u jezik nerazumljive igre s etimologijom grčko-latinsko-njemačko-francuskoga. Kao što razabirete, vrli moji zabludjeli štioci, ovo se zacijelo može odnositi i na mene, ali uz jednu malu napomenu. Moje petoknjižje Tehnosfera kao i knjiga Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam bave se, koliko je to uopće moguće, filozofijskom analizom astrofizike, kozmologije i posthumanizma-transhumanizma. Dakle, nisu samo makarsko-brački pustinjaci oni koje sustiže žalac prosvjetiteljske kritičke ironije, već bismo po analogiji s Kantovim vremenom u to duhovno jato mirne duše mogli uvrstiti i sve koji danas na ovaj ili onaj način u svojim promišljanjima kao da prorokuju Armagedon II, bili oni kršćanski mistici i apokaliptičari ili, pak, i neomarksisti i post-dijalektičari Sudnjega dana. I Kantov neobičan mali spis, traktat, i Derridin komentar uz taj tekst iz 1796. godine kao da elegantno zaobilaze prvu rečenicu u kojoj se filozofija izvorno pojavljuje kao znanstvena životna mudrost. Pa, zar je to uistinu baš tako? Zar su predsokratici iz Efeza i Eleje filozofiju i filozofa smatrali spojem znanosti i mudrosti? Znanje je temelj znanosti i u drevnih Grka i u doba Kanta i danas kad zahvaljujući, primjerice biogenetici možemo proizvesti laboratorijskim putem tzv. onkomiša, koji ne postoji u prirodi već je rezultat tehno-znanstvenoga uma. No, problem je u tome da ono što čini bit filozofije a to je mudrost ili sophia, ne može biti jednoznačno shvaćeno ni u doba Heraklita i Parmenida, a niti u naše doba vladavine tehnosfere. Složit ćemo se s Kantom da filozofiju ne smijemo svesti na obrede misticizma niti, pak, jezik dovesti do toga da postane manira ili manirizam bez svojeg temeljnoga cilja da priopćuje znanje i životnu mudrost tako da je, u načelu i tendenciji, svi mogu razumjeti. Međutim, ako je sama faktičnost ipak naposljetku mistika, kako je to rekao netko tko je još više od Kanta prezirao mistagoge i apokaliptičare, a cijenio matematičare i logičare, dakle Wittgenstein, onda bismo, dragi moji ne-mistični štioci, trebali biti u najmanju ruku skeptični prema kritici ne toliko ‘šarlatana i harlekina’ koji se zaogrću pozom filozofije i filozofa da bi nerazumljivošću i metajezikom dospjeli do toga da nam je zapravo jezik u krajnoj instanciji ne-priopćivo sredstvo mišljenja i da je, kako su to dobro znali pjesnici zaumnosti poput Hljebnikova koristeći zvučne i asocijativne kombinacije izvan svake logike, njegovo kraljevstvo u konceptualnoj vizualizaciji umjetne inteligencije dospjelo do svojeg kraja. Filozofija je od samoga početka bila i ‘znanost’ i ‘mistika’ i ‘životna mudrost’, ali to više ne može biti u nadolazećem vremenu. Zašto? Zato što je suvremena znanost u liku kozmologije posve istisnula filozofiju upravo u ono područje koje Kant izruguje kao ʺsmrt svake filozofijeʺ. Filozofija je, primjerice, za astrofiziku od Hawkinga uglavnom tzv. drugorazredna disciplina mišljenja čiji jezik jest zastarjeli govor metafizike kao misticizma i stoga joj ne preostaje ništa drugo negoli da časno izvrši svoj epistemologijski seppuku ili da postane ancila scientiae kao što je u skolastici bila ancilla theologiae. I gdje smo onda prispjeli negoli među novodobne pustinjake koji više ne obitavaju na Braču niti se poput kršćanskih emerita skupljaju u nomadskim izbama Timbuktua, koji u jednoj mojoj apokaliptičkoj pjesmi iz zbirke Uronjeni, Fraktura, Zagreb, 2009., gori u devinome izmetu. Koje li to ‘životne mudrosti’ nude danas neo-sofisti s pozornica društva spektakla gdje prodaju rog za svijeću i navodno radikalno-revoucionarno tvrde da je etičko-politički obrat posljednja tajna komunizma na kraju povijesti? Nikakve, dakako, osim što su i sami svjesni da je filozofija od Sokrata postala ono što se danas popularno naziva deliberativnom demokracijom ili javnom raspravom o svemu, svačemu i ničemu. Pravi će mistici ovo izrugivati, jer uvjereni u posljednju tajnu svojeg znanja o prvim i posljednjim stvarima života u kozmičkoj perspektivi smatrat će da je poput Platona i Lea Strausa bolje mnoštvu govoriti i ʺplemenitu lažʺ negoli ga suočiti s konzekvencijama ʺgole istineʺ koja je čak i za znanstvene pozitiviste zapravo apokaliptična. Lijepo je to izložio Lyotard u eseju ‘Može li biti mišljenja bez tijela?’ u kojem suprotstavlja stav Epikura o smrti i onaj tehnoznanosti o nužnosti entropije naše galaksije i čitavog svemira. Filozofija kao apokalipsa jest s onu stranu svake mistike i misticizma diskurzivna nužnost prosvjetljenja čovjeka koji je ionako odavno odustao od ‘životnih mudrosti’ i zato danas i cvatu svi ti silni samopomoćni priručnici i njihovi ovlašteni tumači poput yogija i shrinkova iz filmova Woodyja Allena. Apokalipsa znači na grčkome otkritost i ono što je odavanje tajne, one stvari koja se ne pokazuje jer mora ostati skrivena iz različitih razloga, kako to vrlo plastično i filologijski precizno kazuje Derrida u svojem spisu koji je dekonstruktivan komentar uz Kantov spis iz 1796. godine. Ono što je za nas posebno važno, jest da Derrida kaže kako apokalipsa uopće nigdje na grčkome i hebrejskome jeziku ʺnema dakle značenje koje je dobila u francuskom i drugim jezicima: značenje strašne katastrofe.ʺ (Jacques Derrida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji, str. 12.) No, baš zato što ova rastvorenost i vidljivost stvari bez tajne ima svoje začudno katastrofično povijesno podrijetlo u jeziku mišljenja, jer kako bi onda Hölderlin mogao pjevati u elegiji Patmos da gdje raste opasnost prebiva i ono spasonosno, pojavljuje se i mogućnost da se ne povratkom Kantu već unatoč njemu filozofija izbavi iz misticizma kao ʺsmrti svake filozofijeʺ. Ovo izbavljenje nije njezin iskorak u mesijansku budućnost koja uvijek ima višak teologijskoga kao u Benjamina i Agambena. Umjesto toga, filozofiji su nužni filozofi koji misle svoje vrijeme drukčije od drugih, kako od znanstvenih pozitivista tako i od metafizičkih mistika svih boja, ali i od životnih mudrijaša u društvu spektakla koji mišljenje u konačnici svode na pitanje psyché a ne mytho-logosa bez kojeg ono što se ima misliti sada i ubuduće doista pada u logopediju asketa i alkemičara kojima se 1796. još tako otmjeno stilski rugao Immanuel Kant. Querit delirius qoud non respondet Homerus ili što luđak pita, na to ni Homer ne može dati odgovor, zar ne, dragi moji znanstveno-životno-mudri i otmjenošću u sva vremena zauvijek obdareni štioci.

November 24, 2024
O kazališnome brodu, tromosti i virtualnim Trojancima

O kazališnome brodu, tromosti i virtualnim Trojancima

Može li brod biti čovjeku utočište pred tjeskobnim prostorom Zemlje? Od svih tehnički savršenih mogućnosti strojeva gibanja jedino je brod univerzalna kuća. Svi su drugi stvoreni samo zbog svrhe putovanja – što prije doseći krajnju točku. Ta vrtoglavica brzine, koja se od pronalaska kotača do space shuttlea odvija poput uzbudljiva filma bez izvanjskih događaja, ima u sebi nešto od svladavanja straha od užasa tromosti. Tamo gdje vlada opsesija brzinom, tromost postaje bit kulture u kojoj živimo kao izmještena bića nesreće. Samo nas još brodovi mogu spasiti, jer je sumnja u neku skrivenu božansku moć spasa nova dogma slobode. Kako doživljamo nesreće uzrokovane brzinom strojeva gibanja ili njihovom krhkošću spram siline prirodnoga kaosa? Automobilske nesreće možda čak posjeduju neku vrstu iluzije seksualnog užitka u simulakrumu svijeta. O tomu pripovijedaju Ballard u romanu Crash i Cronenberg u istoimenom filmu. No zrakoplovne nesreće ne izazivlju nikakvu supatnju. Žrtve su kolektivno anonimne, puki “događaj” bez potresenosti ili emocionalnog šoka. Brodske nesreće posjeduju nešto strahotnije od vrtoglavice pada iz visine u bezdan. Posrijedi je izravni susret ili smrtna prepast s morskom dubinom. Stradanja i nesreće brodova, koliko god ta pomisao bila povezana s ugođajem morbidnoga užitka, još su bliske osjećaju onog ljudskog-odveć-ljudskoga. Zato što brod zbog svoje prirodne “tromosti” oponaša istinsko ljudsko obitavalište ꟷ kuću na moru. Kad potone brod, kao da tone cijeli svijet, epoha, bliske i povjerljive stvari. S Titanicomje potonula ideja napretka. Bila je to divna prosvjetiteljska iluzija o kojoj u svojoj poemi hladno i melankolično pjeva Hans Magnus Enzensberger. Zar još netko osjeća dirljivost ili nostalgiju za padom “lebdeće cigare” nad New Yorkom ꟷ cepelina Hindenburgili nekom zrakoplovnom nesrećom, koja bi imala isti značenjski rang kao potonuće Titanica? Svako je novo tehničko dostignuće u konstrukciji strojeva gibanja pokušaj svođenja mogućnosti nesreće na podnošljivi stupanj statističke zanemarivosti. Konkurencija smrti ima svoje vjerodostojne službenike cinizma. Ako su strojevi gibanja više od strojeva žudnje i snova, onda u takve spada prikaz broda kao krhkoga utočišta pred tjeskobnim prostorom Zemlje. Prijeći te silne vode u noći, zaploviti s kućom bez temelja na pučinu, istovjetno je neponovljivom činu rađenja djeteta iz kojeg proizlaze sve traume i sva sreća. Ako se živjeti ne mora nego tek ploviti, onda je brod idealni stroj žudnje za prekoračenjem ljudske “tromosti”. Zavičaj nije fiksno mjesto, već je poput Pascalove kugle posvuda i nigdje. Toplinu ukorijenjenosti nadomještava neizvjesnost plovidbe. To ne znači da su veliki pomorski narodi više kozmopoliski od kopnenih, ili, pak, manje zatrovani “blut und boden” ideologijom nacionalističke mahnitosti. Biti neukorijenjen, a ipak stvarati iluziju zaštite iskonskog doma, znači biti “na” brodu. Njegov je prostor posljednje utočište pribjegara u želji da se negdje drugdje izgradi prostor intime i zavičajnoga obitavališta: bilo gdje, samo da je izvan ovog svijeta, kako pjeva Baudelaire. Koliko samo izbjeglica i prognanika, neprilagođenih i mahnitih, onih koji poput apatrida uzaludno lutaju morima i lukama u potrazi za ničim i onim što samotnički poput Odiseja traže svoju zavičajnu Itaku! Oni znaju da se više nikad neće vratiti na “isti” otok. Jer sve je u putovanju, ništa u povratku. Hibridne kulture kraja 20. stoljeća prožete su mistikom voda. Savršeno je nebitno odakle dolaze i kamo idu svi ti prokleti imigranti, emigranti, egzilanti, ljudi bez “krova nad glavom” i bez domovina, prepušteni sudbini slijepih putnika na brodovlju što plovi na Zapad, uvijek na Zapad. Jer “ovdje” još uvijek iluzija može postati stvarnost, dok se tamo odakle dolaze ni stvarnost ne može više pretvoriti u iluziju. Brod nije ni metafora, ni simbol, ni alegorijski prikaz ljudske eks-centričnosti u svijetu. Dostatno smo dugo umišljali da smo središte vrtnje oko čega podanički kruže sva druga bića. Činiti od broda književnost ne znači više od umišljaja da fikcija određuje stvarnost. Brod nije ni odraz naše stvarnosti, ni puki predmet tehničke želje za stvaranjem idealne mitske grdosije koja tuče more da bi dosegla nepoznatu luku. Budući da je sve danas poznato i prozirno, ni iluzija kazališnoga broda ne može biti više od poremećene/izokrenute stvarnosti uopće. Ako brod, pa tako i ovaj kazališni, još nešto uopće znači, onda je to samo u nadilaženju svoje zadane tehničke svrhe. Pretvoriti kuću-na-moru u kazališni brod ravno je iluziji preobrazbe brzine gibanja u univerzalnu tromost. Zašto hvarski gradski trg ne bi postao mjestom jedinstvenoga eksperimenta? On zacijelo ne oponaša onaj dubrovački jedrenjak na kojem se igrala utopija revolucionarnog terora i slobode iz Krležina Kristofora Kolumba, nego nakon svih obrata, okreta i vrtloga samožive avangarde smjerno okreće stvari na početak, ptolomejski težeći jedinstvu mjesta, vremena i događaja, stvarajući od antičkog i renesansnoga grada/otoka ꟷ pozornicu broda s izokrenutom palubom? Svijet je izokrenuto zrcalo u kojem beščašće postaje vrhovno moralno pravilo, mahnitost način ophođenja, a obmana kriterij istine o njemu. Zašto bi onda paluba bila drukčija od obmane obmane svijeta? Tragati za nepoznatim bogom, radošću i užitkom igre u takvom prostoru znači prepustiti se tromosti jedne duhovne plovidbe na kojoj vrijeme siplje kroz tijesak bačve poput zgrušana maslinova ulja. Katkad gipko i brzo, katkad teško i polako. Govori se među povjesničarima da je pronalazak brodovlja i njihova tehnička opremljenost u doba iskona zapadne kulture bilo odlučujuće za “civiliziranje” svijeta. Ta žudnja za moći pomoću broda postala je ne samo moguća, već zbiljska. Ovaj su otok grčki kolonizatori prozvali zbog njegova božanskoga sjaja imenom čiste svjetlosti, svjetionika u sredozemnoj ekumeni naroda. Svatko može biti otok nakon proživljena iskustva duhovne samoće. No nitko ne može tako lako žrtvovati sebičnost i lakoću življenja u središtu urbanih vrtloga zbog doživljaja posvemašnje samoće. Ovaj otok je čista postojbina samoće. Kazališni brod mu neće ni podariti ni oduzeti ono bestežinsko stanje tromosti zbog koje umjetnost sebe izjednačava s prostorom svetosti. Namjesto zbiljske plovidbe, plovimo na “mjestu”. Gibamo se a da nigdje ne odlazimo. Oponašamo drevnu mudrost Zenonova paradoksa, vjerujući da je još uvijek moguća praksa blažena negibanja. Svaki privid brzine i događaja što ga konstrukcija prostora kazališnoga broda nameće, neka nas ne plaši. Ovdje je jedino važno biti “na” brodu. Sudjelovati makar i pasivno u eksperimentu razigrane tromosti, bez ikakvih iluzija osim one jedne jedine i stoga bitne: da je svijet pozornica jednog izokrenuta broda, a njegova stalna i povremena posada igrači/glumci univerzalnoga kazališta života. Kad god mislim na samu ideju kazališnoga broda, s onu stranu platonskih špilja i osunčanih šetališta ponad grada mudrosti i ljepote, mislim na one groteskne, mahnite i vedre figure iz Shakespearove Oluje. Svi su oni ovdje poput nenadana bljeska, kao da se stalno iznova pitaju: što bismo mogli drugo činiti osim prikazivati vječni kaos opstanka, tu silnu oluju od koje se poput pribjegara sklanjamo tražeći neko utočište, neki vražji dom, pa makar bio poput pustinjakove kolibe. Tko očekuje od kazališnoga broda tek razbibrigu i ubijanje dosade u ljetnim noćima, a da sam ne propita razlog zbog čega mu ovaj prostor i ova tvorevina toliko pobuđuju strojeve žudnje za ljepotom, ne može biti posve zadovoljan ni sa sobom, a nipošto još i sa suvremenom umjetnošću. Sve teži biti pluriperspektivno, mnogoliko i mnogostruko. Slike, mirisi baštine i povijesti, prizori iz svakodnevice, virtualni svjetovi i mreže, dolasci i odlasci, velika živost gibanja. Pa ipak znamo da iza svega stoji iluzija tromosti. Samo iz nje kazališni brod na ovom gradskome trgu zadobiva smisao. Utonuće u čistu umjetnost života koji se želi skameniti u trenutku samoće i postati samoprikazivalačka moć sna. Tek kad se razapne jarbol i kad se popne na sam vrh, može se vidjeti svjetlost trome pučine. Spektakli razaranja više tu ne znače ništa. Katastrofe i masovne nesreće još manje. Sve je uračunato u igru prikazališta virtualnoga otoka oko kojeg se, možda nipošto začudno, skupina manjih nazivlju ꟷ Vražjim. U sukobu svjetlosti i tmine, anđeoskih tvrđava i vražjeg arhipelaga, u tom manihejskome dvoboju nastaje svijet kazališne vedrine. Kakav god bio u vrijeme prevrednovanja težine kolumbovskoga teškog brodovlja, on iziskuje lakoću premještanja. Ako su brodolomnici ljudi bez zavičaja i doma, onda im ovaj brod što opsjednute mitovima i baštinom grčke kulture podsjeća na ulazak u konzolu Trojanskoga konja znači više od iluzije da stvarnost može postati pozornicom mahnitosti i snova. Oni koji ulaze “na” kazališni brod više nisu ni lukavi Ahejci ni tragični Trojanci. Oni koji ulaze žele vidjeti dalje od dugog negromantova nosa ili Prosperove snovitosti, s onu stranu Vražjih otoka, tamo gdje odavno ne vidješe nikad toliko otvorenog mora, kako zanosno govoraše Nietzsche u Gaya Scienzi. Može li kazališni brod biti više od utočišta čovjeku koji od života traži sve više i više brzine ꟷ sve više i više praznine? U ovom gradu pomisao na nesreću pripada samo ludom apokaliptiku koji poput svakog bolesno umišljenoga pisca umišlja da je Ivan s Patmosa i da će mu otok ostati vječno progonstvo. No, zar se u tomu ne skriva prostor sreće koji uzalud tražimo preko mora?

November 23, 2024
Filozofija kao utjeha?

Filozofija kao utjeha?

Knjiga španjolskoga filozofa života i velikog pjesnika Miguela de Unamuna, O tragičnom osjećanju života (Del sentimiento trágico de la vida) objavljena je 1913. godine. Napisana je briljantnim stilom i uz knjigu José Ortega y Gasseta Pubuna masa smatra se najznačajnijim djelom španjolske filozofije u 20. stoljeću. Slavni profesor filozofije iz Salamanke bio je nesalomljivi protivnik Frankove fašističke diktature. Doživio je zbog svojeg javnoga angažmana za Republiku to da je utamničen, smijenjen s dužnosti rektora salamanškoga sveučilišta, a u doba diktature Prima de Rivere bio je po kazni prebačen na kanarski otok Fuerteventura 1924. godine. Uspio je pobjeći s tog otoka i kraj ove diktature je proživio u francuskome dijelu Baskije. No, nakon što je pet godina poslije ponovno preuzeo dužnost rektora u Salamanki, dolaskom frankista u ljeto 1936. godine smijenjen je s te dužnosti i još jednom mu je kazna bila kućni pritvor i uskoro je i umro. Veličajna hrabrost očitovala se tijekom njegova života u tome što je slobodu i umjetničko djelovanje pretpostavio svim drugim duhovno-političkim svjetonazorima, od znanosti do religije. Ono što Unamuno i danas znači ne samo za sve kulture u kojima je španjolski jezik vladajući, već i za suvremenu filozofijsko-književnu analizu duha vremena zacijelo proizlazi iz njegove usmjerenosti spram dramatske jezgre života u čovjeku od krvi i mesa, u čovjeku koji besmrtnost duše ljubi toliko da ne može prihvatiti niti dogme religije, niti skepticizam moderne filozofije, a niti znanstvenu vjeru u objektivnu istinu svijeta. Knjiga koja u naslovu ima tragično osjećanje života polazi od postavke da čovjek biva ili postaje namjesnikom ljudskosti, a da to nije tek pukim činom rođenja. Ovaj anti-esencijalizam danas je posebno na cijeni i na prvi pogled ne razlikuje se mnogo od egzistencijalnoga obrata Sartrea, pa sve do Deleuzeove ontologije postajanja. No, glavni je problem Unamunove rasprave u sukobu između duše i razuma, odnosno onog mitopoetskoga i racionalnoga. Sam je diskurs knjige bio toliko omiljen među intelektualcima prije 2. svjetskog rata da je ova knjiga postala kultnim djelom, osobito za filozofske personaliste, poetski usmjerene mislioce i uopće za sve kojima je vrhunski stilizam bio duhovna okrepa u doba pomračenja svih ljudskih vrijednosti od dolaska fašizma do kraja 2. svjetskoga rata. Ono po čemu Unamuno postaje i naš suvremenik nije nikakva nova teorija tragedija koju je razvio. Umjesto toga valja ukazati na njegovo shvaćanje problema besmrtnosti duše, problema koji je bio i u samoj jezgri Kantove metafizike subjektivnosti, i koji se na paradoksalan način pojavljuje u tradiciji racionalnoga mišljenja od grčkih epikurejaca, skeptika do Spinoze. Kad Unamuno, dakle, navodi Spinozu kako svaka stvar ulaže napor da bi se održala na životu neodređeno vrijeme, onda je jasno da ništa živo ne želi umrijeti, već živjeti vječno. Taj spinozijanski Conatus ili snaga proizlazi, kako je poznato, iz supstancijalne moći Boga koji nije nigdje izvan ovoga svijeta, već je u njemu imanentno, u formi materije. Koliko god da je Unamuno filozof života i kritičar svakog materijalizma i ateizma, on istodobno pokazuje da je problem Spinozine filozofije u tome što u tragičnome dvojstvu uma i vjere želi očuvati filozofiju kao utjehu protiv nemogućnosti otklona božanskoga iz svijeta. Ovaj njegov panteizam, reći će Unamuno, naposljetku nije ništa drugo negoli ateizam. ʺI imali su pravo oni koji su Spinozu nazivali ateistom, njegov je bio najlogičniji, najracionalniji. …I precizno govoreći, razum je neprijatelj života.ʺ (Miguel de Unamuno, O tragičnom osjećanju života, Alfa, Zagreb, 2002., str. 71. Sa španjolskoga prevela Ana Maria Bogišić) Problem besmrtnosti duše ne može se razriješiti na tlu opreke vitalizam i materijalizam, idealizam i materijalizam, senzualizam i materijalizam itd. Iz jednostavnog razloga što Spinoza kao knez filozofa, kako ga je okarakterizirao Deleuze, uvodi u promišljanje nešto uistinu ‘heretično’ kao što je to autonomnost tijela onkraj opreke duše i duha. Unamuno je, s druge strane, mislilac nesvodive životnosti egzistencijalnoga obrata koji mora na ovaj ili onaj način pretpostaviti postojanje Boga, pa makar postulatorno, poput Kanta, da bi imao razloga za svoju bezuvjetnu kritiku religije kao dogme, filozofije kao skepticizma i znanosti kao pozitivizma koji uzima čovjeka kao sredstvo, a ne kao svrhu ili cilj svekolikog postojanja. Preostatak ovog mišljenja o tragičnome osjećanju života jest upravo u nemogućnosti da se besmrtnost duše dokaže teologijski ili kao apsolutna istina kršćanstva. Uostalom, objava nije nikakav racionalni dokaz o postojanju Boga, već i-racionalan događaj s kojim mišljenje mora otpočeti upravo zato što je, da paradoks bude potpun, situirano u tijelu koje kao i svaka stvar teži biti na životu neograničeno vrijeme, kako je to formulirao Spinoza u njegovoj Etici. I što onda imamo i danas, unatoč hiper-racionalnome pokušaju posthumanizma i transhumanizma da besmrtnost duše realizira u besmrtnosti posthumanoga tijela? Ništa drugo negoli aporiju mišljenja iz koje onda nužno mora nastati tragično osjećanje života zbog toga što je besmrtnost kao sveopća racionalnost tijela bez duše ili nedostatka životnoga poriva za borbom koji pretpostavlja smrt kao konačnu granicu. Naime, vitalizam teži besmrtnosti duše upravo zato što je tijelo smrtno i uzda se u ovaj ili onaj način vječnoga života poput Dantea i španjolskih vitezova od kojih je jedan, onaj bistri od Manche, nasrtao na četu vjetrenjača iz duhovnoga poziva, a ne iz moralne dužnosti. Tome usuprot, spinozistički materijalizam ili ateizam teži besmrtnosti tijela kao realizirane duše u ovosvjetovnosti i nailazi samo na muku i očaj ljudske egzistencije poput samog Spinoze, odbačenog od židovske i kršćanske zajednice Nizozemske svojeg vremena. Imamo, dakle, aporiju koja proizlazi otuda što ni život ni smrt nisu više pitanje tragičnoga osjećaja, već samo i jedino pitanje je li besmrtnost uopće vrijedna mišljenja u bilo kojoj formi ako je njezina istina u agoniji jednog te istoga u preobrazbi stanja ii ako je njezina istina u ovjekovječenju onog što Heidegger i Sutlić 1967. godine nazivaju stabilnošću u promjeni? Unamuno je na kraju knjige priznao da je imao za sumislioca i sugovornika Bergsonovu filozofiju tzv. spiritualističke obnove, koja je u biti ʺmistična, srednjovjekovna, kihotskaʺ (str. 245) No, nije li paradoks da je upravo bergsonizam kao realizirani spinozizam u Deleuzea ništa drugo negoli kraj svake tragedije bitka uopće i to zato što materija može misliti i osjećati, emanirati energiju i biti prožeta vizualizacijom duše i duha u njezinome kinematičkome obličju? Život postaje zbiljski ovjekovječen u težnji da dosegne besmrtnost samo onda kad je postao film. Unamuno je mislilac iz jednog jučerašnjega svijeta, ali s lucidnošću promišljanja bitnih pitanja suvremenosti koja nisu izgubila vjerodostojnost ni u ovom vremenu digitalnoga zaborava. Ipak, nije li najzagonetnije baš to što mi više nemamo nikakvu misao o tome što bi to bila tragedija danas, a još manje što bi to značilo tragično osjećanje života?

November 22, 2024
O „endizmu“, „futurizmu“ i „aktualizmu“

O „endizmu“, „futurizmu“ i „aktualizmu“

Zanimljivo, kineski filozof i kibernetičar, Yuk Hui, autor izvrsnih studija o umjetnoj inteligenciji, rekurzivnosti i kontingenciji u svojem prilogu za tematski blok Europskog glasnika, br. 28/2023. o umjetnoj inteligenciji naslovljen Eshatologija ChatGPT-a, u zaključnim postavkama snažno se trsi razačunati s tonom diskusuje koji pripada klasičnome diskursu kulturnoga pesimizma glede budućnosti čovjeka u doba tehnosfere. Pritom gotovo ironično uzima u obzir postavke o kraju povijesti Kojèvea i Fukuyame, iako ne navodi da je potonji u gotovo konzervativnome duhu napao transhumanizam kao ‘najopasniju ideju’ suvremenosti. No, nije samo on u tome usamljen, već je isto tvrdio i Habermas bojeći se da će posthumano stanje vladavine tehnosfere uništiti utopiju liberalnog javnoga razuma u smislu modernog konsenzusa demokracije i deliberacije. Hui, međutim, uzima Kojèvea i Fukuyamu kao paradigmatske „endiste“ i „kulturpesimiste“ čija struktura mišljenja odgovara ideji kraja i realizacije metafizike u eshatologiji povijesti. Umjesto ekonomije i politike, sada je narativ ove eshatologije postao nedvojbeno tehnologija u formi umjetne inteligencije, koja za privrženike „endizma“ ima apokaliptičke konzekvencije za čovjeka i njegovu povijest uopće. Uglavnom, da skratim, filozof rekurzivnosti i kontingencije, iznimno upućen u matematiku i kibernetiku kao i u autore koji su i meni ključni za razumijevanje biti geneze tehnosfere poput Simondona, Wienera i Günthera, zauzima „realističku“ epistemološku poziciju i kaže da je potrebno sagledati sve mogućnosti koje AI donosi u korist i za boljitak čovječanstva u neposrednoj budućnosti, a ne žaliti za metafizičkom prošlošću ljudske herojske egzistencije ili, pak, zanositi se futurizmom Kurzweila i Moraveca i idejom tehnološke singularnosti. Na prvi pogled, čini se da je Hui blizak nekoj varijanti ontologije kibernetičkoga realizma, gotovo pragmatizma. Ali, pritom ostaje nejasan kritički stav spam transhumanista, jer i Max More u svojim postavkama kao futurist i skeptički singularist nije posve uvjeren, poput Kurzweila, da će put spam apsolutne singularnosti u cijelosti biti „gladak“ i bez rezova i rizika pada u bezdan ljudskoga atavizma u formi religioznih ekstremizama i njemu sličnih dogmi nazatka. Ono što Hui zagovara, dakle, pretpostavlja kritiku „konzervativizma“ i „futurizma“, te uvid u složenost funkcioniranja umjetne inteligencije u današnjem stanju razvitka znanosti i tehnologije. Ovaj prizemljeni stav spram „aktualizma“ može imponirati analitičkim filozofima i robotičarima, ali u sebi skriva sljedeću filozofijsku problematičnost. Ponajprije, unatoč očevidnih razlika u pristupu, i Kojèvea-Fukuyame i Kurzweila-Morea, i „endista“ i „futurista“, postoji unutarnja sveza između prvih i potonjih u tome što polaze od metafizike kao eshatologije. To znači upravo ono što je Heidegger u jednom svojem predavanju o Anaksimandru izričito pokazao, naime, da je metafizika povijesno poslanstvo i sudbina onog što je u iskonu mišljeno kao poiesis i téchne. Stoga „vjera“ u smisao ili značenje povijesti kao napretka i razvitka svijesti o slobodi, da to kažemo hegelovski, nužno ima i spoznajno-teorijski i „svjetonazorni“ aspekt mišljenja kao uputstva za dosezanje krajnje točke povijesnoga tijeka. Povijest je, dakle, teodiceja u oba svoja značenja, svetome i svjetovnome. Spasonosno dolazi iz budućnosti nakon kraja povijesti, ali problem je što u svakoj utopiji tehnološke singularnosti ono biološko u čovjeku više nema svoje mjesto ili je, pak, posve zastarjelo, pa „čovjek“ u posthumanome stanju više ne iskazuje humanističke ideale grčke paideiae ili renesansnoga humanitas, već postulate i maksime tehnosfere kao kibernetičkoga sustava proizvodnje, razdiobe i kontrole informacija. Uglavnom, i „endisti“ i „futuristi“ iz različitih misaonih perspektiva ne sumnjaju u smisao povijesti, štoviše, oni povijest smatraju dovršeno-nedovršenom avanturom kozmičko-ljudsko-strojne evolucije. Zbog toga oscilacija između pesimizma i optimizma označava spor oko biti čovjeka. U prvoj verziji riječ je o njegovu kraju kao metafizičkome biću utemeljenja u zemlji i biološkim izvorima egzistencije, a u drugome o njegovu prelasku u „duhovni stroj“ kojim se povijest otvara kao putovanje spam tehnološke singularnosti. Što Hui može ponuditi kao misoanu alternativu ovoj post-i-trans-metafizici telosa povijesti drugo negoli simondonovsko-delezovsku kibernetiku rekurzivnosti i kontingencije. To znači da uvid u „eshatologiju ChatGPT-a“ nužno mora pretpostaviti da nikakav „aktualizam“ ne može biti misaono moćniji od pogleda u budućnost kao novu sadašnjost koja je već tu i koja se samo sporije ili brže razvija po „planu imanencije“. Ljudi će i dalje biti tu, ako nas ne uništi prirodna ili kozmička kataklizma, ratovi do istrebljenja i supervirusi, samo što će biti više nalik robotima i androidima, više će imati čipova u mozgu i više će komunicirati vizualizacijom negoli jezikom kao instrumentom sporazumijevanja. Hui, naravno, dobro zna kako je već Simondon tehničke objekte shvatio dvoznačno, i kao produžetke ljudskoga i kao autonomne objekte neljudskoga. Zato je problematično u njegovu „aktualizmu“ ništa drugo negoli tzv. mudar pragmatizam kojim se uvijek može ironično i skeptički oduzeti pravo konzervativicima da nariču nad sudbinom čovjeka u doba tehnosfere, te s s druge stane podrezati Ikarova krila neumjesnome tehno-singularizmu kao futurizmu. No, metafizika kao bit povijesnoga telosa nastavlja djelovati i nakon svojeg kraja u kibernetici, kako sam to pokazao još u svojoj knjizi Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., baveći se Heideggerom i Deleuzeom. Umjesto bitka, bića i biti čovjeka, umjesto zakona kauzaliteta i načela teleologije, metafizika se u svojoj duhovnoj preobrazbi nastavlja u onome što Whitehead i Deleuze nazivaju postajanjem i događajem. Promjena kao bit procesne kozmologije uključuje i promjene u biti stroja, pa ChatGPT nije ništa drugo negoli dokaz postavke Raya Kurzweila o nastanku prvoga ‘duhovnoga stroja’ s tendencijom samoučenja i samoevolucije, a ne onoga što Hui, doduše korektno na tragovima Simondona i svojeg mentora Bernarda Stieglera, autora filozofske trilogije Tehnika i vrijeme, nastoji ‘aktualizirati’ tvrdnjom da je sve neizvjesno, da strojevi mišljenja nisu do kraja izašli iz nemogućnosti tehno-samosvijesti prema Gödelovu teoremu i da ono što na sadašnjem stupnju razvitka nudi AI valja „koristiti“ u svrhu poboljšanja društvenih, estetskih i etičko-političkih uvjeta života ljudske civilizacije. Ma, nitko to ne spori, zar ne, ali pravo je pitanje ono koje proizlazi iz metafizike kao eshatologije i soteriologije AI-a, a ono glasi: čemu uopće tehnosfera ako je njezina „bit“ u transformaciji ljudskoga u neljudsko i uspostavljanju drukčijeg mišljenja od kazivajućega i mitopoetskog u apologiji tehničke slike i njezine ‘racionalne intuicije’? Ne možemo ovo potisnuti u zaleđe i reći nas „sada“ zanima samo kako pragmatično koristiti AI u svoje svrhe, ako je nedvojbeno da tehnosfera nadilazi i sve „endizme“, pa čak i „futurizme“, a „aktualizmi“ su ionako samo ono što brzo prolazi i već je sutra zastarjelo, unatoč inače korektne analize kibernetičke ontologije i njezinih konzekvencija za društvo, politiku i umjetnost danas. Ali, u onom predavanju o chreonu-arché-apeironu u Anaksimandra, (Vidi o tome: Žarko Paić, ‘Mišljenje i stvaranje: Arché-Ergon-Autopoiesis’, u: Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 431-456.) Heidegger ne misli pojam eshatologije u skolastičko-novovjekovnome smislu kako ga tumači Karl Löwith u spisu Svjetska povijest i događanje spasa na koga se Yuk Hui poziva. Usput, ni židovsko shvaćanje eshatologije koje je filozofijski obnovio Jacob Taubes u knjizi Zapadna eshatologija nije ono koje Heidegger ima u vidu. Ono izvorno, grčko shvaćanje ne polazi od apsolutne budućnosti kao kraja povijesti, već od samoga izvora, početka-začetka, od arché. Nije problem u kraju i budućnosti povijesti, već u njezinome početku kao sudbinskome poslanstvu koje ChatGPT dovršava tako što postaje nastavak računajućega mišljenja drugim strojnim sredstvima, „ono“ što može uskoro biti „Ja“ kao drugo „Ono“. Umjesto Freudove formule za psihoanalizu, valja kazati ovo kao formulu za budućnost tehnosfere: Wo es war, soll Über-Ich werden!

November 21, 2024
Glas u tami

Glas u tami

Sve ovo što je umjesto uzvišenosti božanskoga kao mysterium tremendum et fascinans profanirano do tehnološke fascinacije estetskim objektima koji iz dana u dan postaju sve više „ljepši“ i „brži“ od svojih prethodnika odjednom i nenadano može propasti u najdublji bezdan ništavila. Znao je to iznimno dobro najznačajniji teoretičar medija Marshall McLuhan kad je u svojoj epohalnoj studiji Razumijevanje medija za uvjet mogućnosti nastanka i vladavine radija i televizije i u tendenciji tzv. elektronskih medija uspostavio fizikalni razlog postojanja naše tehničke civilizacije ꟷ električnu struju. Što se događa sa sustavima informacija-komunikacija kad nestane struje u nekom transformatoru ili kad se iscrpi zaliha energije u bateriji stolnoga računala? Ništa. Nastane mrak i zavlada ništavilo. Sve prestaje „funkcionirati“. Kad nema ovog uvjeta mogućnosti svjetsko-povijesnoga „osvjetljenja“, kad se uruši svemir u svojoj crnoj rupi i izgubi se signal kojim Internet omogućuje da telematska društva uopće mogu postojati, da djeca budu ushićena a starci fascinirani ovom interplanetarnom energijom koju je i papa Ivan Pavao II, a koji je inače doktorirao iz filozofske antropologije Maxa Schelera i bio dramski pisac i glumac, blagoslovio pred kraj života kad je naučio slati mailove i kazao u jednoj homiliji „Hvala ti, Bože, na internetu!“, kad dođe taj blackout ili istinski Sudnji dan za nas slobodne robove tehnosfere, vratit ćemo se konačno „samima sebi“ i bit će to gore od bilo koje Božje kazne ili strahotnoga usuda. Umjesto one Baudrillardove „interaktivne samoće“ na Mreži svih mreža, nastupit će doba mračne primordijalne samotnosti u njezinoj gluhoj tišini i najmračnijoj tmini uopće. Ostat ćemo osuđeni na iskon i izvornost „drugoga početka“, ne onog koji je misaono zazivao kasni Martin Heidegger, svjesni da smo sada iznova u mrklome mraku kaosa i Ur-Welta, i da se više ne možemo pouzdati ni u kakvu medijalnu pomoć tehnosfere niti tehnologije koja joj je prethodila, već jedino i samo vlastitome dispozitivu sjećanja s kojim jezik stvara horizont svijeta kao prostor-vrijeme mišljenja iz biti mitopoetskoga kazivanja „na“ bitak sâm. Je li, dakle, neka fatalna katastrofa u samoj „biti“ tehnosfere i to kao njezina latentna mogućnost raspada kibernetičkoga četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije drugi „uvjet mogućnosti“ povratka povijesti iz duha jedne elementarne ugroženosti ljudske egzistencije? Svojim sam studentima morao ispadati čudakom i ekscentrikom iz jednostavnog razloga što sam govoreći o Platonu i Deleuzeu, alegoriji o špilji i virtualnoj aktualizaciji u promišljanju slike-pokreta i slike-vremena u filmu, pred sobom na stolu imao samo knjige i časopise, a na projekcijskome platnu nije bilo nikad ništa. Nikakve slike, a predavao sam im o povijesti slike od mita i religije do moderne i suvremene teorije slike (vizualni studiji i Bildwissenschaft). Nije im bilo lako, priznat ćete. Naraštaju digitalnoga doba koji društvene mreže poznaju bolje od samih sebe uskratiti temeljnu strukturu i matricu svijeta čiji prolom biva omogućen prolomom informacija u stalnome kruženju interaktivnosti kao mantre i kao stvarne rekurzivnosti onog što je još preostalo od iluzije društvenosti društva, to je naprosto iritantno i tiranijski, zar ne? Objašnjavao sam im čitav niz godina jedno te isto: da zamisle situaciju ovog ontologijsko-egzistencijalnoga Unfalla i da se pokušaju poistovjetiti sa stanovnicima Platonove špilje kako bi im još zornije postalo bjelodano da je veličina ljudskoga mišljenja u „slikovnoj imaginaciji“ koja nije oponašanje već viđenoga na ekranu koji predstavlja naš „svijet“, nego proizvođenje (poiesis) onoga čega nema u stvarnosti pred nama i iza nas. Samo zahvaljujući glasu u tami kojim se jezik iznova obraća ljudima kao Drugima, a to znači i svim drugim bićima, još uvijek možemo očuvati tragove ljudskosti, pa makar i u stanju elementarne suosjećajnosti, dodira i osjetilnosti bez ikakve pomoći onog što nas je povijesno dovelo do najčudovišnijih vrhunaca i razine tehno-autopoiesisa i do prelaska iz stadija postbiološke evolucije u homo kybernetesa kojemu iz mozga vire senzori i ticala za hvatanje informacija iz okolnoga tehničkoga svijeta (Umwelt). Moji studenti su se s vremenom navikli na to da im slušanje umjesto gledanja, govor umjesto slike, omogućuje da razumiju najteže problema i pitanja odnosa jezika i slike u mišljenju ne samo Heideggera i Wittgensteina, već i Paula Kleea i Stelarca. Rijetki su, doduše, i nastavili istim putem kao i „moj“ glas iz tame kojemu su možda i „vjerovali“ da je jedino taj put smislen i vjerodostojan, a sve drugo ispod razine za koju se isplati živjeti i možda promašiti ovaj jedini život i to potpuno. Giorgio Agamben u fragmentu naslovljenome „Posljednje poglavlje svjetske povijesti“ (v. Goloća, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 155-157. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić) govori o modusima neznanja koje počesto ignoriramo, a ne i znanju koje kad je ispunjeno kao u Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti biva izjednačeno s bitkom kao supstancijom-subjektom apsoluta. No, neznanje, to je ono što Agamben pronalazi u Kleistovu shvaćanju te posljednje zone povijesti kao plesa. Ono što više nije predmet uma, već se u svojoj izvornoj duhovnoj tjelesnosti odvija kao ples u tami jest govor s kojim se čovjek pokazuje kao biće slušanja Drugoga. Znati proizlazi iz ne-znanja o svijetu i to je ono što je u suvremenoj književnosti usavršio Samuel Beckett svojim anti-dramama i Tekstovima nizašto. Čak onaj koji ne sluša Drugoga već samo vlastiti glas samoljublja i samooglušivanja na govorenje Drugoga zna da je glas uvjet mogućnosti slušanja i da je to najveća mogućnost istinske „komunikacije“ uopće. U početku bijaše glas iz tame, i taj glas bijaše svjetlo i razbor, strepnja i užas, razotkrivanje svijeta i njegovo konačno zastiranje. Slušati glas u tami znači biti otvoren spram nesvodive tajne suočenja mišljenja i bitka poput prvih grčkih predsokratskih čudaka bez kojih ni Vi ni Ja ne bismo imali nikakva smisla, a naša egzistencija bila bi puko životarenje ili življenje posvećeno izvanjskim stvarima jela i pila, gole moći tjelesnosti i posthistorijske ravnodušnosti u kojoj misleći stroj tehnosfere obavlja sve nužne operacije, a Mi sjedimo pred ekranom i buljimo u svoju fascinantno ispunjenu ispraznu prazninu. U hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, u nezaboravnome romanu Ranka Marinkovića, Kiklop, kojeg je u TV-seriji vizualizirao Antun Vrdoljak s nekoliko upečatljivih scena u kojima jedan od amblematskih likova kao što je Maestro, a igra ga uistinu maestralno Ljuba Tadić, na šanku birtije koja nalikuje simulakrumu Platonove špilje objašnjava zdvojnome intelektualcu Melkioru Tresiću uz čokanj lozovače temeljnu razliku između Aristotela i civilizacije koja je stvorila električni dalekovod kao svoj najviši duhovni orijentir i sredstvo komunikacije. Maestro impresivno i sugestivno govori ovako kao što ću ga uglavnom prepričati bez imperativa vjerodostojnosti, jer svako je prepričavanje nova verzija nastanka i propasti našeg svijeta imaginacije i istinske stvarnosti. „Dragi Eustahije, vidite… stari su Grci kao mudar narod mislioca i pjesnika stvorili mitske heroje i polubogove, a Homer im je podario ono što nazivamo umjetničkom religijom. Stvorili su ideju polisa kao savršenoga grada Sunca u kojem ljudi slobodno govore Drugima istinu o njima samima, uzvišeno i banalno, kakav već život ionako jest. Aristotel je u svojoj pohvali peripapetike kao škole mišljenja u hodu, lutanju, šetnji gradom, bio onaj kojemu nije trebala ispomoć ovog našeg modernoga čudovišta iz kojeg nastaje električna energija da bi mogao misliti. I što imamo danas? Znanost i nadmoćnu tehnologiju, ali mudrosti više nema, dok se Aristotel nalazi u svim fusnotama nadrifilozofa koji štancaju svoje knjige o svačemu i ničemu a da nisu razumjeli ni čemu uopće mišljenje ni zašto je smisao ljudske egzistencije u iskustvu slobode koju nitko i ništa ne može potkupiti ni za suho zlato. Eto, moj dragi Eustahije, tako je s time, a noćas ću Vas odvesti do sebe, u svoju malu izbu i špilju u kojoj obitavam noću i ponekad danju, da vidite kako moj „posljednji šmrk“ doseže luk vječnosti. Vidjet ćete, bit će to zabavno!“ U suvremenoj književnosti, već sam u jednom davnome eseju to istaknuo, Marinkovićev prikaz Maestrova samoubojstva, ali i Tadićeva fascinantna gluma u tom prikazu „posljednjega šmrka“, kad nakon ispijenog „fasla“ piva ode na balkon i pomokri se na žice s bandere kojom prolazi električni vod, predstavlja nesumnjivo najveći vrhunac ironije umjetničkoga performansa protiv neljudskoga svijeta tehničke mašinerije kolektivnoga opstanka. Pročitajte taj dio iz romana i pogledajte po tko zna koii put tu scenu iz TV-serije i uvjerit ćete se da je to što govorim naprosto tako i drukčije biti ne može. Maestro je Glas iz tame kao što je bit ljudske slobode i njegove ekscentrične samotnosti u ovome napuštenome svijetu u osluškivanju glasova druge i drukčije povijesti od ove koja se naposljetku svodi na pitanje funkcionalnosti jednog „čudovišta“ koje nije ni sablast ni prikaza, ni Alien niti Golem, već ono „ništa“ što omogućuje življenje u svijetu posvemašnje zastarjelosti čovjeka, kako je to pisao još Günter Anders, tvrdeći da je sustav aparata-medija koji nas okružuje i pretvara nas u instrumente svoje tehničke volje za moć „oslobođenje“ od izvorne slobode odluke kojom čovjek biva više od životinje i manje od božanskoga bića naprosto oživotvorenje nihilizma i ništa više. Glas iz tame odjekuje među zidovima kao prvi i posljednji trag smisla bez kojeg ni filozofija ni poezija ne mogu propasti u bezdan sve dok osluškujemo kako šum vjetra i treperenje trave, huk mora i udar valovlja u obalu nisu samo zvukovi iz nekog izvanjskoga svijeta, već ono duboko i otajstveno u svojoj ljepoti i uzvišenosti kao mysterium tremendum et fascinans.

November 20, 2024
Pisanje kao putovanje

Pisanje kao putovanje

S Michauxovim stihovima otpočinje moj ogled „Knjiga za zombije: O programiranoj budućnosti i pisanju bez posljednje svrhe“ u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., str. 255-281. Evo ga, navodim ga iznova: „O svijete, svijete zadavljeni, hladna utrobo! Čak ni simbol nisi, nego ništavilo…“ No, pustimo za sada objašnjenje moći utjecaja njegova stiha koji u svojoj simboličkoj višeznačnosti otvara prostore nemogućnosti izlaska iz takvog „svijeta“ koji više uopće nema značajke onog što „svijet“ označava u izvornosti nabačaja. Jer „svijet“ nije ograničen ni zemaljskom granicom niti se oslanja na nebeske sfere. Ono što „svijet“ jest proizlazi iz horizonta smisla i povijesno se razvija od grčke ekumene do svjetsko-povijesnoga prelaska svih opstojećih granica. Kad „svijet“ gubi svoju svjetovnost i postaje globalno-planetarna mobilizacija znanosti, tehnologije i kapitala, više ništa iz jezika ne emanira svjetlost i svjetskost svijeta: on je prestao biti „čak i simbol“ i dospio na razinu ništavila. Henri Michaux, francuski pjesnik i esejist, te slikar koji je 1978. izložio u Parizu i New Yorku svoja upečatljiva i posve jedinstvena djela, rođen u belgijskome gradu Namuru (1899. – 1984.), autor Barbarina u Aziji, Ekvadora, Miserable Miracle i mnogih drugih imaginarnih i stvarnih putopisa i zbirki poezije, pripada onoj liniji europskih modernista usmjerenih u prostranstva svijeta onkraj granica tradicionalnoga Zapada (uz Lautréamonta, Artauda, Segalena, St. John Persea). Njegova putovanja Južnom Amerikom i Azijom obilježena su idejom dvoznačne sudbine ovog svijeta: s jedne strane želje za osvajanjem onog nepoznatoga i egzotičnoga što pripada stranosti/tuđosti koja oduvijek bijaše misterij u načinu mišljenja Zapada, ali i svjedočanstvo gubitka smisla onog što nazivamo upravo zavičajnim i iskonskim obitavalištem „našega svijeta“. Putovanja su stoga stvarni izbačaj u ono „novo“ i imaginarno otvaranje prostora-vremena kakvo ne postoji u zbilji. Nije nimalo začudno da je, kako to tvrdi Zvonimir Mrkonjić u pogovoru ove knjige, bio smatran „jedinim pravim nadrealistom iako s nadrealističkim pokretom nije imao veze“. (str. 92) To se odnosi i na apologiju mašte od koje se sastoji ne samo njegova poezija, već i eseji, a ne smijemo otkloniti ono čudovišno i prožeto poniranjem u podsvjesno/nadsvjesno kad je riječ o iskustvu uzimanja meskalina kao droge koja izaziva halucinacije, što je opisao i Antonin Artaud u svojem Putovanju zemljom Tarahumare. Michaux u knjizi Miserable Miracle, a englesko izdanje otpočinje s predgovorom meksičkoga pjesnika Octavia Paza, govori o upoznavanju sa svijetom znakova i simbola onkraj racionalizma i scijentizma. Unutarnji krajolik s kojim se rasprostire ova imaginarna „geografija mašte“ za Michauxa predstavlja nešto ipak posve drukčije i krajnje neobično. Naime, u njegovu kazivanju spajaju se iskustvo nadrealnoga i oniričkoga s onim zbiljskim kao komičnim. Zar nam to ne pokazuju stihovi iz pjesme, gotovo ironična naslova, Budućnost. „Nekroze, krvoprolića, proždiranja, Ljigavi, umrtvljeni, gnjidavi, Kad se med počne kameno grumeniti, Kada sante budu krvarile, Kad izbezumljeni Židovi budu žurno iskupljivali Krista, Kad Akropola i kasarne budu pretvorene u kupus, Pogledi u šišmiše ili u žičane ograde, kutije čavala, Nove ruke u plimu… (…) O, praznino! O, prostore, prostore neraslojeni…O, prostore, Prostore! (str. 29-30) Već je ovdje prisutno ono što je zaštitni znak filozofije egzistencijalizma poput riječi-znakova-simbola ništavila, praznine, otuđenja. No, Michaux ih rabi na onaj način koji nadilazi svako svođenje na logiku apsurda i paradokse lomnosti egzistencije. Putovanja su nužnost postojanja u svijetu koji više nema svoje postojbine i sve se pojavljuje baš onako kako to mudri i ironični Jorge Luis Borges kazuje o Michauxu: Mi uopće ne znamo pripada li svemir stvarnom ili fantastičnom žanru. Nije, dakle, potraga za „unutarnjim krajolikom“ ujedno i potraga za prostorom koji se rasprostire i kad sve jednom „u budućnosti“ dospije do krajnjih ishoda praznine. Francuski je romantizam bio lutalačka opsesija s Istokom, otkrićem dalekih zbiljskih i imaginarnih prostora i to nećemo moći razumjeti tek kao rezultat francuskoga kolonijalnoga prodora i osvajanja prostora u Africi, na Bliskome i Dalekome Istoku. Moderni francuski pjesnici istinski su navjestitelji otkrića Drugoga, od Arthura Rimabuda do samoga Henrija Michauxa. Razlika je ipak u načinu kojim se nepoznato i tajnovito u prostoru misli i iskazuje jezikom. Nema nikakve dvojbe: taj je jezik svetkovina simbola i metafora, ono što je nadrealizam jedini ostavio u nasljeđe pjesništvu kao sinkretičkome putopisu u kojem i zemlje i ljudi, i mora i pustinje, i ono glatko i ono poprečno-prugasto kako to osmišljavaju Deleuze i Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa, poprimaju ono što sam pjesnik naziva „egzorcizmom lukavstva“, jer se sve na zemlji izjednačava i postaje homogeno i prazno, te ne preostaje drugo negoli pjevati ovako kako to Michaux čini u amblematskoj pjesmi u prozi Pjev u labirintu. „Došlo je kruto Doba, kruće od tvrde sudbine čovjekove, Došlo je Doba. Učinit ću od njihovih kuća mjesto ruševina, reče jedan glas. Učinit ću od njihovih lađa koje plove po vodi kamenje koje brzo tone. Učinit ću od njihovih obitelji prestravljene horde. (…) Učinit ću da smrt lebdi u istini i u stvarnosti, i jao onome tko se bude nalazio pod njezinim krilima. (…) Turobni, turobni mjeseci! (…) Turobni…i ne okončani. (str. 82-83) Michauxov „svijet“ pripada apokaliptičkim sjenama civilizacije Zapada i poetskim simbolima koji prate i bilježe sve mijene u jeziku kojim se suvremeni čovjek obraća prostorima svoje imaginacije i svojem dobu, „krućem od tvrde sudbine čovjekove“. Sve što struji iz njegovih rečenica poredanih u svojevrsnu ravnotežu između kaosa i entropije svijeta ima snagu kojom i „fantastične životinje“ poput vukova i štakora prelaze put svoje blizine s čovjekom „bešumno, bešumno“. (str. 87) Nije zato slučajno da je Borges kao znalac „fantastična bestijarija“ mogao u Michauxu prepoznati glas onoga koji kao u pjesmi U zemlji magije osjeća i vidi kako se „vatra gasi isto tako iznenadno kao što je planula“. (str. 78) Životinje i ljudi pripadaju bićima vatre, jer su rođeni u strasti za plamenom i s njime se zbližavaju do mjere pretvorbe u drukčije oblike od onih koji su zadani sivilom predmetnosti. Zato je pisanje kao putovanje dosezanje daleke zemlje iz koje se vidi ono što se iz svoje ne vidi i ne čuje, ne nužno u plemenitosti neke duboke istine o biti svijeta. Ono što je daleko, to je u svojoj paradoksalnosti toliko blisko nekoj neizrecivosti koju samo ljubav može osvijestiti i smjestiti u razmak između slike i jezika. Evo, ovo je pjesma o ljubavi kao ludosti žudnje i ludilu nemogućnosti da se bude zajedno s ljubljenom/ljubljenim u ovome svijetu „zadavljenom, hladnom utrobom!“. Ljubavi Ti do koje ne znam kako doći i koja nećeš čitati ovu knjigu Koja si uvijek sudila piscima, Malim ljudima, slabićima, kojima nedostaje istina, umišljenim, Ti za koju je Henri Michaux postalo vlastito ime možda slično u svakom smislu onima koja vide u kronici praćena spominjanjem dobi i znanja. Koja živiš u drugim društvima, drugim ravnicama, drugim dahovima, Zbog koje sam se posvadio s cijelim jednim gradom, prijestolnicom najmnogoljudnije zemlje, I koja mi odlazeći nisi ostavila ni jedne vlasi, nego jedino preporuku da spalim tvoja pisma, zar kao i ja u ovom času ne razmišljaš između četiri zida? (str. 49) Što je naposljetku ostalo od ove poezije lutalačkoga „egzorcizma“ ako ne kao ono isto što i u pismima Huga von Hofmannsthala ꟷ imaginarni prostor svjedočenja kojim se „svijet“ svagda iznova stvara kao misao svekolike težine bivanja i kao djelo fluidne ravnoteže između ljubavi i smrti čak i u doba koje zahtijeva kao u mojem ogledu iz knjige Neiskazivost svoju „Knjigu za zombije“’?

November 19, 2024
Spektakl užasa i iskupljenja

Spektakl užasa i iskupljenja

There is no morality, no knowledge, and no hope; there is only the consciousness of ourselves which drives us about a world that whether seen is a convex or a concave mirror is always a vain and floating experience. — Joseph Conrad 1. Sve što je do sada uopće suvislo napisano o apsolutnome remek-djelu američkoga režisera Francisa Forda Coppole, Apocalypse Now iz 1979. godine svodi se uglavnom na analizu Jeana Baudrillarda iz njegove knjige Simulakrumi i simulacije. (Jean Baudrillard, Simulacres et simulation, Éditions Galilée, Pariz, 1981.) Razlog valja sagledati u tome što je sam film postao naprosto kako vrijeme prolazi, već s odmakom od više od četrdeset godina, realizacija dvije bitne ideje kraja filozofije u suvremenosti. Jedna je vladavina tehnološke matrice kao vizualizacije događaja s filmom kao paradigmatskim medijem hiperrealnosti, a druga se odvija kroz posvemašnji nihilizam samoga života kao nastavka filma drugim sredstvima. Kad, dakle, Coppola izabire za zvučni dekor ovog filma na početku i na kraju upravo pjesmu Doors’a s upečatljivim glasom Jima Morrisona Kill, kill, kill, kill, killl… This is the end, beautiful friend, This is the End, my only friend, The End ‒ onda ta savršena agonija kraja označava upravo to o čemu govori pjesma, naime o agoniji kraja. Između dviju ideja ‒ tehnologije i nihilizma ‒ ne postoji nikakav drugi posrednik osim filma. Zašto? Jednostavno zbog toga što s filmom nastaje mogućnost posljednje smislene iluzije metafizike na njezinome kraju. Film, naime, posjeduje ontologijski moment konstrukcije zbiljskoga svijeta iz duha tehničkoga dispozitiva. Utoliko filmsko zbivanje pretpostavlja dvoznačnu narav događaja ‒ tehnološku i društvenu. Riječ je o onome što određuje bit religioznoga događaja ljudske povijesti nakon njezina pada u bezdan užasa i patnje. To je, naravno, ideja iskupljenja. Nije slučajno da je upravo iskupljenje nešto što pripada ideji filma kako u okviru profano-sekularnoga mesijanstva od Johna Forda do holivudskoga spektakla filmova apokaliptičkoga ozračja 21. stoljeća te u okviru revolucionarno-političkoga mesijanstva sovjetske avangarde 1920-ih godina u filmovima Sergeja Ejzenštejna. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 349-350. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.) Coppolin film naslovljen Apokalipsa danas nipošto se ne smije razumjeti jednoznačno kao prikazivu neprikazivost ratnoga užasa. Uostalom, posljednje riječi koje se ponavljaju u iskazima pukovnika Waltera E. Kurtza kojeg igra Marlon Brando i satnika Benjamina L. Willarda kojeg, pak, igra Martin Sheen, glase baš tako: Užas! Užas!Što je užas drugo negoli negativna uzvišenost (Erhabenheit, sublimity), taj drugi temeljni pojam moderne estetike? No, samo kazivanje o užasu poprima u filmskoj alegoriji o ratu u Vijetnamu upravo spektakularnu točku kristalizacije onog što je nepojmljivo, pa tako i neizrecivo i neprikazivo, a što označavamo njemačkom riječju Unheimliche. Što je to užasavajuće ako ne sama bit rata koja u doba postmodernoga tehnološkog nihilizma postaje nesvodivo područje apsolutnoga razaranja Drugoga do njegova konačnog uništenja? Nigdje, ali nigdje drugdje i nikad prije niti poslije nije u nekom filmu taj događaj užasavajuće ravnodušnosti na smrt Drugoga tako precizno i artikulirano izveden tzv. filmskim efektima masovnih scena zračnoga napada kao u Apokalipsi danas. Užas je, dakle, ono što nadilazi filmsku inscenaciju grozomornoga terora američkih vojnih snaga nad civlinim žiteljstvom Vijetnama upravo zato jer postaje više od filmske stvarnosti kao takve, koja je utoliko vjerodostojnija ukoliko je istodobno hiperrealistična i nadrealna i stoga postaje više od prikaza i predstavljanja onog traumatski Realnoga, govoreći lakanovski. Što Baudrillard kaže o Coppolinu uratku, koji sam režiser odbija odrediti tzv. anti-ratnim filmom kako se ustrajno običavao razmatrati u nekim kritičkim osvrtima s predznakom pacifizma i ljevičarskoga Weltanschauunga? Ponajprije, on ga nastoji tumačiti unutar svoje teorije simulakruma i simulacije odnosno agonije zbiljskoga kao estetski događaj koji povezuje matrice popularne kulture i medijskih strategija proizvodnje svijeta. To, dakako, ne znači da filmu pridolazi s visoka, u smislu transcendentalnoga pristupa logici fenomena u svijetu bez tradicionalnih metafizičkih referencija kao šo su to ideja i pojava, priroda i kultura, duh i život. Umjesto toga, Apokalipsa danas uistinu je paradigmatski primjer sinteze vizualizacije života i njegova začaravanja s pomoću moćne industrije filmskih efekata. Nikad se ne smije zaboraviti da je Coppola nakon filmske trilogije Kum o mafijaškoj obitelji Corleone i njezinim subjektima/akterima u ekonomiji-politici-kulturi Amerike postao modelom totalnog komercijalnog uspjeha i kritičko zrcalo holivudskoga spektakla. U tom pogledu, naizgled paradoksalno, ni njegov čudovišno morbidni, ekscesni i kontroverzni film kao što je to od samoga nastanka do danas bio i ostao ovaj film o vijetnamskome ratu nije radikalna iznimka. Naprotiv, Apokalipsa sada pripada unutarnjem okviru onog što u već spomenutoj pjesmi Doors’a glasi krajnje autoironično: The West is the best, The West is the best. Baudrillard o tome kaže sljedeće: ʺCoppola radi svoj film kao što su Amerikanci ratovali – u tom je smislu najbolje moguće svjedočanstvo ‒ s istom neumjerenošću, istim preobiljem sredstva, istom zastrašujućom prostodušnošću…i istim uspjehom. Rat kao razvaljivanje, kao tehnološka i psihodelična mašta, rat kao slijed specijalnih efekata, rat koji je postao film mnogo prije nego što je snimljen. Rat se dokida na tehnološkom testu, a za Amerikance je on bio najprije ovo: pokusno mjesto, divovsko područje na kojem će testirati svoje oružje, metode, moć. Coppola ne radi ništa drugo: testira moć posredovanja filma, testira učinak filma koji je postao neumjerena mašinerija specijalnih efekata. U tom smislu njegov film je doista nastavak rata drugim sredstvima, završetak tog nezavršenog rata i njegova apoteoza. Rat je postao film, film je postao rat, oba se susreću u zajedničkom zanosu tehnikom.ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001., str. 85. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg.) 2. Da, Baudrillard je u pravu, jer moć posredovanja filma u doba tehnološkoga nihilizma planetarno-globalnoga zauzimanja prostora nadilazi ono što mnogi neomarksistički teoretičari pripisuju filmu. Naime, to da je njegova zadaća i nadasve strategijska funkcija u ideologijskoj proizvodnji masovne svijesti u fragmentiranoj mreži informacijsko-kognitivnoga kapitalizma. (Vidi o tome: Slavoj Žižek, Pervertitov vodič kroz film, bibl. časopisa Tvrđa, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008.) Na taj se način moć posredovanja filma u konačnici pokazuje kao filmsko posredovanje moći. Budući da ideologija postaje tautologija konstrukcije moći koja proizvodi svijest kao mrežu različitih dispozitiva i praksi u stvarnome svijetu, posve je razvidno da ono što film čini u stvaranju tzv. slike svijeta proizlazi iz sveze sublimnoga i tehnološkoga, a ne iz puke politizacije stanja stvari. Stoga Coppolino odbijanje da ovaj film prihvati u recepciji kao antiratni film valja smatrati njegovom estetskom vjerodostojnošću. Uistinu, Apokalipsa danas apsolutno je remek-djelo koje ne govori ni politički, dakle antikolonijalno ili kritičko-emancipacijski o američkome neoimperijalizmu u Indokini, a niti je struktura političkoga kazivanja uopće odlučujuća za njegovu razarajuću ‘istinu’ o apokaliptičko-psihodeličnoj naravi ovog postmodrnoga rata u kojem vizualni spektakl događaja prethodi konstrukciji stvarnosti. Ono o čemu govori ovaj film jest tehnološka apoteoza rata i agonija kraja povijesti. I baš zbog toga Coppola na scenu postavlja ono što je pojavno zastrašujuće kao čisti užas događaja i ono što je sublimno neprikazivo u svojoj metafizičkoj ideji kraja povijesti ‒ iskupljenje kroz samožrtvovanje. U neobaroknome ozračju vladavine protokola totalne dinamike kroz koju se rat u Vijetnamu odvija u svijesti promatrača, a posrijedi je posvemašnja transparencija slike, zvuka i tehničkih dispozitiva kretanja od snimaka naleta vojnih zrakoplova nad prašumom do helikopterskih prelijeta nad vijetnamskim selom s raketiranjem mostova, koliba-kuća i užasnutog civilnog žiteljstva, film postaje apsolutna vizualizacija događaja upravo zato jer kamera snima scene razaranja iz perspektive Velikog Trećega. Nije to, dakle, nikakav sekularni Bog US-ideologije u smislu vladavine Zapada kao imperija kako bi se naizgled moglo pomisliti kad gledamo cinično-bizarnu operaciju koju provodi teksaški pukovnik Bill Kilgore kojeg igra Robert Duvall tako što organizirajući pokušaj takmičenja lovaca na valove u daskanju oceanom u furiozno-grozomornoj akciji ‘čišćenja’ svoju tzv. konjaničku jedinicu helikoptera usmjerava na vijetnamsko selo bez milosti. Fasciniran ratničkim plesom Walküra iz Wagnerovih opera, Kilgore je savršeni zločinac postmodernoga rata u kojem moć posredovanja filmske slike korespondira s prikazom užasa iz perspektive onog tko rat doživljava kao proces patriotske katarze u kojem su Drugi uvijek i samo divljaci. (Vidi o tome: Christopher Norris, Postmodernism, Intellectuals and the Gulf War, University of Massachusetts Press, Amherst, 1992.) Coppola ne ‘moralizira’ ni kad svoje subjekte/aktere, pukovnika Kurtza i satnika Villarda, u završnim scenama filma podvrgava struji mesijanske svijesti, jer užas ne može trajati vječno. Gotovo da smo u napasti kazati ono isto što govore Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? kad u Zaključku čitamo: ʺZahtijevamo samo malo reda da se zaštitimo od kaosa.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 155. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) 3. U nadahnutome tekstu uz Coppolin film Apokalipsa danas Serge Daney,legendarni filmski kritičar znamenitoga časopisa Cahiers du Cinéma, baveći se tematikom rata u modernome europskom filmu navodi teoretičara André Bazina koji je govorio o ‘Neronovu kompleksu’ i o ‘spektaklu urbanoga razaranja’. No, ipak je temeljna razlika u tome što je ovaj rat kojeg vizualizira Coppola u svojoj ‘biti’ toliko nesvodiv i nemoguće ga je prispodobiti s bilo kojim prethodnikom u povijesti žanra kad je riječ o američkoj filmskoj situaciji. Daney poput Baudrillarda uviđa u čemu je uopće problem. Naime, ni u čemu drugome negoli u slici koja više nema karakter estetski lijepoga kao u klasičnim ratnim filmovima poput Walshovog Goli i mrtvi. Umjesto toga, slike iz Coppolina ‘apokaliptičkoga blockbusteraʺ spetaktualarno su fascinantne. To znači da im je ‘bit’ u stvaranju fascinacije promatrača onim što čini niz filmskih scenskih efekata.(Serge Daney, ʺApocalypse Nowʺ, u: The Cinema House and the World: The Cahiers du Cinema Years, 1962-1981, Semiotext(e), New York, 2022.) No, nije stvar samo u tzv. efektima ili moći zbiljske iluzije. Ono što je naprosto u svemu tome ‘užasno’ kad je riječ o prikazu-predstavi događaja rata kao apsolutnoga užasa proizlazi iz njegove vizualizacije. To znači da je rat postao slika, kao što je bit ove nove slike u tome da više ništa ne prikazuje niti predstavlja (mimesis i raepresentatio) u svojem pluriperspektivnome usmjerenju spram promatrača. Slika kao spektakularni događaj fascinira gledatelja upravo zato jer više ne posreduje moć rata kao filma. Na mjesto posredovanja dolazi moć apsolutne transparencije zla pod krinkom svjetlosnih efekata poput onog snimka bombardiranja rubnih područja sela uz prašumu kad ludi pukovnik Kilgore izgovara onu monstruozno ciničnu rečenicu I love the Smell of Napalm in the Morning. Što je zapravo ‘bit’ spektakla slike užasa i iskupljenja u filmu Apokalipsa danas? Prema Baudrillardu, pojam spektakla za razliku od Debordova ‘društva spektakla’ koje još uvijek ima za svoj predmet neku predstavu svijeta kao slike i zato neomarksistički ustrajava oko pojma ideologije kao tzv. lažne svijesti, više nije okovan logikom reprezentacije. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.) Stoga ne postoji slika tzv. užasa rata kao apsolutnoga zla, nego užas rata kao vizualnoga spektakla. Kad se, dakle, slika oslobađa izvanjskog referencijalnoga okvira društva, politike, kulture, ideologije, onda ona mora u tom procesu zauzeti ‘prazno mjesto uzvišenosti’. Umjesto onog lijepog u slikama razaranja, kako je to definirao Bazin, susrećemo se s logikom Unheimlichkeita. A to znači da fascinacija spektaklom proizlazi iz vizualnoga nihilizma događaja koji sam po sebi jest užas zato što iza njega ne postoji ništa drugo. Nema više nikakvog nadomjesnoga Boga etičkoga mesijanstva kao u svim prethodnim ratnim filmovima koji su tematizirali moć i američko domoljublje. Iskupljenje oba subjekta/aktera ove epske tragedije suvremenosti više nije stvar fikcije super-ega poput nacije-države ili imperija slobode. Uostalom, melankolično-psihodelični satnik Villard na jednom mjestu filma odrješito kaže u unutarnjem monologu da se nema više gdje vratiti nakon što izvrši svoju misiju, odnosno povjereni mu ratni zadatak i likvidira odmetnutoga i mahnitog pukovnika Kurtza u prašumama Kambodže. Ipak, vratimo se Baudrillardovoj analizi Coppolina filma. ʺPravi rat, Coppola ga vodi kao i Westmoreland ne računajući genijalnu ironiju napalmom spaljenih filipinskih šuma i sela da bi se predočio pakao Južnog Vijetnama; film sve nastavlja i ponovo započinje: molohovska radost snimanja, žrtvena radost tolikih potrošenih milijardi, takav holokaust sredstava, toliko obrata i sjajna paranoja koja je otpočetka zamislila ovaj film kao svjetski, povijesni događaj, u kojem bi, u duhu stvaratelja, rat u Vijetnamu bio tek to što jest, u biti ne bi postojao – valja nam vjerovati u to: rat u Vijetnamu ‘po sebi’ možda se doista nikada nije dogodio, on je san, barokni san o napalmu i tropima, psihotropski san čiji cilj nije bio pitanje pobjede ili politike, već žrtveno, neumjereno širenje jedne sile koja već sama sebe snima u svojem odvijanju, možda ne očekujući ništa drugo do konsekracije u superfilmu koji dovršava efekt masovnog spektakla toga rata.ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, str. 86.) Ako je postmoderni rat ništa drugo negoli nastavak spektakla drugim sredstvima, onda je užas i iskupljenje prava slika onog mesijanskoga događaja kraja povijesti s kojim tehnološki nihilizam okončava male priče etičko-političkoga obrata kao pseudo-kritiku planetarno-globalnoga procesa imperijaliziranja svijeta. Coppola nije samo podario tu genijalnu ironiju s napalmom koja često, posve opravdano, zasjenjuje druge ikoničke prizore ovog novog putovanja u srce tame. Kao da namjerno zaboravljamo scenu pravog spektakla, kad se Playboy-zečice u bikiniju s logom US-zastave helikopterom spuštaju na ʺstageʺ u noćnoj halucinogenoj zgodi odmora između dvije divlje bitke bombama i teškim strojnicama, a cijelo vrijeme trešti veliki hit Suzie Q. ondašnjeg sjajnog banda Creedence Clearwater Revival. Što Coppola čini ovim interferirajućim efektom stvaranja duhovnoga ozračja hippie-kontrakulture 1968. negoli što proizvodi učinak totalne bizarnosti i ekstravagancije već time što gomila seksualno razjarenih US-vojnika želi zbiljski ono što i Jim Morrison u već spomenutoj pjesmi Doors’a ‒ Come on, baby, take a chance with us…Fuck, fuck-ah, yeah, Fuck, fuck, Fuck, fuck…Fuck me baby, fuck yeah..It hurts to set you free, But you’ll never follow me, The end of laughter and soft lies, The end of nights we tried to die, This is the end. Ništa ne govori bolje o biti spektakla od njegove čiste transparencije želje za utonućem u kolektivnu seksualnu halucinaciju onim ‘vječito ženskim’. Rat je samo kristalizacija ove mahnite borbe erosa i thanatosa. Iako Serge Daney u svojem tumačenju Apokalipse danas priziva u pomoć lakanovske pojmove imaginarnoga-simboličkoga-Realnoga da bi objasnio logiku putovanja ili traganja za izgubljenim Ocem/Zakonom u liku pukovnika Kurtza, u analogiji s mitskim likom Edipa koji nužno zahtijeva pomirenje s Lajem, čime se uspostavlja konfliktni odnos korelacije civilizacije i barbarstva, ovdje se ipak valja preventivno suzdržati od ove psihoanalitičke sheme konačnoga prosvjetljenja. Coppola je, doduše, svoju narativnu strukturu filma prema scenariju Johna Miliusa isprepleo s amblematskom novelom Josepha Conrada Putovanje u srce tame iz 1899. godine. Prostor Konga nadomješten je s prostorima Južnoga Vijetnama i Kambodže, odnosno Filipina koji su izabrani za filmsko uprizorenje. Putovanje označava simboličko mjesto posredovanja između onog poznatog i udomaćenog naspram čudovišnoga i nepoznatog što izaziva strah i tjeskobu. No, putovanje malim ratnim brodem uzvodno rijekom do prašuma Kambodže u čijim se prostorima naselio pukovnik Kurtz u svojoj totalnoj morbidno-mesijanskoj koloniji zajedno s ‘prolupalim’ suborcima iz specijalnih jedinica i pridruženih mu lokalnih bandi, istodobno je dvoznačnoga smjera. Iz jedne perspektive, one odmetnutoga pukovnika to je susret s nadolazećim trenutkom konačne sinteze slobode i užasnoga zločina koji mora završiti smrću Oca/Zakona i povratkom u stanje normalizacije. Drugim riječima, izvanredno stanje kulturnoga poretka genocida nad Drugim mora se iznova stabilizirati kroz priznanje Moći imperija da odlučuje o tome što je iznimka u sustavu i koja je njezina krajnja funkcija. Tome usuprot, iz perspektive satnika Villarda ovo istraživanje kao traganje za Drugim, koji predstavlja samo ono sublimno fantazmatske Moći Oca/Zakona, u misiji konačne likvidacije Drugoga postaje jedini uvjet mogućnosti iskupljenja narcističkoga sebstva u zrcalu rata kao spektakla. Tertium non datur. Coppolin je film utoliko savršeni model za svako buduće filmsko ratno manihejstvo. Carl Schmitt bi rekao ili posthistorija ili građanski rat do istrebljenja! 4. No, što ako konačnoga pomirenja između civilizacije i barbarstva nema, odnosno što ako je istina rata koji je vodila Amerika u Vijetnamu i Indokini upravo u toj morbidnoj vizualizaciji tehnološkoga nihilizma koji se samo preobražava u druge neoimperijalne forme u agoniji kraja povijesti? I doista, nismo vidjeli dobar film o američkoj okupaciji Afganistana i Iraka nakon svrgnuća diktatora Sadama Husseina. Ono što smo vidjeli i što je nastavak Apokalipse sada drugim sredstvima jest izravni video-prijenos ubojstva vođe terorističke mreže al-Quaed’e Ossame bin Ladena za potrebe Obamine US-politike neutraliziranja tzv. islamskoga fundamentalizma. Između stvarnosti i hiperrealnosti ne stoji više nikakva metafizička referencija, već samo gola istina svijeta kao reality-showa. Već smo rekli da Coppola u ovome filmu ne moralizira ili kako to Baudrillard poentira: ʺNema nikakvog stvarnog odmaka, nikakvog kritičkog osjećaja, nikakve želje za ‘osvještenjem’ spram rata: u tome je, na neki način, brutalna kvaliteta ovog filma – da nije pokvaren moralnom psihologijom rata.ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, str. 86.) Apokalipsa danas nije stoga tek naziv Coppolina filma s dva fantastična subjekta/aktera ili glumca, Martina Sheena i Marlona Branda, već ponajprije analiza onog što se filozofijski naziva duhovnom situacijom vremena. Pod tim pojmom valja razumjeti pokušaj razumijevanja misaone matrice suvremenosti. Na taj način postaje bjelodano da ono što u svim pristupima Coppolinoj kinematografskoj tehnici snimanja ratnoga spektakla izbija u središte nije ništa drugo negoli radikalna ‘brutalna kvaliteta’ onog što formalno pripada estetskoj konstrukciji a ne etičkome normativizmu polazeći od tzv. antikolonijalnoga sindroma. Samo je jedan film koji se tome približava iako nema formu spektakla. Riječ je o njemačkome neoekspresionističkom uratku režisera Wernera Herzoga, Aguirre, gnjev Božji iz 1972. godine s Klausom Kinskim u glavnoj ulozi. Taj film predstavlja paradigmatski primjer svojevrsne pustolovne drame s egzistencijalnim nabojem koja prikazuje pohod španjolskoga konkvistadora u Peruu 1560. godine Gonzala Pizaroa u dubokoj prašumi kojom robovi i konkvistadori kreću na put da bi pronašli mitski Eldorado, grad izgrađen od zlata. Aguirre predstavlja ekscentričnoga i fanatičnog psihopata koji maltretira ne samo potlačene Druge, rasno i klasno-socijalno ponižene, već i pripadnike svoje vlastite ekspedicije. Prividna sličnost s pukovnikom Kurtzom, međutim, nije ni u kakvoj narativnoj blizini tvorbe likova koja bi povezala Coppolu i Herzoga. Stvar je u onome što objektivno njihovi glavni likovi, Brando i Kinski, utjelovljuju, naime, bijele kolonizatore koji zauzimaju tuđi teritorij iz prividno različitih razloga i na njemu grade svoj brutalni imperij od zlata, krvi i geopolitike. Kad se iz ratnoga spektakla kao slika osvajanja tuđe zemlje pročiste sve elementarne čestice tzv. etike sućuti i politike konsenzualnoga dijaloga ‒ što dobivamo? Ništa drugo negoli ‘istinu’ koja progovara kroz užas onog ludog pukovnika Teksašanina u izvrsnoj glumi Roberta Duvalla koji obožava napalm te iskazuje ravnodušni cinizam nadmoćnog kulturalnoga rasizma spram divljaka. Užas rata nije, dakle, u supstancijalnome zlu koji postoji sam o-sebi, već u vizualnoj fascinaciji spektakla kao događaja tehnološke apokalipse. Ono ‘sada’ u naslovu Coppolina filma postaje istodobno i ‘jučer’ i ‘sutra’, jer se vrijeme užasa ovjekovječuje i samo prelazi iz jednog teritorija zemlje u drugi, iz jedne ratne zone u drugu. 5. Gledali smo ovaj film mnogo puta od 1979. do danas. Podosta je verzija koje kruže, a uglavnom se razlikuju u trajanju. Neke verzije su kraće, a ova koju je 2019. sam režiser četrdeset godina kasnije ‘kanonizirao’ ima značajke Final Cut-a. Dakle, 183 minute za razliku od izvorne, prve verzije Apokalipse sada koja je trajala 147 minuta. Gotovo smo u kušnji tvrditi da je režiser postupao sa svojim djelom kao krunski svjedok aleksandrinizma u književnosti 20. stoljeća Jorge Luis Borges. Naime, pisac je kao što je poznato svojim knjigama iz mladosti mijenjao značenje tako što je u novim izdanjima pisao uvijek nove predgovore kao književni Final Cut. Kako tvrde precizni filmofili ova tzv. završna verzija je sadržajno na istoj razini kao i izvornik, ali s dodatnim scenama koje su formalno čišće i montažerski uređene koliko to film o stvarnome kaosu i film kaosa uopće može biti. Znamo, uostalom, da je ozračje snimanja ovog filma bilo kaotično i psihodelički na rubu totalnoga ekscesa. Coppola je izbacio Harvey Keitela iz ekipe. Tijekom snimanja glumac Martin Sheen je doživio lakši oblik srčanoga udara, a među mitopoetske ekskluzivnosti zacijelo spada i to da je Marlon Brando onih svojih završnih pola sata filma izveo improvizacijom, bez fiksnog scenarija. Sve u svemu, film kaosa i o kaosu ima značajke performativno-psihodeličnoga užasa i to mu još više podaruje svojevrsnu mističnu auru. (Vidi o tome: Joel Zuker, Francis Ford Coppola: A Guide to References and Resources, G.K. Hall, Boston, 1984.) O čemu govorimo kad rabimo pojam kaosa da bismo prikazali unutarnju stukturu Coppolina filma? Naravno, to nije pojam koji asocira na grčko izvorno značenje stvaralačkoga bezobličja. Umjesto toga, kaosom određujemo nelinearnost i kontingenciju zbivanja kao odstupanja od pravila u smislu neodređenosti. Čitav je film od samoga početka do kraja u znaku tog postmodernoga kaosa kao spoja nespojivoga ‒ epske drame, spektakla i tragedije, uzvišenosti i užasa, fragmentarnosti i raskomadanoga totaliteta u filmskome pripovijedanju. No, sve je u tom kaotičnome stanju upravo tako uređeno da ukazuje na novi poredak stvari koji se slaže bez vrhovnoga označitelja. Iskupljenje je bez posljednje tajne Božjeg suda, kao što je egzistencijalna drama pojedinca, osobito satnika Villarda, čin nemoguće odluke da nigdje nema više budućnosti nakon što je simbolički i stvarno kralju, pukovniku Kurtzu, odrezao glavu i skinuo ga s prijestolja. Kaos proizlazi iz kozmičko-ljudske nepostojanosti u poretku svijeta na svim razinama. Stoga je svijet u trajnome stanju onog što filozof tehnologije i kibernetike Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994.) Na početku filma satnik je Villard u stanju posvemašnje duhovne dezorijentacije, čini mu se da je sve što se zbiva u Sajgonu upravo to kaotično stanje užasa protiv kojeg nema lijeka osim droge i alkohola. Kutovi snimanja su izokrenuti, baš kao i soba u kojoj provodi vrijeme prožeto egzistencijalnim šokom iskustva na rubu samoubojstva i traume utonuća u ništavilo. Taj ‘prvi početak’ filma najavljuje ono što se u znakovima prijetnje nadvija nad Vijetnamom i sudbinom glavnog subjekta/aktera apokaliptičkoga traganja za ‘posljednjom istinom’ američkoga kolonijalizma u Indokini. Sve se događa u valovima. Sve se ljulja poput nestabilne platforme, a još intenzivniji rad na unutarnoj entropiji ljudske egzistencije pojačava se u trenutku kad Martin Sheen lomi čašu s viskijem i promatra ravnodušno krhotine stakla na svojem okrvavljenom dlanu. U tom trenutku između stvarnog glumca i filmske uloge kao da nema nikakve razlike. No, razlika ipak postoji negdje drugdje, naime u odnosu između filma kao kaosa i kaosa kao filma. Prvi je slučaj nadasve zanimljiv jer pretpostavlja učinak djelovanja posve drukčije logike stvaranja umjetničkoga djela negoli je to moglo biti na snazi u tzv. zlatna vremena klasičnoga modernizma s iluzijom života koji postaje umjetnički transponiran u tzv. Gesamtkunstwerk. Američki su ratni filmovi samo nastavak westerna drugim sredstvima. Ili drugim riječima, u svim mogućim žanrovima iste logike zbivanja vidimo Fordov mesijanizam bez Mesije, govoreći deridijanski, ili kao nadomjestak osvajanja Zapada iz duha progresizma i emancipacije od Drugoga kao stranca ili, pak, kao dodatak Moći nacije-države univerzalne slobode u trijumfu nad njemačkim nacizmom i japanskim militarizmom. Nije slučajno niti to da ludi pukovnik Klingore uživa u Wagnerovim operama koje su same po sebi uvod u postmodernu sinesteziju zvuka, slike i simboličke moći umjetnosti kao Kampfbegriffa. Film kao kaos označava, dakle, mogućnost ovladavanja samim životom polazeći od njegove bitne neodređenosti i nedovršenosti. Zato su sve verzije Apokalipse sada nužno nedovršene i stoga podložne autorskome Final Cut-u. S druge, pak, strane, kad kaos postane film, to samo znači da se poredak označitelja, označenoga i znaka bitno promijenio. Umjesto ideologije koju Jim Morrison u već spomenutoj pjesmi iz filma uzdiže do nebesa The West is the best, The West is the best, Get here and we’ll do the rest, sada je na djelu perverzni obrat u kojem kultura univerzalnosti US-hegemonije postaje nova globalna vrijednost i to kroz filmski spektakl samoga života. Baudrillard na kraju eseja o Apokalipsi sada ovo formulira besprijekorno ‘cool’. ʺNišta nismo razumjeli, ni o ratu ni o filmu (barem ne o ovome) ako nismo shvatili to nerazlikovanje koje se više ne odnosi na ideologiju ili moral, dobro i zlo, već na reverzibilnost razaranja i proizvodnje, na imanenciju jedne stvari u samom njezinom kružnom gibanju, na organski metabolizam svih tehnologija, od tepiha bombi do filmske trake…ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, str. 87.) 6. Mnoge zagovornike primata narativnosti filma nad njegovim slikovnim značenjima u slučaju Coppole i njegove filmske estetike zadivit će to što je podario jeziku književnosti, na uistinu paradoksalan način, novi medijski život. Ne moramo posebno spominjati koliko je njegova epska trilogija Kum pridonijela otkriću romana manje poznatog pisca Maria Puzoa. Apokalipsa sada iznova je, pak, uspostavljen intertekstualni i transmedijalni odnos između novele Josepha Conrada, Putovanje u srce tame i Coppolina filma. (Joseph Conrad, Heart of Darkness, Vintage, London, 2016.) Kao što je poznato, Conrad je 1899. godine napisao tekst kao priču u priči. Tema je bila belgijska kolonizacija afričkoga Konga, a pouka ove simbolične književne alegorije krajnje naizgled etički dvojbena, naime da između tzv. civiliziranih i tzv. divljaka nema bitne razlike. Priča ove novele zasniva se na stvarnoj autorovoj plovidbi rijekom Kongo 1890. godine, gdje je kao trideset i dvogodišnjak preuzeo zapovjedništvo nad parabrodom nakon što se kapetan razbolio. Tijekom povijesti recepcije ovog književnoga djela u 20. stoljeću novela je postala paradigmatski oblik antikolonijalnoga diskursa uopće. Nije stoga nimalo iznenađujuće zašto je nakon snimanja Apokalipse sada priča o pukovniku Kurtzu, koji u Coppolinu filmu nije više odmetnik u Africi, nego u Vijetnamu i Kambodži i ima ljudsko-neljudsko lice u impresivnoj glumi Marlona Branda, postala univerzalnim modelom onoga što veliki modernistički pjesnik T. S. Eliot naziva ʺmitskom metodomʺ. (Vidi o tome: Margot Norris, ʺModernism and Vietnam: Francis Ford Coppola’s Apocalypse Nowʺ, Modern Fiction Studies, Vol. 44, br. 3/1998., str. 730-766.) U Konradovoj priči Charles Marlow pripovijeda mornarima na rijeci Temzi u Gravesendu na jugu Engleske o putovanju rijekom Kongo. Njegovo iskustvo je simptomatično zbog toga što je bio zapovjednik parobroda neimenovane Kompanije koja je eksploatirala bjelokost u belgijskome Kongu. U Afriku dolazi gotovo romantično-turistički, ali ubrzo svjedoči o čudovišnome nasilju i patnjama koje proživljava lokalno žiteljstvo. Bit se modernoga imperijalizma pokazuje u njegovoj težnji da iskorijeni zemlju i uspostavi totalnu Moć kapitala kao ideje napretka i razvitka društva. No, ono što je u ovoj noveli osobito intrigantno za sva vremena jest priča o vještom kolonijalnome agentu Kurtzu, koji se navodno razbolio i pomračen mu je um, pa je time ugrožen projekt daljnjeg koloniziranja ‘divljaka’. Kako prodire sve dublje u prašumu, Marlow biva svjestan koliko drukčije prirodno okružje utječe na promjene ljudske psihe. Usto, sama prašuma postaje simbol kaosa i entropije suprotstavljena visokim vrijednostima zapadnjačke civilizacije. Uglavnom, Marlow pronalazi Kurtza u naseobini nekog lokalnoga plemena, a urođenici ga tamo štuju poput božanstva. Problem je u tome što je Kurtzovo ludilo krajnja granica dosega kolonijalnoga uma u srcu tame. Pred smrt govori Marlowu, koji ga je uspio odvesti na parobrod, ove metafizički uzvišene i strašne riječi: ʺThe horror! The horror!ʺ Koliko god se čini da je Coppolin film u tom pogledu raskošni, neobarokni prijepis Conradove novele s razmještanjem prostora zbivanja iz Afrike u Indokinu, iz razdoblja okrutnoga genocida belgijskog kolonijalizma nad crncima u Kongu u postmoderno doba vladavine američkoga neoimperijalnoga kapitalizma medija ili ‘društva spektakla’, toliko je samoizvjesno da ovaj obrat iz razdoblja ideologije u kulturu zahtijeva dodatno razjašnjenje. Ono što, naime, Coppola gotovo savršeno čini nije ništa drugo negoli što uspostavlja kinematički kanon totalne dekonstrukcije jezika imperijalnoga osvajanja svijeta. Umjesto jezika, točnije kazano elegantne narativnosti teksta jedne metafizički uzorno koncipirane novele Josepha Conrada, sada je naglasak na spektaklu vizualizacije događaja koji se zbiva kontingentno i emergentno. Događaj je, kako je to promislio ponajbolje Baudrillard, već uvijek dogođen u samoj biti tehnološke apokalipse s kojom nihilizam u suvremenosti suvereno vlada. No, jezik nije iščezao u bezdanu kambodžanskih odnosno filipinskih prašuma. Ne, on je u filmu Apokalipsa danas više od vjerodostojnoga dekora fascinantnih slika totalnoga rata. Coppola, naime, od početka unosi u tjeskobno-traumatični događaj potrage za pukovnikom Kurtzom Glas pripovjedača, satnika Villarda. I to je ono što filmu podaruje uzvišeno-melankolični ugođaj opuštenosti s kojom promatrač plovi zajedno s njime i njegovim sudruzima-vojnicima uzvodno uz rijeku sve do posljednje postaje užasa doboko u prašumama Kambodže. Glas Martina Sheena u ovome filmu, poput priče u priči koju priča Marlow u Konradovoj noveli, posjeduje uistinu dimenzije duhovne sudbine egzistencijalno slomljenoga pojedinca koji poslušno obavlja povjereni mu zadatak od stožera američkih vojnih snaga u Vijetnamu da likvidira nekoć besprijekorno uzornoga pripadnika specijalnih snaga. Paradoks je, dakle, u tome što u filmu drugi Marlow, naime Villard, postaje istodobno sofisticirani državni ‘potrčko’ kako ga prezirno na kraju filma secira pukovnik Kurtz, ali istodobno i preobraženi novi Kurtz koji, fukoovski rečeno, odrubljuje glavu Kralju i zauzima simbolički njegovo mjesto. Glas ne vodi sliku i obratno, već se oboje sinestetički dodiruju u vibracijama duše. Rijetko je u suvremenoj filmskoj narativnosti dosegnuta takva razina retoričke i vizualne interferencije kao u Sheenovu tumačenju satnika Villarda. Nije nimalo začudno zašto naposljetku ovaj glumac, kao svojevrsni stvaralački simulakrum Jamesa Deana u mladosti, nikad poslije nije ostvario ulogu dostojnu njegova velikog talenta. Možda je razlog upravo u tome što ga je zauvijek obilježila sudbina Glasa i krhke pojave alter ega satnika Villarda do te mjere da iz ove uloge više nikad nije mogao izaći bez fatalnih posljedica za vlastitu mjeru filmskoga uspjeha. 7. Prvi je svjetski rat svojom fotografskom inercijom zastrašujućih topničkih udara na daljinu bio rat svjedočanstava književnosti poput zapisa Marcela Prousta, Thomasa Manna ili Wittgensteinova ratnog dnevnika. Tome usuprot, drugi svjetski rat već je onaj koji ubrzava operacije i protokole slikovne vidljivosti jer se potresne scene razaranja gradova snimaju iz zrakoplova, što je posebno analizirao Siegfried Kracauer u svojem djelu o nacističkoj propagandi i njemačkim ratnim filmovima. Ono što je sam nazivao ʺdinamičkom proceduromʺ bila je uistinu temeljna riječ-pojam za totalitarnu vladavinu, a uvjet njezine mogućnosti proizlazi iz pojma modernih medija ‒ brzina. (Siegfried Kracauer, From Caligari to Hitler: A Psihological History of the German Film, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1947/2004.) Mediji posvemašnje ekspresije od 1939-1945. godine su stoga radio i televizija. Coppola, međutim, pripada post-1968. generaciji koja je već posve uronjena u video-produkciju, pa se nužno Apokalipsa danas uklapa u trend proširene medijske subjektivnosti koja spaja iskustvo estetskoga nadrealizma, hiperrealizma i psihodelije. Sjetimo se kako u jednom kadru one kaotično-entropijske scene bombardiranja vijetnamskoga sela vidimo samog Coppolu-režisera kako zapovjedno govori Martinu Sheenu da ne gleda u kameru. Odjednom se nalazimo u košmaru dokumentarizma i igranog filma, a Coppoli je stalo pokazati da ono što promatrač vidi nije nikakva objektivna stvarnost rata, već autentični iconic turn. Postmoderni je rat medijska konstrukcija hiperrealnosti u kojem između života i umjetnosti nema metafizički utvrđene granice. Otuda je ovaj videocentrizam ujedno militarne naravi u svojoj nad-realnosti, anarhiji, nekoherentnosti i apsurdu. Gubitak privida cjelovitosti cjeline pripovijedanja nadomješta se strukturom heterogenih platformi vizualnosti od kojih su prva i posljednja postaja užasa ‒ Sajgon i kambodžanska naseobina u prašumi ‒ rezultat upravo one eliotovske ʺmitske metodeʺ uzdignute do načela kompozicije filma kao montaže spektakla. Kad se, dakle, povijest ratnoga filma u 20. stoljeću želi konceptualizirati, onda je put od uzvišene književnosti preko protokola prijenosa brzine zvuka i slike do videocentrizma užasa put kinematografske refleksije o mediju vlastite dekonstrukcije. Koliko je to u Coppolinu filmu naprosto razvidno uvjeravamo se u završnim scenama s ulogom foto-novinara kojeg igra Dennis Hopper, stvarajući od mitske slike pukovnika Kurtza ʺfilozofa i pjesnikaʺ apsolutnoga zločina s onu stranu dobra i zla. Kamera i dokumentarnost slikovne fascinacije ratom u Vijetnamu ne može se razumjeti bez simultane fascinacije Zvukom psihodeličnoga iskustva rock-glazbe onodobnih znamenitih bandova poput već spomenutih Doors’a, CCR-a i Rolling Stonesa. Nije to samo formalni dekor ili aura Apokalipse sada. Umjesto toga, valja govoriti o znakovima nove duhovne situacije vremena u kojem performativnost ekstatičnoga tijela prevladava sve dotadašnje metafizičke granice, a nepokornost individualne slobode ulazi u središte svih opsesija sa seksualnošću, opscenošću i erotizmom. Sveto tijelo slobode u ovome je filmu apoteoza nepokorne prirode u njezinoj divljoj i neobuzdanoj samorađajućoj eksploziji tjelesnosti. Nije stoga slučajno taj moment refleksivnoga posredovanja Coppola suprotstavio užasu same biti rata. Spektakl užasa i iskupljenja, nužnosti i slobode ljudske egzistencije prolazi kroz tri intertekstualna izvora njegova filma Apokalipsa sada, a to su knjige Jassiea Westona, From Ritual to Romance, Sir Jamesa Frazera, The Golden Bough i T.S. Eliota, The Waste Land. Dvije antropologijske studije o izvorima mitskoga nastanka civilizacije kao obuzdavanja iskonskoga nagona za smrću iz nagona za opstankom ‒ thanatos i eros ‒ i treća, ključna poetska knjiga europskoga modernizma koja svjedoči o iskustvu puste zemlje zaokružuju sinkretički misaoni okvir Coppoline filmske kozmogonije. Da, ovo je film koji počinje i završava s užasom ljudskoga roda u težnji za ovjekovječenjem s pomoću mudrosti i umjetnosti i zbog toga je to ponajprije film apsolutno negativnoga mesijanstva. Ono što se iskupljuje nije ništa kolektivno arhetipsko poput fikcija o mrtvoj zapadnjačkoj civilizaciji ogrezloj u mahnitome samoljublju i hedonizmu onkraj svih granica. Spasonosno ne dolazi iz srca tame. Ono je Glas spektakularne slobode tjeskobno traumatiziranoga individuuma koji se više nigdje ne može vratiti, a niti igdje više ne može pronaći novi dom i obitavalište. Iskupljenje je nemoguć projekt samopotvrđivanja užasa s kojim život nakon tehnološkoga nihilizma i apokalipse postaje agonija kraja baš kao u pjesmi već spomenutih Doors’a kad Jim Morrison pjeva: Can you picture what will be? So limitless and free, Desperately in need of some stranger’s hand in a desperate land. Lost in a Roman wilderness of pain, And all the children are insane, All the children are insane, Waiting for the summer rain. … There’s danger on the edge of town…Ride the highway West, baby… This is the End, beautiful friend, This is the End, my only friend, The End… This is the End. (Poglavlje iz autorove knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

November 18, 2024
Umjetnost kao sveta perverzija

Umjetnost kao sveta perverzija

Postoje ekscentrični, bizarni fanatici i lunatici posvećeni umjetnosti do krajnjih granica njezine iskazivosti. No, postoje i rijetki „aristokratski gadovi“ najviše razine duhovnosti i dostojanstva koje književnost uopće može dosegnuti u usponu Jakovljevim ljestvama do posljednje postaje vječnosti. Uvijek je dvoje i to vrijedi za kozmološka načela postojanja kao i prirodno-ljudske sudbine. Taoizam je nauk ove dvojnosti kao dijalektičke suprotnosti muškoga i ženskoga načela. No, i tzv. aktivno i tzv. pasivno načelo djelovanja bića proizlazi iz nečega što ih posve nadilazi, jer je uvjet njihove mogućnosti. Stvaranje u teologijsko-fizikalnome smislu kao i stvaralaštvo kao bit umjetnosti stapaju se u ideji onog što su Grci nazivali pojmom poiesisa i pritom mislili na proizvođenje novoga u svijetu. U umjetnosti 20. stoljeća postoje dva ključna pisca, formalno s geografskoga ruba Europe na Istoku bez kojih dijalog između uma i tijela, jezika i slike, apodiktičnosti govora i parabole-metafore kao kraljevskih figura kazivanja o svijetu postaje više od literarnoga i životnoga prijateljstva i nerazumijevanja, da onaj Tinov kozmopolitski i budhistički izrijek o „pobratimstvu lica u svemiru“ prelazi u shvaćanje umjetnosti kao svete perverzije. To su Witold Gombrowicz i Bruno Schulz. Ako se zagledamo u njihove slikovne portrete i fotografije koje ih prikazuju vjerodostojno i realno, što zapravo vidimo? Da je prvi uspravljen i isijava nekom samoljubivom gordošću i otmjenim pogledom u kojem se miješaju urođeni cinizam i skeptička ravnodušnost spram Drugoga, dok je drugi u povlačenju i ropskoj zgurenosti, sav uvučen u svoju „republiku mašte“, pa mu se čak i osmijeh na rubu usana doima kao da ga je ugrizao bijesan pas. Povijest je filozofije i umjetnosti, a tu pripadaju bitne ideje u književnosti koje realiziraju veliki pjesnici i pisci, što vrijedi i za slikarstvo i arhitekturu, film i glazbu, u znaku dvojstva: razuma i intuicije, transcendencije i imanencije, ideje i pojavnosti. Ono što određuje bit filozofije u Grka i u doba predsokratovskoga mišljenja i nakon Sokrata u Platona i Aristotela zbiva se i u 20. stoljeću u Heideggera i Wittgensteina, a u slikarstvu i vizualnoj umjetnosti u odnosu Picassa i Duchampa. Zato odnos između dva najveća poljska pisca 20. stoljeća ne možemo razumjeti tek iz perspektive lokalne i nacionalne povijesti jedne nacije-države koju prati tragični povijesni usud da je uvijek između dva geopolitička imperija razaranja i gladi za teritorijem Drugoga kao što su to Njemačka i Rusija. Njihova je uloga i smisao njihova idejnoga poziva u književnosti uistinu paradigmatski slučaj radikalne suprotnosti i sinteze dvaju gotovo filozofijska načina oblikovanja književnoga jezika dekonstrukcije čitave zapadnjačke povijesti kao kanona teleologije i mesijanstva. Gombrowicz je ironično-cinični skeptik onog što Gilles Deleuze u knjizi Proust i znakovi naziva antilogosom, dok se metoda Brune Schulza može označiti fluidnim onirizmom i mito-poetizacijom jednog svijeta koji u svojoj izokrenutosti i tragičnosti prelazi u stanje mesijanskoga razotkrića osmišljavanja onog iskonskoga i zauvijek opstojećeg u čistoći simboličke igre s onim uzvišenim i neprikazivim. Kad čitam Gombrowicza iza njegovih leđa vidim Shulza i ta me slika prati kao „željezni kapital duše“. Iako je razlika između njih toliko drastično nesvodiva, jer Witold je po svemu bio poljski aristokrat i apsolutni dekadent u svojoj razornoj kritici poljske megalomanije i nacionalne heroike i žrtvopisa, a Bruno obilježen usudom hasidske metafizike Talmuda što ga zbližava s Kafkom i ujedno udaljuje od njega i nacističkoga genocida u getu Drohobicza u kojem je ustrijeljen kao pseto na ulici, toliko su paradoksalno srodni u svojoj posvećenosti onoj književnosti koja nadilazi granice tradicionalne opsesije s formom i kanonom uopće. Iz njihova idejnoga i prijateljskoga odnosa struji nešto čudovišno, naprosto neuobičajeno i iznenađujuće i za sam pojam duhovnoga prijateljstva kojeg od Platona do Derride poznajemo kroz povijest riječi philia. Možda će nam biti od pomoći moja hipoteza da je posrijedi neka vrsta sekulariziranoga odnosa između „gospodara“ i „sluge“ iz Hegelove Fenomenologije duha, što je implicitno sam Gombrowicz dao naslutiti u svojem prikazu njihova odnosa, a što sam problematizirao u svojem eseju „Neiskazivost: Bruno Schulz ili o začaravanju stvarnosti“ uvrštenom u knjigu Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. Zašto? Zato što je položaj „gospodara“ prožet tzv. vladajućim diskursom koji na putu do apsolutne samosvijesti ogoljuje i razgoljuje vlastitu usmjerenost u ništavilo povijesti i postaje sam sebi svoj duhovni lik u razbijenome zrcalu. Zato je Witold Gombrowicz „nužno“ bio prvi i posljednji zatočenik književnoga skalpela svijeta koji metafizički u svim aspektima, etičko-političkim i estetskim, postaje onaj njegov „kozmos“ kao „kaos“, počevši od romana Ferdydurke do najveće moguće refleksije vlastita mišljenja i pisanja uopće kakav bje njegov Dnevnik 1953-1969. (Disput, Zagreb, 2024. S poljskoga preveo Adrian Cvitanović). Nije li znakovito da istinu o Drugome, njegovoj potlačenosti i pripadnosti vladajućem diskursu Oca/Zakona ili apsolutnome „Ja“ valja potražiti upravo tamo gdje se zapadnjačka povijest u svojim krajnjim dosezima pokazuje kao aporija i paradoks stvaralačkoga raspada, rekao bi Stefan Zweig „jučerašnjega svijeta“? O biti njihova odnosa, naime onog koji sjedinjuje misao, jezik, sliku i sjećanje, sam Gombrowicz 1961. godine određuje ponajprije suzdržanom „srećom“ da je konačno na francuskome te godine objavljena zbirka pripovjedaka Brune Schulza u izdavačkoj kući Julliard, naslovljena Traité des Mannequins (Traktat o manekenima), a posrijedi su novele iz njegove zbirke Dućani cimetne boje. Što, dakle, Gombrowicz kazuje o Schulzu i njihovu odnosu? „Želim smjesta izgovoriti nešto nedvojbeno iritantno, neprimjereno i neukusno: Bruno me obožavao, ali ja nisam obožavao njega. (…) Sigurno je da smo jedan drugog trebali. Nalazili smo se u nekoj vrsti vakuuma, naše mjesto u književnosti bilo je okruženo prazninom, naši su obožavatelji bili u neku ruku prividni, neka vrsta aparent rari nantes in gurgite vasto (..rijetki se vide plivači u vodenom vrtlogu strašnom: Virgilije, Eneide, u prijevodu Bratoljuba Klaića, Globus media, Zagreb, 2005., str. 9.), obojica smo se vrzmali u poljskoj književnosti poput kakvih prikaza, ukrasa, tlapnji, grifona. (…) (str. 428) Neće nas zaprepastiti ovo Gombrowiczevo priznanje. Sve što smo čitali u njegovim knjigama, a imao je i dara za filozofiju i roman-ideja koji prethodi Sartreovoj Mučnini na posve drukčiji način od onog što je inaugurirao francuski egzistencijalizam s glavnom postavkom kako egzistencija prethodi esenciji, u Dnevniku se još izričitije iznosi kao sedmi pečat vlastita samoočitovanja apsolutnoga JA. Nije to nikakav tašti egoizam koji narcistički pati od nemogućnosti suosjećanja spram Drugoga i doživljava ga kao prijetnju svojoj genijalnosti. Uostalom, već je Platon u objašnjenju philiae, koja za razliku od erosa uzdiže duh na prijestolje bitka kao moći vlastita priznanja i stoga duhovno prijateljstvo nikad ne može u potpunosti odstraniti erotički interes samoljublja, dobro znao da je posrijedi ideal, a ne zbiljsko stanje odnosa između bliskih po nagnućima i usmjerenjima na ono što isto i slično povezuje. Zbog toga prijateljstva „pucaju“ kao i dugogodišnje ljubavi zbog sitnih izdaja i zabijanja noža u leđa pokazujući se uvijek kao lažna prijateljstva. Nema nikad mogućnosti da između dvoje postoji fatalna recipročnost, razmjena jednakoga s jednakim; sve je to u sferi čiste ideje zajedništva kao mesijanskoga utemeljenja vječne pravednosti. Ono što, međutim, pripada „realitetu“ svakog odnosa nije na strani ni ovog bezobzirnoga stava Gombrowicza spram Schulza, koji je, dakako, kako to tvrdi sam pisac Trans-Atlantika, iskazivao gotovo bezgraničnu prijateljsku ljubav i pobratimstvo, ali ni na strani Schulzova podaništva i obožavalačkoga pristupa Gombrowiczu. Ono što u tekstu Dnevnika ubrzo postaje ispovjedno tkanje ovog apsolutnoga antilogosa koji prema nikome ne iskazuje nikakvu lažnu samilost i podgrijavanje lažne nade u nepomućenost i simbiozu slave koja uvijek stvara među istima i jednakima razdor jer čovjeka više određuje njegov konfliktni tymos negoli kristolika blaženost suosjećanja spram patnji Drugoga, jest nešto ipak ljudsko-suviše-ljudsko. Gombrowicz neće u tekstu izvesti nikakvu analizu psiho-portreta Brune Schulza koju nismo znali i koja nije bila nikome dosad poznata. Ne, on suvereno kreće u skeptičko samopriznanje da je prema piscu Sanatorija pod klepsidrom bio krajnje nerecipročan i stoga zacijelo onaj kojemu u etičke zasluge ne pripada radost širokogrudnosti i ohrabrenja oko stvari književnoga priznanja bez kojeg naposljetku odnos Gombrowicza i Schulza ne bi nikad ni postojao. To je ono fatalno i proizlazi iz apsoluta same ideje književnosti. Oboje su toj ideji na svoj navlastit način bili zavjetovani. I zbog toga Gombrowicz spram Schulzove velikodušnosti pokazuje najviše uopće što „njegova narav“ i pristup umjetnosti bez ikakva kompromisa omogućuje. Evo što! „Volio sam ga…da. (…) Moja mi narav nikad nije dopustila da mu se približim ikako drugačije doli s nepovjerenjem, nisam vjerovao ni njemu ni njegovoj umjetnosti. Jesam li ikad pošteno pročitao, od početka do kraja, neku od njegovih pripovjedaka? Ne ꟷ izazivale su u meni dosadu. Stoga je sve što sam mu mogao reći moralo biti oprezno, da ne bi bio svjestan pustoši koja je iz mene na njega vrebala. Koliko je zapravo toga shvatio? Ne osjećam nikakvu krivnju zbog izostanka osjećaja kojima bih mu uzvratio njegovu naklonost. Naprotiv ꟷ smatram dostojnim pohvale da se nisam dao potkupiti, silno mi se sviđa kad odgovaramo ledenim stavom na nečije žarke pohvale, umjetnik ne bi smio služiti kao vodič tuđih oduševljenja. (…) Katkad sam prema njemu znao biti prezirno sitničav i to bi možda bilo i podlo da podlost moje škrtosti, poput plemenite njegove širokogrudnosti, nije neobično bila lišena težine. Neautentične. Prividne. Nestvarne. U vrlini i grijehu mi, zameci, bili smo nevini!“ (str. 429-430) O čemu Gombrowicz drugome govori ako ne o autentičnosti intelektualnoga djelovanja koje, koliko god to zvučalo egoistično i bezobzirno, zahtijeva posvemašnju strogost u mišljenju i jezuitski nametnutu obvezu kritike svega što ovu težinu egzistencije razvodnjuje. Jedno je njegova narav i karakter, što se ne može mijenjati ni disciplinirati, a drugo, pak, odlučnost da se u književnosti ne postupa drukčije negoli odrješito i beskompromisno. Schulz je, međutim, posve drukčiji slučaj iste logike drugim sredstvima životno-egzistencijalne sudbine. Uostalom, na kraju ovog dnevničkoga zapisa o njihovu odnosu to sam Gombrowicz i potvrđuje kad kaže protiv svakog obožavanja i divljenja: „Taj redovnik bez Boga…i ja, sa svojom gordom ljudskošću, koja je doista bila ‘sama po sebi’, ne zasnivajući se ni na čemu, neka vrsta kategoričkog imperativa koji je vrištao u beskraju: budi svoj! Ta su nas poigravanja s formom povezivala. I upravo na tom mjestu nameće mi se sumnja ꟷ nije li za eksperimentatore poput nas, ljude u pokusnoj fazi, poraz u našem uzajamnom odnosu bio najsretnija stvar koja nam se mogla dogoditi? (…) A kad je riječ o divljenju ꟷ i nedivljenju ꟷ što nas se to ticalo kad smo obojica bili neobičnog kova?“ (str. 434) Nemojmo, ipak, smetnuti s uma. Onaj koji se osjeća „gospodarem“, taj Drugoga uvijek drži „slugom“, pa makar sve ovo hegelovski dijalektički kazano nema izravne sveze s položajem čovjeka u modernome građanskome društvu. Schulz nije ni po čemu bio „sluga“ Gombrowiczu, a njegov čudovišni ropski odnos u židovskome getu u kojem je proživljavao strahote nacističkoga genocida pripada nečemu što je kraj svake čovječnosti i vladavina totalitarne eugenike i rasizma do istrebljenja Drugoga. Otuda se simbolička moć Gombrowiczeve vladajuće geste revolta protiv podaništva i divljenja valja razumjeti posve drukčije. Da, nije on taj koji je pisao panegirik Schulzu, već obratno. Ali ne smije se zaboraviti da je u svojem prijatelju vidio ono „nešto“ iznimno, inače ne bi između njih postojao savez „duha i tla“ čistoga eksperimenta u suvremenoj prozi. Nije li zanimljivo kako ni Heidegger nije nikad pročitao Izvore totalitarizma Hannah Arendt, kao ni druga njezina djela. Hoćemo li ga optužiti da je bio egocentrik i pretenciozni samopoklonik svojih djela kad je smatrao da je nakon Hegela najveći mislilac Zapada uopće? Sve to u konačnici nije bitno, jer ni filozofija niti književnost nisu shvatljivi iz izvanjske ludosti autorske naravi, već samo iz unutarnje strukture i veličine samoga djela. Čitajući Gombrowiczev Dnevnik susrećemo se s temeljnim pitanjem koje pogađa i onog tko nije u prvi plan postavio samoga sebe tako dekartovski odlučno i bez okolišanja. Baš u toj modernoj formi refleksije i samorazaranja života i svijeta Gombrowicz je na bizaran način izbjegao sudbinu stvarne žrtve nacizma, jer je postao apatrid i u Argentini „bogatijom kravama negoli umjetnošću“ pronašao svoj „drugi dom“, ne nužno i „domovinu“. To pitanje glasi: zašto umjetnost da bi ostala vjerna svojoj bezrazložnosti radikalnoga odnosa spram istine u suvremenome svijetu mora svojim subjektima/akterima u zavjet ostaviti slobodu kao svetu perverziju bez koje više ništa nema smisla? Gombrowicz je na ovo pitanje odgovorio na drukčiji način od njegova životno-sudbinskoga prijatelja Brune Schulza. No, važnije od svih razlika između njih ostaje ono isto što povezuje zauvijek pisce neobičnoga kova.

November 17, 2024
Treći otrov mišljenja

Treći otrov mišljenja

Nikad me nisu oduševljavale moralističke maksime, aforizmi koji ispunjavaju potrebu za nekom novom stoičkom mudrošću života nalik onim Pascalovim Mislima ili čak Schopenhauerovom knjigom Parerga i Paralipomena. Jedinu iznimku priznajem u tom „žanru“ Nietzscheovu stilu pisanja u Ecce homo i u zapisima iz Ostavštine. Ne mogu zanijekati pritom ni aforizme Wittgensteina iz njegove Ostavštine. Sjetimo se njegove briljantne misli kako je kršćanstvo religija utjehe za ljude u neizmjernoj patnji i ništa drugo. No, pravi je majstor ovog filozofsko-književnoga imoralizma u suvremenosti samo rumunjsko-francuski mislilac i esejist Emil M. Cioran. Nema mu ravna kad kaže da su mudrost i pobuna dva otrova. Nije potrebno puno „mudrosti“ da se shvati kako su ovdje posrijedi filozofija i politika. Sve do fundamentalnoga mišljenja tehnosfere odnos filozofije i politike bio je conditio sine qua non čitave zapadnjačke metafizike. Ako je išta ikad bilo problematično glede filozofije i pitanja njezine realizacije u praksi kao zbiljskome životu onda je to upravo politička dimenzija ljudskoga djelovanja i spor oko temeljnih razloga zbog kojih politika postaje razdor i događaj nužne pobune protiv svijeta. Na prvi pogled teško je shvatiti zašto Cioran pripisuje svojstvo otrova kao što je to obuzetost toksičnim tvarima koje uzrokuju mahnitost i možda smrt baš filozofiji, ako je to za politiku naizgled samorazumljivo.Mudrost kao otrov očito upućuje na nešto što je mišljenju kao biti ljudske egzistencije inherentni događaj koji je neotklonjivo opasan i slobodu kao ekscentričnost ljudskoga bitka ugrožava neprestano zbog toga što istinsko mišljenje ne zna za kompromis s onim što je kvintesencija Moći. Slučaj Heideggera predstavlja pritom najtegobniji primjer kojim se filozofija u nastojanju preuzimanja duhovne moći u svijetu izvan demokratske politike uspostavljanja sinteze slobode, jednakosti i pravednosti svodi na pseudopolitiku događaja kao „metapolitiku zla“, kako sam to izveo u svojoj studiji o totalitarizmu. (v. Žarko Paić, Totalitarizam? Meandarmedia, Zagreb, 2015.) No, ako ipak u ovom promišljanju otklonimo bilo kakvo daljnje tumačenje ne samo Cioranove refleksije o dva otrova, naime onog mudrosti i onog pobune, vidimo da stvar nije nužno vezana uz tradicionalno shvaćanje filozofije kao metafizike i politike kao radikalnoga događaja promjene formi života. Postoji još nešto možda i dalekosežnije od svake moguće izvedbe filozofije politike, političke filozofije i političkoga mišljenja u situaciji kad tehnosfera određuje planetarno-globalni poredak onog što Schmitt naziva Groβraum. Što? Treći otrov! Onaj, naime, koji nadilazi i filozofiju i politiku kao najznačajnije misaone putove metafizike u smislu težnje za uspostavljanjem novoga svijeta i njegovih pravila življenja. Taj „treći otrov“ proizlazi iz mogućnosti da se neutralizira i suspendira svaka „velika mudrost“ i svaka „radikalna pobuna“. Nije slučajno baš Heidegger jednom rekao kako svaka revolucija nije dovoljno revolucionarna, a zaboravio je dometnuti da i svako filozofijsko mišljenje nije dovoljno misaono „mudro“ da bi doseglo horizont egzistencijalne slobode čovjeka kao nužnog gubitnika u ovoj „velikoj igri“ s ulogom od rizika vlastita iščeznuća. Znam, ovaj „treći otrov“ pripada najmanje dostojnome mišljenju, onom koje više ne živi u metafizičkim visinama niti je položen u antimetafizičko podnožje svakodnevice totalne banalnosti života. Ono je naprosto „tu“, među drugim izvedbenim mogućnostima tehnosfere poput vizualizacije događaja, racionalne intuicije, eksperimentalnoga probabilizma, sinestetičke konstrukcije umjetnoga života i jedino što mu preostaje jest da jasno i odrješito kaže kako su prva dva otrova posve izgubila svoju kreativnu toksičnost i ne djeluju više na one koji uistinu misle svoje vrijeme, a ne ponavljaju već viđene lekcije iz metafizičkoga formalina zamrznute povijesti filozofije i politike u svim mogućim križanjima i miješanjima trulih supstancija. Otrovati se ovim tercijarnim toksinom znači biti spasonosno imun na besmislene obnove mudrosti bez razloga i pobune protiv Ničega, na što se svode gotovo sve današnje Weltanschauung-refleksije. Iznimke postoje, ali ih rijetko pronalazim u ovoj mračnoj postojbini dosade i pakla. Veliki majstor ljekovite gorčine, Cioran, na to bi rekao u svojem Brevijaru poraženih samo još ovo. Zgađen općim ishodom, čovjek stavlja šešir i ukrcava svoj prah za neki drugi svijet. Ako ste pomislili da je riječ o smrti, ljuto se varate! Cioran nije nikad bio toliko lakomislen u svojoj težnji spram besmrtnosti. Uostalom, filozofija nadilazi svaki spomen konačnosti i pada u epohalnu kaljužu bitka. Tako je to bilo oduvijek i tako će i biti.

November 16, 2024
Predgovor uz Sabrana djela Davora Rodina

Predgovor uz Sabrana djela Davora Rodina

Davor Rodin, filozof i politolog, jedan od utemeljitelja Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 1960-ih godina, rođen je u Zagrebu 13. svibnja 1936. godine. Diplomirao je filozofiju i njemački jezik 1960. godine te doktorirao filozofiju 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti političku filozofiju i metodologiju društvenih znanosti, a od 1972. godine je redoviti profesor. 2002. godine dobio je Državnu nagradu za društvene znanosti. Bio je voditelj poslijediplomskog znanstvenog studija Hrvatska i Europa. Studijski je boravio u Njemačkoj 1965-1966, 1969 i 1984. godine. Bio je gostujući predavač na sveučilištima u Kölnu, Hamburgu, Bonnu i Münchenu. Član je domaćih i inozemnih znanstvenih društava. Kao dugogodišnji član savjeta Internacionalnog Hegelova društva organizirao je 23. kongres ovog društva u Zagrebu 2000. godine.. Sudjelovanjem na brojnim međunarodnim konferencijama posvećenim različitim aspektima spekulativne dijalektike potvrdio se kao relevantni poznavatelj i tumač odnosa Hegelova nasljeđa i suvremenosti, te Marxove misli o čemu ponajbolje svjedoči čitav niz njegovih studija i knjiga, te nadasve glasoviti predgovor izdanju Marxovih spisa naslovljenim Filozofsko-politički spisi. (Davor Rodin, ‘Predgovor’, u: Karl Marx, Filozofsko-politički spisi, Fakultet političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, 1979, str. 5-35.) Autor je četrnaest knjiga s područja filozofije politike, fenomenologije, klasične i moderne filozofije te postmoderne političke teorije. Za dopisnog člana HAZU izabran je 2018. godine. Ovaj projekt objavljivanja njegovih Sabranih djela uistinu predstavlja dug prema originalnoj misli i tumačenju novovjekovne, moderne i suvremene filozofije politike koju je Rodin u našim uvjetima stvaralački uzdigao do razine respektabilnog diskurzivnoga umijeća u sadržajnom i stilskome smislu. Njegov sintetički način izlaganja s jasnim i preciznim analizama tekstova koje tumači, neovisno je li riječ o Hegelu, Marxu, Husserlu, Adornu ili Schmittu, čitatelju podaruje mogućnost uvida i zajedničke pustolovine traganja za onim kazivim i neiskazivim u filozofiji i politici. Usto, u našim uvjetima projekt izdavanja Sabranih djela neprijeporno valja smatrati primjerenim načinom rekonstrukcije i artikulacije Rodinova nastojanja da otvori mogućnost mišljenja političkoga i politike polazeći od same izvornosti fenomena. U okružju njegovih “prijeđenih puteva” riječ je ponajprije o događaju jednokratne i neponovljive životno-egzistencijalne slobode kojom se ljudski život u složenim pluralnim društvima globalnoga kapitalizma suprotstavlja svakoj naknadnoj redukciji na izvanjskoga označitelja poput religije, kulture, znanosti kao pozitivizma, ekonomije i umjetnosti. Moja nakana nije u ovome Predgovoru dati obuhvatan analitički i kritički pregled svih knjiga koje su ovdje uvrštene. Njihova unutrašnja povezanost i zajednička težnja u nakani da se dovede u bitan odnos i svezu metafizika, dijalektika, fenomenologija i uvjetno govoreći postmoderna dekonstelacija pojmova prakse i djelovanja u horizontu povijesnoga bitka čovjeka određuje filozofijsku višedimenzionalnost. Čini se daleko prikladnijim za ovu svrhu pokazati kako se Rodin razračunava s nasljeđem moderne filozofije politike i kako pojmovno-kategorijalno prelazi i dolazi na drugu obalu. Već 1986. godine u svojoj najznačajnijoj knjizi tzv. prve faze mišljenja Građanske granice slobode određuje ovu misaonu orijentaciju na sljedeći način. “Intelektualnu postmodernu autor razumije kao odvažan intelektualni pokušaj da se novovjekovnog čovjeka zahvaćenog scijentističkim nasiljem nad njim i nad njegovom životnom okolinom oslobodi za njegovu povijesnu sudbinu.”(Davor Rodin, Građanske granice slobode, Informator, Fakultet političkih nauka, Zagreb, 1986, str. 5.) mišljenja političkoga i politike, emeritusu na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, prof.dr. Davoru Rodinu otuda nesumnjivo pripada posebno istaknuto mjesto. Pritom se njegova zaokupljenost u kasnome razdoblju bavljenja filozofijom politike, političkom teorijom i teorijom medija usmjerava spram pitanja o postmodernome obratu. Rodin ga shvaća kao novu hermeneutičku situaciju koja se pojavljuje nakon kraja moderne. Ako su, dakle, Platon, Aristotel, Kant i Hegel znakovi na putu metafizičke artikulacije povijesti politike kao norme i postulata o vladavini ideja nad zbiljom, sada se radi o epistemologijskome zaokretu s ontologijskim posljedicama ne samo za smisao politike, već i za sve druge aspekte života u zajednici. Doista, možemo razabrati da se time novovjekovno, a to onda znači i klasično, razumijevanje sklopa političkoga – politike – zajednice više ne može, prema Rodinu, zasnivati transcendentalno. Mnoštvo je razloga za potkrepu tog suda. Među njima je svakako potrebno izdvojiti u 20. stoljeću obrat u filozofiji koji su učinili Heidegger i Wittgenstein, potom u prirodnim znanostima Einstein i kvantna fizika, te u novije vrijeme kibernetika s pojmom informacije i kontrole (događaja). U knjizi Poraz prosvjetiteljstva u četvrtom poglavlju Prvoga dijela, naslovljenom ‘Priroda kao vizualizirana logika’, u kojem se bavi Hegelovim radikaliziranjem prosvjetiteljskoga programa, Rodin na jednom mjestu odlučno ustvrđuje ono što je po mojem sudu dalekosežno za shvaćanje političkoga i politike u doba tehnosfere. Posrijedi je obrat u samoj biti suvremenih tehno-znanosti (technoscience). One nisu više tek teoretski utemeljene u svojim pojmovnim sklopovima nalik novovjekovnoj i modernoj metafizici prvoga uzroka i posljednje svrhe. Umjesto takvog transcendentalizma, susrećemo se s onim što u suvremenoj teoriji znanosti predstavljaju kontingencija i emergencija, pa se stoga političko djelovanje u složenoj stvarnosti neoliberalnog kognitivno-informacijskoga doba ne može više objasniti sa stajališta apsolutne refleksije iz Hegelove spekulativno-povijesne dijalektike. Rodin o tome izričito tvrdi. “Moderna postindustrijska tehnika nije više plod tehničke aplikacije znanstvenog uma i u tom smislu mrtvi artefakt ili plod lukavstva uma, kako ju je vidio Hegel, ona je postala otvorena istraživačka metoda, dakle medij koji je senzibilan i na nove iritacije iz anonimne okoline, medij koji se u suradnji s operaterom može autogenerativno mijenjati. Tom se tehnikom ne zamjenjuje ljudski rad, već rješavaju životni problemi, pa ona u tom smislu ne služi multiplikaciji dobara, već rješavanju unikatnih problema. Ona nije sredstvo za neku poznatu svrhu, već prethodi tom klasičnom klišeju mišljenja, jer je univerzalna za razliku od totalitarne industrijske tehnike. S ovom se tehnikom priroda oslobodila svojih apriornih određenja, ona je izašla iz mreže znanstvenog, tehničkog ili nekog drugog apriorija i pokazala se sposobnom da ga revidira i iznenadi novim nepredvidivim očitovanjima. […] Čovjek time nije oslobođen fizičkog rada, kako je tehniku kao lukavstvo uma odredio Hegel, već za svoju inovativnost.” (Davor Rodin, Poraz prosvjetiteljstva, Naklada Breza, Zagreb, 2012, str. 80-81.) Umjesto toga, kako su to već pokazali mislioci političkoga u rasponu od Carla Schmitta do Hannah Arendt i Lea Straussa, potrebno je stvoriti čitav niz novih pojmova i kategorija primjerenih onome što Rodin naziva dekonstelacijom na tragu Jacquesa Derride. (Davor Rodin, Predznaci postmoderne, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2004., str. 11-12. Vidi o tome: Žarko Paić, “Zajednica bez uvjeta – O dekonstrukciji subjekta moderne politike”, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije: Bijeli val, Zagreb, 2013, str. 406-407.) To samo znači da se umjesto „velikih metapripovijesti“ političke teorije u znaku kauzaliteta događanja, pozornost mora posvetiti razmatranju svojevrsne „ontologijske razlike“ između političkoga mišljenja i političke filozofije, te naposljetku političke teorije. Ovdje treba istaknuti da je Rodinovo shvaćanje pojma postmoderne posve izričit put obrata u vlastitome pokušaju posredovanja između Kanta i Hegela, preko Marxa, pa sve do suvremenih fenomena političkoga i politike. O svemu tome sam već pisao povodom Rodinove knjige Predznaci postmoderne. (Žarko, Paić, Prikaz knjige Davora Rodina, Predznaci postmoderne. Politička misao: časopis za politologiju. Vol. 42. br. 3/2006, str. 173-176.) Ovdje valja tek dodati da je na tom tragu još radikalnije izvedena njegova knjiga Poraz prosvjetiteljstva. U njoj se, naime, tvrdi da Hegelovu transformaciju analogne u identitetnu logiku treba kritički analizirati jer je s njom dovršena ne samo povijest prosvjetiteljstva, već i povijest cjelokupne logocentrički utemeljene metafizike Zapada. Kad se sve ovo ima na umu, tada nije teško zaključiti da je Rodin tijekom plodotvornog misaonog i spisateljskoga rada dospio do vlastita obrata koji, ipak, ne znači potpuno odbacivanje prethodno protumačene povijesti političkoga mišljenja s uvjerenjem da je povijest svrsihodno i eshatologijski usmjereno kretanje spram viših ciljeva ozbiljenja ljudske slobode. Ono što preostaje i u „imanentnoj transcendenciji“ ove dekonstelacije političkoga i politike ima karakter događaja otvorenosti smisla života u odnosu spram teleologije bitka. Rodin je ovom knjigom programatski svoje mišljenje cjelokupne filozofije, a ne samo filozofije politike, razgraničio i ontologijski i spoznajno-teorijski od nasljeđa zapadnjačke metafizike s vrhuncem u Hegelovoj spekulativnoj dijalektici. Stoga se s punim pravom sintagma poraz prosvjetiteljstva ne odnosi tek na najznačajniju i najradikalniju Rodinovu knjigu u okružju političkoga mišljenja postmodernoga obrata. Više od vrhunca njegova kasnog mišljenja političkoga i politike ovdje je izveden i posvemašnji oproštaj od rane kritičke artikulacije Hegela i Marxa, što je gotovo manihejski sažeo u knjizi Aspekti odnosa između Hegelove i Marxove dijalektike iz 1967. godine na sljedeći način. “Svjestan ove okolnosti dospijeva Hegel konačno pred odlučujuću alternativu mogućeg razvijanja svojih mladenačkih meditacija, alternativu pred čijim će bezdanom stajati točno 42 godine kasnije i mladi dr. Marx, a koja posve apstraktno glasi s p e k u l a c i j a ili r e v o l u c i j a.” (Davor Rodin, Aspekti odnosa između Hegelove i Marxove dijalektike, Institut društvenih nauka, Beograd, 1967, str. 25.) Rješenje koje Rodin pokušava promisliti pretpostavlja, dakle, ne tek ono što bi bio rezultat dijalektičke sinteze pojmova u smislu ozbiljenja njihove supstancijalnosti. Za Hegela je to refleksija. U dokinutome obliku (Aufhebung) dovodi ona do mogućnosti pomirenja uma i zbilje nakon što se Francuska revolucija proširila Europom kraja 18. te u 19. stoljeću kao temeljno načelo slobode u formalnom i materijalnome značenju. U slučaju Marxa se ne može govoriti da nadolazeća zajednica komunizma kao revolucionarno dokidanje privatnog vlasništva ima karakter spekulativnoga obrata hegelovskih kategorija iz Znanosti logike i Enciklopedije filozofijskih znanosti. Ono što Rodin jasno pokazuje jest da se tek u onom trećem u smislu vladavine načela tertium datur skriva mogućnost otvorenosti povijesnoga događaja kad umjesto Hegelove apoteoze univerzalnosti povijesti kao supstancije-subjekta u liku apsolutne znanosti dospijemo do spoznaje kako je dijalektika s njezinim načelom negativiteta svojevrsna iluzija. Naravno, do toga je Rodin dospio tek uvidom kako nakon Freuda, Wittgensteina i Heideggera valja otpočeti govoriti ne tek o kraju subjekta povijesnoga zbivanja, već i o kraju onog što podrazumijeva pojam supstancije, a isto tako i svih drugih ontologijskih odredbi klasične metafizike. Umjesto spekulativne revolucije ili revolucije u biti spekulativne dijalektike, koja može biti poput Adornova rješenja negativna dijalektika, ili poput Marcuseove ideje otvorena dijalektika, ali ne može sebe nadići u onome što je onkraj logičko-povijesnoga apriorija, u knjizi Poraz prosvjetiteljstva na najpregnantniji način se iskazuje kako u suvremeno doba nestanka bitne razlike postojanja države i društva temeljni pojam Hegelove apsolutne metafizike kao što je to sloboda “nije ni spoznata nužnost ni causa sui, ona je događaj (Ereignis) s onu stranu poznatih određenja slobode i nužnosti. Sloboda se mora dogoditi da bismo je mogli logički prikazati. Čudo pripada drugačijem poretku zbivanja nego što je Hegelovo spekulativno dijalektičko jedinstvo suprotnosti. Čudo nije razlika unutar jedinstava ili jedinstvo razlika, nego razlika sama. Ona se u običnom logičkom sudu očituje kao analogija s onim što jest, a ne kao identitet s onim što jest, kako je to slučaj u Hegelovim spekulativnim sudovima.” (Davor Rodin, Poraz prosvjetiteljstva, str. 95.) Mišljenje događaja označava bitan obrat spram čitave tradicije zapadnjačke metafizike. Istodobno ovo mišljenje pretpostavlja i neprestani brižan rad oko ključne postavke Heideggera s obzirom na mogućnosti politike i drukčije zajednice od one koju određuje vladavina znanstveno-tehničke racionalnosti postava (Gestell) kao biti tehnike. Budući da Rodin nije hajdegerijanski tumačio ni Hegela ni Marxa, a niti je u analizi odnosa dijalektike i fenomenologije bio posve na strani Husserla, (Davor Rodin, Dijalektika i fenomenologija, Nolit, Beograd, 1979.) može se u svemu tome pronaći tanka crta koja ga usmjerava u prostor-vrijeme postmetafizičkoga mišljenja grosso modo. Za to su osobito važni prilozi Carla Schmitta o događajnosti ili kontingenciji političkog kao sekularizacije teologijskoga na čemu danas ustrajava i Giorgio Agamben, te s druge strane autopoietička teorija politike i društva u djelu sociologa Niklasa Luhmanna. Za Agambena je ishodište analize genealogije vladanja u povijesti zapadnjačke metafizike postojanje dvije paradigme. Prva je ona kršćanske teologije, a druga ona koja se u najširem smislu može nazvati političkom. Odredio ju je Carl Schmitt u svojem djelu Politička teologija iz 1922. godine apodiktičkom postavkom da su „svi bitni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“ (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblot, München – Leipzig, 1922., str. 49). Otuda pojam „političke teologije“ pretpostavlja transcendenciju političke ekonomije u 17. stoljeću upućuje na to da čovjek kao „économie animale“ ima svoje mjesto samo unutar sklopa razlike između Boga i države, odnosno između transcendencije vjere i imanencije politike. Dvije su paradigme otuda međusobno povezane odnosom utemeljenja/rastemeljenja, budući da autonomija u modernosti ne može biti izvedena „radikalno“ bez prevođenja teologije u politiku i obratno. Ovo istodobno znači da svako negiranje binarnoga stroja povijesti Zapada s obzirom na pitanje „moći“, „suverenosti“, „autonomije“ i „slobode“ čovjeka neminovno završava s padom u jedan ili drugi oblik redukcije i hipostaze – Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Analogie von Öikonomie und Regierung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010.) Kako je, dakle, oproštajem od metafizičkoga logocentrizma s vrhuncem u Hegela postalo moguće nakon Marxa i neuspjele komunističke revolucije ne samo odbaciti mogućnost pomirenja spekulacije i revolucije, već uspostaviti drukčije razmatranje problema odnosa identiteta i razlike da bi se pojam političkoga i politike bez promašaja projekta mesijansko-revolucionarne vjere u apsolutnu racionalnost zbivanja oslobodio za prelazak onkraj pozitivizma prirodno-znanstvene redukcije mišljenja-djelovanja? S vremenom je za Rodina postalo bjelodano, što se može pratiti u kontinuitetu od njegovih knjiga s kraja 1960-ih i 1970-ih godina do početka postmodernoga obrata sredinom 1980-ih godina, te naposljetku s pozitivnim razumijevanjem logike okazionalnog događaja političkoga kao što je to vidljivo u Predznacima postmoderne, Politološkim paradoksima?, Porazu prosvjetiteljstva, do Prijeđenih puteva, da je problem ovog Hegelova redukcionizma u sljedećem. Rodin je, uostalom, ovu postavku varirao u raznolikim kontekstima s obzirom na analizu odnosa Hegela i posthegelovske filozofije, uključujući prije svega fenomenologiju, Heideggera iz razdoblja Bitka i vremena, ali i njegove spise iz 1930-ih godina kad u središte promišljanja dospijeva već spomenuti pojam događaja (Ereignis), te Schmitta, Derridu i Luhmanna. Na kraju 8. poglavlja I. dijela knjige Poraz prosvjetiteljstva naslovljenim “Politička povijest i povijest filozofije” Rodin neporecivo ustvrđuje. “Slom Hegelove objektivne dijalektike bitka doveo je do toga da nitko od njegovih suvremenih sljedbenika nije spreman potpisati njegove tekstove. Posebno je sporno njegovo neprimjereno apliciranje jednadžbene matematičke simbolike na području ljudskih moralnih, pravnih i političkih odnosa, jer se u toj aplikaciji jednadžbena logika raspala: istim logičkim sredstvima nije moguće kontrolirati ljudsku političku zajednicu i atomsku centralu. Stavovi novovjekovne eksperimentalne prirodne znanosti nisu analogije, niti antinomije, a još manje pripovijesti. To su jednadžbene strukture i točna uputstva za ponovljivo tehničko djelovanje. To svojstvo hijeroglifske prirodne znanosti Hegel je htio nametnuti naslijeđenoj gramatici fonetskog pisma i njenim mnogobrojnim analognim literarnim stilizacijama, ne primjećujući da je time čitava zapadnjačka tradicija suživota u zajednici bezuvjetno slobodnih osoba stavljena na kocku.” (Davor Rodin, Poraz prosvjetiteljstva, str. 139.) Što je ovime dosegnuto kad je riječ o kritici Hegela kao najznačajnijeg predstavnika metafizike Zapada? Čitajući retrospektivno Rodinove knjige koje detaljno razlažu povijest dijalektičkog mišljenja unutar matrice njemačkoga idealizma, vidimo kako je on svoj epistemologijski rez ili obrat od ove diskurzivne igre mišljenja izveo na taj način što je pojam slobode kao temeljnu riječ Hegela i Marxa povijesno-kritički de-ontologizirao. To je istodobno značilo da se unutarnja bit spekulativnoga mišljenja uzdiže do apsolutne refleksije kao sustav koji transcendentalno kontrolira svoju okolinu. Ali problem je u tome što je Marx kritikom robne strukture samosvijesti čovjeka dospio do posljednje tajne ideologije. Naime, u formi postvarenja, otuđenja i bezavičajnosti čovjeka u modernome kapitalizmu Marx je spekulaciju dekonstruirao s pomoću moći one povijesno-tvorne negacije bitka, biti čovjeka i bića u cjelini. Sve što se u logici mišljenja kapitala kao transcendentalne strukture proizvodnje pseudo-života uistinu zbiva jest to da se spekulativno mišljenje u srazu sa zbiljskim svijetom znanstveno-tehničke racionalnosti modernoga društva dokida u robnoj formi predmetnosti predmeta kao objekta X. Taj je objekt ujedno uzvišen i banalan jer se njegova bit pokazuje u fetiškom karakteru robe čija tajna proizlazi iz razmjenske vrijednosti na tržištu. Drugim riječima, nakon iskustva razaranja cjeline u kojoj se pojavljuje istina u formi apsolutne znanosti, problem nije više bio u konstrukciji svjetske povijesti kao misaonoga događaja pomirenja prirode i duha, već u realizaciji filozofije koja u zbiljskoj povijesti kapitala nužno mora pronaći novo tlo za oživotvorenje slobode čovjeka kao singularnoga bića u zajednici. Kad se, hajdegerijanski rečeno, kazivajuća i događajna bit mišljenja slobode u njezinoj izvornosti (Dichten) svodi na računajuću aplikativnost prirodno-znanstvenoga porobljavanja čovjeka (Rechnen), onda njegova singularna egzistencija postaje pukom funkcijom tehnosfere, njezinim objektom bez svojstava, čistom neljudskom strukturom. Derrida ovo ponajbolje ocrtava poznatom prispodobom o dehumaniziranoj pustinji u kojoj političko i politika od događaja neizvjesnosti slobode postaju pukim upravljaštvom tzv. ljudskim resursima. (Jacques Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2005, str. 130.) Biti izvorno politički u stanju odluke o mogućnostima demokratski konstutuirane zajednice znači biti s onu stranu svakog znanstveno-tehničkoga redukcionizma. Rodin je toj misli odan od samoga početka njegove filozofijske avanture. I utoliko se kritika novovjekovne političke filozofije s vrhuncem u Hegela u njegovoj teoretskoj izvedbi može čitati kao životno-egzistencijalni credo. Uostalom, ako se tehničko-tehnološkome megastroju kraja povijesti još bilo što može suprotstaviti, onda to, prema Rodinu, ne može biti nikakva vizualizacija pojmova u kibernetički kodiranim postmodernim društvima koja pokušavaju očuvati fragmente svjetova života neokrnjenim, već jedino političko i politika kao događaj nesvodive slobode. A ona više nije apriorno razumljiva kao spekulacija, ali niti aposteriorno dohvatljiva kao revolucija. U knjizi, pak, studija, rasprava i članaka Prijeđeni putevi sve se prethodno račeno sabire oko pitanja mogućnosti primjerenog razumijevanja nove situacije. Ona se događa pred našim očima u znacima tvorbe realiteta. Na taj način se pokazuje da se više ništa u teoretskome smislu ne može pozivati na zlatno doba metafizičkoga utemeljenja politike, društva i demokracije. Knjiga je svojevrsni dokument Rodinova načina mišljenja u rasponu od predgovora i pogovora knjigama Karla Korscha, Georga Lukácsa, Alfreda Schmidta, Theodora W. Adorna, Karla Marxa i Holgera van den Booma napisanih 1970-1980 ih godina. Drugo poglavlje obuhvaća tekstove najbliže onome što je Rodin činio u okviru vlastita političkoga mišljenja s različitim tumačenjima i kritičkim intervencijama s obzirom na „teorije diferencije“, „neoliberalnu dekonstrukciju kapitala“, „neopluralističke probleme inovativnoga društva“ i nastojanja da se vidi je li John Rawls zapravo kantovac s njegovim zahtjevom za novim načinom izvedbe pravednosti i političke demokracije. Naposljetku, posljednje poglavlje posvećeno je odnosu medijskoga doba i kapitala, te onome što Rodin kritički određuje kao „akademski kapitalizam“. Susrećemo se, dakle, s razvojnim crtama njegova mišljenja o političkome fenomenu u doba medijske proizvodnje događaja. Od sredine 1970-ih godina sve se to zbiva pod okriljem vladajuće paradigme neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi. Stoga se može, uvjetno rečeno, govoriti o tri usporedna obrata u mišljenju koje poduzima Davor Rodin nakon što je kritički prihvatio najvećim dijelom dijagnoze i analize filozofa, sociologa i politologa oslonjenih na ideje postmoderne transformacije uvjeta mogućnosti suvremenoga mišljenja, a to je prije svega pitanje o jeziku i govoru postmetafizičke konstelacije. 1. Ontologijski ili obrat od bitka spram realiteta koji se ne pojavljuje unaprijed, apriorno, transcendentalno od Platona, Aristotela do Kanta, Hegela i Marxa, već se konstituira polazeći od događaja (Ereignis, event, événement) i tako se određuje u kontekstu i situaciji. Takav je slučaj s Wittgensteinom druge faze iz Filozofijskih istraživanja i njegovih „jezičnih igara“ (Sprachspiele ili language games) kao „forme života“. Usto, Rodin će u analizi novije teorije o digitalnoj estetici u djelu Holgera van den Booma nastojati otvoriti mogućnost stvaranja posve novog pristupa onome što znači mišljenje u odnosu spram nastanka informacijskoga poretka značenja, budući da vizualizacija događaja odsada mijenja sve prijašnje metafizičke strukture odnosa. (Holger van der Boom, Digitale Ästhetik: Zu einer Bildungstheorie des Computers, J. B. Metzler, Stuttgart, 1987.) Drugim riječima, mišljenje koje polazi od razlike tehničkog kao kibernetičkog i simboličkog kao gramatičko-semantičkoga načina djelovanja u doba kompjutorski vođene ekonomije-politike-kulture ima zadaću oblikovanja konteksta, a nije odeđeno supstancijom i formom. Naposljetku, mišljenje se preusmjerava na ono što njemački filozof umjetnosti i medija Dieter Mersch u svojim analizama naziva estetikom događaja (quoddittas), a ne više estetikom djela (quiddittas). Kako nešto nastaje mijenja pritom temeljno ontologijsko pitanje što uopće jest nešto. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.) 2. Politički obrat od politike shvaćene esencijalistički kao najviše djelatnosti čovjeka u zajednici (državi) koja onda s pomoćupojmova vladavine naroda i moderne suverenosti nacije-države građanina svodi na prividnoga subjekta djelovanja u smjeru ozbiljenja umno postavljenih ideja slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti s Drugime. Umjesto toga na djelu je post-fundacionalistički pristup političkome. Od Schmitta preko Luhmanna i Derride, Lyotarda i drugih „dekonstruktivista“ taj pristup smjera razotkriću nesvodivosti političkog u odnosu spram neoliberalnog upravljaštva i tehnoznanstvene redukcije čovjeka na djelujućeg racionalnog bića čije odluke, doduše, tvore bit političkoga, ali se sukobljavaju s mrežom realiteta. Glavna je Rodinova postavka da demokracija ne može biti vladavinom naroda nego autopoietičkim mjestom događaja sukoba u odnosu spram politike (države i društva) i prava. 3. Medijski ili semantički obrat s posljednjom nakanom da se uvidi kako jezik i govor nisu više puka sredstva sporazumijevanja i otuda u funkciji nečeg što Habermas naziva „idealnom govornom situacijom“ u politički pluralnome društvu određenim liberalno-demokratskim konsenzusom sudionika u komunikacijskome djelovanju građana. Umjesto toga Rodin polazi od onoga što u drugome iskazu naziva „gramatičkim obratom“ s kojim se od Heideggera, Wittgensteina i kasnoga Husserla otvara nesvodivi prostor događanja svijeta života. U njemu se ono političko razvija u smjeru neodređenosti, nedovršenosti, mogućnosti neprestane igre uključenja-isključenja smislene egzistencije čovjeka. Unutar ovog obrata je ponajprije riječ, prema Rodinu, o tri različite i ujedno srodne teorije diferencije: (1) teorije medija, (2) teorije sustava i (3) dekonstruktivističke teorije. U načelu, ova je postavka poprilično uvjerljiva zato što razlika određuje identitet, a ne obratno kao u svim prethodnim teorijama djelovanja od Arnolda Gehlena do fenomenologijskih zagovornika transcendentalizma u ruhu intersbjektivnosti. A to onda znači da su sve teorije diferencije vezane uz semiotičko razumijevanje fenomena političkoga i politike. Kontekst i uporaba pojmova određuje što jest politika u doba globalnoga poretka nesvodivih događaja koji na drukčiji način ulaze u područje društva i države. Već smo rekli da Rodin zastupa postavku kako „demokracija nije vladavina naroda (demos i kratein)“. Zanimljivo je da se dalje u tekstu, a slično misli i Giorgio Agamben u svojim novijim spisima, demokracija uspostavlja kao zasebni medij i kao autopoietički sustav vladavine. Kako Rodin obrazlaže ovu radikalnu postavku? Ponajprije, on tvrdi da u odnosu spram Kantova i Hegelova shvaćanja pravne države kao ozbiljenja slobode „pravo, politika i demokracija nisu sa suvremenog stajališta pojavni oblici državnog jedinstva, nego svaki medij postoji nezavisno jedan pored drugoga: država nije njihovo više jedinstvo.“ (Davor Rodin, Prijeđeni putevi, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2016, str. 134) Nadalje, ako se odnos između prava i politike izvodi iz paradoksa prosvjetiteljstva prema kojem racionalno pravo gubi moć legitimnosti, jer bi trebalo ograničiti demokratsku i političku samovolju, a to uzročno ovisi o moći vladatelja koje valja ograničiti, onda je posrijedi sljedeća situacija. Pravo postaje puka instancija odlučivanja izvan područja prava, što znači da viša demokratska i politička moć odlučuje o njegovoj primjeni ili suspenziji. Međutim, nasuprot antici koja je imala u vidu mudrost i razboritost, te moralne vrline onih koji se posvećuju politici u zajednici, dok se u novome vijeku pojavljuje ideja o najjačim izvršiteljima moći kao vlasti u suverenoj državi, Rodin prihvaća rezultate do kojih su došli dekonstruktivisti i Niklas Luhmann, te zagovara medijsku nesvodivost prava. Stoga je nužno dospjeti do one točke iz koje se demokracija razumije „praznom formom“. Nakon toga se u nju upisuje sadržaj demokratskih zahtjeva subjekata/aktera. Sjetimo se da Claude Lefort određuje demokraciju kao „prazno mjesto moći“. (Claude Lefort, L’Invention démocratique: Les limites de la domination totalitaire, Fayard, Pariz, 1994.) Što još može preostati demokraciji u takvom načinu mišljenja suvremenosti ako više ne djeluje Kantov shematizam pravnih postulata niti, pak, moralni rigorizam dužnosti kozmopolitski odgojenoga građanina, a isto vrijedi i za Hegelov povijesni apsolut duha koji sjedinjuje subjektivni i objektivni duh u uspostavljaju jedinstvenog svjetskoga duha? Za Rodina je „demokracija samostalan autogenerativni medij“. (Davor Rodin, Prijeđeni putevi, str. 138.) Iz toga slijedi da se pravo i demokracija ne postavljaju iz logike kauzalnosti i teleologije. Njihova medijska uspostavljenost proizlazi iz konstrukcije događaja, a ne iz već unaprijed određenoga načina bitka političkoga. Ukratko, Rodin je dosljedno na tragu dekonstelacije političkoga i politike do te mjere da se čini kako tvrdnja o nesvodivoj biti političkoga i politike ne može biti drukčije mišljena osim autopoietički. Naravno, to nipošto nije sporno. Može se čak reći da je takav način mišljenja uzorno proveden i da se time dostojanstvo političkoga i politike kao i prava i demokracije čini nerazorivim. U svim prijeporima između legitimnosti i procedure demokracije kao forme ljudske slobode djelovanja spram događaja i mogućnosti nastanka „izvanrednoga stanja“ (od Schmitta do Agambena) pretpostavlja se kako norma i zakon ne mogu odstraniti nepredvidljivost mogućnosti anomije i radikalnoga obrata postojećega stanja. Ipak, u globalnome poretku vladavine „akademskoga kapitalizma“, kako ga Rodin naziva, susrećemo se s logikom kognitivnog ili informacijskoga doba. Unatoč proklamirane „pohvale razlika“ sve se kreće u smjeru homogenosti i unifikacije, u smjeru vladavine kapitala kao „imanentne transcendencije“. Iza krinke nesvodivih razlika pojavljuje se novi apsolut u liku „neoliberalne dekonstrukcije kapitala“. To politiku neumitno svodi na novu igru racionalnosti i kontingencije. Rodin otuda postavlja ključno pitanje na sljedeći način: „Može li i kako neoliberalna praksa, koja sustavno dekonstruira postojeću kapitalističku privredu, suočena sa socijalnim nemirima i privrednom krizom koju je time izazvala, samu sebe transcendirati i krizu riješiti drugačije nego je ona rješavana državnom intervencijom tridesetih godina 20. stoljeća?“ (Davor Rodin, Prijeđeni putevi, str. 181) Čini se da Rodin koristeći se pojmovima Derride kad je riječ o dekonstrukciji misli na ono što ta ključna riječ za razumijevanje postmodernoga obrata znači u smislu djelovanja i artikulacije slobode u političkome prostoru globalnoga poretka. Dekonstruirati kapitalizam na neoliberalnim osnovama znači reformirati ga, dati mu nove strategijske mogućnosti, izvesti ga iz zatvorene dijalektike običajnosti Hegelova tipa (društvo-država) u prostor racionalne autoregulacije. Sve to istodobno znači da se više kriza ne poima marksistički kao unutarnja bit kapitalizma, već kao imanentni događaj neprestane obnove i reformatiranja kapitalističkoga stroja kao kibernetičke mreže aktualizacije. Budući da Rodin nije u svojim analizama ovog problema koristio poticajne studije Deleuzea i Guattarija, a niti predavanja o biopolitici kasnoga Foucaulta, čini se da ovdje njegova uistinu lucidna kritika političkoga i politike ima svoje granice. (Gilles Deleuze, i Felix Guattari, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013. S francuskog preveo Marko Gregorić. Michel Foucault, Rođenje biopolitike, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2016. S francuskog prevela Maja Zorica.) Naime, temeljni je problem svake buduće političke teorije diferencije u tome što je ljudsko djelovanje u sklopu vladavine tehnosfere već unaprijed određeno nemogućnošću razračunavanja s onim što označava od Carla Schmitta „okazionalističku ontologiju“. Događaj obrata postaje sâm legitimnom procedurom demokratskoga paradoksa: da, naime, oligarhijski poredak u okviru globalne igre moći u okviru posti-imperijalne suverenosti nadilazi klasično određenje „društva“ i „države“. Autoregulacija nije, paradoksalno, autoregulirana zakonima i pravom, već čudovišnom artikulacijom moći u „društvima kontrole“ na globalnoj razini. Time nastaje ravnoteža između formalno demokratskih država i autokratskih, između liberalnih i totalitarnih tendencija vladavine. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013, Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017, Žarko Paić, Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020.) Kako se onda još uopće može održati razlika između političkoga i politike, koja je uvjet mogućnosti tradicionalno određenog mišljenja o politici kao biti filozofije politike? Iako se Rodin ne bavi posebno onim krugom suvremenih mislilaca postmodernoga obrata koji ovu razliku iznova problematiziraju u drugom kontekstu, poput Rancièrea, Badioua, Nancyja te Agambena, možemo implicitno vidjeti da je ona prisutna u svim njegovim nastojanjima da se politička teorija oslobodi od jarma transcendentalnoga određenja zbilje politike kao događaja osmišljavanja pravedne zajednice. (Vidi o tome: Oliver Marchart, Die politische Differenz – Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben,Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2010.) Jer bez ove razlike, koju je imao u vidu i Carl Schmitt, ne može se neproblematski nastaviti s razlikovanjem društva i države (ekonomije i sociologije, te politologije). No, budući da razlikovanje političkoga i politike sada pretpostavlja autogenerativne obrasce djelovanja, po kojem su demokracija i pravo nesvodive strukture ljudske interakcije u složenoj suvremenoj zajednici, jasno je kako su i „društvo“ i „država“ mogući samo kao konstitutivni momenti ne više dijalektičke sinteze suprotnosti u smislu Hegelova procesa razvitka apsolutnoga duha u svjetskoj povijesti. Umjesto toga na djelu je sintetiziranje bez prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) nižih stupnjeva razvitka „društva“ i „države“. Uostalom, u velikome prostoru kako ga shvaća Schmitt (Groβraum) političko i politika poprimaju karakter borbe za priznanje naroda i kulturnih identiteta u sklopu post-imperijalne suverenosti. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997.) Rodinovo se mišljenje političkoga i politike u knjizi Prijeđeni putevi sabire kao iznimno mjesto posredovanja između onoga što je bilo odlučno za filozofiju politike i politologiju prije „gramatičkoga obrata“ s kojim je nastupila postmoderna kao dekonstrukcija povijesti, ali ne i njezino radikalno prevladavanje. Od „ranih radova“ o Korschu i Adornu, te Marxu, preko uvida da s digitalnom estetikom svjedočimo o prijelazu u novu paradigmu mišljenja kao konstrukcije virtualnih svjetova, do „kasnoga Rodina“ koji na izvoran način prerađuje i preuzima bitne inovacije Derride, Luhmanna, Schmitta i teoretičara političke diferencije poput Rawlsa, primjerice, možemo pratiti kako se pojam političkoga i politike oslobađa od visokih zahtjeva metafizike normi i zakona, transcendencije i legitimnosti demokratskoga poretka. Umjesto toga put se otvara u onome što je najvažnije određenje suvremenosti, a to je da ništa nema unaprijed (kauzalno-teleologijski) svoju zadanost, pa tako ni sustavi i poretci vladavine u globalnome okružju moći. Misliti političko događanje ne znači, međutim, pristati na puku kontingenciju i kaos, na odsutnost zajamčenoga smisla povijesti. Ako je od svih poredaka ljudskog političkoga razumijevanja slobode jedino demokracija najmanje loš poredak održanja smisla života koji pomiruje pojedince i mnoštvo, onda je korak do spoznaje o njezinoj „praznoj formi“ zadaća mišljenja u uspostavljanju granice između anomije i hipertrofije zakona i procedura. U doba kognitivnog ili informacijskoga kapitalizma stvar postaje, kako je to Rodinu posve jasno, još čudovišnije otvorena. Razlog leži u tome što se neoliberalnom dekonstrukcijom kapitala pitanje zajednice rješava na bestemeljnome tlu post-imperijalne suverenosti (naroda?). Kada više narod nije onaj koji se može nazivati subjektom moderne politike, što preostaje od države? Pad u upravljaštvo i tehnike administrativnoga vladanja na što su upozoravali još Weber, Schmitt i Foucault? Ovo pitanje valja ostaviti neodgovorenim. Razlog leži upravo u događajnosti neizvjesne budućnosti s kojom političko otvara horizont kao izgled spasonosnoga ili kao potonuće u bezdan. Nije za Rodina stvar u tome što je samo društvo postalo problematično u novoj dekonstelaciji svjetske povijesti. Mnogo je više upitno može li država iznova preuzeti u svoje ruke poslanstvo pomirenja konfliktnih strasti i interesa pluralnih subjekata/aktera politizacije života u svijetu kao arhipelagu znanja i želja. Filozofija u svojoj postmetafizičkoj otvorenosti već je od Hegela bila osuđena na sintezu ideje i zbilje kao nečeg što nužno ima karakter nesvodiva identiteta kao razlike, a ne obratno. Nije, dakle, Hegel čak ni u radikalnoj postmodernoj kritici i odbacivanju njegova misaonoga nasljeđa u Derride i Deleuzea tek najviši vrhunac propalog testamenta metafizike. Problem je u tome, a to je ustrajno nastojao brižnim tumačenjem pokazati i Davor Rodin na svojem putu mišljenja, što se ono racionalno u strukturi samog mišljenja od novovjekovlja uspostavlja kao svojevrsna hegemonija i temeljno načelo tehnologijskoga ustrojstva života i prelazi u 21. stoljeću u područje tehnosfere kao sinteze umjetne inteligencije (A-intelligence) i umjetne intuicije (A-intuition). Što u tom fascinantnome pseudo-događaju uspostavljanja informacijskoga društva na globalnoj razini još preostaje moći mišljenja onog političkoga i politike? Da filozofija postane tek jednom od diskurzivnih igara medijske interaktivnosti poput drugih formi reducirane misaone prakse i da se uzda u svoje područje tematiziranja pojmova koji su već postali ispražnjeni od smisla, kako je to proročanski najavljivao ne samo Heidegger u svojim Provansalskim seminarima koncem 1960-ih godina, već i Schmitt za kojeg je bilo neporecivo da je doba država napovratna prošlost za čime ne treba žaliti? Ne zaboravimo da još uvijek održavamo institucionalni pogon zastarjeloga sveučilišta u doba kraja Humboldtove reforme kada tzv. akademski kapitalizam postaje Levijatan s ljudskim licem, što je Rodin u svojim angažiranim tekstovima prepoznao kao svojevrsnu pogibeljnu djelatnost upravo zbog toga što humanistiku i društvene znanosti logikom kognitivnoga kapitala pretvara u readymades na globalnome tržištu, svodeći nesumjerljivost ljudskoga usuda političkoga i politike na kvantitativne pokazatelje mjerljivosti bitka uopće. U tom svjetlu objavljivanje Sabranih djela Davora Rodina ima i dodatnu vrijednost u gesti otpora protiv sveprisutnog nihilizma tehničke konstelacije doba zaborava u neprestanome ubrzanju procesa nivelacije kulture na ravnodušno prozvođenje studijskih čitanki (readera) i drugih pomagala koja danas funkcionalno zamjenjuju filozofijski uvid u bit teksta njegovim čitanjem i komentiranjem korak po korak, sustavno i metodički izazovno bez kompromisa s imperativom ovog vizualiziranog doba praznine. Knjige su neponovljiva radost egzistencije posvećene slobodi kao događaju koji bez mišljenja na stvar samu ostaje u tami. Što je to suvremeno mišljenje drugo negoli sabiranje bitnih tragova na putu koji se otvara tek onda kad život postane tekst s kojim povijesno sjećanje probija granicu vremena i od puke aktualnosti koja zastarijeva trenutkom nastanka poprima smisao trajnosti i postojanosti i za nadolazeće vrijeme. https://naklada-breza.hr/filozofija/sabrana-djela-sv-1-14

November 15, 2024
Nužnost filozofije

Nužnost filozofije

U Uvodu u filozofiju, GZH, Zagreb, 1988. Branko Despot izriče ove iznimno bitne postavke svojim jezikom filozofirajućeg svjedoka ‘vremena’ koje zaslužuju da ih se u cijelosti navede. ʺLebdimo kroz vrijeme, jesmo vrijeme, i tražimo svoje vrijeme. Dolje, u raspalom vremenu svi znaju i sve zna što je filozofija. I filozofija sama zna što ona jest i ima da bude, te zato i može služiti sebi i svemu. Porobljena svojim gospodstvom i u svome apsolutnome gospodstvu ona stalno i rastvara sebe samu, bivajući stalno novom i novijom, prevladavajući i savladavajući sve i sva, da bi u stalnom, sve manje svojem, vraćanju k sebi samoj, i sebe samu, sve više i više, u svakome i svemu prevladavala, i načelno već u bijedi izgubivši sebe, ipak sebe htjela u drugome, u ‘realitetu’, u ‘stvarnosti’, u ‘zbilji’, u ‘znanosti’, ‘tehnici’ i ‘praksi’. Raspad i rasulo životare, svestrano aktivni, od samopotenciranja svog jedinog preostalog imutka: mrtvog vremena.ʺ(str. 19) ‘Lebdjeti’ kroz vrijeme, raspad, rasulo i mrtvo vrijeme, uistinu su riječi koje filozofiju spajaju s književnošću. Uostalom, Despot u svim svojim tekstovima neprestano gotovo ničeanski govori o ljudskome robovanju koje misaono ima svoju sliku u predanosti svemu onome što je, da paradoks bude potpun, znanstveno i na strani ‘napretka’. I ovdje se susrećemo s riječima koje su u navodnicima i upućuju na sve pokušaje tzv. prevladavanja filozofije nakon Hegela. Dakako, posrijedi je Marxovo mišljenje koje nužno zahtijeva ostvaranje-ozbiljenje filozofije u znanosti, tehnici i praksi. Ako lebdimo kroz vrijeme i tražimo svoje vrijeme, onda smo još uvijek u-vremenu, ali nismo su-vremeni. Nismo zato jer smo ‘porobljeni’ i jer se ova ‘sloboda’ koja pripada vremenu raspada i rasula ne može otkloniti od ‘mrtvog vremena’. Ima li filozofija svoje vrijeme koje bi moglo biti istinsko i podobno vrijeme slobode kao misaonoga kazivanja bitka izvan svekolike metafizičke upregnutosti u ono što je izvan njezinih granica i što se odvija u tom ‘mrtvome vremenu’? Ako kažemo da je jedino na samome početku, u arhajskome svijetu predplatoničkih mislilaca poput Heraklita i Parmenida, moglo biti govora o ‘živome vremenu’ jer još nije bilo govora ni o znanosti, niti o tehnici, niti o prevladavanju, a niti o praksi koja postaje s Aristotelom temeljno načelo ljudskoga djelovanja i glavni pojam onog što Marx naziva ozbiljenjem filozofije, nije li to svojevrsna nužna mistifikacija ‘iskona’ u doba kraja filozofije u kibernetici? Čini se da bi sve drugo bilo nemoguće, Zašto? Zbog toga što još nije bilo moguće u mišljenju ‘iskona’ misliti ovo ‘mrtvo vrijeme’ bezuvjetnoga napretka znanosti i procvata tehnike koju nazivam tehnosferom iz jednostavnog razloga što je filozofija bila ono što sebe samo razdvaja na mišljenje i bitak time što mišljenje misli bitak a da ga ne ‘postvaruje’, ništi i obezvremenjuje. U su-vremenim misaonim putovima filozofije na njezinome kraju kao što su to Heideggerov i Severinov put susrećemo se s ovom aporijom su-vremenosti. Da bi čovjek, kako to kaže Despot, lebdeći kroz vrijeme mogao pronaći svoje vrijeme, nužno je da se sama filozofija pročisti od ovog mahnitoga robovanja znanstvenoj i inoj istini kao tehničko-proizvodnome sklopu informacija. Nužnost filozofije u ovom ‘mrtvome vremenu’ proizlazi iz njezine slobode da bude čak i mistifikacija iskona i mitopoetsko kazivanje na bitak sam u času kad je sve već na putu totalnoga otuđenja i obezličenja svijeta kao slučaja vladavine, vitgenštajnovski rečeno, pragmatičnih ‘formi života’. Filozofija nije ništa drugo negoli volja za mišljenjem bitka i stoga njezina su-vremenost proizlazi iz iskona same slobode. Nije to, naravno, sloboda apsoluta niti je vrijeme ove izvorne slobode mrtvo vrijeme znanosti i tehnike kao ‘napretka’ i ‘razvitka’ u svijesti o slobodi, kako je to spekulativno-dijalektički postavio Hegel zadaću filozofije da misli ‘svoje vrijeme’. Ipak, u Despotovu promišljanju ‘biti’ filozofije kao slobode filozofiranja ne leži nikakav poriv za ovjekovječenjem grčke predplatoničke filozofije od koje sve počinje i završava. Postoji još nešto što valja objasniti u tom naizgled ‘tradicionalnome’ zahtjevu da filozofija u svojem filozofiranju očuva trag iskona i bude prva i posljednja potreba čovjeka i u ustrojstvu ovog postmetafizičkoga sklopa znanosti, tehnike i kibernetike. Što je to drugo negoli ‘lebdenje’ kroz vrijeme koje nije ni linearnost niti ireverzibilnost, a niti puka cikličnost kretanja bitka kao volje za moć. Nihilizam je ‘ontologijski’ događaj zbivanja ‘mrtvog vremena’, a ne povijesti u likovima različitih epoha s njihovim temeljnim pojmovno-kategorijalnim sklopom metafizike. To znači da je u iskonu mišljenje slobodno da odluči što i kako želi misliti. Kakva je to volja koja filozofiju ostavlja na putu prema tehnološkoj singularnosti jer o tome ona više osim dijagnoze nihilizma i robovanja znanstveno-tehničkome usudu stvaranja umjetne ‘stvarnosti’ nema što suvislo kazati? U iskonu filozofije kao slobode stoji volja koju Heraklit određuje težnjom ili ljubavlju spram to sofon, mudrosti, a ono što čini bit bitka u otvorenosti njegove povijesnosti jest taj sofon ili mudrost. Nije mudrost u glavi filozofa, već u bitkovno-povijesnome mišljenju samoga bitka i stoga misliti i biti znači isto u razlici. U iskonu kao i na kraju povijesnoga usuda čovjeka mišljenje koje u sebi ima težnju za mudrošću nije ništa različito i drukčije, unatoč posvemašnje promjene bitka, bića i biti čovjeka. Isto je ono što čini bit filozofije koja se zbiva u vremenu kao živoj autentičnosti mišljenja u svim epohama i u svakom novome ‘slučaju’ postaje dokaz o su-vremenosti slobode. Između, primjerice, Anaksimandra i Heideggera, između Zenona i Bergsona, između Dunsa Škota i Deleuzea, između Demokrita i Whiteheada, između Kanta i Cassirera, između Platona i Wittgensteina postoji duboko proživljeni odnos filozofije kao filozofiranja i otuda ono što je samo prošlo u smislu ne-više-sadašnjosti nije nikad prošlo, već je istinski su-vremeno. Despotova su predavanja uz Sutlićeva u suvremenoj hrvatskoj filozofiji na najvišoj razini ovog erosa kazivanja u filozofiranju koje u svakom trenutku i u svakoj prigodi, bez obzira je li riječ o grčkoj metafizici ili novovjekovnoj spekulativnoj filozofiji, primjerice, Schellinga, uspostavlja odnos između slobode kao biti filozofije i otuda ljudske egzistencije s nužnošću ne više prevladavanja metafizike i novog početka mišljenja kao u Heideggera. Zadaća je filozofijskoga načina življenja osloboditi duhovni prostor za otvorenost autentičnoga vremena koje je istodobno navlastito ‘naše’ jer smo Mi-u-vremenu, a način našeg su-vremenovanja jest misaono zbivanje koje nije ni po čemu nalik tzv. znanstvenome robovanju kojemu smisao i posljednji razlog leži u biti tehnike. Za Despota je temeljni problem razloga ovog raspada i rasula metafizike kao povijesti bitka u znaku nihilizma u tome što tzv. trojstvo znanosti, tehnike i kibernetike suvereno ‘danas’ vlada u svemu što jest. ʺTo je bitno pitanje filozofiranja danas, s onu stranu svih humanističkih, prirodno-znanstvenih, simboličko-logičkih, kritičkih, estetskih itd. pitanja.ʺ(str. 130) Bit čovjeka u istinskome smislu jest, dakle, sloboda, a njezina se bestemeljnost pojavljuje u istinskome filozofiranju, a ne u pojavnim manifestacijama neke ove ili one transcendentne ‘biti’. Kad to imamo u vidu, onda je samorazumljivo da kao i u Heideggera i u Sutlića imamo svagda ono ‘isto’. Što je to drugo negoli novo ‘post-metafizičko dvojstvo’ onog što jest izvorno i bitno i onoga što je tome suprotno kao vulgarno, izvedeno i patvoreno, ono što je samo privid istinskoga bitka kao takvoga. Postoji stoga samo istinsko filozofiranje i živa su-vremenost i ono koje nije posve ne-istinsko u smislu pseudo-filozofiranja kakvo je za Platona bilo namijenjeno sofistici i sofistima. Umjesto toga, valja dodati da postoji i ono filozofiranje i mišljenje koje spaja primjerice kozmologiju s astrofizikom, ali tako da znanstvena kozmologija nadomješta filozofijsku, kao što postoji i čitav niz modernih filozofija povijesti koje polaze od dogme o metafizičkoj zadanosti povijesti kao usudnome kretanju od prvoga uzroka do posljednje svrhe, pa im je u temelju ovo ili ono shvaćanje eshatologije kao teodiceje. No, ako Despot kao i Heidegger i Sutlić u svojim predavanjima uvijek razdvaja ono što se događa iz slobode kao biti ljudske egzistencije i to onda pokreće smisao filozofije kao filozofiranja u smislu autentičnoga bivanja čovjekom, onda je jasno da će svi drukčiji i noviji načini mišljenja koji znanost, tehniku i kibernetiku uzdižu kao temeljna pitanja vremena biti nužno navedeni pod znakom navodnika i za njih će uvijek umjesto autentične slobode filozofije stajati ono što znači riječ robovanje, a ne ropstvo. Dakako, slobodovanje i robovanje su mogući samo u odnosu, ne i izvan njega. Čovjek misli filozofijski kad ništa ne želi od ‘svojeg’ mišljenja, kad ne teži nekoj utilitarnoj svrsi ili posljednjem razlogu koji leži izvan filozofije u smislu znanstveno-tehničko-kibernetičkoga ‘uratka’, ‘automata’ i ‘tvorevine’. Misliti filozofijski znači biti u svemu i za sve, bitkovno-povijesno otvoren onome što čini bit filozofije kao takve, a to nije nikakva apsolutna sloboda koja kao u Hegela znači stapanje i sintezu mišljenja i bitka kojim mudrost biva izjednačena sa znanošću apsoluta. Isto tako, to još manje znači biti izložen religioznome otajstvu egzistencijalne strepnje i drhtanja pred Bogom kao u Kierkegaarda, ali niti u smislu onog što Nietszche otvara kao prevladavanje metafizike kao nihilizma ili onog što Marx misli u formuli ozbiljenja filozofije u praksi. Problem s kojim se suočava Despot, u razlici spram Heideggera i Sutlića, kako to ja vidim, jest što nužno mora temeljno pitanje su-vremenosti promisliti kao trojstvo onog što je već uvijek postavljeno pred mišljenje kao mišljenje realizirane metafizike. Samo što to više nije mišljenje kao filozofija, već mišljenje kao znanost i kibernetika koje pokreće bit onoga tehničkoga samog. ʺZašto je znanosti povijesti potrebna tehnologika, i njome omogućeno tehnificiranje onog čisto znanstvenog ili logičkog. Zašto ontogonija treba tehniku, tehnologiku i analogno, tehnogoniju. Zato, da bi ta jedna jedina znanost, koja omogućuje prirodu i čovjeka, mogla sebe realizirati kroz prirodu i čovjeka. (…) Ta potreba samorealizacije jedne jedine znanosti povijesti u bićima nije drugo nego nužnost i porijeklo metafizičkog statusa tehnike. ʺ(str.139) Međutim, povijest kao smisleno zbivanje bitka-boga-svijeta-čovjeka, tog ustroja metafizike kao ontologije-teologije-kozmologije-antropologije ne može biti ostavljena na pola puta do svojeg krajnjeg telosa ili svrhovitoga cilja. Povijest mora biti realizirana onkraj svih metafizičkih uradaka i tvorevina i sinteze prirode i čovjeka. Zašto bi inače znanost kao prvi dio trojstva o kojem govori Despot uopće potrebovala tehniku ako ne da od instrumenta ili sredstva za realizaciju svojih znanstvenih ciljeva, svoje biti u onto-logičkome smislu onog što se naziva ‘znanstvenom istinom’ ne teži iz same sebe, autonomno i autopoietički sebe samu realizirati u jednoj jedinoj znanosti koja sama sobom upravlja tako što samu sebe dovodi do realizacije u onome što danas posthumanizam naziva tehnološkom singularnošću. Ono što stoji kao medij ili posredovanje između znanosti i kibernetike jest, dakle, tehnika, ali ne više u značenju pukog sredstva za neku svrhu, već tehnika kao sinteza znanosti i kibernetike u apsolutnoj znanosti našeg doba koja upravlja svime što jest auto-poietički tako što kontrolira odnos sustava i okoline iz logike samoga načina kibernetičkoga mišljenja uopće. Moji su stavovi o tome formalno filozofijski bliski Despotu samo utoliko što smatram kao i on da je povijest time dovršena u pojmu, ideji i zbilji, ali razlika je u tome što moj pojam tehnosfere nadilazi mogućnosti realizacije metafizike i postaje novo hiperplastično i trans-metafizičko mišljenje kao vizualizacija samoga života kojoj u biti stoji upravo ona volja kao stimulans slobode. Despot u filozofijskome razumijevanju kibernetike kao sintetičkoga člana trojstva u realizaciji metafizike vidi smisao upravljanja poviješću kao redom, a ne kaosom. Moj je stav, u blizini s Deleuzeom, da je tehnosfera ono što misli i upravlja poviješću kao kontingentnim i emergentnim kaosmosom, onim što više nema supstancijalno određenje bića polazeći od fiksnoga identiteta, već se tehnogenetskom konstrukcijom može razumjeti iz transklasične logike i-i, odnosno iz skolastičkoga izraza tertium datur. Otuda kibernetička razlika naspram tzv. ontologijske diferencije više nema posla s razlikom bitka i bića, kako je to postavio Heidegger u Sein und Zeitu. Umjesto toga, na djelu je ona razlika koju Deleuze u Différence et répétition naziva razlikom u samoj sebi, razlikom koja stvara razliku između živoga i umjetnoga, a ne više živoga i mrtvoga, pa se u analogiji u mojoj Tehnosferi govori o ‘umjetnome vremenu’ koje vlada u doba kibernetičkoga ubrzavanja autopoietičkih strojeva mišljenja kao konstrukcije onog što nije ni priroda niti čovjek u metafizičkome smislu riječi. Slažem se s Despotom da je ‘lebdenje’ kroz vrijeme i autentično slobodovanje čovjeka nužno da bi njegova ‘bit’ progovorila iz volje za mišljenjem kao filozofiranjem što ujedno nužno znači i odbacivanje svake izvan-filozofijske zadaće same filozofije. Tzv. mistifikacija iskona, ne samo u Heideggera i Severina, nužna je da bismo mogli živjeti drukčije, a ne uniformno i bezuvjetno podređeni praktičnim i proizvodnim svrhama teorijski poznanstvljenoga života kojemu ono tehničko daje vjetar u krila. No, nije problem u trojstvu znanosti-tehnike-kibernetike u doba realizirane metafizike. Problem je u tome što filozofiranje o čemu misli i kazuje mudro i strastveno Branko Despot u svojim predavanjima od 1960ih do danas možda više nema svojeg autentičnoga namjesnika ili jednostavno kazano ‘filozofa’. Samo je pitanje vremena kad će AI u svojem novome programu koji više nije moguće razumjeti drukčije negoli kao sintezu racionalnosti i intuicije, o čemu je utopijski još mislio Leibniz, početi i ‘filozofirati’ i kad će sve ovo što smo mislili i pisali, govorili i kazivali, biti drukčije i možda ‘bolje’ dovedeno do ekstaze misaone energije u kojoj više neće u dijalogu biti samo znanstvenik i filozof, primjerice Penrose i Severino, već i AI kodnog naziva Tertium Datur. I što ćemo onda s trojstvom znanosti-tehnike-kibernetike ili s bilo kakvom filozofijom koja u ovome svijetu, u ovome ‘našem vremenu’ svoje izglede ima samo ako u nadolazećem vremenu ostane izvan ‘svoga vremena’ koje više nije mrtvo vrijeme, već ono vrijeme su-vremenovanja u kojem i životinja-čovjek-stroj nadilaze svoje tradicionalne ontologijske granice već time što su postali ne više nužni da bi povijest kao kaosmos mogla u nadolazećoj budućnosti imati neki novi cilj ili smisao. Tehnika je bila nužna za znanost i kibernetiku, No, ona više nije nužna za tehnološku singularnost onog što posthumanist Kurzweil naziva spiritualnim strojem, čudovišnom sintezom logosa i psyché onkraj svega što je bilo moguće uopće misliti u iskonu povijesti. Filozofiji preostaje sloboda kao događaj kontingencije mišljenja, ona lutalačka igra u kazivanju jer nisam znao dokle ću doći u ovome zapisu kad sam otpočeo s čitanjem Despotovih predavanja Uvod u filozofiju, ako sam uopće i došao tamo gdje nisam išao, već se samo kretao izvan utabanih staza metafizike i njezinih vidljivih i nevidljivih putokaza koji ‘danas’ više ne vode nigdje.

November 14, 2024
Tehnosfera protumačena djeci

Tehnosfera protumačena djeci

Uvod Svi naslovi mojih knjiga označavali su uvid u bit suvremenosti kao dijagnoze „duha vremena“, situacije i stanja same stvari koja se ima misliti. Problem u razumijevanju njihova sadržaja za mnoge tumače, koji su tek rijetko ili nikad istinski obuhvatno i lucidno pristupili konceptualnome hologramu koji se skriva u transverzalama mišljenja tehnosfere, ostao je naizgled otvoren, ali nisam uopće siguran da je ta otvorenost i posvemašnje shvaćanje biti ovog pojma koji je toliko rasprostranjen u svakodnevici tzv. STEM-područja i pragmatici samoga života u tehničkome okolnome svijetu dospio do samorazumljivosti. „Njihovo“ pragmatično shvaćanje ovog pojma s kojim „operiraju“ je ipak samo „njihova“ stvar, ali ne i „moja“. Ako ustvrdim da je tehnosfera u naslovu mojeg petoknjižja tradicionalno kazano „ontologija postdigitalnoga doba“, onda je to bitna razlika spram logike i jezika tehnoznanosti, jer je ipak posrijedi filozofijsko promišljanje nastanka i metalogike same stvari koja se ne svodi tek na operativnost u pragmatici znanja/djelovanje, već ima svoj razlog postojanja u nečemu što je uvjet mogućnosti vladavine tehnosfere nad modernom tehnologijom i tradicionalnom predmodernom tehnikom. Niti jedan naslov mojih knjiga nije istodobno upućivao na „moju“ misaonu poziciju, koja je uvijek onkraj onoga na što se odnosi dijagnostička analiza predmeta o kojemu se raspravlja. Uzmimo samo naslov i podnaslov knjige Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.). Knjiga je od svih uradaka ponajviše recipirana i još se i sada interes za analizom problema identiteta i kulture u tzv. doba globalizacije čini neugasivim. No, već u posljednjem poglavlju „Kraj identiteta?“ u kojem se sustavno bavim problemom odnosa biopolitike i kulture (Foucault-Agamben i problem biogenetike s obzirom na društvene konzekvencije raspada ideje ukorijenjenosti u naciju-državu i nužnosti raseljavanja stanovništva u doba postimperijalne suverenosti) najavljen je put spram kraja konceptualne održivosti pojma „kulture“. Kultura kao nova ideologija tvori bit politike identiteta u svim aspektima pojavljivanja „čovjeka“ u njegovoj egzistencijalnoj situaciji nomada/stranca/imigranta/apatrida/egzilanta koji je osuđen na konstrukciju svojeg identiteta u stanju stiješnjenosti između urođenosti/podrijetla i izbora vlastite životne slobode Drugoga. Dakle, knjiga je napisana kao „dekonstrukcija dekonstrukcije“ i kao radikalna kritika svih teorija i paradigmi koje kulturu nastoje depolitizirati, ali i repolitizirati. I upravo zbog toga taj socijalno-antropologijski pojam u 21. stoljeću više nema nikakvog smisla iako se širi nezadrživo na sve i ništa od mode do stila života fundamentalista i libertinaca, okorjelih postfašista i fanatičnih ekologista. To je pojam koji savršeno odgovara biti našeg „doba“ određenog vladavinom subjekta bez supstancije. No, taj je subjekt fluidan, „škakljiv“ (kako ga figurativno opisuje Slavoj Žižek u jednoj svojoj knjizi), više objekt negoli subjekt, što samo znači da mu „bit“ ne dolazi esencijalno, već egzistencijalno, horizontalno a ne vertikalno itd. Moja knjiga Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006) možda je nabolji pokazatelj ovog stanja u kojem između subjekta i supstancije (a to je hegelovski sklop koji povezuje mišljenje i bitak iz pozicije apsoluta) ne postoji više smislena sveza. Umjesto toga, subjekt je ostavljen na milost i nemilost vlastita novog „utemeljenja“ s pomoću ove-one konstrukcije. Jasno je, dakle, da je slika o kojoj je ovdje riječ ne-slika u metafizičkome smislu, jer nije oponašanje neke već uvijek opstojeće zbilje kao mimesis, a niti nešto predstavlja u smislu fiksne predmetnosti kao reprezentacija. U toj knjizi po prvi se put izričito govori o tehnosferi koja nadilazi granice ovog „svijeta“ i bezuvjetno mijenja ne samo identitete i kulturu u globalno doba, već i čitav način oblikovanja svjetovnosti svijeta. Tehnosfera, a ne tehnika niti, pak, tehnologija jest najznačajniji pojam i „novi apsolut“ suvremenosti iz kojeg sve što uopće postaje, a nije fiksna zbilja u prirodi i društvu, više nema značajke postojanosti i nepromjenljivosti bitka. Umjesto toga, sve se u „beskonačnoj brzini“ kako to određuju Deleuze i Guattari u knjizi Što je filozofija? pojavljuje kao virtualna aktualizacija događaja koji nije ni teologijsko-politički referencijalni okvir u smislu Heideggerova Ereignisa niti, pak, l’événementa u okružju Badiouove „političke ontologije“. Događaj o kojem je riječ nastaje iz „biti“ tehnosfere koja nije ništa ni tehničko niti tehnologijsko, već se može i mora misliti onkraj granica metafizike koja se realizirala u kibernetici, kako je to izričitio ustvrdio Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ 1964. godine. Eto, ako se sve to ima u vidu, onda je ipak razvidnije zašto u svim mojim knjigama ovaj pojam, koji samo izvanjski ima svoju uporabnu vrijednost unutar tzv. STEM-područja, dakle u okviru suvremenih tehnoznanosti, kozmologije, informatike, neurokognitivizma, posthumanizma i transhumanizma, valja razumjeti transverzalno, u svim smjerovima i krivuljama suvremene filozofije. Kažem, samo izvanjski i zato ću ovo „predavanje“ nastojati posvetiti „djeci“, kao svojevrsnu posvetu i parafrazu Lyotardovih pokušaja da objasni što je on to zapravo htio reći u svojem uistinu predskazujućem djelu za suvremenost kao što je to Postmoderno stanje iz 1979. godine. Njegova Postmoderna protumačena djeci iz 1986. godine čini niz tekstova iznimno koncizno i odlično napisanih i iako se čini da je napustio poziciju svojeg mišljenja iz njegove temeljne knjige, to je kao što sam pokazao u svojim analizama u Posthumanome stanju iz 2011. godine i Trećoj zemlji: Tehnosfera i umjetnost iz 2014. godine samo dijelom točno. Naime, smatram da je „napuštanje“ pozicije postmodernosti bilo korak dalje u smjeru mišljenja koje je smjeralo izravno spram pojma neljudskoga ili posthumanizma drugim sredstvima, pa je pitanje tzv. novoga mišljenja uvjetno kazano istog statusa kao i promjena stila u Picassovu slikarstvu. Samo je Wittgenstein u filozofiji 20. stoljeća radikalno mijenjao smjer vlastita filozofiranja, iako je ono što povezuje Tractatus logico-philosophicus i Filozofijska istraživanja više od odnoga što ta dva djela zapravo razlikuje: i u jednom i u drugom djelu pitanje jezika postaje pitanje realizacije transcendentalne logike u „jezičnim igrama“ (Sprachspiele) polazeći iz perspektive „događaja“ kao pragmatičnoga uputstva djelovanja. Ako sve to uzmemo kao povod za moje samorazumijevanje mišljenja tehnosfere, onda je nužno u daljnjem tumačenju izvesti ono što je, doduše, već izvedeno u stotinu paragrafa knjige Transverzale ꟷ ili o tehnosferi kao mišljenju (https://zarkopaic.net/news-and-events/transverzale-ili-o-tehnosferi-kao-misljenju/), ali sada s nakanom posvemašnjeg „pojednostavljenja“ same stvari koja se razotkriva u ovome pojmu. Zašto tehnosfera nije ni tehnika niti tehnologija, već „stvar koja misli“? Kad držite olovku u ruci, s njom se možete upiknuti u oko, možete je gristi, šiljiti da bolje piše, neprestano je vrtjeti i staviti je kao majstor-drvodjelja iza uha. No, Vi ste „dijete“, pa prijeti opasnost da s olovkom probodete vlastiti nos ili se možda toliko naviknete na nju da Vam se čini kako njezine rukotvorne mogućnosti imaju auru čarobnjaka. Olovka je tehnika jer služi da biste pisali i crtali. Ima unaprijed određenu svrhu i ta joj svrha, grčki telos, određuje formu koja ne može biti forma lopate koja je isto tako tehnika. Rukotvorstvo, ono što je vezano uz ljudsko tijelo posve prirodno i što oponaša prirodu u svojoj tehničkoj formi, to je nešto krajnje instrumentalno, svodivo na sredstvo za neku ovako ili onako pojmljenu svrhu. Forma je ovdje mišljena transcendentalno. Nije, dakle, u našoj imaginaciji da stvorimo olovke za divove ili patuljke, za Aliene i grčke mitologijske bogove. Ne, forma je eidos i morphé kroz koju se svrhovitost djelovanja odvija kao vladavine izvornoga smisla onog što su Grci znamenovali téchne. Sve to će biti zastarjelo, ali ne i neuporabno, s nastankom novovjekovne odnosno moderne tehnologije. Ona je još uvijek, doduše, sredstvo za neku drugu svrhu, ali budući da nije riječ o rukotovorstvu, već o metalurgiji i primjeni matematički određenih znanosti u promjenu same biti prirode kao takve (fizike, kemije i biologije), instrumentalno oponašanje prirode postaje poluautomatski stroj koji potrebuje čovjekov „logos“ u smislu upravljanja proizvodnjom i kontrolom procesa da bi sustav razmjene izneđu prirode i ljudskoga svijeta imao svoju postojanost i učinkovitost. Tehnologija za razliku od tehnike jest promjena u biti prirode i njezino pokoravanje instrumentalnim ciljevima (ne)ljudskoga poput eksploatacije energije i gradnje hidrocentrala (omiljeni Heideggerov primjer razlike spram vodenice na Rajni u znamenitome predavanju „Pitanje o tehnici“). Evo, dakle, razlike između tehnike i tehnologije. Prva ima za svoj referencijalni okvir mitsku sliku svijeta i obožavanje prirode koju oponaša (mimesis). Svi drevni narodi prirodu obogotvoruju i nastoje biti spram nje smjerni i na distanci od njezine ljepote i uzvišenosti jer je priroda samorađajuće božanstvo koje omogućuje čovjeku njegov iskonski zavičaj i obitavalište kao i svim drugim bićima. Tehnika stoga ne mijenja bit prirode, već je posve u njezinoj nužnosti i poretku sklada (holiistička paradigma). To uopće ne znači da je u biti prirode vječan i postojan sklad i kozmičko savršenstvo, već samo ono što je povijesno-epohalno pripisano stanju ravnoteže između sklada i kaosa kao nereda u biti svijeta. Druga se, pak, korijeni u logičko-matematičkoj proračunljivosti kojim se priroda mijenja s pomoću mehanosfere ili mehaničke tehnologije čija se bit sastoji u onome što označava pojam reproduktivnosti (Guttenbergov stroj, lokomotiva, kinematoskop, teleskop). Beskonačna reprodukcija izvornika (razlika originala i kopije) pokazuje da je bit tehnologije u znanstveno-pragmatičnoj reprodukciji matrice ili obrasca kojim se više ne oponaša priroda kao takva, već se reproducira model kao okvir za proizvođenje predmeta umjesto stvari. Nije nimalo slučajno da je najznačajniji slučaj u avangardnoj umjetnosti istovjetan logici djelovanja mehaničke reprodukcije stroja koji ima značajke poluautomatike. Naravno, riječ je o Duchampovu „izumu“ readymades kao estetskoga objekta. No, tehnologija kao sredstvo-svrha stvaranja „novoga“ u svojoj mehaničkoj reproduktivnosti već je na putu da posve isuši supstanciju prirode i svijet preobrazi u zone neljudskoga (atonalna glazba Schönberga, Langov film Metropolis, arhitektura čistoga funkcionalizma prema modelu stroja kao tvornice estetskih objekata u ideji Le Corbusiera). Tehnika oponaša prirodu, a tehnologija proizvodi mehanički svijet estetskih objekata u njihovoj beskonačnoj reproduktivnosti. Referencijalni okvir moderne tehnologije nije više mit, već logika prirodnih znanosti s njihovim pojmovljem metode, eksperimenta i istraživanja. Model ili obrazac za modernu tehnologiju još je uvijek ljudsko tijelo koje se preoblikuje u svojoj materijalnoj fundamentalnoj strukturi u medij. Uostalom, najznačajniji teoretičar medija Marshall McLuhan shvaća medije kao produžene organe ljudskoga tijela. Tehnosfera je kraj metafizički shvaćene povijesti u kojoj je jezik bio nadređen slici i broju, o čemu svjedoči povijesni luk od filozofije do tehnoznanosti. Njezina je bit u trijadi računanja-planiranja-konstrukcije polazeći ne više od mitske prirode ili znanstvene primjene u reproduktivnoj tehnologiji. Umjesto ljudskoga tijela s njegovom protežnošću (res extensa), težište se premješta u sam organ za proizvođenje misli, dakle u ljudski mozak s njegovom neuralno-kognitivnom mrežom koja više ništa ne oponaša niti reprezentira iz izvanjskoga svijeta. Umjesto ove pasivne sinteze logičko-estetičkih sudova i zorova kao u Kantovoj transcendentalnoj metafizici, na djelu je stvaranje stroja mišljenja kao autonomnoga objekta koji “misli“ s pomoću algoritamske komputacije. Ovo mišljenje nije više razlika programa i vizije (Heidegger će to njemački nazvati razlikom Rechnen i Dichten). Sada je posrijedi tehnoznanstvena konstrukcija objekata ne iz prirode niti kao uradaka tehnološke reprodukcije stvarnosti. Tehnosfera autopoietički konstruira stanja i događaje kao kontingentne informacije koje proizvode druge informacije i tako u procesu ireverzibilne reverzibilnosti dovode do nastanka „novoga“ kao umjetne stvarnosti/života (AL). No, ta je stvarnost/život rezultat tehnogenetske konstrukcije koja nadilazi razliku fikcije i zbilje, prirode i ljudske okoline. U okružju laboratorija tehnoznanstvenoga eksperimentiranja umjetni mozak sintetizira umjetnu stvarnost/život tako što je generira. Umjetna inteligencija kao autopoietički stroj „stvara“ novu stvarnost/život koja formalno ima značajke ovog „stvarnoga“ stanja stvari u smislu metafizički shvaćenoga bitka, bića i biti čovjeka. No, čovjek više nije „subjekt“ a tehnologija više nije „supstancija“. Umjesto ovih spekulativno-dijalektičkjh pojmova i suprotnosti, sinteza koja je na djelu dolazi iz onoga što nadilazi sve prirodno i sve ljudsko-suviše-ljudsko. To što je onkraj metafizike i povijesti jest sveza ljudskoga mozga i mreže kozmičko-prirodnih čistih kontingencija. Homo kybernetes postaje pravi izraz ove nove „kibernetičke antropologije“, a film Stanley Kubricka 2001: Odiseja u svemiru paradigmatska „slika mišljenja“ za posthumano stanje. Put u svemir označava kraj povijesti ljudske ukorijenjenosti u zemlju/Zemlju kao što tehnosfera kao „novi apsolut“ označava kraj tehničko-tehnološke „sudbine“ čovjeka i svih drugih prirodnih bića u novoj bio-kibernetičkoj okolini. Vidjet ćete, draga moja „djeco“, kad se sve tako čudovišno ubrza i kad u uporabu uđu kvantna računala i čitav arsenal fascinantnih senzora i aparata/dispozitiva za poboljšanje mentalno-tjelesne strukture biološki već odavno zastarjeloga čovjeka. (v. o tome moju knjigu Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021). Samo je, dakle, pitanje vremena kad će tehnološka singularnost koju nazivam pojmom tehnosfere u potpunosti zavladati ne samo ljudskim mišljenjem, već i djelovanjem i predviđanjem nadolazeće budućnosti. Ono što određuje ovo novo mišljenje kao svezu tehnološke racionalnosti i tehnološke intuicije koja proizlazi iz autonomnoga samorazvitka umjetne inteligencije (AI), koju neki filozofi poput Nicka Bostroma nazivaju „superinteligencijom“, su dva pojma koja povezuju sliku i broj: vizualizacija i kvantifikacija. Apsolutna vidljivost i apsolutno mjerenje čistih kontingencija određuju sadašnjost i budućnost onoga što pripada pojmu svijeta i svjetovnosti polazeći ne više od metafizike, već od kibernetike i post/transhumanizma. Jezik kao uvjet mogućnosti metafizičkoga mišljenja u formi mita, umjetnosti i filozofije nalazi se na svojem kraju. Ima li još uvijek alternative ovoj „nužnoj kontigenciji“ tehnosfere? Vratimo se Lyotardovu mišljenju iz razdoblja kad u zbirci rasprava Neljudsko na uistinu poticajan način promišlja mogućnosti (filozofijskoga) mišljenja u doba posthumanizma, odnosno u doba već nastajućih formi tehnosfere poput kibernetičke tjelesnosti koja dokida sve postojeće elementarne forme egzistencije čovjeka kao bića sinteze uma i tijela (rex cogitans i res extensa). Lyotard više ne tumači „djeci“ dalekosežne konzekvencije tzv. postmodernoga stanja. Usput, 1979. godine u znamenitome spisu nastalom kao narudžba Sveučilišnoga vijeća pri vladi Quebeca o stanju sa znanjem u najrazvijenim društvima Zapada, on već najavljuje „kraj ere-profesora“ i promjene u statusu humanističkih znanosti zbog uvođenja nove informacijsko-komunikacijske tehnologije. U spisu Neljudsko njemu postaje posve jasno da je stvar s humanistikom u najširem smislu riječi došla do zida svih daljnjih mogućnosti nastalih u iskonu grčke metafizike i realiziranih u Hegelovoj apsolutnoj znanosti. Stoga u maniri Heideggera razlikuje dva modela mišljenja. Jedan je onaj koji proizlazi iz logike tehnoznanosti i njemu pripada kvantifikacija i pragmatika znanja, a drugi je svojevrsni konceptualni hologram noezisa koji omogućuje da čovjek misli posve različito i drukčije od stroja mišljenja (umjetne inteligencije). Ukratko, to što Lyotard na tragu Heideggera nastoji obraniti nije ništa drugo negoli ono isto što u svojem dijalogu opetuju na drukčiji način jedan matematičar i kozmolog kao što je Roger Penrose i jedan filozof neoparmenidovstva i nove ontologije kao što je Emanuele Severino. Svi oni „vjeruju“ da AI neće postati u potpunosti autonomni misleći objekt koji će sjediniti racionalnost i intuiciju na posve drukčiji način (vjerojatno sintetički na razini „bekonačne brzine“ transverzalnoga procesa transformacije događaja u stanja za koje pojam posthumanoga više neće biti mjerodavan) od ljudske „genijalnosti“ nalik Einsteinu i Tesli, primjerice. Drugim riječima, svi nastoje obraniti ono što je Heidegger „najplastičnije“ nazvao mišljenjem opuštenosti (Gelassenheit). Heidegger je još uvijek to mogao imati kao „alternativu“ onome što je nazivao postavom (Gestell) kao biti tehnike. No, tehnosfera nadilazi svekoliko mišljenje „opuštenosti“ spram moderne tehnologije kakvu je 1950-1960 ih godina još uvijek imao u vidu Heidegger, iako je krajem 1960ih u jednom seminaru s Eugenom Finkom o Heraklitu kristalno jasno vidio da s kibernetikom ulazimo u postpovijesnu avanturu vladavine informacije nad bitkom, povratne sprege i kontrole nad bićem i komunikacije nad biti čovjeka. Naime, umjesto njegova četvorstva zemlja-nebo-smrtnici-besmrtnici ili bitak-bog-svijet-čovjek fundamentalna struktura kibernetike obuhvaća „novo četvorstvo“ i to ovo: informacija-povratna sprega-kontrola-komunikacija. Kad to imamo u vidu, onda postaje bjelodano da više nije riječ o odnosu mišljenja i bitka, već o odnosu sustava i okoline na temelju tehnoznanstvene konstrukcije u formi vizualizacije i kvantifikacije veličina. Uostalom, već Max Planck kaže da su mjerljvost i kvantitet temeljne kategorije „bitka“ u okviru kvantne mehanike. Nema mogućnosti nikakve „opuštenosti“ spram tehnosfere iz jednostavnog razloga što je riječ o trećem poretku kibernetike, o transklasičnoj logici mislećih strojeva koji sami upravljaju ne samo sobom, već i Drugima i od svijeta stvaraju mrežu čistih kontigencija. Primjere nije potrebno ovdje nizati, jer sam ih „ontologijsko-ontički“ izveo u mnoštvu svojih knjiga i zbornika i časopisa od politike, globalizacije, rata, filma, glazbe do arhitekture i dizajna. Sve je rezultat nastajućega procesa tehnogeneze „smart objekata“ koji u „internetu stvari“ povezani s drugim takvim autonomnim objektima nadmoćno upravljaju svijetom i sve prelazi u stanje koje Ray Kurzweill, najznačajniji futurolog posthumanizma, naziva tehnološkom singularnošću. Što bi uistinu bila zbiljska alternativa vladavini tehnosfere „danas“? Povratak prirodi i mitskome svijetu koji je nastojao pjesnički oživjeti Hölderlin i na njegovu tragu Heidegger? Možda neka socijalno-utopijska proizvodnja eko-fundamentalizama koja naivno vjeruje da čovjek još uvijek može kontrolirati intenzitet tymosa i agresije koja nije više u njemu samome, već je „otjelovljena“ u supersoničnome oružju i pametnim bombama za uništenje Drugoga? Ili, možda suživot klasične humanistike s pohvalom „čovjeka“ i njegovih plemenitih umijeća poput poezije i filozofije u smislu povratka njihovim izvorima i očuvanja njihove uzvišene zadaće prosvjetljenja i produhovljenja „čovjeka“? Zaključak Odgovor koji podastirem je, naravno, „kulturpesimistički“. Nema „alternative“ tehnosferi osim prihvaćanja da je najveći mogući razvitak AI kao AL jedina preostala „alternativa“ svim pogubnim posljedicama katastrofalne povijesti antropocena. Sve drugo je pseudo-mišljenje i kvazi-odlučnost u već viđenim i stoga zastarjelim i promašenim „alternativama“ koje se sve nisu znale niti uspjele suočiti i razračunati s „biti“ tehnosfere. Još jednom ću navesti Heideggera iz predavanja pod nazivom Prilog povijesti bitka iz njegovih Sabranih djela: „Ni jedna revolucija nije dovoljno revolucionarna.“ Eto, to je to. Ništa se ne može očekivati od mišljenja kao „alternative“ mišljenju tehnosfere ako se svodi na povratak iskonu ili utopiji neke imaginarne budućnosti s očekivanjem „nadolazeće zajednice“ apsolutne pravednosti i slobode. Sve je to izigrano i stoga pripada mauzoleju metafizičke slonovače. Preostaje samo mišljenje koje se odlučno, sustavno, sintetički razračunava s logikom tehnogeneze i vladavinom tehnosfere polazeći ne više od teleologije-eshatologije-teodiceje kao spasonosnoga događaja koji dolazi iz otvorene budućnosti, već od najteže moguće situacije u kojoj se nalazimo, a koju određuje ono što Vanja Sutlić u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti na jednom mjestu naziva pseudo-sintezom metafizike i postmetafizike, koja pretpostavlja vladavinu posljednje forme nihilizma, one koja nije više u znaku Nietzcheova ne-htijenja i volje za Ništa. Preostaje još samo Ništa koje pokreće sve što jest i to Ništa nije nihil absolutum. To je Ništa koje sebe nadilazi beskonačnom samoproizvodnjom događaja ispražnjenih od smisla. Jedina preostala „alternativa“ mišljenju tehnosfere nalazi se u volji za osmišljavanjem prostora-vremena otvorenosti samoga življenja bez redukcije na bilo što već uvijek opstojeće.

November 13, 2024
O singularnosti i ljudskoj želji za statusom quo

O singularnosti i ljudskoj želji za statusom quo

U izvrsnome razgovoru tehnofuturista Raya Kurzweila i transhumanista Maxa Morea o budućnosti umjetne inteligencije i razvitka znanja o tehnološkoj singularnosti, koje se nalazi u tematu „Umjetna inteligencija – moć, izazovi i granice“ u časopisu Europski glasnik 28/2023., nailazimo na dvojbu potonjeg u brzinu i vjerodostojnost bezuvjetnoga napretka koji „neumitno“ mora doći u nadolazećoj budućnosti. Na jednom mjestu More u maniri spoznajno-teorijskoga skeptika kaže da bi vjerojatno tzv. „kulturna pobuna zavedena vjerskim i kulturnim poticajima za stabilnošću i mirom i protiv ‘oholosti“ i ‘nepoznatoga’ vjerojatno mogli izbaciti iz kolosijeka tehnološko ubrzanje“. Ne da More ne vjeruje u nužnost tehnološke evolucije, već misli da nije posve siguran njezin put neizbježnosti u budućnosti. Razlog je, naravno, ljudska nesavršenost u ovom biološkome stupnju razvitka čovjeka ili, drukčije rečeno, njegova sklonost posvemašnjoj destrukciji zemlje i drugih ljudi i autodestrukciji koja proizlazi iz tymosa, što bi rekao Platon, borbeno-gnjevne naravi čovjeka. Uz superinteligenciju strojeva koji su još uvijek nastavak ljudske inteligencije drugim sredstvima, temeljni je problem u mogućnosti i zbilji provedbe zla kao onog što ni za Kanta ni za Schellinga nije tek negacija dobra, već nešto Unheimlich, gotovo nesvodivo na bilo što autonomno i normativno u svijetu. U povijesti se mogu lako naći primjeri kočenja i obuzdavanja napretka i razvitka tehnološke evolucije, a znamo da se i Marx bezobzirno rugao sindikalnome pokretu ludista, radničke klase, koji su svoju pobunu protiv neljudskoga karaktera kapitalizma sručili na razaranje prvih parnih strojeva. Nitko još nije, koliko mi je poznato, organizirao pobunu protiv tehnosfere, AI i kibernetičkoga sustava proizvodnje, pohrane i razdiobe informacija, na analogan način. Nema tih suvremenih „ludista“ koji će krenuti u organizirano uništenje superinteligentnih računala s kojima IT-kapitalizam ubire ekstra profite i od Billa Gatesa do Elona Muska na vrh piramide najbogatijih ljudi na svijetu postavlja kompjutorske i tehnološke freakove. Usto, takva bi „revolucija“ bila primitivno barbarstvo i teror protiv čega? ,Možda „imanentne transcendencije“, „društva kontrole“, „tehnoznanstvenoga uma“, „interaktivne komunikacije“. Otpada, dakle, bilo kakva analogija s analognim svijetom pobune protiv strojeva iz jednostavnog razloga što AI nije tehnika niti tehnologija, već autopoietički sustav tehnosfere. Mrežu ne možemo razoriti nikakvim terorom iznutra ili izvana, jer nema središta ni rubove, već samo čvorišta koja se neprestano obnavljaju i beskonačno uvećavaju poput paukove mreže. Kurzweil odlučno odbija bilo kakav skepticizam Morea i u maniri mislioca apsolutne nužnosti tehnološke singularnosti kaže da su svi takvi pokreti i fundamentalističke težnje za imaginarnim rajem povijesti „reakcionarni protupokreti“ koji će se ugasiti sami od sebe kako se bude sve više usavršavao praktični horizont poboljšanja djelovanja AI u smjeru sve veće i hiperplastičnije realnosti vladavine Uma nad Strastima. Kurzweil je u tome na razini tehnoznanstvene eshatologije. On, naime, uistinu „vjeruje“ da je za ljudsku vrstu u suočenju s kozmičkim zakonima entropije ili nužne propasti Zemlje kao bio-ekosfere u bliskoj budućnosti jedini izlaz u ubrzanju mogućnosti homo kybernetesa da prevlada granice ljudske ograničenosti u prostoru i vremenu biološke evolucije. Nije to ništa čudovišno neljudsko što Kurzweil zagovara. Isto je u tendenciji mislio i otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener kad je kazao da je čovjek uronjen u svijet i da je jedini način njegova preživljavanja ove nužne entropije i kaosa u stvaranju univerzalne znanosti upravljanja svijetom koju je nazvao kibernetika po grčkome izrazu za upravljanje brodom u smislu kormilarenja i navigacije. Slika broda kojim upravlja čovjek kroz olujna mora pretpostavlja ishodište za ono što će u metafilmu svih filmova prikazati i Stanley Kubrick u 2001. Odiseji u svemiru. Zaboravljamo često u tumačenju ovog filma da borba između superinteligentnoga računala HAL-a 9000 i astronauta Bowmana oko preuzimanja kontrole nad vođenjem i upravljanjem svemirske letjelice Discovery One završava ipak pobjedom čovjeka nad AI. No, ta je pobjeda pirova, jer čovjek mora svoju zastarjelu ljudskost u suočenju s posthumanim stanjem ili radikalno učitati u tehnološku singularnost kao kôd traga svoje povijesne sudbine ili naprosto stoički pomiriti se da će biti ubrzo suvišan i nepotreban za funkcioniranje tehnosfere. Bio je, čini se, uistinu u pravu Jean-François Lyotard kad je u spisu Neljudsko dao do znanja da je moguće misliti bez tijela i da to mišljenje nadilazi svaki humanizam jer počiva na logici kalkulativnosti i algoritamskoga komputiranja informacija, pa stoga čovjeku jedino preostaje filozofijski obraniti pravo na nesvodivost neke vrste postmodernoga stoicizma s mišlju o užitku trajanja na ovome svijetu dok je to ne samo moguće, već ponajprije smisleno. Više se ne možemo zaustaviti na putu spram tehnološke singularnosti čak i da to stvarno želimo ne iz onih razloga koje je naveo Max More, nego iz želje za ovjekovječenjem status quoa. Zašto ne bismo jednostavno ostali ukočeni i usporeni na ovom stadiju napretka AI i rekli da je to maximum koji tehnosfera može podariti čovjeku i svijetu? Ni koraka više dalje, zar ne? Poput onih futurističkih šarlatana koji sada kad je stvar s AI otišla možda odveć daleko predlažu neke fantomske bioetičke ludorije tipa „održivoga razvitka AI“ koji bi se sastojao u mogućnostima posvemašnje ljudske kontrole, tako je i svaka ideja obuzdavanja tehnološke singularnosti naprosto neodrživ oportunizam novih avatara tehno-reformatorstva. Draži su nam svi zadrti religiozni fundamentalisti koji proklinju modernost i tehnologiju negoli nedosljedni zagovornici razvitka i napretka tehnosfere. Kurzweil je apsolutni nasljednik racionalizma i prosvjetiteljstva u 21. stoljeću, a More unatoč skepticizma pripada istoj „tehno-fronti“ koja se ne zaluđuje otporima kapitalizmu s neljudskim licem AI i sličnim antimodernim Weltanschauungom. Kad čitamo stoga razne tzv. kritičke tekstove o tzv. mitologijama post-i-transhumanizma, onda je to samo pitanje je li dolazak ere tehnološke singularnosti 2035. ili 2050. godina i je li vladavina superinteligentnih računala ona koja pretpostavlja autonomne objekte u cjelini postljudske civilizacije ili je vjerojatnost veća da će to još pričekati čak i kraj 21. stoljeća, pod uvjetom da čovjek preživi globalno zagrijavanje planete i druge katastrofične scenarije. Uglavnom, pitanje svih pitanja nije više nikakvo metafizičko o smislu egzistencije čovjeka i svijeta u doba tehnosfere, već je to tehnoznanstveno pitanje o mogućnostima njegova očuvanja i održanja u drugoj formi postojanja, onoj koja kroz homo kybernetesa vodi spram otvorenosti druge i drukčije povijesti. Zato je krajnje nemisaono ironizirati tehnofuturizam kao puke sanjarije i maštarije valjda dokonog robotičara i stručnjaka za računalnu inteligenciju kao što je to Kurzweil, autor knjige o spiritualnim strojevima. Nemamo odgovor koji bi filozofijski bio išta drugo negoli „konzervativan“ i „reakcionaran“ osim alternative ovoj novoj Odiseji u svemiru 2045. u povratku Parmenidovoj kerygmi kao što je to činio Emanuele Severino u svojim promišljanjima metafizike i njezina kraja na Zapadu. I baš zato što je to naivno i romantično shvaćanje nalik Heideggerovu Gelassenheitu, jer u svojoj zavičajnosti i provinciji ne želimo izaći u buku i bijes hipermoderniteta, posve je bjelodano da nas još jedino može spasiti novi „bog“ tehnosfere. Ali taj spas, ta tehno-eshatologija i tehno-soteriologija, neće biti spas čovjeka i svijeta kakav već uvijek jest, već spas onoga što više nije ljudsko-suviše-ljudsko. Spasonosno je učitano u nešto što nastavlja evoluciju čovječanstva izvan ove mistične individuacije u duhu-duši-tijelu naše jednokratnosti i neponovljivosti, jednom i nikad više.

November 12, 2024
O apologiji prstiju

O apologiji prstiju

U eseju „Oživljavanje slike“ u kojem se bavi slikarstvom Diega Velázqueza španjolski filozof Ortega y Gasset lucidno upućuje na problem korelacije između uma i tjelesnosti iz obrata tradicionalne metafizičke sheme platonizma prema kojem ideje određuje pojavnost stvarnosti. Sada, naime, sami prsti slikara-majstora postaju stvaralački organ nastanka ljepote i uzvišenosti. ʺSlikarski prsti su, kaže Bellini, talijanski pisac iz istoga 17. stoljeća, dita pensosa, misaoni prsti, prsti koji razmišljaju i u kojima je sažet sav naboj nečijeg postojanja, kao u prekidaču dinamo stroja prije no što će sijevnuti iskra. I upravo je to ono što trebamo oživjeti, ponovno vidjeti kako se događa, djeluje i nastaje, kako bismo mogli tvrditi da uistinu vidimo potez kistom.ʺ (José Ortega y Gasset, ʺOživljavanje slikeʺ, u: Dehumanizacija umjetnosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2007., str. 117. Sa španjolskoga prevela Dunja Frankol.) Prsti su materijalno-energetski eficijentni uzrok stvaranja novoga. To može biti bilo što, zidarstvo, kuhanje, pantomima, pisanje, bacanje kamena u more za vrijeme oseke koji pravi divne osmice na površini. Stvaranje nije moguće svesti jedino na tzv. umjetnost kao neki sveti prostor odjelovljivanja bitka. No, prsti u kibernetičkome shvaćanju više nisu dita pensiosa već digitalni neurokognitivni „alat“ proizvođenja umjetne stvarnosti s kojom postajemo atraktori tehničkoga svijeta. Uostalom, digitalnost se odnosi na pokrete prstiju na tipkovnici, na pokretu „miša“ koji omogućuje brzinu kretanja slikom izmjerenom u pikselima na tzv. sučelju računala. Ova prstomisaona operacija stvaranja novoga događaja počiva na pojmovlju kontingencije i emergencije, te virtualne aktualizacije a ne na kantovskim kategorijama modalnosti kao što su mogućnost, zbilja i nužnost. Pogledamo li kako se razlika između prstiju u baroknome španjolskome slikarstvu i onih u okružju digitalnoga dizajna s pomoću umjetne inteligencije odigrava u načinu materijaliziranja/dematerijaliziranja površine na kojoj ostaju tragovi i znakovi stvaranja novoga, vidjet ćemo kako se u prvome slučaju radi o otporu drva, stakla, papira i njihovoj grubosti spram minucioznoga nasilja kista ili pisaljke koji urezuju samu ideju u materiju kao čistu formu slikarstva i spisateljstva. U drugome, pak, slučaju posrijedi je glatkoća i čistoća artificijelne površine s kojom se stapamo i uranjamo u virtualnost bez otpora. Sjetite se, Vi analogni dinosauri Guttenbergove galaksije kakav sam i sam, kako smo brutalno lomili prste na mehaničkim pisaćim strojevima 1970-1980ih godina i kako se do praskozorja čula buka one strojopisne kugle i valjka koja kad dođe na kraj reda zahtijeva prebacivanje s pomoću okretaja uređaja s desne strane, a papir šušti među prstima poput svitka božanstvenog vrgoračkoga duhana. Sada, hm, sada, prsti su izravno povezani s našim umornim mozgom i mozgovljem, pa smo osuđeni na programsku podršku onog što neurokognitivisti pripisuju enaktivnoj svijesti. Vjerojatno će se ubrzo završiti ovaj digitalni ples homokibernetičkoga svijeta čim AI dospije do stadija autopoiesisa i čim nam u uho ugrade senzore nalik onima iz Borg-kolonije u nekoliko sjajnih epizoda TV-serije Zvjezdane staze. Prsti će nam biti možda manje stvaralački usmjereni na hvatanje i oblikovanje formi u metamorfnoj stvarnosti postdigitalnoga svijeta aplikacija i neurokognitivnih mreža. No, nećemo ih izgubiti kao nepotreban instrument ove posljednje preobrazbe biološke tjelesnosti u tehnološku singularnost. Mislio sam da ću kad prestanem pušiti ujedno prestati i misliti. Kad dođe taj dan, taj strašni dan apsolutnoga pročišćenja tijela, duh će mi prestati proizvoditi refleksivne ludorije i stvarati te silne problematične pojmove jer će mi ruke i prsti biti lišeni ovisnosti i elementarnoga zadovoljstva u radu na Lustprinzipu. Nije mi tada još palo na pamet da će time ovo posvemašnje oslobođenja od tjelesnih nakupina otrova biti duhovna preobrazba i put spram čiste misaone avanture koja nadilazi sve prethodno u znaku robovanja užitku prstohvatne metafizike corpusa mysticuma. Prsti koji motaju cigaretu i plešu u ritmu ničeanskih lutanja prostorima prevladane metafizike kakvi bijahu oni Vanje Sutlića ili poetska mappa mundi autora zbirke Diktator Josipa Severa dok se ne dimi „hašiš“ kao i prozna kozmogonija dima i magle u liku Danila Kiša dok njegova duša ispraća Oca E.S. s kolodvora u Subotici na dugome putu u krematorij izabranoga naroda, to su PRSTI onkraj svekolike tjelesne tragedije uzvišenoga duhovnog bitka, to su PRSTI mitopoetske vedrine stvaranja u ovom jednokratnome životu koji se živi u posvećenosti mudrosti i muzama tamnoga sjaja. Nije, dakle, sve iščezlo s krajem onih misaonih prstiju o kojem tako divno zbori španjolski filozofski Don Kihot. Premjestilo se u nešto posve drukčije i drugo, u prostor čistine i nigdine, u duh tehnosfere s kojim svakodnevno općimo i odlazimo čak i u smrt poput digitalnoga traga praznine koji se „učitava“ u naše drugo JA, ono koje pripada posthumanome stanju i koje je kao i Sokratova duša naprosto besmrtno i zauvijek kruži svemirom poput glatkoće crnoga megalita iz Kubrickova filma 2001. Odiseja u svemiru. Ah, prsti moji misaoni, opustite se i onda full speed ahead, čeka Vas još toliko nezapisanih stranica u transverzalnoj povijesti svijeta! Čitav arhipelag snova i vizija nadolazeće filozofije.

November 11, 2024
O životinji u posthumanome stanju

O životinji u posthumanome stanju

Pitanje o biti životinje u posthumanome stanju nije tek neko usputno pitanje tzv. animalizma ili onog što se danas interdisciplinarno naziva animal studies naspram tradicionalne ontologije. U prvome svesku moje Tehnosfere naslovljene „Žrtvovanje i dosada: Životinja – Čovjek – Stroj“ sve je već konceptualno jasno određeno. Pokušat ću sažeto objasniti temeljne postavke uvodnoga poglavlja, ali i naslova ovog sveska iz kojeg sve dalje proizlazi. Ponajprije, nije slučajno da sam odmah na početku razmatranja pokazao da je film Stanleya Kubricka 2001. Odiseja u svemiru naprosto savršeno vizualno-kinematičko razjašnjenje ovog misterija kontingencije i emergencije onog što označavamo pojmom kozmičko-biološke evolucije. No, nije to evolucija čovjeka kao najvišeg bića u hijerarhiji bića prema skolastičkim načelima univoknosti bitka i ekvivoknosti bića u odnosu spram Boga kao ens realisimum. Ne, to je evolucija svijesti koja se u reverzibilnoj linearnosti razvija od onog formalno „nižeg“ do sadržajno „višega“ poretka složenosti života i doseže svoj vrhunac u strojnoj inteligenciji koja se, naposljetku, kao autopoietički sustav izjednačava s ontologijskom statusom boga-Boga u Aristotela i sv. Tome Akvinskoga. Svijest kao samosvijest, međutim, ne može postojati bez „utjelovljenja-otjelovljenja“. Problem nastanka ove enaktivne svijesti nije razriješen jednoznačno ni danas procvatom neurokognitivnih znanosti. Koliko god se mi trsili kritički prevladati kartezijanski dualizam res cogitans i res extensa, to nije moguće u okviru logike metafizičkoga shvaćanja odnosa između svijesti i svijeta, jer suprotnost idealizma i materijalizma pokazuje nam kako se esencijalistički i antiesencijalistički spoznaje svijet, ali ne i kako i zašto je ova svijest nastala i zašto je svijet nastao kao takav. Tek iz logike tehnosfere kao realizirane kibernetike nestaje i kartezijanstvo i psihoanaliza i fenomenologija koje uza sve razlike govore isto, naime da je svijest svagda svijest „o“ nečemu kao nečemu, svijetu, noemi, predmetu svijesti. Kad tehnosfera iz sebe same, kao umjetna inteligencija proizvodi svoju „noemu“, svoj svijet, više nema razlike između duha i tijela, supstancije i subjekta. Apsolut u formi enaktivnoga subjekta-supstancije nadilazi sve što je dosad bilo razdvojeno poput ideje i pojave, transcendencije i imanencije, duha i materije. Život kao jednoznačnost bitka u mnoštvu bića otpočinje stoga nužno evolucijski s onime što označava riječ animal, dakle, životinja. Animal u jezičnome smislu jest latinski prijevod grčkoga psyché. Hrvatski izraz jest duša, jer kad život živoga bića sa sviješću o sebi nastaje, to je trenutak udaha, a kada iščezava to je trenutak izdaha. Život je stoga duševnost duše koja prebiva animistički u prirodi, grčki physis, odnosno u svim bićima kojima podaruje životnost. Ne kaže slučajno Aristotel u spisu De anima da je duša na neki način sve, odnosno svekoliki bitak. Životinja nije samo nužna kontingencija sraslosti s okolišem u smislu onog što se s Husserlom i fenomenologijom naziva okolnim svijetom, njemački Umwelt, već početak oblikovanja svijeta kao izvornoga obitavališta. Iako će Heidegger u svojim predavanjima od 1930ih godina do Pisma o humanizmu 1946. godine zagovarati stav da samo čovjek ima svijet, dok je životinji uskraćeno prebivanje u svjetovnosti svijeta jer nema ono što je bit svijeta, naime duh i duhovnost u smislu misaone otvorenosti spram bitka samoga, ovaj ćemo radikalan metafizički stav ostaviti ovdje neproblematiziranim i samo kazati da životinja ima posve drugi način oblikovanja svijeta za razliku od čovjeka, a to je ono što iskonski odlikuje životnost života kao svezu uronjenosti u okolni svijet i duševnost, psyché ili anima mundi. Povijest kao razvitak „duhovnoga bitka“ ne otpočinje stoga s filozofijom povijesti kao u Hegela, već s otvorenošću mitsko-religiozno-umjetničkoga događanja životnosti života drevnih Grka kao začetnika zapadnjačke metafizike i to s Homerom kao utemeljiteljem kazivajuće sudbine čovjeka u razlici i srodnosti spram životinja i bogova. Ta je povijest nužno u znaku onog što je svim ljudima i životinjama zajedničko, a to je četvorstvo zemlje i neba, smrtnika i bogova kroz suosjećanje spram patnji Drugoga. Povijest, međutim, nije otvorenost ovog etičkoga univerzalizma sinestetičke logike tjelesnosti, nego žrtvovanje i dosada koja spaja čovjeka i ono neljudsko što Grci imenovahu téchne. Imati „dušu“ znači osjećati drhtaj svijeta i u području duhovnoga bitka (filozofije, umjetnosti i znanosti) i u području svetosti života (mita i religije). Tek iz iskustva žrtvovanja Drugoga i samožrtvovanja, od slučaja Antigone do Isusa Krista i dalje, čovjek postaje svjestan tragične biološke „sudbine“ svojega života koji se vodi kroz borbu i vladanje zemljom i ljudima, a što Hegel u Fenomenologji duha opisuje kao borbu između roba-sluge i gospodara. Riskiram ovdje „krivo tumačenje“ odnosa spekulativne dijalektike i historijskoga i dijalektičkoga materijalizma, dakle Hegela i Marxa i tvrdim da je Marxova praksa rada kao znanstvena povijest u smislu realiziranoga komunizma ništa drugo negoli preokrenuta fenomenologija duha. Apsolut kao samosvijest na kraju povijesti postaje subjekt-supstancija u liku Moći same tehnologije koja umjesto žrtvovanja prirode uvodi u mišljenje-djelovanje totalnu dosadu rada inteligentnoga stroja. No, što ćemo sa životinjom ako je jasno da je čovjek kao realizirani homo kybernetes svoje otpjevao i „prošao kao dah“, kako je to najavio genijalni vidoviti pjesnik, Arthur Rimbaud, u poemi Solleil et char (Credo in Unam)? Životinje nisu samo rex extensa, sklop fiziologije i animalnosti u smislu organske svrhovitosti prirode i to na nižem stupnju razvitka ‘duhovnoga bitka’. Da je tome tako, dobro je znao znameniti strukturalni antropolog Claude Lévy-Strauss. Pred kraj života posve se osamio i udaljio od svijeta. Pisao je i čitao svoje posljednje stvari svojem psu. U zvučnoj instalaciji Heinera Gobbelsa Stifterove stvari (Stifters Dinge) u kojem se propituje praiskonsko i ono što ostaje na kraju povijesti civilizacije u iščeznuću svjetova prirode i čovjeka, uz Lévy-Straussa, čujemo još glasove Papuanaca s Nove Gvineje, Bachov Talijanski koncert u F-duru, Malcolma X, glas Williama S. Bourroughsa dok čita tekst „Nova Express – Tower Open Fire“. Bit životinje kad je mislimo izvan okvira klasične ontologije nije u zatvorenosti u okoliš. Kako vidimo, sve se životinje kao i ljudi prilagođavaju novim uvjetima opstanka kao nomadi i prognanici iz svojeg izvornoga obitavališta. Problem je u novome shvaćanju onog što nedostaje ovome svijetu apsolutne bezavičajnosti i etičke ravnodušnosti spram patnje Drugih. To je novo shvaćanje „duhovnoga bitka“ koje je životinju isključivalo iz razdiobe osjetilnosti i kognitivne zajedničkosti rodova-vrsta, a posve je jasno da osjećajnost ili onaj izvorni psyché u npr. gorila ili slonova možda uvelike nadilazi ljudsku privrženost životu u zajednici i brizi za Drugoga. Kognitivne sposobnosti čimpanzi u nekim aspektima vizualnoga pamćenja bolje su od ljudskih. Što im, dakle, nedostaje da bi, rekao bi Heidegger, mogli imati „svijet“ (Welt)? Odgovor je tako jednoznačan – tehnologija kao sredstvo-svrha njihove realizacije slobode. Bez téchne životinja ostaje uronjena u duševnost bio-animalizma. No, u posthumanome stanju, hipotetski, životinja postaje uvjet mogućnosti „produhovljenja“ tehnosfere iz jednostavnoga razloga što mašineriji neljudskoga nedostaju „posljednje stvari“ koje ima samo životinja. A to su igra, suosjećajnost i elementarna radost u susretu s Drugime, radost onkraj Lustprinzipa, beskrajna i „luda“ kao ono što nema ni svrhu u sebi ni izvan sebe, naprosto ludo radovanje Drugome kao takvome. Životinje nisu kafkijanski ocrnjeni kukci i insekti u svojem ništavilu, već rizomatski kopači kroz utrobu povijesti i ona ptica koju iz nepoznatih razloga simbolički ne znamenujemo znakom mudrosti, poput gavrana, već to pripisujemo sovi, pa makar i na ramenu božice Atene s Fidijina kipa u Partenonu.

November 10, 2024
Slava otpalim diletantima!

Slava otpalim diletantima!

Čitam kako se neki urednik provincijalnog časopisa za kulturu hvali kako ga je uspio iz pepela uskrsnuti i, gle vraga, odmah mu je na stol pristiglo preko pedesetak uradaka svih rodova i formi od crtica do eseja i romana, sve gola genijalnost do neba! To me je podsjetilo na davne dane čitanja raznih kupusara vulgarnoga materijalizma s Plehanovom kao kapel-majstorom i Ždanovom kao kunst-egzekuturom, kad se uvelike slavio kult kvantiteta iz kojeg, a što drugo, mora dijalektički nužno nastati barem 100 kubika žive vage remek-nedjela. Gledam katkad na nekim streaming-platformama reality-show tipa „Mikrofon je Vaš, pokloni se i počni!“ i ne mogu se načuditi silnoj želji gomile trudbenika slave za pet minuta (jao si ga Andyju Warholu!) kako stupaju pred tzv. umjetnički žiri i ogoljuju svoj neviđeni talent da bi ih drugi bezveznjaci s diplomom ili orkestrirana gomila publike proglasili „vauuu…Amazing…bez riječi sam!“ Slušam tu-i-tamo na youtube pjevače rumene kadulje u lokalno-globalnim okružjima kako na engleskom jeziku s turbo-zvukom motorne pile oponašaju svoje i tuđe idole iz prošlosti, sadašnjosti i užasne budućnosti pop & rock glazbe. To me smiruje toliko da posve jasno mogu kazati da je ona drevna kineska „dabogda živio u zanimljivo vrijeme“ više od kletve kakve babe-vračare iz okolice donjeg Kistanja. Znam, reći ćete, čemu zdvajanje i prolom kulturpesimizma u trećoj dekadi 21. stoljeća kad je sve to prije sto i više godina bilo najavljeno u knjigama tzv. Zeitgeista u rasponu od Spenglera, Ortege y Gasseta do Evole i drugova. Dobili ste što ste tražili. Čovjek je grabežljiva životinja koja teži sublimnoj slavi. Moj zbornik Što s intelektualcima? Kritika društva, angažman i spektakl, Litteris, Zagreb, 2022. mislim da podaruje cjeloviti odgovor na ovaj problem masovnoga ispražnjavanja smisla kulture uopće. https://knjiga.hr/sto-s-intelektualcima-zarko-paic-ur-1/Nije mi bilo stalo da opetujem navadu takvih danas traženih knjiga-proizvoda koji hrestomatijski udaraju u isti rog za potrebe studenata društvenih i humanističkih znanosti u smislu sve na jednom mjestu: od majmuna do Avnoja i dalje s tekstovima klasika-divova i njihovih patuljaka koji im draškaju ramena svojim nezgodnim pitanjima bez odgovora. Nije ovdje riječ o Julien Bendinoj optužbi o izdaji intelektualaca u drugom kontekstu, ne više moralno-političkoga posrnuća pred zahtjevima nacionalizma, već zagrljaja s onim što je od rimskih Saturnalija bilo poznato kao svetkovina trijumfa vječne slave (gloria in excelsis) heroja i njihovih podviga kojima se divi masa poklonika. Intelektualci su u medijsko doba tehnosfere 1990ih kad su izgubili svoju vjerodostojnost kritike pervertiranoga društva i smisao javnoga angažmana za univerzalne ideje istine, slobode, jednakosti i pravednosti sami pali pod narcistički jaram preobrazbe u stil života. Zato sam koncipirao zbornik posthegelovski, u trijadi uspona, pada i konačnoga nestanka subverzivno-kritičke figure posjednika znanja i njegova korporativnoga privatiziranja u insceniranju samoga života. Mase nisu fantom kraja povijesti, nego njegova posljednja istina i moć pseudosinteze kapitala i tijela. I to se nastavlja do danas samo još s većim intenzitetom perverzija i morbidnosti. Naravno, onaj koji je najdalekosežnije shvatio kako je posrijedi ontološki obrat u biti kapitalizma kao društva spektakla bio je neoavangardni umjetnik, jedan od pripadnika Situacionističke Internacionale, „slavni“ Guy Debord s njegovom knjigom-manifestom Društvo spektakla (La société du spectacle) iz 1967. godine. Preobrazba paradigme kapitalizma iz rada u kulturu, iz jezika u sliku, iz klasno-socijalne diferencijacije u figuraciju životnih stilova bilo je upravo ono što će obilježiti pojam tzv. difuznoga spektakla koji umjesto koncentriranog vezanog uz totalitarnu i autoritarnu politiku 20. stoljeća glorificira zakone tržišne privrede i osobito američki way of life s proizvodnjom kulture kao zabave (entertainment). Eto, to se u potpunosti i na globalnoj razini realiziralo. Zato u mojem zborniku posljednje, treće poglavlje s izabranim autorima ima zasluženo mjesto kako po opsegu, tako i po važnosti onog što je možda sociologijski najbolje promislio Gilles Lipovetsky, autor knjiga Carstvo prolaznoga, Paradoksalna sreća i Doba praznine. Usput, ova potonja je njegova prva i možda i najznačajnija knjiga-esej o zloduhu postmoderne i njezina kulta potrošnje i razlika, a naslov je, priznat ćete, naprosto nenadmašan. No, vratimo se mi našim dragim diletantima. Njihova je milost i zadaća u „carstvu praznine“ toliko bitna da je se ne smije nipošto izostaviti u ovome razmatranju. Psihologija njihove želje za uspjehom i dosezanjem slave koja više ne pripada herojima rata i represije/depresije suvremenoga života, već zvijezdama show-biznisa, ima nešto duboko „tragično“ u svojoj mahnitoj opsesiji s oponašanjem palih bogova vječne dekadencije. Ponajprije, oni doista vjeruju da su „iznimni“ i „Amazing“ inače se ne bi prijavljivali na te silne natječaje za nove zvijezde reality-showa, osim ako su fantastični autoironični podrugljivci na vlastiti račun, a to je gotovo nemoguće poslanstvo iz jednostavnog razloga što je bit ljudske natjecateljske „duše“ u agonu i tymosu. A to je, naravno, najbolje znao Platon. Konkurencija i samopriznanje su temeljne značajke suvremenoga društva spektakla. Svaka tzv. zvijezda mora imati „ono nešto“, pa makar bila i tamnoga sjaja i s dna kace diletantske povijesti beščašća. Američka propagandna fun-industrija to „nešto“ naziva personality. Gledali smo niz dobrih filmova o povijesti ovog ludila, među kojima je onaj redatelja Sydneya Pollacka s mladom Jane Fonda naslovljen I konje ubijaju, zar ne? (They Shoot Horses, Don’t They?) iz 1969. godine i danas ne samo gledljiv, već ubitačno poticajan za uvid u samu stvar s prokletstvom slave i uspjeha u permisivnome narcističkom društvu spektakla. No, ovo je u konačnici ipak kritička satira i svojevrsna „tragedija“ jer su svi sudionici igre maratonskoga plesa do iznemoglosti i smrti žrtvovane kultu apsolutnoga pobjednika. Poraženi su „luzeri“ i za njih nema mjesta u estetskome vrtlogu samopriznanja u društvenim odnosima totalne kompetitivnosti. Mi, u kontekstu dokumentarnih filmova u Hrvatskoj imamo jedno malo remek-djelo. To je film Krste Papića Mala seoska priredba iz 1971. godine. Prikazuje se, dakle, priredba u međimurskome selu Orahovica u kojoj razni lokalni izvođači pjevaju tada popularne zabavne melodije, izvodi se potom folklorni ples, pričaju masni vicevi, a sve završava izborom lokalne miss 1971. godine. Prikazom karikaturalnih izvedbi pop-pjesama i defiliranja seoskih „ljepotica“ Krsto Papić na uistinu sjajan način pokazuje što se zbiva kad seljaci pokušavaju oponašati urbanu kulturu. Film je bio iznimno popularan u svoje doba, a izraz „mala seoska priredba“ ima pečat onodobnog duha vremena. Čitav problem s nastankom nove „kulture slavnih“ (celebrity culture) jest u tome što su njezini subjekti/akteri krajnje nestabilni, fluidni, promjenjivi, zamjenjivi, nadomjestivi, jučer jesu-danas nisu, pa je posve razumljiva želja mladih i onih koji ih oponašaju na pragu starosti da uđu u taj spektakularni klub koji omogućuje ne samo obožavanje publike poklonika, već i veliku zaradu i ono što francuski sociolog Pierre Bourdieu naziva pojmom simboličkoga i kulturnog kapitala. Zvijezde show-biznisa nisu više „slavni praznoglavci“ koji lamataju i glumataju u zaleđu društvene piramide moći o svemu i svačemu kao medijski intelektualci nalik onim histeričnim lutkama iz Muppet-showa. Oni postaju dolaskom društvenih mreža (Facebooka, Instagrama, Tik-Toka) nezaobilaznim figurama javnoga mnijenja, pa sve do toga da s Ronaldom Reganom i Arnoldom Schwarzenegerom u taboru republikanskih političara u SAD-u predstavljaju model nove neoliberalne politike koja savršeno spaja populizam i fundamentalizam u ideologijskome smislu. Bez njihova stava, naime „kulture slavnih“ koja se prvotno oblikovala u difuznome spektaklu TV-mreža, a onda prešla u stadij integrativnoga spektakla s globalnom moći interneta i društvenih mreža, više ništa ne može proći intaktno. Naravno, nemojmo od miševa praviti slonove, jer ikone ove „kulture slavnih“ unaprijed znaju svoje životno-misaone i etičko-političke granice. U našem slučaju, u slučaju, dakle, lokalne i provincijalne male seoske priredbe baš kao i u slučaju naše tzv. velike seoske priredbe i njezina statusa u razmjeni simboličkoga kapitala kulture stvar je posebno iritantna i groteskna jer „mali“ žele po svaku cijenu postati „veliki“, pa kao u Papićevu filmu oponašaju ono što je strano i sublimno spektakularno baš kao što su to slučajevi onog što je u populističkoj politici današnjice evidentno kao pojam operetne diktature koji je literarno skovao njemački intelektualac Hans Magnus Enzensberger. U našim reality-show „malim seoskim priredbama“ nema više nikakve romantike iz vremena „kad je željeti još pomagalo“, kako je to pjevao Peter Handke u njegovoj knjizi Živjeti bez poezije. Sve je postalo totalnom lakrdijom i borbom za ulazak diletanata u veliki show svim mogućim sredstvima. Luzeri i diletanti nisu više figure „tragične svijesti“, već depresivno-manijakalne figure koje sve javno ispovijedaju svoje psiho-boljke i težak život traumatizirane osobe. Još samo fali da na nekoj takvoj amazing-lakrdiji pristupnik za talenta godine u kategoriji davljenja publike pjesmom i plesom naroda onkraj Vrlike i okolnih planina svoje hip-hop madrigale ne začini priznanjem da ga je silovao Otac u prednatalnome stanju, a Majka ga uspavljivala s kokainom, vodkom i pjesmicom iz genijalne nadrealističke svaštare velikog srpskoga pjesnika Vaska Pope, Od zlata jabuka koju vrijedi posebno istaknuti kao credo ne samo za vječne balkanske prostore, već i mnogo, mnogo, premnogo šire: Biće jednom i u paklu vašar. Davno je prošlo vrijeme kad su diletanti bili okupani samilošću jednog Borgesa koji je i manjem pjesniku iz antologije posvetio dužnu pozornost, a čak i najgorim takvim amaterskim piskaralima dao kakvu-takvu metafizički uzvišenu fusnotu, nek’ im se nađe na putu za krivi Parnas. Sada takvi likovi kipte od bijesa i prijete žiriju i organizatorima da će doći i dogodine da im se napiju krvi zvjezdobiznisovske. Obećavaju im da će sa sobom povesti ludog strica i klobučara, velikog strašnog Zeca i orkestar trubača iz Guče, pa kome obojci kome odojci. Nema priznanja poraza i gole istine da čak i ako netko proda vozni park svojih bagera i kamiona jer je umislio da je u njemu nepatvoreni VOICE bolji od Alage Gagića i Elia Piska, ma što to govorim, Mitra Mirića i Franka Sinatre, da bi doživio vatreno obožavanje publike i pad u trans-ekstazu ponajveću, jest ono što jest, naime diletant i tako će zauvijek ostati. Ne, to je kraj svekolike velike priče o smislu životu u doba vladavine društva spektakla. Jeste li ikad čuli da je neki vrhunski književnik, primjerice, slavni Stephen King Horor poželio biti top-manager godine i zaposliti se kao saldo-konto-kupac u korporaciji koja se bavi sintetičkim otpadom, ili, pak, da je slikar poput Luciana Freuda tako mahnito težio postati šefom postrojenja za vađenje granita u nekom velškome rudniku i imati u svojim rukama čitavu britansku industriju koksa i žive. Naravno, to bi bilo ekscentrično i bizarno ludilo slavne osobe koja je, eto, na kraju svoje karijere jednostavno puknula. No, kad generali, pape, bankari, domaćice, profesorice, umjetnici i umjetnice tako suludo teže slavi reality-show trudbenika i trudbenica, onda je to ne samo samorazumljivo, već i paradoksalno kazano, opravdano. Zašto? Čemu sva ta gnjavaža da je čak i meni nelagodno slušati njihove glasove koje naliče tupome nožu koji te reže natenane i još u tome beskrajno uživaju misleći da su ono što nisu i želeći da ih svijet konačno prepozna i kao maestralne umjetnike/umjetnice iz paklenoga raja diletantizma? Lako je još bilo Papićevim seoskim zvijezdama iz međimurskoga sela Orahovica. Publika je znala svakoga od diletanata i svi su lokalni diletanti znali svakoga u publici. Nitko nikome nije mogao prodavati bozu pod drenovaču. No, svi su također znali već tada da ono što nadilazi malu seosku priredbu nije ništa lokalno, već ima globalne potencijale ponajprije u tehničkome smislu. Svi su znali da su snimani i da ih ne gledaju samo susjedi i susjede, već i Veliki Treći, oko filmske kamere koje nikad nije ništa neutralno. Ono je sublimni objekt narcističke kulture spektakla u kojem i najmanji Nitko postaje najveći Netko i obratno, u kojem ni one Hegelove šarene krave u noći nisu više crne, već su simulakrum tehničke slike koja ubrzano smjera vlastitoj samoproizvodnji privida i doživljaja polazeći od onoga što pripada ljudskoj želji za samopriznanjem. Heroji su odavno passé, jer njima pripadaju groblja, nazivi ulica i nakaradni spomenici na javnim trgovima. Umjesto heroja svi žele biti umjetnici života, elita „kulture slavnih“, ne više onih 15 minuta koje im je štopericom mjerio papa pop-arta u njegovoj Factory, već zauvijek, pa makar ta vječnost bila i manja od zadanog vremena prema Mr. Warholu. Svi žele svoj urođeni diletantizam razviti do profesionalne karijere. Tako je bilo i s Pasolinijevim i Herzogovim naturščicima iz njihovih slavnih fimova, koji se nisu mirili da iznova padnu u zaborav anonimnosti i besmisla, pa su poneki od njih nastavili s glumom uglavnom u nekim drugim lošim filmovima. Njihov je problem bio što nisu shvatili da imaju smisla samo u anti-filmskoj estetici njihovih slavnih redatelja. Izvan tog kruga smisla posve su beznačajni i otpadaju iz ove igre tamo gdje su preživljavali i prije no što su ovjekovječeni na filmskome platnu. Rubne su sudbine samo i jedino sudbine ruba i tako će i ostati. Problem više ipak nije samo u Velikome Trećem, tom svevidećem Oku prazne slave, nego u strašnome otrovu taštine. Proživjeti ovaj jedan život kao Borgesov manji pjesnik iz antologije u kakvoj fusnoti od nepriznanja, poput luzera i nepoznatoga nekog u moru svatkovića/nitkovića ꟷ ima li gore kazne za ovaj samoljubivi ego jednog društva koji se raspada od želje za produljenjem spektakla do posljednje postaje tehnološke singularnosti? Ima. Još je gore vjerovati da je to važnije od svega drugoga u životu. Hermann Broch je etički poziv umjetnosti smatrao uvjetom mogućnosti svakog estetskog ludila slave i savršenstva djela. Je li bio u pravu? Nije, kao što nisu u pravu ni oni poput mladoga Handkea koji je krajem 1960ih napisao svoj manifest esteticizma književnosti naslovljen Ja sam stanovnik kule od bjelokosti. Nitko nije u pravu. Djelo govori samo za sebe, a diletanti služe da pogon umjetnosti u svim svojim aspektima i nadalje pokazuje putokaz ljudima da ne polude od svoje urođene genijalnosti. Slava otpalim diletantima!

November 9, 2024
Mijenja li uzdah čovjeka?

Mijenja li uzdah čovjeka?

1. Paul Valéry je za života objavio knjigu poezije naslovljenu Charmes, a u svojim je Cahiers koje je pisao svaki dan u praskozorje ostavio podosta nacrta i gotovih pjesama nakon 1925. godine. To je doba kad je sâm na začudan način pokazivao znakove tzv. odustajanja od poezije premda je već 1898. prekinuo s poezijom i posvetio se filozofiji i poetici. No, odustajanje valja razumjeti kao preispitivanje i skeptičko vježbanje vlastite estetičke egzistencije koja je nakon Mallarméa zacijelo jedinstveni slučaj spajanja duhovnoga eskapizma i divne samotnosti koja omogućuje duhu usmjerenom na biti stvari posvemašnju strogost i jasnoću. Ipak je on filozof i pjesnik koji se nadovezuje na ishodište francuskoga racionalizma koje otpočinje s Descartesom. Tako u posljednjem fragmentu pjesme u prozi, simboličke parabole „Toplo more“ koja zaslužuje da je se u cijelosti navede čitamo: „Sa knjigom zatvorenom, pijan od uzvišenog pijanstva brzih prisvojenih imaginacija, trčah kroz poljanu bujicom misli ponesen. I nisam video ništa. Moj mi se život suprot- stavljao i posmatrao sam ga izvan sebe kao kakav roman, čitan u mom mozgu. Tako dobro da naglo probuđen jednim udar- cem sunca između grmova, ili piskom mašine ꟷ nije važno ꟷ JA VIDEH! I u istom trenu ucrta se ukazani krajolik, u mome duhu. „Grad“ je, sada, blistao daleko ꟷ Stvarni nastavak sa imaginarnim poglavljima već pre- đenim. Što određuje ovu poeziju ako ne duh korelacija između tradicionalnog simbolizma ranoga modernizma i prožimanja refleksije s fragmentima kaotične pojavnosti. Poezija je stoga unošenje reda u ovaj kaos i entropiju svijeta. Zato je Valéry za mene uvijek bio više-od-pjesnika u metafizičkome smislu te riječi. On „proizvodi“ višak osmišljavanja i to u doba koje više nema ništa u sebi „poetsko“, a što su u 19. stoljeću već slutili i najavljivali njegovi veliki prethodnici poput Mallarméa i Baudelairea. Sve je već stiješnjeno u duhu čovjeka koji, kako to kaže sam Valéry na jednom mjestu, sebi samome razotkriva kako na kraju svake misli postoji uzdah. U fragmentu pjesme „Toplo more“ susrećemo se s „knjigom“, „uzvišenim pijanstvom“ i „Gradom“. Nije to, dakle, opjevavanje nečeg što već postoji u ovome svijetu bačenosti čovjeka u svijet i izbačaja samoga svijeta kao onog što se čovjeku suprotstavlja kroz silinu i moć prirode i kontingenciju života koji pretpostavlja bujanje, rast i usahnuće. Veličina je Valéryjeve poetske misaonosti u tome što nas dovodi do kraja mogućnosti pjevanja uopće jer poiesis prestaje biti „proizvodeći“ jezik stvaranja svijeta onog trenutka kad se preobražava u autopoiesis, tu samozatvorenu strukturu proizvodnje teksta bez izravne sveze s pojavnošću stvari. Misao je energetizirana i odjelovljena u samorefleksiji. Otuda „knjiga“, „uzvišeno pijanstvo“ i „Grad“ pripadaju simbolima moderne raščaranosti koja od Mallarméa do Rimbauda traži posve drukčije nadahnuće za mogućnost poezije od mimetičkoga zanosa s onim već uvijek opstojećim. Život koji se odjednom pjesniku pokazuje kao „kakav roman, čitan u mom mozgu“ postaje čin samoproizvođenja jezika koji se suprotstavlja onome zbiljskome svim silama očuvanja dostojanstva samoga „pjesničkoga umijeća“, kakvo je zahtijevao Nicolas Boileau-Despréaux (1636.-1711.) u svojoj poznatoj raspravi. 2. U eseju „Čista poezija: Bilješke za predavanje“, Valéry nam kazuje kako je gotovo onako uzgred, bez većih pretenzija i nakana, spomenuo u predgovoru knjige stihova jednog njegova prijatelja izraz ꟷ čista poezija. Sâm nije ni mogao pretpostaviti kakve će posljedice sve to imati za daljnju raspravu o smislu poezije u 20. stoljeću i uopće za književnost(str. 297). Budući da izraz, po Valéryjevim daljnjim objašnjenjima, nema nikakve veze s nekom novom teorijom poetske djelatnosti, već ukazuje na neku vrstu „udaljavanja“ od tzv. čistog praktičnoga svijeta, čini se stoga da se dospijeva u poeziji do mogućnost dosezanja „uzvišene i žive supstancije“ (str. 297). Ono „čisto“ o kojem se u ovom eseju jasno govori nije ništa drugo negoli pročišćeno i otuda iskonsko i samostojeće, oslobođeno svih natruha izvanjskih utjecaja koji „mute vodu“. I zato Pjesnik može s punim pravom kazati da je to isto kao kad „fizičar govori o čistoj vodi“ (str. 280). Filozofijski je govor još stroži u tom pogledu. U isto vrijeme negdje, Husserl u svojim zahtjevima za čistim idejama iz fenomenologijskoga stajališta uvodi u optjecaj pojam eidetske redukcije. Sve se mora svesti na najmanji zajednički nazivnik procesom odstranjenja svih postojećih onečišćenja ma kakvi god bili njihovim svođenjem na ono prirodno i nesvodljivo kao takvo. Iz pojave se izvodi ideja. Iz ovog motrišta je čista poezija toliko jasna i nedvosmislena. Ona se pokazuje u svojoj „čistoći“ na isti način kao i „čista filozofija“ ili „čisto nebo“, što znači da je imanentno poeziji ono što nije ni etika ni politika, niti svodljivost na društvene odnose niti, pak, na neke krajnje mesijansko-eshatologijske vizije povijesti. No, Valéry će u jednom trenutku sve ovo dovesti u pitanje te uputiti na mogućnost da je zapravo čista poezija „fikcija nastala iz promatranja“, pa predlaže ni manje ni više gotovo „prokazanu“ riječ koja bi trebala nadomjestiti „čistoću“. Taj zamjenski pojam jest ꟷ apsolutna poezija. U 19. stoljeću je vladalo oduševljenje za svime što je imalo takav prizvuk. Glavni je krivac za sve to, a tko drugi negoli Georg W. F. Hegel. Njegova je filozofija spekulativno-dijalektički put razvitka svijesti do samosvijesti i do apsolutne znanosti duha. Isto će u drugom mediju, onom glazbe, zahtijevati i Ludwig van Beethoven, iako je izraz apsolutna glazba ponajviše rabio Richard Wagner.Ne ulazeći ovdje u prijepor oko tog pojma, dostatno je samo još pripomenuti da Valéry u izrazu čista poezija nastoji obuhvatiti odnose između riječi i osjećajnosti koju ova majka svih umjetnosti kazivanja iznosi na vidjelo. Na taj način nastaje ono što je očigledno vladajući duh vremena modernosti i postmodernosti 20. stoljeća: poezija nije više samo pjevanje o svijetu nego teorija samoga poetskoga djelovanja u svijetu s pomoću dekonstruiranoga jezika. Valéry je u filozofskome smislu nastavljač Descartesa drugim sredstvima. To, međutim, ne znači da poeziju razdvaja na dvije strane poput res cogitansa i res extensae. Ono osjećajno se ne može svesti niti na učinak uma niti na podražaje tijela, već u svojoj autonomnosti izranja iz cjeline svih jezično-glazbenih odnosa kojom se poezija od iskona pojavljuje u svijetu kao mimesis, reprezentacija, doživljaj i ekstaza samoga života. Jasno je da se time otklanja instrumentalna funkcija i jezika i poezije, te se oslobađanje jezika u samome sebi događa u korelaciji s „pjesničkim umijećem“ onkraj bilo kakve praktičnosti i prigodnosti. Valéry ulazi suptilno u analizu čiste poezije tako što stvara analogiju glazbe s jezikom. Zanimljivo je, pritom, da njegova razlika „svijeta zvukova“ od „svijeta šumova“ nastoji pokazati, uistinu kartezijanski, kako se nastanak glazbe kao ljudskog, duhovnoga umijeća i onoga što pripada umjetnosti zbiva kroz razliku prirode i duha. No, analogija koju uzima ovdje nije puko pojavljivanje onog što je slično, već se time želi ukazati na kvalitativnu razliku koju poezija u odnosu spram glazbe unosi u svijet. Poezija, naime, svoju ljepotu i uzvišenost s jezikom postiže tek onda kad se pročisti od svakodnevice koju jezik opisuje i koristi samo u funkcionalnome smislu. Razlika između glazbe i poezije, kako to Valéry naglašava, sastoji se u tome što je poeziji inherentan smisao, a glazbi poredak zvukova (str. 303). Sve što jezik u poetskome smislu krasi odvija se u složenosti „fonetike, metrike, ritmike“ u suglasju sa „logičnim i semantičkim oblikom koji sadrži retoriku i sintaksu“ (str. 303). Kad to imamo u vidu, razvidnim se čini kako je zadaća „čiste poezije“ onkraj granica jezika kao takvoga. To je ono nesvodljivo područje neiskazivosti i nedokučivosti što se već od nastanka filozofije u iskonu Grka pojavljuje gotovo aporijom jer mudrost nikad nije ono što je dosegnuto razumom, već i ono što u svojoj iskonskoj šutnji podaruje svijetu tajnu koju poezija u navlastitoj čistoći razotkriva u skrivenosti. Valéry promišlja vlastitu zadaću pjesnika i kad se čini da je njegovo odustajanje od poezije neporecivo. 3. U poemi „Morsko groblje“ („Le Cimètiere marin“) dovršene 1920. godine uvijek sam čitajući je uživao u simboličkim sklopovima ili slikama mišljenja, kako bi to rekao Gilles Deleuze. Možda i jedna od takvih najmoćnijih misaonih slika jest ꟷ hram vremena. Četvrti fragment ove poeme glasi ovako. Navest ću ga razlomljeno. „Hram vremena, kog sažima uzdah, čistom visu penjuć se obuzdah, okružen svojim pogledom morskim…“ (str. 128) Zašto razlomljenost i zašto blasfemično prizivanje veličajne poeme koja bi zahtijevala ponajmanje jednu opsežnu analizu duhovnoga ozračja i simboličke usmjerenosti nečeg takvog kao što je to „Morsko groblje“? Samo zato što se i ovdje susrećemo s uzdahom. Sjetimo se ovog Valérijeva stiha već spomenutoga u ovom tekstu: Na kraju svake misli postoji uzdah. Život je disanje, uspinjanje spram zračnih prostranstava duše i sva je poezija samo to: prvi i posljednji uzdah. Prolazeći kroz taj nevidljivi „hram vremena“ osluškujemo mirise i zvukove mora zagledani u ogledalo vlastite fluidne besmrtnosti. Čista poezija? A kakva drugo još ima smisla u ovom napuštenome svijetu kojeg od propasti još samo čuvaju filozofi i pjesnici mlade Parke, zar ne?

November 8, 2024
Zijev neba, pjev zemlje

Zijev neba, pjev zemlje

1. Umjetnost između bezdana i svjetla Ni jedan veliki suvremeni filmski redatelj ne može se svesti na umjetnika kao pukog utjelovljenoga prenositelja na filmsko platno mišljenja nekog od prekretnih filozofa suvremenosti. Postoje ipak filmovi-ideja poput Matrixa braće Wachowski koji su gotovo prijepis bodrijardovskih postavki o stvarnosti kao poretku simulakruma. Baš je to nagnalo Borisa Groysa da taj film proglasi slučajem ‘ofilmljenja filozofije’ u smislu čiste tautologije mišljenja-kao-slike. Zato se ovome filmu riskira uputiti ozbiljne prigovore iz razloga što bi onda to bio ujedno i kritički govor o Baudrillardovoj postmodernoj strategiji mišljenja, a ne o vrlinama i manama kultnoga filma generacije X. (Boris Groys, „Die Verfilmung der Philosophie – Die Philosophie der Matrix“, https://www.schnitt. de/themen/artikel/philosophie der_matrix_die_verfilmung_der_philosopie. html./ i „Iconoclasm as an Artistic Device: Iconoclastic Strategies in Film’, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2008., str. 67-82. ) Godard nije ‘ekranizirao’ filmsko mišljenje Deleuzea, kao što Bergman nije filmizirao Kierkegaardove i Freudove ideje u svojim djelima poput Sedmoga pečata i Divljih jagoda. Između filma kao filozofije i filozofije kao filma uistinu postoje složene međuovisnosti. No, ipak postoji jedna potpuna iznimka zbog čega nije rijetkost da se za njegovo filmsko stvaralaštvo već uobičajilo rabiti izraz hajdegerijanski film. (Marc Furstenau i Leslie MacAvoy, „Terrence Malick’s Heideggerian Cinema’, Vertigo, 7.9. 2023. https://www.closeupfilmcentre.com/vertigo_magazine/volume-2-issue-5-summer-2003/terrence_malick-s-heideggerian-cinema7) Znači li to da je suvremeni američki redatelj Terrence Malick hajdegerijanac kao onaj koji slijedi misaone putove majstora iz Todtnauberga u svojim filmovima kao slikama događaja ili, pak, da samo podaruje filmu neki gotovo hermetični ugođaj koji tek posredno izaziva asocijacije na Heideggerove pojmove poput četvorstva (Geviert), zgode (Ereignis), opuštenosti (Gellassenheit)? Čini se da je odgovor između ove dvije suprotstavljene logike kao vladavine diskursa nad slikom i obratno, odnosno da je onkraj ovih suprotnosti. Da bismo to pokazali, jer se u filozofijskome razumijevanju filma ne događa nikakvo konačno presuditeljsko dokazivanje vlastite spoznajno-teorijske pozicije u sporu oko ‘istine’, već je riječ o promišljanju filmskoga mišljenja kroz slike događaja u nastojanju približavanja onome odlučnome za egzistencijalni susret slobode i bestemeljnosti bitka, pokušat ćemo analizirati dva Malickova ključna filma koja se nude kao otvorenost struje mišljenja onog što pripada Heideggerovoj postavci o prevladavanju metafizike (Überwindung der Metaphysik) i „drugome početku“ (andere Anfang) novoga mišljenja smisla bitka i vremena. (Martin Heidegger,,Überwindung der Metaphysik“, u. Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 11. izd. 2009., str. 67-95. i Martin Heidegger, Über den Anfang,(1941)GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005. 12. izd.) To su filmovi Dani raja (Days of Heaven) iz 1978. i Tanka crvena linija (The Tin Red Line) iz 1998. godine. Malick je u suvremenom američkome filmu i uopće u svjetskoj kinematografiji ekscentričan slučaj redatelja na rubu između filozofije i poetizacije života. Usto, on sam stvara jedan očigledan paradoks kad je riječ o Heideggeru i filmu. Naime, poznato je da je mislilac povijesnosti bitka i vremena u svojem traganju za izvornim smislom događaja koji nadilazi novovjekovnu zapalost bitka u postav (Gestell) kao bit tehnike, ostajao ravnodušan spram filmske umjetnosti i filma kao novoga medija u 20. stoljeću. Razlog je istovjetan Heideggerovu stavu spram avangardne umjetnosti slikarstva zbog njezine redukcije bitka na apstraktnu sliku koja mišljenje kao kazivanje u cijelosti podvrgava procesu tehničkoga subjektiviranja. Drugim riječima, umjetnost slikarstva, uz iznimke Cézannea i Klea, ne otvara mogućnost osmišljavanja bitka iz izvorne poetske kaže (Sage). Umjesto toga, sve se nihilistički svodi na uspostavljenost i ustrojenost pogona ‘kulture’ i ‘estetike’ kao nadomjesnih struktura umjetnosti. Ona gubi višeznačnost jezika i postaje puki ‘doživljaj’ dehumaniziranoga subjekta kojemu metafizika daje posljednje opravdanje. (U jednoj bilješci uz Kleeov dnevnik, Heidegger zapisuje: „Današnja umjetnost: Nadrealizam = metafizika; apstraktna umjetnost = metafizika; nepredmetna umjetnost = metafizika“. – Vidi: Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nivht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. izd. str. 125.) Paradoks je, dakle, u tome što jedini mislilac suvremenosti koji nije u filmu vidio ništa odlučujuće za obrat u biti metafizike postaje zahvaljujući Malicku vjerodostojnim znakom moguće filozofijske interpretacije filma ili još bolje, filmskim mišljenjem kao mogućnošću drukčijega uvida u otvorenost nadolazeće budućnosti. Naravno, postoji podosta razloga zašto je baš Terrence Malick u svojem „hajdegeriziranju“ filma kao slikovne umjetnosti događaja onaj ekscentrični slučaj koji nadilazi sve već viđene mitopoetske i filozofijske pristupe filmu u 20. stoljeću. Ponajprije, nikad ne smijemo smetnuti s uma da je Malick studirao filozofiju na Harvardu i to sa Stanleyem Cavellom, uz Deleuzea najznačajnijim predstavnikom ontologije filma. 1965. godine dobio je stipendiju za nastavak studija na Oxfordu. Ali je već godinu kasnije prekinuo s profesionalnim putom filozofije i zaputio se u spisateljski posao kao novinar New Yorkera, Lifea i Newsweeka. Kao novinar je otišao 1967. godine u Boliviju da izvještava sa suđenja francuskome teoretičaru, mediologu i ljevičarskome intelektualcu Regis Debrayu, koji je bio najbliži suradnik Che Guevare u njegovoj revolucionarnoj gerilskoj borbi. 1968. godine Malick je poučavao filozofiju na MIT-u, a 1969. objavio je svoj prijevod Heideggerove znamenite rasprave O biti razloga iz 1929. godine (Vom Wesen des Grundes) s kritičkim uvodom i bilješkama. (Martin Heidegger, The Essence of Reasons, Northwestern University Press, New York, 1969. Prijevod s njemačkoga Terrence Malick. Vidi o tome: Stuart Kendall i Thomas Deane Tucker, „Introduction“, prir., Terrence Malick: Film and Philosophy, Continuum Books, London, 2011., str. 5-6. ) Drugi razlog, po mojem sudu, zašto Malick stvara formalno hajdegerizirajuće filmove kao predstavnik novog holivudskoga filma krajem 1960ih i 1970ih godina zajedno s Coppolom, Lucasom, de Palmom, Lynchom, Spielbergom, Scorceseom i drugima, leži u tome što je, kako je to precizno ustvrdio Stanley Cavell, pronašao ono što čini bit filmske ontologije uopće, a što proizlazi iz fotografske slike kako su to razvili Siegfried Kracauer i André Bazin. Bez ove inovacije njegovi filmovi ne bi imali auru slikarskoga ugođaja i ozračja umjetnosti koja otvara temeljna pitanje o biti svijeta između bezdana i svjetla. Naime, ove su slike, prema Cavellu, kao refleksivne slike one koje posjeduju ontologijski status objekta projiciranoga na platnu“ i stoga „samo-referencijalno razmišljaju o svojem fizičkome izvoru. Njihova se prisutnost odnosi na njihovu odsutnost, njihovu lokaciju na drugome mjestu.“ (Stanley Cavell, The World Viewed: Reflections on the Ontology of Film, Harvard University Press, Cambridge-Massachuetts, 1979.,str. xv.) Filmska fotografija postaje refleksivna samo zbog toga što u filmovima Terrencea Malicka kamera ne slijedi logiku stvarnosti kao takve, već se usmjerava na znakove drhtaja i treptaja, vibracije zemlje i neba, oceansku tišinu duše, osluškivanje vjetra u stablima kao navještaj uzvišenoga i traumatskog događaja. Nekim je tumačima to dokaz da se iza sklopa hajdegerijanskoga filmskoga stvaralaštva skriva ono božansko kao u filmu Drvo života (The Three of Life) iz 2011. godine. Umjesto Boga kao apsolutne transcendencije kao da Malick usmjerava pozornost na ono što poput slike nevidljiva duha ulazi u svijet kroz tiho treperenje vlati trave i sve se odjednom pokreće, sva duhovnost-duševnost svijeta koji se filmom kao slikom događaja ne prikazuje i ne predstavlja, ni simbolički ni alegorijski, već se u fizičkoj odsutnosti pojavljuje kao zvuk uzvišene ljepote onog što spaja nebo i zemlju, besmrtnike i smrtnike kao iz Heideggerove misli o četvorstvu onkraj metafizike (Geviert). (Vidi o tome: Christopher B. Barnett, „Spirit(uality) in the Films of Terrence Malick“, Journal of Religion and Film, https://digitalcommons.unomaha.edu/jrf/vol17/iss1/33) Treći razlog, naposljetku, zacijelo je odlučujući za Malickov paradoksalni naum da u suvremeni film, i to u kontekstu američke holivudske apokaliptičko-komercijalne spektakularnosti od 1990ih do danas, unese posvemašnji Gelassenheit-sindrom. Naime, da umjesto buke i bijesa hiperrealnosti i biografske dokumentarnosti otvori put začaranosti mitopoetskim romantiziranjem svijeta kao slikovnoga ofilmljenja iskustvom elementarne osjećajnosti koja dolazi iz biti onog što pripada jednostavnosti života na zemlji. Prvi koji je jasno upozorio na izravno-neizravni odnos između Heideggera i Malickovih filmova bio je, dakako, Cavell i to zato što je posrijedi uvođenje posve novih pojmova izvan granica metafizike. Kao što je Heidegger u analizi umjetničkoga djela otvorio mogućnost uvida u trojstvo onog što pripada biti samoga djela kao postavljanja-istine-u-djelo (Ins-Werk-Setzen der Wahrheit), uz umjetnika i samu zemlju kao događanje izvornoga tla kao ukorijenjenosti bitka u svijetu, tako se i u Malickovim filmovima zbiva pokušaj smjernoga uzdizanja čovjeka iz svoje uspostavljenosti kao subjekta i gospodara nad zemljom. (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 1-74. Vidi o odnosu Heideggerova shvaćanja biti umjetniosti i Malickovih filmova tekst Roberta Sinnerbrinka, „A Heideggerian Cinema’? On Terrence Malick’s The Thin Red Line“, Film-Philosophy, Vol. 10.br. 3 , prosinac 2006, str. 26-37. https://www.euppublishing.com/doi/epdf/10.3366/film.2006.0027) Pogledajmo, dakle, kako se to kinematički oblikuje i kakve su dalekosežne posljedice ovog istinskoga obrata u biti suvremenoga filma njegovim povratkom onome što je izvornije od svake opsesivne želje za preobrazbom slike u događaj istinske stvarnosti života kao tehnosfere. 2. Dani raja ili o „tragičnoj nerazlučivosti“ Radnja Malickova vjerojatno najznačajnijeg filma uopće Dani raja (Days of Heaven) snimljenog 1978. godine se odvija u godinama pred Prvi svjetski rat. Nakon što u sukobu nehotice ubije nadzornika, siromašni tvornički radnik Bill, kojeg igra Richard Gere, bježi iz grada. S njim putuju mlađa sestra i njegova djevojka Abby, a igra ju Brooke Adams. Kako bi izbjegli ogovaranje Bill predstavlja i Abby kao svoju sestru. Pronalaze posao na osamljenoj farmi u Teksasu, čiji je vlasnik bogat ali teško bolestan mladić, kojeg je filmski utjelovio američki pisac, redatelj i glumac Sam Shepard. Njemu se svidi Abby, a Bill je nagovori da se uda i uzme nasljedstvo. Ona to prihvati. No, zdravlje njezinog novog muža se naglo poboljša i ona se počinje zaljubljivati u njega, a Bill postaje ljubomoran. Dok iz liječnikovih kola krade lijek za Abby, Bill slučajno čuje razgovor iz kojeg sazna kako je mladi vlasnik teško bolestan te mu ostaje tek oko godinu dana života. Farmer, sada svjestan da nema puno vremena, skuplja hrabrosti i približava se Abby. Pritisnut bijedom i brigama za njihovu budućnost, Bill je nagovara da prihvati gazdino udvaranje, uda se i potom stekne veliko nasljedstvo koje će joj pripasti nakon muževe skore smrti. Njoj se ta ideja ne sviđa, ali Bill, kojemu je dosta siromaštva, inzistira. Nakon završetka žetve, radnici napuštaju farmu, a Abby ostaje u farmerovoj kući zajedno sa svojim bratom i sestrom. Uslijedi vjenčanje. Abby isprva osjeća krivnju i nesretna je, no na bračnom putovanju uživa i počne se zbližavati s mužem. Bill je zadovoljan zbog novostečene materijalne sigurnosti i činjenice da ne mora po čitav dan raditi, ali počinje ga moriti činjenica da je Abby s drugim muškarcem. Njegovo zdravstveno stanje se stabilizira i postaje jasno da neće tako brzo umrijeti. Za vrijeme zajedničkog lova, Bill pomišlja na ubojstvo. Farmerov stari upravitelj sumnja da su njih dvoje prevaranti. Očinski zabrinut, upozorava svojeg poslodavca na što se mladić naljuti, ali i sam počinje razvijati sumnju. Istodobno, Bill uviđa da Abby voli svojeg muža. Ljutit napušta farmu i vraća se tek nakon nekoliko mjeseci. Svjestan da je sam kriv za nastalu situaciju, želi se konačno oprostiti od nje i otići. No njezin muž ih vidi zajedno i to ga razbjesni. Dok farmom haraju skakavci Bill pomaže da ih se istjera dimom. Farmer nasrće na njega i u bijesu izazove požar koji uništava cijelo polje. Bill ga u samoobrani ubije i bježi s Lindom i Abby. Farmerov stari upravitelj organizira potjeru i nakon nekog vremena ih pronalaze. Bill pruža otpor i ubiju ga. Abby, otprije shrvana krivnjom zbog svega što se dogodilo, smješta Lindu u djevojačku školu i ukrcava se na vlak koji prevozi vojnike, vjerojatno kako bi radila kao bolničarka. Linda sreće svoju staru prijateljicu, koju je upoznala dok su radili na farmi, i s njom pobjegne iz škole bez ideje kamo će naposljetku otići. Film je iznimno dobro prihvaćen od strane kritičara. Posebno je hvaljen snimateljski rad uz izbor lijepih scena, koje su inače karakteristične za sve Malickove filmove. Mnoge scene snimane su u jutarnjim i večernjim satima čime su postignuti posebni efekti osvjetljenja (nebo bez sunca). Snimanje se odvijalo u Alberti (Kanada). Za vrijeme postprodukcije, Malick je proveo dvije godine u radu oko montaže izbacivši mnoge scene dijaloga i zamijenivši ih pripovjednim ulomcima Linde Manz koja u filmu glumi mladu sestru. Da bi upotpunio film, godinu dana nakon završetka snimanja pozvao je glumce da snime dodatne scene. Snimatelj Néstor Almendros dobio je Oscara i još nekoliko nagrada za najbolju fotografiju (na izradi je također sudjelovao i snimatelj Haskell Wexler) a Malick je, kao najbolji redatelj, nagrađen u Cannesu kao i od strane američkih filmskih kritičara. Osim toga, film je bio nominiran za Oscara i u kategorijama izrade kostima, zvučnih efekata i originalne glazbe Ennia Morriconea uz korištenje melodije iz Saint-Saënsova djela Karneval životinja: Akvarij. 2007. film Dani raja je uvršten u američki Nacionalni filmski registar kao kulturno, povijesno ili estetski značajno djelo. Ponajprije, ni jedan drugi Malickov film osim možda Tanke crvene linije nema ovaj epsko-narativni scenarij koji sam po sebi kao da je izašao iz nekog veličajnoga romana o povijesti Amerike u 20. stoljeću. Tako nije začudno što Stuart Kendall u svojem izvrsnome tumačenju filozofijske strukture filma govori o „tragičnoj nerazlučivosti“. (Stuart Kendall, „The Tragic Indiscernibility of Days of Heaven“, u: Stuart Kendall i Thomas Deane Tucker, prir., Terrence Malick: Film and Philosophy,, str 148-164..) Iako je sinteza fotografske slike kao refleksivne slike događaja i onog što slika emanira u svojoj uronjenosti u ljepotu gotovo idilično-pastoralnoga prikaza prirode u svim svojim cikličnim zbivanjima poput Vivaldijevih godišnjih doba ono što Malick nastoji u ovome filmu dovesti do savršenstva, čitav se pripovjedni okvir filma podudara s onim što povezuje ljudsku tragediju ljubavnika i nomada s kontingentnom nužnošću prirodne-ljudske apokalipse. Laž, privid i neznanje o karakteru odnosa između ljubavnika i vlasnika farme ima strukturu želje za ovladavanjem Drugime sve dok Drugi nesvjesno ne stvori situaciju posvemašnjeg stanja entropije i to iz bezuvjetne ljubavi spram Abby. Sve se, dakle, raspliće u smjeru nužne tragične ne-razlučivosti između aktera ove snovite idile koja ima vrlo realan dekor uspona i propasti američkoga moderniteta onkraj velegradova, u srcu Zapada kao obećane utopije blagostanja i sreće. Nije slučajno Malick već na početku filma postavio pred gledatelje montažu fotografija s kraja 19. i početka 20. stoljeća odavši tako priznanje velikim američkim fotografima poput Lewisa Hinea i H. H. Benetta, uz slike pastorala iz europskoga slikarstva koje su obilježile vizualnu nostalgiju za selom i idiličnim krajolikom poput slika Breughela i Courbeta, primjerice. No, njihova je funkcija sve drugo negoli realistična. Posrijedi je čista tehnika postmodernizma s elementima parodije, pastiša i ironiziranja svijeta koji skriva svoju sklonost nasilju i traumatskoj povijesti kapitalizma iza bijega u snove i idealiziranu imaginarnu prošlost. Film Dani raja sjedinjuje, dakle, vizualno-auditivnu pastoralnost kao preludij buduće nesreće tragičnih razmjera. Ništa nije spokojno samo po sebi, pa čak ni veličajna simfonija prirode u svojoj bezrazložnosti, jer tragedija koja od Grka do danas proizlazi iz biti onog što je uncanny kao osjećaj jaza između božanskoga i ljudskoga otvara pitanje o razlozima zašto uopće nužnost rasapa svijeta u času njegove uznositosti i sklada. Malick se koristi u snimateljskim kontrapunktima tehnikom vizualizacije onog što nastaje iz pogleda u stvari i njihovu ne-skrivenost poput najezde onih skakavaca kao predznaka apokaliptičkoga događaja ubojstva vlasnika farme i velikog požara u preriji. Gledanje u Drugoga u svim modusima vizualizacije povezuje kameru i ljudski pogled. Što se to gleda ako ne obrisi vidljivosti iza koje ne stoji nikakva transcendentna forma pogleda skrivenoga Boga (deus absconditus), već ono što spaja zijev neba i pjev zemlje, sunce i tijelo u remboovskome značenju vizualne ekstaze života. Veliki modernistički redatelji poput Kurosawe ili Viscontija u svojim su filmovima nastojali vizualizirati ljepotu kao ono što zahtijeva pogled u sublimni objekt isijavanja aure same svjetlosti, što je bila velika težnja impresionista krajem 19. stoljeća. Tragedija se uvijek događa u okružju spokojstva i blaženstva prirode kao romantične idile jer je riječ o slomljenome apsolutu onog što nije grčki physis, već novovjekovna natura naturans i natura naturata. Dani raja ili na engleskome Days of Heaven u Malickovu imaginariju predstavljaju upravo onaj hajdegerijanski događaj Gelassenheita kao dvostruke opuštenosti spram nihilizma bezuvjetnoga postava moderne tehnologije i uopće kapitalističke volje za moć nad prirodom i čovjekom do konačnoga stadija eksploatacije i otuđenja. (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2014. 16. izd.) Međutim, za razliku od modernističke distancije spram objekta snimanja ili pogleda kamere u izvanjski svijet, ovdje je distancija dokinuta i ne postoji više mogućnost osjećajnosti kao iskazivanja patnje i sublimnoga odnosa spram onog što je vidljivo, kao završne scene venecijanskoga lida u agoniji svjetlosti koja se stapa s horizontom uz Mahlerov Adaggieto iz V. Simfonije u Viscontijevu filmu Smrt u Veneciji. Malickova je postmoderna travestija-tragedija u Danima raja u znaku refleksivnih slika događaja iz kojih su likovi u svojoj impulzivnoj dramatičnosti uvijek i samo ikone-figure ne ideja, već onoga što Heidegger naziva u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) egzistencijalijama. I tako se sve uzdiže iz straha, tjeskobe, ugođaja, prisutnosti smrti kao ono što nadilazi ljudsku subjektivnost i postaje više-od-filma, više-od-slike uzvišenoga postojanja u okružju nemetafizičkoga četvorstva (Geviert) neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. ( Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007. 14. izd.) Malick je već u počecima svojeg filmskoga mišljenja i vizualnoga kazivanja postavio glumu izvan tradicionalne filmske slike. Umjesto prikaza-i-predstave nečeg kao nečeg, bitka bića govoreći hajdegerovski, krenuo je u ekscentrično dohvaćanje onog što nije iza fizičke prisutnosti objekta u prostoru. To nije nikakva ne-prisutnost ni stvari ni ljudi u prirodi kao pastoralnoj simfoniji života, već otvorenost događaja slike kao kazivanja onoga što je uistinu neskrivenost bitka samoga, ona izvorna grčka aletheia, ali sada uhvaćena okom filmskoga snimatelja i redatelja koji uporno i ustrajno raskida s idejom filma kao nastavkom književnosti, drame i fotografije drugim sredstvima. U njegovim filmovima susrećemo se oživljenim zijevom neba i pjevom zemlje u kojem ljudi kao namjesnici bitka i vremena tragaju za skladom i suglasjem, za smislom življenja onkraj nihilizma i rasapa svekolike bezavičajnosti čovjeka. 3. Tanka crvena linija ili o etičkome paradoksu 1998. Terrence Malick snimio je briljantan film Tanka crvena linija (Thin Red Line), koji se uz Coppolino djelo Apokalipsa danas (Apocalypse Now) može uistinu smatrati najboljim ratnim filmom uopće, iako je to ostvarenje posve onkraj granica tzv. žanra u kojem nasilje, teror, militarizam, patnje i užas ljudskih tragedija uz arsenal sofisticiranih filmskih efekata podaruje filmu moć komercijalnoga uspjeha. Doista se ovaj film pokazuje kao promišljanje pitanja o smislu bitka u hajdegerijanskome ključu filozofijskoga uvida. (Vidi o tome: Marc Furstenau i Leslie MacAvoy, „Terrence Malick’s Heideggerian Cinema’, Vertigo, 7.9.2023. https://www.closeupfilmcentre.com/vertigo_magazine/volume-2-issue-5-summer2003/terrence_malick-s-heideggerian-cinema i Robert Sinnerbrink, „A Heideggerian Cinema’? On Terrence Malick’s The Thin Red Line“, Film-Philosophy, Vol. 10.br. 3 , prosinac 2006, str. 26-37. https://www.euppublishing.com/doi/epdf/10.3366/film.2006.0027) Ipak potrebno je prije analize filma kazati i ovo. Postoji čitav niz pravovjernih filmskih „naratologa“ i kritičara koji odbijaju priznati Malicku vjerodostojnost umjetnički autentičnoga pristupa razumijevanju filma u doslovno sinkretičkome položaju između američkoga realističkog komercijalizma i europskog avangardnog konceptualizma, tvrdeći da su svi njegovi filmovi na rubu opažajne izdržljivosti masovne publike zbog nasilne mito-poetizacije života i zbog romantične estetizacije koje filmu daju snimateljsku ljepotu ikoničnih prizora, ali često glumce pretvaraju u puke objekte tajne mračne neiskazivosti. Nije ni Tanka crvena linija lišena ovih kritičkih zamjerki zbog „filozoficiranja“. Iako istini za volju valja kazati da su prizori kontrapunkta čudesne i uzvišene prirode, oceana i prašume, naspram užasa rata kao borbe do uništenja Drugoga u sukobu između Amerikanaca i Japanaca u Drugom svjetskome ratu na tropskome otoku Gvadalcanal u Tihome Oceanu, ono što Malick osebujno reinterpretira u svjetlu Heideggerove kritike metafizike, nihilizma i moderne tehnologije. Užas se ne događa nikad u iluziji moderne opčinjenosti arhitekturom velegradske uzvišenosti, osim u slučaju novih holivudskih blockbustera apokalipse i katastrofe koji su ništa drugo negoli ispod svake razine kritičke recepcije. Ne, njegova je „topologija bitka“ u iskonskome prostoru u kojem divlja priroda nije pokorena sredstvima ohologa antropocena. Zato je meditativnost glasa koji iskazuje one misli o kapi vode, rosi, trajanju, prolaznosti, vječnosti, iskupljenju i konačnome pomirenju čovjeka i božanskoga u istini bitka kao događaja otvorenosti smisla naprosto nešto što brutalnome realitetu ratnih razaranja i uništenja ljudskosti podaruje višu razinu estetske refleksivnosti. Tanka crvena linija jest ona misaona linija koja prolazi između svjetova metafizičke transcendencije i imanencije, onog prisutnoga i vidljivoga i onog što nadilazi sve patnje, užas i bol egzistencijalnoga nabačaja čovjeka u vremenu jednokratne događajnosti. (Vidi o tome: Hannah Patterson, prir. The Cinema of Terrence Malick: The Poetic Visions of America, Columbia University Press, New York, 2007. Ističem ovdje pristup američkoga filozofa Simona Critchleya koji tvrdi da Malickova filmska refleksivnost unutar okvira Heideggerova nastojanja prevladavanja metafizike Zapada valja biti otčitana ne kao filozofijski meta-tekst, već kao čitanje filma koji se sam umjetnički iskazuje kroz filozofijsku refleksiju. Drugim riječima, Critchley stoji na stajalištu autonomije filmskoga medija kao nečega što u sebi prožima svojim vlastitim slikovnim izrazom ono što nije prikaz i predstavljanje neke izvanjske zbilje, već same stvari koja povezuje filozofiju i film. Vidi: Simon Critchley, „Calm: On Terrence Malick’s Thin Red Line“, u: Rupert Read i Jerry Goodenough, prir. Film as Philosophy: Essays in Cinema after Wittgenstein and Cavell, Palgrave Macmillan, New York, 2005., str. 133-148.) Tanka crvena linija film je zasnovan na istoimenome romanu američkoga pisca Jamesa Jonesa. Film prati izmišljenu verziju bitke za Mount Austen koja je bila dijelom stvarne bitke na Pacifiku tijekom Drugog svjetskoga rata. Glavni likovi su pripadnici satnije “Charlie” koje igraju glumci Sean Penn Jim Caviezel, Nick Nolte, Elias Koetas i Ben Chaplin. Naslov filma referenca je na stih iz pjesme “Tommy” autora Radyarda Kiplinga. Film je imao iznimno pozitivnu recepciju i kritike i publike, a dobitnik je ugledne europske nagrade „Zlatni medvjed“ festivala u Berlinu. Ono što Simon Critchley lucidno uviđa u svojem tumačenju Malickova redateljskoga postupka jest da se filozofijska razina Tanke crvene linije pokazuje kroz tri korelativna tematska okružja kao što su, prvo, odanost u sukobu hijerarhijske nadležnosti pukovnika Talla kojeg igra Nick Nolte i satnika Starosa, a igra ga Elias Koteas; drugo, ljubav Bena kojeg igra Ben Chaplin iskazana u posvećenosti njegovoj ženi Marty, a igra ju Miranda Otto, nakon pisma da ga napušta jer je u vezi s drugim muškarcem; i treće, pitanje metafizičkoga odnosa borbe i savjesti između poručnika kojeg igra Sean Penn i Private Witta, a igra ga Jim Cazaviel. Nije slučajno da je Malick osim onog paradoksa da je preuzeo Heideggerovu misaoni okvir kritike metafizike za svoj refleksivni projekt filmske umjetnosti a sam je Heidegger film otklonio kao paradigmu moderne umjetnosti, isto tako učinio još nešto iznimno važno. To ću nazvati etičkim paradoksom. Poznato je, naime, da je Heidegger pojam etike na gotovo radikalan način izbacio iz svojeg mišljenja uopće, iako je u Bitku i vremenu pojam su-bitka (Mitsein) imao zadaću nemetafizičkoga potpornja puta spram drukčije tvorbe izvorne zajednice onkraj granica modernoga nihilizma u kojem čovjek biva sveden na subjekta i objekta masovnoga društva kapitalističke potrošnje. Usto, Heideggerova blizina s nacističkim projektom totalne mobilizacije njemačkoga naroda u politizaciji života značio je i prezir spram svake metafizički ustrojene etičke pozicije kao sustava vrijednosti. Zbog toga Malick, i u Tankoj crvenoj liniji te osobito u filmu Skriveni život (A Hidden Life) iz 2019. godine, romantičnoj epskoj priči o austrijjskome seljaku Franzu Jägerstätteru koji se iz apsolutne vjernosti kršćanskome nauku odbija svrstati uz naciste u Austriji i biti pripadnikom Hitlerova razaralačkoga stroja uništenja svijeta slobode i čovječnosti, uvodi u optjecaj pitanje o nužnosti odluke iz biti ljudske savjesti. Etički paradoks, uz onaj da tako kažemo ontologijsko-estetski, Malicka određuje kao mislioca u slikama događaja na tragu hajdegerijanske refleksivnosti (Besinnung).Što je smisao etičkoga imperativa u Tankoj crvenoj liniji? Nema dvojbe da se ovdje trojstvo istine, moralnosti i ljudskosti, kako to iskazuje Critchley u svojoj analizi, mjeri iz jedne druge i drukčije perspektive no što je tradicionalna etička u okružju metafizike. Postoji stoga pokušaj da se iz Heideggerova kasnoga mišljenja izvede sveza između pojmova kao što su četvorstvo i suosjećanje (Geviert i Mitleid) kroz promišljanje izvornoga grčkoga shvaćanja ethosa i onog što u suvremeno doba označava ranjivost egzistencije čovjeka u svijetu nihilizma. (Werner Marx, Gibt es auf Erden ein Maß?: Grundbestimmung einer nichtmetaphysischen Ethik, Felix Meiner, Hamburg, 1986.) Kod Malicka valja uvijek ono etičko mjeriti iz dubljeg značenja koje kao u Heideggera proizlazi iz bestemeljnosti slobode, iz onog što nije ni bitak ni biće, već otvorenost smisla bitka i vremena uopće. U filmu koji nije ni ratni, ni antiratni, već onkraj svih metafizičkih granica u kojima se rat misli kao užas, tragedija i ideja novoga u svjetskoj povijesti, postoji nešto mnogo više od nasilja i terora kojim se politička dimenzija ostvarenja slobode utiskuje nužnim žrtvovanjem vlastita života u porazu Drugoga. Ovo nije film koji se razmeće bilo kakvim religioznim iskupljenjem ili židovsko-kršćanskim mesijanstvom kojim se užas rata mora osloboditi mora krvi i pepela zemlje. Ne, Malick je onaj filmski mislilac koji u svojem „filmskome poiesisu“ (Robert Sinnerbrink, „A Heideggerian Cinema’? On Terrence Malick’s The Thin Red Line“, Film-Philosophy, Vol. 10.br. 3 , prosinac 2006, str. 26-37. https://www.euppublishing.com/doi/epdf/10.3366/film.2006.0027) otvara pitanje o kozmičko-naturalnome konačnome smiraju u duhovnome bitku s kojim čovjek pronalazi ono što Heidegger naziva smislom bitka (Sinn der Seins). I baš zato što je njegovo filmsko mišljenje ontologijsko i etičko zbližavanje paradoksalnih obrata, nužno je zaključiti kako je u svojem nemogućem projektu filozofije filma ‘danas’ posve jedinstveno, ekscentrično i singularno bez presedana. Da se to dogodilo unutar okvira povijesti slike-pokreta, kako to Gilles Deleuze u svojim promišljanjima filma određuje razdoblje europskoga avangardnog filma prije Drugog svjetskoga rata, tada bi Malick imao prethodnike u performativnome obratu filma čiste vizualizacije mozga kao izvora brutalne fizičke ekspresivnosti poput Artaudovih ideja ili onih Jeana Epsteina.(Vidi o tome: Žarko Paić, „Le cinéma brut: Što može film?“, u: Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023., str. 45-80.) No, Terrence Malick pripada povijesti postmoderne i suvremene američke kinematografije, od prvog filma Badlands iz 1973. godine do danas i iz nje crpi sve svoje stvaralačke transverzale u dijalogu s književnošću, modernom fotografijom, slikarstvom i svim drugim vizualnim umjetnostima 20. i 21. stoljeća. Heidegger je za njegovo „ofilmljenje svijeta“ prvi i posljednji mislilac onog što kao Gelassenheit-sindrom postoji poput atmosferskoga omotača i korone vremena, poput prstenujuće igre bitka i vremena u doba do mahnitosti obuzeto novotarijama i umjetnom stvarnošću tehnosfere. Nije to ništa drugo negoli dokaz da je filozofijsko razumijevanje filma uz stvaranje refleksivnih slika događaja i još nešto sudbonosnije. Filmsko mišljenje postaje drhtaj kaosa i treperenje iskona u zijevu neba, pjevu zemlje na ishodu same ideje filma kao drugoga života s kojim dijelimo isto tijelo, dušu i duhovni bitak u postajanju onog neizrecivoga i uzvišenog trenutka početka i kraja svih stvari. (Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

November 7, 2024
Lutanje kroz noć: misterij glazbe

Lutanje kroz noć: misterij glazbe

1942. godine Vladimir Jankélévitch napisao je knjižicu naslovljenu Nokturno posvećenu pitanjima uznesenosti i sanjarenja, snivanja i ustreptalosti, onim osjećajima koji prožimaju dušu čovjeka u susretu sa svojom „noćnom prirodom“ prepunom strasti i ljubavnih ludosti, ali istodobno i svojevrsne romantičarske spoznaje o svijetu onkraj racionalnoga labirinta ustrojena života. Naravno, Nokturno je pohvala poeziji i mistici u korelaciji s glazbenim djelima velikih skladatelja i pijanista bez kojih ne možemo pristupiti otvorenosti ljudske duše onome što je najintimnije i najbolnije i bez čega svijet uopće nema smisla. Ova knjižica, kažem to s autoritativnim iskustvom mjesečara i začaranoga Saturnovim vječnim blještavilom, stilski je savršeno filozofijsko muziciranje, teorijska čista poezija! Misterij noći neće se otkriti buržujima koji je provode spavajući u svom krevetu, nego samo onim luđacima čiji je zaštitnik mjesec i koji traže sjenu jer su previše voljeli svjetlo. Umjesto glupog Endimiona, naša bi nokturalna svijest prizvala Diotimina Erosa kojeg nam Platon, da posrami Agatonove site, bucmaste i bogate ljubavi, opisuje kao boemsko dijete, trčeće, čupavo i pomalo skitnicu: nema nježnu kožu, ne voli vate i paperja, nema stalno prebivalište, ali spava na tvrdom, sniva pod zvijezdama, pod mostovima ili na stazama – χαμαιπετὴς ἀεὶ ὤν καὶ ἄστρωτος. Ljubav je noćna ptica i nepopravljiva lutalica.“ U odabranoj maloj hrestomatiji tekstova pod naslovom „Glazba kao mišljenje“ zajedno s tekstovima Wagnera, Adorna, Dahlhausa, Schönberga, Derride, Sloterdijka, Agambena i drugih uvrštenih autora pokazuje koliko je mišljenje o glazbi i glazbeno mišljenje isprepleteno s pokušajima poetske i mitopoetske iluminacije svijeta. Premda se uobičajeno i posve razumljivo glazba svagda povezuje s matematikom zbog tehničkoga karaktera nastanka zvuka i stvaranja melodije kroz ritam i asonance i disonance, a to odgovara metafizičkome pojmu računanja u smislu uspostavljanja logike brojeva i njihovih kombinacija u tonskoj ljestvici kao i u atonalnim eksperimentima, ne može se zanijekati ono što Schelling i Novalis, primjerice, uzimaju u obzir kad iskazuju kao i Schopenhauer kako je muzika kao uvjet mogućnosti glazbe ono neizrecivo. Što to znači drugo negoli da muzika kroz glazbu „progovara“ posve drugim i drukčijim jezikom od pukog govora i instrumentalnoga karaktera ljudske komunikacije. Zato je bit glazbe u tom „misteriju noći“ kao Ungrundu/Urgrundu. Nije potrebno posebno ukazivati na to da je romantika u cjelini, dakle njemačka, francuska i engleska, osim obrata metafizike koja je s prosvjetiteljstvom (s)krenula u putanju racionalizma i poklonstva kultu dana i svjetla od Descartesa do Leibniza i Spinoze, bila posve uronjena u ono što je od predsokratskih Grka imalo značajke bezdanosti i dionizijske strastvenosti, a ponajviše obuzetosti obuhvatnom „tamnom tvari“ koja proizlazi iz izvora ljubavi kao jedinstva žudnje i želje za apsolutom izvan bilo kakve spoznajno-teorijske redukcije. Zato Jankélévitch u svojem lutanju kroz noć samoga misterija glazbe maestralno povezuje i mistagogiju i mistiku, i grčku mitologiju i romantične motive toliko važne za razumijevanje onoga što se u različitim glazbenim formama nokturna pojavljuje u klavirskim kompozicijama Roberta Schumanna i Frederica Chopina, te osobito u francuskoga skladatelja Gabriela Fauréa, navjestitelja impresionizma, „francuskoga Schuberta“. Čitajući Nokturno u kojem nam Jankélévitch muzikologijski i poetski podastire niz primjera iz klasične i moderne glazbe s obzirom na tematiku i motive „male noćne muzike“ i začaranosti misterijem sumraka-ponoći-praskozorja kao svjedočanstva trijade onog što sjedinjuje duh-dušu-tijelo u vremenu razdvajanja iluminacija i zatamnjenja, osjećamo stapanje jezika, slike i zvuka-tona-melodije u fluidnome skladu. Usto, odabrani notni zapisi pomažu onima koji su instrumentalno uvježbani da odsviraju na glasoviru sve suptilne vibracije duše koja se u noćne sate predaje iskustvu onog što u Debussyja označava Clair de Lune. Jankélévitch ne zapada ni u kakve mistifikacije onog što je i sam naslijedio u vlastitome mišljenju na tragovima Schellinga i Simmela. Riječ je, dakako, o drukčijem odnosu spram metafizike koja svagda otpočinje s utemeljenjem uma i izgradnjom sustava svojih disciplina. Već sam u nekoliko navrata nastojao pokazati da je za razliku od Adorna, nesumnjivo najznačajnijeg filozofa i estetičara glazbe 20. stoljeća, pisanje Jankélévitcha poniranje u ono što i sâm u Nokturnu izričito daje do znanje na stilski sjajan način znalca filozofije i muzikologije, suverenoga tumača glazbene povijesti i samih varijacija u skladanju i izvedbama posebno francuskih autora kao što su velika trojica: Fauré, Debussy i Ravel. Najjednostavnije je moguće to kazati ovako. Adorno je paradigmatski teoretičar glazbe povijesnih pokreta avangarde, a Jankélevitch onaj koji promišlja protusmjer dekadencije u umjetnosti i kulturi moderne. Dok je za avangardu temeljni pojam sinestezija tijela u tehničkoj reprodukciji s naglaskom na atonalnosti i eksperimentu sa zvukom, dekadencija se obraća duševnom ustrojstvu/rastrojstvu samoga života. Psyché postaje svojevrsni revolt spram ireverzibilne povijesti modernoga shvaćanja i prakse glazbe koja za svoj referencijalni okvir uzima kritiku društvenih odnosa u kasnome kapitalizmu, Ta se unutarnja pobuna i put spram najdubljih osjećaja čovjeka kroz sintezu poezije, mita i glazbe neskriveno vidi u svezi romantike i dekadencije. Stoga je Nokturno zadivljujuća pohvala svim aspektima u kojima se dionizijsko, lunarno, opsjednuto kozmičkim strujanjem ljepote i uzvišenosti u otkriću krajolika i prirode kao nadahnuća pojavljuje kroz metafizičku dimenziju Noći. Misterij je noći u kontrapunktu zastiranja svijeta i njegova otajstva, pa na jednom mjestu Jankélévitch izriče ovu misao koja ostaje u pamćenju zauvijek. Čovjek je usamljeniji usred bijela dana negoli na mjesečini! Postoji još nešto iznimno važno u Nokturnu, a to izaziva moju pozornost i onkraj nesumnjivo maestralne Jankélévitcheve analize romantičarske glazbe posvećene „noćnim prikazama i predstavama“. Naime, svako pozivanje na „misticizam“ kad je riječ o svezi glazbe i poezije od Schumanna i Chopina do francuskih impresionista nije ništa samorazumljivo. Naše razbacivanje ovim pojmom uglavnom je kontekstualne naravi, pa „mistično“ pripisujemo svemu što se ne može objasniti tzv. razumskim načinom objašnjenja. Mjesečina je tako „mistična“, potom glazba koja tu lunarnost nastoji dovesti do kulminacije jedne navlastite uzvišenosti onkraj granica jezika, da se ne govori o tome da je sam svijet kao slučaj „mističan“, kako je to znao kazivati Wittgenstein u njegovu Tractatusu. No, što je to uopće mistika i misticizam u odnosu na romantiku i njezine glazbene performative? Jankélévitch pokazuje kako se taj pojam može rabiti samo ako je na djelu neka misao o božanstvu, Bogu i apsolutu. U Schellingovoj Filozofiji objave stvar je posve jasna. Mistika se može „pojaviti“ samo kroz tri modusa i to kao naturistička, animistička i panteistička. Priroda, duša i sveobuhvatnost božje egzistencije u svijetu ne znači da je glazba nadahnuta mjesečarskim i noćnim ozračjem ujedno i očitovanje samo jednog od navedenih modusa pojavljivanja apsoluta. Nokturnalije se svagda odnose na ono što je samo „mističnome uhu“ najočitije kad sluša divne klavirske kompozicije i koncerte u kojima „noćno doba“ svijetli svojim tonalitetom duše i otvara posve nove estetske horizonte od onih svakodnevno-racionalnih. Čitav patos „i-racionalizma“ i bezdanosti na čemu se zasniva Schellingova kritika apsolutne metafizike s idejom znanstvenoga utemeljenja prisutna je i u Jankélévitchevu Nokturnu koji je i napisan s idejom pohvale onog što istinska umjetnost kao kraljevstvo psyché suprotstavlja redukciji muzike na očitovanje svjetskoga duha. Evo gotovo rezolutne postavke protiv Hegelova „redukcionizma“ u analizi biti glazbe i tu se ne može ništa više reći osim da je pisac Nokturna veliki mislilac intuicionizma protiv racionalizma. „Hegel, koji ne razumije ništa o humoru, staje na stranu jakih duhova protiv nerazuma; u entuzijazmu Solgera, Novalisa i drugih Pierrota mjesečara on samo želi vidjeti egzaltiranost i sanjarije; nije osjetio ono nešto titansko i strastveno što se diže iz zemlje kada ponoć vlada cijelom prirodom.“ Je li, dakle, glazba „noćnoga doba“ u svim varijacijama što ih u Nokturnu možemo razaznati kako u glazbenome smislu slijeda romantičarske i impresionističke poetike tako i u filozofijskim pasažima s mnoštvom znanih i neznanih detalja iz povijesti metafizike ono najviše uopće moguće na skali čiste osjetilnosti i osjećajnosti? Prosudite sami tako što ćete iznova poslušati Chopinove Nokturne i možda još ponešto od Schumanna za početak, te Fauréa i Debussyja za kraj. Sve što se još o tome može reći ionako pripada području čiste mistike, a to znači da se kroz noć i glazbu otvara mogućnost drukčijeg osjećanja svijeta, ne nužno i pesimističnoga, već onog što životu podaruje stvaralački stimulans vječite težnje za apsolutom kao događajem ljubavi i slobode.

November 6, 2024
Zemljovidi za lutalice

Zemljovidi za lutalice

1. Izgubljeni u teritoriju Austrijski književnik židovskoga podrijetla Gustav Meyrink, autor pripovijesti o fantastičnome biću, divu Golemu, u jednoj svojoj paraboli kaže: Lutaju kroz život prema grobu poput isparenja koja nalet vjetra tjera natrag u močvaru. Lutanje i grobovi, vjetrovi i močvare pripadaju vjekovnome motivu židovskog ahasverstva. Lutanje kroz pustinju u potrazi za obećanom zemljom univerzalna je simbolika patnje i nemoći čovječanstva. Obećana se zemlja nikad ne ukazuje. Sve što preostaje iskustvo je zatočeništva lutalice u vječnom lutanju pustinjom. Znamo da je Meyrinkova „pustinja“ imaginarni prostor-vrijeme duhovne Srednje Europe. Ali, ovdje nije riječ o nostalgiji za jednom izgubljenom nostalgijom iz kulturne povijesti moderne Europe. Putovanje ima svoj cilj koji se nastoji doseći. Lutanje je, čini se, bezizgledno ili besciljno putovanje. Ne može se biti osuđenikom na putovanje. To se izabire. Ali povijest je kao lutanje nekovrsna osuđenost na uzaludno traganje za ciljem. Na putovanju se ne može izgubiti jer postoje zemljovidi i označena mjesta puta. Lutanje je unaprijed osuđeno na izgubljenost u – teritoriju? Stranac, lutalica, raskorijenjeni, apatrid, emigrant, nomad… Povijest europske moderne književnosti, kao i filozofije koja ju je idejno omogućila, uistinu je povijest ovih figura ljudi koji su ili ostali bez nečeg fiksnoga i trajnoga, ili su u bijegu od opasnosti što proizlaze iz kolektivne opsesije podrijetlom poput nacionalizma, rasizma, totalitarne ideologije fašizma, nacizma i lenjinizma/staljinizma. U literarnome svijetu kao da su to istoznačne figure. Za sve te figure je neprijeporno da su Drugi. Oni su pripadnici manjine u odnosu na većinu neke zajednice. Etička nesvodivost drugoga kao osobe koja se konstituira u zajednici s drugima (drugi Drugi) pokazuje se, na posljetku, samo nekom vrstom postulata. To treba biti univerzalnom vrijednošću, naime poštovanje drugoga. Ali realno je stanje posve drukčije. Etika postavlja moralne ciljeve. Ali ih postavlja uvijek iz perspektive bezuvjetne dužnosti ispunjenja u vremenu procesualnosti. Emmanuel Lévinas, nastojao je na tragovima fenomenologije izgraditi misao razlikovanja i identiteta. (Emmanuel Lévinas, Totalitet i beskonačno: Ogled o izvanjskosti, V. Masleša, Sarajevo, 1976. S francuskoga preveo Nerkez Smailagić) Biti-drugim i različitim u značenju neukorijenjenosti u stereotipe većinske zajednice znači biti pripadnikom nečeg stranog i uznemirujućeg. Ali to je mišljenje u cjelini etički horizont, a ne egzistencijalni sklop realne strukture društvenih mreža i odnosa u razdiobi moći u svijetu. Stranac nije Drugi zato što je stranac, nego zato što je istodobno blizak i udaljen od središta događanja moderne političke artikulacije moći. Zašto je figura nomada zasjela na mjesto naizgled sinonimnih literarnih figura europskoga modernizma i dekadencije? Kakve veze ima figura nomada s egzistencijalnim položajem suvremenoga imigranta u kapitalističkome „logoru“ i „kampovima“ zapadnih liberalnih demokracija? Smisao nomadizma danas u doba kaosa kraja povijesti ne odnosi se ni na što literarno. Nije posrijedi nikakva literarna figura, nikakav književni ili umjetnički pokret. Nomadizam je u tom pogledu puka metafora za stanje neprestanog gibanja u putovanju svijetom otkako je od razdoblja zapadnjačke kolonizacije svijet postao prostorom-vremenom kapitalističke ekspanzije. Godina koja i simbolički predstavlja početak takvog stanja pripada kraju 15. stoljeća – 1498. Kristofor Kolumbo osvaja Ameriku na svojem trećem putovanju, iskrcavajući se sa brodovljem na tuđi teritorij. Iste godine umire i najveći inkvizitor u povijesti – Tomaso de Torquemada, dominikanski svećenik, progonitelj Židova, Maura, heretika i žena osuđenih kao vještica. Preko Pireneja je protjerano preko 300.000 španjolskih Maura/Arapa i Židova. Početak zapadnjačke moderne početak je planetarnoga nomadizma kao gibanja/seljenja (a) tehnologije i kapitala, (b) naroda u potrazi za novim teritorijem, (c) kultura u označavanju fluidna i hibridna identiteta. Nomadizam nije nikakvo duhovno stanje osjećanja nepripadanja i neukorijenjenosti u prostoru razvitka moderne nacije-države. Taj pomodni pojam proširio se nakon prijelomnoga spisa poststrukturalizma Gillesa Deleuzea/Felixa Guattarija Anti-Edip 70-ih godina 20.stoljeća. U njihovom djelu nomadizam ima posve drugo značenje od toliko opjevanog umjetničkog sinonima za postmoderne lutalice svijetom kao labirintom novih medija. Pojam je ispražnjen stoga što nomad nije „subjekt“ kao osoba u lutanju neodređenim prostorom, nego pripadnik plemena, naroda, zajednice bez trajnog mjesta boravka. Kao što ne postoji u suvremenoj umjetnosti nikakav neomoderni pokret, stil, pa čak ni tendencije nadilaženja pretpostavki moderne umjetnosti, tako se ni oznaka nomadizma u literarnome smislu ne odnosi ni na što idejno određeno. Da bi nomadizam dospio do koncepta u smislu nekog umjetničkoga pokreta, potrebno je dvoje: (1) da se umjetnička djela izričito bave nekim aspektom suvremenoga nomadizma poput dodira s lutalačkim narodima izvan moderne povijesti (suvremena umjetnost, primjerice, Aboriđina ili Tuarega); (2) da se teorijski iskonstruira „priča“ koja će razasute fragmente nečeg naizgled nepovezanoga uklopiti u necjelovitu cjelinu na temelju fluidne ideje gibanja umjetnika preko imaginarnih, simboličkih i realnih granica moderne povijesti. U oba slučaja posrijedi je nešto samorazumljivo. Ali time što je samorazumljivo istodobno je i krajnje problematično. Što je to, naime, moderna povijest? Ne radi se ovdje tek o pukom historiografskome problemu određenja početka takve povijesti. Moderna je povijest Zapada moderna po tome što radikalno raskida sa svakim teritorijalnim, nacionalno-državnim mitom o ukorijenjenosti. Moderna je povijest, govoreći braudelovski, gramatika civilizacija svjetske povijesti. Njezina je sudbina apsolutni nomadizam u svim zemljopisnim područjima svijeta. Moderna umjetnost i moderna povijest su istoga podrijetla. Izbačenost iz zavičajnoga obitavališta u lutanje svijetom, gibanje i cirkulacija ideja, radne snage, kapitala, tehnologije – to je jedino što drži svijet, koji nazivamo modernim, u ravnoteži. Ali ravnoteža je uvijek pitanje pada u stanje entropije. Svaki dio složenoga poretka smjera raspadu. Svaki se dio iznova sklapa i rasklapa tek u cjelini. Na pitanje tko se može nazivati danas nomadom odgovor je neodređen: svi i/ili nitko. Nomad nije tzv. svjetski putnik. Nije ni umjetnički lutalica različitim kulturnim svjetovima. Za razliku od pojmova emigracije, disidenstva i apatridstva, nomadi su u suvremenom svijetu sve drugo no lutalice. Oni su privremeni migranti, ali nisu ilegalni useljenici u imperijalni poredak globalnoga zapadnjačkoga svijeta. Nomadi uopće ne ruše legitimni poredak političke uključenosti-isključenosti zasnovan na ideji moderne nacionalne države. Europska unija kao projekt ne uspostavlja kozmopolitskoga građanina na mjesto kulturno određenoga subjekta priznanja nacija-država. Ona samo poopćuje kontingentni sadržaj narodne suverenosti država na razinu federalne strukture ekonomsko-političke moći. Ilegalni useljenici stvarno se nikad ne vraćaju u svoje „domovine“. Nomadi se uvijek vraćaju nakon lutanja na početni položaj putovanja. Ilegalni useljenici danas su jedino preostali trag totalne mobilizacije nomadizma kapitala/tehnologije, naroda i kultura globalnim poretkom svijeta. Oni nisu nomadi, ali jesu biopolitički (ne)priznati u svojem „golom životu“ u okružju geta i slamova u kojima preživljavaju. (Roberto Esposito, Bíos: Biopolitics and Philosophy, University of Minnesotta Press, Minneapolis-London, 2008.) Politički emigranti, disidenti i apatridi mogući su samo u poretku ideologijsko-političke situacije vladavine totalitarizma u čistom obliku kao što je bio slučaj s nacizmom, fašizmom, realnim socijalizmom. Hibridni oblici autoritarnih političkih poredaka nakon 1989. u svijetu – Kina, islamske države, Rusija, Bjelorusija – preuzimaju samo model isključenosti liberalno-demokratske javnosti. Postoje i dalje politički emigranti, ali samo kao disidenti koji se vraćaju kući, pa makar i u sarkofagu. Apatridstvo, na posljetku, uopće ne postoji kao fluidni pojam iznimno popularan u doba političke emigracije 30-ih godina 20. stoljeća. Biti bez domovine ne odnosi se nipošto na gubitak državljanstva. Sudbine političkih emigranata židovskoga podrijetla u tom razdoblju odredile su osobito kompleks srednjoeuropske melankolije. Apatrid nije nomad. To je, naprotiv, figura neukorjenjivoga na tuđem tlu. Kad se govori o iskustvu sjećanja na domovinu i gubitka upravo te i takve domovine, nostalgija za mjestom ukorijenjenosti svoje uporište ima u jeziku. Heidegger je misaono najprodornije pokazao da je cjelokupna povijest metafizike novovjekovlja u svojem tehničkome usudu iskustvo bezavičajnosti čovjeka. (Martin Heidegger, „Brief Über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1976.) Gdje ne postoji zavičaj, nema ni domovine. Jezik je posljednji medij kazivanja o biti čovjeka u mračnome razdoblju bezavičajnosti čovjeka. Čemu onda govoriti uopće o nomadizmu danas kao načinu egzistencije suvremenoga čovjeka u globalnome poretku kaotičnih struktura i mreža intersubjektivnih odnosa? Nije li ispražnjenost samoga pojma kao literarne metafore razlogom da se izađe iz začaranoga kruga književno-umjetničke produkcije pojmova za nesuvislu uporabu? U vizualnim umjetnostima se pojam nomadizma 80-ih godina 20. stoljeća uspostavio regulativnim pojmom nakon iskustva transavangarde. Nije, doduše, bilo posve jasno što se njime htjelo precizno iskazati. Na to je u drugom kontekstu globaliziranoga svijeta upozorio u svojem eseju teoretičar suvremene umjetnosti Boris Groys. (Boris Groys, „The City in the Age of Touristic Reproduction“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusets, London-New York, 2008., str. 101-110.) Totalni turizam mijenja krajolike velegradova. Umjetnost i arhitektura u njima više nisu zrcalo lokalne i regionalne gradnje. Internacionalni ili glokalni „stil“ velegradova estetski se prilagođava zahtjevu ujednačavanja razlika. Identitet u globalno doba hibridni je rezultat ukrižavanja različitih kultura. Utoliko se nomadizmom samo prijelazno može opisati alokacija kulturnoga kapitala, informacijske tehnologije i potrošača u reprodukciji nove ekonomije ponude. Nomadi su kulturno različiti, ali u biti isti, potrošači te globalizirane postmoderne ekonomije. Između turista i nomada kao da nema neke bitne razlike. (Vidi o tome sociologijsku studiju Johna Urrya, Sociology beyond Societies: mobility for the twenty-first century, Routledge, London-New York, 2001.) Od 2003. godine i svjetske konferencije u Berlinu o nomadizmu kulture utemeljen je i prvi Institut za nomadizam. Umjetnički projekti unutar tog Instituta usmjeravaju se na problem novoga kulturalnoga identiteta, novih medija i globalizacije, transkulturalnosti i kozmopolitizma. Nomadizmom se danas označava iskustvo prelaska svih kulturalnih granica moderne nacije-države. Taj se pojam primjenjuje na neki imaginarni labirint književnoga fenomena pisaca, filozofa, umjetnika koji jednostavno putuju svijetom i razmjenjuju tzv. iskustvo vlastite i tuđe kulture u sveopćem miješanju svega sa svačim. Ukrižavanje i spajanje različitih tradicija postaje novim kulturnim proizvodom. Ali, pritom nije jasno zašto bi se to trebalo zvati nomadizmom. U sklopu novih postdisciplinarnih znanosti o kulturi (cultural studies) pod tim se pojmom podrazumijeva niz kulturnih praksi nastalih u tzv. cross-over ili multikulturalnome okružju zapadnih pluralnih društava. Ali nije, nadalje, još manje jasnije, zašto se ekonomska migracija stanovništva iz zemalja Trečega svijeta na Zapad, izbjeglištvo i raseljenost poistovjećuju s jednim precizno određenim pojmom za narode, etničke skupine, plemena koji jednostavno lutaju pustarama i pustinjama sa svojom stokom u potrazi za pašnjacima i bogatijim izvorima hrane? Izvorno je riječ nomades označavala upravo takve skupine naroda, a nije se odnosila ni na kakve osobne sklonosti putovanjima, niti na emigraciju, migraciju ili prognaništvo. Židovi nisu bili nomadi, iako je njihov povijestan postanak vezan uz različita nomadska plemena. Tradicionalne nomadske kulture plemenske su zajednice u Africi i Aziji, indijanska plemena u Sjevernoj Americi i neke skupine Aboriđina u Australiji. No, jedina iskonska nomadska kultura u suvremenome svijetu koja povijesno u svojim tragovima sjećanja nosi tragične crte apsolutno Drugoga, nepripadanja nacijama-državama, jest posvuda razmješten i nigdje stalno nastanjen narod Roma. Otuda je u svim pučkim predajama na Zapadu lutalica istovjetan sudbini „Ciganina“. Nomadizam u tom smislu nadilazi svaki neartikulirani umjetnički prosvjed. Romi su jedini autentični nomadi od iskona do kraja povijesti. Drugi, ne manje važan korak u promišljanju nomadizma podario je teoretičar novih medija i digitalnoga doba Vilém Flusser u svojoj utopiji telematskog informacijskoga društva. ( Vilém Flusser, „Nomadische Überlegungen“, u: Medienkultur, Fischer, Frankfurt/M., 1997., str. 150-159.) Obje su paradigme obilježile 70-te godine 20. stoljeća. Dok Deleuze/Guattari nomadizmom označavaju strukturu kapitalizma u produkciji strojeva želja (ratni strojevi i mehanizam reprodukcije kapitala kao objektivirane želje) preko modernih granica teritorija, Flusser izvodi postavku o medijalno posredovanim društvenim odnosima kao tehničkoj produkciji komunikacije na daljinu. Posebno ćemo ovdje razmotriti postavke Flusserove paradigme s obzirom na pitanje o strukturalnim okvirima globalnoga svijeta kao prostora-vremena kraja povijesti s temeljnom značajkom simultanosti, virtualnosti i kruženja informacija u imploziji (zgušnjavanju i sažimanju) i entropiji (kaotičnome poretku društvenih odnosa). 2. Telematsko društvo i nomadizam Vilém Flusser uz Marshalla McLuhana najznačajniji je teoretičar medija i digitalnoga doba. Svojom koncepcijom tehničke slike koja generira svijet kao digitalnu sliku otvorio je mogućnost da se spoznaja svijeta u suvremeno doba razumije iz medijske perspektive. Veze između ljudi u stanju dokidanja komunikacije kao neposredne i fizičke posredovane su tehnologijskim mrežama odnosa. Stoga je njegova ideja o nastanku telematskog informacijskoga društva ozbiljenje pretpostavki medijske kulture uopće. U svojem kratkom, ali dalekosežnome eseju o nomadizmu Flusser je, za razliku od Deleuzea/Guattarija, pitanje nomadizma sagledao izvan artikulacije moći u društvu nadzora. (Vilém Flusser, „Nomadische Überlegungen“, u: Medienkultur, Fischer, Frankfurt/M., 1997., str. 150-159.) Njegova je paradigma istodobno ontologijska za novomedijski nomadizam, dok je Deleuezeova/Guattarijeva socijalno-antropologijska. Obje su, naravno, presudne za promišljanje jednog koncepta na kraju povijesti kojemu složenost i kaos strukturalno određuju granice važenja. Flusser je podijelio ljudsku povijest u tri epohe: (1) paleolitsko doba agrikulture; (2) neolitsko doba koje završava 1990. i (3) doba novoga nomadizma kao ono doba koje pripada budućnosti. Posljednje doba jest upravo ono koje se odlikuje postpovijesnim gubitkom fiksnoga teritorija. Što danas nazivamo globalizacijom nije stoga ništa drugo negoli stanje totalne mobilizacije svih ljudskih, prirodnih i kulturnih resursa. Za razliku od pojma nomadizma kao umjetničkoga pokreta bez jasnih oznaka stila, tendencija i artikulacije ideja, novi nomadizam o kojem govori Flusser je fenomenološki događaj izmještenosti čovjeka u stanju totalnoga gibanja u svim smjerovima. Središte više ne postoji. Temeljna ontologijska značajka nomada jest ta da je njegova „sudbina“ vječito lutanje i neprestana potraga s onu stranu dosegnuta cilja. Između putovanja i lutanja razlika je, dakle, u tome što nomad nikad ne dovršava svoj put. Dok se migracija stanovništva zasniva na potrazi za „novim domom“ i „novom domovinom“, pa makar bila samo privremena, nomadizam označava stanje otvorenosti lutanja bez kraja. U drugom diskursu, Flusser otvara problem prijelaza iz industrijske u informacijsku revoluciju. Kraj neolitskoga doba istodobno je početak informacijskoga doba. Industrijska se društva uvođenjem informacijske (globalne) ekonomije preobražavaju u fluidna telematska društva. Mediji nisu puka sredstva komunikacije. Oni su uvjet egzistencije i bit digitalnoga doba. Čovjek na kraju povijesti ne može biti više subjektom tog procesa medijsko-informacijskoga nomadizma. On je medijalni proizvod, komunikacijska mreža odnosa, razmješteni/izmješteni lutalica između različitih kulturnih svjetova koje povezuje logika komunikacije na daljinu. Da bi se uopće moglo živjeti u takvom ne-društvenome stanju telematske prisutnosti, čovjek je medijalno određen uronjenošću u događaje tehnologijske slike svijeta. (Vilém Flusser, Kommunikologie, Fischer, Frankfurt/M., 2005.) Neizvjesnost njegove postpovijesne „sudbine“ pokazuje se u nemogućnosti zauzimanja prostora-vremena totalne prisutnosti u cirkulaciji informacija svijetom. Implozija (zgušnjavanje i sažimanje) informacija stvara očekivani učinak entropije društvenih veza i odnosa. Novi mediji zauzimaju status spoznajno-receptivne „četvrte kože“ čovjeka. Time je i pojam kulture u tradicionalnome humanističkome smislu doveden u pitanje. Sažeto iskazano, novi su mediji tehnokultura novoga nomadizma. Ona se zasniva na kreativnim igrama simulacije i na kibernetičkim pretpostavkama društva bez subjekta iskonske društvenosti. Tehnokultura ulazi u tijelo čovjeka pretvarajući ga u stroj koji misli i doživljava. Nomadizam utoliko više ne pripada paleolitskome dobu, nego je rezultat gubitka lokalnosti i nastanjenosti na određenom nacionalno-državnome teritoriju. Digitalno doba iziskuje onu vrstu lutanja koje se nikad ne može više smiriti u „stabilnosti u promjeni“ (Heidegger). Flusserova paradigma novoga nomadizma zasijeca duboko u sve preostale životne mehanizme humanističke kulture. Kao što je Heidegger u znamenitom „Pismu o humanizmu“ sagledao metafizički kraj čovjeka kao subjekta, tako je Flusser u novome nomadizmu tehnokulture otvorio radikalno mogućnost da se kraj povijesti sagleda iz perspektive kraja povijesti medija. (Vidi o tome: Dieter Mersch, Medientheorien zur Einführung, Junius Verlag, Hamburg, 2006., „Vilém Flusser und die ‘telematische’ Gesellschaft“, str. 136-153. Što je najčudovišnije u ovoj neprijeporno neotklonjivoj paradigmi nomadizma za suvremeno razumijevanje svijeta uopće? Ništa drugo negoli Flusserova postavka da je riječ o epohalnoj promjeni koja ima čak i radikalnije posljedice od onoga što se nakon Hegela govori o postpovijesti. Nomadizam nije tek stara riječ iz prakse paleolitskoga razdoblja agrikulture u novome tehnologijskome okružju. Daleko od puke modne zaslijepljenosti konceptom umjetničke fiksacije na lutanja različitim kulturnim svjetovima, ovdje je riječ o nečem mnogo dubljem i utoliko mračnijem. Epohalna promjena ne pogađa svojim posljedicama samo tzv. društvene forme egzistencije čovjeka u razvijenim i nerazvijenim društvima današnjice. Posrijedi je prijelom s cjelokupnom strukturom mišljenja linearnoga razvitka povijesti. Nastanjivanje u zemljopisno određenom području alokacije kapitala više nije moguće. Kad i suvremeni arhitekti u svojim projektima (Bernard Tschumi, Jean Nouvel, Rem Kolhaas) zadiru u pitanje privremenih zona obitavanja u velegradovima današnjice, susrećemo se iznova s problemom određenja dosega novoga nomadizma. (Aaron Betsky, Violated Perfection: Architecture and Fragmentation of the Modern, Rizzoli International Publication, New York, 1991.) Nomad nema svoje „ime“. Nomadi više nisu zajednice ni plemena, a još manje narodi ili skupine naroda. Epohalna promjena „čak radikalnija i od post-povijesti“ o kojoj govori Flusser jest radikalna dekonstrukcija ideje o fiksnome identitetu povijesnih naroda. Ako suvremeni nomad nije „netko“ i nije „nitko“, tada ni suvremeni koncept nacije više ne odgovara nastanjivosti fiksnoga teritorija. Države iz modernoga doba teritorijalne suverenosti još počivaju na istom određenju zauzimanja i ograničavanja teritorija. Ali teritorij se više ne nastanjuje, nego se u/na njemu boravi. Koncept u-rođenosti kao ono što naciji u kulturnome smislu podaruje razlog opstanka, pokazao se lomnim već u prvom činu političke konstrukcije nacije-države u modernoj povijesti. Amerika ili SAD je univerzalna konstrukcija političkoga naroda bez mita o u-rođenosti. To je konstrukcija teritorija koji uzmiče pred neprestanim prolomom novih migranata. Ali je u svojoj imperijalnoj moći prostor nadnacionalne suverenosti novoga nomadizma. 3. Nemir kao planetarni pokretač položaju subjekta u njemu. Zato je besmisleno govoriti da nomad negdje stalno putuje. Deleuze/Guattari u Anti-Edipu kažu da se „nomadska i višeznačna upotreba sastavnih sinteza suprotstavlja segregativnoj i dvo-jednoznačnoj upotrebi“. (Gilles Deleuze/Felix Guattari, Kapitalizam i shizofrenija: ANTI-EDIP, Izdavačka knjižarnica Zorana Stanojevića, Sremski Karlovci, 1990., str. 86. S francuskoga prevela Ana Moralić) To znači da umjesto mahnitog putovanja u svim smjerovima, nomadizam pretpostavlja ontologijsko-egzistencijalno iskustvo premrežavanja i ukrižavanja. Čak i ako se nigdje ne putuje izvan vlastita okružja, čovjek je planetarnim lutalicom u epohi koja više nema ni svoja mjesta ni svoja ne-mjesta. Najupečatljiviji primjer za tu postavku je cjelokupno književno djelo portugalskoga pisca Fernanda Pessoe. U Knjizi nemira ispisuje se kroz „ruku“ pomoćnoga knjigovođe Bernarda Soaresa upravo taj poremećeni tijek bez čvrsta ishodišta. Nužnost lutanja između svih mogućih oblika diskurzivnoga pisma post-povijesnoga doba iziskuje refleksije koje na paradoksalan način sjedinjuju dekadenciju i avangardu. Pessoa nije napuštao Lisabon, a bio je ontologijsko-egzistencijalni „nomad“ planetarne pokrenutosti s onu stranu svih granica modernoga jezika. (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, sv. I-II, Konzor, Zagreb, 2001. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk, pogovor napisao Žarko Paić, „San i preobrazbe“) Gibanje zbog potrebe za predmetom želja nije besciljno ili ciljno putovanje. To je potreba koja proizlazi iz temeljne potrebe za očuvanjem egzistencije zajednice u praznome teritoriju. Iskustvo nomadizma nije besciljno putovanje svijetom, nego zauzimanje prostora i vremena u praznome teritoriju. Kako teritorij može biti praznim? Ne postoji ispunjeni teritorij. Praznina se ovdje ne odnosi na fizikalno-metafizičku kvalitetu prostora. Da bi se teritorij mogao zauzeti, mora ga se ili nastaniti ako je nenastanjen ljudima, ili ako je već nastanjen drugim skupinama naroda ili plemena nasilno zauzeti istrebljenjem ili protjerivanjem izvornih stanovnika tog prostora. Praznina teritorija povijesno je mjesto „puste zemlje“. S druge pak strane teritorij „spaljene zemlje“ (terra combusta), zemlje koja time što je opustošena ratovima i razaranjem tek postaje, paradoksalno, novim početkom druge kulture, nije opustošen. Premda nalik gnostičkoj tamnoj tvari – nigredo – teritorij se od ništavila preobražava u zemlju privremene nastanjivosti. Cijela priča o kontinuitetu i akulturaciji u smislu prenošenja i preuzimanja kulturnih arhetipova, primjerice, Egipćana u Grka, Skita u gruzijskoj kulturi, vandalskih plemena koji na ruševinama Rima grade srednjovjekovnu Europu, pokazuje se samo dijelom ispravnom. Diskontinuitet s povijesnom prošlošću prekid je s linearnošću jednog te istog. Novo započinjanje povijesti nije bilo tek odlikom povijesne avangarde u umjetnosti 20. stoljeća. (Alexander Demandt, Vandalizam: nasillje nad kulturom, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga preveo Nikica Petrak) To je baština svjetske povijesti uopće u svim zemljopisnim područjima svijeta. Zato je Walter Benjamin mogao kazati bez imalo cinizma da su dokumenti kulture istodobno dokumenti barbarstva. Da bismo pokazali kako nomadizam kao stanje nema svoje „subjekte“, razmotrit ćemo smisao jedne drevne izreke. Zahvaljujući rumunjsko-francuskome filozofu Emilu M. Cioranu ona je postala znamenitom, ali istodobno i samorazumljivom za stanje čovjeka u suvremenome svijetu. „’Domovina je tek logorovanje u pustinji’ stoji u nekome tibetanskome tekstu. Ja ne bih išao tako daleko: dao bih sve krajolike svijeta za onaj svoga djetinjstva. Još mi valja dodati da ga doživljavam svojim rajem jedino zbog zaslijepljenosti i nesavršenosti vlastita pamćenja. Sve nas progoni naše porijeklo. Osjećaj kojim me moje nadahnjuje nužno se iskazuje u negativnim terminima, jezikom samo-kažnjavanja, prihvaćenog i obznanjenog poniženja, pristajanja na poraz. Je li takvom patriotizmu mjesto na psihijatriji?“ – Emile M. Cioran, „Dvije vrste društava“,, u: Volja k nemoći: Historija i Utopija – Pad u vrijeme, Demetra, Zagreb, 1995. S francuskoga prevela i priredila Gordana V. Popović) Zašto? Ima li bitne razlike između izvornoga i postpovijesnoga nomadizma? 4. Nomadizam bez subjekta Ta znamenita drevna tibetanska izreka kaže: „Domovina je tek logorovanje u pustinji“. Logor i logorovanje se ovdje ne odnosi na negaciju čovječnosti. To je tek privremena postaja na putu kroz-do nekog mjesta koje nije krajnji cilj putovanja. Biti u logoru znači imati svoje mjesto. Biti zaštićen od biološke ugroženosti, vremenske nepogode, prodora neprijateljske vojske i imati sigurnost zajednice znači biti u „domovini kao logorovanju u pustinji“. Ta zagonetna izreka kao da postaje općim mjestom suvremene nelagode svijeta zahvaćenog neizbježnošću neprestanog gibanja bez jasnog cilja. Koji je smisao globalizacije svijeta i njegove planetarizacije? Svi su odgovori na ta pitanja uvijek isti. Tvrdi se da je nužno i neizbježno dovođenje svijeta do jedinstvenosti i istovjetnosti zajedničke sudbine. Ne može se zaostati i biti izvan tog mahnitoga gibanja. Ako ga se odredi logikom gibanja kapitala preko svih ograničenih zona međunarodnoga svjetskoga poretka, tada je unaprijed jasno da je u ideji kapitala sadržana svjetsko-povijesna avantura prekoračenja granica nacije, države, domovine u svim svojim modernim značenjima riječi. (Žarko Paić, Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Pojam cilja valja pritom razlučiti od svrhe putovanja. Cilj je istoznačan smislu, a svrha je uvijek određena teleologijski. To da putovanje uopće nema smisla, ali ima svoju svrhu, možda je pravi iskaz o onome što se događa u doba kraja povijesti. Cilj putovanja nije u krajnjoj točki puta. Eshatologijsko mišljenje izvornoga kršćanstva, primjerice, apokalipsu pretpostavlja kao konačno stanje povijesti. Iza njega dolazi beskonačno, vječno sada i zauvijek – carstvo Božje. Cijela je povijest samo „dugo putovanje kroz noć“ do točke s koje se više ne postavlja pitanje ni cilja niti svrhe. U svojim Povijesno-filozofijskim tezama Walter Benjamin je među rijetkima u mišljenju povijesti 20. stoljeća razlučio ontologijski (metafizički) i antropologijski horizont povijesti. ( Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Smisao kao cilj (meta) onoga kamo se putuje nije unaprijed dan. Posrijedi je iskonska otvorenost kao sloboda pojavljivanja božanskoga, bitka i bitka bića na putu. Svrha je, naprotiv, nešto konačno i jednokratno. Smisao i svrha putovanja stoga nisu istoznačne riječi. Smisao podaruje svrsi dostatan razlog da bi se uopće moglo putovati negdje. Smisao odgovara ili ne odgovara na pitanje o onome zašto i čemu, a svrha na pitanje razloga, kako i kojim sredstvima ostvariti stapanje početnoga i krajnjega u putovanju. Kad izabiremo tibetansku izreku za ono što je nužno i neizbježno promisliti u raspravi o „smislu nomadizma“ u doba kraja povijesti, tada se još jednom valja zaustaviti na tumačenju te izreke. Što nam zapravo ona govori? Da je domovina tek logorovanje u pustinji i ništa više? Ili nas upućuje na nešto drugo od onog što je ovdje iskazano? Pustinja je prostorno neodređena. Kao i morski arhipelag, tako se i pustinja pojavljuje sumjerljivom ljudskome svladavanju prostora lutanjem uzduž i poprijeko. Geometrijski je riječ o površini. Svaka površina ima svoju teritorijalnu omeđenost. Grci su Zemlju nazivali lutajućom zvijezdom (planetes). (Kostas Axelos, Uvod u buduće mišljenje – Na putu k planetarnom mišljenju, Stvarnost, Zagreb, 1972. S francuskoga preveo Franjo Zenko) Lutalice stoga nisu neki zabludjeli putnici koji su greškom skrenuli s cilja putovanja. Sama je Zemlja lutajuća zvijezda u gibanju kozmičkim prostranstvom. Biti lutalicom znači nužno biti samopokrenut čudovišnom moći života u neprestanom gibanju. Da bi se gibanje uopće moglo dovesti do nekog cilja, potrebno je zaustaviti se privremeno u prostorno-vremenskoj točki blizine i udaljavanja od cilja. Teritorij je otuda osvajanje prostora za orijentaciju spram nekog cilja u blizini i udaljenosti. Logorovanje i logor koji se slikovno poistovjećuje s domovinom zauzima teritorij. Da bi se mogao podići logor, potrebno je zauzeti teritorij. To je mjesto omeđeno realnim ili imaginarnim granicama. U simboličkome smislu, koji očigledno iz ove izreke nadilazi sve prostorno-vremenske posebnosti i postaje općom metaforom nekog stanja raskorijenjenosti, domovina kao logorovanje u pustinji jest privremeni teritorij. Ne može ga se vječno zauzimati jer se mora gibati zbog onog što se naziva ciljem putovanja, premda je u tom cilju nešto nečuveno i čudovišno: da se, naime, putuje samo zato jer se putovati mora. Putovanje je potraga za „boljim“, „ljepšim“, „pravednijim“, „istinskijim“ – svijetom? Još jednom obratimo pozornost na tibetansku izreku. Domovina, logorovanje, pustinja – tko je uopće „subjekt“ gibanja prema nečem neodređenome, nepoznatome, još nedosegnutome? Je li to domovina kao logorovanje/logor u pustinji ili pustinja kao apstraktno-konkretan prostor? Logor je arhitektura zauzeta teritorija. Njega se ne nastanjuje. U logoru se privremeno boravi. Imati domovinu kao da pretpostavlja neko bivanje privremenim. Boraviti i nastanjivati nipošto nisu istoznačne riječi. Tamo gdje se boravi vrijeme je boravka ograničeno nemogućnošću trajnoga boravka. Moderni je koncept nacije u zapadnoj pravno-političkoj tradiciji vezan uz pojam u-rođenosti (na-tio) kao na-stanjenosti na nekom teritoriju. Sam je pojam teritorija temelj novovjekovnoga prirodnoga prava. Čovjeku po rođenju pripadaju neotuđiva prava na slobodu i ljudsko dostojanstvo. Ali ono neotuđivo predstavlja samo mogućnost ozbiljenja unutar zadane formalne i realne granice prava uopće. Ukorijenjenost u zavičajno tlo i urođenost u naciji kao organskoj političkoj zajednici već su kontingentno polje isključenja svih drugih (neukorijenjenih i neurođenih). Granice su teritorija granice među nacijama-državama. Biti u-rođenim i na-stanjenim u zajednici znači biti politički priznat kao subjekt nacije-države, kao njezin pripadnik. (Giorgio Agamben, Homo Sacer, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.) Pravo na postojanje u političkome značenju riječi, pravo je na ispunjenje realne egzistencije slobode u modernome svijetu. Bez ispunjenja slobode u političkome smislu državljanskih prava, ne postoji mogućnost egzistencije naroda u modernome poretku nacija-država. Tko je, dakle, „subjekt“ gibanja „lutajućom zvijezdom“? Tibetanska izreka upućuje na: (1) prostor kao privremeni teritorij u kojem se događa „sudbina“ naroda, a ne apstraktnih identiteta pojedinaca izvan zajednice; (2) vrijeme kao konačnu granicu premještanja domovine iz jedne do druge točke; (3) pomicanje granica teritorija u neprestanome gibanju svijetom kao pustinjom; (4) nemogućnost zauzimanja svijeta koji je poput „lutajuće zvijezde“ beskrajno blizak i beskrajno udaljen od polazne točke putovanja. Domovina se premješta u neprestanom gibanju. Logor je privremeni boravak, a ne trajno nastanjeni prostor obitavanja. Iskonski lutalački narodi nisu prognani u pustinju. Oni su „pustinjski narodi“ zato što je ne nastanjuju, već se njome gibaju u potrazi za hranom, vodom, oazom, utočištem od „neljudskih“ uvjeta egzistencije. Nomadi nisu izbačeni iz povijesti. Oni su upravo stoga što nisu nastanjeni i nisu teritorijalno određeni granicama države – nepovijesni narodi. To nipošto ne znači da su bez svijesti o vlastitome postanku u mitovima, legendama, pričama, imaginariju svega onog što čini bit iskonske zajednice, koja preživljava i u doba kraja povijesti globalnoga poretka nacija-država. Nomadi imaju domovinu, ali nemaju državu. Tibetanska izreka upućuje na lutalačku „sudbinu“ naroda u neprestanim seobama. Bez logora nema ni domovine. Bez pustinje nema ni nužnosti gibanja preko, uzduž i poprijeko ne-prostora i ne-vremena. Jesmo li time iscrpili smisao očigledno ipak višesmislene izreke? Još jednom, što je to – domovina? Kolijevka, zavičaj, krajolik nacije koja se uspostavlja državnom moći? Ili je domovina tek nostalgija za „izgubljenim zavičajem“? Naslov zbirke eseja književnika Salmana Rushdieja upućuje izričito na ono što se danas još može misliti pod tim metafizičkim, gotovo poetskim pojmom zaštite i okrilja čovjeka kao osobe u zajednici – Imaginary Homelands. (Salman Rushdie, Imaginary Homelands: Essays and Criticism 1981-1991, Penguin, London, 1991.) Rushdie je uzorit slučaj hibridnoga identiteta suvremenoga čovjeka bez domovine ili s nekoliko domovina. I sve su one realne i imaginarne zato što su privremene. Ako izostavimo sve moguće moderne inačice doživljaja domovine, nalazimo se pred odlučnim zaokretom u nešto krajnje začudno. Time što se nomadizam uopće pojavljuje na kraju povijesti problemom mahnita gibanja naroda, skupina, pojedinaca preko teritorijalno određenih granica nacije-države u potrazi za golom egzistencijom, novim duhovnim iskustvom ili pak turističkom željom za upoznavanjem onog „nepoznatoga“ (egzotike), nomadizam gubi svoje supstancijalno značenje. Paradoksalno, što se više govori o njemu, to ga manje ima, ili ga uopće nema. Isto vrijedi za povratak religije u suvremena društva. Što se više Bog politički i društveno naizgled čini vladajućim, to je posve izvjesno da religija postaje nova kultura praznine ili stila života. Tko istinski misli o Bogu, nije mu do religije. 5. Relokacije Kad je svijet globalizirani prostor-vrijeme relokacije (razmještanja) kapitala kao transcendentalnoga uvjeta svih zamislivih društvenih odnosa, nomadizam nije više iznimkom lutanja Drugih u potrazi za nepoznatim. Posve suprotno, svijet u globalnome poretku raskorijenjenosti, čija je temeljna značajka masovna (i)migracija stanovništva iz Trećega svijeta na Zapad, dokida ideju domovine. Narod se u postmodernome konceptu nacije-države svodi na etnički supstrat zajednice kojoj kulturni identitet još jedino podaruje neki smisao. (Homi K. Bhabha, Location of Culture, Routledge, London-New York, 1994.) Domovina je u planetarno doba ne tek „zamišljenom zajednicom“ (Benedict Anderson), koju je u moderno doba imala nacija, već umreženim „logorom u pustinji“. Sve se razmješta i premješta. Sve se ukrižava i prekrižava. Sve iščezava i gubi se u mahnitome gibanju svijeta bez cilja. Linearni napredak/razvitak kapitalističke proizvodnje radi proizvodnje o kojoj je u 19. stoljeću Marx u Kapitalu govorio diskursom dekonstrukcije Hegelove logike apsolutnoga duha dovodi do složenosti svijeta u znakovima kaosa i entropije. O čemu nam govore najmjerodavnije sociologijske studije globalizacije i informacijskoga društva, kakva je, primjerice, teorija umreženoga društva Manuela Castellsa? (Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden Marketing, Zagreb, 2000. S engleskoga preveo Ognjen Andrić – „Nova je ekonomija nastala u posljednja dva desetljeća na svjetskoj razini. Nazivam je informacijskom i globalnom kako bih ustanovio njezina temeljna razlikovna obilježja te kako bih istaknuo njihovo prožimanje. Ona je informacijska zato što produktivnost i konkurentnost jedinica ili faktora u ovoj ekonomiji (bilo da se radi o tvrtkama, regijama ili nacijama) u osnovi ovise o njihovoj sposobnosti da učinkovito stvaraju, obrađuju i primjenjuju informaciju zasnovanu na znanju. Ona je globalna zato što je srž aktivnosti proizvodnje, potrošnje i cirkulacije…“(str. 99) Samo o tome da je nomadizam bez subjekta u značenju tradicionalne veze naroda, zajednice, teritorija, nacije-države i moderne osobe. Kad je Hannah Arendt predskazala da će 21. stoljeće biti u znaku migracija stanovništva, za razliku od 20. stoljeća koje je proteklo u znaku izbjeglištva i prognaništva, tada je otvoreno temeljno pitanje svijeta uopće. Metaforički govoreći, doba logora i doba domovina završeno je u doba informacijske i globalne ekonomije. Nomadi su izgubili svaki mogući prazan teritorij kao utočište i kao oazu u pustinji. Svijet je postao jedinstven, jedan, nerazlikovni prostor-vrijeme gibanja u svim smjerovima preko i onkraj granica univerzalne pustinje. Izgubljenost u teritoriju i bezsubjektnost u doba povratka ideji subjekta u suvremenome mišljenju od poststrukturalizma do lakanovske psihoanalize naizgled su istovjetne „priče“. Ideja subjekta označava konstrukciju predmetnosti okolnoga svijeta. Subjekt je već od samoga početka novovjekovne filozofije, a potom moderne umjetnosti – konstrukcija svijeta objekata u prostoru i vremenu ispražnjenosti svijeta uopće. Novovjekovna filozofija polazi od čistoga mišljenja. U činu samopostavljanja svakog mogućeg i realnoga svijeta (Descartes) otvara se cjelokupni prostor mišljenja uopće. Moderna umjetnost radikalno pročišćava svoj prostor time što se okreće slobodi kao praznini svih drugih određenja (Cézanne). Samo u tom smislu može se uvjetno govoriti da je moderna umjetnost od samoga čina vlastita utemeljenja osuđena na lutanje pustinjama, da je njezina sudbina planetarni nomadizam bez subjekta. Umjetnost-u-pokretu (Art on the Move) pripada otvorenome svijetu u kojem se sve događa kao da je lutanje od jednoga do drugoga zemljopisnoga mjesta već događaj kinetičke mobilizacije modernoga čovjeka. Umjetnički nomadizam pretpostavlja mobilnost kapitala i tehnologije kao svoj neizbježni uvjet postojanja. Problem je samo u tome što na kraju povijesti, kad nomadizam više ne označava svojstvo gibanja nekog pastoralnoga ili ne-pastoralnoga naroda već univerzalnu oznaku za bezsubjektne lutalice s pouzdanim geopolitičkim i geostrateškim zemljovidima, lutanje nije bezizgledno tumaranje i zabludjelost lutalice. To je putovanje i pustolovina putnika u prolaženju „križnim postajama melankolije“, kako izriče jedan Benjaminov fragment iz Zentralparka. Australski književnik Bruce Chatwin, autor zacijelo najljepših postmodernih putopisa (U Patagoniji, Pjevane staze, Utz), proveo je velik dio života u pustinjama među aboriđinskim narodom. Njegova je odredba nomadizma utoliko iskustvena i promišljena sudbina ukorijenjenosti/raskorijenjenosti u i iz izvornoga tla. Nomadizam je, kako kaže Chatwin, razmještanje u krajolike duboke napuštenosti, praznine i samotnosti iz kojih proizlazi uzvišeni osjećaj nadilaženja moderne tjeskobe pojedinca. Nomadi su bili zamašnjak povijesti. Iz nomadizma su nastale monoteističke religije. Nestanak nomada i preobrazba svijeta u „globalni park za nomade“ odgovara čudovišnoj logici neoliberalnoga kapitalizma da svijet pretvori u estetizirane privremene zone logorovanja, turizma i spektakla. Paradoksalna je logika spektakla kapitala u tome što istodobno pustoši prirodu bez koje nomadizam izvorno više nema svoja utočišta. No, s druge strane, priroda se biogenetski i biopolitički uskrsava time što se ekologijski zbrinjava, čuva, zaštićuje od nenadzirana pustošenja. Obje su strane, ona rušilačka i ona gradbena, ona koja pustoši i ona koja tetoši i čuva baštinu prirode, mehanizmi samoreprodukcije kulture globalne informacijske ekonomije kapitala. Dubinska ekologija (Deep Ecology) služi se animističkim iskustvima nepovijesnih izvornih naroda poput Indijanaca u Sjevernoj Americi i Aboriđina u Australiji samo zato da etički uputi na promjenu smjera ideologije brutalne eksploatacije planeta. Naglasak je na etičkome i utopijskome vapaju za izgubljenim. „Vratimo se prirodi! Poštujmo životinje i njihova prirodna prava! Čuvajmo zajednički okoliš!“ Ali koji je metaetički cilj takve vrste ekološkoga fundamentalizma postmoderne? Kao i uvijek, on je transparentan u svojoj zakrinkanosti povratka svetim ciljevima suživota ćovjeka, životinja i tehnološki proizvedenih anđela i demona. Radi se o novoj vrsti planetarnoga ili globalnoga turizma. Nomadi kao umjetnički lutalice su prethodnici kulturalnih turista. Oni su avangarda koja je na kraju povijesti pretvorena u izložbene izloške, estetizirani kič za potrebe simboličke razmjene kapitala i spektakla. Ironija je umjetničkoga nomadizma u tome što je on samo naizgled subverzivno-kritičko putovanje u nepoznato, ali uvijek u zajednicu koja intelektualno ili doživljajno ima iste značajke bez obzira na kojem zemljopisnom mjestu svijeta. Nomad nikad istinski ne može postati drugi kojemu se divi i obožava ga. To je fatalizam kulturne kontingencije. Nomad kao „subjekt“ može prakticirati tantru, zen-buddhizam, biti sufijski mistik, poznavati sve zagonetke mističnih iskustava drevnih indijanskih naroda Meksika, kako je to opisao Artaud. Ali on uvijek ostaje netko drugi. On je uvijek – stranac. Nomad u umjetničkome ili estetskome oblikovanju nekog postmodernoga „pokreta“ nužno pripada zapadnjačkoj opsesiji s bolećivim, mekim, fluidnim identitetom. Nomadizam ne može bez ideje prirode i uzvišenosti nekog divljeg teritorija kojeg valja proputovati da bi se doživjela ekstaza u društvu doživljaja, nekovrsno estetizirano mistično iskustvo arhaičnih prostora. Zato se ne čini nipošto kreativnim nabrajati sve bitne umjetnike zapadnjačke moderne od Goethea do Chatwina, kako to čini teoretičar nomadizma u književnosti Michael Haerdter u svojem eseju. (Michael Haerdter, „NeMe: Remarks on modernity, mobility, nomadism and the arts“, http://org/main/137nomadism) Svi su prekretni umjetnici povijesne avangarde, nadrealizma, neoavangarde, od Maljeviča do Artauda, od Duchampa do Kiefera, radikalni „putnici“. Ali njihovo je putovanje sve drugo negoli nomadizam. Putuje se prostorom duhovnosti između davno minulih epoha da bi se uspostavio dijalog „mrtvih“ i „živih“ suvremenika. Između različitih povijesnih i kulturalnih megalita ideja odvija se duhovna pustolovina iskustava povezivanja prirode, uzvišenosti, neprikazivosti i ikonoklazma svijeta u mahnitome gibanju bez kraja. Vizualno najupečatljiviji prikaz nomadizma u tom umjetničkome smislu podaruje Wim Wenders u filmu Until The End of the World. Završni su prizori fascinantne umjetničke slike novoga medija kao što je film na prostranstvima australskih pustinja i pustara, uzvisina i bezdana, gdje nomadski prebiva narod Aboriđina sa svojim drevnim legendama i pričama o zemlji i mjestu bogova, prirode i čovjeka u Zemlji. 6. Na kraju bje kaos… Paradoksalna je odredba nomada, kako ustvrđuje i Gilles Deleuze, da se on ne kreće i ne putuje. U poretku složenosti suvremenoga svijeta nomadizam je događaj isprepletanja poretka i kaosa. Ako je prema mitskoj predodžbi početak vezan uz kaos, tada je istovjetna situacija i na kraju povijesti. Kaos nije suprotnost poretku. Naprotiv, poredak je kaotičan zato što u sebi nosi snage vibrirajućih oscilacija između mase, energije i informacije. (Giles Deleuze, Logik des Sinns, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1993. Interpretacija Deleuzeove filozofije s obzirom na pitanje odredbe teritorija, kaosa i umjetnosti izvedena je na iznimno originalan način u knjizi Elizabeth Grosz, Chaos, Territory, Art: Deleuze and the Framing of the Earth, Columbia University Press, New York, 2008.) Aktualno i virtualno, u onome što se danas prepoznaje pod međusobnim djelovanjem fraktalnih jedinica neke mreže čimbenika koji tvore poredak, primjerice, globalne informacijske ekonomije, pronalazi se djelovanje sila novoga stvaranja i destrukcije. Virtualno prethodi aktualnome u konstrukciji objekata čija arhitektura realno ne postoji u okolnome svijetu. Na taj način nomadizam zadobiva elementarne značajke imaginacije. Ono što se može zamisliti nije ne-realno ili nad-realno. Imaginarne su površine istodobno virtualno-aktualne. Kaos nije, dakle, suprotnost poretku. U književnosti 20. stoljeća dva su takva „slučaja“ planetarne nomadske imaginacije. Književnost kao i vizualne umjetnosti, filozofija kao i arhitektura, mogu postojati samo planetarno. Svjetska književnost o kojoj je „maštao“ Goethe virtualno-aktualno postoji u kaotičnome poretku medija što tvore svijet uopće (jezik, simboli, znakovi, kodovi). Dva „slučaja“ imaginacije, koja ontologijski prethodi realnosti tako da je fantastično i onirično konstruira, su književnost Jorgea Luisa Borgesa i Fernanda Pessoe. U prvom je „slučaju“ ideja vječnosti i beskonačnih umreženih zrcala teksta istovjetna nomadizmu kao mitu i fantastičnome prostoru svijeta svih epoha. U drugome, pak, san se ne pojavljuje više kao unutarnja realnost naspram izvanjske. San je virtualno-aktualno lutanje/putovanje formalno ograničenim prostorom jezika sanjača, ali realno neograničenim prostranstvima imaginacije. Nomadizam nije stoga nikakvo virtualno-aktualno stanje svijeta u gibanju, kao što nije ni neki „novi“ umjetnički pokret ili stil na ishodu iscrpljenih mogućnosti moderne umjetnosti. Imaginacija u svojem medijskome nadilaženju prostorno-vremenskih granica omogućuje nomadizmu njegov „novi život“. To je upravo smisao Flusserove paradigme o telematskome društvu ili komunikacijskome lutanju u nestanku razlike između blizine i daljine. Nomadska su plemena u doba paleolitske kulture bila otvorena spram svijeta kao površine u prostorima pustinja i zelenih prostranstava. Njihova su lutanja bila uvijek određena nekom izvanjskom svrhom: preživljavanjem koje omogućuje sredstvo egzistencije – pripitomljene domaće životinje. Konji i deve kao životinjsko sredstvo realne i simboličke komunikacije nomadskih naroda prilagođeni su uvjetima prostora koje valja prijeći i zauzeti. U iskonskome značenju, nomad je produžena tovarna životinja (konj ili deva) na putu od-do. McLuhan je medije odredio antropologijski kao ljudske materijalno-duhovne proteze. U nomadizmu kaosa kraja povijesti čovjek više nije ništa drugo negoli produžetak digitalnoga stroja pamćenja koji ispisuje i oslikava svijet uz pomoć novih zemljovida za lutalice. Tako se, na posljetku, više gubi razlika između putovanja i lutanja. Putuje se lutajući i luta putujući „već viđenim“. Ono što je „već viđeno“ iznova se rekonstruira činom imaginacije. Ne može se više pitati što jest nomadizam ili tko jest nomad. Bez odgovora na pitanje o karakteru izgubljene svjetovnosti izgubljenoga svijeta koji je postao tehničkom ili digitalnom slikom, medijem vlastite slikovnosti, uzaludno je opetovanje starih raspri oko realnosti i objektivnosti takvog svijeta i subjektnosti subjekta kao stvaratelja takvog svijeta. Kad više nije moguće sa sigurnošću i izvjesnošću ništa reći o nomadizmu bez nomada, a to je istinski smisao „priče“ o kraju povijesti s kojim se suočavamo u svakom obliku njegova (is)kazivanja formi i sadržaja istovjetne formalne strukture svijeta, tada nam preostaje dvoje: ili zamuknuće i šutnja, kao što je radikalno izveo Ludwig Wittgenstein, ili povjerenje u onu vrstu kazivanja koja nadilazi zamuknuće i šutnju govorom upravo takvog zamuknuća i šutnje. Nomadizam bez nomada odgovara slici bez svijeta, koja se neprestano i iznova oslikotvoruje kao površina i okvir kaotičnoga poretka života samoga. Zamuknuće i šutnja o tome „govori“ više negoli iskazuje. Poetski je govor sublimno iskustvo tog nadilaženja granica. O iskustvu pustinje i nomadizma bez nomada može govoriti upravo netko neognostički izbačen iz realnoga putovanja/lutanja globalnim pustinjama. U hrvatskome pjesništvu 20. stoljeća, a možda bi se moglo kazati i u okvirima planetarne imaginacije istoga razdoblja kad nomadizam 80-ih godina 20. stoljeća postaje više od obvezujućega pojma, Marija Čudina objavila je oporučnu knjigu poezije Paralelni vulkani, svoj završni kazivajući „sedmi pečat“. U poemi Pustinja s kojom otpočinje ta knjiga, Marija Čudina u 10. kazivanju, fragmentu, izgovara bit onoga što je ovdje u pitanju – nomadizam i kaos kraja povijesti. Sjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko ipak prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali, vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom tko može znati posljedice lutanja? (Marija Čudina, Paralelni vulkani, GZH, Zagreb, 1982., str. 16.) Objekti su uvijek iluzija pogleda. Nomadizam u doba kaosa kraja povijesti svoj smisao uopće ima samo u tome što je riječ smisao izgubila smisao. Smisao je kaosa u tome da ne stvara novi poredak na ruševinama staroga. Ali problem je ipak u tome kako i s kojim pravom možemo govoriti o početku i kraju bez promišljanja vremena koje prethodi svakom mogućem zgušnjavanju i sažimanju (implozija) prostora? Nomadizam je planetarni usud lutanja na kraju povijesti. To nije odlika ni stanje. To je početak kraja epohalno određene pustolovine povijesti koja se po analogiji dovršava tamo gdje je nastao svijet monoteističkih religija, apokalipse, metafizike privida i opsesije s iskupljenjem čovjeka. Nomadi potrebuju svoju pustinju i kad je nema da bi u njoj mogli imati mogućnost nove domovine, pa makar i u virtualnome logoru pod mjesečinom. Pustinja i pustoš, kako pjeva Marija Čudina, iziskuju pogled Drugoga. Nadolazeći Bog telematske prisutnosti u doba medija ne objavljuje se ni kao Bog blizine/daljine, niti kao spasonosni zaokret povijesti u njezin nov početak. Šutnja i zamuknuće su jedino što od nomadizma danas preživljava. Svatko sam luta posljedicama putovanja kroz beskrajnu i slikovno fascinantnu pustoš ove lutajuće zvijezde na izdisaju. Drugi mu je potreban da bi imao smisao svoga lutanja ili kao da bi imao smisao. O nomadizmu se više ništa bitno ne može reći. (Iz knjige Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.)

November 5, 2024
Tričarije za dan skratiti

Tričarije za dan skratiti

1. Koji je glavni uzrok svjetskih ratova? To je toliko jasno i prosto ko pekmez na grani lopoča koji nema grane, ali who cares, da valja po stoti put ponoviti: to je zato što su ljudi u svojoj gizdavosti prestali jesti ovčetinu! Tako apodiktički tvrdi onaj dobroćudni djed na lažnome putu za Budjejovice koji je Švejka iz Hašekova besmrtnoga romana ugostio u svojoj kolibi i ponudio ga, a čime drugim, negoli kiselim kupusom i kuhanim krumpirima. Dakle, uzrok znamo, a posljedice su stravične. Noćas su Ukrajinci dronovima ciljano gađali ruske ilegalno-državne pecare vodke. Što je sljedeće, pitaju se aktivisti Trumpove predsjedničke kampanje s bizonovim rogovima na glavi i propuhom u mozgu? I odgovaraju unisono: zna se ꟷ apokalipsa crnih sleđeva! 2. Sloterdijk u mrzovoljnim refleksijama o svojim ljetnim izbivanjima u Wagnerovu Bayreuthu piše da je čitav problem demokratske teutonske ideje opernoga gledališta zamišljenoga od konstruktora da se transverzalno mogu gledati „majstori-pjevači“ dok se deru na uho Tristana koji mjeri pozadinsku platformu Izolde krajnje ispitivački & smjerno u tome što je muškarcima s uvećanom „bešikom“ vrlo zajebano dospjeti do kristalnih dveri javnoga WC-a bez užurbanosti i strke sve u šesnaest. A tko mu je kriv što se smuca po vatrogasnim zabavama i sajmovima na kojima krigla pive za VIP-goste stoji bagatelu, pa se nolens-volens nadkapacitiraš preko mjere i onda jurrrriš!!! Da je lijepo, u miru i pred ekranom svojeg laptopa, interaktivno slušao Rajnu u srebru i zlatu sela Gmünda i Nibelunge bez prstenja, mogao je to sve obaviti u svojem privatnome zahodu i još k tome pročitati na pametnome telefonu Wagnerov ogled o Gesamtkunstwerku u kojem operni reformator 19. stoljeća na sva zvona proklinje modu i stavlja je na stup srama nasuprot „istinskoj umjetnosti“ za devetu vječnost. To me je sve toliko ozlojedilo da ću prvom prigodom, sad kad sam u nezasluženoj penziji, ako to već nisam kao profesor na modnom dizajnu TTF-a zadnjih 25 godina, s ushitom navaliti na prvu modnu reviju i dobro paziti gdje je ulaz-izlaz da kad idem na WC ne naletim na ozareno zacrvenjelog Sloterdijka kako kraj pisoara majestetično dirigira Radetzky-marš i pritom veselo fićuka stari rap-napjev ꟷ Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren! 3. Sunce nad crkvenim tornjem u obnovi i fantastični Depeche Mode s radija „Kosmaj 57 zove Ibar 54“ najavljuju more kaosa. Ponajprije, ne očekuje se da će s tornja pasti metalni crijep na uznosite glave prolaznika koji se dive uzvišenosti božanske ljepote ovog zdanja, a koji je provincijska replika neke pseudo-barokne crkve iz Gornje Radgone poznate po ukazanjima djevice Marije u ponoćnim maglama i štukaturama od lijevanog blata. Drugo, očekuje se da će svijet ove godine biti preplavljen geometrijskom produkcijom psihopata iz javno-privatnih vrtića koji grizu vratove svojim dadiljama i umiru od histeričnoga smijeha svaki put kad se na ekranima TV-a pojavi tehnološki mogul Elon Musk u svojem blindiranome „SpaceX-u“ s dirižablom na tešku vodu i slomljenome propeleru nalik plišanoj rodi iz okolice Vladimirovaca. Treće, ne očekuje se da će Sunce odjednom potamnjeti od muke i postati mistična korona za obredna klanja Maya-Indijanaca po pozivu. Četvrto, očekuje se da će posthumano stanje poprimiti obrise noćne more iz snova japanske gejše koja se u zlatnome paviljonu smiješi menađerskoj novoj klijenteli i medijima korporativne zombi-diktature jednog grada-države u kojem virtualna tajna policija zijeva iza digitalnoga zida vječnosti čekajući da narodni vox populi sam obavi posao i prijavi nesmotrene ljubavnike u suterenu koji natežu psa na uzici umjesto strogo propisane mačke za vrat. Peto, ne očekuje se da će glazba starog industrijskoga rocka i izvedbe Never Let me Down Again s njihovom legendarnom crnom video-pozadinom napuštenih tvornica snova iznova pobuditi bijes protiv proloma depresije i stvoriti pokret otpora protiv pustinje koja raste. Šesto, očekuje se da će krajem tjedna suncostaj prijeći u ravnodušnost spram kozmičke entropije što je dobar znak za uzgoj sintetičkih droga na bazi kokosa i avokada koje izravno udaraju u ono što je još preostalo od glave. Sedmo, ne očekuje se uglavnom više ništa, jer ovo je apokaliptički broj koji pretpostavlja čuvare državnih pečata, smrtne grijehe anđela i pohotne patuljke u pohodu na rudnik litija u Kopaoniku, a to je, priznat ćete bez okolišanja, više negoli dosta za ove tričarije za dan skratiti.

November 4, 2024
Sloboda, totalitarizam i banalnost zla

Sloboda, totalitarizam i banalnost zla

Misliti novo kao misterij nastanka događaja znači upustiti se u avanturu dekonstrukcije čitave povijesti zapadnjačke metafizike. Zar pojam političkoga i politike posjeduje takvu moć obrata povijesti da od odnosa tih naizgled istih pojmova ovisi sudbina svijeta? Spornom se čini tvrdnja da ni jedan drugi filozof nije poput Hannah Arendt postavio u središte problem novoga početka. (Takvu postavku o „izvornosti“ mišljenja političkoga i politike Hannah Arendt u suvremenoj filozofiji politike zastupa Oliver Marchart u članku „Time For a New Beginning. Arendt, Benjamin, and The Messianic Conception of Political Temporality“, Yearbook of Political Thought and Conceptual History 10 (2006): str. 134-147.) Nakon mislilaca prevladavanja metafizike u 19. stoljeću (Marxa, Nietzschea, Kierkegaarda), upravo će Heidegger nakon Bitka i vremena u svojoj drugoj fazi mišljenja otvoriti pitanje „drugoga početka“ nakon dovršetka filozofije kao metafizike u kibernetici. Isto će tako misaoni put Deleuzea od spisa Nietzsche i filozofija do Razlike i ponavljanja omogućiti izvornost temeljne kategorije postajanja (dévenir). Ulazak u polje kontingencije, emergencije i neproračunljivosti novoga ne može se svesti samo na mišljenje Hannah Arendt, koliko god da je ono iznimkom u modernoj političkoj antropologiji i filozofiji politike 20. stoljeća. Problem se pojavljuje, međutim, u nečemu mnogo važnijem od nastojanja određenja mjesta mišljenja u doba euforije „novoga“. Radi se o aporiji bezuvjetnoga događaja novoga u mišljenju političkoga i politike Hannah Arendt. Aporija je to mišljenja koje nema temelje u „mišljenju“, nego u djelovanju koje prethodi mišljenju (političkoga i politike). Kako uopće misliti događaj ako se on već uvijek događa „prije“ početka promjene, ako je to stanje „prije“ početka ujedno i mogućnost promjene događaja samoga? Ne iskrsava li s novim početkom zbivanja zapravo i pitanje kako nastaje „novo“ i kako taj nastanak određuje ono što se događa u povijesnome vremenu? Drugim riječima, pitanje o novome početku u političkoj antropologiji Hannah Arendt jest pitanje o mogućnostima takvoga mišljenja u doba kraja metafizike i njezina „mita“ o početku i kraju kauzalno-teleologijskoga shvaćanja svijeta. U drugome obratu, to je pitanje dekonstrukcije politike kao svrhe ili cilja izvan samoga djelovanja u postajanju novoga. Ako nema svrhe ili cilja izvan samoga djelovanja, već je sve u činu aktualizacije novoga stanja, nije li time političko i politika osuđeno na neprestano stvaranje događaja – revolucije ili demokratskoga obrata svijeta? U čemu se razlikuje takvo mišljenje od mistike izvanrednoga stanja u političkome decizionizmu Carla Schmitta? Znači li to, naposljetku, da se iza svakog mišljenja nadolazećega događaja skriva mesijanska subverzija samoga poretka „novoga“? Da bismo razvili postavku o nesuvremenoj suvremenosti političkoga u mišljenju Hannah Arendt u ovom ćemo se razmatranju ograničiti na tri temeljne ideje njezina shvaćanja novoga, povijesnosti i događaja: (1) novo kao diskontinuitet niza događaja u povijesti i obnova tradicije u okružju modernosti; (2) povijesnost kao razvitak rada, proizvođenja i djelovanja unutar metafizički određenoga obrata odnosa teorije, prakse i proizvodnje (transcendencija politike i imanencija političkoga); 3) događaj (bez) subjekta i supstancije u svijetu kao apsolutna kontingencija i emergencija novoga početka svijeta i ljudske egzistencije u javnome području slobode. Novo se stoga razumije uvijek iz povijesnosti događaja. Prekidi s nužnošću prirode posjeduju moć stvaranja istinske dimenzije prakse. Nesvodljivost na teoriju i na proizvodnju odlikuje djelovanje u području prakse bitnom odrednicom slobode započinjanja novoga. Cjelokupna je politička antropologija Hannah Arendt otuda dekonstrukcija filozofije politike od Platona i Aristotela do Marxa. ( Hannah Arendt, „Tradition and the Modern Age“, u: Between Past and Future: Six Exercises in Political Thought, The Viking Press, New York, 1961. str. 17.) Da bi kao takva bila „nova“ i mogla imati svoju navlastitost u razumijevanju povijesti politike od antike do ishoda modernoga doba, ona mora otpočeti s nečim uistinu neočekivanim i neutemeljujućim. Misterij novoga početka ne potrebuje opravdanje izvana, iz nekog transcendentnoga izvora. U znamenitoj studiji o totalitarizmu taj se događaj određuje krajnje neočekivano – sve je moguće. Formulacija je gotovo istovjetna epistemologiji postmodernoga anarhizma. U djelu Paula Feyerabenda Protiv metode ključni slogan glasi: sve je dopušteno (anything goes). Dostojevski definira nihilizam iskazom: ako nema Boga, sve je dopušteno. Međutim, ovdje se nihilizam ne svodi na nestanak Boga iz povijesti. U pitanju je nestanak povijesti uopće njezinom preobrazbom u negativnost zla. Nihilizam u srcu totalitarnoga poretka označava ujedno raspad etike i politike modernoga kozmopolitskoga poretka. S Kantovom mišlju vječnoga mira i prevrednovanjem vrijednosti u goli život u ideologiji biološke nadmoći arijevske rase/kulture nastaje prijepor između uma i zbiljskoga života. Kada sve postaje dopušteno zato što je sve moguće, na djelu je logika kontingencije i emergencije. Kontingencija politike znači da više nema nužnosti niti sudbine koja upravlja poviješću ljudskoga djelovanja. Umjesto Boga sam čovjek vlada arhipelagom ljudskoga odlučivanja o svijetu i životu. Emergencija se otuda odnosi na događaj nastanka novoga. A ono se nipošto ne može svesti na prošle događaje. Tako, primjerice, ono što vrijedi za svijet suvremene umjetnosti, gdje performativnost tijela odlučuje o značenju događaja umjetnosti u javnome prostoru, vrijedi i za političko djelovanje u javnome prostoru izvedbe slobode. Demokratski svijet javnoga života odgovara ljudskome svijetu zajedničkoga bitka. U praznome središtu moći pluralnost subjekata i sloboda govora jamči ispunjenje ideje moderne demokracije kao sudjelovanja građana u politici umjesto vladavine otuđene elite. Ono što se dopušta proizlazi iz ideje novoga. Posrijedi su neograničene mogućnosti stvaranja života s onu stranu „prirode“. Nije pritom slučajno da se nacizam i komunizam pozivaju na misterij ideje koja leži s onu stranu povijesti. Moderne ideologije partikularnosti nacije, rase, kulture umjesto krajnjega cilja i svrhe povijesti samu povijest pretvaraju u mit o napretku. Na taj se način modernost dodatno učvršćuje slikama „novoga čovjeka“. Njegovo stvaranje potječe iz konstruktivne utopije znanosti i fikcije. Schmitt je to nazvao sekularnom političkom teologijom. Mogućnost nastanka nečega nepredviđenoga označava, dakle, faktičnost da to što je nastalo nema nikakvog uzora u čitavoj dosadašnjoj povijesti. Fašizam i staljinizam upravo su takvi izvorni fenomeni totalitarne vladavine. Ona se ne može svesti ni na kakve poznate oblike tiranije, diktature ili despocije. Nije stvar u načinu političke vladavine „narodom“, nego se radi o radikalnoj promjeni samoga sustava moći nad životom pojedinca i mase. Zločinački karakter vladavine nije posljedica državne politike. Upravo suprotno, ono što prethodi totalitarizmu kao modernome fenomenu terora ideologije i politike nad golim životom čovjeka jest apsolutna moć zla u formi moderne politike isključenja Drugih. U tome su suglasni Hannah Arendt i Karl Jaspers. Zanimljivo je da su odmah nakon Nürnberških procesa nacističkim vođama poslije 2. svjetskoga rata u nekim izjavama u razgovorima za novine, oboje, Arendt i Jaspers, ustvrdili isto: nacizam kao totalitarni poredak nadilazi shvaćanje moderne nacije-države iz dva razloga. Prvi je taj što mu je permanentni teror u temeljima zajedno s ideologijom antisemitizma, a drugi je taj što poništava razliku u liberalnome shvaćanju između građanskoga društva i političke države. Poredak imperijalne vladavine leži u temeljima zločinačke države. Svoj cilj i svrhu ona ne pronalazi na kraju povijesti tek uspostavom III. Reicha. Njezin je cilj i svrha u totalnome pohodu s onu stranu svih tradicionalno shvaćenih moralnih, pravnih, političkih i metafizičkih kategorija. Krajnji je „cilj“ fašističkoga totalitarizma nadomještanje metafizike Zapada novom tehnologijom i znanošću istrebljenja drugih rasa, naroda i kultura. Eugenika ili biopolitička konstrukcija „nadčovjeka“ odgovara promjeni duha u paradigmu biologistički shvaćenoga života. (Karl Jaspers, Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb, 2006. S njemačkoga preveo Boris Perić i Karl Jaspers, Wohin treibt die Bundesrepublik? Tatsachen – Gefahren – Chancen, R. Pipper & Co. Verlag, München, 1966. Totalitarizam, dakle, predstavlja izvorni moderni fenomen. On nadilazi tipove političke vladavine u povijesti poput tiranije, diktature i despocije. Stoga se može s pravom nazvati krajem politike kao ostvarenja ideje slobode, jednakosti, pravednosti i bratstva. Bit se totalitarne vladavine pokazuje u permanentnome teroru. Spram izvanjske okoline i spram unutarnjega prostora djelovanja države, teror s pomoću tajne policije kao sredstva/svrhe nasilja ispunjava funkciju zastrašivanja. Kada Hannah Arendt nastoji objasniti zlo u samoj strukturi totalitarne vladavine, koje će na primjeru Adolfa Eichmanna, nacističkoga izvršitelja „konačnoga rješenja“ Židova u Auschwitzu, nazvati banalnošću zla, tada nije riječ ni o kakvom objašnjenju moralne ili metafizičke prirode zla. (Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Politička kultura, Zagreb, 2002. S engleskoga prevela Mirjana Paić-Jurinić) Totalitarizam označava izvorni politički fenomen moći i vladavine na temelju dvostruke preobrazbe: (1) ljudskoga svijeta u tehnički svijet neljudskoga i (2) preobrazbe neljudskoga svijeta u banalnost tehničkoga istrebljenja Drugih. U nacizmu su to Židovi, a u sovjetskome komunizmu građanska klasa i unutarnji neprijatelji poretka. Banalnost zla utoliko ima svoje razrješenje u svakodnevici tehničke preobrazbe ljudskoga svijeta slobode i javnoga prostora djelovanja u ono neljudsko kao takvo.(Vidi o tome: Seyla Benhabib, „Arendt’s Eichmann in Jerusalem“, u: Dana Villa (ur.), The Cambridge Companion to HANNAH ARENDT, Cambridge University Press, New York, 2006. str. 65-85.) Kada se neljudsko pojavljuje u svojem dijaboličkome obliku koncentracijskoga logora, tada se suočavamo s raspadom smisla i svrhe ljudske povijesti. (Vidi o tome: Margaret Canovan, „Arendt’s theory of totalitarianism: a reassesment“, u: Dana Villa (ur.), The Cambridge Companion to HANNAH ARENDT, Cambridge University Press, New York, 2006. str. 25-43.) Na kraju Izvora totalitarizma Hannah Arendt ustvrđuje ono što će biti njezin misaoni i životni credo. Naime, da bi uopće mogli otpočeti iznova nakon traumatskoga događaja kao što je bio Holokaust u povijesti, potrebno je učiniti dvostruku operaciju preobrazbe. U njezinim pojmovima to se podjednako odnosi na misaoni i na djelatni život (vita contemplativa i vita activa). Pročišćenje mišljenja događaj je pročišćenja djelovanja. Razlike su, dakako, opstojeće u razlici između mišljenja (contemplatio), rasuđivanja (doxa) i djelovanja (praxis). Budući da je misterij početka ono što podaruje novome snagu čistoga događaja, jasno je da se nešto mora „dogoditi“ prije samoga događaja novoga u povijesti. Ako je traumatsko i čudovišno ono što se u židovskoj eshatologiji naziva zlom kao takvim, a tijekom čitave povijesti metafizike pojam zla zauzima mjesto posredovanja između prvoga i posljednjega, uzroka i svrhe, jer nema u sebi smisao i održivost pojma kako je to poznato od Kanta preko Kierkegaarda do Lévinasa, tada se u političkoj antropologiji Hannah Arendt nužno mora suspendirati ono etičko u korist čistoće novoga početka političkoga. Bilo bi krivo ovo tumačiti odsutnošću moralnosti iz njezine teorije politike. Ovdje se naprosto radi o obnovi antičkoga shvaćanja zajednice. Ideja slobode u Grka prethodi pravednosti. Polis znamenuje boravište zajedništva ljudskoga svijeta. Politička sloboda, pak, pretpostavlja zajednicu jednakih ljudi u raspravi o zajedničkome dobru. Etika se otuda ne može svesti na pitanje subjektivnosti istine. Isto tako ona nije u službi moralnosti. Židovsko-kršćansko razlikovanje božanske pravednosti i svjetovne pravde nužno moral postavlja u sferu antipolitičke djelatnosti unutarnje savjesti i sukrivnje za (ne)počinjeno djelovanje. Kada se to ima u vidu, onda je republikanski demokratski poredak sudjelovanja građana u politici sam po sebi etički čin preuzimanja odgovornosti za dobrobit zajednice, a ne za vlastiti privatni interes. Jednako je tako pogrešno tvrditi da se u mišljenju Hannah Arendt skriva virus totalitarizma pod kožom republikanske kritike liberalnoga shvaćanja demokracije. (Tu je postavku iznio George Kateb, Hannah Arendt: Politics, Conscience, Evil, Rowman & Littlefield, New York, 1983. Vidi kritiku njegove postavke o „imoralizmu političkoga egzistencijalizma“ Hannah Arendt u: Maurizio Passerin d’Entréves, The Political Philosophy of Hannah Arendt, str. 90-95.) U djelima Human Condition iz 1958. godine i Between Past and Future iz 1961. godine te u knjizi On Revolution iz 1963. godine uspostavlja se diskurs političke teorije s onu stranu tradicionalne filozofije politike i metafizičkih izvora etike modernosti. Napad na transcendentalizam zapadnjačke filozofije politike, morala i kulture ovdje se izvodi iz nastojanja da se područje političkoga oslobodi od bilo kakvog utjecaja pojmova vječnosti, svrhe, određenosti, cilja, apriornosti, pa čak i univerzalnosti uma. Pred kraj života Hannah Arendt pokušat će učiniti obrat unutar vlastitoga određenja pojma prakse i djelovanja s obzirom na pojam rasuđivanja i djelovanja s podrijetlom u Kantovoj Kritici moći suđenja. (Vidi o tome: Dana Villa, „Introduction: the development of Arendt’s political thought“, u: Dana Villa (ur.), The Cambridge Companion to HANNAH ARENDT, Cambridge University Press, New York, 2006. str. 1-24.) Štoviše, nesvodljivost političkoga kao događaja novoga početka označava operaciju pročišćenja djelovanja od bilo kakvih izvanjskih svrha, bile one pragmatične i privremene ili eshatologijske i trajne. Političko se u svojoj autonomnosti mora voditi kao djelovanje koje postaje uvjet mogućnosti obnove i stvaranja novoga svijeta ljudske slobode, jednakosti i pravednosti. Samo se u tome može pronaći bliska srodnost s mišljenjem političkoga i politike Carla Schmitta. Na kraju studije o totalitarizmu nalaze se i ove riječi: „Ali ostaje i istina da svaki kraj u povijesti nužno sadrži i novi početak; taj početak je obećanje, jedina ‘poruka’ koju kraj uopće može odaslati. Prije nego što postane povijesni događaj, početak je najveća čovjekova sposobnost; politički, on je isto što i sloboda. Initium ut esset homo creatus est – ‘čovjek je stvoren da bi nastao početak’, rekao je Augustin. Taj početak jamči svako novo rođenje; to je, štoviše, svaki čovjek.“ (Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996. str. 240. S engleskoga prevela: Mirjana Paić-Jurinić) Izvornost teorije totalitarizma u djelu Hannah Arendt odgovara temeljnim pojmovima jednog nedijalektičkoga shvaćanja povijesti. Ako je povijest kontingencija i emergencija, tada se više ne može govoriti o „željeznom zakonu“ nužnosti promjene društvenih poredaka u modernome kapitalizmu. Ono što je izvorno u mišljenju političkoga i politike kad je riječ o totalitarizmu jest nešto uistinu neočekivano. Bit se totalitarizma ne očituje u pojavnoj formi ideologije i terora – u nacizmu antisemitizma, a u komunizmu „komunizma“ koji Marxovu ideju nadolazeće zajednice jednakosti i slobode degradira na zlo koncentracijskih logora i strahovladu tajne policije. Država u totalitarnome shvaćanju nije svrha. Ona ima funkciju aparata nasilja. Kao sredstvo za dostizanje metafizičkoga cilja i svrhe kraja povijesti osuđena je na utapanje u totalnu zajednicu mitski pojmljenoga naroda ili na odumiranje u besklasnome društvu komunizma. Uz izreku sve je moguće primjereni dodatak glasi nitko nije siguran. Stoga se dokidanje države u vladavini totalnoga poretka tajne policije i paradruštvenih vojnih organizacija nadomještava u zajednici rasne/narodne i besklasne anti-politike. Umjesto uobičajene opreke totalitarne ideologije i politike naspram liberalne demokracije, izvornost je teorije Hannah Arendt u tome što pokazuje da je sukob između totalitarizma i liberalizma sukob između ideologija i politika moderne artikulacije moći, a ne tek sukob između radikalno oprečnih svjetonazora. Pravi problem koji postavlja Arendt nadilazi etičko-političke i metafizičke spekulacije o dijaboličkome zlu nacizma s vrhuncem u istrebljenju Židova u koncentracijskome logoru Auschwitz. Zlo se ne skriva u metafizičkome obzorju vrijednosti. Ono je tehničko pitanje banalnosti (običnosti, rutine, svakodnevice) ideologije i politike istrebljenja Drugih u totalnoj državi masovnoga društva. Umjesto razlike između klasa to novo društvo počiva na razlici i istovjetnosti između elite i rulje. Zlo je čudovišno područje uzvišenosti jer je nepojmovno. I upravo je stoga svaki racionalni odgovor na postojanje zla u samoj racionalnoj strukturi poretka totalitarizma osuđen unaprijed na promašaj. Destrukcija povijesti može se nadvladati samo radikalnim odstranjenjem zla svim političkim, pravnim, etičkim i metafizičkim sredstvima koje stoje na raspolaganju. U tome se Arendt slaže s Jaspersom s obzirom na pitanje prebolijevanja tzv. kolektivne odgovornosti Nijemaca za Holokaust te pitanja krivnje za strahotne posljedice 2. svjetskoga rata. Totalitarizam kao izvorni politički fenomen modernoga doba nema nikakvu ni svrhu niti cilj u povijesnome smislu eshatologije i soteriologije na čemu su počivale sve zapadnjačke ideje o vladavini. U toj svojoj nesvrhovitosti ono što je najčudovišnije jest da zlo proizlazi iz same prirode njegove nužne nestabilnosti, točnije rečeno destrukcije svijeta kao ljudskoga svijeta i javnoga života čovjeka u političkoj zajednici. Totalitarizam je u sebi autodestruktivan. Razlog je u tome što ne može izgraditi nadolazeću zajednicu na temelju totalnoga uništenja svih pojmova zapadnjačke civilizacije. Među njima ideje slobode i jednakosti predstavljaju najviši doseg čovječanstva u povijesti. Rezultat ove analize jest aporetičan i paradoksalan. Ako je totalitarizam u sebi proturječan, tada se političko-ideologijska uporaba pojma za objašnjenje njegova djelovanja u 20. stoljeću mora ograničiti na ono što nadilazi politiku uopće. To, dakako, nije ni etika niti kultura. Radi se naprosto o destrukciji politike, etike i kulture te padu u „crnu rupu“ neodređenosti. Razlog što se totalitarizam za Hannah Arendt ne može svesti ni na što u prošlosti poznato u politici i ideologiji jest u tome što od modernoga industrijskoga društva 19. stoljeća rad i proizvođenje (homo faber i animal laborans) postaju tehnička realizacija neljudskoga kao takvoga. A neljudsko u formi tehničke mašinerije više ne potrebuje autentično djelovanje političkoga, nego samo uspostavu neljudske moći u masovnome poretku bez subjekta. Uvođenje pojma kontingencije i emergencije, novosti i događaja nadolazeće zajednice proizlazi iz krajnje bestemeljnosti slobode djelovanja. Sloboda je poput krhke biljke. Neprestano joj prijeti opasnost pada u najgori oblik ropstva. Nije slučajno Aristotel demokratski način ostvarenja slobode djelovanja u politici smatrao krhkim zbog prijetnje otklizavanja u tiraniju ili oligarhijski način vladavine. U doba rimske republike opasnost koja je dolazila izvana ili iznutra u vidu ratne prijetnje ili rušenja republikanskoga poretka bila je ne samo prijetnja gubitka individualne slobode građana, nego samoga temelja političke zajednice slobode. Za Hannah Arendt suverenost vladanja u okviru moderne nacije-države nije problem. Umjesto toga ona nastoji riješiti problem s onu stranu suverenosti „prirode“ i „društva“. Riječ je, jednostavno, o aporiji i paradoksu univerzalnosti prava čovjeka i partikularnosti građanskih prava. Ako je neupitno da je totalitarizam bio kraj modernoga poretka nacija-država u Europi prve polovine 20. stoljeća, tada je pravo pitanje postpovijesnoga doba politike samo ovo: što uistinu nakon kraja ideje subjekta međunarodnoga prava od Francuske revolucije do kraja 2. svjetskoga rata? Kraj ideje suverenosti država zasnovanih na urođenosti podrijetla i etničkome načelu pripadnosti političkoj zajednici nastaje zbog rastuće svjetske imigracije nakon 2. svjetskoga rata. Čovječanstvo se ne može više zasnivati na ideji suverenosti „prirode“ i iz te fikcije izvedenoga prava na domovine i zavičaje u formi ekskluzivne nacionalne države. Umjesto toga suočeni smo s poteškoćom uspostave nove politike kontingencije i emergencije. Tko je istinski subjekt uvjetovanosti/stanja politike kozmopolitskoga poretka u kojem čovjek više nije ništa unaprijed određeno i u kojem se građanska prava ne odnose više na urođene pripadnike političke zajednice modernoga doba (nacionalne države)? Sukob između šireg značenja slobode čovječanstva i užeg značenja slobode građana u modernoj liberalno-demokratskoj državi postaje ne više tek politički sukob oko praznoga središta moći suvremene politike. To je sukob koji nadilazi klasične teorije političkoga i politike. Jer umjesto ograničenoga prostora zajednice od grčkoga polisa, rimske republike do moderne europsko-američke nacionalne države sada sama Zemlja i ljudski život u tehno-znanstveno doba postaje sfera onoga političkoga. Gubitak ljudskoga svijeta u totalnoj „ideologiji“ rada-proizvodnje onoga neljudskoga, na što Arendt upozorava već na početku knjige The Human Condition, dovodi do toga da se alternativa procesu preobrazbe slobode u „liberties“, a javnoga i zajedničkoga dobra u korporativne politike privatnoga interesa, pronalazi jedino tamo odakle proizlazi sama ideja djelovanja čovjeka. Područje je to neodređenosti i kontingencije slobode kao takve. Da bi mogla postojati u zbilji ona mora sebe već uvijek žrtvovati činu novoga početka, rođenja (natalnosti) ljudskoga svijeta u neljudskim uvjetima/stanju bezavičajnosti svijeta. Kriza i krhkost ljudskoga svijeta slobode kao zajedništva koje tek omogućuje osamljivanje i otuđenje čovjeka i svijeta jest ono što prethodi svakom činu neutemeljujućega utemeljenja. O kakvom se događaju „žrtvovanja“ tu radi i kome je posvećena žrtva slobode? Hannah Arendt će u čitavoj povijesti modernoga političkoga mišljenja, koje događaj iz teologijske perspektive spušta na zemlju i podaruje mu crte ljudske djelatnosti u zajedništvu, ostati i ovdje iznimkom. Umjesto židovskoga nasljeđa Kabale u mesijanskome očekivanju spasa kao revolucije ili obrata neljudskoga stanja svijeta, sloboda nije žrtvovana ideji pravednosti koja se jedino, kako kaže Derrida, ne može dekonstruirati. Zato u njezinome mišljenju događaja, za razliku od Benjamina, Scholema, Lévinasa i Derride, ne postoji nikakvo mesijanstvo bez Mesije i nikakav etičko-politički obrat. Žrtvovanje slobode i posvećenost ideji života samoga kao uvjeta mogućnosti dobra na Zemlji jest jedino za Hannah Arendt ono političko samo, bez nadomjeska i bez posvećenosti drugome cilju ili svrsi. Događaj nadolazeće zajednice povijesnosti novoga početka slobode čovjeka u zajedništvu može biti samo onaj događaj koji povezuje grčko razumijevanje polisa i kršćansko razumijevanje zajednice milosrdne ljubavi (agape) za Druge. Povezujuće jest ideja života kao najvišega dobra. Upravo život povezuje slobodu i ljubav. Život slobode kao ljubavi za pravdom i jednakošću mjesto je pomirenja političkoga i onoga što odlikuje poetsko-etičko utemeljenje zajednice: „Razlog zbog kojeg se život afirmirao kao krajnja referentna točka u modernome dobu ¸i ostao najvišim dobrom modernoga društva leži u tome što se moderni preokret zbio u sklopu jednoga kršćanskog društva, čije je temeljno uvjerenje u svetost života nadživjelo sekularizaciju i opće opadanje kršćanske vjere i ostalo čak posve neuzdrmano. Drugim riječima, moderni je obrat naslijedio i dalje neosporan preokret s kojim je kršćanstvo prodrlo u antički svijet, preokret koji je bio politički čak dalekosežniji i u povijesnom pogledu u svakom slučaju trajniji od bilo kojeg dogmatskog sadržaja ili uvjerenja. Jer kršćanske ‘dobre vijesti’ o besmrtnosti individualnoga ljudskog života obrnule su antički odnos između čovjeka i svijeta, a ono najsmrtnije, ljudski život, unaprijedile na položaj besmrtnosti kojega je do tada zauzimao kozmos.“ (Hannah Arendt, Vita activa, str. 252-253.) Shvaćanje političkoga u Hannah Arendt pretpostavlja razumijevanje događaja iz obzorja iskonske vremenitosti same biti djelovanja. U tom je pogledu njezino shvaćanje vremenitosti gotovo istovjetno Benjaminovu mesijanskome vremenu vječnoga sada (Jetzt-zeit). Djelovanje određuje život ljudskoga bitka u zajednici. No, to nije vremenitost revolucije kao događaja novoga početka vremena. Kroz vrijeme novoga početka struji vrijeme iz prošlosti (tradicija) i teče vrijeme iz budućnosti (utopija). Istinsko vrijeme političkoga stoga se događa kao povijesnost u djelovanju same slobode. Ona nikad nije zauvijek dana. Krhkost i nestabilnost slobode upravo iziskuje stvaranje nove kontingentne moći njezine stabilnosti u vremenu. Normativnost politike potrebuje institucionalno zasnivanje poretka koji u konačnici ima crte participativne demokracije i agonalnoga pluralizma subjekata. Na taj se način područje djelovanja u zajednici ograničava na politički prostor komunikacije. Mišljenje, volja i rasuđivanje tvore otuda jedinstvo u razlici. Hannah Arendt htjela je pod svaku cijenu spasiti ono navlastito „herojsko“ i „revolucionarno“ u doba demokratske ravnodušnosti suvremene politike. Iz tog razloga njezina je zasluga i temeljna poteškoća u izvedbi pojma političkoga upravo u onome što omogućuje ideju novoga početka i povijesnosti slobode. Pojam događaja (Ereignis) obilježava Heideggerovo mišljenje nakon okreta 1930-ih godina. U različitim tumačenjima razlike između pojma političkoga u Heideggera i Arendt često se zanemaruje nešto krajnje jasno i bjelodano. Ako je Heidegger destrukcijom tradicionalne ontologije otvorio mogućnost mišljenja „drugoga početka“ povijesti izvan svođenja na metafizičko utemeljenje razlike bitka i bića, ideje i pojave, supstancije i subjekta, onda je Hannah Arendt u svojoj političkoj antropologiji otvorila prostor mišljenju politike kontingencije i emergencije povijesti. Ako je, nadalje, Heidegger pojmom događaja nasuprot postava (Gestell) kao biti znanstveno-tehničkoga doba povijesti svijeta otvorio nove mogućnosti mišljenju suvremenosti izvan svođenja na pojmove temelja i utemeljenja, racionalnosti i kvantifikacije, uzroka i posljedice, onda je Arendt postavkom o kontingentnoj strukturi događaja političkoga u suvremeno doba omogućila da se Heideggerovo mišljenje preokrene u zaokretu onoga bezavičajnoga u ljudskome bitku. Otvorenost pripada obzorju zajedništva. Umjesto mesijanskoga došašća u drugome početku, političko više nije određeno kauzalnim modelima povijesti spasa. Čudovišna i ujedno misteriozna bit političkoga događaja ne može se svesti na sve što je bilo poznato u povijesti epoha od grčke i rimske antike, srednjega vijeka, novoga vijeka i modernoga doba. Politika u suvremeno doba više nema iza sebe ništa fiksno, a ispred sebe ništa unaprijed određeno. Što preostaje drugo osim fatalnosti tehno-znanstvene konstrukcije „umjetnoga života“? To je bitna razlika spram svih prethodnih epoha. Mišljenje političkoga Hannah Arendt na tragu Heideggerove postavke o zaboravu bitka u suvremeno doba može se odrediti pokušajem da se zaborav političkoga kao onoga što pripada istodobno iskonskome svijetu grčkoga polisa i rimske republike kao i ideji apolitičkoga novoga rođenja (natalnosti) u događaju početka ljudskoga svijeta u mišljenju sv. Augustina preokrene u smjeru nadolazeće zajednice ljudskoga svijeta. Takvo mišljenje nije nikakav humanizam, ponajmanje antihumanizam, a spram posthumanizma nadolazeće utopije „umjetnoga života“ u umjetnoj okolini izvan Zemlje ne ostavlja tragove žalovanja za zlatnim dobom minuloga svijeta. Ono što na jednom mjestu spisa O revoluciji naziva „nesvjetovnošću“ ili gubitkom svjetovnosti svijeta odnosi se na gubitak smisla djelovanja čovjeka u prostoru političke zajednice. Sloboda novoga događaja dolazi iz najveće opasnosti uopće. U 20. stoljeću totalitarna je vladavina bila upravo ta tehnička banalnost zla. Ono nadilazi sve etičke i moralne perspektive mišljenja i djelovanja. Problem koji otvara mišljenje povratka političkoga danas više nije u nabačaju utopijskih izgleda budućnosti. U tekstovima Hannah Arendt toga uopće nema. Ali zato ima obrisa jedne produktivne nostalgije za iskonskim svijetom polisa i sustava vrlina koje su nužne za dostojan život čovjeka u zajednici. Ako je jedina alternativa postojećem tehnoznanstvenom kôdu napretka globalnoga kapitalizma ono što proizlazi iz njegove „biti“, a to može jedino biti unutarnja destrukcija ili unutarnji preokret u smjeru slobode nadolazeće zajednice, onda je ono što nalazimo u mislima iz eseja „Što je sloboda?“ u dodiru sa sv. Augustinom odlučno pitanje nepredvidljivosti i neizvjesnosti vremena koje dolazi: „…biti čovjek i biti slobodan jest jedno te isto. Bog je stvorio čovjeka da bi na svijet uveo sposobnost započinjanja: slobodu.“ (Hannah Arendt, „Što je sloboda?“ u: Eseji o politici, str. 81.) Misterij slobode otvara mogućnost da politika suvremenosti od tehnologije moći iznova postane autentično djelovanje u zajednici. No, je li to uopće više moguće bez radikalnoga preokreta onoga što je na tako reduktibilan način ostalo žrtvovano u ime nostalgije za polisom i herojskom egzistencijom čovjeka u mračnim vremenima? To što je zapostavljeno u političkoj teoriji Hannah Arendt, iako jasno uočeno i precizno filozofijski opisano, jest biopolitička moć života u razdoblju tehno-znanstvene odiseje čovjeka u mreži entropije globalnoga kapitalizma. Čovjek kao animal laborans više nije čovjekom kao što politika koja služi interesima korporativnoga stroja današnjice nije drugo negoli ono što je Montesquieu, jedan od uzora u republikanskoj tradiciji mišljenja za Hannah Arendt, tako proročanski naznačio: da trgovci postaju uzorom moderne politike, a političari postaju lošim trgovcima. Vrijeme je za novi preokret moderne tradicije političkoga. Ali to nipošto ne znači da je vrijeme pogodno za preokret naprosto u neizvjesnosti nadolazećega. Sloboda se ne svodi na refleksiju ili viziju nadolazećega, S njom nastaje događaj trajne mogućnosti preokreta uvjetovanosti/stanja, koje se već odavno ideologijski legitimira „nužnošću“ tehnologije moći i ekonomije-života u globalnome kapitalizmu. Protiv te i takve „nužnosti“ mišljenje političkoga Hannah Arendt predstavlja oslobađajući smjer novoga događaja. (Ulomci iz knjige Totalitarizam? Meandarmedia, Zagreb, 2015.)

November 3, 2024
O kraju seksa i tehnoapatiji spram Drugoga

O kraju seksa i tehnoapatiji spram Drugoga

Mladi Japanci, uglavnom muški adolescenti, navodno sve manje iskazuju želju za seksualnim odnosima ne samo spram drugoga spola, već uopće smatraju da je to gubitak vremena i posvećuju se virtualnim događanjima u svim aspektima pojavnosti. Hoće li to postati uskoro i globalna pošast jednog hiperracionalnoga asketizma u doba tehnosfere ili je riječ o japanskoj iznimci koja (ne) potvrđuje pravilo? Bez obzira što o tome svjedoče sociologijska longitudinalna istraživanja na Zapadu, a Japan pripada uistinu na svoj izdvojeni način logici zapadnjačke civilizacije u mnogim aspektima od vjernosti demokratskoj politici unatoč svojem militarizmu u 20. stoljeću do prisvajanja stilova mladenačkih subkultura u svojem kulturnome kontekstu, mogu samo pokazati što sam o tome promislio u prvome svesku Tehnosfere, baveći se Foucaultovim postavkama iz Povijesti seksualnosti i drugim spisima i predavanjima na tu temu što ih je tvorac pojma biopolitike održao i u Japanu. Kako je to Foucault izričito naglasio u jednom predavanju na Sveučilištu u Tokyju 1978. godine naslovljenom »Seksualnost i moć«, pisati povijest seksualnosti znači sljedeće: „U svojem radu o Povijesti seksualnosti želio sam napisati upravo povijest znanosti o seksualnosti, te scientia sexualis, ali ne o tome, da budem precizan, u čemu se sastoje njezini razni pojmovi, teorije i tvrdnje – to bi bila zadaća prave enciklopedije. Postavljam pitanje, međutim, zašto su zapadnjačka društva ili, da kažem europska društva, imala potrebu za znanošću o seksualnosti ili iz kojih se razloga tijekom toliko puno stoljeća sve do danas pokušava stvoriti jedna znanost o seksualnosti. Drugim riječima, zašto mi Europljani želimo i stoljećima smo željeli znati istinu o našoj spolnosti umjesto da intenziviramo užitak?“(Michel Foucault, Sexualité et pouvoir, u: Defert, Daniel; Ewald, François (prir.). Dits et Ecrits 1954-1988, Vol. 3, Gallimard, Pariz, 1994., str. 554.) No, povijest seksualnosti od oslobađanja od stega i utega društvene represije, od patrijarhalnoga poretka i od kršćanske regulacije života zavjetnom čistoćom bračne dužnosti u produljenju čovječanstva spolnom reprodukcijom, da skratimo „veliku priču“ seksualne ljubavi na Zapadu, krajem 20. stoljeća postala je kraj povijesti u onome što nazivam pojmom techno-scientia sexualis. Tako smo dobili radikalnu individualizaciju seksualnosti kroz vizualnu identifikaciju s filmom kao nadomjeskom prave stvarnosti. Naravno, riječ je o internetskoj pornografiji koja obuzima čovjeka u 21. stoljeću kao njegov sublimni abjekt želje, jer se seksualnost interaktivno razmjenjuje kao kompjutorski virus narcizma i želje za priznanjem vlastite moći posjedovanja Drugoga. Freud i Lacan kao psihoanalitički majstori-nesvjesnoga i simptomatologije Lustprinzipa u ovoj se situaciji prevlasti tehno-fetišizma u virtualnoj stvarnosti mogu posve racionalizirati i kazati da su kao i fenomenologija postali suvišni za ono što jedino zauzima pozornost u permisivnoj kulturi društava kontrole 21. stoljeća. Zašto? Zbog toga što se sam Lustprinzip više ne pojavljuje kao ono sublimno iza tjelesne imanencije želje. Umjesto toga, želja za posjedovanjem i penetriranjem u tijelo Drugoga koja određuje povijest seksualnosti od Altamire do interneta nadomješta se sintetičkom logikom samoproizvodnje drugoga kao posthumanog tijela koje misli tako što vizualizira stvarnost kroz mreže singularnih događaja. To je ono što bismo parafrazirajući Deleuzea iz njegovih studija o filmu mogli iskazati uzvikom: Dajte mi, dakle, mozak! Ne više tijelo, već umjetni mozak koji stvara fascinantne događaje u hiperrealnosti kao što to prikazuju svi oblici suvremene pornografije koja je za razliku od reklamne slike u svojoj biti autotehnična ili autistički usmjerena na ono što je više-od-seksa i više-od-penetracije. To više-od nije ništa drugo negoli logika ispražnjavanja u megarazmjerima abjekcije, jer ništa neljudsko više čovjeku na mreži nije strano i sve postaje više-od-perverzije jer u doba vizualizacije crnih rupa praznine i ništavilo želje za Drugim ima značajke onoga što je već Nietzsche imenovao htijenjem za Ničim, idealnim sintetičkim nihilizmom za kojeg više stanja aktivno-pasivno ne znače baš ništa. Kad umjetni mozak u formi umjetne inteligencije posve ovladava svijetom, onda je samorazumljivo da je seksualnost došla do svojeg kraja iz dva razloga. Prvo, spolna je reprodukcija nadomještena tehno-kloniranjem bića, a drugo, želja za seksualnim odnosom s Drugim u svim mogućim kombinacijama u smislu Sade avec Lacan postaje zbog blagodati tehnosfere tehnoapatija spram Drugoga.Ljudi posthistorijske ravnodušnosti spram uronjenosti u živo meso tjelesne kontingencije gube „interes“ za seks ne zato što naporno rade 24 sata da bi mogli uživati, već zato što žive u totalnoj mobilizaciji tzv. smart-kapitalizma u kojem je svaki k…. postao pametan, a svaka p…. genijalna, pa se više od te silne pameti i genijalnosti ne može živjeti drukčije negoli da se pobjegne glavom bez obzira u svoj svijet, uronjeni u snove i mrežu svih mreža.

November 2, 2024
Veliki pjesnik Aleksandrije, božanskoga Grada

Veliki pjesnik Aleksandrije, božanskoga Grada

Opsjednutost suvremenosti s onim iskonskim grčkim, arhajskim, kad je svijet još bio istinski otvoren u svojoj tragičnosti i iskustvu nepokorive slobode u dijalogu s božanskim kao ljudskim likom u kipovima i sjenama na zidovima možda je samo iluzija koju je stvorila moderna poezija. Dva su pritom ključna i mjerodavna svjedoka ovog divnoga samozavaravanja da će u nadolazećoj budućnosti iznova zabljesnuti Apolonov sjaj kroz ovu noć i maglu neizmjernu. Prvi je pjesnik svih pjesnika Friedrich Hölderlin, o kojem će u ovome Kaosu uskoro biti još govora i o njegovoj strašnoj psihičkoj bolesti shizofreniji povodom najnovije knjige Giorgija Agambena Hölderlinovo ludilo. Jasno je, naime, da je njegova mitopoetska vatra stvaranja posvećena ideji povratka grčkih bogova u ovaj svijet kroz ono što je njemačka romantika podrazumijevala kao umjetničku religiju (Kunstreligion), jer iskonsko pjesništvo bez boštva helenskih bogova nema svoje utemeljenje i smisao. Drugi je, pak, Konstantin Kavafi, grčki pjesnik iz egipatske Aleksandrije (1863.-1933.) koji je objavio za života 154 pjesme i bio posve nepoznat: pjesme je čitao samo svojim bliskim prijateljima. Nakon smrti, čovjek koji je većinu života proveo kao zaposlenik egipatskoga Ministarstva javnih poslova pod britanskim patronatom, postaje nezaobilazno ime poezije 20. stoljeća uz Thomasa S. Eliota, Fernanda Pessou i Paula Celana. Za razliku od Hölderlinove vjere u povratak grčkoga poslanstva jezika i mišljenja u suvremenost, Kavafi se obraća prošlosti Aleksandrije kroz korelacije njezine povijesne dekadencije kao grada grčkoga sinkretizma i hibridnosti duha i živom svjedočanstvu ljepote i zabranjenih strasti homoseksualne ljubavi svjestan da je naše oživljavanje davnih vremena tek veličajni privid melankolije. Dok je Hölderlin još imao u vidu ode i himne, a ne samo tužaljke za Heladom, u slučaju poezije Kavafija preostaje samo moć estetski uzvišene sjete kao opravdanje onog što je iščezlo iz svijeta ꟷ božanske ljepote. Ovako to zvuči u pjesmi „Toliko gledah ljepotu“: Toliko gledah ljepotu da se moja vizija izjednači s njom. Obrisi tijela. Crvene usne. I čulnost udova. Kosa kao sa grčkih statua, uvijek ljupka, čak i nečešljana, njen pad preko blijedog čela… Likovi ljubavi, kakve ih moja poezija žuđaše u noćima mladićstva, srećem ih tajno, u dubini noći. (str. 107) A ovako u pjesmi „Slika“: Zurim u ovu sliku: lijepi dječak Ispružen je kraj izvora, Iscrpljen, možda, od trčanja. Kakva ljepota, kakvo božansko podne uspavljuje ga ondje! Sjedim i zurim tako, bez stanka, krijepeć se umjetnošću od napora da je stvorim. (str. 88) Kavafi je ovjekovječen kao mitski Pjesnik božanskoga Grada u romanesknoj tetralogiji Lawrencea Durrella Aleksandrijski kvartet. Ondje se pojavljuje kao melankolični duh fluidne povijesti i kao sinonim za moć umjetničkoga prevladavanja vremena i smrti. Moje iskustvo čitanja njegovih pjesama otpočinje upravo s ovim izdanjem sarajevske „Svjetlosti“ i pomnim kritičkim čitanjem njegova prevodioca, pjesnika, dramskoga pisca i čovjeka istančanog eruditizma kao što je to Slobodan Blagojević, negdašnji glavni urednik kultnoga časopisa „Delo“ iz Beograda. Krajem 1980ih godina „Svjetlost“ je objavila i Durrellov Avinjonski kvintet, tako da sam uz Kavafija usporedno čitao i Durrellov neognostički pentagram, pokušavajući razumjeti zašto se književnost i filozofija ujedno približavaju do krajnjih točaka razlike i razdvajaju gotovo tako da se više nikad ne susretnu u nekoj pustopoljini smisla. Poezija Kavafija bila mi je očitovanje čistoće jezika s kojim svijet postaje duhovni doživljaj povratka onog neumrloga iz sarkofaga povijesti na svjetlo dana, s jasnom sviješću da je taj povratak jedino moguć u jeziku i kroz njegove sentencije i metafore i to kao metafizička iluzija najvišeg duhovnoga ranga. U pjesmi „Povratak iz Grčke“ slušamo ono što je bit aleksandrinizma u doba helenizma i u njegovu oživljavanju na kraju 20. stoljeća, a što je bilo posvjedočeno iskustvom postmodernizma i Borgesa. Usput, Blagojević je iste 1988. godine uredio u „Delu“ tri sveska hrestomatijskih tekstova o postmoderni. Vrijeme je da priznamo istinu: i mi smo Grci ꟷ da što smo drugo? ꟷ ali s osjećajem i ćudima grčkoj prirodi ponekad tuđim. (str. 80) Biti Grk u modernoj Aleksandriji, onoj koju je obilježila politika europskoga kolonijalizma, navlastito britanskoga, kao i „sukob kultura“ instrumentaliziranoga pravoslavlja i islamizma jer odjeci grčko-turskoga rata 1920ih godina postat će porazom Grčke sustavom spojenih posuda i težak etnički problem za manjinske zajednice Grka u Egiptu, to znači biti neprestano izložen sudbini života između prijetnje progona i nove prilagodbe na kaos i entropiju svjetske i lokalne politike. Grkstvo izvan matične nacije-države ne čini samo moderni grčki jezik, već i ono o čemu Kavafi u ovoj pjesmi jasno iskazuje. To je osjećaj prisnosti i zajedničkosti s domovinom, ali svagda iz horizonta drugosti i tuđinstva. Manjinska književnost 20. stoljeća tvori gotovo glavnu struju ovog vladajućega estetskoga imperativa. Sjetimo se samo Kafke i njegova židovstva s njemačkim jezikom u Pragu; sjetimo se Celana kao ne-Nijemca koji je njemačkome jeziku svojim pjesništvom podario neizbrisivu moć oslobađanja od užasa raskorijenjenosti i nihilizma; sjetimo se naposljetku Eliasa Canettija i njegovih tragova govora i masi i moći zatiranja svekolike drugosti Drugoga u ime rase i čudovišne jednoznačnosti podrijetla. Zato na ishodu pjesme „Povratak iz Grčke“ Kavafi ostavlja veličajnu pohvalu višeznačnosti i interkulturalnome stapanju s drugim izvorima „krvi i tla“: Mi se stidjeti ne smijemo što venama našim krv Egipta i Sirije teče, već je s ponosom gajiti, uživati u njoj. (str. 81) Što je razlog zašto Kavafi nakon Hölderlina poseže za mistifikacijom i idealiziranjem helenstva i to u okružju i krajoliku onog što je s osvajanjem Male Azije i nastankom Aleksandrije poprimilo posve različit i dekadentan oblik povijesnoga iščeznuća iskonskoga grkstva kakvo još bijaše u mitu, filozofiji predsokratika i tragedijama Sofokla? Nije stvar samo u novome prostoru i njegovim mistično-religijskim ezoterijama, miješanju skupina naroda i duhu Azije koji se uvukao u ideju prožimanja Zapada s Istokom. Ne, stvar je u gubitku apolonsko-dionizijskoga sklopa ideja i življenja s mjerom beskonačnosti i mudrosti bez pada u bezdan okultnoga znanja o prirodi i ljudskim strastima. Kavafi oživljava smrtnu agoniju helenstva u svojem „božanskome gradu“ i svo je njegovo pjesničko umijeće sinkretizam dramske napetosti, evokacije prošlosti i korelacije s duhom hibridne sadašnjosti u znaku depoetiziranih sila tehnički uspostavljene modernosti. I zato je to jednostavna poezija koja čuva jezik od redukcije na aktualizam i avangardnu isključivost. Njegove pjesme su zaziv one čiste i izvorne smislenosti tužaljki za svijetom koji je iščeznuo u knjigama i slikama iz prošlosti kao što istodobno ovaj svijet „ovdje“ i „sada“ nestaje u svojoj zastarjelosti novoga i svojim pseudo-stilovima posvećenim prolaznosti i ispraznosti. Njegova je poezija živi književni spomenik Aleksandriji kao paradigmatskome gradu melankolije i dekadencije. No, još je nešto iznimno važno za njegovo kanoniziranje kao velikog pjesnika europske modernosti. To su ponajprije evokacija prošlosti kao mitske snage koja nikad ne iščezava jer ju krijepe svojim čežnjama za ljepotom upravo pjesnici i mislioci. Ali i još nešto što je možda još samo krasilo duh demokratske veličine Amerike i njezina slobodarstva u poeziji Walta Whitmana. Riječ je o homoerotizmu, ispovijedanju slobodne ljubavi među muškarcima, ali ne kao nešto ekscentrično i strano ljudskome iskustvu ljubavi, već kao ono jednostavno ljudsko-suviše-ljudsko koje čovjeka ispunjava srećom i blaženstvom ako je to njegova slobodna odluka. Pjesma koja je toliko utisnuta u našu intimnu povijest melankolije zacijelo je i jedna od najljepših pjesama o odlasku, nužnosti gubitka svjetovnosti svijeta, onog najljepšeg i najsvetijeg uopće u životu. To je pjesma s kojom Veliki pjesnik Aleksandrije, božanskoga grada, ostaje zauvijek naš istinski suvremenik. Ništa bolje ne mogu zamisliti za kraj ovog teksta. Možda još samo da je poezija dostojanstveni govor o iščeznuću onog što je svijet nekoć imao kao svoju bit, ali tko se još toga sjeća bez jezika na kojem i snovi zvuče poput „Boga koji napušta Antonija“. Kao čovjek odavno već spreman, i odvažan na to, zbogom reci Aleksandriji, koja iščezava. I nadasve, ne zavaravaj se, ne govori sebi da samo je san to bio, da te uši zavedoše; ne priginji pred takvim se ispraznim nadama. Kao čovjek odavno već spreman, i odvažan na to, kako dostoji ti, tvom ugledu u ovome gradu, okreni se, korakom odlučnim do prozora dođi i slušaj, s ganućem, ne sa preklinjanjem il sa tužbom kukavice, ko posljednje tvoje uživanje, slušaj one zvuke, glazbala divna mistične družine, i tad zbogom reci Aleksandriji koju gubiš. (str. 57)

November 1, 2024
Povijest kao melankolija

Povijest kao melankolija

Iz paučine vlastite biblioteke i njezine utonulosti u davne dane kad su knjige imale dostojanstvo i rang najviše vrijednosti ovog odvrtjeloga vremena izranja na stol iznova veličanstvena knjiga, jedna od onih spram koje imam posebnu smjernu naklonost. Napisana je auratskim stilom čiste ljepote kazivanja o epohi iščeznuća s naslovom koji zauvijek ostaje naprosto savršen: Jesen srednjega vijeka. Svaku jesen u ovo doba ta knjiga i poezija Rainera M. Rilkea stapaju se u jedno, tvoreći sinestetičko suglasje o onome što pripada sjetnome ugođaju i duhu apsolutne melankolije. Johan Huizinga (1872.-1945.), jedan od utemeljitelja kulturne povijesti, ubraja se među najutjecajnije nizozemske mislioce dvadesetoga stoljeća. Napisao je niz tekstova o temama koje sežu od srednjovjekovne umjetnosti do mehanizacije moderne Amerike. Objavljivanje Herfsttij der Middeleeuwen 1919. donijela mu je međunarodnu slavu i pridonijela višestrukim nominacijama koje je kasnije u svojoj karijeri dobio za Nobelovu nagradu za književnost, uistinu rijetko priznanje za profesora povijesti. Među ostalim njegovim važnim djelima su Erazmo (1924), U sjeni sutrašnjice (1935) i Homo Ludens (1938). Umro je u unutarnjem egzilu, nekoliko mjeseci prije oslobođenja Nizozemske kao nepokoreni humanistički intelektualac koji je nacizam i totalitarizam uopće prezirao kao najveće srozavanje europskoga duha u povijesti. Knjiga Jesen srednjega vijeka bila je najava novog pristupa razmatranju povijesti polazeći od pojma kulture kao sustava složenih obrazaca života i povijesti kao artikulacije ideja koje su ponajviše ostavile utjecaja u oblicima umjetničkoga življenja. Pojednostavljeno rečeno, naspram pozitivnih znanosti modernoga doba i njihova pada u redukciju jezika kao računajuće planomjernosti, kulturna povijest od Jacoba Burkhardta do Jacquesa Le Goffa unijela je životnost u filozofijsko-književni diskurs suvremenosti. Huizinga je u tom sklopu narativne povijesti dosegao najviše vrhunce i čitanje njegovih knjiga predstavlja istinski užitak u tekstu, baš onako kako je to definirao Roland Barthes. Evo, u jedanaestome poglavlju Jeseni srednjega vijeka, naslovljenog „Slika smrti“, posljednji ulomak glasi ovako: „Crkvena misao kasnog srednjeg vijeka poznaje samo dvije krajnosti: tužaljku zbog prolaznosti, zbog kraja moći, časti i užitka, zbog propasti ljepote, i slavlje zbog spasa duše u njenom blaženstvu. Sve što je između njih, ostaje neizrečeno. Živo se osjećanje okamenilo u prikazu mrtvačkog plesa i jezovitog kostura, izrađena do posljednjih tančina.“ (str. 151) Danse macabre, o kojem Huizinga tako poetsko-analitički piše da se iz ideje srednjega vijeka na njegovome kraju ili jeseni što je daleko bolja prispodoba iščeznuća osjeća silazna putanja dekadencije, predstavlja više od simboličkoga čina slikanja i kiparstva urezanog u freske gotičkih crkvi sveudilj Europe. Ples mrtvaca ima metafizički smisao slike koja nadilazi povijesno-epohalnu smještenost u doba između 14. i 15. stoljeća u Nizozemskoj i Francuskoj. Zar nije dostatan dokaz ove fluidne prisutnosti motiva umiranja koju skolastika teologijski određuje upravo kao jaz između kraja povijesti grešnoga tijela i novoga rođenja u blaženstvu duše upravo filmski prikaz Apokalipse u remek-djelu fimske umjetnosti kao što je djelo Ingmara Bergmana, Sedmi pečat? Povratak umornoga viteza iz Križarskih ratova na obale sjevernih mora i šahovska igra sa smrću, ikonografija srednjovjekovne životne drame onih koji su unaprijed osuđeni na vlastiti žrtvopis poput djevojke optužene za vještičje čaranje i njezina smrt na lomači uz prizore nomadskoga putovanja glumačke družine kroz čudovišnu šumu i naposljetku Ars moriendi u onom sablasnome dvorcu, sve je to samo filmska analogija onome što Huizinga pripovijeda podsjećanjem na „Ogledalo smrti“ u pjesnika kakvi bijahu Chastelalin i Villon. U Jeseni srednjega vijeka čitamo kako „makabralna vizija smrti ne poznaje ni elegično ni nježno. (…) Ovdje se odjednom čuje mnogo usrdniji glas nego u tisućglasnom memento mori. Nisu li narodna priča i narodna pjesma u tim stoljećima sačuvale osjećaje o kojima literatura nije znala gotovo ništa?“ (str. 150 i 151.) Nova čitanja ove najvažnije Huizingine knjige u nizu zbornika objavljenih u posljednje vrijeme naglašavaju kako je ovo djelo, naravno, polifonijski složeno i nedvojbeno ključno za daljnji razvitak kulturne povijesti ove iznimno bitne epohe za modernu povijest Europe, ali historiografski je često prijeporno u zaključcima. Umjetnost je ključna za Jesen srednjega vijeka, premda su mu tumačenja vrlo osobna. Moguće je tako pronaći ograničene dokaze za ranu recepciju povijesti umjetnosti, ali povjesničari umjetnosti, poput Erwina Panofskoga, vidjeli su početak u ranom nizozemskome slikarstvu, dok je Huizinga vidio samo kraj srednjovjekovnoga slikarstva. Sve to, međutim, ne može umanjiti vrijednost njegova pothvata. Zaboravlja se da je povijest u bitnome smislu ono što pripada osmišljavanju života u prošlosti ne mistifikacijom ili omalovažavanjem svijesti na toj razini društvenih odnosa. (v. prir. Peter Arnade, Martha Howell i Anton van der Lem, Rereading Huizinga: Autumn of the Middle Ages, a Century Late, Amsterdam University Press, 2019). Povijest kao melankolija u Huizinginoj knjizi ne pretendira biti nikakva univerzalna istina o biti jednog povijesnoga razdoblja koje se za razliku od Grčke i Rima zasnivalo na linearnome shvaćanju vremena, na metafizici koja je strogo razlikovala onostrani svijet od ovostranoga, na vjeri u Posljednji sud i na oblikovanju svijeta života iz duha uzvišenosti onog što je simbolički označavala ideja katedrale. Zato ovu knjigu valja čitati kao umjetničku povijest koja nadilazi granice historijskoga opisa onog što je iščezlo u vremenu i ostavilo nam žive dokaze nove prisutnosti u dokumentima: knjigama, slikama, spomenicima i naposljetku nečemu krajnje fluidnome, ali toliko moćnome da je zapravo to važnije od svekolike materijalnosti tragova koje krase muzeje i pinakoteke. Riječ je o ideji stvaranja svijeta kao apokaliptičke postaje u vremenu u kojoj smrt i umiranje čovjeka postaju više od morbidne teodiceje povijesti. Knjiga Jesen srednjega vijeka završava s pitanjem o nastanku ili „dolasku novoga oblika“, ne epohe, što pretpostavlja već ono što će biti temeljni pojam hermeneutike duhovne povijesti od Diltheya do Spenglera. Razlog što Huizinga oprezno najavljuje kraj epohalno-povijesne zaokruženosti religiozne ekstaze i duhovne askeze u razumijevanju vremena i svijeta života zacijelo leži u tome što se ništa u povijesti ne zbiva pravocrtno i ništa ne dolazi odjednom i naglo u novome događanju s kojim nestaje ono što je izgubilo svoje bitne mogućnosti razvitka. Renesansa stoga nije došla kao posvemašnji novum i oslobođenje od srednjovjekovne slike svijeta. Kaže Huzinga kako renesansa „dolazi tek onda kad se mijenja t o n ž i v o t a, kad oseka ubitačnog poricanja života uzmakne pred novom plimom i kad zapuše stalan, svjež povjetarac; ona dolazi tek kad u duhovima dozrije vedro pouzdanje da je došlo vrijeme ponovnog osvajanja sviju divota antičkog svijeta u kojima se čovjek tako dugo ogledao.“ (str. 343) Veličajne su one knjige koje o povijesti govore svagda kroz analogije. Uvijek se pritom u središte postavlja ono iskonsko. Tako i Huizinga ne može na kraju Jeseni srednjega vijeka bez spominjanja „antičkoga svijeta“ kao nedostižnog uzora i kao putokaza za svaku moguću nadolazeću budućnost. Renesansa dolazi kao osvit ili kao proljeće na kraju jedne već prohujale jeseni one epohe koju Umberto Eco u jednom svojem sjajnome ogledu uzima kao simboličko mjesto za nastanak novog srednjega vijeka. I još k tome, posve uvjerljivo pokazuje sve pojavne forme u kojima naša suvremenost više nalikuje zatvorenosti „mračnoga srednjovjekovlja“ negoli otvorenosti renesanse spram posve drukčijeg svijeta s horizontom ljepote i uzvišenosti uz procvat tehnike kao temeljnih ideja novoga i obnove u povijesti. Analogije nisu često od neke pomoći u mišljenju. Možda je naše doba, koje nema značajke epohe, uistinu bez presedana i zato samo izvanjski podsjeća na ono što su i Huizinga i Eco na svoj navlastit način nastojali unijeti u raspru oko duha vremena. Kako god bilo, povijest kao melankolija podaruje nam mogućnost da shvatimo koliko je umjetnost u najdubljem smislu jedino što preostaje od prošlosti s njezinim apokaliptičkim plesom mrtvaca. Pritom je nešto neporecivo. Ni holandski povjesničar kulture ni talijanski semiotičar sigurno nisu bili i vidjeli nešto zadivljujuće i zapanjujuće, i to Danse macabre na beramskim freskama u crkvi sv. Marije na Škrilinah kod Pazina, koja očuvanošću, motivima i stilom podaruju iznimnost slikovnome nasljeđu srednjovjekovlja u hrvatskoj kulturnoj baštini. Eto, sve je međusobno povezano i razvezano, svaki trenutak u životu koji se odvija kao carstvo jednostavnosti i kao sumrak vrijednosti na kraju jedne zauvijek proživljene jeseni srednjega vijeka.

October 31, 2024
Prolazna trajnost žudnje

Prolazna trajnost žudnje

Nije teško pronaći ključnu riječ-pojam antimetafizike na djelu još u osvit modernoga doba. Ona je toliko svemoćna i sveprisutna da se pojavljuje u povijesnome luku od kojih 200 godina u stalnim preobratima i novim značenjima. Ta je riječ-pojam istodobno negacija poretka pervertiranoga Razuma prosvjetiteljstva i uspostavljanje onog što u drugoj polovini 20. stoljeća nazivamo postmodernim sklopom mišljenja u svim područjima života od društva, politike, ekonomije, znanosti i kulture. Bez te riječi-pojma ne možemo dovesti u svezu Markiza de Sadea i Sigmunda Freuda, nadrealizam i poststrukturalističku kritiku jezika kao označitelja ideologije u novim društvenim uvjetima kasnoga kapitalizma posve određenog vladavinom tehnosfere. Riječ-pojam je subverzija metafizike iznutra i u cijelosti određuje osobito francusku suvremenu filozofiju nakon obrata njezina racionalizma od Descartesa do Bergsona. Evo je, konačno: žudnja (le desir). U razlici spram želje, koja pripada području uzvišene duhovne sveze s onime čemu se smjera ili teži kao idejnome svijetu, žudnja ima materijalnu usmjerenost na objekte u svijetu koji su stvarni i strukturno se pojavljuju kao tijela (corps). Žudnja je osjećaj privlačnosti i očekivanja prema određenoj osobi, objektu, situaciji ili budućnosti. Žudnja i njezino zadovoljenje stvaraju napetost u pojedincu koji je osjeća i koji je nastoji riješiti kako bi ispunio inducirani nedostatak. U ranome djelu Jeana-François Lyotarda, Économie libidinale, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1974. filozof u analizi Marxova Kapitala i Deleuze i Guattarijeva Anti-Edipa na ingeniozan način pokazuje kako je sva politička ekonomija u svojoj fundamentalnoj strukturi zapravo ona koja se zasniva na pokretačkome stroju realizacije ili ne-realizacije žudnje i otuda su sva društva u povijesti ona koja nisu „primitivna“, a ni „moderna“, već su uhvaćena u mehanizme reprodukcije „prolazne trajnosti žudnje“. Logos koji pokreće društveni razvitak kao modernu tehnoznanstvenu organizaciju života u svojoj je biti, dakle, rezultat ove primordijalne ili iskonske prajezgre života koja se ne može ničime ukrotiti jer se uvijek svako obuzdavanje onog libidinalnoga ili primarnoga erosa vraća tom istom društvu poput bumeranga. Nije, dakle, rad kao izvor vrijednosti u svojoj transcendentalnoj logici djelovanja kapitalističke ekonomije, što je gotovo tautologija, nešto izvan-matrice-žudnje ili onoga što Deleuze i Guattari nazivaju u Anti-Edipu strojevima žudnje, već iskonska sveza logosa i erosa u „Velikom Trećem“ kao događaju koji povijesno kretanje ovog sublimnoga objekta života vodi ireverzibilno do krajnjih granica svojih mogućnosti. Naravno, ovaj „Veliki Treći“ nije ni filozofski pojmljeni bog metafizike kao Aristotelov nepokretni pokretač svih životnih zbivanja koji vječno misli svoje misli i drugo ga se ne tiče, a nije ni bilo kakva njegova metafizička replika ili nastavak drugim sredstvima kao što je to ideja prirode u sekulariziranome modelu novovjekovlja. Riječ je o eroto-logičko-tehnološkome objektu koji postaje sinteza onog izvornoga životnog poriva (nagona u svojoj produktivnoj ekstazi) i racionalne organizacije društvenih odnosa koji na sve većoj razini reprodukcije kasnoga kapitalizma postaju ono što rani Jean Baudrillard naziva „simboličkom razmjenom objekata“. (.v. L’echange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz, 2017). Pritom je, kako to opisuje Lyotard, libidinalna ekonomija svagda usmjerena na proizvodnju nove potrošnje ili na realizaciju žudnje za objektima na sve većoj razini tzv. kompleksnih društava koja se međusobno umrežavaju i postaju krajnje permisivna i represivna u žudnji za „viškom žudnje“ kao najviše mogućnosti materijalizacije društvenih potreba. Mjerodavni sociolozi poput Alaina Tourainea i Amitaia Etzionija će krajem 1960ih godina sve ovo nastojati objasniti pojmovljem koje spaja napredak i razvitak kapitalizma na temelju primjene novih tehnologija (kompjutorizacija i robotiziranje proizvodnje) u stvaranju viška vrijednosti. Potrošačko ili postindustrijsko društvo postaje primjereni izraz za novu situaciju u kojoj kultura transformira tradicionalno shvaćeni pojam fizičkoga rada, ali ga ujedno i posve odstranjuje iz područja ljudske organske fiziognomike. Zato je Lyotardova analiza kasnoga kapitalizma polazeći od sveze Marxa i Freuda (logosa i erosa) baš kao i srodna, ona Deleuzeova i Guattarijeva paradigmatska za novo razumijevanje „Velikoga Trećeg“ ili drukčije ontologijske „funkcije“ stroja kao uvjeta mogućnosti kapitalističke tehnoznanstvene proizvodnje „sublimnih objekata“. Već sam o ovom problemu kritičkim čitanjem njihovih tekstova iz obzorja mojeg mišljenja tehnosfere pokazao sve bitne konzekvencije zatvorenoga kruga nemogućnosti sustavne „revolucije“ kapitalizma iznutra i izvana i to je u suvremenosti 21. stoljeća gotovo aksiomatska pozicija nalik onome Kafkinome liku iz jedne parabole koji stoji ukopan u mjestu i ne može ni „natrag“ niti „naprijed“. Prvo je nemogućnost povratka ovih društava hiperpotrošnje/represije/kontrole u prošlost kad je još postojala neka iluzija vladavine moćne socijalne nacije-države koja štiti radničku klasu od pada u bezdan strukturnih promjena samoga rada i stalnoga pada vrijednosti fizičkoga rada na globalnome tržištu. Sve je to iščezlo u nepovrat dolaskom neoliberalizma i korporativnoga sustava upravljanja svijetom kao Kapitalom. Drugo je nemogućnost dosezanja neke socijalno-pravedne realizacije „komunizma“ u nadolazećoj budućnosti jer se vladavina tehnosfere koja dokida moć ljudske kontrole nad samim životom pokazuje kao sveza biokibernetike i biopolitike i tako čovjeka pretvara u homo kybernetesa. Time se kognitivni kapitalizam sve više preobražava u onaj megastroj koji logos i eros političke ekonomije zatvara u proces „vječnoga vraćanja“ one „prolazne trajnosti žudnje“ ali ne više tradicionalnog zbiljskoga subjekta ovog procesa, već njegove nadomjesne funkcije u „umjetnome životu“ autonomnih objekata tehnosfere koji će uskoro u potpunosti preuzeti u „svoje ruke“ daljnji napredak i razvitak same stvari kapitalizma kao čistu vladavinu tehnološke singularnosti. (v. Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017). Vratimo se izvoru žudnje. Uvijek se pritom vode filozofijsko-psihoanalitički prijepori je li posrijedi tek sekularizirani pojam jedne „više“ ontologijske razine ili je sama žudnja onkraj metafizike kantovskoga modela razlikovanja transcendentalnoga i empirijskoga, noumenalnoga i fenomena. Ako je prvo slučaj, onda je žudnja samo materijalno-energetsko očitovanje onog što je Nietzsche preuzeo od Schopenhauera kao dinamičko načelo vladavine, naime volju (za moć). Bitak nije, dakle, ništa neutralno niti anorgansko u smislu nadilaženja ljudskoga-suviše-ljudskog načina egzistencije koji nužno pretpostavlja onaj spinozistički conatus u samome pojmu žudnje koji obuhvaća duhovnu-duševnu želju za apsolutom i tjelesnu žudnju za drugim tijelom kao sublimnim objektom same želje, što Lacan naziva užitkom (jouissance). Zadovoljenje žudnje označava ujedno i novi ciklus njezine obnove i stvaralačkoga ponavljanja. To je razlog zašto žudnja ima konstruktivno-destruktivni karakter i u kasnome kapitalizmu hiperpotrošnje carstvo objekata samu žudnju pretvara u represivno/depresivno polje neprestanoga „ispražnjavanja“. Žudnja je, dakle, od svoje „revolucionarne“ i „subverzivne“ funkcije oslobađanja od radne askeze industrijskoga kapitalizma prešla u fazu posvemašnje želje za samorealizacijom u društvu spektakla koji ponajpriije obilježava carstvo objekata. Paradoks je u tome što je vladavina „otuđenih“ i „postvarenih“ objekata ljudske žudnje krajem 20. stoljeća nastankom tehnosfere postalo „ispražnjavanje“ svijeta od svojih mesijansko-utopijskih ciljeva jer je u čistoj imanenciji života sve već „realizirano“. Zar o tome ne svjedoči carstvo kibernetički stvorenih sustava koji povezuju ono neljudsko i ljudsko i što čovjeka ne čini sretnim, već zadovoljnim jer se nalazi u začaranome svijetu libidinalne ekonomije u kojoj potrošnja prethodi proizvodnji, a žudnja za objektima želji za sublimnim apsolutom samoga života? Eto, „prolazna trajnost žudnje“ postala je opsceno ispražnjavanje „smisla života“ i vodi se kroz sve postaje vlastite i tuđe represije/depresije od kolijevke pa do groba. Kad se tako postave stvari, a to je jedino realno stanje stvari „danas“ u doba tehnosfere koja nadilazi žudnje i želje svih zamislivih povijesnih formi kapitalizma koje je Marx filozofijski promislio u Kapitalu, ali mu je izostalo iz vida ono što je nastalo tek s vladavinom moderne tehnologije prijenosa informacija u ekstazu komunikacije 1960ih godina kad nastaju modeli potrošačkoga/postindustrijskog kapitalizma, onda smo uistinu u položaju Kafkina antijunaka ukopanog u vječnu sadašnjost „stabilnosti u promjeni“. Rekao sam već u jednom razgovoru. Sve su utopije besmisleno naklapanje o ničemu, a distopije puki prikaz realne agonije stvarnosti u znaku vladavine apsolutne kontrole onog neljudskoga nad čovjekom. Zato mi svako „etiketiranje“ mišljenja kao utopijskoga i distopijskoga označava ono što Nietzsche u Genaologiji morala naziva „kastracijom uma“. Potrebno je neodgodivo izaći iz ove matrice ne-mišljenja vlastita vremena i reći da čak i lucidni uvidi u bit suvremenosti, koje su još 1970ih dohvaćali svojim hibridnim pojmovljem Marxa i Freuda ponajprije Lyotard, a potom Deleuze i Guattari, nisu više odlučujući za ono što nadilazi sve razlike sublimnoga i banalnoga u biti daljnjeg razvitka kapitalizma kao posvemašnje volje za moć i apsolutne vladavine tehnosfere koja je jedini još preostali problem ne samo filozofije, već i umjetnosti i znanosti. Sve drugo je „ispražnjeno od smisla“ i ne vrijedi gubiti vrijeme u praćenju odavno već viđenoga, dosadnog i nemuštog teoretiziranja različitih neo-marksista, post-modernista, neo-fenomenologa, post-analitičara, neo-lakanovaca i post-delezijanaca. To je ujedno i tautologija istog u razlikama do Sudnjega dana i pripada bezdanu izvrtjeloga vremena u njegovoj neminovnoj zastarjelosti. Posljednji teritorij žudnje koji još ima „smisla“ jest želja za obranom gole slobode života u mišljenju kao apsolutnome užitku bez svojeg prvog i posljednjeg razloga. Mišljenje je događaj nesvodive želje za slobodom kao izvorom svekolika duhovnoga bitka.

October 30, 2024
Što je to ꟷ metapolitika?

Što je to ꟷ metapolitika?

Početak Badiouova mišljenja politike datira u 1985. godinu. Tada objavljuje knjigu Može li se misliti politika? Osnovne postavke ovoga obrata od maoističkoga shvaćanja politike 1968. godine spram složenije konfiguracije novih pojmova i pristupa polaze od sljedećega aksioma. Mišljenje i djelovanje ne može više biti odvojeno kao u tradicionalnoj Platonovoj metafizici. Politika je u čitavoj zgradi onto-teologije do Marxa bila svedena na ono što um određuje zbilji, ali tako da se sama zbilja uvijek ponaša iracionalno. Antinomije uma imaju svoj korelat u proturječnostima zbilje. Ono što je za Badiouovo razumijevanje prekretno jest kako osloboditi filozofiju i politiku od okova koje im nameće tradicija u okviru dualističke metafizike. Jer svako je razdvajanje ujedno i način društvenoga rangiranja na osnovu ekonomske i političke moći (hijerarhija). Za Badioua je politika nešto navlastito. Nesvodljiva u svojoj kontingenciji ona označava mišljenje jednakosti i slobode. Razlika između političkoga i politike pritom poprima strategijsku važnost. Političko čini uvjet mogućnosti slobode. Razlog leži u tome što se smješta u događaju demokracije u zajednici, dok se, pak, politika pojavljuje institucionalnim poretkom demokracije ili formom države. U knjizi koja je obilježila suvremenu francusku političku filozofiju koncem 20. stoljeća, KRATKI PREGLED METAPOLITIKE, Badiou iznosi ove postavke. Ponajprije, politika nije „umijeće mogućega“, kako su to govorili liberalno-demokratski političari Francuske 1980-ih i 1990-ih godina, nego umjetnost nemogućega. U tome je „bit“ čitave Badiouove intervencije u političko i politiku. Ako je tome tako, tada postaje jasno da se politikom ne uspostavlja ono što je već uvijek moguće i nužno u smislu linearnoga poretka uzroka i posljedica. Umjesto ovoga mirnoga tijeka stvari, sve se mijenja radikalno i revolucionarno događajem prekida s prethodnim poretkom stvari. To znači samo jedno: politika je proizvođenje događaja, a ne znanost o događanju. Istina (bitka) događaj (politike) i subjekt (umjetnosti) nisu razdvojeni poput teorije, prakse i proizvodnje (znanosti, etike-politike i ekonomije). Umjesto njihove instrumentalne funkcije, sada se politika shvaća događajem koji nadilazi sve dosadašnje pokušaje oslobođenja politike od filozofije, pa čak i suvremene dosege u mišljenju, primjerice Hannah Arendt i Jean-Françoisa Lyotarda. Da bi, naime, dospio do definicije što jest uopće politika u suvremenoj situaciji vladavine liberalnoga konsenzusa u globalnome kapitalizmu Badiou je morao preventivno suspendirati ono značenje koje se tradicijom uspostavilo ne samo vladajućim diskursom „političke filozofije“, već i same djelatnosti politike od antike do danas. To je značenje sadržano u pojmu sredstva/svrhe osiguranja najvišega dobra u zajednici. Ako je u pitanju logika uzrok-posljedica, tada je sredstvo uvijek u znaku nekog učinkovita uzroka. A upravo on dovodi do očekivane posljedice. Drugim riječima, politika otuda ne može biti drugo negoli mišljena unutar metafizičkoga okvira kauzalno-teleologijskoga modela. Svaki obrat te sheme pretpostavlja: (1) da se politika shvati imanentno, pa onda slijedi da izvan njezine djelatne dimenzije praktičnoga odnosa spram svijeta nema ništa osim regulativnoga Boga etike, u nekoj aristotelovsko-kantovskoj perspektivi; (2) da se politika shvati transcendentno, no ovaj put s onu stranu djelovanja ljudskih zakonitosti i pravila, pa se u svojoj primarnoj dimenziji odlučivanja o suverenosti pojavljuje sekulariziranom teologijom, kako je to paradigmatski odredio Carl Schmitt u svojem pojmu političkoga te obilježio sve daljnje pokušaje mišljenja na tom tragu, bez obzira bili oni „desni“ ili „lijevi. Ono što Badiou naziva metapolitikom jest sam događaj politike istine ili sklopa u kojem su do istovjetnosti dovedeni znanje o događaju (theoria), sam događaj u svojoj otvorenosti (praxis) i način njegove osjetilne artikulacije (poiesis i aisthesis). Što konstituira subjekt kao subjektiviranje? Ništa drugo negoli sudioništvo u događaju s kojim otpočinje ljudski svijet zajedništva. Taj rizik i nepredvidljivost slobode nije nikakav zaslijepljeni avanturizam subjekta u smislu fanatičnoga voluntarizma, što su Marx i Lenjin pripisivali blankistima i teroru Termidora u Francuskoj revoluciji. Naprotiv, subjekt se rekonstituira u političkoj intervenciji. Ako je politika „mišljenje“, kako se to opetovano izvodi u knjizi KRATKI PREGLED METAPOLITIKE, onda je posrijedi artikulacija procedure istine. Ovo „mišljenje“ slijedi svoju vlastitu „logiku“ i „estetiku“. Ovo čini na taj način što tvrdi da je umijeće nemogućega uvjet mogućnosti politike koja nadilazi tlo tzv. realpolitik. Umjesto sigurnosti i luksuza liberalnoga konsenzusa, koji jamči autoritarna ili nadzorna država, sve je dovedeno do ruba kada više demokratska igra promjene vlasti ne polučuje drugo osim legitimnoga stanja vladavine oligarhije bez granica. Na jednom mjestu rasprave o uvjetima pod kojima i kada se neki događaj može imenovati „političkim“, Badiou naglašava da je za to potrebno da politika ima karakter zajedničke odluke, odnosno da su zadovoljeni uvjeti kojima politika pripada nizu beskonačnosti što se tiče mogućnosti, te da se nalazi u odnosu spram stanja situacije kao proizvodnja generičkih procedura istine. Drugim riječima, politika kao „mišljenje“ dovodi u tijesnu svezu bitak kao stanje situacije i subjekt kao mogućnost nastanka novoga. Izvan tradicionalnoga shvaćanja kategorije mogućnosti ovdje se radi o apsolutnome prekidu s poretkom uzrok-posljedica. Linearni slijed povijesti gubi svoj kontinuitet. Umjesto njega u igru ulazi beskonačni niz singularnih potencijalnosti. Kroz deset poglavlja ove knjige, koja je istodobno kritika tradicionalne političke filozofije i zahtjev da se politika odredi kao mišljenje, susrećemo se s obratom u razumijevanju temeljnih pojmova političke teorije. Badiou je mislilac kontingentnoga događaja politike, a to je pokušaj da se politici u doba tehnoznanstvene i post-ideološke „neutralizacije“ vrati izgubljeno dostojanstvo stvaranja događaja koji nadilazi razlikovanje „reforme“ i „revolucije“. Misliti politiku znači misliti metapolitički u odnosu na postojeće modele politike u globalnome poretku „kapitalo-parlamentarizma“. Uistinu, provokativna i misaono poticajna knjiga koja Badioua predstavlja kao mislioca suvremenosti na tragu Marxa, Heideggera, Sartrea, Althussera i Lacana.

October 29, 2024
Imperativi crne kronike

Imperativi crne kronike

1. U suvremenoj književnosti najbolji primjer crne kronike jest knjiga Thomasa Bernharda, Imitator glasova. Njegova već legendarna mizantropija, koju će stvaralački nastaviti i Michel Houellebecq u svojim proznim djelima, poeziji i esejima, tako divno odgovara ovome duhu vremena da ju možete čitati na plaži dok vam susjedov pitt-bull svojim izoštrenim zubovljem masira/mesari noge do posljednje granice boli i dok vas izmrcvarenog odvode na Traumatologiju lokalne bolnice u vozilu Hitne službe koje brzinom uspavane munje čeka na lijenom semaforu i izbacuje vas na Odjelu za rak, naravno zabunom, jer što je život drugo negoli jedna fuckin’ ontolološka zabuna. Švejk u Hašekovom besmrtnome romanu to uvijek objašnjava „jednim malim nesporazumom“ u svojim eskapadama i putešestvijama od Praga do istočnoga bojišta za Prvoga svjetskog rata. Nesporazum i zabuna ꟷ to je još zlatno doba kad je ironija vladala svijetom u kojem su elementi kanona bili Nietzsche i Proust. Uglavnom, književnost koja u fragmentima prikazuje svijet kao sklop i skup informacija o nesrećama, zločinima, ubojstvima, lažima, prevarama, mržnji spram Drugoga ꟷ to je bolje od bilo kakve još na životu preostale crne komedije. U filmu, dakako, ovo funkcionira savršeno u britanskim humorističkim serijama, a osobito kad u jednom skeču-sceni kultnog The Meaning of Life montipajtonovaca ekipa za hitne slučajeve upada u miran, obiteljski stan na periferiji Londona i vadi jetru ukućanima extra-hrđavim kliještima za limariju. Bernhard ne piše svoje fragmente iz razloga što mu je intencionalni okvir pripovijesti svijet kao „crna kronika“. Ne, on piše svoje mizantropijske meditacije zato što je zlo u svojem nesvodivome pozitivitetu ono što nastaje iz odnosa između jezika i slike suvremenoga svijeta u kojem vladaju korelacije nesuvislosti i neodređenosti, kraljevstvo čiste kontingencije. 2. Zlo je uvjet mogućnosti zločina, a zločin pretpostavlja ubojstvo Drugoga na okrutan način. Ne može zločin biti banalan, ali može zlo, kako je to uvjerljivo pokazala Hannah Arendt u svojoj knjizi Banalnost zla o Eichmannu i njegovu suđenju u Jeruzalemu pod staklenom kabinom. No, zločin u njegovoj performativnome očitovanju kao pojavni oblik nečeg tako nečuveno transcendentalnoga kao što je to zlo, uvijek je u umjetničkim formama realizacije poput književnosti i filma intrigantnije, zapravo „užasno“ zanimljivije ako je ekscentrično i traljavo, gotovo takvo da se iz njegove grozomornosti naposljetku učini nekom zlokobnom verzijom crne komedije. To je savršeno prikazao Borislav Pekić u svojem najboljem romanu Kako upokojiti vampira. Osim što je roman svojevrsna filozofijsko-politička alegorija u kojoj nedužni, groteskni lik slučajne žrtve Adama Tripkovića s njegovim fatalnim, demonskim kišobranom postaje kolateralni subjekt izvršenja kolektivne odmazde nacista u nekom primorskome gradiću nad lokalnim stanovništvom u cilju totalne kontrole nad bilo kakvim oblikom pokreta otpora, riječ je o fantastičnoj ideji kojim cinizam MOĆI/ZLA upravlja ljudskim životima i protu-MOĆI svojevrsne geste pobune same slobode kao gologa života. Roman je u svojoj analitičkoj preciznosti „ludo“ pokazivanje razloga zašto je upravo zločin ništa drugo negoli odnos i kontekst u kojem se sama izvedba individualnoga ili kolektivnoga ubojstva može prometnuti u neku od književno-dramskih formi kazivanja: lakrdiju, farsu, burlesku s citatnim obiljem informacija kao zaloga perverzne crne komedije samoga totalitarnoga svijeta. Radnju romana Pekić izvodi u obliku klasične fantastične ideje o pronađenome rukopisu. Riječ je o 26 pisama hajdelberškoga profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog. Anonimni priređivač odnosi se prema ovim pismima na isti način kao i prema znanstvenome diskursu teksta. Pridodaje im, dakle, fusnote, popis literature kao u kakvome postmodernome književnom hibridu žanrova. Sama su pisma usmjerena u raskrinkavanje čitave metafizičke tradicije filozofije koja na ovaj ili onaj način postaje skriveni ili neskriveni razlog opravdanja ljudske oportunosti i pokornosti spram modela upravljanja i vladavine tijekom povijesti kojim čovjek biva objektom jedne više i uzvišenije sile, što vlada nad njime od države i društva do apsolutne neljudske kontrole. Imena mislilaca koja se u pismima spominju su Nietzsche, Schopenhauer, Descartes, Leibniz, Husserl, Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx. No, nije nam ovdje do analize ovog romana koliko do upućivanja na nešto Unheimlich. To je, dakako, taj čudovišni, fatalni, demonski kišobran kojim posve „banalna“ sudbina jednog nevažnoga sudionika općeg beščaća industrije genocida ulazi u obzorje promatrača ili čitatelja kao eksces jedne cinično-destruktivne lakrdije. Izvršenje zločina dramatskim i dramskim sredstvima velike predstave za „narod“ nalik srednjovjekovnim i baroknim izvršenjima javnoga smaknuća vješanjem poprima ovim svetim-svjetovnim readymadeom u rukama Adama Tripkovića slučaj metafizičke lakrdije. Umjesto ganuća i samilosti klasične estetske figure katarze publike koju je patentirao Aristotel u Poetici tragedija sada ne postaje komedijom, bila ona i crna, već se promeće u zastrašujući čin lakrdije. Publika urla od smijeha i redatelji ove predstave-kao-zla u svojoj čistoj formi negativiteta svijeta dobivaju učinak ideologijskoga „viška vrijednosti“. Riječ je o smijehu, štoviše čudovišnome lakrdijanju kojim se žrtva ponižava i drugi put, onaj koji predstavlja tzv. simboličku smrt u Lacanovoj psihoanalizi. Razlika je samo u tome što je ova grozomorna predstava kraj svake metafizike smijeha ili kraj crne komedije. Iza nje zjapi apsolutna praznina ZLA koja sam život preobražava u ravnodušni užas promatrača. Ovo se, dakle, samo ponavlja drugim sredstvima u suvremenosti samoga života i zato smo spram živih slika zločina u svim zamislivim scenama i oblicima medijske stvarnosti ravnodušni kao spram ionako nepostojećega lanjskog snijega. Kišobran može biti nadomješten ako se hoće i suncobranima iz pakla, nije to uopće važno. Ono što je ovdje jedino bitno jest inscenacija događaja zločina u kontekstu banalnosti samoga života. Nečuveno i uzvišeno postaje čudovišno u najvećem stupnju realizacije tek onda kad je inscenirano u prostoru dosadne svakodnevice i njezina ritualnoga ponavljanja u simulakrumu zla. 3. Najbolji filmovi braće Coen čitavu zavrzlamu oko zločina u prostoru-vremenu mesijansko-gangsterske teodiceje povijesti smještaju u američke gradove i naselja okovane snijegom i ledom Minnesote ili zapletene močvarnim vlatima južnih konfederalističkih država Amerike u kojima uvijek cvatu divlje ruže rasizma i ustajali mirisi religiozna fundamentalizma ne prestaju nikad sa svojim učincima na suvremenost. Njihovi su apsolutni zločinci najvjerodostojniji onda kada su traljavi, bizarni do ironije, ako pritom beskonačno i bezrazložno šute, puše i loču dok im ne pukne traka u svojem filmu i dok ne otpočnu svoj mahniti ples mrtvaca uz cvilež žica nenaštimanog benđa i atonalne zvukove motorne pile. Neobaroknu citatnost svih zločina u njihovim filmovima i TV-serijama valja shvatiti kao vizualnu pozu koja zavodi i posljednjeg samuraja iz kardinalno negledljivih japanskih posveta ceremoniji čaja i brigadi ubojica s katanama za pojasom fensi-kimona. Uf, izmorila me je zadnja rečenica potpuno i sad je vrijeme za konačnu sentenciju. Evo je. Crna kronika je imperativ svijeta kao jezika i slike zla, a sve drugo je eksces i skandal dobra, pa čak i kad nam se čini da je život samo slučaj traljave i banalne bijele eshatologije stvaranja kao razaranja.

October 28, 2024
 O postkonceptualnome stanju: Umjetnost i tehnosfera

 O postkonceptualnome stanju: Umjetnost i tehnosfera

„Suvremena umjetnost jest postkonceptualna umjetnost“ – osnovna je postavka filozofa i teoretičara umjetnosti Petera Osbornea u nizu njegovih radova posljednjih godina. Iskaz je to koji je u najmanju ruku apodiktičan, gotovo bez suzdržanosti o stvari samoj koja se ovdje čak više ne smatra upitnom. Radi se, dakako, o suvremenoj umjetnosti (contemporary art) o kojoj postoji uistinu mnoštvo različitih filozofijskih pristupa i značajnih dostignuća. No, unatoč svemu tome, kao da se iznova vraćamo na ishodišta. Neporecivo je da su odlučujuća imena suvremene umjetnosti Maljevič i Duchamp, kao što je još više suglasnosti o tome da su najznačajniji misaoni putovi suvremene filozofije u spisima Heideggera i Wittgensteina. A ono što je isto tako jasno bez obzira na sporenja jest da je posljednja velika teorija estetike u znaku promišljanja umjetnosti moderne i avangarde koju je izveo Theodor W. Adorno u Estetskoj teoriji. Ako se, naime, tvrdi da je suvremena umjetnost „post-konceptualna“, to više nije nipošto ona Kosuthova slavna tautologija. Posrijedi je (samo)uvjerenost da sada očigledno znamo o čemu mislimo kada govorimo o dvoje: (a) suvremenosti i (b) umjetnosti. Sve bi bilo lako kada bi u filozofiji, pa čak i u znanostima, vrijedila neka vrsta periodizacije i diobe koja ima više veze s evolucionizmom negoli s istinskim razumijevanjem povijesnoga vremena. No, dobro znamo da je razdvojenost filozofije na tzv. modernu i suvremenu u najmanju ruku krajnje sumnjiv postupak historičara „discipline“. Moderne i suvremene znanosti? Što bi to značilo u slučaju Alberta Einsteina, Nielsa Bohra i Maxa Webera? Zar nije samorazumljivo da su njihova dostignuća u znanosti toliko suvremena, premda je u slučaju Webera kao sociologa jasno da se društvo može uvjetno razlikovati tako da ga se razdvoji na moderno i suvremeno. U filozofiji kao što je pokazao Heidegger postoje povijesno-epohalni likovi od antike, novoga vijeka i onoga što se naziva „suvremenim“. Ali to što se naziva tako nije ontologijski uopće niti jasno, a niti se može uspostaviti samoutemeljujućim načelom izvođenja bitka iz izvorne vremenosti događaja da bismo mogli biti sigurni o kojem to vremenu govorimo kada čitamo Kanta ili gledamo novu dramsku izvedbu Antigone. Ukratko, ono što vrijedi, ali ne i neupitno, za povijest umjetnosti kada se služi pojmovima poput modernosti, „novoga“ i suvremenosti nije istoznačno i za filozofiju te prirodne i društveno-humanističke znanosti. Jer suvremena umjetnost ne može biti vjerodostojnom bez polaganja računa o „biti“ vlastite neutemeljenosti. Problem je u tome što se isto događa i s pojmovima modernizma, modernosti, moderniteta i njihovih post-izama koji otpočinju biti optjecajni u drugoj polovini 20. stoljeća. Najbolji primjeri za to su ovi prefiksi u teoriji poststrukturalizma i postmodernizma. 1960-te godine su presudne za oboje što ima u vidu Peter Osborne: i za suvremenu umjetnost i za postkonceptualizam. Bez filozofijskoga objašnjenja ili „tumačenja“ stanja o kojem se ovdje radi nije moguće krenuti dalje u avanturu prikazivanja i opisivanja onoga što eventualno razlikuje konceptualnu od postkonceptualne umjetnosti. U tom pogledu čini se da Osborne ima pravo kada u obratu tvrdi da je „bit“ suvremene umjetnosti u postajanju i promjeni, stalnome „napretku“ i „razvitku“, iako je sporno što ti pojmovi uopće danas znače, riječju u nemogućnosti zaustavljanja-u-vremenu. A to onda pretpostavlja zamjenu mjesta u logičko-analitičkome sudu. Samo se zbog toga može kazati da „postkonceptualna umjetnost jest suvremena umjetnost“. (Peter Osborne, „Contemporary Art is Post-conceptual Art“, Public Lecture, Fondazione Antonio Ratti, Villa Sucota, Como, 9. srpnja 2010., str. 1-2.) A ovo opet, hegelovski mišljeno, govori o „praznoj formi“ ne samo mišljenja, već i realiteta na koji se odnosi. Osborne to, doduše, neće reći. Takav bi sud bio neprimjeren za zagovornike estetske (kritičke) teorije na tragovima Adorna u novome sklopu odnosa. Ovo je ipak samo moja postavka. Nije prazno mišljenje „o“ nečemu kao nečemu, nego i to nešto kao nešto jest posve ispražnjeno od bilo kakvoga značenja. Razlog leži u tome što je konceptualna umjetnost antiestetika na djelu u samome poricanju mogućnosti djela. Ideja konceptualne umjetnosti nije samo protiv temelja estetike, već i protiv metafizičkoga shvaćanja umjetnosti uopće. Zadržimo se još trenutak na postavci koju nastojimo dokazati. Suvremena umjetnost uistinu jest i-i: i avangarda i neoavangarda (Duchamp i Warhol, Duchamp i LeWitt-Kosuth i dalje), i konstruktivizam i postkonstruktivizam. No, ona prije svega počiva na destrukciji ideje povijesti. Vrijeme koje pritom stoji u temelju ove ideje jest pokušaj da se „napretku“ i“razvitku“ otkaže bezuvjetno povjerenje. Budući da je destrukcija tradicionalne ontologije za Heideggera bila pitanje o smislu bitka iz iskonske vremenosti kao događaja, a za Wittgensteina je taj krug išao od kritike transcendentalne logike preko analitike do „gramatičkoga obrata“ na putu k „jezičnim igrama“, onda je po analogiji suvremena umjetnost destruiranje sadržaja povijesti umjetnosti i ujedno forme njezina prikazivanja-predstavljanja. Nitko i nikad nije imao tako negativan stav o estetici kao Heidegger. Za razliku od svih mislioca „suvremenosti“ pojam je estetike izveo iz njezina podrijetla iz postava (Gestell) kao biti tehnike. Estetika nije, dakle, pitanje o komunikaciji i participaciji umjetnosti u zajednici. Ona je pitanje o gubitku autonomnosti umjetničkoga djela zbog njegove tehničke uspostavljenosti kao umjetne tvorevine. U promatrača stoga izaziva „osjećaj“, „doživljaj“ i „privid“. Rezultat je da se istinsko umjetničko djelo u suvremenosti nužno nalazi između dviju pogubnih opasnosti – estetskoga kiča i političke propagande. Nerijetko je riječ samo o jednome u suvremeno doba vladavine neoliberalnoga globalnoga kapitalizma. Estetika postaje, naime, politički kič društva spektakla, a politika estetskom propagandom u „racionalnome izboru“ marketinga „stvari i usluga“. Kada to imamo u vidu, tada je postavka da su aporije konceptualne umjetnosti uvjet mogućnosti samorazvitka suvremene umjetnosti ništa drugo negoli kritika onoga što Osborne i neki drugi teoretičari nazivaju „postkonceptualnim stanjem“. (Peter Osborne, „The postconceptual Condition: Or, the cultural logic of high capitalism today“ i Alexander Alberro i Sabeth Buchmann (ur.), Art After Conceptual Art, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2006.) Aporije se odnose na pojam suvremenosti, djela, jezika i slike. A ono što ih međusobno povezuje u jedinstven sklop nemogućnosti utemeljenja, a onda posljedično, nepodesnosti bilo kakve stroge periodizacije „suvremene umjetnosti“ jest u nemogućnosti početka iz „horizonta događaja“. Dakako, iz toga slijedi i nemogućnost „kraja“ kao dovršene priče ili zaokružene cjeline nečega što samo po sebi počiva na ideji destrukcije povijesti kao linearnoga vremena „razvitka“ i „napretka“. Kada počinje duh permanentne promjene i kada završava inovativno doba eksperimenta ostaje zagonetkom za površne komentare historičara tendencija u vizualnim umjetnostima. Oni ne vide ono što Paul Virilio već u naslovu jedne svoje provokativne knjige naziva „estetikom iščeznuća“. Sve što se još ovdje može činiti suvislim u napasti dobrog periodiziranja jest poslušati savjete pragmatičnih stručnjaka za „propast“. Ono što otpočinje u znaku gubitka povijesnoga vremena osuđeno je na stalno ponavljanje (repetition). Zato nije začudno da riječ re u teorijskome promišljanju današnjih trendova umjetnosti koja traži utočište u politici i estetici postaje dosadom repolitiziranja diskursa „otpora“ i „subverzije“ ili, pak, dosadom reestetiziranja svakodnevice s pomoću kategorijalnoga aparata uskrslih estetika raznih profila od pojavljivanja, atmosfere, instalacija, performativnosti itd. Što je, dakle, „postkonceptualno stanje“ umjetnosti danas? Tautologijski bi odgovor glasio: to je suvremena umjetnost bez „biti“. Ona se neprestano hrani aktualiziranjem prošlosti naprosto zato što više nema mogućnosti odnosa spram iskonskoga vremena događaja. Umjesto toga, konstruira „vječnu sadašnjost“ tako što se služi s tri podjednako (ne)vjerodostojne riječi/pojma. A to su post, neo i re. Poslije, novo i ponavljanje zaokružuju vrijeme suvremene umjetnosti kao krug bez središta. U praznome prostoru mahnitoga kruženja znakova bez značenja jedina početna točka ipak se nalazi tamo gdje sve i okončava s njegovim post-neo-realizacijama u drugome kontekstu. Ta je točka kvazi-ishodište. Naziva se „estetski objekt“. Antiumjetnost s potpisom Marcela Duchampa otuda određuje sve buduće prijepore o izvorniku i kopiji, umjetnosti i dizajnu. Problem je „postkonceptualnoga stanja“ što je ono više od Duchampove destrukcije umjetnosti kao autorskoga djela i manje od njegove vizije nadolazećega u znaku drukčijeg i drugoga Boga od institucionalne inačice monoteističkih religija. Kao i Beuys, tako je i Duchamp znao da samo u razračunavanju s idejom početka i kraja svemira, s onto-teologijskim ustrojstvom metafizike, umjetnost možda može, ali ne mora, preživjeti smrt estetskoga i apsolutnu vladavinu planetarne tehnike u liku kibernetičke tehnosfere. Pitanje o nematerijalnosti i derealizaciji slike stoga se svodi na pitanje o ideji stvaranja (umjetničkoga) svijeta bez objekata. A to, naravno, pretpostavlja pitanje o Bogu i mogućnostima stvaralaštva u vremenu „čiste“ reproduktivnosti tehnike. No, to zacijelo nije odgovor koji bi mogao biti usklađen s kritičkom teorijom umjetnosti kakvu podastire Osborne. Pogledajmo kako i na koji način se u njegovim tekstovima problematizira ono što je predmet spora: suvremenost i umjetnost s jedne strane, te s druge, pak, postkonceptualizam kao „stanje“ (condition). Suvremenost „suvremene umjetnosti“ pretpostavlja za Osbornea sljedeće: (1) ideju, problem, fikciju i aktualnost; (2) konstrukciju/ekspresiju suvremene ili postkonceptualne umjetnosti; (3) fikcionalizaciju umjetničkoga autoriteta i (4) kolektivizaciju umjetničkih fikcija. Sve navedeno nastoji se pokazati u radu The Atlas Group (1999-2005) i njezinom videu We can make rain, but nobody came to ask. Rad skupine nužno zahtijeva interpretativni filozofijski okvir. A budući da bez filozofije nije moguće pristupiti konceptualizmu uopće, kao što je to bjelodano u analizi LeWittovih i Kosuthovih „postavki“, tada se okvir za razumijevanje ne odnosi više ne traganje za slijepim pjegama značenja „djela“. Umjesto toga, interpretacija postaje samim „okvirom razumijevanja“ onoga što nastaje iz „biti“ postkonceptualizma. Što je to drugo negoli začarani krug ideje problema suvremenosti te fikcije kao aktualnosti koja sada više ne pripada biti „umjetnika“ kao pohvale položaja individuuma. 1990-te su godine ulaska u doba visokoga kapitalizma (high capitalism). Određuje ga logika kibernetike i „racionalni izbor“. To su ključne riječi neoliberalne aksiomatike korporativnoga poduzetništva. Paradoks je u tome što je zahtjev za dokidanjem države i društva u ime svetog prava pojedinca na slobodu izveden kao kraj individualizma i dolazak razdoblja totalne „dividuizacije“. Rascijepljenost se subjekta pokazuje u svim područjima života. Što je bilo nesvodljivo i nedjeljivo u ideji subjekta, sada je svodljivo i djeljivo u beskonačnost. Gilles Deleuze u znamenitome ogledu „Bilješka uz društva kontrole“ („Postscriptum sur sociétiés of contrôl“) izveo je radikalne posljedice ove „društvene revolucije“. Temeljni obrat jest u prijelazu iz društva discipline u društva kontrole. Umjesto „žive neposrednosti“ upravljanja proizvodnjom sada vlada posthumana kontrola. Uvođenjem informacijskoga kôda svi društveni odnosi postaju tehnički regulirani. Kakve su socijalne, kulturne i psihološke posljedice ove transformacije odnosa u „visokome kapitalizmu“ može se uočiti na prvi pogled samo ako se sjetimo što znači ideja korporacije i mreže u Kafkinome romanu Proces ili u filmu Fritza Langa Metropolis. Nije to više „dehumanizacija umjetnosti“ o kojoj je govorio 1925. godine José Ortega y Gasset, nego posthumanizacija svijeta kao mreže događaja čija bit leži u imploziji informacija. Prevedeno na svakodnevni jezik, riječ je o gubitku sjećanja. Pad u „crne rupe“ zaborava zbog potrebe za stalnom aktualizacijom stanja u promjeni dovodi do paranoične potrebe za arhiviranjem prošlosti. Uostalom, jedna od široko prihvaćenih postavki o biti suvremene umjetnosti jest i ona Borisa Groysa. On tvrdi da su glavni problemi umjesto prosudbe o kvaliteti djela postali problemi dokumentacije događaja nastanka samoga djela i njegove diseminacije u zajednici interaktivnih sudionika ili korisnika informacija. (Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art Documentation“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008., str. 53-65.) Ideja umjetnosti u „postkonceptualnome stanju“ postaje stoga ideja kapitala kao „biti“ pokretačkoga procesa u digitalno doba. Ako je tome tako, onda je začudno što se Osborne ne bavi performativno-konceptualnim obratom od jezika k tijelu kao slici bez svijeta u onome što je o umjetnosti mislio i kazivao Joseph Beuys. Sve ima svoje razloge. Ali, čak i ako su razlozi tako čvrsto poredani u logičku rešetku mišljenja s izborom ključnih subjekata/aktera konceptualizma/postkonceptualizma, uvijek postoje rubovi i pukotine između djela i događaja. U samoj jezgri ideje kao umjetnosti račvaju se čvorišta i rizomi. Ništa više ne može biti samo „racionalno“ i „iracionalno“. Postoji uvijek mogućnost onoga što je za srednjovjekovnu teologiju bila iznimka: da, naime, treće postoji (tertium datur). Ono što je u čitavoj priči o „postkonceptualnome stanju“ suvremene umjetnosti kako je vidi Osborne najzanimljivije, jest to da se bit vremenosti s kojim se kreće u problemsku analizu izvodi iz njezina pojavljivanja u stalnim preobrazbama. Na tragovima estetske teorije Adorna i Benjamina, a to znači Frankfurtske kritičke teorije društva, temeljna postavka glasi: „Suvremenost je utopijska ideja s negativnim i pozitivnim aspektima“. (Peter Osborne, isto, str. 4.) Savez spekulativne tradicije romantike i ujedno kritika modernističkoga kulta autonomije umjetničkoga djela ne vodi izravno do toga da se postkonceptualizam svodi na društvenu participaciju, angažman umjetnika u zajednici i na repolitizaciju sadržaja umjetnosti. Tako je to pokušao izvesti Pierre Bourdieu, neomarksistički sociolog kulture. Borba protiv institucija umjetnosti ima pritom karakter kulturalne borbe (Kulturkampf) protiv sablasti samoga kapitala i njegove „lukavosti uma“. Utoliko više što se uspjeh u razvitku suvremenih društava i neoliberalnoga kapitalizma simbolički posvjedočuje vizualnom kulturom spektakla. Arhitektura „high-tech“ kapitalizma i muzeji suvremene umjetnosti najbolji su primjer ovoga zrcala uspjeha. (Vidi o tome: Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Berlin, 2013., str. 165-179.) Preostaje ipak nešto od socijalno-političke konstrukcije što izmiče kontroli teorije kao posljednje instancije borbe protiv „estetizacije života“. A to može biti samo ono što se fukoovski naziva heterokronijom u suvremenosti. Pojam se odnosi na preklapanje različitih vremena s njihovim posebnim kulturnim kodovima. Ipak je suvremena umjetnost toliko protočna i prohodna u svojoj krhkosti kvazi-utemeljenja da podnosi i šok životinjsko-ljudske tjelesnosti i provokaciju drugosti rodno/spolno/rasnih manjina i eksperiment s neljudskim u stanju kibernetičke singularnosti. Mnogo je toga doista u igri. A još više u suspenziji i neutraliziranju samih pravila igre. Kakvi su to pojmovi analitike vremenosti s kojima se u globalnome poretku bavi suvremena umjetnost? Je li ona zapravo izgubila svoju mogućnost da bude utopijskom idejom već time što je preuzela u svoje okrilje „praznu homogenost“ vremena globalizacije? (Vidi o tome: Fredric Jameson, Archeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions, Verso, London-New York, 2005.) Osborne nastoji odrediti pojam „suvremenosti“ (contemporaneity) polazeći od identiteta i razlike u odnosu na pojam globalizacije. To je povijesno vrijeme u razlici spram globalizirane ekonomije mreža i translokalnosti „homogenoga vremena“ u kojem funkcionira kapitalizam. Za tako nešto nužno je upućivanje na studije Heideggera i Benjamina o biti umjetnosti i djela kao aure. Razlog leži u tome što se bitna razlika u odnosu spram konceptualne umjetnosti svodi na to da vrijeme koje proizvodi globalizacija izravno potječe od prostornoga širenja (kapitala). Iz ovoga slijedi glavna aporija suvremene umjetnosti. Suvremenost se izvodi, prema tome, iz vremenitosti globalizacije kao „razlikovne vremenitosti novoga“. Aporija suvremenosti utoliko jest u tome što se njezina „prazna homogenost“ pojavljuje u nužnosti globalne suvremenosti, a to je krajnja suprotnost onome što su Heidegger i Benjamin još mislili da preostaje vremenu nadolazećega kao „tajne“. U cjelini, struktura ove suvremenosti na kojoj inzistira Osborne jest zapravo „prazna vremenitost“ istosti s malim kulturnim razlikama. Što vrijedi za Europu istim se načinom rasprostire do Kine i Indije. Sve to ima bitne posljedice i za položaj postkonceptualne umjetnosti. A ona se, naime, zbiva u medijskoj proizvodnji događaja i kritičkoj participaciji unutar sklopa high-tech kapitalizma. „Postkonceptualno stanje“ suvremene umjetnosti je dvostruko kodiranje: (a) umjetničke se prakse međusobno približavaju zahvaljujući novim komunikacijskim tehnologijama; (b) genealogijska konstrukcija umjetnosti svodi se na „retrospektivnu i refleksivnu totalizaciju“ (Adorno) iz koje slijedi glavna tradicija filozofijskoga promišljanja umjetnosti još od Hegela i romantike. A Osborne je naziva spekulativnom. Što se iz toga može zaključiti? Ništa drugo negoli da se „spekulativno“ shvaćanje umjetnosti kao ideje totalnoga djela koje sintetizira kognitivne i osjetilne odnosno opažajne kapacitete ljudskoga tijela priključuje ovome postkonceptualnome stanju „homogene i prazne vremenitosti“. (Peter Osborne, „The postconceptual condition: Or, the Logic of high capitalism today“, Radical Philosophy, br. 184/2014. (ožujak-travanj), str. 19-27) Glavna je postavka, naposljetku, ona koja upućuje na konvergenciju i međusobno uvjetovanje „povijesnih transformacija u ontologiji umjetničkoga djela i društvenim uvjetima prostora umjetnosti…koja suvremenu umjetnost čini mogućom“. (Peter Osborne, “Contemporary Art is Post-conceptual Art“, str. 10.) Zbog toga se u procesu razgraničenja pojavljuju transkategorijalne prakse. Ao one otvaraju konceptualni prostor za „generičku“ umjetnost iščeznućem dotadašnjega prostora nacionalno-državne suverenosti. U strogo adornovljevskome tonu, Osborne može zaključiti da je dijalektički sklop suvremene umjetnosti sastavljen od „estetskih, konceptualnih i distributivnih aspekata djela“. I to je ono što se može nazvati „postkonceptualnim stanjem“ suvremene umjetnosti. Šest je njegovih glavnih značajki: (1) nužna, ali nedostatna, konceptualnost; umjetnost se konstituira s pomoću svojih koncepata u odnosu spram ne-umjetnosti; (2) nužna, ali nedostatna, estetska dimenzija, što uključuje neku vrstu materijalizacije kao estetske prostorno-vremenske pojave; (3) antiestetska uporaba estetskih materijala; (4) proširenje beskonačnosti na moguća materijalna značenja umjetnosti (transkategorijalnost); to je značenje „postmedijalnosti“; (5) radikalno distributivno, nesvodljivo relacionalno jedinstvo pojedinačnoga umjetničkoga djela kroz totalnost njegovih materijalnih postignuća (ontologija materijalizacije); (6) povijesno nasilno preoblikovanje granica ovoga jedinstva. Kako god bilo, vidljivo je da se radi o materijalizaciji i transkategorijalnosti. A to znači da je promjena u tome što sam medij postaje umjetničkim događajem-bez-djela. Odjednom se estetsko, pa ma koliko bilo nedostatno, iznova vraća u igru u vidu antiestetike. Sve je ovo, uostalom, bilo jasno i mnogim teoretičarima medija, osobito Baudrillardu kad je govorio o „ekstazi komunikacije“ na posve drukčiji način negoli to čine danas pravovjerni neomarksistički teoretičari aktivizma i participacije u suvremenoj umjetnosti. Jednom za svagda: umjetnost u „postkonceptualnome stanju“ nje drugo negoli realizirana kibernetička potencijalnost interaktivne komunikacije. A uvjet njezine mogućnosti ne predstavlja formalna „ideja“, već tehnički uvjetovani prostor-vrijeme povezivanja lokalnoga i globalnoga. Bez tehnosfere suvremena bi umjetnost ostala „praznom pričom“ utopije komunikacije, kakva se svesrdno prakticirala 1960-ih godina. No, tada je ta riječ imala više od zanosa prvih kršćana u katakombama pri pomisli da će u onostranosti dijeliti blaženstvo s Kristom. Riječi postaju tričarijama kada se istroši utopijski horizont vremena. Bez njega, pak, ovo vrijeme „sada“ i ovaj prostor „ovdje“ gube svoje značenje pripreme puta za nadolazeće. Postkonceptualna je umjetnost rezultat medijskoga sklopa globalnoga poretka moći umreženoga svijeta. Njezina se značenja mogu dekodirati samo medijalno budući da su mediji u doba tehnosfere postali više od posrednika informacija. Kao događaj interakcije svijeta i života mediji nisu više konstrukcija same „stvari“ koja leži onkraj materijalnosti aparata. Medijalnost se događaja odvija kao samosvrhovitost procesa utopijske čežnje čovjeka da se dematerijalizira iz osjetilnosti u ideju. Krug je time zatvoren. Što još tu može i treba li suvremenoj umjetnosti neprestano dokazivanje „revolucionarnosti“, „libertinizma“, „subverzivnosti“, „kritičke participativnosti“, „solidarnosti-u-zajednici“ i sve ine značajke repolitizacije ako je već pitanje Boga u ranoj avangardi bilo riješeno traganjem za antropozofskim, teozofskim i mističnim dimenzijama „tertiuma organuma“ u Duchampa i Maljeviča te kasnije u Beuysa? Na to pitanje odgovor može biti sljedeći. Destrukcija povijesti uvijek završava u novome muzeju. Ovdje nema nikakve potrebe za naknadnim cinizmom onih koji dolaze u znacima zakašnjelosti. Naprosto je to tako i tako. Pobuna protiv i očuvanje poretka, promjena i postojanost upisani su u „bit“ suvremenosti. Utoliko borbu protiv kraja umjetnosti u doba pseudo-sinteze „kulturnih potreba“ za ekscesom i eksperimentom valja shvatiti samo drugom stranom njezine nužne estetizacije. Iza svega, međutim, ne stoji više ništa osim tehnosfere i njezinih platformi od struna. Bilo bi lakomisleno podcijeniti ulogu konceptualnosti u tom procesu preobrazbi i transformacija stanja. No, čini se da je za izlazak iz aporija suvremene umjetnosti prva pretpostavka destrukcija onoga što je uistinu „nemoguće poslanstvo“ umjetnosti u suočenju s biti tehnike danas. Riječ je o napuštanju uporabe svakog budućega prefiksa i sufiksa post, neo i re. Što dolazi nakon onoga što je već bitno u znacima obnavljanja i ponavljanja ne može više biti „isto“ a niti „različito“ kao u Deleuzeovoj ontologiji postajanja (devenir). Ono što dolazi iz nadolazećega u doba medijske konstrukcije realnosti jest izostanak bilo kakvoga događaja osim napretka u obnavljanju-ponavljanju destrukcije mišljenja i jezika. Nije stvar u boljoj i „novijoj“ umjetnosti u odnosu na staru. Tako je to još mislio Kazimir Maljevič u Manifestu suprematizma. Problem leži u tome što se „bit“ tehnosfere može otvoriti samo kroz obnavljanje-ponavljanje promjene. Ona se stabilizira kao entropija i kaos u novoj promjeni sve do konačnoga iščeznuća. Priča o „postkonceptualnome stanju“ u tom je smislu nesumnjivo važnom za pokušaj da se osvijetli ono što suvremena umjetnost „danas“ spektakularno pokazuje u trojstvu izvedbe-postava-ideje. Tijelo se postavlja u prostoru javnoga prikazivanja-predstavljanja kao estetski objekt. I upravo u tome valja vidjeti granicu svake buduće rasprave o odnosu tijela-objekta-života. Zašto? Ponajprije stoga što tijelo gubi svoju izvornu svezu sa životom postajući kiborgiziranim stvorom/stvari. U poretku objekata njegovo je mjesto da služi i funkcionira. Ništa drugo ne čini se više važnim za odvijanje procesa transformacije informacije u energiju. Ako je Duchamp htio samo obeshrabriti „estetsko nebo“ tako da mu je bacio rukavicu u lice, danas je to još samo lijepim prividom. Jer nema drugoga lica od tehnogeneze i estetizacije života. Iza toga postoji još samo biopolitika i poziv za posljednjom obranom dostojanstva života. Suvremena je umjetnost mnogo više od težnje za (de)materijalizacijom i (de)realizacijom ideje onkraj suprotnosti djela i događaja. To je eksperiment sa životom uopće. Kako to valja razumjeti? Život se od Nietzschea shvaća estetskim načinom bitka čovjeka. Umjetnost kao „volja za moć“ predstavlja najviši doseg spoznaje i ujedno mogućnosti da se od singularnosti egzistencije preoblikuje ovaj život „ovdje“ i „sada“ u ples nad žicama ponora. Već otuda postaje jasno zašto umjetnost filozofiji otvara novi „horizont događaja“. Bez estetske konstrukcije život bi bio sveden na golo iživljavanje snage u krajolicima tehničke pustoši. Što preostaje od tog „života“ ne pronose danas više umjetnici, da parafraziramo Hölderlina. Umjesto njih sve je samo tehnogenetska konstrukcija „umjetnoga života“ (A-life). Preostaje još samo povećanje memorije. Povijesti više nema kao što nema ni umjetnosti-kao-ideje. U ubrzanome ritmu svagda novih transformacija života sve što jest može još biti tek privremeno „stanje stvari“. A ono “čudovište koje nazivamo ljepotom“, kako je to mislio Apollinaire, možda uistinu nije vječno. No, bez njega život više nema smisla. Jedino što je još važno zahtijeva borbu protiv ravnodušnosti prema ljepoti. Drugo su tek bučne i prolazne „novotarije“, carstvo banalnosti i poklonstvo praznini. Misliti u znaku iskonske destrukcije stvari znači svijet iznova učiniti otvorenim i za mogućnost pada u „crne rupe“ događaja bez svojega horizonta. Čini se da je to gotovo nemoguće poslanstvo za povijesno zbivanje umjetnosti. No, nije li filozofija više od bilo kakve zbilje i nužnosti ona koja pretpostavlja mogućnost da stvari budu postavljene drukčije, da im se očuva „bit“ od početka njihova nastanka do kraja njihove opstojnosti? Nije li, naposljetku, umjetnost u svojoj blizini s filozofijom samo drugi i drukčiji put u isto? Sve je u jeziku. Osim jezika samoga. Sve je u mišljenju. Osim onoga što omogućuje mišljenje kao radost i užitak da svijet „jest“ i da taj i takav svijet u tisuću svojih preobrazi jest uvijek i samo ono isto, što je Nietzsche mitopoetski znamenovao vječitim prstenom bivanja. Što preostaje filozofiji ako umjetnost postaje konceptom? Jesmo li uistinu dospjeli do toga da uvidimo kako nakon toga oboje, mišljenje i proizvođenje (logos i poiesis) gube svoju „bit“ u sudaru s povijesno moćnom negacijom bitka koja preuzima u svoju nadležnost događanje samoga događaja kao konstrukcije svjetova. Koncept je informacija, a informacija od logosa i poiesisa završava u ništavilu beskonačne vrtnje tehnosfere. Téchne je posljednja riječ filozofije i umjetnosti u ravnodušnome razdoblju bez povijesti. Téchne kao tertium datur s onu stranu jezika i slike. Literatura Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art Documentation“,u: Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008., str. 53-65. Fredric Jameson, Archeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions, Verso, London-New York, 2005. Peter Osborne, „The postconceptual Condition: Or, the cultural logic of high capitalism today“ i Alexander Alberro i Sabeth Buchmann (ur.), Art After Conceptual Art, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2006. Peter Osborne, „Contemporary Art is Post-conceptual Art“, Public Lecture, Fondazione Antonio Ratti, Villa Sucota, Como, 9. srpnja 2010. Peter Osborne, „The postconceptual condition: Or, the Logic of high capitalism today“, Radical Philosophy, br. 184/2014. (ožujak-travanj), str. 19-27 Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Berlin, 2013. (Tekst iz knjige: Tehnosfera, sv. III: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

October 27, 2024
Ananke ili o prapočelu svega što jest

Ananke ili o prapočelu svega što jest

Najznačajnije filozofijsko djelo u povijesti istodobno je sveza logosa i mythosa, mudrosti i pripovijesti na rubu izmišljanja u slikovnome jeziku. Naime, Platonova Politeia u X. knjizi bavi se s onim mitom o Ananke, najizvornijoj boginji prapočela svega što jest (bitka uopće). U grčkoj mitologiji Ananke je kćer božice Zemlje Geje, koja ju je rodila u tami svemira. Geja je rodila i boga Krona, Vrijeme u kojeg se Ananke zaljubila. Ananke i Kron, iako sestra i brat, vjenčali su se i razdvojili kozmičko jaje iz kojeg su izašla tri elementa – Zemlja, Nebo i More. Kron i Ananke su se udaljili od ostalih bogova i postali upravljači vremena i drugih apstraktnih pojmova. Ananke je otuda zadužena za pokretanje neba. Ujedno je bila i Zeusova ljubavnica, te mu je rodila Mojre (Suđenice) i Adrasteju. Simboličko značenje Ananke povezuje se s pojmovljem kozmologijskoga determinizma: nužnost ili neizbježnost iskonske snage ili moći koja svijet drži u harmoniji i dovodi ga do kaosa i entropije. Vrijeme koje se stoga izvodi iz ove iskonske nužnosti odvija se u vječnoj vrtnji i stalnome kružnom kretanju onoga Istoga (bitak) nadređenoga mnoštvu (bića). Nužnost u izvornome smislu ne možemo misliti drukčije negoli „esencijalistički“, jer pitanje o prvotnome ili začetnome što sve drugo određuje proizlazi iz onoga što nema svoj temelj izvan sebe samoga u posvemašnjoj bezrazložnosti. Riječ “anankē” izvorno se odnosila na izvanjsku ograničavajuću silu, a iz tog je značenja dobila apstraktnije značenje logičke i fizičke nužnosti tijekom predsokratskoga razdoblja. Često se predstavlja kao vrhunska moć kojoj se čak i bogovi moraju povinovati. U Parmenidovoj Alethei, personificirana Anankē jamči da je Bitak nepromjenjiv i nepokretan, i “drži [Bitak] u granicama” (Diels i Kranz 1954, B8.30), dok u Doksi ona drži zvjezdano nebo okovanim. (B11.6). U Empedoklovim spisima, Anankēovo proročište određuje kaznu za one koji počine najveći grijeh krvoprolića (B115.1) Iz svega rečenoga, razvidno je da se ova pra-boginja pojavljuje u grčkoj mitologiji kao sinonim za nemogućnost preokreta sudbine. Uostalom, ono tragično u Grka koje ljudi prihvaćaju kao sudbinu pokoravajući joj se na način koji Nietzsche određuje kao amor fati moguće je jedino pod uvjetom ove kraljevske nužnosti. Drugi pojam koji nastaje iz arhajske nužnosti osobito je bio ključan za Wittgensteina u doba njegova Tractatusa logico-philosophicusa. Riječ je o fakticitetu. U njemu je mislilac logike i matematike kao uvjeta mogućnosti zbiljskoga svijeta vidio pravu mistiku svijeta, a ne u fantastici i opsjenarstvu. Prema neoplatonistima, svijet je oblikovan gotovo savršeno. Kako kaže Proklo u svojem komentaru uz Platonov glasoviti kozmologijski spis Timej, to je “cjelina cjelinâ”, kojoj ništa ne nedostaje. Naravno, fizički svijet je savršen samo prema nekom standardu nižem od onog inteligibilnog svijeta. Ipak, i u sferi osjetilnosti postiže se savršenost koja mu je primjerena. S druge, pak, strane, određene stvari unutar fizičkoga svijeta često su daleko od savršenih. Neoplatonisti su, čini se, imali uistinu navlastito intimno iskustvo ove činjenice: Plotin je imao užasno slab vid, Porfirije je bio podložan napadajima samoubilačke melankolije, a očito je Proklova kuća izgorjela. Fizičke stvari uzrokuju isključivo inteligibilne stvari, koje su savršene, a ipak individualne fizičke stvari ne uspijevaju biti ispunjene ovim višim savršenstvom. Platon stoga podaruje sljedeće objašnjenje ovog stanja stvari u svojem Timeju: “Ovaj uređeni svijet je mješovitog porijekla: on je potomak sveze nužnosti i uma. Um je prevladao (ἄρχοντος) nad nužnošću tako što ju je uvjerio (πείθειν) da usmjeri većinu stvari koje nastaju prema onome što je najbolje (τῶν γιγνοµένων τὰ πλεῖστα ἐπὶ τὸ βέλτιστον ἄ γειν), i rezultat ove podređenosti nužnosti mudrome uvjeravanju (ὑπὸ πειθοῦς ἔµφρονος) bila je početni sklop ovog svemira.” (Timej, 48a1-5) Ananke također obuhvaća komplementarne i međusobno isprepletene sile u grčkome mitu zvane Eros (Ljubav), „slaganje i jedinstvo između dvaju elemenata jednako različitih poput ženskoga i muškoga“, i Eris (Svađa), ‘sukob i nesloga u srcu onoga što je bilo ujedinjeno“ (Jean-Pierre Vernant, The Universe, the Gods, and Mortals: Ancient Greek Myths, Profile Books, London, 2002., str. 13). U Erisu jedinstvo i sklad teži višestrukosti; u Erosu mnogostrukost teži jedinstvu. Oboje su na to “ograničeni” inherentnim odnosom suprotnosti koji je također vidljiv u grčkoj filozofiji u nizu dihotomija Bog/Čovjek, Jedan/Mnogo, Um/Tijelo, Zastoj/Promjena i tako dalje. Koncept pretpostavlja da postoji sukob suprotnosti u srcu svih stvari, ali da su te suprotnosti zauvijek povezane. Vrlo rano pojavljivanje svemira uključivalo je „odvajanje“ tog unutarnjeg sukoba u neovisne, ali međusobno ovisne sile pod utjecajem „Staroga Erosa“, koji se također naziva Phanes (bog koji čini da se stvari pojavljuju) ili Protogenos. Prvo je postojao Kaos, neizdiferencirana i „neprobojna tama u kojoj su sve granice pobrkane“ (Jean-Pierre Vernant, isto, str. 4), a unutar Kaosa pojavila se Geja (Zemlja). Načelo (ženskoga, Geja je stvorila svoju suprotnost, muški načelo ꟷ Uran. Tako su u Geji izvedena njena dva okomita pola vezana za zemlju, planina Olimp i Tartar. Kasnija očitovanja Ananke, Eros i Eris, posebne su sile/moći koje spajaju dva odvojena i suprotna entiteta ili bića kako bi oblikovale treće – a zatim ih ponovno u sebe sjedinila. Postoji i slična napetost između suprotnosti u Platonovoj metafizici u njegovoj uporabi Ananke. Za Platona, um ima sklonost spram tvari, odnosno želju za materijalizacijom u pojavnome svijetu. Unatoč činjenici da je „stvaranje“ u ovom smislu nalik izvornome grijehu u tome što materijalizacija Uma nužno uključuje „Pad’ iz izvornoga stanja savršenstva, ova sklonost spram tvarnoga svijeta označava nužnost koja djeluje na um i kojoj se on ne može oduprijeti. Nužno su, dakle, um i tijelo međusobno ograničeni. Um po svemu sudeći ne može misliti posve slobodno bez vezanosti za nužnost izvornoga fakticiteta nečega što nije u području bića, već bitka samoga, da to kažemo u dosluhu s ranim Heideggerovim postavkama o ontologijskoj razlici u doba njegova temeljnoga djela Bitak i vrijeme (Sein und Zeita). Istinsko porijeklo Uma, dakle, potječe iz ove vezanosti uz nužnost izvornoga nastajanja bitka kao takvoga. Pritom valja odlučno lučiti između nastajanja i proizvođenja stvari (poiesis) i stvaranja svijeta (genesis). Ta razlika grčkoga i kršćanskoga pojma za ono što označava pojam kojim se razgraničavaju vječnost i beskonačnost, istodobno je razlika između izvornoga i vulgarnoga pojma vremena. Izvorno je vrijeme vječna vrtnja u krugu kozmičko-prirodnih sila/moći i stoga mogu postojati različite epohe vladavine koje um određuje prema načinu kazivanja smisla bitka (mit, religija, umjetnost, filozofija, znanost). Izvedeno vrijeme, ono koje otpočinje idejom stvaranja svijeta i nužno pretpostavlja ono što od sv. Augustina lučimo kao onostrano i ovostrano, kružno i pravocrtno vrijeme, jest djelo Boga koji jedino može stvarati, a čovjek samo oponašati njegovo veličajno djelo (creatio ex nihilo). U Platonovu Timeju (47e i dalje), lik „Sokrat“ objašnjava uvelike da iako je božanski um (Logos) glavni arhitekt svemira, Ananke je njegov „pogrešni uzrok“: ‘Jer ovaj svijet je nastao iz mješavine i spoja Ananke i logosa’ (47e; usp. 68e-69). Drugim riječima, zbog Ananke se filozof penje Diotiminim stubištem. A pojedinačna duša (psyche), ili um (nous) je ono što premošćuje vertikalni jaz između čovjeka i boga, ili fenomena i noumena, (govoreći kantovski) i koja omogućuje uspinjanje uz stepenice. U raznim odlomcima Timeja tijelo je eksplicitno opisano kao zatočeništvo duše (a to je pojam s vrlo dugim rokom trajanja u zapadnjačkoj metafizici). Idealan filozofski život jest otuda onaj u kojem se božanska iskra čuva što je više moguće tako da se duša penje uza stube i ostaje tamo, poput boga, bez potrebe da se ponovno reinkarnira u tjelesno stanje. Na taj način, duša može pobjeći iz okova Ananke u vremensko-prostornome zatočenju tijela (Fedon, 67c-d). Postavimo, naposljetku, ono pitanje koje nas suvremene, posve začarane tehnoznanstvenom vizualizacijom svemira i dosezima astrofizike i kozmologije, očigledno ne napušta čak i kad unaprijed „vjerujemo“ u ono što nam kazuje drugi pojam termodinamike, naime entropija, o nužnoj toplotnoj smrti Sunca za približno 5-6 milijardi godina i svih njegovih galaksija. Pitanje glasi: jesu li Grci, navlastito Platon u njegovu Timeju, već navijestili konačan kraj svijeta prije židovsko-kršćanske eshatologije i apokalipse? Kod mnogih starih Grka, uključujući filozofe Platona i Aristotela, svijet nije nikad nestao, već je cikličan u svojim najdubljim metafizičkim mogućnostima, a Platon je vjerovao da će se preživjeli uvijek obnoviti nakon katastrofe. Pojam katastrofe nije ništa drugo negoli nužnost prirodnih ciklusa koje valja misliti kao svezu Ananke i grčkih bogova proizvođenja/razaranja. Mnogi stoici vjerovali su u Ekpirozu, periodično uništenje kozmosa – svakih 36 000 godina, prema Platonu – prije nego što novi ciklus ponovno započne. Kad imamo to u vidu, postaje zacijelo razvidnije zašto je pozitivistički scijentifizam modernoga doba krajnje dogmatski pogrešno razmatranje uloge i zadaće mita i mitske svijesti, ne samo u Grka, već i u drugih velikih povijesnih naroda staroga svijeta. Ni najnovija dostignuća u teorijskoj fizici nisu „apsolutni događaj“ razotkrića neke tzv. objektivne vječne istine u koju nužno moramo „vjerovati“. Uvijek postoje dvojbe i odstupanja od vodeće paradigme u znanstvenoj teoriji. Kraj svijeta kao što vidimo nikad nije ništa jednoznačno, baš kao ni shvaćanje vremena. Ono što je „danas“ postalo obvezujuće u suvremenoj znanosti jest promišljanje sveze između nužnosti kao slučaja i slučaja kao nužnosti, koju ponajbolje karakterizira pojam kontingencije. Kao da u njoj osim preokrenutog pojma nužnosti ili predeterminiranosti događanja u svemiru postoji i mogućnost odstupanja ili varijacije, aberacije. Slučaj u sebi obuhvaća neku anti-mitsku i drukčiju Ananke koja sada možda ima više mogućnosti onoga što bi Gilles Deleuze nazvao „virtualnom aktualizacijom“. A to ne dolazi iz nje same, iz onog prapočela svega što jest, već iz biti tehnosfere kao ireverzibilne singularnosti čija nužnost potječe iz kontingencije, a ne iz božanske vječne vezanosti uz bezrazložnost samoga proizvođenja svijeta kao takvoga. Ideja spasa nije iščezla. Ona je razmještena i premještena u srce tehno-mito-auto-poiesisa koji nadilazi granice bića i pretpostavlja novu nužnost bitka polazeći od procesa kontingentnih metamorfoza „umjetnoga života“. Eto, ako je Platon u X. knjizi Politeiae kazivao o Ananke kao i u Timeju, nema razloga da suvremeno shvaćanje „kraja svijeta“ ne promislimo iz posve drukčijeg pojma nužnosti negoli što se to metafizički podaruje iz povijesti u kojem je mit bio više od svake moguće religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. U Grka ni „kraj“ a ni „svijet“ nisu samorazumljivo određeni iz linearnosti vremena kao što smo to mi naslijedili od sv. Augustina i srednjovjekovne ontologije. Zato svaka apokaliptička „velika priča“ o „kraju svijeta“ ponajprije mora raščistiti razliku između pojmova „katastrofe“ i „apokalipse“, a tek onda kazivati o nečemu što nužno i neizbježno pripada ideji konačnosti epoha u povijesti vremena.

October 26, 2024
Iskustvo okrutnoga sna

Iskustvo okrutnoga sna

Sve počinje i završava s poezijom. Uostalom, poiesis na grčkome spaja ideju proizvođenja novoga ili pojavljivanje stvari u svijetu s govorenjem samoga jezika u formi svečane pjesme ili tužaljke o tom istom svijetu nastalom ljudskom željom za ljepotom i skladom. Nitko ne stvara novo, osim onog Cioranova „okrutnoga demijurga“, kao sklop ružnoga i nesuvisloga, iz mržnje spram svijeta. No, problem nastaje kad poezija u bitnome smislu više ne može pjevati o svijetu kao takvome jer je njegova svjetovnost (božansko-prirodno-ljudsko) iščezla u praznini svega što jest ili se naselila negdje izvan ovoga svijeta, u prostore tame i crnih rupa iz kojih ništa više ne može izaći van, na danju svjetlost. Kad poezija više ne opjevava „svoj“ svijet, a to zapravo ne čini još od Paula Celana i njegovih eksperimentalnih vježbi pronalaženja riječi koje odgovaraju fundamentalnome iskustvu nihilizma poput ništine, nigdine i ništavljenja, što joj još drugo preostaje negoli da u svojem konstruiranome prostoru-vremenu teksta ponavlja već opjevano i već viđeno, ali svagda „novo“, jezikom koji suvremenicima otvara „njuh“ i „sluh“ za ono što Michel Houellebecq u pjesmi „Priroda“, i to na njezinu kraju, naziva okrutnim snom. I doista, nije li samorazumljivo da se protiv sveopće nametnute eko-svijesti koja nalikuje više pseudo-religioznoj utjehi negoli obratu u biti rasprirodnjena korporacijskoga kapitalizma s njegovim novi mantrama o „zelenoj tranziciji“ čak i poezija individualnoga revolta ne razotkriva drukčije negoli svojevrsnom ljekovitom mizantropijom? Očito je da ona uključuje i negiranje stvaralačkih moći prirode koju od romantizma do danas forsiraju uvijek oni koji osvajaju svoju pustu zemlju. Evo, ovako pjesnik-književnik znamenitih romana Elementarne čestice, Platforma, Serotonin, uništiti, u pjesmi naslova „Priroda“ odmah s početka bez pardona „pjeva“. „Ne zavidim pompoznim budalama Koji su ushićeni pred jazbinama kakvog kunića Jer priroda je ružna, dosadna i neprijateljska; Ona ljudima ne može prenijeti nikakvu poruku. Slatko je za volanom moćnog Mercedesa, Prolaziti kroz samotna i veličanstvena mjesta; Lagano upravljajući mjenjačem Vladamo brežuljcima, rijekama i stvarima.“ Nije ovo tekst u kojem ću valjda hermeneutički tražiti u Houellebecqovim stihovima iz Sabranih pjesama neku „suštu“ istinu tzv. našeg vremena. Ma, toga je ionako preko glave u raznim ogledima i osvrtima na njegova djela, pišu li ih loši kritičari ili još nedostojniji apologeti koji još uvijek vjeruju u intencionalnost poezije koja mora kao i roman o nečemu kazivati, iako je odavno postalo besmisleno opetovati Novalisa, Ungarettija, Kavafisa, Pessou u drugome kontekstu kao što je još gore pisati romane na temu obiteljskih kronika male povijesti raspada sebstva u zrcalu zatvorenih društava permisivnoga Zapada. Čitajući „Prirodu“ pred sobom imamo rastvoreni prostor teksta u kojem Francuzi, da baš oni, još od Descartesa do Sartrea i dalje, uzdižu na prijestolje filozofije i književnosti kult Razuma. Ovaj se dualizam usudno ucjepljuje u modernu francusku kulturu. Za razliku od njemačke romantike koja je svoju mitopoetsku začaranost Grcima pronašla u obogotvorenju uzvišenosti prirode i zavičajne topologije naroda „pjesnika i mislilaca“ (Natur und Heimat), francuski je romantizam bio u znaku Aloysius Bertrandova „Gašpara Noćnika“ i usmjerenosti u lutalačku sudbinu razotkrića „orijentalizma“ s mističnim svjetovima Drugoga. Priroda se nužno pojavljuje otuda kao ono tuđinsko i nepoznato. Zato nije začudno zašto su svi njemački filozofi i pjesnici i u doba konzervativne revolucije 1920ih okrenuti pastoralnome imaginariju poput Hölderlina i Heideggera, dok Francuzi označavaju u književnome i političkome smislu autentični okret urbanosti moderne od Baudelairea do pariških egzistencijalista. Nema tu nikakve mistifikacije. Houellebecq je samo radikalno-cinični, nihilistički nastavljač ove francuske „avangardne dekadencije“ koja se spram svake idolatrije Velike Prirode i njezinih mitova eko-obnove odnosi s prezirom. Zaboravih ipak napomenuti još i ovo, možda i presudno za samu stvar njegove pjesme „Priroda“. Ali, prvo ću navesti dvije zadnje strofe ove moćne anti-poeme iz koje nas promatra Autor iza retrovizora njegova „Mercedesa“ dok lagano luta labirintom kamenih prijevoja provansalskih drevnih gradića. „Izađemo li iz automobila započinju muke. Posrćemo usred odvratne zbrke U jednom gnusnom svijetu lišenom smisla, Sazdanom od kamenja i trnja, muha i zmija. Žalimo za parkiralištima i benzinskim parama, Za vedrim i slatkim sjajem niklanih šankova; Suviše je kasno. Suviše je hladno. Smrkava se. Šuma vas povlači u svoj okrutni san.“ (str. 131) Nikad ne smijemo zaboraviti da Hegel u Fenomenologiji duha iskazuje najvažniju postavku uopće novovjekovne metafizike. Ona glasi: priroda nije više ono o-sebi ili neposrednost otvaranja organskoga života, već rezultat prirodno-tehničkih znanosti. Eto, kad čitamo Houellebecqov anti-naturalistički „manifest“ u ovoj pjesmi onda smo zbliženi s njegovim mrzovoljnim iskazima samo zato što znamo da nikakvog povratka prirodi u suvremenome svijetu nema i neće ga ni biti osim ekscesa ekscentrika i „luzera“ i mogućih katastrofa u velegradskome kaosu. Pjevati o „prirodi“ danas znači biti vikendaški romantičar ili eko-fundamentalist, koje Houellebecq u apokaliptičkome romanu uništiti nemilice izruguje kao ideologiju „zelenoga terora“ ili deep-ecology Johna Zerzana. No, zacijelo je razvidno kako Houllebecqova poezija nije nimalo izvan njegovih temeljnih preokupacija razvijenih u romanima poput Širenja područje borbe i Karte, teritorija. Ako ovdje stavimo u niz glavne pojmove posthistorije poput depresije, narcizma, cinizma, apsurda, očajničkoga traganja za ljubavlju koja ima još jedina moć iskupljenja u ovom obesmišljenome carstvu praznine kognitivnoga kapitalizma, nalazimo se u zatvorenome krugu kreativnoga ponavljanja onog što Baudrillard naziva simulakrumom. Nazivi pjesama poput „Pukotine“, „Pretvaranja, nadzora“, „Tjedni u kalendaru, zidovi“ upućuju na novu artikulaciju ideje bezuvjetne samotnosti u mreži prazne intersubjektivnosti. Zato sve Houellebecqove pjesme nisu pjesme „o“ nečemu što dolazi kao nenadani događaj nepoznatoga svijeta, već su pjesme koje su britka i suverena dijagnoza stanja kaosa i entropije ovog svijeta u kojem se život zbiva unutar sklopova moći, unutar korporacija, nebodera, lutalačkih odlazaka izvan gradova, sabiranja vlastitih duševnih krhotina, unutar četiri zida i žudnje za tijelom Drugoga bez ograda i zazora. Uostalom, ritam i novi spleen iz kojeg raste ono čudovišno u čovjeku pokazuje nam ono najvažnije: Houellebecq je vrhunski majstor proizvođenja bizarno-ekscentričnih asocijacija u tekstu s težnjom da iskaz ostane poput „sedmoga pečata“. Evo dokaza. U poemi „Život, jadni život“ slušamo bolno odvijanje prizora u kojima se starost, agonija i smrt preobražavaju u hibridna stanja egzistencije kad „ulijeću krvave zvijezde“ i „Noć se vere uz mene kao nečista zvijer“. (str. 125) Od prve do zadnje stranice njegovih Sabranih pjesama susrećemo se s analitičkim psihogramom jedne post-epohe ogrezle u pohlepi i ravnodušnosti već uvijek proigranoga življenja. Putovanja uokolo mrtvih gradova povijesti i povratak u svoju ljušturu od snova ꟷ sve su to tragovi diseminacije jedne beskrajne žudnje za užitkom u trajanju bez cilja. Ipak, ono što Houellebecqa razlikuje od recimo Camusa i njegove egzistencijalne avanture prevladavanja apsurda života nije vjera u književnost kao sublimno ozbiljenje stvaralačke moći. Pisati više ne znači biti izvan destrukcije i dekonstrukcije teksta. Sve je u otvorenosti temeljnih ideja koje nasljeđujemo još od romantike i dekadencije, ponajprije od Houellebecqova omiljenoga pisca Jorisa-Karla Huysmannsa, a to su posvemašnja posvećenost jeziku koji ogoljuje stvarnost do srži i nadilaženje razlike života i umjetnosti polazeći od stvaranja sebe samoga kao čiste kontingencije mišljenja i kazivanja. Pjesnik nije više ni bard, niti poeta ductus koji živi od vlastita (ne)znanja i kula od citata. On se rađa u placenti od krvi i bijesa, prožet onim „iskustvom okrutnoga sna“ u svakom trenutku svojeg neminovnoga poraza. U poemi „Mogući kraj puta“ čitamo ove stihove koji ostaju u pamćenju kao titraj disonantnih platformi od struna. „Kao i trava, star sam i veoma suvremen, Proljeće me ispunjava kukcima i iluzijama Proživio sam, kao i one, izmučen i spokojan, Posljednje godine jedne civilizacije. (…) Ljudi odlaze, ljudi se rastaju Žele živjeti prebrzo Osjećam se starim, tijelo mi je teško, Ničega nema osim ljubavi.“ (str. 155 i 159) Zar stvarno baš ničega? Poezija je rođena kao i filozofija iz najdubljega bezdana svijeta i ondje se vraća na kraju svojega puta. Još imamo vremena za jedan Hamletov ꟷ out of joint, zar ne?

October 25, 2024
Što stoji „iza“ glazbe?

Što stoji „iza“ glazbe?

Što stoji ‘iza’ glazbe? Na ovo pitanje nakon iskustva neoavangarde s Johnom Cageom zacijelo da odgovor neće biti kako stoji Bog ili neka onostrana snaga koja podaruje smisao i svrhovitost svakom glazbenome djelu od iskona do suvremenosti. Naime, u jednome predavanju sam Cage je ustvrdio da umjesto glazbe imamo društvene odnose i težnju za življenjem u onakvom modelu društva koji odgovara našem shvaćanju glazbe. (David Revill, The Roaring Silence: John Cage, a life, Bloomsbury, London, 1992., str. 243.) Iako ovo ‘zvuči’ kao onaj drevni Konfucijev iskaz da je država onoliko loša koliko je loša glazba koja se u njoj svira, stvari stoje drukčije. Ne treba nas uopće zanimati ni država ni glazba, već kako uopće dolazi do toga da se tzv. društveni odnosi i apologija društvene jednakosti pojavljuje u drugoj polovini 20. stoljeća kao nadomjestak za tzv. referencijalni okvir koji je glazbi povijesno-epohalno u različitim, ali srodnim simboličkim formama, određivao njezine pojavne granice i cilj muziciranja. Naravno, budući da je glazba najuzvišeniji metafizički lik u kojem se umjetnost pojavljuje, onda je posve jasno da je sve do kraja 19. stoljeća, baš kao i u slikarstvu i arhitekturi, ono ‘iza’ bilo određeno iz razumijevanja božanskoga, svetog, mesijanskog, mističnog, misterioznog. Pitati što slušamo kad slušamo Händelove oratorije ili Bachove fuge znači isto što i pitati što vidimo na slici Mantegne koja tematizira oplakivanje Kristove smrti na križu. Samorazumljivo je da se stoga u doba kibernetike, informela i performativne umjetnosti 1960ih godina u središte više ne postavlja ljepota i uzvišenost tzv. božanske muzike čistih sfera i apsolutne harmonije. Umjesto ionako usmrćenoga Boga nakon Nietzschea u decentrirano središte glazbene reprodukcije dolazi upravo najradikalniji neoavangardni način kojim se bit glazbe zapravo rekontekstualizira, odnosno profanizira do mjere svojevrsne utopije ili revolucije društvenoga bitka čovjeka. Tzv. socijalna participacija u umjetnosti i arhitekturi postala je toliko uobičajena, da je govor o banalnosti, trivijalnosti i običnosti glazbe kakvu John Cage ima u vidu ništa drugo negoli eksperimentiranje s ništavilom. Uostalom, što je drugo činio sam Cage sa svojim glazbenim performativima, aleatorikom i drugim sredstvima ‘instaliranja’ tišine u prostoru izvedbe, ili je, pak, prije radikalne mahnitosti rock-skupine Who i njihove ritualne destrukcije instrumenata na sceni dovodio publiku do straha neće li u svojem nastupu demolirati i taj jedan-jedini skupocjeni Steinway, kao u Zagrebu na Bijenalu o čemu je otmjenim ironičnim stilom pisao hrvatski književnik, anglist i prevoditelj Antun Šoljan. No, što je to društvena participacija drugo negoli nadomjesna mesijanska utopija koja kroz glazbu otvara prostor dolaska Novoga. Nemojmo misliti da je ono što je činio u vizualnoj umjetnosti neoavangarde njemački ‘šaman’ Joseph Beuys nešto drukčije od glazbenih ‘reformatora’ aleatorike i informela. Kao što je poznato, 1972. godine na predavanju, a zapravo velikome performativnome događaju u sportskoj dvorani u Essenu, Beuys je na pitanje zdvojnog studenta povijesti umjetnosti i filozofije zašto neprestano govori o Bogu, a ne o umjetnosti, odgovorio: Bog je umjetnost. Ipak, vratimo ‘narativ’ o Bogu, revoluciji, utopiji i mesijanstvu glazbe u 20. stoljeću u okrilje jednog mišljenja o filozofiji muzike koje se čini da je ‘danas’ gotovo ostalo zaboravljeno, to jest još i gore, kao da o osnovnim postavkama ovog Musik-Messianismusa nitko više osim rijetkih povjesničara estetike i filozofije muzike išta zna. A samo prije nešto više od tridesetak godina o autoru uz kojeg se opravdano povezuju svi ovi religiozno-revolucionarni i utopijsko-mesijanski izrazi Novoga i Nade bilo je neprestano govora ne samo u tzv. suvremenoj marksističkoj misli, već i u diskursu kulture i umjetnosti općenito. Njegovu je misaonu hermetičnost 1990-ih godina nakon kraja komunizma u potpunosti nadomjestilo ponovno otkriće spisa Waltera Benjamina, a nastojanje oko drukčijeg uvida u mesijanski određenu nadolazeću budućnost autoritativno je pripalo francuskim ‘postmodernistima’ etičko-političkoga obrata kao što su to Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida. Jasno je, dakle, da je riječ o Ernstu Blochu, filozofu koji nije pripadao Frankfurtskoj školi, pa je njegovo mišljenje nakon 2. svjetskoga rata na začudan način bilo istodobno nekritički slavljeno kao alternativa dogmatskome marksizmu i od 1989. godine nadalje čitav taj utopistički silni zanos s komunizmom kao realizacijom mesijanskoga događaja, ali shvaćenog ne politički kao danas u dijalektičkome materijalizmu Alaina Badioua, već estetički i poetološki gotovo mistično, kao da se srušio nepovratno u bezdan. Usput, u 68. bilješci teksta ‘Rad i bog’ Sutlićeve Prakse rada kao znanstvene povijesti u kojoj se raspravlja o nemogućnosti ‘marksističke filozofije prirode’ polazeći od mitologike, autor spominje kako je Habermas nazvao Blocha ‘marksističkim Schellingom’. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, Globus, Zagreb, 1987., drugo, prošireno i popravljeno izd., str. 155) No, ovdje se ne bavimo Blochovim ontologijskim mišljenjem tzv. principa nade, ( Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1985.) već njegovim ranim djelom i nedvojbeno najmisaonijim uopće u kojemu je razvio navlastitu filozofiju muzike. Već sam naziv djela je ‘simptomatski’ i ‘programatski’ za razumijevanje odnosa teologije i filozofije, mesijanstva i revolucije na tragovima ne samo Marxa, već i svih milenarističkih pokreta u srednjem vijeku s jasnim društvenim ciljem stvaranja apsolutne slobode za čovječanstvo kao što je to bio pokret Thomasa Münzera, pa sve do socijal-utopista 19. stoljeća, te anarhista i anarhosindikalista. No, prije negoli izložimo njegovu analizu filozofije muzike, potrebno je ipak ukratko iznijeti neke njegove temeljne postavke za razumijevanje onog što stoji ‘iza’ glazbe. Prvo, za Blocha je nada pokretačka žudnja poboljšanja ljudskih životnih odnosa, a ne puko kršćansko očekivanje spasonosnoga iz nadolazeće budućnosti. Čovjek kao biće prakse živi neprestano u stanju još-ne-svijesti, a to se očituje u fenomenu sanjarenja s očekivanjem promjene stvarnoga stanja. Naravno, ovaj utopijski horizont budućnosti nije promišljen iz destrukcije tradicionalne ontologije kao što je to učinio Heidegger u Bitku i vremenu iz 1927. godine. Bloch ‘antropologizira’ Marxa i pojam čovječnosti čovjeka shvaća iz sinkretičkoga mišljenja židovske i kršćanske teologije bez institucionalne instrumentalnosti religije u službi ovostranoj moći kapitalizma. Čovjek je, dakle, biće čije dostojanstvo prethodi padu u otuđenje i postvarenje u povijesti, a besklasno društvo pojavljuje se kao pretpostavka za posvemašnje humaniziranje životnih odnosa u svijetu. Za njega je ideja ‘Heimata’, upet suprotno od Heideggera, ne povratak u iskonsku zavičajnost smisla bitka iz nadolazeće budućnosti, već na Marxovu tragu uspostavljena zajednica kao ‘carstvo slobode’ u kojoj ljudi rade samo zato da bi smisleno i sretno živjeli, a ne žive da bi tegobno radili. U tom smislu Bloch preispituje brojne primjere tzv. društvenih utopija s težnjom da čovjeku otvore mogućnost mišljenja i življenja u zajednici po mjeri njegove istinske biti koja se očituje u zajedništvu s Drugima. No, utopija nije puko snatrenje o svijetloj budućnosti. Umjesto toga, ona se u radu kao i u onome što pripada umjetnostima, arhitekturi i religiji kao i tehnologiji neprestano realizira, jer inače ne bismo mogli govoriti o ‘napretku’ i ‘razvitku’ ljudske civilizacije. Zbog toga pojam nade postaje korelativ utopiji, iako valja kazati da Bloch pojam nade misli izvan tradicionalno shvaćene kršćanske usmjerenosti u nadolazeću budućnost kao ispunjenje kraljevstva Božjega. Znamo da je Bloch nakon 1945. godine predavao u dogmatskome okružju najtvrdokornijeg uporišta ‘dijalektičkoga materijalizma’, naime u DDR-u na Sveučilištu u Leipzigu, Bachovu gradu. Nakon knjige Princip nade proglašen je revizionistom u marksizmu i prisilno je umirovljen. Što se u 21. stoljeću više sam pojam utopije banalizirao i postao pukim pseudo-ljevičarskim ‘brandom’ u borbi protiv sveprodiruće distopije suvremenoga kapitalizma i svijeta svekolika raščovječenja, ne bih rekao da ponovno dolazi tzv. Blochovo vrijeme u mišljenju, jer je i prije njegov način uvida u filozofiju bio u najmanju ruku ‘nesuvremen’ i često odveć hermetično ‘mističan’, a u tumačenju Hegela posve dogmatski, dok se u razumijevanju Marxa nalazio u blizini s Lukácsem i praxis-filozofijom što znači da nije dospio do uvida u to da je suvremenost u znaku vladavine totalne znanstveno-tehnološke racionalnosti i neutraliziranja i suspendiranja ideje ‘revolucije’, to će se njegov ‘duh utopije’ vraćati kao neka vrsta nostalgije za izgubljenim apsolutom, da parafraziramo naslov jedne knjige eseja Georga Steinera. No, najvažniji razlog njegove moguće re-aktualizacije ne leži ni u kakvoj ontologiji, političkoj filozofiji i etici, već u estetici odnosno filozofiji muzike. Što je za Blocha ključno u razumijevanju glazbe? Očigledno to da je glazba sveza svrhovitosti ljudskoga bitka i njegove usmjerenosti u ono što pripada ekstazi vremenitosti budućnosti kao još-ne. Glazba, paradoksalno, u ontologijskome smislu ne prikazuje i ne predstavlja ono što jest, dakle bitak, u njegovoj postojanosti i trajnosti u smislu naturalizirane društvene ovjekovječenosti. Umjesto tog ‘pasivnoga’ ontologizma, smisao je glazbe u ozbiljenju autentične čovječnosti koja nije negdje već iskonski postojala kao takva, iako je grčki polis prvotni topos iskonske glazbe kao mita i religije politeizma. Ona dolazi iz budućnosti kao Heimat, pa stoga nije nimalo začudno što Bloch u Duhu utopije navodi riječi Nietzschea kako čežnja za zavičajem koju stvara glazba ne dolazi kao čežnja za prošlošću, već za budućnošću. (Ernst Bloch, Geist der Utopie, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2018) Budući da su za Blocha sve umjetnosti, a nadasve muzika, forme objave ili otkrivenja, onda postaje bjelodano da ovaj mesijanski židovski sklop ideje pravednosti i istine nosi sav patos mišljenja kako život nikad nije svediv na carstvo nužnosti, već je carstvo slobode uvjet mogućnosti i cilj njegove težnje za Novim. U knjizi se razmatra ideja filozofije muzike polazeći od onog što Bloch naziva Mitwissenheit, a to bismo mogli prevesti kao su-znanje ili zajedničko znanje koje uvijek djeluje unutar nekog društva i vodi to društvo do konačnoga cilja ljudske utopije. Budući da glazba ima moć pred-sjaja (das Vor-Schein) onog nadolazećega u sadašnjosti, ona omogućuje da se na tragovima budućeg otčitava naša zajednička prošlost koja pada u područje totalne moći iskupljenja. Sve to možemo naći i u fragmentima Benjaminovih tekstova početkom 1920-ih godina o mesijanstvu i kraju povijesti. Pritom je jasno da je ne samo čitao Blochov Duh utopije koji se pojavio 1918. godine, nego i da je u dijalogu s utopijskim zanosom njegova autora inkorporirao neke njegove postavke kao i one iz knjige Franza Rosenzweiga Zvijezda iskupljenja (Stern der Erlösung) iz 1921. godine. (Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018.) Kad analizira Beethovenove posljednje kvartete, onda Bloch dolazi do ključne postavke kako je upravo fragmentarnost bit njegove muzike. Paradoks je u tome što ʺdovršenost sama…tako duboko skrivena u apsolutu, postaje fragmentomʺ. (Ernst Bloch, Geist der Utopie, str. 220.) Zašto je tome tako? Iz jednostavnoga razloga što su fragmenti u svojoj nedovršenosti ono što za razliku od Derridina koncepta ne uključuje dekonstrukciju značenja, već sklop svojevrsnog eshatologijskoga kaleidoskopa. Na taj način filozofija muzike nije tek jedna od estetika koja se bavi umjetnostima, poput, primjerice, estetike književnosti ili estetike slikovnih umjetnosti. Njezina je navlastitost da u sebi obuhvaća ono što Bloch hegelovski naziva načelom-svijeta (Weltprinzip). Tonovi glazbe su nadilaženje onog što je u zbilji vidljivo i ograničeno iskustvom vremena. Zbog toga se u njima nalazi element posvemašnje neodređenosti. U razlici spram boja koje čine bit slike i koje su postojane u svojim preobrazbama, tonovi ne označavaju ništa fiksno i nepromjenljivo. Iz njih proizlazi mogućnost nečeg što duboko u ljudskoj biti upućuje na putovanje subjekta kao Sebstva od stanja nesvjesnoga do mesijanskoga toposa Heimata. Pogledajmo ovaj luk. Ono što pripada sferi duhovne supstancije, to se zahvaljujući glazbi još više produhovljuje, ali ne u instrumentalnome smislu. Glazba je samosvrhovitost ljudskoga bitka i kao pred-sjaj budućeg stanja svijeta ima u sebi mogućnost realizacije ʺumjetnosti budućeg kraljevstvaʺ. (Ernst Bloch, Geist der Utopie str. 141.) Ono što nas posebno ovdje zanima jest Blochov pojam principa. Uz princip nade, ono što označava princip svijeta odnosi se na glazbu koja nije mimesis, već ponovno nastajanje svijeta u drugoj formi egzistencije. I zato u analizi Bacha, Mozarta i Beethovena, muzika nužno ima moć nadilaženja granica u vremenu kao prolaznosti onog sada. Nije riječ o ovjekovječenju sretnoga trenutka, kairosa, već o ponavljanju glazbenih fraza, onog što u nekoj sonati ili klavirskome koncertu raskida s linearnošću kompozicije i sve se vraća na ishodište kao u vječnome vraćanju jednakoga samo zato da bi u finalnoj furioznosti kao u Beethovenoj IX. simfoniji glazba postala govor apsolutnoga duha, ali ne tako da bi time Bog progovorio kroz ‘glazbu sfera’, nego tako da bi se metafizički sve sintetiziralo promjenom života kao takvog. Na kraju, dakle, glazbene kompozicije nije kraj u smislu metafizičke linearnosti. Ne, muzika je totalitet u fragmentima i od kraja otpočinje proces sjećanja koji uzdiže ljudsku osjetilnost s njegovom moći slušanja zvukova-tonova-melodije u ono bezgranično i ono uzvišeno. Najznačajnije mjesto Blochove filozofije muzike proizlazi ponajprije otuda što on, a to se naizgled ne očekuje, za razliku od Adorna ne vidi u glazbi uvijek neku društveno-ekonomsku i progresivnu crtu osvajanja prostora estetičke negacije otuđenoga i postvarenog svijeta. Otuda ona briljantna formulacija koja zaslužuje svaki moj respekt, unatoč tome što u Blochovu mišljenju nikad nisam pronalazio bitnu točku duhovne orijentacije. Naime, u Duhu utopije kad glazbu analizira kao neku vrstu sažetka senzibiliteta, ali ne i duha epohe, on tvrdi kako ʺveliki pojedinci postaju kategorijeʺ. (Ernst Bloch, Geist der Utopie, str. 42.) To znači da su Bach, Mozart i Beethoven kategorije. Kakav je odnos između prinicipa svijeta i pojedinaca kao kategorija? Nije to romantična estetika genija. Umjesto toga, susrećemo se s nečim što povezuje sve mogućnosti utopijskoga mišljenja izvan jezika i slike, jer glazba predstavlja ono što pripada povijesti svijeta kao iskupljenju. Evo, sada vidimo bitnu razliku između klasične grčke estetike koja je s Aristotelovim pojmom katarze u okviru dramskoga kazališta i izvedbe tragedija označavala uvijek postojanost ljudske ukorijenjenosti u prostor zavičajnoga obitavališta kao što je polis. Riječ koja drži zajednicu svetom i neraskidivom je sloboda utemeljenja u tragičnome susretu ljudi i bogova u prošlosti koja postaje vječna sadašnjost. Taj susret omogućuje u izvedbi drame dva temeljna osjećaja u gledanju tragedija ‒ strah i suosjećanje. Etička dimenzija prevladavanja zbiljskoga svijeta u jeziku Sofoklove Antigone svagda ostaje vezana uz sveto tlo zajednice, grčki polis. No, židovska eshatologija i mesijanstvo ne može biti više ograničena prostorom-vremenom izvornosti zajednice kao trajne prisutnosti, grčki parousia. Razaranje države, uništenje Hrama i progon naroda u sukcesivnim valovima Holokausta tijekom povijesti dovodi do toga da je od riječi i slike živo samo sjećanje na ono što je nepovratno izgubljeno, a ono što jedino omogućuje stvaranje Novuma i Heimata proizlazi iz kraljevstva Božjeg u budućnosti i to ne više kao postojane i ukorijenjene Riječi, već kao glazbe koja predstavlja simoličku i stvarnu realizaciju eshatologijske vizije povijesti nakon njezina kraja. Umjesto slobode i jednakosti koja je bila u temelju grčkoga iskustva umjetnosti, pa tako i duha glazbe koji je mladi Nietzsche prepoznao kao bit tragedije, u Blochovu je shvaćanju muzike ono što zamjenjuje pojam katarze temeljna riječ-pojam teologije kao teleologije dolaska Mesije u svijet ‒ iskupljenje (Erlösung). No, nije ovdje posrijedi nikakva redukcija na židovsko mesijanstvo kad se umjesto proroka i genija umjetnosti najveća imena austrijsko-njemačke muzike poput Bacha, Mozarta i Beethovena smatraju kategorijama. Mogli bismo okrenuti poredak ontologijskih pojmova i sada postaviti stvari ovako. Muzika nije nikakav mimesis i reprezentacija, nikakva estetsko-etička katarza s drugim sredstvima društvene artikulacije Moći, nego ono što pripada ‘fragmentarnome apsolutu’ ‒ događaj mesijanskoga iskupljenja. Pa, pogledajmo najvažnija djela Bacha koja to potvrđuju, potom Mozartovu operu Requiem s onom tragičnom misom koju zbog smrti nije uspio dovršiti, te Beethovenovu operu Fidelio izvedenu u Beču u dramatičnim okolnostima jer je na premijeri 20. studenoga 1805. godine bilo poluprazno gledalište zbog toga što su Napoleonove trupe bile tik pred Bečom. Ništa od svega toga ne pripada mirnoj kontemplaciji i spekulaciji. Posve suprotno, suočavamo se s totalnom dramom iskupljenja od zbiljske tragedije bitka. Kategorije glazbenih performativa velikih kompozitora klasične epohe predstavljaju stoga istinski princip svijeta kao nastajanja Novoga i kao velike drame iskupljenja čovječanstva. Glazba se ne obraća partikularnome mnoštvu, već smjera na kozmopolitskoga građanina koji nije ovdje i sada stvarno prisutan. Njegovo je mjesto u nadolazećoj budućnosti, u utopijskome Heimatu realizirane umjetnosti i zato je njezina posljednja tajna onkraj zapalosti u društvo, politiku, etiku. Za Blochovu filozofiju muzike nitko nema većeg autoriteta i kategorijalne singularnosti od Beethovena. Zato je njegov slučaj razračunavanja s apsolutom s pomoću fragmenata, s pomoću veličanstvenih sonata i monumentalnih simfonija, paradigmatski slučaj mišljenja u tonalitetu svjetskoga duha koji za razliku od Hegelove teodiceje pretpostavlja težnju za iskupljenjem i samilošću. Duh utopije jest utopija svjetskoga duha u njegovoj glazbenoj drami metafizičkoga putovanja od Vor-Scheina do Heimata. Život je događaj ovog kategorijalnog obrata u samoj biti metafizike koji zahtijeva smrt, ludilo i gubitak orijentacije u osjetilnome svijetu. Sve veliko prolazi kroz žrtvenik povijesti i u svojem posljednjem trenutku kairosa kao apokalipse ostaje u bezgraničnosti glazbe zauvijek. I kažimo to kao zaključnu riječ Blochovim nazivom njegove jedne od meni najlucidnijih knjiga: glazba je experimentum mundi!

October 24, 2024
Epoha sokratskih sjena: Euripid

Epoha sokratskih sjena: Euripid

U ogledu „Teror kao tragedija (Euripid ili o biti suvremene umjetnosti)“, objavljenom na ovom blogu Kaos 26. travnja 2024. spomenuo sam već da sam svu svoju usmjerenost u promišljanje grčke tragedije još od gimnazijskih dana poklonio čitanju Euripidovih drama. Nije to bilo stoga što bih ga uistinu smatrao „boljim“ dramatičarem od Eshila i Sofokla, sačuvaj Zeuse i drugi parnasovci! Ne, stvar je u tome što je Euripid posljednji veliki grčki tragičar i s njima nastaje nova epoha u povijesti helenstva uopće. Bogovi više kao da nisu mjerodavni presuditelji „ljudske sudbine“, a problem je u tome što sama metafizička ustreptalost i katarza u gledanju njegovih drama poput paradigmatske Medeje, Ifigenije na Tauridi, Mahnitoga Herakla kao da postaje sinteza filozofije i pjesništva, refleksije i kazivanja koje iziskuje, što bi rekao Rancière, „emancipiranoga gledatelja“ suočenog s vlastitim razdorima i bezdanima krhke egzistencije. Riječju, „moj“ Euripid bio je onaj mislilac i pisac tragedija koji pripada već odigranoj povijesti umjetnosti kojim ono osjetilno i osjećajno ulazi u područje refleksivnoga, a ključne riječi ovog post-svijeta epohe 4. stoljeća prije Nove ere postaju trijada terora, obezboženja i rastemeljenja apsoluta. Kao da smo s Euripidom stupili odjednom i neposredno u posvemašnji kaos i entropiju ove naše suvremenosti koja cijelo 20. stoljeće protječe u crnome moru kolektivnih užasa i ovjekovječenja zla bez patetike iskupljenja i lažnih utopija pročišćenja svijeta od vlastita besmisla. Nije mi u pisanju ogleda o teroru kao tragediji bila pri ruci sjajna rasprava Waltera Jensa o Euripidu, njemačkoga klasičnog filologa, esejista, književnika, pripadnika Grupe 47 velikih njemačkih pisaca poput Günthera Grassa, Martina Walsera, Heinricha Bölla, Ingeborg Bachmann i Hansa-Magnusa Enzensbergera, koji su poslije 2. svjetskoga rata i nacističke prošlosti Njemačke otvorili duhovne i književno-političke mogućnosti prevladavanja traumatičnoga izvora kolektivne odgovornosti i pojedinačnih krivnji za Holokaust i najveće strahote masovnih zločina protiv drugih naroda. Jens je bio zapažen javni intelektualac, angažiran u radu njemačkog i međunarodnoga PEN-a, sjajan profesor u Tübingenu i gostujući profesor na Oxfordu. Čitao sam sa zanimanjem njegove kritičke tekstove o književnosti i politici (Literatur und Politik, G. Neske, Pfullingen, 1963.), ali ono najlucidnije što je napisao pripada njegovoj „struci“, klasičnoj filologiji. U ogledu/raspravi naslovljenoj jednostavno „Euripid“ iz 1958. godine Walter Jens ponajprije ustvrđuje kako o posljednjem velikom grčkome tragičaru zapravo znamo malo toga najbitnijeg. I onda nabraja sve što možemo pronaći u različitim antologijama i priručnicima o grčkim tragedijama, te piscima poput Eshila i Sofokla. Rođen je 480. godine prije Nove ere, napisao je preko 90 dramskih djela, u Aleksandrijskoj knjižnici bilo ih je 75, od čega 17 u fragmentima uključujući tzv. satirske igre ili komedije. Njegove posljednje drame kao što su Ifigenija u Aulidi i Bakhe napisane su za boravka u emigraciji, gdje je i umro. Jens jasno pokazuje kako je Euripid bio „poeta doctus…koji je sjedinjavao filozofiju s kazališnim događajem i sliku s maksimom.“ (str. 6) Nije slučajna pojava Euripida u jednom dubljem, metafizičkome smislu svojevrsne dekadencije grčkoga mišljenja i pjevanja, koje na začudan način koincidira s nečim krajnje paradoksalnim. Jens izjednačuje misiju Platonove filozofije i Euripidovih tragedija polazeći od postavke o „sokratskim sjenama“ (str. 6). Riječ je o sintezi pjesništva i mišljenja u Platonovim dijalozima kao formi žive filozofije s temeljnom zadaćom uspostavljanja ideja u ovome svijetu privida i prolaznosti života. Ono što čini pritom Euripid jest gotovo istovjetno činu platoničke filozofije kao vodećeg metafizičkoga teorema. Naime, autor Medeje i Orestije povezuje u tehničkome smislu korske glasove s „argumentima, mitopoeziju s diskusijom, govor s teoremom, kao što Platon suprotstavlja filozofiju u dijalektičkome smislu s područjem mita, te u „Fedru“ …podaruje mišljenju dostojanstvo entuzijazma, određujući filozofiju kao svekoliko najljepšu, najbolju tragediju i čini Sokrata analitičarem i logičarem, čudakom i erotičarem.“ (str. 6-7) Kad je, dakle, prošla epoha Eshila i Sofokla, početkom 4. stoljeća prije Nove ere otpočinje „velika sinteza“, koja se zbiva u racionalnome preuzimanju tradicije. To označava istodobno, tvrdi Jens, nastanak jednog međudoba u kojem se tragedija zbiva u međuprostoru između „polisa i kozmopolisa“ najavljujući ono što će postati helenizmom kao zaokruženim sustavom refleksivne mitopoeze. Što to drugo određuje negoli svojevrsnu relativnu spoznajno-teorijsku moć zauzimanja svijeta kao prostora osvajanja. Uostalom, Jazonovi Argonauti u potrazi za zlatnim runom na posljednjem horizontu Crnoga mora u Euripidovoj Medeji nisu moreplovci koji se poput Odiseja vraćaju u svoju žuđenu postojbinu i zavičaj. Ne, u tragediji-drami Medeja, koja je prvi put izvedena 431. godine stare Ere, a bila je dio trilogije čije druge dvije drame nisu sačuvane, Euripid suočava gledatelje s nečim krajnje čudovišnim i ujedno samorazumljivim. Potraga za utopijom/distopijom nije uzvišena stvar helenstva kao svojevrsnoga metafizičkoga poslanstva mita-religije-umjetnosti-filozofije-znanosti, grčke paideiae u prostorima osvojenih kolonija na Istoku, već srozavanje duha veličajne civilizacije logosa na grubi i barbarski partikularizam pljačke i grabeži. Kad se bogovi povlače iz svijeta, sve je ostavljeno na milost i nemilost sila kontingencije i kaosa. Zbog toga je samorazumljivo da više ne postoji apsolutna norma ili Zakon koji barem iluzorno još sprečava da svijet ne posrne u najdublji i najmračniji bezdan vlastite propasti. Walter Jens u svojem ogledu/raspravi o Euripidu ulazi, naravno, posve autoritativno u analizu razlike spram Sofoklovih tehnika gradnje drame i uloge kora u izvedbi, pa pokazuje kako se odjednom tragedija u toposu Alkestide i Medeje ravna prema načelima ponavljanja-shematizma radnje u kojoj tragični junaci poput, primjerice, Herakla i Hekube, doživljavaju promjene u značenju svojih postupaka iz promjene strukture dramskoga kazivanja. No, ključno je pritom u razlici spram Sofokla da je gledatelj Euripidovih drama svagda netko „izvan događaja…tko ih analizira i reflektira o tome“ (str. 10). Što to drugo znači negoli da je posrijedi promjena paradigme samoga događaja tragedije u Grka. Već je o tome na svoj furiozni filozofijski način kazivao mladi Nietzsche 1872. godine u Rođenju tragedije iz duha glazbe. Walter Jens, pak, ukazuje na promjenu u značenju korskoga pjeva-kazivanja, što nas podsjeća na ono što će u 20. stoljeću po analogiji biti primijenjeno u okviru Brechtove tehnike očuđenja (Verfremdung) kad se publici obraća dramski narator i ukazuje joj na stvari koje su društveno i politički, etički i životno krajnje neprihvatljive i koje čovjek s vremenom usvaja kao svoje inhibicije i skladište trauma i navika da ne bi došao do istine o samome sebi i otuđenome svijetu strukturne perverzije kapitalističkoga poretka. Euripid, dakle, postavlja gledatelja u položaj samorefleksivnoga promatrača koji pronalazi više mogućnosti rješenja tragične situacije od jednoznačnosti u slučajevima Eshila i Sofokla. Na taj način dolazi do „diskrepancije mita i zbilje, ideala i realiteta, vjere i iskustva, tradicionalne slike bogova i ‘historijske’ faktičnosti“. (str. 12) Najradikalniji stav Jensa u analizi filozofijskih temelja Euripidovih tragedija zacijelo jest onaj koji se bavi ulogom onog metafizički neodredljivoga tehničkog sredstva intervencije u rasplet zbivanja u drami koji nazivamo deus ex machina. Nije to, naime, samo puka „mašinerija“ djelovanja onostranoga i metafizički neupitnog iza scene, koje pokreće radnju ljudskih strasti, karaktera i temperamenata ulovljenih u nužnosti i slučajeve zle kobi, ograničene slobode i težnje za apsolutnom moći u svijetu, već nešto bitno drukčije i smislenije. Riječ je o mediju ili tajni posredovanja između bogova i ljudi, polubogova i heroja i heroina, koja u Euripida postaje zapravo gotovo neutralizirana i suspendirana. Drugim riječima, bogovi se nalaze u povlačenju ili odsutnosti djelovanja, a to znači samo jedno: ispražnjavanje tradicionalne metafizičke uloge stvaratelja ljudskoga svijeta i upravljanja njegovim „sudbinama“. Jens ovo zapečaćuje tvrdnjom: „Gdje nedostaje instancija apsoluta, djelovanje kao radnja gubi svoju svrhu.“ (str. 13) Nije to ništa začudno i neobično. Već je Walter Benjamin u svojoj najznačajnijoj estetičkoj raspravi Podrijetlo njemačke žalobne igre (Trauerspiel) zauzeo stav kako je figura melankolije u baroku preostatak od one tragične spoznaje kako je grčki svijet izgubio svoje metafizičko opravdanje onog časa kad su bogovi napustili mjesto-položaj apsolutne istine događaja i postali nadomjesna funkcija svetoga. Otuda je tragedija u njemačkome baroku postala „žalobna igra“, neka vrsta subjektiviranja apsolutne istine rasapa svijeta koju su ponajbolje umjetnički oslikali i jezikom klasične neo-tragedije zauvijek utisnuli u samosvijest europskoga kulturnoga kruga Shakesperaove drame o tiranima, krvolocima i uzurpatorima kraljevske vlasti u Engleskoj navlastito u njegovu Macbethu. Jensov je pristup Euripidu ogledalo duha vremena u koji je svojim javnim angažmanom u borbi protiv zatiranja povijesne krivnje Nijemaca u podržavanju Hitlera i nacizma zajedno s drugim intelektualcima iz Grupe 47 nastojao dosljedno očitovati u svim konfliktnim situacijama. Nije ovaj klasično-filologijski ogled/rasprava o kraju tragedije i nastavku tragičnoga drugim sredstvima, međutim, bez egzistencijalne vlastite drame njemačkoga pisca i uglednog javnog intelektualca. Kao što je pred kraj života Günther Grass uznemirio javnost osobito lijevih krugova u Njemačkoj, a onda i u Europi i svijetu, priznanjem da je kao mladić bio pripadnik Hitlerove mladeži (Hitlerjugend), isto se dogodilo i s otkrićem da je Jens 1940. godine pristupio NSDAP-u, pa je nakon javne političke sablazni morao neprestano „prati se“ kako je to pripadništvo Naci-Partiji bilo „automatsko“, bez nekih aktivnih znakova odobravanja politike antisemitizma i genocida Hitlerova zločinačkoga poretka akumulirane mržnje spram Drugoga. Uskoro je u starosti postao dementan i tako se ovaj slučaj etičko-političkoga licemjerja, naknadne „pameti“ i samopriznanja istine izgubio u klimi rastućeg posthistorijskoga zaborava. Walter Jens umro je 2013. u 90-oj godini. Je li ga sustigla ona Euripidova tragična aletheia kao doxa koja oslobađa svijet od težine apsoluta kao instancije koja ljude prisiljava da djeluju uvijek kao pripadnici nekog pokreta, neke stranke, nekog svjetonazora, neke autentične ili krivotvorene zablude vlastite egzistencije ili je taj slučaj samo evidentni dokaz da se biti tragedije ni u post-tragičnim vremenima čovjek ne može oduprijeti bez zlokobnih moralnih posljedica po njegovu „zlu savjest“? Što ipak preostaje? Ono što je sam u ovom oglednome ogledu/raspravi o Euripidu napisao kad je izveo postavku da je posljednji veliki grčki tragičar bio u svojim dramama onaj tko je tako odlučno svu ratnu opsesiju i euforiju uništenja svijeta i Drugoga smatrao „ratom koji vodi do Apokalipse“ (str. 24) i do trijumfa apsolutnoga zla i terora. Čovjek je slučaj u kozmičko-prirodnoj konstelaciji života i sve se naposljetku svodi na njegovu slobodu, egzistencijalni otpor uništenju svijeta i ljubav spram istine koju umjetnost nakon Sokratove smrti i njegovih sjena dovodi do najviše razine prosvijećenosti uopće. Vrijeme se, doduše, promijenilo od doba Euripida i njegovih drama. Ali tako da je njegova moć filozofijsko-poetskoga uvida u bit tragedije toliko suvremena da nas ona trijada terora, obezboženja i rastemeljenja apsoluta prati kroz „noć i maglu“ do krajnjeg ishoda kao svjetlost u ovoj tmini, trajna i neugasiva.

October 23, 2024
Mikrozofija života

Mikrozofija života

Malo, manje, umanjeno, omaleno, manjinsko, malčice, manje od najmanjega, manje-više minorno, ali veličajno u svojem malome svemiru, deminutivno naspram augmentativnoga, ono što krasi svijet patuljaka a ne divova, ono što je čak i manje od najmanjega, pokazuje nam da su veličine dominantna stanja materije i da su relativna sva obličja jer veliko nije tu odmah i bez uvećanja, već je malo, pa malo veće i da bi doseglo svoju najveću (kvantitativnu) veličinu, mora ponajprije biti manje od najmanjega, čista ideja u stanju svih onih prvotnih astrofizikalnih pojmova dijeljenja atoma i njegova cijepanja na leptone kao subatomske čestice. Ništa veliko u doslovnome smislu kvantiteta nije tu kao veliko, već se rađa u eksploziji onog što je poput djeteta u placenti manje od većega u tzv. objektivnoj stvarnosti koja je to samo za neki subjekt, a ne hegelovski o-sebi. Dakle, kad smo maleni u svojoj metafizičkoj veličini, poput djeteta na majčinoj ruci i uzglavlju, onda smo maleni samo u odnosu na nešto veće, i uskoro će možda od toga djeteta kao sa slike Salvadora Dalíja Geopolitičko dijete promatra novoga čovjeka iz 1943. godine nastati pravi geopolitički monstrum koji će osvojiti tzv. svijet i pretvoriti ga u najgrublje moguće „veličine“. Mi, mali narodi, koji sebi volimo tako tepati iz različitih razloga umirenja vlastite loše savjesti i kompleksa manje vrijednosti, katkad se upravo u svojoj „malosti“ kroz svoje nepriznate ili nepoznate velikane uzdignemo do nebesa. Hrvati imaju svojeg Michelangela, zar ne, i zove se Julije Klović, slikar minijatura koje posve odgovaraju svijetu našeg oka sviklog na ljepotu maloga svijeta, onoga koji nije tek odslik velikoga svijeta i njegovih trauma i nakaznosti, njegove uzvišene ljepote i moći. Imamo i divne likove iz najljepših bajki Ivane Brlić Mažuranić u knjizi Priče iz davnine…Pa, što nam više treba? Kakvi to „veliki svjetovi“ iza ovog koji se skriva u kućištu školjke, o čemu su tako poetski mudro zborili francuski pjesnici i mislioci poput Paula Valéryja, Gastona Bachelarda i Francisa Pongea. A upravo će potonji u knjizi Na strani stvari, u pjesmi u prozi „Bilješke za jednu školjku“, napisati ove toliko bitne misli za ono što pripada, kako to lijepo kaže njegov prevoditelj, poeta doctus Zvonimir Mrkonjić u „Uvodnoj bilješci“, „materijalističkoj radosti pred stvarima kao idealističke protuteže umanjenoga modela“. „Ne znam zašto bih želio da čovjek, umjesto tih golemih spomenika koji svjedoče tek o grotesknom nerazmjeru njegove mašte i njegova tijela (ili pak o njegovim nedostojnim društvenim običajima), i nadalje umjesto onih kipova njegovih razmjera ili neznatno većih od njega (mislim na Michelangelova Davida) koji su tek obični prikazi njegovi – da kleše neku vrst niša ili školjaka po svom rastu, stvari vrlo različne od njegova mekušnog oblika, ali ipak njemu razmjerne (crnačke kolibe me s toga gledišta prilično zadovoljavaju), da se čovjek pobrine da priskrbi naraštajima kućište ne mnogo veće od svojega tijela, da sve njegove uobrazilje, njegovi razlozi, budu u njima sadržani, da ne upotrebljava svoj genij za nerazmjer nego za prilagodbu – ili u najmanju ruku, da genij prepozna granice tijela koje ga podupire.“ (str. 48-49) Mali svijet u književnosti 20. stoljeća često može postati i okrutniji od velikoga, kao njegov pseudo-mimesis. Ono malo u Pongea nije stoga malo kao puka suprotnost velikoga, jer nije stvar u kategorijama kvantiteta, već u razmjerima i mjeri. Naravno, znamo još od Aristotela da je sve pitanje mjere. Svaka stvar mora imati svoje mjeru koja ne smije prelaziti taj omjer i razmjer, jer postaje groteskna u svojoj pretenziji, pa Ponge čak i jedno nesporno remek-djelo kiparstva kao tog paradigmatskoga Michelangelova Davida uzima u „negativnome“ aspektu omjeravanja s onim što je ljudsko-suviše-ljudsko i tako izvan njegovih mjerila veličine da nas podsjeća kako smo u odnosu na božansku ljepotu i uzvišenost umjetnosti uvijek nedostatno „veliki“. Pitanje maloga-velikoga otuda nije tek usputno metafizičko pitanje o smislu života, već o kvaliteti bića u odnosu na bitak kao takav. Jer ono što veličiinama podaruje epitete malosti i velikosti ne proizlazi iz materijalističke ili idealističke kozmogonije. Stvari su poput školjke samo stvari za-čovjeka, ne i za školjku i njezin svijet u kojem spava i sniva u svojem kućištu. Biti stoga „na strani stvari“ kako to Francis Ponge nastoji poetski kazivati znači biti izvan logike moći FARAONA, kojeg pišem „velikim slovom“ ne zato što on to i zaslužuje, već iz razloga društvene makrologije povijesti. Valja se pritom sjetiti da su faraoni daleka prošlost svijeta, a njihovi groteskni simulakrumi „danas“ u političkim perverznim autokracijama podsjećaju uvijek na male diktatore, jer gle čuda, svi su uglavnom krvoloci povijesti bili manji od makova zrna, ubojice i sadisti na leđima divova i stoga njihova Moć zahtijeva apsolutnu destrukciju ideje Moći. Školjke nisu nevina bića jer ista logika proždiranja i volje za Moć vlada i u mikrofizici moći, kako je to pojmovno primjereno skovao Michel Foucault. Utjeha je iluzija života da je neka nova mikrozofija alternativa Velikoj Povijesti i njezinim grandomanskim zahtjevima za vladavinom u šmitovski kazano velikim prostorom (Groβraum). Nije potrebno dodatno kazivati da je osim školjki uvijek u ovoj poeziji nazočan i puž. Ponge mi nije bio nikad toliko bitan pjesnik kao Danijel Dragojević koji u svojem Prirodopisu koristi svagda i uvelike pojam i ime puža kao i oblaka, da ukaže na oblikovnost svijeta i na njegove relativizme, prolaznosti i apsurdne metamorfoze. Ali, ipak, Pongeova pobuna protiv grandioznosti i monumentalniosti, pohvala životu samih stvari s kojima dijelimo zajednički svijet u odnosu i blizini, to je veliko bogatstvo riječi kao „organskih tvari“ i to je zapravo i najveća vrijednost ove poezije zemlje i njezinih livada i morskih obala, voštanica i oblutaka, čudesne mikrozofije života u njegovu bujanju i usahnuću. Baš to i toliko, ništa više, ali ni manje.

October 22, 2024
O patosu znanja i kraju tragedije

O patosu znanja i kraju tragedije

Treba doista odati priznanje Jacquesu Ranciѐreu da zna postaviti bitna pitanja za razumijevanje suvremenoga stanja stvari s etikom i estetikom. Tako je i u njegovoj knjizi Sudbina slika pitanje o reprezentaciji povezano s pitanjem o dosezima Aristotelova etičkoga pathosa tragedije. Ovo je iznimno važno za objašnjenje biti suvremene umjetnosti koja već čitavo stoljeće pokušava pronaći razloge svoje neutemeljenosti u onome što pripada samoj biti umjetnosti i stoga umjesto autonomije radije hrli u sve moguće heteronomne izvedbe kaosa i kontingencije. Evo, kako Ranciѐre objašnjava ovaj rekli bismo etički paradoks tragedije. „Etički univerzum tragedije obilježava izvjestan pathos za znanjem. To je Sofoklov univerzum ali i Platonov, kao u slučaju razumijevanja koristi koju smrtnici imaju od toga da poznaju stvari koje dolaze iz sfere Besmrtnika. Aristotel je upravo iz tog univerzuma htio izdvojiti tragediju. I to je ono od čega se sastojala uspostava reprezentativnog poretka: pokušaj da se etički pathos za znanjem prenese u regulirani odnos između poiesis i aisthesis, između ustroja autonomnog djelovanja i igre afekata specifičnih za reprezentativnu situaciju i samo za nju.“ (str. 109) Tragedija je univerzalna drama, svojevrsna bit svekolike književnosti od iskona Grka do suvremenosti, točnije do nastanka tehnosfere. Odgovor podaruje njezina estetska privlačnost koja se sastoji u tome da gledatelji volje promatrati na sceni događaj prepoznavanja onog što će njihove junake ili aktere radnje dovesti do strašne spoznaje nemogućnosti dosezanja istine kao smisla slobode, jednakosti, pravednosti, prijateljstva i ljubavi bez singularnosti egzistencijalne žrtve. Stoga samo u tragediji može doći do njezine posljednje svrhe koja leži u etičkome osjećaju kolektivnoga pročišćenja i/ili iskupljenja ꟷ katarze i mesijanstva. Da, problem je postojanja tragedije u metafizičkome dvojstvu ljudskoga (ne)znanja o prvim uzrocima i posljednjim svrhama onto-teo-kozmo-antropološkoga ustroja samoga življenja i onog znanja koje Ranciѐre velikodušno prepušta sferi Besmrtnika. Sokrat u svojem spoznajno-teorijskome činu prosvjećivanja Drugoga polazi od neznanja o samome sebi. Zato ga vodi njegov demon. Da zna, izbjegao bi kušnju svoje izloženosti procesu protiv njega da kvari atensku mladež prema lažnoj optužbi oligarha i bio bi olimpski bog. Ono što Ranciѐre naziva etičkim pathosom za znanjem čini se problematičnim sa stajališta logike i estetike, kantovski govoreći čistoga uma i moći suđenja. Znanje je uvijek znanje o nečemu, noezis koji ne konstruira svoju noemu iz logike tehnoznanstvene konstrukcije kao što se to događa danas u laboratorijima eksperimentiranja s nastankom novih materijala i novih još-ne-postojećih objekata. Umjesto ovog autopoietičkoga znanja koje je nužno sintetičko i otuda ne može imati nikakvu etičku validnost, tragedija se pojavljuje svagda kao ograničeno znanje o osjetilnosti unutar granica izvornog zajedničkoga svijeta (polis-politeia). Za razumijevanje odnosa između ethosa i političkoga-politike unutar modela reprezentacije slike kao znanja o poretku koji povezuje smrtnike i besmrtnike jasno je da Aristotel svoju Poetiku ne može smjestiti u kozmopolitski predak Kantova republikanskoga prosvjetiteljstva, a nekmoli u kaotično stanje unutar kojeg Hobbesov Levijatan predstavlja model države koji štiti privatne interese građana-državljana u zamjenu za njihovu etičku poslušnost nadređenim zakonima koji održavaju metastabilni poredak teritorijalne suverenosti nacije-države. Nema nikakvog kvazi-temelja na kojem bi kralj Edip mogao prijeći granice grčke paideiae i zavičajnosti polisa i postao židovski nomad koji luta pustinjom poput Ahasvera u potrazi za istinom o svojem zlu usudu. Zato je istina reprezentacije etičkoga pathosa za znanjem određena iz političkoga zahtjeva za slobodnom, jednakom i pravednom zajednicom. Okvir ili matrica grčke tragedije je etička istina onog što pripada biti političkoga-politike, a ne obratno. Čitati Aristotelovu Poetiku bez Nikomahove etike, a ovo djelo bez Politike moguće je, doduše, ali nećemo razumjeti kako i zašto tragedija ne uči rezignaciji, već aktivnome odnosu spram života uopće. Ovo tvrdi izričito Nietzsche u svojim zapisima iz Ostavštine. Problem je u tome što je svaka povijesna epoha u svojoj dovršenosti bitna granica na kojoj se zaustavlja etičko-politička partikularnost tragedije. Ono što je univerzalno za njezinu protežnost izvan granica grčkoga polisa i u prostornome i u temporalnome smislu nije uopće znanje o bitku, bićima i biti čovjeka. Univerzalno je ono što se pojavljuje kao ljudsko-suviše-ljudsko. To je čisti estetski osjećaj supatnje i suosjećaja s Drugim kao žrtvom iz položaja onog što Ranciѐre u jednoj drugoj svojoj knjizi naziva emancipiranim gledateljem. Tko je to, kakva konceptualna sablast suvremenoga doba ravnodušna na etičko-političke igre pobune i revolucije društva na ishodu povijesti? To je posljednja granica Ranciѐreove težnje za estetsko-političkom spoznajnom biti umjetnosti u doba kad „reprezentacija neljudskoga“ odnosi prevagu nad svime drugime u svijetu uopće. Ono što ovaj izraz čini nedjelotvornim i „drvenim željezom“, a rabi ga u pretposljednjem odjeljku petog poglavlja knjige Sudbina slika jest ono što nije promišljeno u ovome etičko-političkome obratu kraja metafizike. Već sam o tome kazivao u posljednjem poglavlju svoje knjige Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. Ukratko, Ranciѐre ne vidi kako je kraj tragedije i umjetnosti ono što nadilazi svaki etičko-politički i svaki emancipacijski doseg filozofije u suočenju s biti tehnosfere. Nestaju temeljni pojmovi estetike neprikazivoga bez kojeg nema uvida u bit tragedije ꟷ mimesis i reprezentacija. Znanje gubi svoj etički pathos jer nema više diobe osjetilnosti na sferu smrtnika i Besmrtnika, već samo pathos spekulativno-refleksivne moći mišljenja kao vizualizacije kontingentnoga događaja iz nadolazeće budućnosti. Sjetimo se Spielbergova SF-filma Minority Report. U njemu glavni junak kojeg igra Tom Cruise unaprijed racionalno-probabilistički zna da će Drugi biti ubojica ako mu se to dopusti i stoga ga pravodobno eliminira iz igre. Ima još jedan sjajan izraz za ovo što pripada biti tehnosfere, a nećete vjerovati, skovao ga je Ranko Marinković u romanu Kiklop. Intelektualac don Fernando ispred zgrade HNK iznosi glavnom liku Melkioru Tresiću svoju teoriju preventivne dehumanizacije ili ukidanja tragedije skepsom. Zar sada nije posve bjelodano kako od skepse apsolutno znanje ili znanje novoga apsoluta u suvremenosti ukida i smisao povijesno-epohalnoga sustegnuća vremena koje je još moglo uživati u patnji Drugoga i supatnji/suosjećaju s njihovim patnjama. Zato nam velike tragedije i dan-danas svima više govore o onome što nije bit tragedije, a što od romantike postaje nezaobilazni demon umjetnosti kao života ꟷ estetski patos žrtvovanja za egzistencijalnu slobodu vlastite sudbine. Na početku bijaše zajednica, a na kraju individuum. Oboje su u doba društava kontrole nadomješteni slikom i brojem onoga što nadilazi biološki ustroj života i Antigone i Hekube i Oresta i Edipa. Žrtvovati se za Druge više nema smisla. Tako ni ni umjetnost više nema svojeg posljednjeg metafizičkoga opravdanja. Pogledajte na ekran i uživajte u izvedbama ne više pseudo-glumaca grčkih tragedija, već sintetičkih figura stvorenih programima AI i sve će Vam biti jasno. Cioran u Brevijaru poraženih kaže i ovo: Budi cvijet u čijoj stabljici čami umorna munja. Čeznutljivo slušaj mračne melodije i u svojim nevinim tminama bdij nad oporavkom demona.

October 21, 2024
Odlazak i povratak

Odlazak i povratak

Grci su naša sudbina, izvor osmišljavanja svijeta i najava njegove propasti. Sve je već u doba „Republike genijalnih“, kako ih je nazvao Schopenhauer, stvoreno i odigrano, čitava povijest ideja kao sjedinjenja jezika i slike. Filozofija nakon njih je pad najviše moguće razine, mračno doba kršćanske skolastike, a nakon toga put u znanstveno-tehnološku singularnost bez povratka u istinu bitka, kako je to jasno pokazao Heidegger u svojim predavanjima/raspravama nakon njegova temeljnoga djela Bitak i vrijeme. Književnost koja u sebi sabire tragediju i komediju poslanstva i rasapa bitka od mita, spjeva, poezije i drame, zatvoreni je krug savršene igre koju ocrtavaju heroji i heroine, simbolički arhetipovi svekolike ljudske civilizacije. Naša suvremenost koju ponajbolje povijesno-epohalno ocrtavaju misaone figure Nietzschea, Kierkegaarda i Marxa zbog fundamentalnih ideja uobličenih u pojmove nihilizma i volje za moć, estetsko-etičko-religiozne egzistencije singularnoga pojedinca, te prakse rada kao znanstvene povijesti kako Sutlić pogađa u bit Marxova projekta nadolazeće budućnosti realiziranoga „komunizma“, u znaku je tri najvažnije misaono-životne figure iz drevnoga grčkoga svijeta mita-tragedije-soteriologije. To su Edip, Antigona i Odisej kojeg, što bi iziskivalo posebnu filozofijsko-filologijsku raspru, nazivamo zbog najznačajnijeg romana 20. stoljeća, Joyceova Uliksa, njegovim latinskim imenom. Zar to nije jedinstveni slučaj da je latinitet ili rimsko nasljeđe u tumačenju Homerova spjeva Odiseja polazeći od njegova „subjekta“, kralja Itake i najmudrijeg Grka u helenskome ratnom pohodu na Troju, prevladalo ono izvorno grčko. Neću ovdje analizirati, međutim, ni značenje Edipa za modernu kulturu kroz Freudovu psihoanalizu, a niti dalekosežnu moć oslobađanja istine u liku žene kao što je to Antigona za sve što u 21. stoljeću smjera konačnome priznanju „onome vječno ženskome“ ne više iz perspektive „muških fantazija“, već iz nesvodljivosti najveće tragične žrtve povijesti kao što su to žene bez kojih ne postoji ovaj svijet. Ostavit ćemo taj problem za neko drugo razmatranje: zašto Edip unatoč svojeg tragično nesvjesnoga nije heroj zapadnjačke povijesti, već je to samo i jedino za sva vremena Antigona? Kao što je svima poznato, a da nikad nisu imali u rukama Homerov spjev o povratku Odiseja iz ratom opustošene Troje u svoju žuđenu domaju i zavičaj ꟷ Nijemci to pastoralno-poetski nazivaju Heimat i ta riječ divno zvuči samo u Hölderlinovim odama i elegijama, ali ne i u militarnome poklonstvu „krvi i tlu“ ꟷ drugi odlučujući spjev zapadnjačke civilizacije fantastičan je prikaz-predstava ne odlaska znamenitoga Itačanina u imperijalno posezanje za tuđim teritorijem zbog glupog povoda kao što je otimanje žene, doduše, najljepše na svijetu/Grčkoj, već povratka lukavoga ratnika i njegove preostale družine sveudilj egejsko-jonskoga mora i vjerojatno Jadranskoga, jer nema Mljeta bez nimfe Kalipso i njezine ljubavi spram začaranoga Uliksa. Nema povratka bez ideje odlaska. Povratak je svrha ili telos udesa/poslanstva metafizičkoga putovanja, a odlazak je ozbiljenje prvoga uzroka. Putovanje, dakle, kao ključni pojam/slika ljudske neizvjesne pustolovine u ovome svijetu uvijek pretpostavlja dvoje: događaj nastanka uzroka zbog čega se to sve uopće zbiva, a ne ostaje u vječitoj nepomućenosti i dosadi trajanja (nunc stans) te povratka na mjesto odlaska kao posljednje svrhe ili cilja kretanja. Putovanje je pojam/slika izvorne vremenosti koje se sabire u ekstazama ili dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Istinski putnici kroz vrijeme nisu vjerski hodočasnici koji putuju već uvijek označenim putovima, već moreplovci i pustinjski nomadi. Samo oni mogu upravljati svojom sudbinom, jer ih ništa ne određuje apriorno, deterministički, čak i kad iz naslijeđena iskustva znaju lokacije u oceanima (otoci, podzemne struje, bezdani) ili pustinjama (oaze, zakopani gradovi u pijesku, tajna dina). Da bi putovanje od-do, u smislu odlaska i dolaska imalo smisla, potrebno je da čovjek ne zna svoju sudbinu i da u tom činu osvajanja prostora u vremenu protjecanja bitka samoga postoje rizici i neizvjesnosti, neodređenosti i struktura iskonskoga ili suvremenoga kaosa (nered i odstupanje od reda). Sve je stoga putovanje i putovanje čini bit svega. More i pustinja su pritom granični prostori i prostranstva onog što pripada biti zemlje/Zemlje. I nije nimalo začudno zašto je filozofijska usmjerenost Gillesa Deleuzea u njegovim djelima od Razlike i ponavljanja do Tisuću platoa prožeto ovim misterijem čiste imanencije. Uostalom, on i nastanak grčke filozofije u polisu i sav patos Homerovih epova s temeljnim pojmom Odiseje kao lutanja, a ne putovanja, određuje iz ovosvjetovne „virtualne aktualizacije“. Ipak, valja podsjetiti da je Heidegger u predavanju o Anaksimadru i eshatologiji Zapada već naslutio pukotine u metafizičkome shvaćanju povijesti. Na jednom mjestu zbog toga i spominje mogućnost da povijest kao putovanje nije ništa jednoznačno i samorazumljivo poslanstvo bitka kojemu čovjek „služi“ kao mjerodavni namjesnik. Postoji ta čudovišna mogućnost da povijest od osmišljavanja bitka postane bludnja ili posvemašnje lutanje kao vrtoglavi kaos zbivanja. No, je li to misaono i duhovno-povijesno „skretanje s puta“ uistinu i kontingentno mišljenje na putu transverzalnoga uvida u ono nadolazeće, neka ostaje ovdje pitanjem. Evo, pao je vodeći pojam/slika postmetafizike uopće, a nalazi se eksplicitno u svim mojim knjigama s vrhuncem auto-poietičko-biografske Knjige lutanja: Pisma, razgovori, zapisi (Litteris, Zagreb, 2024). Lutanje je, naime, bit odisejstva, jer Uliks u Homera, pa čak i u Joycea, ne odlazi nekamo gdje je već bio ili nije bio s težnjom viđenja neviđenoga, neodredljivog i nenadanog događaja. Uliks više ne putuje kao što je to činio kad je na prevaru i nužno morao biti dijelom Agamemnonove vojne na Troju kao mudri, lukavi i dični Grk. Usput, znate li nekoga iz mitsko-epskog okružja Ilijade tko se odlučno, samosvjesno i herojski suprotstavio ovoj ideji osvajanja Troje kao amoralno-političkome činu helenskoga proto-imperijalizma u želji za vladanjem nad Malom Azijom? Ako ga i ima, on je posvemašnji marginalac, autsajder, prokazani neprijatelj polisa i ideje vječne Grčke, nitko i ništa koji ne zaslužuje ni Homerov epitaf u kakvoj sveopćoj fusnoti beščašća. Lutanje označava bit našeg udesa koji više nema u sebi nikakva višeg smisla i eshatološke iluzije i fikcije. Lutati znači tražiti mjesto-u-svijetu koje još nije pogođeno iskustvom „transcendentalne okupacije“ života, pa su stoga lutalice i nomadi putnici kroz vrijeme koje ne možemo više imenovati tzv. svjetskim putnicima. Oni su globalno-planetarni turistički posjetitelji egzotičnih mjesta na Zemlji i ništa više. (v. Žarko Paić, „Zemljovidi za lutalice: Nomadizam i kaos kraja povijesti“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009. https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/07/zemljovidi-za-lutalice-zarko-paic.html Isto tako: https://zurnal.info/clanak/bezglave-lutalice-nomadizam-je-cool-ali-nomadi-su-primitivni/17965) Odiseja na engleskome jeziku jest jedino i samo ono što stoji u naslovu najgenijalnijeg filma-ideja uopće, a ne tek 20. stoljeća, Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru. Postoji, naravno, ontologijsko-temporalni problem u ideji ovoga filma, a on se sastoji u tome što je ideja kozmičko-planetarnoga putovanja zapravo lutanje kao povratak na ishodišnu točku, ne prostora Zemlje, već rađanja živoga bića Čovjeka koji samo u stalnome putovanju svemirom postaje istinsko „zvjezdano dijete“, posthumani stvor čiste umjetne inteligencije i božanstvene metafizike kao misterija uma kao takvoga. Uliks ima smisla samo kroz onih deset godina lutanja nemirnim i kaotičnim morima na kojima susreće ljepotu i užas, nimfe i kiklope, Kirku i svoje sudrugove pretvorene u prasce, već spomenutu mljetsku Kalipso o čemu je divnu poemu u mladenaštvu ispjevao Mak Dizdar, te naposljetku mladu princezu Nausikaju prije ulitimativnoga povratka na Itaku svojoj vjernoj Penelopi i etičko-političkoj dužnosti da pokolje sve te pohotne i pijane prosce i uspostavi novi red u starom polisu do kraja svijeta. U suvremenoj filozofiji ima jedno sjajno tumačenje Homerova Odiseja i njegova duhovno-povijesnoga lika u razlici spram biblijskoga, židovskog Abrahama. Naime, Derrida u analizi Lévinasovove ontologije stranca kao Drugoga, na jednom mjestu pokazuje kako Odisej predstavlja figuru slobode kao putovanja i traganja za smislom koji nije izvan zavičajnoga prostora zajednice (polis-politeia), već se nalazi u samome iskonu svijeta i zato svako putovanje nužno pretpostavlja i povratak u zavičajnu luku smisla bitka. Abraham, kao figura vječnoga židovskoga lutalačkog života, ujedno je tragična figura jer luta pustinjom u potrazi za novim Edenom. I ta je sudbina židovstva ono što vječno označava nadu u nadolazeću budućnost. Uliks, dakle, označava smislenu prošlost svijeta kao arhajski zov povijesti baš onako kako to Novalis, romantični njemački filozof-pjesnik, kazuje o biti filozofije. Filozofija je čežnja za iskonom i težnja da se posvuda bude kao kod svoje kuće. Joyceov Uliks krajnje je i kontingentno sažimanje iskustva vremena u prostoru jednog zavičajnoga grada kao što to bijaše irski Dublin iz kojeg je pisac dragovoljno otišao poput vječnoga nomada i nikad se više u njega nije vratio. No, sve što je napisao nosi pečat slikotvornosti ovog Grada koji ujedno sjedinjuje arhetipsku čežnju za iskonskom postojbinom i ujedno težnju da se na nomadskim lutanjima svojeg duhovnoga života posvuda bude kao kod svoje kuće. Je li to za Joycea i njegovu Noru bila i Pula, nisam siguran, jer koliko znam to je za autora Portreta umjetnika u mladosti bilo jedno od najtjeskobnijih iskustava života u europskim provincijama, od Züricha do Trsta. Kad god sam sa svojim prijateljem Miodragom Kalčićem Kinom iz Pule, koji o tom boravku irskoga anti-Uliksa zna uistinu sve i više od toga, u pubu „James Joyce“ kod Zlatnih vrata pričao o putovanju-lutanju uz putnu kriglu nelošeg lokalnog piva, uvijek smo obojica imali neku nelagodu ne zbog nas, već zbog njega. Ali spašava ga od čudovišne književne letargije u ovom rimskome provincijalnom gradu posljednja rečenica iz pisma njegovu bratu u Dublin, kojeg neprestano moli da mu žurno šalje novac na adresu Via Medolina 7. Evo tog epitafa moderne subjektivnosti, dragi moji „uliksisti“ i đojsovski pasionirani tragači za posljednjim opuškom Velikog Meštra Finneganova bdjenja, pa slobodno izvršite po tisućiti put neuspješni ritualni seppuku iz patološke ljubomore na Njega. Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti. Lutanje je, dakle, postala implozija zgusnute vječnosti jer bez povratka na ishodišno mjesto makar u snovima i tvornici vlastitih tlapnji nema povijesti. Znao je to i sam Odisej/Uliks kad se vraćao na „svoju“ Itaku, koja više nije bila ista topologija bitka, da to opet kažemo pojmom Heideggera, već neko drugo mjesto i lokacija u-prostoru, ali ipak mjesto ukorijenjenosti u zavičaj, pa makar i izgubljeni kao u naslovu jedne izvrsne knjige Slobodana Novaka. Derridin, pak, Abraham na svojem lutanju nema ovu opsesiju, jer ukorijenjenosti u tlo pustinje nema i ne može je biti. Nema zato bolje izreke o tom sudbinskome nomadizmu životu od one Cioranove, iako on sam kaže da je to samo palimpsest drevne tibetske mudrosti: Domovina je logorovanje u pustinji. Kad čitam Homera i njegovu Odiseju iz ne znam kojeg razloga na pameti mi je druga verzija Uliksova povratka. Ona koja ima u sebi anti-lutalačko značenje, što u prijevodu na slikovni jezik znači ovo. Uliks je doplovio kući na Itaku. Prepoznao ga je njegov slijepi pas i mrzovoljni ribari s Komiže u falkuši od zlata koji mu nikad neće zaboraviti iz muškog ponosa kako je zaveo nimfu Kalipso na Mljetu, a oni ni uz veličajne darove i silnu žudnju baš ništa. Kad je shvatio u hipu da je povratak u zavičaj puka fantazija o tome da ga ovdje čeka spokojstvo i vječnost uz pehare meda i vina, s prvim brodom za Nigdje odlutao je samotan u nepoznato. Kad čitam Joyceova Uliksa vrti mi se u glavi od 24 sata dosadnoga Dublina i jedino što me uspavljuje u blaženstvu zaborava jest ispovijest ili solilokvij Molly Bloom u kojem žestokim jezikom „muškoga diskursa“ traži svoje pravo na orgazam bez povijesti. Što preostaje od ideje putovanja kao lutanja bez povratka na ishodišno mjesto vlastite tragedije? Ništa drugo negoli ovaj jezik traume i slobode, na kojem sanjamo i umiremo, u kojem se rađamo poput Uliksove nerođene djece iz utrobe Kirke i fikcija kiklopskoga podzemlja, ozareni srećom da smo još uvijek na nekom svojem putovanju kao lutanju kroz morske tjesnace i pustinjske prijevoje ove lutajuće zvijezde koja se polako gasi, ali s mjerom u bezmjerju svega što još uvijek jest.

October 20, 2024
Izgnanstvo u pisanju

Izgnanstvo u pisanju

Ovako to na svoj način narogušeno i cinično, protiv svih drugih koji bi čak uključujući i jednog Ciorana od tzv. velike teme „pisca u izgnanstvu“ htjeli načiniti svojevrsni anti-kult onog koji cijeni više okrutnu samoću življenja izvan „svoje zemlje“ negoli priznanje s distance u „svojoj zemlji“, iskazuje Witold Gombrowicz u Posmrtnoj autobiografiji, Fraktura, Zaprešić, 2014., str. 314. S poljskoga preveo Mladen Martić. „Zahvalan sam Najvišemu što me izvukao iz Poljske, kada se moja književna situacija počela poboljšavati, i prebacio na američko tlo, u strani jezik, u samoću, u svježinu anonimnosti, u zemlju bogatiju kravama nego umjetnošću. Led ravnodušnosti tako dobro konzervira gordost.“ Časopis Tvrđa koji sam pokrenuo 2000. godine imao je za svoju glavnu temu upravo problematiziranje pisanja i života intelektualaca u izgnanstvu. Egzil (lat. exsilium ili exilium), riječ se odnosi na progonstvo čovjeka izvan svoje domovine. To je čin slanja neke osobe u izgnanstvo, odnosno prisilni boravak izvan nekog mjesta, najčešće izvan domovine. No, pojam domovine valja razumjeti u dva značenja: jedan je politički i odnosi se na teritorijalno protezanje nacije-države s jasnim granicama, a drugi je etičko-metafizički i pogađa napuštanje ne samo prostora svojeg habitusa, već i svekolike ukorijenjenosti u tradiciju vlastita naroda s njegovim moćnim imaginarijem jezika, pisma, pojedinačnoga i skupnoga sjećanja. Nadalje, to je i mjesto gdje živi prognanik kao i dobrovoljan odlazak iz domovine iz političkih, moralnih ili vjerskih razloga. Povijesno su bili poznati razni oblici egzila: vječno progonstvo, izgnanstvo do smrti (exsilium perpetuum), potom privremeno progonstvo (exsilium temporale), kao i dragovoljno progonstvo (exsilium voluntarium). Uvijek je ova tema obavijena nekom začudnom etičko-političkom aurom dvoznačne melankolije i katarze. Sjeta označava ono što izvorno pripada metafizičkome osjećaju ideje egzila i što se neprestano ponavlja u zlokobnim vremenima vladavine etničkoga nacionalizma danas i ubuduće zato što pisac dobro zna ono što je najbolje znao jedan iznimni egzilant u 20. stoljeću kakav bje Hermann Broch: da se naime, izgnanik, više nikad ne vraća kući. Poput Anti-Uliksa, njegova je životno-misaona sudbina da zauvijek ostaje ondje gdje je izgnan ili gdje proživljava u drugome jeziku i kulturi svoju posvemašnju drugost i iskustvo tuđinca. Gombrowicz je nastojao na sve načine racionalizirati patetiku, ali ne i neizbježni patos ove divlje melankolije, ali nije mogao izbjeći faktičnost svojeg izgnanstva. Riječ je o činjenici da je baš on, u svojoj singularnosti, poljski pisac i protiv svoje volje ne može postati nikakav ne-poljski pisac, pa mu preostaje ono najuzvišenije uopće. A to je najbolje formulirao Lawrence Durrell u romanu Aleksandrijski kvartet kroz lik diplomata, umjetnika života i cinika Pursewardena, koji kaže na jednom mjestu kako „pravi domoljub mora kreativno mrziti svoju domovinu“. Katarza u slučaju položaja pisca u izgnanstvu nije stvar pisaca, već njihovih čitatelja i kritičkih tumača. Od možda i prvog slučaja u povijesti pisaca u izgnanstvu kao što je to bio slučaj rimskoga pjesnika Ovidija, koji je svoje Metamorfoze pisao na zabačenome otoku Tome u Crnome moru nakon što ga je ondje prognao rimski car August kao „disidenta“ i „neprijatelja državnoga poretka“, pa sve do mnogih sličnih primjera u suvremenosti (od Josifa Brodskoga do Mirka Kovača, primjerice), uvijek se susrećemo s paradoksom jezika kao diskurzivnoga stranca/tuđinca u svijetu kojemu pisac podaruje svoj drugi identitet, onog tko se mora naučiti podnositi svoje novo nedragovoljno ili, pak, izabrano tuđinstvo. Melankolija je, dakle, oslobađanje ili pročišćenje prostora-vremena književnosti za nužan oblik izdvojenosti i nemogućnosti povratka u prošlost, u ono doba „kad je željeti još pomagalo“. Suptilne razlike u naravi i strukturi jezika Drugoga nikad nisu nešto univerzalno, već partikularno. Jer, priznat ćemo, Gombrowicz nije počeo pisati na španjolskome za kulturnu elitu egzotične argentinske publike, već je svoju radikalnu negaciju poljskosti i poljskoga nacionalizma i kvazi-kulture prakticirao na poljskome i kasnije na jezicima na kojem su prevodili njegove romane, drame, eseje i najbolje što je ikad napisao uopće, njegov Dnevnik (1953-1961.). U njegovu slučaju, uvijek je kao i Joyce imao za svoja tematska ishodišta „svoju zemlju“ i njezino prokletstvo, a ne zemlju „bogatiju kravama nego umjetnošću“. Paradoks je pisca u izgnanstvu otuda u tome što je njegov predmet književne melankolije i katarze svagda onaj koji nije „ovdje“ i „sada“ opredmećen, već se nalazi u fikciji i iluziji vječne sadašnjosti prostora-i-vremena odakle je morao otići, svojom ili tuđom voljom. Zbog toga je položaj suvremenoga pisca u 21. stoljeću upravo onaj koji bismo mogli odrediti parafrazom plovila kojim je Gombrowicz otputovao u Argentinu i slučajem postao disident i izgnanik iz Poljske jer je baš za vrijeme putovanja tog prekooceanskoga broda za Ameriku nacistička Njemačka otpočela ratnu agresiju na njegovu domovinu. Pisac je danas u simboličkome položaju trans-Atlantika i sva je njegova stvarna ili apokrifna sudbina stranca/tuđinca u drugoj zemlji i kulturi neutralizirana i suspendirana činjenicom da je samo jedan jezik postao placentom i tobolcem univerzalne „ljudske sudbine“. Kako više nemamo posla sa „svijetom“, već s globalno-planetarnim Groβraumom u kojem je engleski jezik pragmatičko sredstvo tehničke komunikacije, tako je danas preostalo samo jedno, ali stoga ne manje čudovišno i nelagodno, ono što bismo nazvali njemačkom riječju Unheimlich, fundamentalno iskustvo pisanja i slobode u gordoj samoći ne-pripadanja urođenoj „domovini“. To je iskustvo izgnanstva u pisanju za koje vrijedi apsolutno ono što je Theodor W. Adorno u 51. fragmentu Minima Moralie zapisao i upisao u povijest svakog budućega izgnanstva čovjeka u svijetu. „Tko domovine više nema, tome čak i pisanje postaje prebivalištem.“

October 19, 2024
Romantika i sekularizacija

Romantika i sekularizacija

Najznačajniji i najlucidniji politički mislilac 20. stoljeća, uz Hannah Arendt, Franza Neumanna i Lea Straussa, jest onaj koji svjetonazorno pripada desničarskim pokretima, rojalizmu i antisemitizmu. Naravno, riječ je o njemačkome ustavnome pravniku i politologu Carlu Schmittu, autoru ključnih i ujedno spornih djela kao što su Pojam političkoga, Politička teologija, Politička romantika i Nomos zemlje. U mojim knjigama Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije iz 2013. godine, potom u Doba oligarhije: od informacijske ekonomije do politike događaja iz 2017., te Nemezisu: Aporije političkoga i politike iz 2022. iscrpno sam se bavio njegovim teorijskim uspostavljanjem novoga razumijevanja političkoga i politike nakon kraja filozofije politike. Nema nikakve dvojbe da je Schmitt začetnik teorije političkoga okazionalizma i kontingencije u političkome mišljenju i političkoj znanosti moderne i postmoderne, jer umjesto metafizičke „velike priče“ o vladavini dobra kao ozbiljenja slobode, jednakosti i pravednosti od Platona do Kanta i Hegela dekonstruira čitav ovaj model eshatologije na zemlji s vodećom postavkom kako je ono političko čisti polemos ili sukob prijatelja-neprijatelja u prostoru vladavine nacija-država i carstava u okviru „velikoga prostora“ (Groβraum), a politika način odlučivanja koje prethodi svakoj mogućoj normi i zakonu. Odluka je pritom egzistencijalno određenje ljudske slobode u nastojanju da se Drugoga potčini vlastitoj volji za moć milom ili silom. Stoga političko ili pojam države ima ontologijski i logičko-povijesni primat nad svim drugim odredbama ljudskoga bića u zajednici i nadilazi granice onog što pripada području društva i društvenosti uopće. Nije to, međutim, u načelu ništa drukčije na prvi pogled od zahtjeva Platona i Aristotela za umnom i dobrom zajednicom (politeia) koja u svim formama vladavine, pa čak i u onoj koju nisu zagovarali ni jedan od navedenih, a to je demokracija zbog vladavine naroda kao mnoštva (polloi), može biti znamenovana najuzvišenijim ljudskim postignućem, umijećem, teorijskim i praktičkim znanjem i to zato što se bavi fluidnim iskustvom ljudske egzistencije kao zajedništva. Ali, temeljna je razlika u tome što Schmitt uzima u obzir ono „realističko“ u biti političkoga i politike, a sve „idealističko“ premješta i razmješta u područje posvemašnje neodređenosti i slučaja. To znači da ne postoji za njega nikakav vječan, postojan, esencijalistički način mišljenja onog što je još Aristotel odredio kao bit čovjeka polazeći od njegove umne i govorne navlastitosti naspram svih drugih bića (zoon logon echon ili animal rationale). Usporedimo li Schmittovo shvaćanje političkoga i politike i ono koje je kao političko mišljenje nastojala izgraditi Hannah Arendt, vidjet ćemo kako je autorica Izvora totalitarizma „idealizirala“ Sokrata i izvornu grčku demokraciju, te u analogiji pokušavala dospjeti do mudre i pravedne zajednice pomirbom liberalnoga svjetonazora i svojevrsne deliberativne politike koja ima svoj cilj ne u sferi mesijanstva i nadolazeće zajednice, već u borbi za vladavinom slobode u svim aspektima djelatnoga života (vita activa). Tome usuprot, Schmitt u svojem katoličkome okazionalizmu zagovara shvaćanje političkoga i politike kao sveze odluke i norme u onome što pripada poretku „izvanrednoga stanja“ (Ausnahmezustand) i to pronalazi u novovjekovnome mišljenju Thomasa Hobbesa. Otuda je za Schmitta najznačajnija knjiga u povijesti političkoga mišljenja Hobbesov Levijatan. Nikakve više fraze i fikcije o ljudskim slobodama ne mogu nadići horizont stvarnih borbi za vladavinom koja čovjeku podaruje ono što Agamben u čitanju Hobbesa naziva stasis ili izvanrednim stanjem zaštite ljudskih i građanskih prava u zamjenu za sigurnost ljudskoga opstanka pred silama prirodnoga stanja, a što bismo danas preveli kao stanja entropije i kaosa. Ono što preostaje od države kao stasisa ili poretka vladavine u kaosu različitih formi od diktature do demokracije jest pad u iznimnost i kontingenciju odluke pred zamrzavanjem u stanje normi i institucionalizirane depolitizacije. (Giorgio Agamben, Stasis: Civil War as a Political Paradigm, Stanford University Press, Stanford CA, 2015) Schmitt je mislilac političkoga i politike koji je „realistički“ pretkazao ne samo bit modernoga decizionizma u 20. stoljeću nakon iskustva totalitarizma i imperijalne vladavine Zapada u njezinome raspadu, već i kraj novovjekovne ideje nacije-države na čemu je oblikovana Europa i tzv. međunarodni poredak kolektivne sigurnosti. Ono što je jednog okorjelog antisemita i konzervativnoga revolucionara privuklo tako snažno mnogim teoretičarima s postmoderne ljevice krajem 20. stoljeća, na prvi pogled uistinu paradoksalno, poput Derride, Agambena, Nancyja, svakako se može pronaći u onome drugome temeljnome pojmu Schmittova okazionalizma i decizionizma. To je njegova „politička teologija“ s ključnom postavkom kako je ono moderno političko i politika ništa drugo negoli sekularizacija teologije u svim postojećim aspektima. Neću ovdje ponavljati moje analize iz navedenih knjiga, ali ću samo spomenuti da su najznačajniji Derridini prilozi pred kraj misaonoga života poput knjige Politike prijateljstva pokušaj kritičkoga razračunavanja sa Schmittovim idejama, navlastito onim u kojima se artikulira taj prijeporni i toliko nezaobilazan pojam izvanrednoga stanja te pojmovi koje je još na kraju 1920ih godina Schmitt izveo u kritici liberalizma i isušivanja smisla politike uopće kad je kazao da su procesi neutraliziranja i depolitizacije otpočeli s prosvjetiteljstvom, Francuskom revolucijom i industrijskim kapitalizmom. Politika je kao nesvodljiva djelatnost kontingencije čovjeka kao bića egzistencijalnoga odlučivanja o vlastitoj sudbini na taj način reducirana na ekonomiju, znanost, kulturu, dakle, sve ono što nema u sebi onaj izvorni tymos i polemos bez čega čovjek nužno zapada u stanje „animalizma“ i „ravnodušnosti“ spram života uopće. Schmitt je, budimo izričiti, baš kao i kasni Heidegger u suvremenu filozofiju, uveo u političku teoriju pojam događaja u smislu njegove nepredvidljiovosti, neodređenosti, nastanka novoga i mogućnosti svekolike promjene ne samo društva i države, već i bitka u cjelini. Carl Schmitt je pisac mnoštva knjiga ne samo iz političke teorije, već i iz analize grčkih tragedija, poput Hekube. Ono što je možda i najmisaonije u njegovu uvidu u bit modernosti sa svim popratnim posljedicama za život građanskoga društva i države nalazi se u spisu Politička romantika. Danas se može kazati da niegove analize iznova postaju „aktualne“ i da je unatoč neskrivenoj sklonosti da utemelji ono što postaje referencijalni okvir političkoga okazionalizma, a to je katolički „demokratski autoritarizam“, nešto posve neporecivo. Evo, što stoji u „Predgovoru“ Političke romantike. „Romantičan stav najjasnije se označava jednim neobičnim pojmom, a to je ocassio. On se može opisati predodžbama kao što su povod, prilika, možda i slučajnost. Ali svoje istinsko značenje on zadobiva kroz jedno proturječje: on niječe pojam cause, to jest stege jedne uzročnosti koja se može predvidjeti, ali onda i svako vezanje uz normu. Pojam je to koji rastače, jer ništa što životu i zbivanju daje konzekventnost i red – bila to mehanička predvidljivost uzročnosti bila to svrhovita ili normativna povezanost ꟷ ne može se uskladiti s predodžbom samo okazionalnoga. Gdje prigodno i slučajno postaje principom, nastaje velika nadmoć nad takvim vezama. (…) …u Malebranchovoj filozofiji, Bog je posljednja, apsolutna instanca…Taj karakteristično okazionalni stav može ostati, a da u isti mah na mjesto Boga kao najviše instanca i mjerodavan čimbenik stupi nešto drugo, primjerice, država, narod, ili, pak, pojedinačni subjekt. Potonje je slučaj u romantici. Stoga sam predložio formulu: romantika je subjektivni okazionalizam, to jest u romantičnom se romantični subjekt odnosi prema svijetu kao prema povodu i prilici svoje romantične produktivnosti.“ (str. 22) Politička romantika se, dakle, mora razumjeti kao događaj nesvodljive egzistencijalne slobode nastanka „novoga“ polazeći od prigode ili povoda nečega što se mora misliti autonomno. Bog, doduše, preostaje i nadalje, ali ne kao deterministički uzročnik svekolika zbivanja kojeg čovjek samo oponaša i postupa po njegovim zakonitostima. Schmitt ovdje ne iznosi nikakvu blasfemiju time što svoju političku teoriju zasniva kroz kartezijanstvo jedne teologije događaja i kroz autonomiju egzistencijalne slobode koja omogućuje odluku. Okazionalizam plus decizionizam=politički (religiozni) egzistencijalizam, zar ne? No, zašto je to „politička romantika“? Zato što romantika pretpostavlja nastanak estetiziranja života kroz dvije ideje koje su odredile bit umjetnosti u 19. stoljeću, te su u filozofijskoj estetici prisutne i nadalje, naravno na posve drukčiji način u doba tehnosfere. (vidi: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014) To su ideje „umjetničke religije“ (Kunstreligion) i „cjelovitoga umjetničkog djela“ (Gesamtkustwerk). Kad se ovo ima u vidu, možemo razabrati kako je podrijetlo suvremene reestetizacije kao repolitizacije umjetnosti u djelima Jacquesa Rancièrea, da paradoks bude potpun, ne tek u marksističkoj tradiciji mišljenja, već i „šmitovskoj“ koju je posebno cijenio vjerojatno i najznačajniji mislilac umjetnosti uz Heideggera u 20. stoljeću, nitko drugo negoli Walter Benjamin. Njegovo pismo zahvale Schmittu povodom pisanja Benjaminove glavne estetičke rasprave Podrijetlo njemačke žalobne igre (Trauerspiel) iz 1928. godine ostaje čak do danas više od svojevrsnoga „ideologijskoga ekscesa“, jer je suptilni pisac „melankolije ljevice“ bez ustručavanja priznao Schmittu da je njegovu postavku o prevođenju/nadomještanju teologije s politikom u moderno doba nadopunio prevođenjem/nadomještanjem teologije s estetikom. Tako je nastao najznačajniji prijepor uopće u suvremenosti koji pokazuje da je svako depolitiziranje događaj neutraliziranja biti samoga života ljudske egzistencijalne drame. Uostalom, ono dramatsko, ponajviše tragično, obilježava i estetiku Benjamina u tzv. Trauerspeielu i političko i politiku Schmitta u svim njegovim djelima. Romantika je nastanak novoga događaja koji mijenja čitav etičko-politički poredak, premda je njezin poraz u mišljenju suvremenosti ujedno i poraz svake apologije teologijsko-političkoga događaja koji se naposljetku svodi na lažne nade, proigrane utopije i pseudo-mesijanstva „nadolazeće budućnosti“. Ipak, preostaje još nešto iznimno provokativno u Schmittovoj analizi romantike kao sveze estetike i politike. To je nadasve u pojmu sekularizacije bez čega njegova postavka o prevođenju/nadomještanju svetoga sa svjetovnim u najširem smislu djelovanja u svijetu modernosti ne bi imala vjerodostojnost od Benjamina do Agambena i dalje. Schmitt, naime, pokazuje kako se na razini fenomena sve za „modernoga čovjeka“ zbiva u tom procesu sekularizacije. Bog silazi s prijestolja i ne iščezava u potpunosti, već se prerušava u nove oblike profanoga djelovanja. Često se ovaj proces prevođenja/nadomještanja pojavljuje i kao nešto što povezuje misterij Kristove transsupstancijacije s događajem masmedijskoga spektakla. No, Schmitt je u svojoj analizi naprosto nedoljiv kad kaže da se „Crkva nadomješta kazalištem, da se religija tretira kao građa za kazališne komade ili opere, a bogomolja kao muzej; da umjetnik u modernom društvu bar kod svoje publike sociološki obnaša određene, često komično izobličene funkcije svećenika te da struju emocija koje pripadaju svećeniku okreće na svoju genijalnu privatnu osobu; da nastaju poezija koja živi od kultnih i liturgijskih odjeka i sjećanja i baca ih u profanost, i glazba o kojoj Baudelaire gotovo apokaliptički kaže: onda izdubljuje nebo. (…) Romantika je subjektivirani okazionalizam…¨“ (str. 23) Sve je ovdje postavljeno besprijekorno. Novo u političkoj romantici postaje njezin suviše-estetski dodatak koji proizlazi iz sekularizacije teologijskoga sadržaja politike u doba koje je zapravo neodređeno, i to je temeljni problem ne samo Schmitta, već i Agambena u njegovu političkome mišljenju tzv. postfundacionalizma. Kakvo je to „izvorno“ značenje koje političkome podaruje smisao, ako je Schmittov „dualizam“ kojeg misli u razlici sv. Augustina i njegove Božje i ljudske države (svete i svjetovne) ništa drugo negoli relativna autonomija političkoga i politike, ali ne i apsolutiziranje pojma koji svoje značenje dobiva iz egzistencijalne sudbine čovjeka i njegova djelovanja? Problem je, dakle, u tome što je ovo područje neodređenosti zapravo zaposjednuto idejom kršćanstva, točnije katoličke „političke teologije“. Bog se pojavljuje stoga na dva načina: kao odsutni Bog koji nema „političke“ aspiracije za djelovanjem, pa otuda imamo ovaj okazionalizam s podrijetlom u Malebranchea, te kao onaj koji se „miješa“ u profane stvari ljudskoga djelovanja i stalo mu je da politički poretci budu izvan dosega marksizma i liberalizma, već da budu sukladni tradiciji i konzervativizmu s modernim značajkama decizionizma bez kojeg ne postoji mogućnost da čovjek uopće može ozbiljiti svoju „bit“ i „poslanstvo“ na Zemlji. Svetost života je postmetafizički mišljeni prostor djelovanja. On se nalazi u doba kršćanskoga srednjovjekovlja i iz tog se duhovnoga horizonta, a ne iz grčke perspektive, valja misliti proces sekularizacije kojim političko postaje ono što bijaše teologijskim. Koliko je ova tradicija u modernoj zapadnjačkoj politici neprevladana dostatno svjedoči povratak Boga u povijest i politiku i to kroz niz antiprosvjetiteljskih pokreta. Konzervativna se revolucija 1920ih godina u Njemačkoj koja nije posve nužno preduvjet za nastanak nacizma, iznova postaje nezaobilazni politički fenomen kao i svojevrsna Schmittova nova aktualnost u kontekstu „novoga totalitarizma“ danas, Međutim, problem nije riješen, jer proces prevođenja/nadomještanja svetoga sa svjetovnim mora prijeći granice upravo ove „političke romantike“ o čemu je briljantno pisao Schmitt još 1919. godine. Prijeći granice znači otvoriti pitanje o smislu ne više političkoga okazionalizma, jer jasno je da je sve postalo danas povod ili prigoda za kontrarevoluciju, za spektakl terora i za povratak fundamentalizma u 21. stoljeću, nego političkoga decizionizma. Pitanje koje zacijelo prelazi granice Schmittova mišljenja, iako je nakon Nomosa zemlje i prepiske s Alexandreom Kojèveom 1950ih godina i sam ozbiljno počeo sumnjati u smisao političkoga djelovanja na kraju epohe nacije-države, jest: zašto ni najradikalnije odlučivanje u okviru Groβrauma „danas“ ne može preokrenuti metafizičko osmišljavanje Zemlje bez suočenja s biti tehnosfere kao autopoiesisa? Pitanje nije „romantično“, već možda čak i „sudbonosno“ za svako buduće razumijevanje političkoga i politike. No, nemojmo zaboraviti da je Schmitt u ovom spisu iz 1919. godine kad se još uvelike govorilo o diskursu „revolucije“ i „kontrarevolucije“ svoj istančani smisao za politiku kao spektakularan događaj velike drame kao moderne tragedije završio tako što je podsjetio na još jedan „veliki izum“ romantike. Znate li koji? Onaj koji su posebno voljeli najveći mislioci postmetafizike 19. stoljeća, sva trojica na svoj način: Kierkegaard, Nietzsche i Marx. To je ꟷ ironija. Nije li ironično da je od „političke romantike“ još ono jedino preostalo upravo to, naime, događaj bez prve i posljednje odluke, slučaj jedne nužnosti da se od smisla politike načini farsa ili lakrdija na kraju povijesti. No, to više nije Schmittova analiza Hekube, već možda ono što bi Monty Python Flying Circus odredili kao something completely different.

October 19, 2024
Junaci iz privatne mitologije

Junaci iz privatne mitologije

Ponajprije i najposljednije, pojam „privatne mitologije“ potječe iz razgovora S. J. Witkiewicza s Brunom Schulzom, a objavljen je na hrvatskome u knjizi naslovljenoj Republika mašte, Litteris, Zagreb, 2015., str. 182. S poljskoga preveo Dalibor Blažina. Schulz, naime, objašnjava da je njegova najznamenitija knjiga Dućani cimetne boje „autobiografski roman“. Usto, nadovezuje se na Thomas Mannove Priče Jakovljeve, u kojima najznačajniji njemački pisac nakon Goethea pokazuje kako su sve priče zapravo „prasheme“, te se ponavljaju u novim vremenima. No, za razliku od Manna koji uzima za „prashemu“ vječne mitove Babilona i Egipta, Bruno Schulz je dekonstruktor ove u biti platonske kozmogonije i umjesto univerzalne povijesti kao zbirke priča o vječnome povratku iste „prasheme“ uvodi u književnu (post)modernost razliku i drugačijost kroz „privatnu mitologiju“ koja, naravno, mora imati i „vlastito mitsko rodoslovlje“ (str. 182) Eto, sve imamo pred sobom kao na dlanu. Može li biti išta ovdje još prijeporno? Kod Manna su priče nastavak „prashema“ u novome ruhu i svjedoče ono Isto koje se neprestano ponavlja. Tako je nekako i Marko Aurelije, rimski car i filozof, shvaćao povijest iz svojeg stoičkoga horizonta mišljenja: uvijek samo ono Isto (zlo) u krugu krugova, ali baš zbog toga kao svjedočanstvo vladavine univerzalnoga nad singularnim. Takva je povijest u načelu metafizičko pripovijedanje o jednom-te-istome iz perspektive života singularnih pojedinaca (ovo je Kierkegaardov izraz i nije posrijedi nikakav apsurd niti tautologija!). Oni su ozbiljenje ideja ili „prashema“, čak i kad im se čini da su njihovi životopisi i životi posve banalni, trivijalni, carstvo običnosti. A te i takve ideje određuju povijest čovječanstva polazeći od povijesti naroda i njihovih supstancijalnih dosega u mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji i znanosti. Babilon, Egipat, Židovi i kraj povijesti s dolaskom Bogočovjeka (Isusa Krista) i njegova metafizičkoga poslanstva. Što usuprot tome ima značiti neka „privatna mitologija“ koju Bruno Schulz onako „skromno“ predlaže za razumijevanje njegova književnoga eksperimenta i inovacije u prozi 20. stoljeća? Odgovor je jednostavno taj da više ne možemo nastaviti s vjerom u božanstvenu eshatologiju svijeta u kojoj svako biće ima svoj smisao i položaj u svijetu koji nastaje prije njegova rođenja i zadan mu je sudbinom. Umjesto toga, u Schulzovim pripovijestima i onome što sam naziva „autobiografskim romanom“ susrećemo se s izokretanjem i skretanjem ovog metafizički kružno-linearnoga poretka. Kazano jezikom suvremene epistemologije, u Dućanu cimetne boje s Ocem-herezijarhom, sve je u znaku kontingencije i indeterminizma, onog što filozof kibernetike Gilbert Simondon naziva „metastabilnom ravnotežom“. Isto postaje Drugo/drukčije i neprestano se iz onostranosti premješta u začaranu ovostranost. Mitološki junaci nisu više „heroji“ koji poput Herakla odmah iz kolijevke tjeraju strah u kosti užasnim anakondama i strašnim veprovima, a nisu ni tragične „heroine“ koje poput Antigone završavaju svoj život posvećen ljubavi spram pravednosti da bi se zajednica vratila elementarnim suosjećajnostima življenja kao smisla bitka uopće. Ne, Schulzov je književni postupak tako antiherojski izveden da je s njime zapravo otvoren krivudavi put svih račvastih putešestvija i svih nomadski umnoženih lutanja svim mogućim svjetovima i to naprosto zato što umjesto Knjige kao Zakona uvodi u optjecaj suvremene književnosti knjigu kao „republiku mašte“ u kojoj njegovi kozmopolitsko-nacionalno-mitski građani i građanke suvereno vode „svoj“ mali, privatni život sa svim čarolijama i banalnostima dobra i zla. Narativni dekonstruktor iz poljske provincije, crtač opscenih prizora i žrtva nacističkoga pogroma Židova 1942. godine, otvorio je, dakle, prostor-vrijeme svijetu kao egzistencijalnome događaju onog što Derrida u Rubovima filozofije označava pojmom „bijele mitologije“. Privatni životi nisu ono što mislimo kad govorimo o iznimkama koje potvrđuju pravilo, već iznimkama koje stvaraju „nova“ pravila. Budimo ipak precizniji. Schulz nije razaratelj tradicije, pa tako niti velike mitsko-religijske povijesti koja je oblikovala i filozofiju i umjetnost Zapada. U njegovim esejima, pismima, pripovijestima i romanima svjedočimo onome što bismo mogli odrediti izokretanjem i skretanjem uspostavljenih granica unutar jedne fundamentalne matrice mišljenja i kazivanja, pa tako ono što bijaše kao u Mannovim Pričama Jakovljevim struktura zbivanja koja ima svoj prvi uzrok i posljednju svrhu u odnosu božansko-ljudske povijesti kao velike priče o pra-izvorima i podrijetlu, nastanku i oblikovanju svijeta prirode i čovjeka, to se u Schulzovim Dućanima cimetne boje razmješta kao svojevrsna dekonstelacija stanja stvari u prostor „fiktivne obitelji iz koje izvodim svoj istinski rod.“ (str. 183) Što to znači drugo negoli da je fikcija, mašta, izmišljanje važnije od svekolike traumatske stvarnosti. Živjeti u okrilju svoje „privatne mitologije“ znači napučiti svijet stvoren iz imaginarnoga likovima kao junacima iz teatrokratske iluzije koja nadilazi ono sve viđeno i sve iskazano jedinstvenim mitopoetskim jezikom kakvim je Schulz pisao svoja književna djela. Bez njegova jezika koji je sve drugo negoli „privatni jezik“, ništa ne bi bilo ni moguće, ni zbiljski, niti nužno. A taj jezik, o čemu možda ponajbolje svjedoči njegova pripovijest „Kometa“ iz 1938. godine, ulazi u područje dodira između fluidne naravi oslikavanja stvari u njihovoj metafizičkoj pojavnosti kao simbola i činjenica i neke opsjenarske igre kroz koju dolazi u svijet ono okultno kao blaženstvo ironije života izvan granica tegobne stvarnosti. Evo, ovako to zvuči i ostaje zauvijek urezano u papir. „U mračnom stanu samo je otac bio budan, tiho se šunjajući po sobama punim pijevnoga spavanja. Ponekad bi otvarao otvor dimnjaka i nasmiješen zavirivao u mračne ralje gdje je svjetlucavim snom spavao nasmiješeni Homunculus, zatočen u staklenoj ampuli, obasjan puninom svjetla kao neonom, već razriješen, precrtan, odložen među akte ꟷ arhivski broj u velikoj registraturi neba.“ (str. 63-64) No, tko su ti junaci iz privatne mitologije? To su svi oni koji pripadaju „svetoj obitelji“ jednog tragičnoga života, ali dostojnoga svake slike u sjećanju koje ostaje u tekstu i uzdiže u vječnost lik Oca, Majke, braće i sestara, čitavu genealogiju ljubavi i suosjećanja s bližnjim kao Drugim koji nas prati od djetinjstva kao zvijezda iskupljenja i kao zagonetka svekolike povijesti bila ona monumentalnih razmjera ili ona iz mikroskopskih motrišta. Sve se privatno utapa u još nešto naposljetku onkraj svake bijele mitologije rubnoga teksta ꟷ u čistu intimu jedne metafizičke opscenosti koju od javne sablazni čuva zastiranje samoga jezika, njegova uzvišenost i posvemašnja neiskazivost, jer tako mora biti.

October 18, 2024