Copyright ©2026 Žarko Paić

Spektakl užasa i iskupljenja

Bilješke uz film F. F. Coppole, Apokalipsa danas

November 18, 2024
Spektakl užasa i iskupljenja
Apokalipsa Danas
There is no morality, no knowledge, and no hope; there is only the consciousness of ourselves which drives us about a world that whether seen is a convex or a concave mirror is always a vain and floating experience.
— Joseph Conrad

1.

Sve što je do sada uopće suvislo napisano o apsolutnome remek-djelu američkoga režisera Francisa Forda Coppole, Apocalypse Now iz 1979. godine svodi se uglavnom na analizu Jeana Baudrillarda iz njegove knjige Simulakrumi i simulacije. (Jean Baudrillard, Simulacres et simulation, Éditions Galilée, Pariz, 1981.) Razlog valja sagledati u tome što je sam film postao naprosto kako vrijeme prolazi, već s odmakom od više od četrdeset godina, realizacija dvije bitne ideje kraja filozofije u suvremenosti. Jedna je vladavina tehnološke matrice kao vizualizacije događaja s filmom kao paradigmatskim medijem hiperrealnosti, a druga se odvija kroz posvemašnji nihilizam samoga života kao nastavka filma drugim sredstvima. Kad, dakle, Coppola izabire za zvučni dekor ovog filma na početku i na kraju upravo pjesmu Doors’a s upečatljivim glasom Jima Morrisona Kill, kill, kill, kill, killl… This is the end, beautiful friend, This is the End, my only friend, The End ‒ onda ta savršena agonija kraja označava upravo to o čemu govori pjesma, naime o agoniji kraja. Između dviju ideja ‒ tehnologije i nihilizma ‒ ne postoji nikakav drugi posrednik osim filma.

Zašto? Jednostavno zbog toga što s filmom nastaje mogućnost posljednje smislene iluzije metafizike na njezinome kraju. Film, naime, posjeduje ontologijski moment konstrukcije zbiljskoga svijeta iz duha tehničkoga dispozitiva. Utoliko filmsko zbivanje pretpostavlja dvoznačnu narav događaja ‒ tehnološku i društvenu. Riječ je o onome što određuje bit religioznoga događaja ljudske povijesti nakon njezina pada u bezdan užasa i patnje. To je, naravno, ideja iskupljenja. Nije slučajno da je upravo iskupljenje nešto što pripada ideji filma kako u okviru profano-sekularnoga mesijanstva od Johna Forda do holivudskoga spektakla filmova apokaliptičkoga ozračja 21. stoljeća te u okviru revolucionarno-političkoga mesijanstva sovjetske avangarde 1920-ih godina u filmovima Sergeja Ejzenštejna. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012, str. 349-350. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Coppolin film naslovljen Apokalipsa danas nipošto se ne smije razumjeti jednoznačno kao prikazivu neprikazivost ratnoga užasa. Uostalom, posljednje riječi koje se ponavljaju u iskazima pukovnika Waltera E. Kurtza kojeg igra Marlon Brando i satnika Benjamina L. Willarda kojeg, pak, igra Martin Sheen, glase baš tako: Užas! Užas!Što je užas drugo negoli negativna uzvišenost (Erhabenheit, sublimity), taj drugi temeljni pojam moderne estetike? No, samo kazivanje o užasu poprima u filmskoj alegoriji o ratu u Vijetnamu upravo spektakularnu točku kristalizacije onog što je nepojmljivo, pa tako i neizrecivo i neprikazivo, a što označavamo njemačkom riječju Unheimliche. Što je to užasavajuće ako ne sama bit rata koja u doba postmodernoga tehnološkog nihilizma postaje nesvodivo područje apsolutnoga razaranja Drugoga do njegova konačnog uništenja? Nigdje, ali nigdje drugdje i nikad prije niti poslije nije u nekom filmu taj događaj užasavajuće ravnodušnosti na smrt Drugoga tako precizno i artikulirano izveden tzv. filmskim efektima masovnih scena zračnoga napada kao u Apokalipsi danas. Užas je, dakle, ono što nadilazi filmsku inscenaciju grozomornoga terora američkih vojnih snaga nad civlinim žiteljstvom Vijetnama upravo zato jer postaje više od filmske stvarnosti kao takve, koja je utoliko vjerodostojnija ukoliko je istodobno hiperrealistična i nadrealna i stoga postaje više od prikaza i predstavljanja onog traumatski Realnoga, govoreći lakanovski.

Što Baudrillard kaže o Coppolinu uratku, koji sam režiser odbija odrediti tzv. anti-ratnim filmom kako se ustrajno običavao razmatrati u nekim kritičkim osvrtima s predznakom pacifizma i ljevičarskoga Weltanschauunga? Ponajprije, on ga nastoji tumačiti unutar svoje teorije simulakruma i simulacije odnosno agonije zbiljskoga kao estetski događaj koji povezuje matrice popularne kulture i medijskih strategija proizvodnje svijeta. To, dakako, ne znači da filmu pridolazi s visoka, u smislu transcendentalnoga pristupa logici fenomena u svijetu bez tradicionalnih metafizičkih referencija kao šo su to ideja i pojava, priroda i kultura, duh i život.

Umjesto toga, Apokalipsa danas uistinu je paradigmatski primjer sinteze vizualizacije života i njegova začaravanja s pomoću moćne industrije filmskih efekata. Nikad se ne smije zaboraviti da je Coppola nakon filmske trilogije Kum o mafijaškoj obitelji Corleone i njezinim subjektima/akterima u ekonomiji-politici-kulturi Amerike postao modelom totalnog komercijalnog uspjeha i kritičko zrcalo holivudskoga spektakla. U tom pogledu, naizgled paradoksalno, ni njegov čudovišno morbidni, ekscesni i kontroverzni film kao što je to od samoga nastanka do danas bio i ostao ovaj film o vijetnamskome ratu nije radikalna iznimka. Naprotiv, Apokalipsa sada pripada unutarnjem okviru onog što u već spomenutoj pjesmi Doors’a glasi krajnje autoironično: The West is the best, The West is the best. Baudrillard o tome kaže sljedeće:

ʺCoppola radi svoj film kao što su Amerikanci ratovali – u tom je smislu najbolje moguće svjedočanstvo ‒ s istom neumjerenošću, istim preobiljem sredstva, istom zastrašujućom prostodušnošću…i istim uspjehom. Rat kao razvaljivanje, kao tehnološka i psihodelična mašta, rat kao slijed specijalnih efekata, rat koji je postao film mnogo prije nego što je snimljen. Rat se dokida na tehnološkom testu, a za Amerikance je on bio najprije ovo: pokusno mjesto, divovsko područje na kojem će testirati svoje oružje, metode, moć. Coppola ne radi ništa drugo: testira moć posredovanja filma, testira učinak filma koji je postao neumjerena mašinerija specijalnih efekata. U tom smislu njegov film je doista nastavak rata drugim sredstvima, završetak tog nezavršenog rata i njegova apoteoza. Rat je postao film, film je postao rat, oba se susreću u zajedničkom zanosu tehnikom.ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001., str. 85. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg.)

2.

Da, Baudrillard je u pravu, jer moć posredovanja filma u doba tehnološkoga nihilizma planetarno-globalnoga zauzimanja prostora nadilazi ono što mnogi neomarksistički teoretičari pripisuju filmu. Naime, to da je njegova zadaća i nadasve strategijska funkcija u ideologijskoj proizvodnji masovne svijesti u fragmentiranoj mreži informacijsko-kognitivnoga kapitalizma. (Vidi o tome: Slavoj Žižek, Pervertitov vodič kroz film, bibl. časopisa Tvrđa, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008.) Na taj se način moć posredovanja filma u konačnici pokazuje kao filmsko posredovanje moći. Budući da ideologija postaje tautologija konstrukcije moći koja proizvodi svijest kao mrežu različitih dispozitiva i praksi u stvarnome svijetu, posve je razvidno da ono što film čini u stvaranju tzv. slike svijeta proizlazi iz sveze sublimnoga i tehnološkoga, a ne iz puke politizacije stanja stvari. Stoga Coppolino odbijanje da ovaj film prihvati u recepciji kao antiratni film valja smatrati njegovom estetskom vjerodostojnošću.

Uistinu, Apokalipsa danas apsolutno je remek-djelo koje ne govori ni politički, dakle antikolonijalno ili kritičko-emancipacijski o američkome neoimperijalizmu u Indokini, a niti je struktura političkoga kazivanja uopće odlučujuća za njegovu razarajuću ‘istinu’ o apokaliptičko-psihodeličnoj naravi ovog postmodrnoga rata u kojem vizualni spektakl događaja prethodi konstrukciji stvarnosti. Ono o čemu govori ovaj film jest tehnološka apoteoza rata i agonija kraja povijesti. I baš zbog toga Coppola na scenu postavlja ono što je pojavno zastrašujuće kao čisti užas događaja i ono što je sublimno neprikazivo u svojoj metafizičkoj ideji kraja povijesti ‒ iskupljenje kroz samožrtvovanje. U neobaroknome ozračju vladavine protokola totalne dinamike kroz koju se rat u Vijetnamu odvija u svijesti promatrača, a posrijedi je posvemašnja transparencija slike, zvuka i tehničkih dispozitiva kretanja od snimaka naleta vojnih zrakoplova nad prašumom do helikopterskih prelijeta nad vijetnamskim selom s raketiranjem mostova, koliba-kuća i užasnutog civilnog žiteljstva, film postaje apsolutna vizualizacija događaja upravo zato jer kamera snima scene razaranja iz perspektive Velikog Trećega.

Nije to, dakle, nikakav sekularni Bog US-ideologije u smislu vladavine Zapada kao imperija kako bi se naizgled moglo pomisliti kad gledamo cinično-bizarnu operaciju koju provodi teksaški pukovnik Bill Kilgore kojeg igra Robert Duvall tako što organizirajući pokušaj takmičenja lovaca na valove u daskanju oceanom u furiozno-grozomornoj akciji ‘čišćenja’ svoju tzv. konjaničku jedinicu helikoptera usmjerava na vijetnamsko selo bez milosti. Fasciniran ratničkim plesom Walküra iz Wagnerovih opera, Kilgore je savršeni zločinac postmodernoga rata u kojem moć posredovanja filmske slike korespondira s prikazom užasa iz perspektive onog tko rat doživljava kao proces patriotske katarze u kojem su Drugi uvijek i samo divljaci. (Vidi o tome: Christopher Norris, Postmodernism, Intellectuals and the Gulf War, University of Massachusetts Press, Amherst, 1992.)

Coppola ne ‘moralizira’ ni kad svoje subjekte/aktere, pukovnika Kurtza i satnika Villarda, u završnim scenama filma podvrgava struji mesijanske svijesti, jer užas ne može trajati vječno. Gotovo da smo u napasti kazati ono isto što govore Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? kad u Zaključku čitamo:

ʺZahtijevamo samo malo reda da se zaštitimo od kaosa.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 155. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

3.

U nadahnutome tekstu uz Coppolin film Apokalipsa danas Serge Daney,legendarni filmski kritičar znamenitoga časopisa Cahiers du Cinéma, baveći se tematikom rata u modernome europskom filmu navodi teoretičara André Bazina koji je govorio o ‘Neronovu kompleksu’ i o ‘spektaklu urbanoga razaranja’. No, ipak je temeljna razlika u tome što je ovaj rat kojeg vizualizira Coppola u svojoj ‘biti’ toliko nesvodiv i nemoguće ga je prispodobiti s bilo kojim prethodnikom u povijesti žanra kad je riječ o američkoj filmskoj situaciji. Daney poput Baudrillarda uviđa u čemu je uopće problem. Naime, ni u čemu drugome negoli u slici koja više nema karakter estetski lijepoga kao u klasičnim ratnim filmovima poput Walshovog Goli i mrtvi.

Umjesto toga, slike iz Coppolina ‘apokaliptičkoga blockbusteraʺ spetaktualarno su fascinantne. To znači da im je ‘bit’ u stvaranju fascinacije promatrača onim što čini niz filmskih scenskih efekata.(Serge Daney, ʺApocalypse Nowʺ, u: The Cinema House and the World: The Cahiers du Cinema Years, 1962-1981, Semiotext(e), New York, 2022.)

No, nije stvar samo u tzv. efektima ili moći zbiljske iluzije. Ono što je naprosto u svemu tome ‘užasno’ kad je riječ o prikazu-predstavi događaja rata kao apsolutnoga užasa proizlazi iz njegove vizualizacije. To znači da je rat postao slika, kao što je bit ove nove slike u tome da više ništa ne prikazuje niti predstavlja (mimesis i raepresentatio) u svojem pluriperspektivnome usmjerenju spram promatrača. Slika kao spektakularni događaj fascinira gledatelja upravo zato jer više ne posreduje moć rata kao filma. Na mjesto posredovanja dolazi moć apsolutne transparencije zla pod krinkom svjetlosnih efekata poput onog snimka bombardiranja rubnih područja sela uz prašumu kad ludi pukovnik Kilgore izgovara onu monstruozno ciničnu rečenicu I love the Smell of Napalm in the Morning.

Što je zapravo ‘bit’ spektakla slike užasa i iskupljenja u filmu Apokalipsa danas? Prema Baudrillardu, pojam spektakla za razliku od Debordova ‘društva spektakla’ koje još uvijek ima za svoj predmet neku predstavu svijeta kao slike i zato neomarksistički ustrajava oko pojma ideologije kao tzv. lažne svijesti, više nije okovan logikom reprezentacije. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.) Stoga ne postoji slika tzv. užasa rata kao apsolutnoga zla, nego užas rata kao vizualnoga spektakla. Kad se, dakle, slika oslobađa izvanjskog referencijalnoga okvira društva, politike, kulture, ideologije, onda ona mora u tom procesu zauzeti ‘prazno mjesto uzvišenosti’. Umjesto onog lijepog u slikama razaranja, kako je to definirao Bazin, susrećemo se s logikom Unheimlichkeita. A to znači da fascinacija spektaklom proizlazi iz vizualnoga nihilizma događaja koji sam po sebi jest užas zato što iza njega ne postoji ništa drugo. Nema više nikakvog nadomjesnoga Boga etičkoga mesijanstva kao u svim prethodnim ratnim filmovima koji su tematizirali moć i američko domoljublje. Iskupljenje oba subjekta/aktera ove epske tragedije suvremenosti više nije stvar fikcije super-ega poput nacije-države ili imperija slobode. Uostalom, melankolično-psihodelični satnik Villard na jednom mjestu filma odrješito kaže u unutarnjem monologu da se nema više gdje vratiti nakon što izvrši svoju misiju, odnosno povjereni mu ratni zadatak i likvidira odmetnutoga i mahnitog pukovnika Kurtza u prašumama Kambodže. Ipak, vratimo se Baudrillardovoj analizi Coppolina filma.

ʺPravi rat, Coppola ga vodi kao i Westmoreland ne računajući genijalnu ironiju napalmom spaljenih filipinskih šuma i sela da bi se predočio pakao Južnog Vijetnama; film sve nastavlja i ponovo započinje: molohovska radost snimanja, žrtvena radost tolikih potrošenih milijardi, takav holokaust sredstava, toliko obrata i sjajna paranoja koja je otpočetka zamislila ovaj film kao svjetski, povijesni događaj, u kojem bi, u duhu stvaratelja, rat u Vijetnamu bio tek to što jest, u biti ne bi postojao – valja nam vjerovati u to: rat u Vijetnamu ‘po sebi’ možda se doista nikada nije dogodio, on je san, barokni san o napalmu i tropima, psihotropski san čiji cilj nije bio pitanje pobjede ili politike, već žrtveno, neumjereno širenje jedne sile koja već sama sebe snima u svojem odvijanju, možda ne očekujući ništa drugo do konsekracije u superfilmu koji dovršava efekt masovnog spektakla toga rata.ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, str. 86.)

Ako je postmoderni rat ništa drugo negoli nastavak spektakla drugim sredstvima, onda je užas i iskupljenje prava slika onog mesijanskoga događaja kraja povijesti s kojim tehnološki nihilizam okončava male priče etičko-političkoga obrata kao pseudo-kritiku planetarno-globalnoga procesa imperijaliziranja svijeta. Coppola nije samo podario tu genijalnu ironiju s napalmom koja često, posve opravdano, zasjenjuje druge ikoničke prizore ovog novog putovanja u srce tame. Kao da namjerno zaboravljamo scenu pravog spektakla, kad se Playboy-zečice u bikiniju s logom US-zastave helikopterom spuštaju na ʺstageʺ u noćnoj halucinogenoj zgodi odmora između dvije divlje bitke bombama i teškim strojnicama, a cijelo vrijeme trešti veliki hit Suzie Q. ondašnjeg sjajnog banda Creedence Clearwater Revival. Što Coppola čini ovim interferirajućim efektom stvaranja duhovnoga ozračja hippie-kontrakulture 1968. negoli što proizvodi učinak totalne bizarnosti i ekstravagancije već time što gomila seksualno razjarenih US-vojnika želi zbiljski ono što i Jim Morrison u već spomenutoj pjesmi Doors’a ‒ Come on, baby, take a chance with us…Fuck, fuck-ah, yeah, Fuck, fuck, Fuck, fuck…Fuck me baby, fuck yeah..It hurts to set you free, But you’ll never follow me, The end of laughter and soft lies, The end of nights we tried to die, This is the end. Ništa ne govori bolje o biti spektakla od njegove čiste transparencije želje za utonućem u kolektivnu seksualnu halucinaciju onim ‘vječito ženskim’. Rat je samo kristalizacija ove mahnite borbe erosa i thanatosa.

Iako Serge Daney u svojem tumačenju Apokalipse danas priziva u pomoć lakanovske pojmove imaginarnoga-simboličkoga-Realnoga da bi objasnio logiku putovanja ili traganja za izgubljenim Ocem/Zakonom u liku pukovnika Kurtza, u analogiji s mitskim likom Edipa koji nužno zahtijeva pomirenje s Lajem, čime se uspostavlja konfliktni odnos korelacije civilizacije i barbarstva, ovdje se ipak valja preventivno suzdržati od ove psihoanalitičke sheme konačnoga prosvjetljenja. Coppola je, doduše, svoju narativnu strukturu filma prema scenariju Johna Miliusa isprepleo s amblematskom novelom Josepha Conrada Putovanje u srce tame iz 1899. godine. Prostor Konga nadomješten je s prostorima Južnoga Vijetnama i Kambodže, odnosno Filipina koji su izabrani za filmsko uprizorenje. Putovanje označava simboličko mjesto posredovanja između onog poznatog i udomaćenog naspram čudovišnoga i nepoznatog što izaziva strah i tjeskobu. No, putovanje malim ratnim brodem uzvodno rijekom do prašuma Kambodže u čijim se prostorima naselio pukovnik Kurtz u svojoj totalnoj morbidno-mesijanskoj koloniji zajedno s ‘prolupalim’ suborcima iz specijalnih jedinica i pridruženih mu lokalnih bandi, istodobno je dvoznačnoga smjera. Iz jedne perspektive, one odmetnutoga pukovnika to je susret s nadolazećim trenutkom konačne sinteze slobode i užasnoga zločina koji mora završiti smrću Oca/Zakona i povratkom u stanje normalizacije.

Drugim riječima, izvanredno stanje kulturnoga poretka genocida nad Drugim mora se iznova stabilizirati kroz priznanje Moći imperija da odlučuje o tome što je iznimka u sustavu i koja je njezina krajnja funkcija. Tome usuprot, iz perspektive satnika Villarda ovo istraživanje kao traganje za Drugim, koji predstavlja samo ono sublimno fantazmatske Moći Oca/Zakona, u misiji konačne likvidacije Drugoga postaje jedini uvjet mogućnosti iskupljenja narcističkoga sebstva u zrcalu rata kao spektakla. Tertium non datur. Coppolin je film utoliko savršeni model za svako buduće filmsko ratno manihejstvo. Carl Schmitt bi rekao ili posthistorija ili građanski rat do istrebljenja!

4.

No, što ako konačnoga pomirenja između civilizacije i barbarstva nema, odnosno što ako je istina rata koji je vodila Amerika u Vijetnamu i Indokini upravo u toj morbidnoj vizualizaciji tehnološkoga nihilizma koji se samo preobražava u druge neoimperijalne forme u agoniji kraja povijesti? I doista, nismo vidjeli dobar film o američkoj okupaciji Afganistana i Iraka nakon svrgnuća diktatora Sadama Husseina. Ono što smo vidjeli i što je nastavak Apokalipse sada drugim sredstvima jest izravni video-prijenos ubojstva vođe terorističke mreže al-Quaed’e Ossame bin Ladena za potrebe Obamine US-politike neutraliziranja tzv. islamskoga fundamentalizma. Između stvarnosti i hiperrealnosti ne stoji više nikakva metafizička referencija, već samo gola istina svijeta kao reality-showa. Već smo rekli da Coppola u ovome filmu ne moralizira ili kako to Baudrillard poentira:

ʺNema nikakvog stvarnog odmaka, nikakvog kritičkog osjećaja, nikakve želje za ‘osvještenjem’ spram rata: u tome je, na neki način, brutalna kvaliteta ovog filma – da nije pokvaren moralnom psihologijom rata.ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, str. 86.)

Apokalipsa danas nije stoga tek naziv Coppolina filma s dva fantastična subjekta/aktera ili glumca, Martina Sheena i Marlona Branda, već ponajprije analiza onog što se filozofijski naziva duhovnom situacijom vremena. Pod tim pojmom valja razumjeti pokušaj razumijevanja misaone matrice suvremenosti. Na taj način postaje bjelodano da ono što u svim pristupima Coppolinoj kinematografskoj tehnici snimanja ratnoga spektakla izbija u središte nije ništa drugo negoli radikalna ‘brutalna kvaliteta’ onog što formalno pripada estetskoj konstrukciji a ne etičkome normativizmu polazeći od tzv. antikolonijalnoga sindroma. Samo je jedan film koji se tome približava iako nema formu spektakla. Riječ je o njemačkome neoekspresionističkom uratku režisera Wernera Herzoga, Aguirre, gnjev Božji iz 1972. godine s Klausom Kinskim u glavnoj ulozi. Taj film predstavlja paradigmatski primjer svojevrsne pustolovne drame s egzistencijalnim nabojem koja prikazuje pohod španjolskoga konkvistadora u Peruu 1560. godine Gonzala Pizaroa u dubokoj prašumi kojom robovi i konkvistadori kreću na put da bi pronašli mitski Eldorado, grad izgrađen od zlata. Aguirre predstavlja ekscentričnoga i fanatičnog psihopata koji maltretira ne samo potlačene Druge, rasno i klasno-socijalno ponižene, već i pripadnike svoje vlastite ekspedicije. Prividna sličnost s pukovnikom Kurtzom, međutim, nije ni u kakvoj narativnoj blizini tvorbe likova koja bi povezala Coppolu i Herzoga.

Stvar je u onome što objektivno njihovi glavni likovi, Brando i Kinski, utjelovljuju, naime, bijele kolonizatore koji zauzimaju tuđi teritorij iz prividno različitih razloga i na njemu grade svoj brutalni imperij od zlata, krvi i geopolitike. Kad se iz ratnoga spektakla kao slika osvajanja tuđe zemlje pročiste sve elementarne čestice tzv. etike sućuti i politike konsenzualnoga dijaloga ‒ što dobivamo? Ništa drugo negoli ‘istinu’ koja progovara kroz užas onog ludog pukovnika Teksašanina u izvrsnoj glumi Roberta Duvalla koji obožava napalm te iskazuje ravnodušni cinizam nadmoćnog kulturalnoga rasizma spram divljaka. Užas rata nije, dakle, u supstancijalnome zlu koji postoji sam o-sebi, već u vizualnoj fascinaciji spektakla kao događaja tehnološke apokalipse. Ono ‘sada’ u naslovu Coppolina filma postaje istodobno i ‘jučer’ i ‘sutra’, jer se vrijeme užasa ovjekovječuje i samo prelazi iz jednog teritorija zemlje u drugi, iz jedne ratne zone u drugu.

5.

Gledali smo ovaj film mnogo puta od 1979. do danas. Podosta je verzija koje kruže, a uglavnom se razlikuju u trajanju. Neke verzije su kraće, a ova koju je 2019. sam režiser četrdeset godina kasnije ‘kanonizirao’ ima značajke Final Cut-a. Dakle, 183 minute za razliku od izvorne, prve verzije Apokalipse sada koja je trajala 147 minuta. Gotovo smo u kušnji tvrditi da je režiser postupao sa svojim djelom kao krunski svjedok aleksandrinizma u književnosti 20. stoljeća Jorge Luis Borges. Naime, pisac je kao što je poznato svojim knjigama iz mladosti mijenjao značenje tako što je u novim izdanjima pisao uvijek nove predgovore kao književni Final Cut. Kako tvrde precizni filmofili ova tzv. završna verzija je sadržajno na istoj razini kao i izvornik, ali s dodatnim scenama koje su formalno čišće i montažerski uređene koliko to film o stvarnome kaosu i film kaosa uopće može biti. Znamo, uostalom, da je ozračje snimanja ovog filma bilo kaotično i psihodelički na rubu totalnoga ekscesa. Coppola je izbacio Harvey Keitela iz ekipe. Tijekom snimanja glumac Martin Sheen je doživio lakši oblik srčanoga udara, a među mitopoetske ekskluzivnosti zacijelo spada i to da je Marlon Brando onih svojih završnih pola sata filma izveo improvizacijom, bez fiksnog scenarija. Sve u svemu, film kaosa i o kaosu ima značajke performativno-psihodeličnoga užasa i to mu još više podaruje svojevrsnu mističnu auru. (Vidi o tome: Joel Zuker, Francis Ford Coppola: A Guide to References and Resources, G.K. Hall, Boston, 1984.)

O čemu govorimo kad rabimo pojam kaosa da bismo prikazali unutarnju stukturu Coppolina filma? Naravno, to nije pojam koji asocira na grčko izvorno značenje stvaralačkoga bezobličja. Umjesto toga, kaosom određujemo nelinearnost i kontingenciju zbivanja kao odstupanja od pravila u smislu neodređenosti.

Čitav je film od samoga početka do kraja u znaku tog postmodernoga kaosa kao spoja nespojivoga ‒ epske drame, spektakla i tragedije, uzvišenosti i užasa, fragmentarnosti i raskomadanoga totaliteta u filmskome pripovijedanju. No, sve je u tom kaotičnome stanju upravo tako uređeno da ukazuje na novi poredak stvari koji se slaže bez vrhovnoga označitelja. Iskupljenje je bez posljednje tajne Božjeg suda, kao što je egzistencijalna drama pojedinca, osobito satnika Villarda, čin nemoguće odluke da nigdje nema više budućnosti nakon što je simbolički i stvarno kralju, pukovniku Kurtzu, odrezao glavu i skinuo ga s prijestolja. Kaos proizlazi iz kozmičko-ljudske nepostojanosti u poretku svijeta na svim razinama. Stoga je svijet u trajnome stanju onog što filozof tehnologije i kibernetike Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994.)

Na početku filma satnik je Villard u stanju posvemašnje duhovne dezorijentacije, čini mu se da je sve što se zbiva u Sajgonu upravo to kaotično stanje užasa protiv kojeg nema lijeka osim droge i alkohola. Kutovi snimanja su izokrenuti, baš kao i soba u kojoj provodi vrijeme prožeto egzistencijalnim šokom iskustva na rubu samoubojstva i traume utonuća u ništavilo. Taj ‘prvi početak’ filma najavljuje ono što se u znakovima prijetnje nadvija nad Vijetnamom i sudbinom glavnog subjekta/aktera apokaliptičkoga traganja za ‘posljednjom istinom’ američkoga kolonijalizma u Indokini. Sve se događa u valovima. Sve se ljulja poput nestabilne platforme, a još intenzivniji rad na unutarnoj entropiji ljudske egzistencije pojačava se u trenutku kad Martin Sheen lomi čašu s viskijem i promatra ravnodušno krhotine stakla na svojem okrvavljenom dlanu. U tom trenutku između stvarnog glumca i filmske uloge kao da nema nikakve razlike.

No, razlika ipak postoji negdje drugdje, naime u odnosu između filma kao kaosa i kaosa kao filma. Prvi je slučaj nadasve zanimljiv jer pretpostavlja učinak djelovanja posve drukčije logike stvaranja umjetničkoga djela negoli je to moglo biti na snazi u tzv. zlatna vremena klasičnoga modernizma s iluzijom života koji postaje umjetnički transponiran u tzv. Gesamtkunstwerk. Američki su ratni filmovi samo nastavak westerna drugim sredstvima. Ili drugim riječima, u svim mogućim žanrovima iste logike zbivanja vidimo Fordov mesijanizam bez Mesije, govoreći deridijanski, ili kao nadomjestak osvajanja Zapada iz duha progresizma i emancipacije od Drugoga kao stranca ili, pak, kao dodatak Moći nacije-države univerzalne slobode u trijumfu nad njemačkim nacizmom i japanskim militarizmom. Nije slučajno niti to da ludi pukovnik Klingore uživa u Wagnerovim operama koje su same po sebi uvod u postmodernu sinesteziju zvuka, slike i simboličke moći umjetnosti kao Kampfbegriffa. Film kao kaos označava, dakle, mogućnost ovladavanja samim životom polazeći od njegove bitne neodređenosti i nedovršenosti. Zato su sve verzije Apokalipse sada nužno nedovršene i stoga podložne autorskome Final Cut-u. S druge, pak, strane, kad kaos postane film, to samo znači da se poredak označitelja, označenoga i znaka bitno promijenio. Umjesto ideologije koju Jim Morrison u već spomenutoj pjesmi iz filma uzdiže do nebesa The West is the best, The West is the best, Get here and we’ll do the rest, sada je na djelu perverzni obrat u kojem kultura univerzalnosti US-hegemonije postaje nova globalna vrijednost i to kroz filmski spektakl samoga života. Baudrillard na kraju eseja o Apokalipsi sada ovo formulira besprijekorno ‘cool’.

ʺNišta nismo razumjeli, ni o ratu ni o filmu (barem ne o ovome) ako nismo shvatili to nerazlikovanje koje se više ne odnosi na ideologiju ili moral, dobro i zlo, već na reverzibilnost razaranja i proizvodnje, na imanenciju jedne stvari u samom njezinom kružnom gibanju, na organski metabolizam svih tehnologija, od tepiha bombi do filmske trake…ʺ (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, str. 87.)

6.

Mnoge zagovornike primata narativnosti filma nad njegovim slikovnim značenjima u slučaju Coppole i njegove filmske estetike zadivit će to što je podario jeziku književnosti, na uistinu paradoksalan način, novi medijski život. Ne moramo posebno spominjati koliko je njegova epska trilogija Kum pridonijela otkriću romana manje poznatog pisca Maria Puzoa. Apokalipsa sada iznova je, pak, uspostavljen intertekstualni i transmedijalni odnos između novele Josepha Conrada, Putovanje u srce tame i Coppolina filma. (Joseph Conrad, Heart of Darkness, Vintage, London, 2016.)

Kao što je poznato, Conrad je 1899. godine napisao tekst kao priču u priči. Tema je bila belgijska kolonizacija afričkoga Konga, a pouka ove simbolične književne alegorije krajnje naizgled etički dvojbena, naime da između tzv. civiliziranih i tzv. divljaka nema bitne razlike. Priča ove novele zasniva se na stvarnoj autorovoj plovidbi rijekom Kongo 1890. godine, gdje je kao trideset i dvogodišnjak preuzeo zapovjedništvo nad parabrodom nakon što se kapetan razbolio. Tijekom povijesti recepcije ovog književnoga djela u 20. stoljeću novela je postala paradigmatski oblik antikolonijalnoga diskursa uopće. Nije stoga nimalo iznenađujuće zašto je nakon snimanja Apokalipse sada priča o pukovniku Kurtzu, koji u Coppolinu filmu nije više odmetnik u Africi, nego u Vijetnamu i Kambodži i ima ljudsko-neljudsko lice u impresivnoj glumi Marlona Branda, postala univerzalnim modelom onoga što veliki modernistički pjesnik T. S. Eliot naziva ʺmitskom metodomʺ. (Vidi o tome: Margot Norris, ʺModernism and Vietnam: Francis Ford Coppola’s Apocalypse Nowʺ, Modern Fiction Studies, Vol. 44, br. 3/1998., str. 730-766.)

U Konradovoj priči Charles Marlow pripovijeda mornarima na rijeci Temzi u Gravesendu na jugu Engleske o putovanju rijekom Kongo. Njegovo iskustvo je simptomatično zbog toga što je bio zapovjednik parobroda neimenovane Kompanije koja je eksploatirala bjelokost u belgijskome Kongu. U Afriku dolazi gotovo romantično-turistički, ali ubrzo svjedoči o čudovišnome nasilju i patnjama koje proživljava lokalno žiteljstvo. Bit se modernoga imperijalizma pokazuje u njegovoj težnji da iskorijeni zemlju i uspostavi totalnu Moć kapitala kao ideje napretka i razvitka društva. No, ono što je u ovoj noveli osobito intrigantno za sva vremena jest priča o vještom kolonijalnome agentu Kurtzu, koji se navodno razbolio i pomračen mu je um, pa je time ugrožen projekt daljnjeg koloniziranja ‘divljaka’. Kako prodire sve dublje u prašumu, Marlow biva svjestan koliko drukčije prirodno okružje utječe na promjene ljudske psihe. Usto, sama prašuma postaje simbol kaosa i entropije suprotstavljena visokim vrijednostima zapadnjačke civilizacije. Uglavnom, Marlow pronalazi Kurtza u naseobini nekog lokalnoga plemena, a urođenici ga tamo štuju poput božanstva. Problem je u tome što je Kurtzovo ludilo krajnja granica dosega kolonijalnoga uma u srcu tame. Pred smrt govori Marlowu, koji ga je uspio odvesti na parobrod, ove metafizički uzvišene i strašne riječi: ʺThe horror! The horror!ʺ

Koliko god se čini da je Coppolin film u tom pogledu raskošni, neobarokni prijepis Conradove novele s razmještanjem prostora zbivanja iz Afrike u Indokinu, iz razdoblja okrutnoga genocida belgijskog kolonijalizma nad crncima u Kongu u postmoderno doba vladavine američkoga neoimperijalnoga kapitalizma medija ili ‘društva spektakla’, toliko je samoizvjesno da ovaj obrat iz razdoblja ideologije u kulturu zahtijeva dodatno razjašnjenje. Ono što, naime, Coppola gotovo savršeno čini nije ništa drugo negoli što uspostavlja kinematički kanon totalne dekonstrukcije jezika imperijalnoga osvajanja svijeta. Umjesto jezika, točnije kazano elegantne narativnosti teksta jedne metafizički uzorno koncipirane novele Josepha Conrada, sada je naglasak na spektaklu vizualizacije događaja koji se zbiva kontingentno i emergentno.

Događaj je, kako je to promislio ponajbolje Baudrillard, već uvijek dogođen u samoj biti tehnološke apokalipse s kojom nihilizam u suvremenosti suvereno vlada. No, jezik nije iščezao u bezdanu kambodžanskih odnosno filipinskih prašuma. Ne, on je u filmu Apokalipsa danas više od vjerodostojnoga dekora fascinantnih slika totalnoga rata. Coppola, naime, od početka unosi u tjeskobno-traumatični događaj potrage za pukovnikom Kurtzom Glas pripovjedača, satnika Villarda. I to je ono što filmu podaruje uzvišeno-melankolični ugođaj opuštenosti s kojom promatrač plovi zajedno s njime i njegovim sudruzima-vojnicima uzvodno uz rijeku sve do posljednje postaje užasa doboko u prašumama Kambodže. Glas Martina Sheena u ovome filmu, poput priče u priči koju priča Marlow u Konradovoj noveli, posjeduje uistinu dimenzije duhovne sudbine egzistencijalno slomljenoga pojedinca koji poslušno obavlja povjereni mu zadatak od stožera američkih vojnih snaga u Vijetnamu da likvidira nekoć besprijekorno uzornoga pripadnika specijalnih snaga. Paradoks je, dakle, u tome što u filmu drugi Marlow, naime Villard, postaje istodobno sofisticirani državni ‘potrčko’ kako ga prezirno na kraju filma secira pukovnik Kurtz, ali istodobno i preobraženi novi Kurtz koji, fukoovski rečeno, odrubljuje glavu Kralju i zauzima simbolički njegovo mjesto.

Glas ne vodi sliku i obratno, već se oboje sinestetički dodiruju u vibracijama duše. Rijetko je u suvremenoj filmskoj narativnosti dosegnuta takva razina retoričke i vizualne interferencije kao u Sheenovu tumačenju satnika Villarda. Nije nimalo začudno zašto naposljetku ovaj glumac, kao svojevrsni stvaralački simulakrum Jamesa Deana u mladosti, nikad poslije nije ostvario ulogu dostojnu njegova velikog talenta. Možda je razlog upravo u tome što ga je zauvijek obilježila sudbina Glasa i krhke pojave alter ega satnika Villarda do te mjere da iz ove uloge više nikad nije mogao izaći bez fatalnih posljedica za vlastitu mjeru filmskoga uspjeha.

7.

Prvi je svjetski rat svojom fotografskom inercijom zastrašujućih topničkih udara na daljinu bio rat svjedočanstava književnosti poput zapisa Marcela Prousta, Thomasa Manna ili Wittgensteinova ratnog dnevnika. Tome usuprot, drugi svjetski rat već je onaj koji ubrzava operacije i protokole slikovne vidljivosti jer se potresne scene razaranja gradova snimaju iz zrakoplova, što je posebno analizirao Siegfried Kracauer u svojem djelu o nacističkoj propagandi i njemačkim ratnim filmovima. Ono što je sam nazivao ʺdinamičkom proceduromʺ bila je uistinu temeljna riječ-pojam za totalitarnu vladavinu, a uvjet njezine mogućnosti proizlazi iz pojma modernih medija ‒ brzina. (Siegfried Kracauer, From Caligari to Hitler: A Psihological History of the German Film, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1947/2004.)

Mediji posvemašnje ekspresije od 1939-1945. godine su stoga radio i televizija. Coppola, međutim, pripada post-1968. generaciji koja je već posve uronjena u video-produkciju, pa se nužno Apokalipsa danas uklapa u trend proširene medijske subjektivnosti koja spaja iskustvo estetskoga nadrealizma, hiperrealizma i psihodelije. Sjetimo se kako u jednom kadru one kaotično-entropijske scene bombardiranja vijetnamskoga sela vidimo samog Coppolu-režisera kako zapovjedno govori Martinu Sheenu da ne gleda u kameru.

Odjednom se nalazimo u košmaru dokumentarizma i igranog filma, a Coppoli je stalo pokazati da ono što promatrač vidi nije nikakva objektivna stvarnost rata, već autentični iconic turn. Postmoderni je rat medijska konstrukcija hiperrealnosti u kojem između života i umjetnosti nema metafizički utvrđene granice. Otuda je ovaj videocentrizam ujedno militarne naravi u svojoj nad-realnosti, anarhiji, nekoherentnosti i apsurdu. Gubitak privida cjelovitosti cjeline pripovijedanja nadomješta se strukturom heterogenih platformi vizualnosti od kojih su prva i posljednja postaja užasa ‒ Sajgon i kambodžanska naseobina u prašumi ‒ rezultat upravo one eliotovske ʺmitske metodeʺ uzdignute do načela kompozicije filma kao montaže spektakla.

Kad se, dakle, povijest ratnoga filma u 20. stoljeću želi konceptualizirati, onda je put od uzvišene književnosti preko protokola prijenosa brzine zvuka i slike do videocentrizma užasa put kinematografske refleksije o mediju vlastite dekonstrukcije. Koliko je to u Coppolinu filmu naprosto razvidno uvjeravamo se u završnim scenama s ulogom foto-novinara kojeg igra Dennis Hopper, stvarajući od mitske slike pukovnika Kurtza ʺfilozofa i pjesnikaʺ apsolutnoga zločina s onu stranu dobra i zla. Kamera i dokumentarnost slikovne fascinacije ratom u Vijetnamu ne može se razumjeti bez simultane fascinacije Zvukom psihodeličnoga iskustva rock-glazbe onodobnih znamenitih bandova poput već spomenutih Doors’a, CCR-a i Rolling Stonesa. Nije to samo formalni dekor ili aura Apokalipse sada. Umjesto toga, valja govoriti o znakovima nove duhovne situacije vremena u kojem performativnost ekstatičnoga tijela prevladava sve dotadašnje metafizičke granice, a nepokornost individualne slobode ulazi u središte svih opsesija sa seksualnošću, opscenošću i erotizmom.

Sveto tijelo slobode u ovome je filmu apoteoza nepokorne prirode u njezinoj divljoj i neobuzdanoj samorađajućoj eksploziji tjelesnosti. Nije stoga slučajno taj moment refleksivnoga posredovanja Coppola suprotstavio užasu same biti rata. Spektakl užasa i iskupljenja, nužnosti i slobode ljudske egzistencije prolazi kroz tri intertekstualna izvora njegova filma Apokalipsa sada, a to su knjige Jassiea Westona, From Ritual to Romance, Sir Jamesa Frazera, The Golden Bough i T.S. Eliota, The Waste Land. Dvije antropologijske studije o izvorima mitskoga nastanka civilizacije kao obuzdavanja iskonskoga nagona za smrću iz nagona za opstankom ‒ thanatos i eros ‒ i treća, ključna poetska knjiga europskoga modernizma koja svjedoči o iskustvu puste zemlje zaokružuju sinkretički misaoni okvir Coppoline filmske kozmogonije.

Da, ovo je film koji počinje i završava s užasom ljudskoga roda u težnji za ovjekovječenjem s pomoću mudrosti i umjetnosti i zbog toga je to ponajprije film apsolutno negativnoga mesijanstva. Ono što se iskupljuje nije ništa kolektivno arhetipsko poput fikcija o mrtvoj zapadnjačkoj civilizaciji ogrezloj u mahnitome samoljublju i hedonizmu onkraj svih granica. Spasonosno ne dolazi iz srca tame. Ono je Glas spektakularne slobode tjeskobno traumatiziranoga individuuma koji se više nigdje ne može vratiti, a niti igdje više ne može pronaći novi dom i obitavalište. Iskupljenje je nemoguć projekt samopotvrđivanja užasa s kojim život nakon tehnološkoga nihilizma i apokalipse postaje agonija kraja baš kao u pjesmi već spomenutih Doors’a kad Jim Morrison pjeva:

Can you picture what will be? So limitless and free, Desperately in need of some stranger’s hand in a desperate land. Lost in a Roman wilderness of pain, And all the children are insane, All the children are insane, Waiting for the summer rain. … There’s danger on the edge of town…Ride the highway West, baby…



This is the End, beautiful friend, This is the End, my only friend,



The End…



This is the End.

(Poglavlje iz autorove knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026