Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Poručnik Broch 1909. u Zagrebu

Poručnik Broch 1909. u Zagrebu

Listopad je mjesečarski pir kestena i neumrle svjetlosti. Sve miriše na propast. Pod stubama noćna lampa sja i obasjava žene u grimizno crnome. Spuštamo se u podzemlje gdje još počivaju kosti inkvizitora i pougljene kose benediktinskih opatica. Objekti su uvijek iluzija pogleda. Ništa se nikad vratiti neće kao ni ova sumorna vječnost uz svijeće na Kamenitim vratima. Granice smo iscrtali pepelom i opalnom krvlju podanika. Zauzvrat, dobili su kolodvore i konjaničke skulpture na pustim trgovima. Tko je taj čovjek pred teškim nakovnjem od neobaroknih anđela i posudom od vremena iz koje crvi jedu zlatne jabuke? Poručnik Broch? Svi ovdje odslužuju neke besmislene kazne. Svi ovdje maglama iskupljuju ljubavne poraze, kukavičko samoljublje, povrijeđeni ponos ništica. Svi se ovdje nevješto bave psihom iz očaja. Neka zabilježeno bude još i ovo: – krajem listopada 1909. ovdje je boravio onaj koji će zapisati nakon Auschwitza da je čovjek smeće koje još samo stenje. Sloboda je novo čudovište. Poezija životari u bezdanu sjećanja. Sve miriše na mjesečarski pir listopada. Iz knjige URONJENI, Fraktura, Zaprešić, 2009.

October 17, 2024
Platonska ljubav i smrt

Platonska ljubav i smrt

Odmah želim na početku ovog razmatranja odnosa između Mahlerove glazbe i filmskoga uprizorenja novele Thomasa Manna Smrt u Veneciji u režiji velikana talijanske kinematografije Luchina Viscontija kazati sljedeće: to je jedan od najboljih filmova uopće u kojem se susreću na nesvodiv način kinematička slika, književnost i glazba. Mahlerov Adaigetto iz njegove fantastične i metafizički savršene V. Simfonije ovim je filmom dobio ono što ću nazvati sinestezijom ljepote, uzvišenosti i estetskoga mesijanizma u kojem smisao umjetnosti prevladava patnju i bol ljudske egzistencije. 1971. godine Luchino Visconti u filmu Smrt u Veneciji prikazao je čistu supstanciju znamenite novele Thomasa Manna. Zanimljivo je pritom da se to zbilo šezdeset godina nakon Mannova putovanja u Veneciju i dvadeset godina nakon što je s autorom romana Doktor Faustus razgovarao o smislu i tajnama ove novele nekoliko godina prije njegove smrti. Tom prigodom je navodno književnik rekao da je zapravo želio portretirati Gustava Mahlera u liku Gustava von Aschenbacha. (https://www.imdb.com/title/tt0067445/ Vidi o tome: Susanne Craemer, „Haunting Melody: Zur Bedeutung Gustav Mahlers für den Tod in Venedig und Morte a Venezia“, https://www.melusinapress.lu/read/zeitschrift-fur-interkulturelle-germanistik-4-jahrgang-2013-heft-1/section/dbf17325-94f4-4738-9e19-a4ae4841fcc2) Smrt u Veneciji (izvorni naziv: Morte a Venezia) u narativnome pogledu korelativno je djelo s Mannovom novelom, ali to nije mimetički prijepis teksta u filmskim slikama. Visconti prikazuje kako se Gustav von Aschenbach, kojeg tumači engleski glumac Dirk Bogarde, zaljubljuje u lijepog dječaka Tadzija tijekom svojeg odmora u Veneciji, potajno ga promatra i progoni te ne napušta ovaj fatalni i dekadentni grad unatoč koleri koja se širi i donosi užas smrtonosne agonije svijeta. Za razliku od novele, putnik u Viscontijevu filmu nije slavni pisac, već propali i oboljeli skladatelj. Visconti je Mannovu novelu na svoj stvaralački ingeniozan način uklopio u flashbackove, postavljajući pitanja o problemima umjetnika i estetici metafizičke glazbe. Detaljnim opisom Venecije, atmosfere dekadencije i propadanja te kasnoromantičarske glazbe Gustava Mahlera, ovaj višestruko nagrađivani, ali i nadasve prijeporan film kad je riječ o mogućnostima reprezentacije književnoga prosedea u mediju fima nedvojbeno je svojevrsni obrat u povijesti adaptacija književnih djela Thomasa Manna. Film je začaravajući sklop simbolike boja, uronjenost u krajolik i ozračje jednog grada estetske dekadencije za kojeg je već J. W. Goethe nepogrešivo odavno rekao da je to grad „skamenjene vječnosti“. Morte a Venezia imao je dodatni gotovo „pedagogijski“ učinak u popularnoj kulturi druge polovine 20. stoljeća. Doveo je, naime, do zamjetne popularizacije Mahlerove glazbe, a imao je i neprocjenjivi učinak u daljnjim nastojanjima sinteze velike književnosti i filmske umjetnosti. Sam je Dirk Bogarde izjavio kako mu je uloga rastrganoga i neurasteničnog čovjeka-umjetnika bila najviši vrhunac njegove umjetničke karijere. Björn Andrésen, glumac koji je utjelovio Tadzija, postao je svjetski poznat, ali je kasnije govorio o kobnim posljedicama svoje rane slave. Film otpočinje prolazom Aschenbachova broda preko mora, uz pratnju Adagietta iz Mahlerove V. Simfonije. Njegov Adagietto, koji se temelji na parafraziranju pjesme Friedricha Rückerta pod naslovom Izgubljen sam za svijet, ponavlja se uvijek iznova kroz cijeli film. Viscontijevo remek-djelo zaslužno je što je ova glazba postala jednim od skladateljevih najpoznatijih djela. Mahlerov biograf Jens Malte Fischer piše da je verzija snimljena posebno za film unatoč umjetnički “skromnoj” interpretaciji, pokrenula Mahlerov “pobjednički marš”. U knjizi Reinholda Pabsta Thomas Mann u Veneciji čitamo da je Visconti Adagietto učinio “identifikacijskom melodijom grada u laguni” i da se od tada pojavljuje kao glazbeni “gradski vodič” kroz Veneciju. (Reinhold Pabst, Thomas Mann in Venedig, Insel, Frankfurt a. M., 2004., str. 49.) “Kad slušamo Mahlerov Adagietto, svi vide Tadzija ispred sebe i plažu Lido” – kaže Michael Gielen. Ovaj učinak filma, iako se može točno opisati, temelji se ipak na obmani. U Viscontijevu filmu Tadzio na venecijanskoj plaži ne prati Adagietto, već Misteroso iz Mahlerove III. Simfonije u d-molu, koja poput sirene prenosi Aschenbachovu emociju dok Tadzio pleše pred njim na venecijanskoj plaži. Adagietto je, dakle, i melodija Aschenbachove kobne čežnje, ali prije svega melodija njegova dolaska “izgubljenog od svijeta”, a time i melodija njegove smrti u Veneciji, koja se uvijek iznova ponavlja: osobito dojmljivo u finalnim scenama filma, u kojoj dva nosača na ležaljci iznose pokojnika Aschenbacha uz pratnju Mahlerove božanstvene melodije iz Adagieta. Dakle, glazba umjesto ironije na kraju, točnije: ‘pogrebni marš’ umjesto ironičnog zbora ožalošćenih. Visconti u filmu Smrt u Veneciji konačno i neopozivo smjera onome o čemu se uvijek „šuškalo“, naime o latentnoj homoseksualnosti Thomasa Manna. Sve je istodobno transparentno i metafizički skriveno. U filmu je Aschenbach ostarjeli skladatelj koji je duboko fiksiran na dječaka. Ali, ova fiksiranost koju briljantno gestualizira i vizualizira Dirk Bogarde nije „od ovoga svijeta“. Umjetnik-skladatelj čija je patnja izražena kroz melodiju melankolične glazbe ljubav doživljava kao najveći mogući ideal savršenstva forme i ovjekovječene tjelesnosti. Zato je ljepota i uzvišenost koja emanira iz ovog filma rezultat Mahlerove glazbe, a ne slika kao takvih koje Visconti slaže u svoj magični kaleidoskop. Gotovo sam u kušnji kazati da s ovim filmom ulazimo u doba musical turna koji nadilazi granice linguistic i iconic turna. Bez glazbe koja doseže vrhunac osjećajnosti-osjetilnosti kao mesijanskoga događaja koji u sebi pohranjuje užitak i kontemplativnu patnju slike Venecije u timbru melankolije, ljepote i propasti ostale bi pukim vedutama, a ne živim ranama egzistencijalnoga sloma i uzdignuća nakon smrti Aschenbacha. Zar smrt skladatelja na kraju filma kojeg Bogarde uprizoruje svojim klonućem ne asocira na ironiju umjesto tragedije i zar upravo taj trenutak iščeznuća iz svijeta onog tko u svijet svojim stvaralaštvom unosi duh ljepote nije ujedno i odvajanje djela od njegova smrtnoga tvorca? Gustav von Aschenbach u Viscontijevu filmu zapravo uopće ne portretira Mahlera i to ni po čemu nije tzv. biografski film. Umjesto toga, Viscontijev Aschenbach može se znamenovati figuracijom Mannova projekta prevladavanja samoga sebe s Mahlerom. (Vidi o tome: Michael Chanan, „Mahler in Venice?“, Music & Musicians, lipanj 1971, obnovljeno 2000. https://www.mchanan.com/wp-content/uploads/2013/12/mahler-in-venice.pdf) Pritom je Adagietto stvaralački medij umjetničke ekspresije kojim Grad ljepote i smrti (erosa i thanatosa) postaje vizualizacijom Gesamtkunstwerka. Dopuštajući mu da se neprestano ponavlja i naposljetku postane pogrebni marš, što je krajnje blasfemično gledajući iz same glazbene strukture V. Simfonije, Visconti je Mahlerov “sablasni“ Adagietto u Cis–molu pretvorio u melodiju apsolutne dirljivosti koja progoni umjetnika i filmu podaruje jedinstveni Stimmung. Što to znači? Adagietto, četvrti stavak iz Mahlerove V. Simfonije koja sa Scherzom doseže „polifonijsku složenost“ (Stephen E. Hefling, „Song and symphony: (II) From Wunderhorn to Rückert and the middle-period symphonies: vocal and instrumental works for a new century“, u: Jeremy Barham, (prir.), The Cambridge Companion to Mahler, Cambridge University Press, Cambride-New York, 2007., str. 114.) i kao da je posrijedi ničeanski motiv koji se a što drugo negoli ponavlja jer je vječno vraćanje jednakoga struktura bitka kao bivanja i ima kozmologijsko-antropologijske značajke sveze neba i zemlje, zapravo je u filmu Smrt u Veneciji popratna glazba smrti umjetnika ꟷ kojemu su Thomas Mann i Luchino Visconti dodali neke od Mahlerovih psiho-estetskih značajki. Zato su i književni tekst i filmski uradak kreativni palimpsesti nečega što je samo uvjetno kazano kontingentni slučaj iznimke kao izvornika života skladatelja. Gustav Mahler je na svojoj V. Simfoniji radio nekoliko godina početkom 20. stoljeća. Praizvedba je održana pod njegovim vodstvom 1904. godine. Četvrti stavak pod nazivom “Vrlo polako” predstavlja osebujnu kvintensenciju u iznimno dubokome djelu. Za neke muzikologe ovaj pianissimo od gudača i harfe smatra se Mahlerovom odanom izjavom ljubavi njegovoj ženi Almi. Ali, isto tako, Luchino Visconti je šezdeset i sedam godina poslije ovom uzvišenom glazbom oslikao završni prizor susreta platonske ljubavi i smrti kroz ozračje savršene dekadencije na venecijanskome lidu u sunčanoj svjetlosti koja se polako gasi. Prema mjerodavnim teoretičarima glazbe i Mahlerovih simfonijskih ostvarenja, jednostavno objašnjenje za smisao Adaigetta u kontekstu V. Simfonije jest da je riječ o „ljubavnoj pjesmi“, dok sve „kulminira u transformaciji meditativnoga prolaza koji…povezuje i sporo gibanje IV. Simfonije te „Ich bin der Welt“, s tekstom „Živim samotan na svojem nebu, u svojoj ljubavi, u svojoj pjesmi“. (…) To je možda najerotičniji i najidealističniji trenutak u Mahlera uopće. Stoga, kao u Schopenhauera i Wagnera, eros i thanatos su za Mahlera binarne opreke.“ (Stephen E. Hefling, „Song and symphony: (II) From Wunderhorn to Rückert and the middle-period symphonies: vocal and instrumental works for a new century“, str. 118.) Viscontijev film Smrt u Veneciji pripada rijetkim događajima sinestezije vrhunske književnosti, glazbe i novog vizualnoga medija koji kao paradigmatski medij 20. stoljeća ima mogućnost ozvukovljenja života kao egzistencijalne drame daleko više negoli je to podareno kazališnoj umjetnosti. Štoviše, filmska priča koju razvija pokazuje nam da su prekretne forme književnoga pripovijedanja u ranome modernizmu, poput Mannovih i Kafkinih novela i parabola, primjerice, istinski okvir za filmsku estetizaciju. No, samo je ovaj Viscontijev film koji nije žanrovski određen kao glazbena drama dospio do granice postavljene između metafizičkoga dvojstva ovostranosti i onostranosti i to samo i jedino zahvaljujući redateljskoj invenciji koju, naravno, mnogi suvremeni skladatelji i muzikolozi mogu s tzv. stručne strane smatrati ili kolosalnim promašajem ili, još gore, dobrim primjerom „popularizacije klasične glazbe“ u kontekstu postmoderne kulture sinkretizma i eklektičnosti stilova. Oboje je posve promašeni stav o kakvoći i inventivnosti Viscontija. On je intuitivno, ali i krajnje promišljeno shvatio kako se bit (građanske) dekadencije veličajne moderne kulture europskoga duhovnoga kruga sabire u jednom fatalnome gradu kao simbolu vjekovne otmjene propasti i u glazbi posljednjeg velikoga skladatelja ideje apsolutne muzike koji formalno pripada post-impresionizmu i post-romantici. Ako je, dakle, Adagietto „ljubavna pjesma posvećena obožavanoj Almi Mahler“, onda je to samo jedna strana glazbenoga onirizma prepunog mesijanstva s estetskim nabojem, a ne etičkim u krajnoj konzekvenciji. Druga strana, ona metafizički uznosita i uzvišena, jest da je bit velike umjetnosti koja sjedinjuje ničeansku volju za moć kao vječno vraćanje jednakoga i onog što mislilac prevladavanja nihilizma naziva „stimulansom za život“, a to je poetska definicija umjetnosti, u ekstatičnome trenutku vječne ljubavi kao erosu i thanatosu. Visconti je Adagiettom ozvučio virtualni sjaj Venecije kao događaja zanosa i ekstaze kojom umjetnost nadilazi život slaveći njegove apolonske i dionizijske elemente jedne razlomljene cjeline koju uzaludno pokušava ponovno sastaviti želja za cjelovitim umjetničkim djelom (Gesamtkunstwerk). Ništa se u ovoj singularnoj kontingenciji estetski vođenoga života Gustava von Aschenbacha ne ponavlja osim fragmenata iz prošlosti u srazu s gradom koji u smrtonosnoj koleri propada u svoju bestemeljnost. Jedino autentično i stvaralačko ponavljanje od početka do kraja jest Mahlerov Adagietto kao istinski film posvemašnje dekadencije života. To je to. Mahlerova je glazba iz V. Simfonije zahvaljujući Viscontijevu filmu postala ono što je uvijek latentno i bila kao tajna metafizike u njezinome silaznome luku. Što drugo negoli sama bit umjetnosti kao događaja. Zbog toga sve iznova ima svoju nesvodivost i autonomiju samo polazeći od krhotina cjeline u težnji za sjedinjenjem umjetničke religije i cjelovitoga umjetničkog djela. Slika pokazuje svijet dekadencije Zapada na njegovu kraju povijesti. Književni tekst, pak, u vizualizaciji života zahtijeva prostor tihe imaginacije jer bez njega ništa ne bi bilo moguće, pa ni ovaj film na osnovu predloška vrhunske novele Thomasa Manna, Der Tod in Venedig. Glazba, naposljetku, nije potkopavanje veličine Mahlerove glazbe njezinim „profaniranjem“ i izvlačenjem iz simfonijskoga konteksta, već uzdizanje do novoga vrhunca u kojem se sve stapa kao integralni događaj sinestezije. I genijalni glumac Dirk Bogarde kao Gustav von Aschenbach, i apolonski lijep dječak Tadzi, i venecijanska plaža Lido i sablasni ples mrtvaca pod maskama, i zagasita svjetlost Grada koji na skamenjeni način povezuje Goethea, Manna, Mahlera i Viscontija, dok kao gledatelji ovog filma želimo da onaj božanski Adaigetto nikad ne okonča, baš nikad… Na kraju eseja O ljubavi Jose Ortega y Gasset piše: „Živimo u vrijeme univerzalnoga sumraka. Čitav jedan dio svijeta umirući tone obasjan svečanom agonijom. Već dotiče užarena plamena kugla hladan, zeleni rub svojeg nemirnoga groba. Ali ipak ostaje tračak svjetlosti… Lo sol sen va e vien la se ra; non v’ar resta te ma stu dia te il pas so, men tre che l’occiden te non s’an ne ra – Sunce zalazi, dolazi večer; Ne zaustavite se tu, već hod promatrajte sve dok i zapadno obzorje ne potamni.“ (José Ortega y Gasset, O ljubavi: meditacije, Svjetlost, Sarajevo, 1989., str. 35. S njemačkoga preveo S. Marojević.) (Ogled iz knjige ČEMU GLAZBA?, koju će objaviti Litteris 2025. godine)

October 16, 2024
Ima li još svjetske povijesti?

Ima li još svjetske povijesti?

O povijesti kao zbivanju i o historiji kao znanstvenome razmatranju njezinih zgoda i prigoda otpočinje se teorijski artikulirati ideja osmišljavanja kaosa samoga života već u antici, a kroz razdoblje srednjega vijeka Bog nadilazi svojom providnošću sve ono što je profano ljudsko poput države, dok tek s novim vijekom kao vijekom napretka i razvitka ljudske svijesti uokviruje se mogućnost, zbilja i nužnost jedne svjetske povijesti. Uostalom, što je ovo negoli govor o aktualnosti vremena kao ovjekovječenja dvaju načela modernoga svijeta: (1) vladavine znanja kao moći u prirodno-tehničkim i društveno-humanističkim znanostima i (2) samorefleksije ljudskoga stanja (human condition kako bi to kazala Hannah Arendt) kroz pojmovlje rada, jezika i života. 20. stoljeće je bio posljednji uzlazno-silazni stadij novovjekovne epohe i kraja ideje svjetske povijesti jer je s dva svjetska rata, tehnološkom apokalipsom bacanja atomske bombe u Japanu 1945. godine, Holokaustom te totalnim mobiliziranjem tehnologije desupstancijaliziran potencijal njezina nesmetana odvijanja u beskonačnost na istim pretpostavkama. Svjetska je povijest dospjela do samoozbiljenja u sintezi supstancije i subjekta u Hegelovoj filozofiji povijesti i to je aksiomatika kraja zapadnjačke metafizike. Svijet kao prostor-vrijeme razvitka ideje slobode u beskonačnome napredovanju svijesti kao samosvijesti nije tek rezultat prosvjetiteljskoga programa Rousseaua, Condorceta i navlastito Kanta. Posrijedi je odvajanje paradigme filozofije povijesti od matrice modernoga znanstvenoga redukcionizma kojim u 19. stoljeću, ne slučajno i razdoblju apsolutne vladavine kapitalizma što posvjedočuje i Marxov Kapital, nastaju posebne historijske znanosti o mnoštvu osamostaljenih predmeta, pa je već postalo samorazumljivo razlikovati ne samo u biti jezika ono povijesno od onoga historijskoga. Povijesno je zbivanje u sebi svagda pitanje o smislu i svrsi ovog događanja koje se pokazuje u dvije svoje pokretačke ekstaze ili dimenzije, a to su prošlost i sadašnjost. Historijsko je razmatranje povijesti uvijek i teorijsko-politički čin promišljanja razloga zašto se dogodilo nešto kao nešto, a možda se moglo dogoditi i drukčije od fakticiteta i s kojim posljedicama za sadašnjost. Vremenska ekstaza ili dimenzija budućnosti pripada ideji svjetske povijesti i to u svojoj bitnoj otvorenosti kao mogućnosti promjene ne samo sadašnjosti, već i prošlosti u smislu novoga tumačenja povijesnih zbivanja. Otuda budućnost iz primarne otvorenosti poprima i strukturu diskurzivne zatvorenosti jer je omeđena sustavom znanja o prošlosti na temelju apsolutiziranja sadašnjosti koja može biti u znaku posvemašnjeg iskrivljenja i zastranjenja znanstvene funkcije historije da weberovski vjeruje u objektivnost činjenica, a da ideologijske strasti u prosudbi otklanja kao pogrešnu strategiju oživljavanja povijesti u njezinoj nedovršenosti. Primjer današnjeg svenadirućega revizionizma i negacionizma u historiji koja se bavi Hrvatskom u 2. svjetskome ratu i u doba vladavine realnoga socijalizma s postavkama o tzv. pseudo-antifašizmu, nijekanju karaktera logora Jasenovac i relativiziranju krivnje na strani ustaškoga režima kojeg se proglašava „povijesnim ostvarenjem hrvatske države“ kao ideologijsko-političke perverzije dostatan je za potkrepu ove tvrdnje. Što uopće nakon svekolike revizije i negacije povijesnih činjenica osim uspostavljanja nove društvene svijesti u znaku prihvaćanja konzervativnih vrijednosti i ekstremnoga desničarskog populizma kao jedinog ispravnog puta u budućnost? Nema nikakve dvojbe: ideja svjetske povijesti je „danas“ u svim pojavnim oblicima ne samo postala nevjerodostojnom, već i ispražnjenom od svojeg izvornoga smisla. Razlog je jednostavan. Jer kad umjesto eshatologije i teleologije bitka, svrhe i smisla povijesti bio on shvaćen filozofijski ili teologijski, mitski ili mitopoetski, kad umjesto beskonačnoga usavršavanja uma u dosezanju slobode, jednakosti i pravednosti uz posredovanje nepolitičke vrline solidarnosti među ljudima u kozmopolitskome poretku svijeta vladaju pojmovi kaosa i entropije, kontingencije i emergencije, na djelu je posve drukčije shvaćanje povijesti od historije kao „buke i bijesa“ i historije kao uskladištenja post-istina u kibernetičkome sustavu informacija. Čini se da je upravo to stanje intervala i intermezza različitih svjetova vrlo precizno opisao filozof Karl Löwith u svojoj iznimnoj studiji Svjetska povijest i događanje spasa (A. Cesarec, Zagreb i „Svjetlost“, Sarajevo, 1990. S njemačkoga preveo Mario Vukić). Na kraju Uvoda autor nadahnjujuće za moje daljnje razmatranje ovog problema kaže: „Grčki historičari istražuju i pričaju povijesti koje su koncentrirane na velike političke događaje; crkveni oci razvijaju teologiju povijesti iz židovskog proroštva i kršćanske eshatologije, koja se orijentira na nadhistorijske događaje stvaranja, inkarnacije, suda i iskupljenja; moderni je čovjek smislio jednu filozofiju povijesti pošto je sekularizirao teološke principe u smislu napretka ka iskupljenju i primijenio ih na stalno rastući broj empirijskih znanja, koja dovode u pitanje jedinstvo svjetske povijesti kao i njen napredak. Čini se kao da su obje velike koncepcije antike i kršćanstva, cikličkog kretanja i eshatološkog postignuća iscrpile temeljne mogućnosti razumijevanja povijesti. I noviji pokušaji tumačenja povijesti nisu ništa drugo do varijacije ova dva principa ili njihovo miješanje.“ (str. 46) Ako, dakle, ono moguće treće rješenje kad je riječ o svjetskoj povijesti uopće nije moguće u svojem pozitivitetu, već se sve danas u historiziranju povijesti odvija kao „varijacije ova dva principa ili njihovo miješanje“, kamo dalje sa znanošću o povijesti nakon kraja svih propalih filozofija povijesti? Samo da spomenem da sam o tome promišljao i pisao u nizu knjiga i analitički ulazio u filozofijske probleme tzv. posthistorije od Alexandrea Kojèvea do Hermanna Lübbea, od Alaina Badioua do Michela de Certeaua, od Michela Foucaulta do Giannija Vattima i drugih mjerodavnih mislilaca suvremenosti. Problem nije tek u nemogućnosti nastanka onog što nije ni filozofija povijesti ni teologija događanja nadhistorijskih zbivanja, isto tako nije ni teodiceja ni pozitivističko nabrajanje činjenica koje se uvijek prerađuju na kraju iz nekog posljednjeg ideologijsko-političkoga motrišta bilo da je riječ o spoznajnome relativizmu ili ontologijskome realizmu. U svakom slučaju pitanje o smislu svjetske povijesti već je uvijek, rekao bi Heidegger, jedno metafizičko pitanje jer pretpostavlja neko shvaćanje „smisla“ i određeno shvaćanje „povijesti“. Čak i nihilistički tzv. historizmi i historicizmi, među koje Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? ubrajaju osim Hegela neočekivano i Heideggera zbog njegove misli o „drugome početku“ i obratu ili preokretu metafizike Zapada što je u faktičkome „svjetonazoru“ i ideologijsko-političkome rješenju ovog problema okončalo s Heideggerovom blizinom nacizmu i antisemitizmu (kakav je paradigmatski slučaj njegova frajburškoga Rektorata 1934. godine), nisu daleko od miješanja dva načela koje Löwith prepoznaje u antičkome i srednjovjekovno-kršćanskome konceptu ideje povijesti. Sve je to utkano u pojam i ideju svjetske povijesti od početka do kraja. Dakle, povijest nije apsolut u smislu vječnosti i ireverzibilnosti vremena. Povijest, u hrvatskome jeziku, sjedinjuje ono metafizičko u poslanstvu vijesti o smislu bitka kao „radosne vijesti“, ali istodobno i ono što Vanja Sutlić u jednom od svojih posljednjih zapisa naziva „svetim i lijepim udesom“, u smislu nabačaja povijesnih mogućnosti, čime pokazuje da je povijesno događanje zgoda u kojoj svagda postoji i odgoda i prigoda za otvorenost novoga. Naravno, svjetska povijest je i sama povijesno-epohalni udes/poslanstvo/sudbina i iščezava na horizontu mišljenja i osmišljavanja bitka onda kad je duhovni bitak svjetske epohe prestao biti djelotvoran kao što je to bilo s grčkom, srednjovjekovnom i modernom poviješću. Ono što nakon tog „kraja povijesti“ preostaje jest čuvanje tragova pred dolaskom „mračnoga doba“ koje više nema pred sobom ideju slobode kao u Hegela i njegove „filozofije svjetske povijesti“, već samo ono što je u znaku posthistorjjske borbe na život-i-smrt carstava moći u „velikome prostoru“ (Groβraumu), kako Carl Schmitt određuje bit geopolitike nakon kraja koncepta nacije-države. Time se Löwithova dijagnoza „kraja ideje svjetske povijesti“ uistinu realizira, jer to više ni po čemu ne pripada ni eshatologiji ni teleologiji onog što povijest ipak nepromijenjeno označava: ideju spasa u izvornome i mesijanskome značenju. Nije slučajno Heidegger u svojem posljednjem, testamentarnome razgovoru o njegovu povijesnome mišljenju smisla bitka u doba vladavine postava (Gestell) gotovo „zavapio“: Samo nas još jedan bog može spasiti. Svjetske povijesti više nema jer je realizirana metafizika istinski kraj povijesti u nihilizmu onog što Vanja Sutlić u analizi Marxova historijskoga materijalizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. Moja je postavka na ovom tragu izvedena izričito u knjizi Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021.) i svodi se na sljedeće. Tehnosfera kao realizirana kibernetika u svojim bitnim dosezima pretpostavlja kraj povijesti kao mogućnost otvorenosti jedne posve drukčije „povijesti“ koja umjesto metafizički shvaćenoga „svijeta“ uvodi u misaoni optjecaj pojmove i kategorije informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije i umjesto poslanstva i „svetog i lijepoga udesa“ prelazi u prostor-vrijeme čistih kontingencija i emergentnoga kaosa. To između ostaloga znači da umjesto teodiceje svjetske povijesti ulazimo u doba tehnodiceje globalno-planetarnoga lutanja svjetovima s temeljnim obratom u shvaćanju „smisla povijesti“. U povijesti kao ireverzibilnome putu spram tehnološke singularnosti nema više ničega ni izvornoga ni eshatologijskoga, već samo intervala i intermezza između dva događaja kao stanja koje određuje trijada računanja-planiranja-konstrukcije u logici autopoiesisa umjetne inteligencije. Umjesto mesijanske nužnosti ideje svjetske povijesti sada je na djelu probabilizam slučaja koji se određuje kao virtualna aktualizacija događaja. Zbogom „smislu bitka“ i njegovu zaboravu! Krećemo se na svojim putovanjima ne više spram konačnoga cilja povijesti, već lutamo da to kažem mitopoetski iskazom Budhe Sidharte „kao jedini nosoroga rog“ u transverzalnim fraktalima onog za što još nemamo izraz jer to nije ni povijest ni historija. Taj prostor-vrijeme lutanja „Velikoga Trećega“ onkraj „smislene avanture svjetske povijesti“ otvoreno je i zatvoreno gibanje koje u tendenciji ima svoj kraj u posthumanome stanju OMEGA-točke vječne singularnosti. Svjetska je povijest iza nas i zato je ovo vrijeme apsolutnoga rizika, neizvjesnosti i tehnološkoga nihilizma. Drukčije biti ne može. Lako je bilo citirati onako olako Hölderlina iz elegije Patmos za svaki budući „kraj povijesti“: Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno. Ali, dosta je bilo metafizičkih utjeha. Jer spasonosno nije više u poslanstvu povijesti, već u odluci da nas više ništa ne spašava od vlastite propasti osim onog mišljenja koje počiva u bezrazložnosti slobode i njezine nesvodivosti na bilo kakav mrtvi historizam povijesti.

October 15, 2024
Prosvjetiteljstvo i njegove posljednje riječi

Prosvjetiteljstvo i njegove posljednje riječi

Vrijeme je da prosvjetiteljstvu nakon dugih godina radikalne kritike njegovih normativno-postulatornih promašaja u moderno doba apsolutne vladavine znanosti i tehnologije u 20. stoljeću, a sve to otpočinje s Nietzscheom, račva se u jednom smjeru s Adornom i Horkheimerom i njihovom Dijalektikom prosvjetiteljstva, a u drugom doseže vrhunac s Heideggerovom kritikom zapadnjačke metafizike što u francsukoj postmoderni nasljeđuju Derrida, Deleuze i Foucault, vratimo dostojanstvo i ustvrdimo: pa nije to uopće bilo tako „loše“. Štoviše, što suprotstaviti ovom mahnitome antriprosvjetiteljstvu metapolitičkih desničarskih zahtjeva za povratkom tzv. tradicionalnim vrijednostima od plemensko-rodovske zajednice do političkih teologija i novoga totalitarizma? Zar postoji nešto drugo unatoč različitim pseudosintezama metafizike i mistike krvi i tla, konzervativizma i postfašizma koje proklinju modernost i njegovu bitnu pretpostavku kao što je to sekularizacija u političkome smislu od Francuske revolucije do danas? Prosvjetiteljstvo je početak velike epohe filozofije uma i klasičnoga njemačkog idealizma i za svoje geslo ima ono isto što je bila i Sokratova maksima: spoznaj samoga sebe. No, spoznaja vlastita subjekta nije tek neutralan čin samoosvještavanja bez izravnog upliva na promjenu čitavog sklopa vladavine u onome što pripada društvu, državi i sferi običajnosti ili Habermasovim rječnikom kazano diskursne etike demokratski konstituirane zajednice. Najveći je mislilac prosvjetiteljstva Immanuel Kant, a najveći mislilac-pisac Johan Wofgang Goethe. Ostavimo sve druge razloge za ovu tvrdnju i usmjerimo se na ono jedino bitno iz njihova mišljenja, pisanja i javnoga djelovanja. To je da s njima tek nastaje ideja i mogućnost ozbiljenja dvije temeljne ideje modernosti uopće: svijet i povijest polazeći od umnoga utemeljenja slobode. Za Kanta je nužnost prosvjetiteljstva zasnovana u ideji kozmopolitskoga poretka kao svijeta (Welt) koji nadilazi uskost i ograničenost nacije-države kao najvećeg dostignuća političke tvorbe modernosti, Za Goethea je književnost kao sredstvo-svrha razvitka ljudske samosvijesti kao slobode jedino opravdana kao ideja u tvorbi svjetske književnosti (Weltliteratur). Kantov kategorički imperativ najrigoroznija je etička formula ljudske povijesti i otuda norma preteže nad zbiljskim mogućnostima usavršavanja ljudskih vrlina u svijetu konfliktnih strasti i svekolike moći interesa koji vode čovjeka u njegovoj povijesnoj sudbini. Goetheova je ideja svjetske književnosti naposljetku lijepi ideal kao i Kantov „vječni mir“ bez kojeg svjetska povijest pada u najmračniji bezdan užasa zato što je i pojam svijeta i književnosti ono apstraktno, doduše univerzalno, koje se ne može ostvariti bez radikalne uspostave „svjetskoga jezika“, a to je kako vidimo danas postao ne njemački niti francuski jezik (nacija-država koje su bile u duhovnome smislu avangarda prosvjetiteljstva), već engleski jezik u njegovu tehničkome vidu pragmatičnosti značenja. Svijet je, pak, od umnoga konstrukta filozofije i umjetnosti, nadasve književnosti, danas sveden na globalno-planetarni poredak kojim vladaju subjekti/akteri postimperijalne suverenosti koju je predvidio i artikulirao najveći mislilac političkoga i politike u 20. stoljeću, njemački pravnik Carl Schmitt, njegovim pojmom Groβrauma u kojem geopolitika prethodi svim fikcijama i iluzijama demokratske deliberacije i ravnopravnosti velikih i malih država u prostoru odlučivanja. Tako je zapravo antiprosvjetiteljstvo u 21. stoljeću u svojem realističkome i brutalno geopolitičkome vidu jedina prava stvarnost života, a ne nikakvi postulati „vječnoga mira“ i Weltliteratur. No, rekli smo da je dosta ponavljanja onog što je faktičko stanje i govori o onome što je u naslovu odlične knjige hrvatskoga filozofa i politologa Davora Rodina, Poraz prosvjetiteljstva (Naklada Breza, Zagreb, 2012). Umjesto toga, pokušajmo dati novu heurističku vrijednost onome što su i Kant i Goethe najavili svojim misaonim pregnućima. A to je da je svjetska povijest u bitnom smislu ne puko zbivanje bez glave i repa, ali isto tako niti slijepa sudbina predodređenosti u smislu teodiceje kao milosti božje providnosti koja i najgore i najnečuvenije zlo, poput Auschwitza, Kolime, Ruande, smatra nekim čovjeku nespoznatljivim sublimnim sredstvom za ideju konačnoga iskupljenja njegovih iskonskih grijeha. Nema nikakve dvojbe da obojica velikih Nijemaca nisu ni „realisti“ niti „nominalisti“ , niti skeptički dogmatici niti, pak, oni koji „vjeruju“ u čisti slučaj i druge ne-umnosti kontingencije i teorije determinističkoga kaosa. Poput svojih racionalnih grčkih prethodnika, njihov je „transcendentalni sokratizam“ (Kant) i „kozmopolitsko mesijanstvo“ (Goethe) sekularizirani događaj vjere u smisao svjetske povijesti koja proizlazi iz usmjerenosti ljudskoga djelovanja kao biti slobode kojom upravlja um, a ne mahnitost, dobro, a ne zlo. Goetheov Faust nije književna analogija Kantovoj Kritici praktičnoga uma i Kritici moći suđenja, već moderna drama samooslobađanja duha znanosti i vjernosti istini kroz borbu s načelom zla u povijesti (Mefisto). Stoga svjetska povijest nužno ima dva značenja: ono faktično i kontingentno u smislu praktične stvarnosti kojim vlada načelo utilitarnosti i pragmatike znanja kao tehničkoga umijeća i ono postulatorno, normativno, ono što krasi političku filozofiju od Platona do Hegela i može se znamenovati težnjom ili željom za ozbiljenjem ideje dobra u kontekstu prosvjetiteljskoga doba kao trijade: (1) znanstveno-tehničkoga napretka i razvitka ljudske samosvijesti; (2) oslobađanja od religiozno-političkih stega i utega despocije i tiranije i stvaranje republikanskoga poretka demokratske vladavine uma u povijesti; (3) usmjerenosti spram nadolazeće budućnosti kao beskonačnoga usavršavanja najumnijih i najpravednijih instrumenata kojim se ljudska sloboda približava ideji Boga kao postulata svjetske povijesti, ne i njezina pokretača i skrivenoga načela u biti sekularne vladavine. Imao je pravo otuda Oswald Spengler da je zapravo ono veličajno u zapadnjačkoj povijesti kao ozbiljenju metafizike ono faustovsko što podaruje čovjeku dostojanstvo i stimulans za beskonačno stvaralaštvo kao bit čovjeka. Ne možemo prestati misliti ovu „utopijsku“ konstantu svjetske povijesti i kad smo posve uvjereni da je to neka vrsta post-metafizičke utjehe nalik kršćanskoj vjeri za koju Ludwig Wittgenstein u jednom fragmentu kaže da je utjeha za ljude u neizmjernoj patnji. Misliti „prosvjetiteljski“ ne znači biti mjesečar i fantast u svijetu apsolutne vladavine računanja-planiranja-konstrukcije kao biti tehnosfere. Naprotiv, misliti „prosvjetiteljski“ znači u sebi razviti iluminacije, onu čistu svjetlost racionalne intuicije koja razlikuje bitno od nebitnoga, viziju od programa. Nije li znakovito da su i Kant i Goethe u svojim posljednjim riječima prije smrti izrekli bit prosvjetiteljske iluminacije kao najvećeg dosega mišljenja i kazivanja u doba odagnuća svih dogmatizama i opsjena ljudske kozmičke gluposti i želje za pokornošću pred moći autoriteta. Kant je kazao „Dobro je“ (Es gut.), a Goethe „Više svjetla!“ (Mehr Licht!). Dobro je platonska vrhovna ideja koja vlada svijetom u postojanosti i vječnosti, dok je svjetlo bit ideje Dobra kao sveze slobode i uma. Eto, ima još toliko toga što zaslužuje dobro mišljenje i svjetlost kazivanja, filozofiju i književnost kao svetkovinu logosa u ovom i nadolazećem vremenu budućnosti. Čitati Kanta i Goethea znači uživati u apsolutnoj težnji k mudrosti i ljepoti ovog svijeta i mogućih drugih svjetova kao ozbiljenja načela: Više slobode! (Mehr Freiheit!)

October 14, 2024
Ekstaza gologa života

Ekstaza gologa života

Krenimo odmah izravno u glavu. Već sam u knjizi Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu (Matica hrvatska, Zagreb, 2017.) ustvrdio da je pojam egzistencije koji je zapravo religioznoga podrijetla i otuda na paradoksalan način bit modernosti kao singularnoga življenja individuuma izgubio svoju vjerodostojnost u doba tehnosfere. Dakle, zbogom Kierkegaardu i njegovim „strepnjama i strahovima“, jer je upravo on u svojim djelima „izumio“ ovaj pojam i podario mu estetsko-etičko-religioznu transcendenciju. No, budimo dokraja pošteni i kažimo i ovo: zbogom i Heideggeru i njegovoj glavnoj postavci iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) o tome da je bit tubitka (Dasein) u njegovoj egzistenciji. Ne okolišajmo: tubitak je destruirani izraz tradicionalne ontologije i stoji „tu“ umjesto čovjeka koji je već od Aristotela i skolastike, a osobito od Descartesa do filozofske antropologije u 20. stoljeću mišljen svagda kao subjektnost subjekta. Bit egzistencije nije ništa drugo negoli sloboda. Ali, problem je u tome što je bit slobode u bezrazložnosti egzistencije, pa i Jaspers i Sartre (filozof egzistencije i egzistencijalist) moraju neprestano ukazivati na kontingentne mogućnosti i ograničene nužnosti ozbiljenja ove slobode u izvanjskome svijetu. U suočenju s biti moderne tehnike, koju Heidegger 1950ih godina naziva njemačkim izrazom za postav (Gestell), postaje razvidno da ta toliko opjevana oda slobodi moderne egzistencije, koja dakako prethodi esenciji ili biti čovjeka, više nije mjerodavna za ono što se događa u relaciji čovjeka i svijeta. Heidegger 1970. godine u protokolu seminara o Heraklitu sa svojim fenomenologijskim učenikom Eugenom Finkom zaključuje da je suvremenost realizacija filozofije kao metafizike u kibernetici. Na taj način odnos čovjeka i svijeta gubi bilo kakvu subjektno-objektnu bit transcendencije i sve se svodi na „kibernetiziranje“ onoga što omogućuje odnos čovjeka i svijeta, a to može biti samo ono što je Heidegger, doduše, naslutio, ali ne i više od toga. Posrijedi je vladavina tehnosfere kao autopoiesisa kroz trijadu računanja-planiranja-konstrukcije događaja, a ne više eshatologijsko poslanstvo „smisla bitka“ u otvorenosti povijesnih epoha. No, što je to „egzistencija“? Kakvo je njezino pravo značenje? Židovski teolog i filozof Jacob Taubes u svojem životnome djelu Zapadna eshatologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. S njemačkoga preveo Dalibor Davidović) o tome govori na pregnantan način sljedeće. „Egzistencija znači, na jednoj strani, isto što i ekstaza, ova grčki, ona latinski. No, egzistencija također znači, u izrazu ‘gola egzistencija’, i minimum vegetiranja. Između maksimuma, ekstaze, i minimuma, gole egzistencije, prostire se interval ljudskoga života. Gore Hegelove ekstaze unižava se u dolje gole egzistencije u Marxa i Kierkegaarda. Ekstazu Hegelove ljubavi rastjerala je nužnost egzistencije ꟷ tjeskoba i krivnja (Kierkegaard), glad i bijeda (Marx), očaj i smrt. Maksimum i minimum apsolutne su veličine, i kao takve kraj. Hegelova filozofija i Marxovo i Kierkegaardovo proroštvo završavaju razderani u suprotnosti između gore i dolje, unutar i izvan. Povijest vremena proživljuju kao napetost prema ovome kraju.“ (str. 242) Čak i ako Taubesu otklonimo da u Marxa, pa ni u Kierkegaarda nije posrijedi „proroštvo“, već prije ono što bi Alan Badiou nazvao „antifilozofijom“, a Vanja Sutlić bi u pogledu Marxa rabio izraz ozbiljenje filozofije kao metafizike, u smislu re-filozofikacije jer se u strukturi njegova tzv. znanstvenoga diskursa (kritike političke ekonomije) skriva eminentno filozofijski patos prevladavanja kapitalizma i postojećih društvenih odnosa, jedno je neporecivo. Egzistencija je uvijek medijalno određena, jer je ona „između“ ekstrema, naime ekstaze i gologa života. Izraz „goli život“ nije Taubesov, već Agambenov iz Homo Sacera i pogađa bit biopolitičke proizvodnje unutar sustava dehumanizirane egzistencije čovjeka danas. No, egzistencijalno je polje događaja slobode svagda singularno iskustvo čovjeka, nekog određenog tog-i-tog pojedinca poput Sartreova glavnog lika Antoninea Roquentina iz njegova romana Mučnina. Otuda ovaj izraz označava moderno iskustvo individuacije čovjeka, njegove osjetilnosti, doživljajnosti i promišljanja bitka kao fakticiteta i kontingencije, jer svijet je sve što je slučaj, da to kažemo u maniri Wittgensteina iz Tractatusa. Nije nimalo slučajno da je Kierkegaard u svojem neprestanome napadu na Hegelov spekulativno-logički sustav kao modernu verziju skolastičkoga realizma kategorija branio teritorij konkretne želje samstvenoga pojedinca nalik skolastičkome nominalizmu. Hegel je, dakle, bio sinonim za tvrđavu apsolutnoga pojma koji život podjarmljuje Ideji i stoga je njegova dijalektika carstvo apstrakcije kao otuđenja iskonskoga života. Kao religiozni pisac, a ne filozof, a tako ga je ironično nazivao Heidegger u Bitku i vremenu, Kierkegaard je stvorio sliku modernosti kao iskustva tjeskobe, očaja, bolesti-na-smrt i nikakva ironija najvećeg mislioca suvremenosti kao što je to bio Heidegger neće izbrisati iz arhiva metafizike da je Kafka pisac koji se jedino može misaono osloniti na Kierkegaarda, baš kao i pjesnik Rainer Maria Rilke, a u slikarstvu to vrijedi za Edvarda Muncha. Sva trojica su savršeno ocrtali bit egzistencijalnoga događaja slobode kao univerzalne tjeskobe i napuštenosti ovoga svijeta od izvornoga osmišljavanja. Kad egzistenciju uzimamo hegelovski, kao pojam koji pripada onome što se ekstatički pojavljuje u okružju apsolutne ideje s razlikovanjem subjektivnoga, objektivnog i apsolutnog duha, onda se susrećemo s vladavinom transcendencije koja se spušta „dolje“, tako što apriorno i logički-povijesno nadređeno stvarima određuje što jest bitak, bića i bit čovjeka. Tada je egzistencijalno ustrojstvo svijeta već uvijek obogotvoreno s pomoću eshatologijskoga sustava i ništa se ne događa „slučajno“, već jedino onako kako Hegel određuje bit slobode u Spinoze: sloboda je spoznata nužnost. No, kad egzistenciju uzimamo marksovsko-kjerkegorski (a svakako bi ovdje trebalo dodati i ničeanski), tada se pojavljuje vladavina imanencije koja pokazuje da onoga „gore“ više nema, već je sve ozbiljeno u pojavi kao „imanentna transcendencija“, te se sada ljudske potrebe za svijetom u mediju „gologa života“ (hrana, piće, seksualnost, ugoda i blagostanje) uzdižu do nove ekstaze: osmišljavanja života kao stvaralačkoga događaja u kojem sloboda postaje eksperiment nove zajednice, a ne više samo sebeljublja narcističkoga pojedinca. Drukčije rečeno, egzistencija kao „goli život“ u težnji vlastita prevladavanja postaje kreativna ekstaza performativne tjelesnosti kao načina zbivanja samoga života u suvremenim društvima spektakla. Vidjeli smo da na jednom mjestu Taubes spominje da su ekstaza i gola egzistencija „apsolutne veličine“ i otuda najavljuje kraj. Kraj čega ꟷ transcendencije ili imanencije, onoga „gore“ ili onoga „dolje“, ekstaze ili gologa života? On misli na kraj zapadne eshatologije koji se počinje zbivati s Hegelom. No, ono što je istinski problem naše suvremenosti nije nikakav „kraj filozofije“ u smislu onog što je „prorokovao“ zapravo Nietzsche kad je govorio o nihilizmu i nužnosti njegova prevladavanja nakon smrti Boga, a na tom tragu je u 20. stoljeću 1964. godine Heidegger zapečatio stvar s krajem filozofije u predavanju u okviru međunarodnoga kolokvija „Kierkegaard vivant“ u kojem je tvrdio da se filozofija kao metafizika realizira u kibernetici. Problem je, kako ja mislim i pokazujem u svim knjigama koje prethode petoknjižju Tehnosfera i izričito u transverzalnome mišljenju, u tome što mi više uopće nemamo nikakav dualizam u pojmu egzistencije i što je taj pojam postao neoperabilan u srazu s autopoietičkim mišljenjem koje danas suvereno vlada. Tehnosfera podjarmljuje estetsko-etički i sinestetički pojam egzistencije na taj način što ga poput Duchampova ready-made SUŠILO ZA BOCE desupstancijalizira, a to znači da ga neutralizira i suspendira. Ni ekstaza ni „goli život“, već „ekstaza gologa života“ kao posljednji čin postmetafizičke Odiseje u beskonačnome virtualnome prostranstvu svega i ničega, to je preostalo od Kierkegaarda i njegova projekta dekonstrukcije Hegelove „tvrđave apsoluta“. Dođe tako vrijeme kad svi uzvišeni pojmovi jedne fundamentalne strukture našeg mišljenja ne znače više baš ništa, osim „utjehe filozofije“, što je najgora stvar koja se mišljenju može dogoditi jer tako pada ponovno pred koljena religije, ali ovaj put bez nužnosti da bude ancilla theologiae, već ancilla scientiae. Tehnoznanstveni „zloduh“ suvremenosti sve što je bilo čvrsto pretvara u dim, kako to stoji u jednom političkome spisu 19. stoljeću kojeg nitko više ne čita, a tamo se nalazi ta savršena metafora našeg „ekstatičnoga golog života“ i pogađa u bit stvari bolje od svih drugih osuvremenjenih kritika svega postojećega. Spis se zove MANIFEST KOMUNISTIČKE PARTIJE, a napisali su ga Marx i Engels. Nije problem u samome spisu, već u nemisaonosti današnjih tzv. radikalnih kritičara ničega i apologeta marksizma. Ni jedni ni drugi ne vide da je stvar s filozofijom i egzistencijalnim bezdanom življenja naprosto zastarjelo mišljenje i da ga treba neodgodivo napustiti i reći jednostavno da ono što određuje ovaj svijet leži u njegovu posvemašnjem transformiranju u „umjetni život“ (AL) kojeg više ništa ne može zaustaviti na putu spram tehnološke singularnosti. Što drugo preostaje od egzistencije negoli „gola sloboda“ kao jedina alternativa pretvaranju života u ekstazu ništavila.

October 13, 2024
Propovjednik rudarskoga Evanđelja

Propovjednik rudarskoga Evanđelja

Socijalne tendencije u modernome slikarstvu nikad nisam fermao pet posto. To je uzaludno gubljenje vremena s kolorističkom ili crno-bijelom patetikom slike na kojoj uvijek „neka sirotinja uđe u njezinu svjetlost iz mraka“, kao u onoj divnoj pjesmi Dobriše Cesarića Balada iz predgrađa i s njom se klate neka seljačka zaprežna kola, isluženi konji, ili se, pak naziru nahereni krovovi potleušica sveudilj gradske periferije kojom štakori vladaju prednjim i zadnjim planom. Još gore su mi gradske vedute s kopijama Eiffelova tornja ili čikaških nebodera u balkanskim krajolicima iz kojih vire vlakovozne šine i busije raskomadane zemlje. Prikazati tzv. društvene probleme na slici mogli su samo ekspresionisti i američki soc-neorealizam Ben Shahna. No, ima netko tko je jedinstven i neponovljivi pisac-slikar ovog ugođaja i događaja tegobne radne svakodnevice seljaka-težaka i rudara a da nije bilo nužno oslikavati njihova lica, taj užas i vedrinu svekolikoga postojanja u žitkome blatu sumorne povijesti. Taj Netko je, naravno, Vincent van Gogh sa svojim slikama seljačkih cipela o kojima je Heidegger u najznačajnijoj raspravi o umjetnosti u 20. stoljeću (uz Benjaminovu Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti),naslovljenu Izvor umjetničkoga djela iz 1935/1936. godine izveo bitno promišljanje s čitavim nizom novih pojmova onkraj suvremene estetike da to zaslužuje posebnu knjigu, a ne tek ogled. Ono, međutim, što je van Gogh u tom poniranju u jezgru bijede i običnosti seljačkoga i trudbeničkoga života ostavio za daljnje čitanje i tumačenje ne nalazi se striktno u njegovim slikama iz te, uvjetno rečeno, socijalno-postimpresionističke faze njegova stvaralaštva, već u tekstovima njegovih pisama bratu Theu. U pismu iz Larkena, od 1821. godine sastavnim dijelom grada Bruxellesa, s nadnevkom 15. studenoga 1878. van Gogh kazuje: „Jednom kad sam se u Engleskoj natjecao za mjesto propovjednika za rudare u ugljenokopima, moju su molbu odbili s obrazloženjem da još nemam dvadeset i pet godina. Tebi je poznato da je jedna od glavnih ili temeljnih istina, ne samo evanđelja, nego i cijele Biblije, ovo: ‘Svjetlost, koja svijetli u tami.’ Kroz tamu u svjetlost. A koji će ljudi za tim imati potrebe, koji će htjeti o tome slušati? Iskustvo je pokazalo da na one koji rade u mraku, u utrobi zemlje, kao na primjer na rudare u ugljenokopima, vrlo snažno djeluju riječi evanđelja i da im oni vjeruju.“ (str. 95) Van Gogh kao propovjednik u rudokopima Raše, Vareša, Kreke? Svjetlost njegovih slika prizemljena Sunca, zvjezdane noći, žitnoga polja emaniraju mnogo više od mističnih energija nebesko-zemnih sfera. Već iz ovog pisma razabiremo nešto iznimno važno. A to je da se slikar, pastor i fizički radnik, skupljač japanskih litografija, čovjek s odrezanim uhom i racionalnom intuicijom kozmoloških procesa u jezgri svemirskih prostranstava gotovo religiozno-estetski odnosi spram svijeta onog rada koji pripada podzemlju i metalurgiji sublimnoga. Sve je tako jednostavno i iskustveno nesvodivo. Evanđelja propovijedaju Kristov život običnoga (bogo)čovjeka od mladosti kao drvodjelje, do konačnoga mesijanskoga ozbiljenja na njegovu putu iskupljenja čovječanstva vlastitim žrtvovanjem na križu povijesti. Seljaci na polju i tegobni rad rudara časna su i iskonska ljudska zanimanja s poslanstvom oslobađanja čovjeka od iluzija svih viših ciljeva izvan onog što je svakodnevno i čisto, otvoreno u svojoj upućenosti Drugome. Najvažnije je u njegovu pismu to da život nastaje iz potrage za svjetlošću u tami, doslovno i simbolički, metafizički i životno. Rudarsko je evanđelje stoga više od „radosne vijesti“ jer osvjetljava lica radnika iz ugljenokopa kao svece bez aureole, njihovu nadljudsku muku i trud kojim iskapaju rudaču iz utrobe zemlje zgureni u crnilu pod svjetiljkom s umrljane kacige poput onih mrava u gradnji mravinjaka iz jedne pjesme Tina Ujevića u beskonačnoj traci življenja u podzemlju svijeta. Van Gogh prilazi svijetu kao otvorenoj knjizi života u kojoj je sve vrijedno materijalno-duhovnoga truda. I zbog toga mu je život onih na dnu, njihovo nesvodivo trudbeništvo u riziku stalne smrti više od samilosnoga pogleda Drugoga u njihov garež na ogrubjelim licima. Rudari rudare i od zemlje oslobađaju ugljen za ogrjev, zlato za luksuz u slavu aztečkih i modernih kraljeva. Njihovo je poslanstvo da stvore uvjete mogućnosti za industrijski napredak antropocena koji je u doba belgijskoga kapitalizma 19. stoljeća pogonio brodovlje trupa kralja Leopolda I u Kongu u traganju za kaučukom i koji je koštao smrti dva milijuna crnih Kongoanaca da bi Carstvo izgradilo željeznice, spomenike i zlatne grobnice svoje dosadne i ishlapjele aristokracije. Slike van Gogha upravo su ono uzvišeno što kopa ispod kože ovog čudovišnoga svijeta i pronalazi ono neskriveno zlato raspršeno u duhu kao stvrdnuto blato sa seljačkih cipela. On, propovjednik rudarskoga evanđelja po izvoru vječne svjetlosti vjeruje u ono što govori kad kaže da rudari u ugljenokopima poruke evanđelja najbolje razumiju i u njih vjeruju. I nevjerujući ne mogu osporiti ovo vjerodostojno kazivanje jednog strašću i voljom za istinom obuzetoga čovjeka koji je umjetnost živio kao svoj poziv i kao mesijanski žar vječite vedrine i u času predsmrtne apokalipse i poslije nje, jer nije mogao drukčije biti negoli tako kako kazuje u istome pismu da „Borini“ (stanovnici Borinagea, područja zapadno od Monsa) bave se samo kopanjem ugljena. Veličanstven je prizor kad gledamo te rudnike ugljena, duboke do 300 metara, u koje svaki dan silazi cijelo radničko stanovništvo, vrijedno našeg poštovanja i ljubavi. Rudar je u Borinageu poseban tip čovjeka. Dan za njega ne postoji i on nikada, osim nedjeljom, ne uživa u sunčanoj svjetlosti.“ (str. 95) Van Gogh piše svoja pisma istom prostodušnom jednostavnošću kojom prihvaća svijet u njegovoj složenosti ljepote i patnje i sve mu se otvara vrijednim slikarskoga i poetskoga iskustva. Oko sviklo na mrak i svjetlost, oko okrenuto Suncu i zagasitim sjenama krajolika Belgije koje je ovjekovječio na svojim platnima s onim kućama obavijenim bršljanom kao i ženama u crnim haljinama i bijelim kapama, to je oko vidovite impresije i stvarnosti koja se poput njegovih crnih gavrana u žitnome polju ljulja prije dolaska oluje. Krist nije propovijedao o blaženstvu onoga svijeta u rudarskim oknima Judeje u kojima su ropski preživljavali Židovi i drugi porobljeni narodi pod rimskom čizmom cara Tiberija. Van Goghu je u Engleskoj zbog rigidnih zakonskih pravila to onemogućeno. No, zar stvarno ne možemo zamisliti Theova brata kako razrezana uha, zamotan u pusteni šešir do grla silazi s rudarima u ugljenokop i s onom malom svjetiljkom čita Ivanovo Evanđelje svojim sudruzima u garežu i zajedničkoj ljubavi spram ovog života i Krista Bogočovjeka vjerodostojnije od svih propovjednika svojeg institucionalnoga beščašća!? Drukčije biti ne može. Nije Vincent van Gogh bilo koji i bilo kakav moderni slikar. On je slikar nad slikarima, čisto utjelovljenje ideje slikarstva kao autentičnoga života onog beskraja kojeg je ponajbolje opisao njegov nesvodivi dvojnik Antonin Artaud u svojoj knjizi o Van Goghu naslovljenoj Ubijeni samoubojica s riječima koje nadilaze sva okna i bezdane ovog svijeta. „Svjedok je onaj krajolik od rastopljenog zlata, od bronce pečene u starom Egiptu, gdje se golemo sunce naslonilo na krovove koji kao da se raspadaju, koliko su istrošeni svjetlošću. I ne znam nijednu apokaliptičnu, hijeroglifsku, fantomsku ili potresnu sliku koja bi u meni izazivala taj prigušeni osjećaj okultnog, lešine beskorisnog hermetizma, s otvorenom lubanjom, koja bi na panju otkrila svoju tajnu.“ (Antonin Artaud, »Van Gogh ubijeni samoubojica «, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zageb, 2003., str. 280-281.) Svjedočanstvo ljepote nikad ne dolazi iz onog što je tek estetski privlačno, već iz vrtloga i sedmoga kruga pakla, iz natmurenoga neba i ugaslih zvijezda što su pale na zemlju i stvorile vrtaču od 300 metara kao u onim belgijskim rudnicima koje je van Gogh tako plastično opisao u svojem pismu bratu Theu. Ima još nešto, za kraj. Ljepota svjedočanstva onog što je toliko bilo važno slikaru da je kao propoviednik obuzet nebeskom ljubavlju bio spreman rasvijetliti ovaj mračni svijet svojom bezgraničnom ljubavlju spram Drugoga, podarujući mu utjehu u riječima, blaženstvo u slici i možda još nešto o čemu još ništa ne znamo, ali ćemo uskoro saznati, posve sam uvjeren u to.

October 12, 2024
Godotova oporuka

Godotova oporuka

Moj ludički palimpsest uz anti-dramu Samuela Becketta, U očekivanju Godota mogao bi biti ovako sročen. Naravno, ne bih nadopisivao minimalističke iskaze tzv. glumaca Estragona i Vladimira, već onog kojeg se čeka i koji nije došao u predstavu. Taj je imenovan Godot i nitko me ne može uvjeriti da je posrijedi troznačnost: (1) dekonstrukcija ideje i pojma Boga (engl. GOD) u smislu delezovske „imanentne transcendencije“; (2) otvorenost nadolazeće budućnosti iz perspektive apsurda kao apsolutne bezrazložnosti, pa očekivanje, ne i traganje, za GOD-otom, zahtijeva promišljanje čemu uopće potreba za odsutnim bićem kao jezikom onoga koji nije u prisutnosti ovog ovdje sadašnjega života; (3) kazivanje o „kraju igre“ kao anti-događaju u kojem se spajaju nihilizam i pokušaj stvaranja nove eshatologije povijesti polazeći od onoga što označava Godotova oporuka njegovim subjektima/akterima ove anti-drame. Dakle, Godot se na kraju igre obraća svima i nikome ovako: Nisam došao, jer sam otišao odavde i ne mogu se više vratiti. Zašto? Zato što je svaki povratak dosadno ponavljanje istoga. Ja sam Drugi i nikad se ne ponavljam, pa čak i kad se sam sebi obraćam na Vi pred zrcalom. Neću, dakle, doći nikad, ali baš zato Vi imate razlog da me čekate jer svijet nije stvoren zbog dolaska onog kojeg se čeka, već zbog toga što svako putovanje ima svoje postaje na putu i svoje čekaonice, čak i kad je sve pusto i prazno i nema nigdje nikoga. Bez mene sve i nadalje nema smisla kao da me ima, ali nije u tome bit ove igre. Sve je pitanje iz kojeg kuta gledate na stvari. Ako ste Estragon, onda ste skitnica od Pozzovog roba Luckyja koji kaže baš ovo: Možda bih mogao prvo plesati, a potom razmišljati.“ Film Jamesa Marsha, Dance First svoj naslov, dakle, preuzima iz gornjeg navoda. Film otpočinje u Stockholmu gdje se svečano odjevenom Beckettu (Gabriel Byrne) dodjeljuje Nobelova nagrada za književnost 1969. “Quel catastrophe!” promrmlja svojoj supruzi Suzanne (Sandrine Bonnaire), iako je taj komentar zapravo bio njezin, a Beckett ionako nije nazočio ceremoniji. U ovom gledljivome i doista biografski više negoli solidno snimljenome filmu redatelja koji se već specijalizirao za taj holivudski žanr današnjice, jer je ekranizirao u Teoriji svega kozmologijske ideje slavnoga teorijskoga fizičara Stephena Hawkinga, pratimo fragmente iz života irskoga pisca koji se specijalizirao za apsurd i nedjelovanje, za ništavilo i ništavljenje. Uostalom, o čemu to govore njegovi književni tekstovi tzv. priča poput Tekstova nizašto ako ne o „logici ničega-u-tekstu“ od svakodnevnoga gubljenja vremena u životu i pisanju. Stoga nije nimalo začudno zašto se u ovome filmu najmanje „govori“ o Beckettovoj književnosti (dramama, romanima, pripovijestima, poeziji). Čovjek koji je jednom rekao da njegov nedostižni uzor, zemljak iz Irske James Joyce, i vidjet ćete u filmu ekscentrični veliki Vođa i učitelj, ali krajnje ciničan i bespoštedan, čak i amoralan spram svojeg književnoga tajnika Samuela Becketta u Parizu, radi u svemoći i sveznanju, a „ja u nemoći i neznanju“, nužno mora da bi film imao neku dinamiku i nekog anti-smisla dospjeti do onih životnih prekretnica koje su i povijesno-epohalno i posve osobno ključne za razumijevanje njegove književnosti. Ovo nije američko profaniranje duha i svođenje filmske priče na ono što bi Deleuze nazvao u svojim studijama o filmu slikom-pokretom, već irsko-englesko-francusko reflektiranje i dramatiziranje slike-vremena. Usto, Beckett je u Marshovu filmu rascijepljen na dva Becketta, mladog i zrelog-ostarjeloga, jer vrijeme se razvija kao događanje života, potom u tekstu i fantazmama koje su čak vrlo dobro uklopljene u ciklično-linearnu vremenitost ove anti-fuge beckettiane. Poput Marshovoga Oscarom nagrađenog dokumentarca Čovjek na žici (Man on Wire, 2008.), koji je snimio u sličnoj atmosferičnoj crno-bijeloj tehnici, Dance First se razvija kroz retrospektive, tragajući za ishodištem Beckettove opsesivne otuđenosti, apsurda, pa čak i očaja. Simboličan trenutak mladog Samuela je putovanje zmajem u selo pored Dublina s njegovim ocem (igra ga Barry O’Connor). Međutim, njegovo protestantsko djetinjstvo pripadnika srednje klase postaje ugroženo vladavinom dominantne majke May (igra ju Lisa Dwyer Hogg), od koje i bježi u Francusku. U svakom slučaju, ovaj biografski kontrapunkt u svjetlu psihoanalize iznimno je važan jer nije riječ o lakanovski okrutnome Ocu kao u slučaju Kafke, već o Majci. Ono imaginarno je užasavajuće, a ne ono simboličko, pa zbog toga ono Realno biva prožeto spisateljskim ogoljavanjem svekolike fantazije i metaforičnoga značenja svijeta. Sve je za Becketta samo pervertirana stvarnost u kojoj nema ništa iza i nema nekog Godota koji okultno upravlja svijetom tako da pisac traga za znakovima njegove skrivene prisutnosti u apsurdnome svijetu. U Parizu, pisca pripravnika (kojeg glumi Fionn O’Shea) susrećemo u iznimno dramatski dojmljivim scenama s egocentričnim Jamesom Joyceom (kojeg igra Aidan Gillen) i njegovom lukavom i prepredenom ženom Norom Barnacle (koju glumi Bronagh Gallagher) dok mu se nenamjerno udvara njihova poluluda kći Lucia (a igra ju Gráinne Good). Odnos između dva irska genija, onog koji pripada književnome eksperimentu s vrtoglavicom jezika u redukciji vremena na imploziju banalnosti događaja u Dublinu u 24 sata i onog koji provodi totalnu redukciju jezika na ono što nije predmet niti znak nečega, već sam tekst nizašto i bez-razložno uspostavljen u svojoj goloći, jest odnos nesumjerljivosti vladanja nadomjesnoga Oca nad skeptičkim sinom kroz njihovu blizinu i međusobnu odbojnost. Po mojem sudu, sukob s obitelji Joyce, koji završava razočaranjem mladoga Becketta, najbolje je prikazani sklop fragmenata u ovome filmu. Nedugo prije prizora iz Provanse u koju bježi pred progonom Gestapa (“poput izviđača s igračkom, u mokroj travi, čekajući naciste”) izboden je od jednog makroa, i za oporavka u bolnici, upoznaje svoju buduću suprugu, Suzanne Deschevaux-Dumesnil, koju kao mladu glumi Léonie Lojkine. Glumac Robert Aramayo također ima usputnu ulogu Beckettova židovskoga prijatelja Alfyja Pérona, koji je deportiran u koncentracijski logor, ostavljajući pisca s teretom krivnje. Po povratku u Pariz nakon rata, Suzanne postaje honorarna književna agentica, povećavajući Beckettove tantijeme. “Moraš nastaviti pisati na francuskome, Sam, bit ćemo plaćeni dvaput”, kaže dok ga šalje u London na intervju s BBC-jevom producenticom, Barbarom Bray (a igra ju Maxine Peake), koja mu ubrzo postaje ljubavnica. Napetost između muža i žene zbog njegove afere s Bray često se smatra ključnom za Beckettovu dramu Kraj igre, a mi dobivamo kratak uvid u njenu britansku premijeru, na kojoj se dvije žene u njegovom životu susreću licem u lice. Eto, kako god bilo, film je „zasićen“ nizom dramatskih prizora koje gledatelja drže u svojevrsnoj napetosti paradoksalnoga učinka: sve se događa polako, mijenjaju se situacije, imamo dva Becketta i dvije Suzanne, te na kraju klasični melodramatski rasplet njegova života s dvije žene koje voli na svoj „beketovski“ način, puštajući da ga kao i arhetipska slika njegove Majke ujedno dovode u red i puštaju mu na slobodu da se izbavi bijegom u sublimno stanje književnosti kao izvedbe egzistencijalnoga apsurda do krajnjih mogućnosti kazivanja uopće. Vratimo se mojim postavkama o troznačnosti Beckettova pojma Godota. Film je dostojna „ilustracija“ ove analize i nije slučajno da ga sve irske novine i časopisi hvale kao izvrsno filmsko ostvarenje, dok, Englezi, pak, čangrizavo pronalaze mane, ali Byrnea svi unisono hvale da je odglumio precizno i znalački čovjeka-pisca kojemu njegova kreativna pasivnost i strah od Drugoga stvaraju osjećaj besmisla i nemogućnosti sublimnosti onkraj svih granica njegova etičkoga zakazivanja zbog čega ga muči zla savjest kao u slučaju prijatelja Alfyja i njegove deportacije u nacistički konclogor. Poznato je, naime, da je Beckett imao vidnu ulogu u Adornovu shvaćanju suvremene estetike, a to je u posljednje vrijeme nastavio Alain Badiou sa svojom knjigom On Beckett (Clinamen Press, 2004). Filozofija negativne dijalektike, kakva je bila Adornova, uzimala je figuru Becketta za paradigmu nemoći i nemogućnosti ispunjenja društvene kritike koju umjetnost mora preuzeti na sebe u doba vladavine posvemašnje otuđenosti i postvarenja kasnoga kapitalizma. No, ima nešto što je upravo Adorno prozreo na lucidan način. Nemisaono se često Beckett izjednačavao u svojim književnim dostignućima s idejama francuskoga egzistencijalizma Sartrea i Camusa, ponajprije zbog pojma apsurda kao ključne riječi suvremenoga antihumanizma. Zato je na radikalan način Adorno doveo ovu korelaciju u pitanje. „Čak je i žrtvama koncentracijskih logora egzistencijalizam pripisivao slobodu da iznutra prihvate ili odbace naneseno mučeništvo. Kraj igre uništava takve iluzije”. (Theodor W. Adorno, Trying to Understand the Endgame, u: New German Critique, br. 26, Critical Theory and Modernity (proljeće — ljeto, 1982), str. 119–150., str. 126.) Ono što Beckett uvodi u svijet koji više nema nikakvu samorazumljivu smislenost pokazuje nam da njegova figura Godota nadilazi tradicionalno shvaćanje nihilizma kao ništenja vrijednosti metafizike u svim aspektima života. Pisanje postaje eksperimentalna sloboda otvaranja svijeta u njegovoj apsolutnoj nemoći transcendencije i zato su svi tzv. likovi i uloge u njegovim dramama, pripovijestima i romanu Malone umire svedeni na univerzalne i singularne ideje-kao-objekte. Njihova je „funkcija“ pokazivanja jezika kao apsolutno ogoljene stvarnosti posljednji trag igre onkraj svih etičko-političkih kao i estetskih granica življenja. Pitamo li se što još uopće možemo očekivati od Becketta u 21. stoljeću s njegovim Godotom koji nije došao u predstavu o njemu jer je otišao i više se neće vratiti nikad, preostaje nam misliti ono što nadilazi slikovne biografske fragmente o njemu koje je Marsh u svojem filmu Dance First izveo tako da ga vrijedi vidjeti barem dva puta. Ne može se voljeti Beckettova književnost, pa tako ni bilo koji film o njemu. Jer atmosfera ne-uspjeha i odbojnosti od svega što pripada svijetu kulture i spektakla, ali kroz vlastitu nemoć i nedjelovanje, to je pripadno nekom svijetu odustajanja i redukcije života na njegove elementarne forme. Kad Gabriel Byrne izgovara kao zreli-stari Samuel Beckett da voli svoju ženu Suzanne, to je kao da mu iz vrhova ustiju izlaze crvi i umjesto krvi šiklja ne-loš irski whiskey. Kao što sâm nije došao na svečanost dodjele Nobelove nagrade u Stockholmu jer bi to „bila katastrofa“, tako ni njegov GOD-ot iz jedne od najgledanijih anti-drama svih vremena neće doći ni ako ga se zazove na kraju ove igre, jer je već uvijek „tu“ kao Riječ koja možda ne znači Ništa, ali zvuči zato tako bezrazložno moćno da se od nje čovjek ravnodušno zavali u stolicu i čeka da konačno Estragon, skitnica, kaže ono što ima za reći: Možda bih mogao prvo plesati, a onda razmišljati.

October 11, 2024
Katarza danas

Katarza danas

Zavirimo li u neku od internetskih enciklopedijskih na brzu ruku sročenih pojašnjenja, vidjet ćemo sljedeće značenje riječi katarza. Katarza (grč. καθάρσις, kathársis ‘pročišćenje’) je ritualno očišćenje od neke nečistoće. Platon govori o smrti kao o katarzi (odvajanju) duše od tijela. Za Aristotela katarza je pročišćenje duše od štetnih uzbuđenja putem samilosti i straha. Pročišćenje je za Plotina prakticiranje vrlina, to je i razboritost i hrabrost, a i sama mudrost. S aspekta duše, kaže Plotin, to je odbacivanje svih nečistoća da bi preostalo samo ono dobro. Kada se pročisti, duša postaje ljepša, postaje slična onom božanskom. Ona se tako oslobađa, odvaja od svega što nije njezina istinska priroda, od svega prolaznog i, kako kaže Plotin, svega besmislenog. Ono što duši u tome pomaže su razum i mišljenje koji se okreću od onoga dolje i usmjeravaju prema onome gore, prema Bogu. Dovoljno za početak, zar ne? Ipak, možda još samo dodatak da je ova riječ-pojam iz estetike, psihologije, umjetnosti u suvremeno doba tehnosfere ponajviše u uporabi kad se govori o etičko-političkim kategorijama suočenja s grijesima prošlosti kao što su to bili u 20. stoljeću totalitarni režimi fašizma, nacizma i komunizma, potom kolonijalna pustošenja Afrike i imperijalistički ratovi Europe i SAD-a sveudilj tzv. Trećega svijeta. Suočenje nije pripisano i ne zahtijeva se od „objekta“ ili žrtve genocida, već od „subjekta“ organiziranoga nasilja kao što su to države i carstva hegemonijski ustrojene zapadnjačke civilizacije kao vladara svijeta. Na taj se način starogrčka riječ s filozofijsko-umjetničkim podrijetlom reducira danas na etičko-politički zahtjev subjektima Moći kao zlosilja i užasa počinjenoga u neposrednoj ili daljoj prošlosti da priznaju ovaj čin kao strašno djelo svojih bližnjih, naroda i sudionika u zatiranju Drugoga svim sredstvima i tako prevladaju svoju kolektivnu odgovornost za zločine iz mržnje da bi se u nadolazećoj budućnosti moglo živjeti u miru i na distanci između naroda i država nakon blagotvorne ontologijske terapije zvane kršćanski pokajanje i oprost. Katarza je, dakle, nužnost egzistencijalne drame čovjeka u situaciji složene povijesti njegove kolektivne sudbine za koju nije, doduše, izravno odgovoran, ali jest pod uvjetom da neprestano ne preispituje i djelatno ne mijenja prošlost kao faktičnost zbivanja iz kojih proizlazi povijest kao trauma. Tko misli da je neki zločin iz daleke prošlosti zauvijek zaboravljen i potisnut u neku imaginarnu Ur-podsvijest čovječanstva, taj ništa ne zna o svijetu u kojem živi i kad-tad ga sustiže plod njegove zablude. Poslušajmo ove strašne riječi jednog od najvećega pjesnika 20. stoljeća Thomasa S. Eliota, pisca Puste zemlje, koji tvrdi da u zbilji građanski rat nikad ne završava i samo se preobražava u druge forme sukoba između zaraćenih strana. Znači li to da je svaka katarza uzaludna? Postoje, međutim, vidni dokazi kako se pojam katarze vraća svojim korijenima još iz razdoblja grčke tragedije koju su posebno oživjeli u svojim poetskim i filozofijskim djelima dva Friedricha, Hölderlin i Nietzsche. Obojica su jasno prozreli kako se bit tragedije u Grka ne može posve razriješiti ovim etičko-političkim nastojanjima „pročišćenja“ duše u misteriju javnoga djelovanja u zajednici. Da bi, naime, taj aristotelovski credo mogao djelovati (samilost plus strah), tragedija se već mora pojaviti u formi književnoga djela na sceni i iz traumatske stvarnosti postati ono imaginarno kao realno, kazano lakanovskim pojmovljem. To znači da je funkcija katarze u etičko-političkome smislu „pročišćenja“ naroda i pojedinaca od vlastite čudovišne upletenosti u niz krvavih zgoda u prošlosti posredovana onime što stoji u samom bezdanu i bezrazložnosti tragedije. Riječ je o volji za moć u formi nesvjesno-svjesnoga vladanja nad Drugime kao načina vlastite nadmoći i samopriznanja da je to što su počinili „moji“ preci i sunarodnjaci Drugima uvijek rezultat ressentimenta, neke primordijalne nužnosti osvete za ono što su Oni počinili „nama“. I tako u vječni krug bez izlaza iz ove tragedije obesmišljenoga bitka koji nije daleko od strašnoga običaja krvne osvete u tzv. primitivnim predmodernim društvima koje unatoč probicima i boljitku života u globalnome kapitalizmu zadržavaju svoj zakon patrijarhalnoga patricida i homicida, a danas ponajviše femicida. Žene su oduvijek najveće žrtve i tragične heroine poput arhetipske Antigone. Zato ova razmatranja o katarzi danas valja preusmjeriti u estetsko područje prevladavanja zla sredstvima umjetničkoga ponovnoga događaja suočenja s traumom koju u teoriji suvremene umjetnosti nazivamo engleskim nezgrapnim izrazom re-enactment. Doslovno značenje izraza je rekonstrukcija povijesnoga događaja. No, simboličko je značenje ovdje presudno, a ne ono doslovno. Da bih pokazao zašto katarza iznova postaje primarno estetsko-umjetnička kategorija kao uvjet mogućnosti etičko-političkoga pročišćenja, koje se u kršćanskome shvaćanju svijeta svodi na samopokajanje i oprost grijeha, uzet ću dva paradigmatska primjera u kojima su u glavnoj ulozi dramaturgije života kao umjetnosti upravo žene. Prvi je slučaj film Michaela Cacoyanissa, Grk Zorba, u kojoj slavna grčka glumica Irene Papas tako maestralno igra mladu udovicu, izrazito senzualnu mučenicu s Krete, koja se zaljubljuje u britansko-grčkoga pisca Basila i tako odbija udvaranja seoskih muškaraca riskirajući osvetu ne samo njihove povrijeđene „autohtone“ muškosti, već i čitavog poretka patrijarhalnosti grčke „zatucane“ opsjednutosti tradicijom u kojoj je žena samo i zauvijek „drugotnica“, vjenčana žena ili preljubnica, te udovica u notornoj mediteransko suđenoj crnini do vlastite smrti. Ishod je apsolutno tragičan u ovome humornome filmu u kojem briljira, naravno, alfa-muškarac Anthony Quinn u svojoj najboljoj filmskoj ulozi ikad. Udovica nakon ljubavnoga čina kao etičko-društvenoga prestupa (transgresije) bez presedana u okružju u crno odjevenih kretskih žena i udovica, biva ritualno kamenovana. Zamislite, 20. stoljeće, film koji pozornost gledatelja usmjerava u kreativnu ludost Grka Zorbe kao umjetnika-i-luzera, a u filmu gledamo totalnu tragediju koja kao da nas vraća istinski u mračno doba Mikene i trojanskih ratova u kojoj sudbina žena postaje mjerom nečuvenoga užasa postojanja Drugoga. Film sam gledao od njegova nastanka 1964. godine još kao dijete do danas valjda desetak puta i uvijek, ali uvijek, osjetim neizmjernu srdžbu i bijes na mnoštvo seoskih egzekutora u likovima bezubih baba i bezubih djedova, u likovima zadriglih muškaraca koji u praskozorje skamene sudbinu čiste ljepote, uzvišenosti i čistoće Žene koju igra najveća glumica grčkih tragedija ikad, veličanstvena Irene Papas. I što ćemo onda s katarzom? Čijom? Pa, zar mislimo da će ljudski izmet plemensko-rodovske zajednice tražiti oprost nakon samopokajanja i vlastito pročišćenje jer što bi rekao Isus na križu, u kojeg naravno ovaj ljudski izmet vjeruje iz straha i bezrazložnosti, oni ne znaju što čine? Ništa od toga. Strah se mora ponovno utjerati u kosti samo pravno-politički, dakle zakonski s pomoću primjerene kazne, a ne nikakvoga moralnoga preobraćenja. Drugi je slučaj najznačajniji performans Marine Abramović naslovljen Balkan Baroque iz 1997. godine. Posrijedi je njezin video-rad kao spoj instalacije i performansa izveden na bijenalu u Veneciji. Riječ dajem umjetnici koja ovako objašnjava postupak pranja kostiju i sve oko nastanka ove izvedbe toliko upečatljive još i danas za razumijevanje ne samo katarze, već i re-enactmenta. „Kad je počeo rat u Bosni, to je bilo jako teško vrijeme za mene. Nisam bila tamo. Dugo sam živjela izvan zemlje. I sjećam se da je toliko umjetnika odmah reagiralo, te radilo i protestiralo protiv strahota tog rata. I sjećam se da nisam mogla ništa. Bilo mi je preblizu. Otišla sam u Beograd, intervjuirala sam majku, oca i čovjeka koji hvata štakore 35 godina svog života. Nekoliko se stvari događa u ovoj instalaciji. Postavljena je tako da su tu ruke moga oca, moj otac s pištoljem, moja majka prvo pokazuje prazne ruke, a zatim je s prekriženim rukama na očima. A onda sam tu prvo ja kao liječnica, koja priča priču o štakorovcu, a onda kao seksi plesačica, koja pleše na mađarski čardaš. A u međuvremenu tu je ogromna hrpa kostiju, koje tijekom cijeloga nastupa perem sjedeći među njima. Bilo je ljeto u Veneciji, jako, jako vruće i već nakon nekoliko dana počinju izlaziti crvi iz kostiju. A smrad je bio nepodnošljiv. Cijela ta ideja da pranjem kostiju i pokušajem ribanja krvi nešto učinim jest nemoguća. Ne možete oprati krv s ruku kao što ne možete oprati sramotu od rata. Ali također je bilo važno nadići to, da se može koristiti, ta slika, za bilo koji rat, bilo gdje u svijetu. Dakle, da slika postane od osobnoga iskustva ono univerzalno.“ Dok je Irene Papas u filmu Grk Zorba autentičan slučaj singularne žrtve žene koja teži ljubavi i slobodi kao univerzalnoj kategoriji smislenoga svijeta uopće, a ne tek u nekoj verziji demokracije, pa svjesno počini tzv. prestup upuštajući se u zabranjenu vezu s Englezom kao strancem/Drugim, a ne s kretskim muškarcima na lageru, instalacija-performans Marine Abramović Balkanski barok izravno nastoji, naravno neuspješno, umjetničkim činom proizvesti katarzu. Ali koga? Ona kao subjekt izvedbe već je unaprijed „spašena“ od svih grijeha njezina naroda u počinjenim zločinima od Vukovara do Srebrenice i dalje, jer se pročišćava i preuzima etičko-političku dužnost da ispere krv s kostiju kao tragični čin preuzimanja odgovornosti za mogući oprost i posljednji mesijanski čin pomirenja. Katarza se, dakle, iznova vraća u svoje okrilje odakle je i ponikla i otela se estetičko-umjetničkoj kontroli. Ona je tragična drama kojim se „balkanski barok“ estetizira i postaje više od puke izvedbe na jednom sajmu suvremene svjetske vizualne umjetnosti. Ishod je tragičan i spektakularan. Kosti se ne mogu isprati, simbolički čin pročišćenja ostaje uzaludno nastojanje da se svijet iznova vrati u okrilje pred-tragičnoga doba. Sve je to iluzija i sve je to nužnost ponovnoga promišljanja i estetiziranja tragedije življenja u povijesnim bezdanima i tami uopće. Umjetnost živi od katarze, a politika od zloporabe žrtava s patetičnim „politikama sjećanja“. Bio je u pravu Thomas S. Eliot. Zašto onda još i nadalje govorimo o nužnosti Drugih da prožive svoju katarzu, a sebe ustrajno lišavamo te ritualno-religiozne scene razotkrivanja istine samoga života koji prelazi granice zatvorenosti u krv i tlo samo onda kad iskreno suosjeća s Drugim bez uzvrata? Oprost krivnje je najčišća moguća etičko-metafizička, tek potom i politička situacija oslobađanja povijesti od mahnitih krugova zla koji se ponavljaju do iznemoglosti ljudske egzistencije. Katarza nije svediva na taj čin, već je nužnost oslobađanja kao procesa postajanja autentičnim svjedokom vlastite težnje za smislom života onkraj svih užasa tragedije uopće. Tko se oslobađa vlastitih demona povijesti postaje već uvijek Drugi od vlastite ukorijenjenosti u kamenovanje crne žene slobode i smrad kostiju svojih bližnjih i žrtvovanih okrutnome Molohu rata. To je čin iskupljenja i koji mu je krajnji doseg, nije više važno za svijet, ali jest za onog tko želi raskinuti krug krvne osvete i zla željom za vlastitim oslobađanjem od onoga što je neizrecivo i nepojmovno, što je onkraj svih zakonitosti uma u povijesti, što je apsolutno zlo i što ga je gotovo nemoguće prevladati mišljenjem i djelovanjem čiste duše. Ali, važno je pokušati! Bez katarze i u ovoj ravnodušnoj suvremenosti ne postoji mogućnost života u istini slobodne egzistencijalne drame.

October 10, 2024
Slike Sudnjega dana

Slike Sudnjega dana

Odmah da razriješimo prijepor je li Apokalipsa ili Sudnji dan samo izmišljotina židovsko-kršćanske religijske eshatologije ili je stvarno tako da će doći propast svijeta u nekom od mogućih katastrofičnih formi koje su raspoložive na meniju? Pročitajte kratak Derridin spis o tom problemu, pa ćete se uvjeriti kako izvorno grčko značenje apokalipse i suvremeno francusko, a tako je i u hrvatskome jeziku, dijeli razlika svjetova. Izvorno je ono što označava raskrivenost i razotkritost novoga svijeta, a današnje vulgarno pokriva sav repertoar katastrofizma. Dakle, već je u smislu jezičnoga vulgariziranja posrijedi ne zbrka, već promjena značenja jedne odlučne riječi zapadnjačke metafizike u drugu koja izvorno nema nikakve veze s apokalipsom. A sada o fikciji i stvarnosti. Što je izmišljotina u fantaziji koju obilježavaju tekstovi mita, religije i umjetnosti drugo negoli jedina prava stvarnost. Za one koji vjeruju u Knjigu (Stari i Novi zavjet Biblije), sve što je tamo zapisano dolazi od Boga i ne može se nikakvim sredstvima priručnoga ateizma predstaviti kao neko metaforičko i simboličko značenje. Stvarnost Sudnjega dana proizlazi iz biti monoteizma abrahamskih religija. Objava nužno pretpostavlja postanak svijeta, njegov evolucijski razvitak s Čovjekom kao vrhuncem Knjige postanka, te dolazak novoga doba nakon Kristova raspeća i uskrsnuća. No, kao što je poznato, u Ivanovoj Knjizi otkrivenja svijet mora zadesiti čitav niz katastrofičnih događaja od najezde skakavaca do kuge i sličnih zala i nevolja da bi nakon toga u času Sudnjeg dana nastupilo ono posljednje i prvo u iluminaciji blaženstva i savršenstva odnosa Boga, čovjeka i svijeta. Suvremena astrofizika i kozmologija, pak, ne prorokuju nikakav kraj svijeta u znakovima Jerihonskih trublji, već znanstvenim jezikom pokazuju da prema drugome zakonu termodinamike, slavnoj entropiji, za približno pet do šest milijardi godina dolazi toplotna smrt Sunca i čitave galaksije. Posthumanizam stoga umjesto govora o biološkome tijelu čovjeka i soteriologiji Uskrsnuća konstruira „veliku priču“ spasa polazeći od preobrazbe čovjeka u tehnološku singularnost. I tako smo razriješili prijepor oko fikcije i stvarnosti Sudnjega dana, zar ne? Nismo još. E. zato ćemo onako uzgred čitati kratak ogled Giorgija Agambena naslovljen jednostavno „Sudnji dan“ iz njegove knjige Profanacije, jer nas zanima zašto je talijanski mislilac toliko zapeo da dokaže kako s fotografijama oslikavamo ne taj strašni Sudnji dan iz povijesti metafizike kao povijesti religija koje su i danas mjerodavni svjedoci ovog problema, već „svijet kakav bi bio na posljednji dan, na Dan srdžbe.“ (str. 25) Polako, ovdje je istinski problem u razumijevanju budućega vremena. Znamo da se ono nadolazeće iz tradicionalne metafizičke „velike priče“ o prisutnosti kao nizu „sada“ uvijek razlaže iz vremenske ekstaze ili dimenzije sadašnjosti. Tako je to zapečatio još Aristotel, pa od njega i skolastike mislimo pojam vječnosti svagda kao „vječito sada“ (nunc stans). Heidegger u svojem Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) ovu paradigmu shvaćanja vremena uzima za vladajuću u čitavoj povijesti metafizike. No, istodobno je i destruira kao vulgarno shvaćanje, jer se iz jedne ekstaze ili dimenzije vremena sudi ili mjeri kako prošlost, tako i budućnost. Otuda je novi vijek kao vijek znanosti i tehnike posve u znaku vladavine ove moćne i praktično-pragmatične aktualnosti koja određuje „bit“ sadašnjosti. Agamben, dakle, razlikuje između posljednjega i Sudnjega dana. Ali, koji je kriterij njegova razlikovanja to nije objašnjeno. Štoviše, u nastavku ogleda kao da se ono posljednje izjednačava s pojmom Sudnjega dana i dalje ne raščlanjuje. Nije to nimalo slučajno. Rekao sam već nekoliko puta u svojim knjigama, navlastito u Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam da je povijest zapadnjačke metafizike trijada eshatologije, teodiceje i soteriologije. U sva tri slučaja posrijedi je ono konačno ili posljednje kao čin providnosti kojim se spasonosno ozbiljuje kroz misterij Božje prisutnosti u svijetu nakon njegova prelaska iz niže u višu fazu razvitka duha. Nije Leibniz sa svojom Teodicejom posljednja riječ filozofije, već Hegel sa svojom Enciklopedijom filozofijskih znanosti. Duh nas spašava u liku apsoluta kao supstancije-subjekta od svih privida, zabluda i katastrofičnih događaja povijesti kao krika i bijesa ljudske nesavršenosti. Taj duh ne lebdi nad vodama kao onaj u Bibliji, već se pojavljuje na kraju povijesti kao ozbiljenje apsolutne ideje koja u sebi obuhvaća ono subjektivno i objektivno (svijest i samosvijest u liku znanosti apsoluta uopće). Prvo najavljuje posljednje i podaruje mu u tendenciji lik njegove pojavnosti. Zato je tzv. posljednji dan o kojem govori Agamben s obzirom na fotografske slike zapravo Sudnji dan, ili dan Apokalipse, koji ne traje 24 sata na Zemlji. Umjesto kronometrijski određenoga vremena trajanja niza sada, mi se susrećemo nužno s ispunjenim duhovnim vremenom autentične egzistencije koja se ne može svesti na računajuće operacije tehnički konstruiranoga aparata/sata koji mjeri vrijeme ne kao apsolutnu veličinu, već kao relativan odnos protjecanja sekundi i minuta, te satova na Zemlji. U ovom čitanju Agambena mene neće uopće zanimati koju on to fotografiju uzima za primjer istinske slike Sudnjega dana. Ako Vas baš to intrigira, evo: to je poznati i znameniti dagerotip Boulevard du Temple, jer se uobičajeno smatra da je to prva fotografija na kojoj se nalazi ljudski lik. Iako Agamben naširoko opisuje simboličnu vrijednost banalnosti onog što vidimo na slici ove fotografije, a riječ je o muškarcu koji je dao da mu ulašte cipele, mislim da je važnije od prepričavanja scene s prve fotografije na kojoj je zabilježen Čovjek zahvaljujući tehničkoj slici aparata ono što se smatra najobiničnijm pokretom ljudskoga tijela. Sudnji dan, dakle, označava zbroj svih dana Čovjeka na ovoj Zemlji do trenutka njegova posljednjeg dana i dovršetka metafizički određene povijesti. Ne zanima me, rekoh, to što Agamben kao i u drugim sličnim prigodama uzima u korelaciji ono što primjerice Walter Benjamin misli o kretnjama i fotografiji, uz razliku grčkoga i kršćanskoga shvaćanja Hada i pakla. (str. 27) Ono što je mnogo važnije od svega rečenoga jest da se slika Sudnjega dana pokazuje iz biti fotografije. A kao što je poznato od Benjamina preko Barthesa do Flussera, najbanalnija definicija ovog novoga medija tehničke slike svodi se na hvatanje ili ovjekovječenje trenutka (vremena). Sve se zauvijek „oprisutnjuje“ ili biva oprošljeno tako što je već viđeno u nadolazećoj budućnosti iz „nunc stansa“. Ono što će se dogoditi u toj budućnosti koju oprisutnjuje slika Sudnjega dana jest događanje zbroja trenutaka kao sveze KAIROSA i APOKALIPSE. Ovo je moja postavka koju sam iznio u nekoliko tekstova o problemu vremena i tehnosfere, a ne Agambenova. On nigdje u tekstu svojeg „Sudnjega dana“ ne spominje grčkoga boga sretnoga trenutka, čiji je jedan kip inače pronađen uokolo Trogira i krasio je naslovnice sjajne biblioteke nekadašnje izdavačke kuće „Stvarnosti“ iz Zagreba i njezinih bisera poput knjiga Huga Friedricha o modernoj poeziji, Kostasa Axelosa i planetarnoga mišljenja itd. Kairos je u simboličkome značenju smisao Benjaminova shvaćanje vremena, a Apokalipsa ovo ovjekovječenje sreće i savršenstva svijeta nužno dovodi do krajnjih konzevencija, naime do neizbježne propasti u vremenu. Ono što je vremenito propadljivo jest i jedino se može očuvati od propasti s pomoću slike i jezika kao tehnosfere ili umjetnoga pamćenja što ga Freud naziva Super-Ego. Sada slijedi ipak ono autentično što mislioca poput Agambena u ovom tekstu „Sudnjega dana“ posve „iskupljuje“ od pada u raspričanost i analogiziranje fragmenata fikcije i stvarnosti. On, naime, kaže i ovo: „U istome smislu i ja smatram da zahtjev koji nam se upućuje s fotografija ne nosi u sebi ništa estetsko. To je prije zahtjev za iskupljenjem. Fotografska je slika uvijek više od slike: ona je mjesto odmaka, sublimnoga raskoraka između osjetilnosti i spoznaje, kopije i zbilje, uspomene i nade. (…) A propos tjelesnog uskrsnuća, kršćanski su se teolozi pitali, ne pronalazeći zadovoljavajući odgovor, bi li tijelo uskrsnulo u istome stanju u kojemu se zateklo u smrtnome času (možda čak i staro, ćelavo i bez noge) ili bi se vratilo u mladenačku potpunost. Origen je tu beskrajnu raspravu okončao tvrdnjom da ne uskrsava tijelo, nego njegova slika, eidos. Fotografija je u tome smislu proročanstvo slavnoga tijela.“ (str. 29) Slika ne nadomještava tijelo kao njegova fikcija stvarnosti, kopija one platonski mišljene ideje koja prethodi svakoj umjetničkoj izvedbi u svijetu sjena. Fotografska je slika ne samo tehnički proizvedena kopija ovoga svijeta jer je njezina operativnost intencionalna: fotografija je uvijek slika nečega, pa čak i mogućnosti fotografiranja samog trenutka slikanja nečega kao nečega. Problem je u slici kao iluziji stvarnosti Sudnjega dana kojeg Agamben izjednačava na kraju ovog ogleda sa „svakim danom“. Nije, dakle, riječ o novosti događaja kraja svijeta u nadolazećoj budućnosti koja će biti nešto nikad viđeno. To je naprosto nemoguće ne tek iz kozmoloških razloga stroge zakonitosti djelovanja prostora-vremena u kojem se zbiva logika nastanka i širenja svemira kao i njegove implozije. Riječ je o kontinuumu događaja kao ponavljanja i razlike, kako bi to rekli delezijanski. Stoga taj strašni Sudnji dan, događaj Apokalipse, ono posljednje i prvo nije ništa drugo negoli ono što kao u fotografskoj slici odgovara biti proizvođenja stvarnosti kao fikcije koja ovjekovječeno traje „nunc stans“ čak i ako materija od koje je načinjena slika propadne u bezdanu vremena. Ona traje u duhu slike kojom se život preobražava u stanje novoga anđela bezvremenske struje svijesti. Slike su arhetipi jedne drukčije vječnosti od ove koju nam je u nasljeđe ostavila veličajna metafizika Zapada. Ta drugost i drugačijost slike proizlazi iz njezine apsolutne svjetlosti koja čak i vječnu tamnu tvar pretvara kao na slikama Anselma Kiefera u znak iskupljenja i nade.

October 9, 2024
Rez radikalne konverzije duha

Rez radikalne konverzije duha

Knjiga vodećeg filozofa postmoderne o Augustinovim Ispovijestima zanimala me je iz dva razloga. Jedan je vezan uz pitanje nastanka moderne subjektivnosti koja predstavlja uvjet mogućnosti djelovanja moralno-političke sistematike života u kapitalizmu uopće, a to je ono što Hegel naziva još u svojim mladenačkim godinama sustavom običajnosti (System der Sittlichkeit). Drugi je vezan uz pitanje mogućnosti radikalnoga reza ili konverzije duha u ljudskome singularnome životu: kako, naime, vjerodostojno misliti stanje obrata ili preokreta metafizike polazeći od najznačajnijega egzistencijalnoga događaja ljudske sudbine u svijetu, od upravljanja „svojim“ životom kao svezom iskonske slobode i izvanjske nužnosti postojanja u fakticitetu bitka. Subjektivnost i individualna sloboda, to su temeljne riječi vremenovanja iskustva „unutarnje svijesti“ koju sv. Aurelije Augustin u svojim Ispovijestima tematizira istodobno filozofijsko-teologijski i književno-egzistencijalno jer piše o „svojim“ osjećajima i doživljajima promjene življenja nakon što je dospio do spoznaje o nužnosti prihvaćanja Božjeg puta, metafizičke prve i posljednje postaje u eshatologiji i soteriologiji. Ali, mi se ne susrećemo više izravno s Augustinom i njegovim spisateljskim okajavanjem vlastitih grijeha s pomoću uživljavanja u druge mogućnosti „novoga života“ bez kojeg kršćanstvo nema razloga svoje povijesne egzistencije. Umjesto toga, naš je pristup ovom problemu otvoren iz najbliže suvremenosti koju promišlja i ispisuje filozof Jean-François Lyotard. Da bi pokazao kako se uspostavlja novi poredak vrijednosti nakon obrata ili preokreta tzv. grešnoga života Augustina u onome što za razliku od Grka više nije određeno pojmom hedonizma kao vrhunskoga užitka u tjelesnome sladostrašću, već putenim grijehom ljudske nesavršenosti pred Bogom-iskupiteljem, Lyotard kaže sljedeće. „Ne dakle pamćenje, već taj unutarnji čovjek, koji nije ni čovjek ni unutarnji, žena i čovjek, vanjsko unutra, jedini je svjedok prisutnosti Drugog, drugog prisutnosti. Jedini svjedok, pjesma. Unutarnji čovjek ne svjedoči o činjenici, silovitu događaju koji je vidio, čuo, okusio ili dotaknuo. On ne pruža svjedočanstvo, već jest svjedočanstvo. On je viđenje, njuh, sluh, okus, dodir ꟷ silovani i preobraženi. Rana, modrica, ožiljak svjedoče o zadobivenu udarcu kao njegov mehanički učinak.“ (str. 23.) Što je smisao ovog „unutarnjega čovjeka“ u nastojanju njegova prevladavanja ne samo izvanjske prirode kao nužnosti, već i vlastite obuzetosti onime što ne pripada racionalnoj strukturi sebstva/jastva kao što je to ono neizrecivo onkraj svijesti i što će možda najbolje apodiktički formulirati Jacques Lacan u Četiri temeljna pojma psihoanalize s postavkom „Bog je nesvjestan“? Baš ovo što Lyotard lijepim stilom kazivanja iskazuje: „unutarnji čovjek“ ne svjedoči o nečemu, već je njegova bit samo svjedočanstvo. Da bi svjedočenje imalo moć istinskoga prevladavanja boli i patnje, neistine i samozavaravanja „subjekta“, nužno je dosezanje onog stanja nove svijesti o sebi samome kao Drugome. Aristotel je u Poetici skovao najmoćniji pojam čitave estetike i teorije umjetničkoga stvaranja kad je pojmom katarze odredio bit tragedije. Katarza je prebolijevanje/prevladavanje granica etičko-estetske zapalosti čovjeka u bezdan nesvjesnoga. Kad se pojavljuje iskustvo „unutarnjega čovjeka“ koji ispovijeda svoje tzv. grijehe, jer kršćanstvo polazi od postavke o iskonskome grijehu čovjeka i nužnosti njegova uzdizanja iznad prokletstva i vladavine zla u njegovoj duši koje se očituje u tjelesnim prijestupima tabua incesta, onda je samo svjedočenje pitanje glasa-govora i traga-pisma kojim se istina razotkriva kao ono neskriveno i kao ono oslobađujuće za novi život čovjeka. Nećemo ovdje Lyotardu dodatno upisivati i Heideggerov pojam istine kao aletheiae, u smislu nadilaženja skolastičke teorije o podudarnosti mišljenja i bitka u logičkome smislu koherencije. Jer ono neskriveno kao oslobađujuće smjera dokidanju svake tajnovite i tegobne transcendencije koja čovjeka razlučuje od odsutnoga Boga u njegovoj prisutnosti u svijetu kroz raspetoga i uskrsloga Krista. Zato svjedočanstvo nije kazivanje o bitku izvan „unutarnjega čovjeka“. Ono je ispovijedanje istine o sebi kao Drugome kojeg upravo svjedočanstvo nastoji prevladati. Nije ni Drugi ni Ja ništa zauvijek postojeće, fiksna odredba postojanosti i trajnosti ljudske egzistencije koja se kao u grčkoj tragediji ne može više promijeniti. Posve suprotno, istina je kršćanstva kao ishodišta moderne svijesti o razvitku i napretku svijesti o slobodi u mogućnostima radikalnoga obrata ili preokreta samoga života singularnoga pojedinca i običajnosne povijesti zajednice. Kad čitamo sv. Augustina i njegove Ispovijesti te Lyotardov posljednji spis nastao iz njegovih posthumnih bilježaka i zapisa naslovljen Augustinova ispovijest ne možemo izbjeći ovaj ključan pojam koji dolazi u civilizacijsku jezgru Zapada baš s kršćanstvom. Riječ je o najvećoj mogućnosti obrata ili preokreta metafizike „iznutra“ poznatoj još iz razdoblja djelovanja sv. Pavla. Ta riječ je grčkoga podrijetla i označava put preobražaja duše i duha u tijelu koje se više ne može shvaćati pukim korporalnim fakticitetom u smislu onog što kartezijanstvo naziva protežnom supstancijom (rex extensa). Preobražaj ili metanoia označava mogućnost radikalnoga obrata ili preokreta odlikovanoga bića među bićima. Životinja ne može promijeniti svoje ponašanje ili svoju bit životinjstva jer je obuzeta prirodnim nagonom kao vladavinom tjelesnosti nad svim drugim aspektima njezina biološki zadanoga života. Čovjek može postati Drugi negoli što „ovdje“ i „sada“ jest. Otuda je „bit“ ljudske egzistencije u mogućnosti postajanja drukčijim i drugim bićem u svim aspektima njegove pojavnosti u svijetu. Kao i sv. Pavao u prethodnome životu židovskoga farizeja Savla koji progoni kršćane, tako i mladi i impulzivni Aurelije Augustin prije preobraćenja žari i pali u svim aspektima onoga što će Lyotard ovako impresivno opisati. „Konverzija, reverzija, inverzija, perverzija, kako vam drago, jest svlačenje kože pꞿti, tijela iznenada preobraženog u dušu-pꞿt. Upitavši zemaljske pojave, odgovorile su mi: mi nismo Bog, on nas je stvorio. Ali to je spoznao unutarnji čovjek, ja duh, per sensus corporis mei, preko osjetila svoga tijela i posredstvom izvanjskoga čovjeka. Budući da je to tijelo probušeno i prožeto drugim osjetilom, duša se može utjeloviti, pꞿt pronaći svoju dušu, tvoja prisutnost prebivati u unutarnjem čovjeku. Tražih te sa svojim životinjskim tijelom, koje je kulučilo, laborans, aestesus, pjenilo se u nestašici istine. (…) Kljukao sam živinče krmivom, ispraznostima, herezama, izmišljotinama poganskog teatra, maškaradama manihejske sekte. Kotrljao sam se s njome u dubine lakovjernosti. Ali ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine, interior intimo meo, i više u meni od najvišeg vrhunca mojeg, superior summo meo. (str. 25. i 26.)„Konverzija, reverzija, inverzija, perverzija, kako vam drago, jest svlačenje kože pꞿti, tijela iznenada preobraženog u dušu-pꞿt. Upitavši zemaljske pojave, odgovorile su mi: mi nismo Bog, on nas je stvorio. Ali to je spoznao unutarnji čovjek, ja duh, per sensus corporis mei, preko osjetila svoga tijela i posredstvom izvanjskoga čovjeka. Budući da je to tijelo probušeno i prožeto drugim osjetilom, duša se može utjeloviti, pꞿt pronaći svoju dušu, tvoja prisutnost prebivati u unutarnjem čovjeku. Tražih te sa svojim životinjskim tijelom, koje je kulučilo, laborans, aestesus, pjenilo se u nestašici istine. (…) Kljukao sam živinče krmivom, ispraznostima, herezama, izmišljotinama poganskog teatra, maškaradama manihejske sekte. Kotrljao sam se s njome u dubine lakovjernosti. Ali ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine, interior intimo meo, i više u meni od najvišeg vrhunca mojeg, superior summo meo. (str. 25. i 26.) Evo, dakle, kako stoje stvari s iskustvom „unutarnjega čovjeka“ kojeg odjednom obuzima želja za promjenom dosadašnjeg tijeka postojanja ili ontologijski rečeno poretka bitka, bića i biti stvari. Bog se umjesto smisla bitka pokazuje transcendentalnom temeljnom strukturom svijesti o slobodi. Iako, budimo posve izričiti, sloboda nema svoj ni izvanjski ni unutarnji temelj, te je uz zlo najveći misterij ljudskoga događaja u svemiru. Tijelo se kupa u oceanu strasti i žudnja za užitkom osjetila s onu stranu dobra i zla kako bi rekao Nietzsche traje do kraja života, ali usahnjuje s krajem mogućnosti tijela kao stroja stvaranja i razaranja, davanja i primanja, mehanike svrdla i crne-bijele rupe. Zato je obrat ili preokret metafizike, paradoksalno, onaj koji otpočinje s iskustvom duhovno-duševne „nove tjelesnosti“. Augustin u Ispovijestima dolazi do iskustva vlastite obuzetosti onim demonskim i ništavno ispraznim ponavljanjem životinjstva u krugu ponavljanja nagonske strukture življenja kroz „krmivo, hereze i maškarade manihejske sekte“. Uzdignuće zahtijeva duhovno preobraćenje. No, ovdje Lyotard ne govori o problemu religiozne institucionalizacije Zakona koji Slobodu suspreže i tlači, jer nema slobode bez iskustva tjelesne energije i dinamizma strasti. Ono najvažnije u čitavoj ovoj Lyotardovoj analizi ne samo teksta Augustinovih Ispovijesti kao knjige, već „Augustinove ispovijesti“ koja omogućuje obrat ili preokret metafizike Zapada i njezina moderniziranja vremena kao linearnoga tijeka unutarnjega iskustva mišljenja i osjećanja jest sveza nove vremenitosti i nove subjektivnosti. Vrijeme koje otpočinje s Augustinom koji tvrdi da ako ga se ne pita zna što je vrijeme i kako ga se doživljava, a kad ga se pita ne zna, ne može se više kao u Grka simbolički približiti slikom kruga kao vječnoga ponavljanja Istoga (bitka). Umjesto toga, beskonačni pravac nadomješta kružno kretanje vječnoga ponavljanja kroz neprestano postajanje novoga (događaja). To je presudni trenutak raskida s čitavom statičkom logikom povijesnoga zbivanja. Nije tek „novost“ u tome što s kršćanstvom nastaje problem razdvajanja privatnosti i intime od javnoga života u zajednici, već se subjektiviranje pojavljuje kao iskustvo vremenitosti „unutarnjega čovjeka“ koji živi vlastitu tjeskobu i strepnju pred rizikom zbiljske kontingencije. Ipak, ova „novost“ koja je autentičan događaj mogućnosti promjene ili preobražaja vlastite subjektivnosti zahtijeva nešto čudovišno: svjedočanstvo svojeg puta oslobađanja od zabluda življenja u formi materijalno-tjelesne faktičnosti bitka. Tko je uistinu taj novi subjekt ovog iskustva ireverzibilne vremenitosti koja vječnost približava slikom beskonačnoga putovanja svijesti do apsolutne slobode? U kušnji sam kazati da je stoga između ideje kršćanskoga Boga i posthumane tehnološke singularnosti kao onog Jednog koje sabire Sve (bitka bića u tradicionalnoj ontologiji) korelacija takva da je razlika samo u načinu kazivanja o svezi/odnosu između samostvaranja Božje milosti i autopoiesisa tehnosfere koja misli vlastito proizvođenje novih svjetova. Kako Lyotard završava svoje posljednje čitanje Augustinove ispovijesti? Tako što propituje tajnovitu katarzičnu funkciju govora pokajanja i pismo koje sve to može još više uzdići do najvećih visina razotkrivanja istine u vremenu ili naprosto poreknuti bujicom riječi koje ništa ne kazuju osim što svjedoče vlastitu ispraznost kao lažno ispovijedanje onog što je ionako poznato samo Drugome (Bogu) i subjektu ispovijedanja. I dolazi naposljetku do spoznaje da je svaki govor „olakšanje, a pisanje je pak vježba, iz koje nastaje djelo od kojeg se ne zahtijeva da bude iskreno.“ (str. 112) Sloboda je vježba odlučnosti i bezrazložnosti postajanja u svijetu koji se više ne može objasniti s pomoću ideje metafizičke postojanosti i reda. Umjesto toga, živimo u ireverzibilnome lutanju kroz bezdane prostora-vremena za koje nam iskustvo „unutarnjega čovjeka“ podaruje samo „novo“ stanje svijesti onkraj privatnosti, intime i javnosti. Ispovijedanje je majka svih propalih bitaka moderne subjektivnosti i ono što još spašava institucionalno kršćanstvo od profaniranja svojeg vlastita misterija u vremenu. Sve dok postojimo vježbamo svoj rez radikalne konverzije duha kao moć jednog drukčijeg obrata ili preokreta metafizike od svih dosadašnjih preobraćenja i revolucija koje su završile porazno za čovjeka i njegove nužne iluzije vjere u promjenu svojega života. Od onog estetskoga imperativa Rainera Marie Rilkea iz pjesme Apolonov arhajski torzo sa stihom „Svoj život promijeniti moraš“ do Lyotarda i njegove posthumne vježbe čitanja Augustinovih Ispovijesti isti je put divnih izgubljenih iluzija. Što bismo mi bez njih, uostalom? Vjerojatno bismo otupjeli od dosadne istine koju svi unaprijed znaju i od koje nitko ne strepi pred otajstvom njezina opasnoga razotkrivanja.

October 8, 2024
O odgoju za nadolazeće doba

O odgoju za nadolazeće doba

Pedagogijska funkcija mišljenja tehnosfere kao realizirane kibernetike čini se praznom pričom o homo kybernetesu koji sam sebe uči da postane još „pametniji“, „učinkovitiji“ i „pragmatičniji“ od svojeg prototipa. Svaka je povijesna epoha u metafizičkome smislu odvijanja smisla bitka imala svoje vodeće likove za koje se odgoj i obrazovanje svagda pojavljuje kao posredovanje u razvitku osobe od djeteta do odrasloga u društvu i kulturi. Naposljetku, Platonova je filozofija ona koja kroz lik Sokrata tumači, vrednuje i uspostavlja ideju dobra koja uređuje svijet iz vlastite usmjerenosti spram onog što joj podaruje veličajnost života poput slobode, jednakosti, pravednosti i prijateljstva (philia), što će u moderno doba s Francuskom revolucijom postati bratstvo (fraternité), a u doba raspada građanskoga društva s ideologijom neoliberalizma u korporativnome kapitalizmu kraja 20. stoljeća to će biti zamijenjeno s pojmom solidarnosti među klasama i ljudima uopće. Svaka je epoha, dakle, počivala na nekom idealu i normativnome okviru ideje čovjeka i tome je prilagođavala čitav složeni sustav odgoja i obrazovanja. No, postavimo pitanje krajnje jednostavno. Za što su se Grci u Platonovo doba odgajali i obrazovali, za što srednjovjekovni kršćani u doba sv. Tome Akvinskoga, za što, pak, novovjekovni građani u doba Kantova kozmopolitizma, potom moderni zapadnjački ljudi u masovnome društvu industrijskoga kapitalizma i Marxa i Webera, nakon njih postmoderni dekonstrukcijski nositelji stilova života u doba Derride, Deleuzea i Lyotarda, a što preostaje suvremenome „čovjeku“ u doba ChatGPT-a i homo kybernetesa? Jasno je da su Grci još od Homera i njegove umjetničke religije posvećeni mitskome razumijevanju vremena kao kruga sudbine u onome što od Parmenida označava smisao bitka u njegovoj postojanosti i vječnosti. Obrazovanje i odgoj čovjeka svagda je put duše u vrlinama i krepostima razboritosti kao mjere slobodnoga čovjeka u zajednici (politeia) kojemu svjetlo svijeta omogućuje ponajprije filozofija kao ljubav spram mudrosti. I njihov pojam za kulturu, paidiea nemoguć je bez pedagogiae, što pretpostavlja posredovanje odnosa duha, duše i tijela. Odgoj stoga valja misliti izvorno kao odgoj za ovosvjetovni ethos u okružju polisa. Filozofija postaje svjetlo slobode kojom se čovjek oslobađa od zlih demona barbarstva. Plemenita duša nužno potrebuje vlastiti odgoj kroz filozofiju, umjetnost i znanosti kao svrhu življenja, a ne kao sredstvo za zbrinjavanje opstanka. Tome usuprot, srednjovjekovno kršćanstvo s idejom Boga kao apsolutnoga stvaratelja svijeta čovjeka shvaća kao sliku i pasliku Božjeg stvaralaštva i zato mu je namijenjeno obrazovanje i odgoj za dosezanje pet transcendentalija ꟷ unum, bonum, verum, ens, pulchrum ꟷ kao sintetičkoga jedinstva življenja u doba božanske i ljudske države. Ovaj teokratski imperativ ujedno, naizgled paradoksalno, zahtijeva uzdizanje duše iznad okova osjetilnosti i stoga je sveza između zabrane Lustprinzipa i svetkovine duha nužno put utemeljenja europskih sveučilišta. To će biti sekularizirano i umno utemeljeno na načelimna autonomije i legitimnosti Kantova kozmopolitskoga republikanizma. Ne smijemo smetnuti s uma da je on nastavljač Rousseauove prosvjetiteljske pedagogije drugim sredstvima. Zato mu ideja čovjeka označava mjesto posredovanja između prirodnoga i društvenoga stanja u kojem definicija čovjeka kao animal rationale nije više onaj Aristotelov zoon logon echon, već subjekt konstrukcije znanstveno-tehničkoga svijeta. Odgoj čovjeka u doba racionalizma i prosvjetiteljstva znači odgoj za samozakonodavnu bit slobode duha u etičko-političkome i estetskome smislu. No, problem s odgojem i obrazovanjem nastaje onog trenutka kad moderni industrijski kapitalizam znanje posve pretvori u robu i odredi da je ključ za napredak i razvitak zapadnjačkih društava u logici vladavine prirodnih znanosti i moderne tehnologije. Već krajem 19. stoljeća pada sudbonosna odluka kraja puta tzv. humanističkih znanosti onkraj utilitarnoga shvaćanja znanja i spoznaje svijeta. Tada američki koncept filozofije kao pragmatizma otpočinje svoj trijumfalni pohod svijetom. Stoga nije začudno što je najveći zagovornik tzv. slobodnoga odgoja za demokratske vrline kapitalizma i demokracije američki pragmatist John Dewey. Ono što je u zlatno doba kapitalizma i Marxova Kapitala bila figura buržuja i građanina koji sjedinjuje vrline know–how znanja i misiju svjetsko-povijesnoga vladanja s pomoću ideje apstraktne vrijednosti bilo je istodobno i kraj plemenite svrsishodnosti duhovnoga života. Umjesto poduzetnika koji pokreće proizvodnju materijalnih dobara, rubne figure humanističkoga obrazovanja i odgoja modernoga čovjeka postaju umjetnici-kao-ekscentrici. Nietzsche ih je opisao kao subverzivne figure shvaćanja života kao bivanja prstenujućom igrom kozmosa i svijeta. I upravo će to biti posljednja točka prijelaza spram postmoderne figuracije „stilova života“ u odgoju i obrazovanju čovjeka koji se nalazi između medija i tehnologije kao prenosnik informacija i kao onaj tko prelazi granice između STEM-područja prirodnih znanosti i posve promijenjene uloge humanističkih znanosti. Derridaina dekonstrukcija, Deleuzeova ontologija postajanja i Lyotardov postmoderni estetski raskol (différend) tri su puta nabačaja onog što određuje pojam posthumanoga stanja kao realizacije kibernetike u svijetu tehnološki konstruirana života. Bio je u pravu Lyotard kad je to nazvao krajem Humboldtove reforme sveučilišta i krajem ere profesora. Dolazak tehnosfere jasno je utvrđen vladavinom sinkretičko-hibridnih pojmova ove posljednje filozofije koja je spajala Heideggera i Wittgensteina onkraj granica jezika i metafizike. Odgoj i obrazovanje krajem 20. stoljeća izgubilo je svoj lik kojim su tijekom povijesti metafizike mogli biti realizirani ciljevi ljepote i uzvišenosti odgoja duše za svrhe i ciljeve besmrtnosti duha. Sada je sve to dovršeno i doista više za doba tehnosfere i procese tzv. strojnoga učenja, za doba autopoiesisa, više nema nikakvog duhovnoga lika koji bi mogao biti poučavan i odgajan za više spekulativno-refleksivne zadaće. Dragi moji transverzalni učenici, Ja više nemam kome predavati niti ikome ostavljati u nasljeđe „moje“ mišljenje za nadolazeću budućnost. Pedagogije više nema. Ali nema ni barbarstva kako to posve pogrešno iskazuju preplašeni i zdvojni filozofi različitih metafizičkih nagnuća. Umjesto toga, onoga čega ima su samo krhotine smislenoga svijeta i tragovi totalne mobilizacije umjetne inteligencije koja računa i konstruira nova stanja ne više duha-duše-tijela, već samo izvedbenih mogućnosti pragmatike znanja homo kybernetesa. Dragi moji transverzalni učenici, ostaje nam samo Academia Virtualis i naš posljednji teritorij duhovne slobode stvaranja novoga, ono što je Baudrillard u proročanskome eseju „Ekstaza komunikacije“ iz 1984. godine nazvao satelizacijom duše u doba interaktivne samoće. Lijepo je to rekao Sokrat prije više od 2500 godina. Nikad gore mladeži.

October 7, 2024
Arheologija vječne budućnosti

Arheologija vječne budućnosti

Neka ne lažu više svi oni koji samoobmanjujući trube na sva zvona kako je ovaj hipermoderni svijet koji su najavljivali Rimbaud u Sezoni u paklu, talijanski futuristi kao biciklisti u maršu na Abesiniju i Teslina prva trepteća žarulja najbolji od svih svjetova i kako je zapravo divno što se svaki božji dan/noć otvara negdje novi muzej već nečega: primjerice, traume, torture, strave i užasa, banalnosti dobra, starudije s tavana i novotarija iz pakla, informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije, a to je kao što znate četvorstvo kibernetike iz koje nastaje pojam tehnosfere. Taj prividni prolom uskladištene i memorirane želje za održivošću prohujalnoga vremena sadašnjosti koju Gilles Deleuze u svojem najznačajnijem djelu Razlika i ponavljanje naziva „virtualnom aktualizacijom“ u tendenciji smjera stvaranju svijeta kao arheologije vječne budućnosti. Stvari postaju predmeti, a predmeti objektima masovne potrošnje koja se u uporabi neviđenom brzinom „troši“ ne zbog starosti proizvoda (primjerice, Iphona ili prenosivoga računala), već zato što je informacijski kapitalizam nalik totalnome ubrzanju vremena reprodukcije same ideje kapitala, pa je logična posljedica ove mahnite objektivacije života u tome da konstrukcija već računa unaprijed s točno određenim vremenom trajanja proizvoda. Pogledajte kako info-objekti prestaju funkcionirati već nakon pet godina i postaju groblje IT-slonovače. O tome je zanimljivo pisao francuski postmoderni sociolog Gilles Lipovetsky u svojim novijim knjigama, navlastito u onoj koju sam objavio kao urednik naslovljenu Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S francuskoga prevela Jagoda Milinković. Problem, međutim, nije u starosti funkcionalnoga objekta koji odgovara novim potrošačkim potrebama permisivnih društava ne više samo Zapada, već globalno umreženih krajolika ljudske komunikacije. Potrošnja je samo druga vrsta proizvodnje kao produktivna potrošnja što je polit-ekonomski bilo bjelodano još i Marxu u doba pisanja prvoga sveska Kapitala. Ono o čemu je ovdje ponajprije riječ jest transcendentalna struktura konstrukcije samoga pojma tehničkoga vremena kao virtualne aktualizacije objekata, a ne više stvari i predmeta. Naše metamoderno doba koje uopće nema značajke epohe i dobnosti kao vremenske zaokruženosti, već je ponovljiva neponovljivost beskonačne brzine protoka novih informacija, određuju tri postmetafizičke moći oblikovanja samosvijesti onog što još tradicionalno nazivamo „kulturom“. To su: (1) estetizacija života, (2) historiziranje povijesti i (3) muzealiziranje ideja. Kad ovo imamo u vidu, onda je posve razvidno da je ovaj kapitalizam koji se razvio u trećem desetljeću 21. stoljeća izveden iz želje čovjeka za vlastitim ovjekovječenjem u liku estetski oblikovanoga objekta koji misli samoga sebe kroz vrijeme kvantificirajuće-projektivnoga računanja i u prostoru sveopćega muzealiziranja ideja. Nije više muzej, dakle, skladište stvari i predmeta iz daleke prošlosti i još bliže historijski obrađene neposrednosti političkih revolucija i obrata u svakodnevnome životu. Njegova je zadaća „danas“ da estetski dizajnira „događaje“ (events) kao istraživanje odnosa između prošlosti i budućnosti koja nije prostor neizvjesnosti i nenadanosti. Umjesto toga, budućnost (futur) postaje probabilizam kulturnoga efekta posvemašnje vizualizacije kao fascinacije onim imaginarnim bilo da je riječ o „iluzijama“ za djecu i odrasle, ili o „deluzijama“ za nerođene i starce koji opsjednuti željom za besmrtnošću žele ostati „ludim“ i „kreativnim“ tako što se neprestano pomlađuju i sami postaju svojim vlastitim muzejom apsolutnoga narcizma. Nećemo više u muzejima, kako to tvrde i filozofi poput Lübbea i Vattima, tražiti arheološku kost pra-ulješure ili antropološki trag genija iz Afrike u liku australopitekusa sa cyber-naočalama. Ono što želimo od ubijanja vremena u ovim mračnim komorama izleta u svoje imaginarno kao Nad-Realno jest čisti lakanovski kazano užitak (jouissance) u inscenaciji događaja. Zato su danas svi muzeji postali dječja zabavišta i starački domovi za posjetitelje koji putuju svijetom kao estetskim Jurskim parkom želeći vidjeti ono još-ne-viđeno u virtualnoj aktualizaciji što su već vidjeli kao platonsku ideju ili formu mentis na svojem pametnome računalu kao vizualizaciju traume, torture, strave i užasa, banalnosti dobra itd. I neka mi nitko više ne govori da je time muzej izgubio svoju historijsku vrijednost čuvanja stvari-predmeta-objekata od propasti u realnome svijetu. Jedini pravi i autentičan muzej koji sjedinjuje procese estetiziranja života i historiziranja povijesti jest muzej ideja s kojim naša transmoderna postmodernost svijeta ulazi u stanje arheologije vječne budućnosti. Mi želimo odmor od ove „beskonačne brzine“ i pogled u čistu pojavnost stvari kao predmeta osjetilnosti koja bijaše bila temelj povijesnoga protjecanja i povijesnoga sjećanja, a ne historijskoga pamćenja. Prvo je čin predrefleksivne svijesti koja uživa u ljepoti i uzvišenosti sačuvane grčke maske iz doba Mikene i Sofoklovih tragedija o kralju Edipu, Agamemnonu i Klitemnestri, i želi je vidjeti u staklenoj vitrini „živu“ i očuvanu za vječnost. Mi ne želimo da nas u muzejima teroriziraju s Baudrillardovim simulakrumima i simulacijama, video-zidovima i info-bitovima jer je to samo nastavak tehničke slike drugim sredstvima i to nitko živ ne „puši“, jer mu je svega preko glave na sučeljima svojih autonomnih objekata umjetnoga pamćenja. To je ono drugo, čin posthistorijske svijesti na zalazu svojih stvaralačkih mogućnosti, jer umjesto nas „misle“ naši kodovi. Kad se spuštamo u podzemlje nekog muzeja terora i torture, onda želimo osjetiti onaj iskonski strah i strepnju od praznoga prostora gotičke jeze kostura iz Hamletove tvrđave, a ne biti fasciniran simulacijom horrora spiritualne vizualizacije ništavila kao nadomjeska za užitak u strahovlašću neumrle povijesti kao Unheimlichkeita. Historiziranje povijesti je, dakle, estetizacija kao dizajniranje „racionalne katarze“, kako je to lucidno govorio Hermann Broch u svojim spisima iz masovne psihologije panične svijesti. Ono „živo“ postalo je muzealizirana smrt imaginacije u korist simboličke vladavine inscenirane događajnosti povijesti koja nema u sebi više ništa povijesno kao otvarajuće, već se zamrzava u datotekama i vizualijama cyber-muzealiziranja. Muzeji su stvoreni u isto vrijeme kad i disciplina humanističkih znanosti ꟷ povijest umjetnosti. Bilo je to početkom 19. stoljeća kad je, uostalom, Hegel i proglasio u ideji „kraj povijesti“ (umjetnosti). Modernost kao industrijski kapitalizam čiste tehnologije osvajanja i prisvajanja zemlje, njezina iskorištavanja i stvaranja Novoga kao tehno-kulture, označavao je pojam procesualnosti i preobrazbe samoga života u stroj vremena kao vječne akceleracije. Najbolje je to prikazao u svojim romanima američki pisac Thomas Pynchon kao simulakrum Kafke i Joycea na n-tu potenciju. Pokazao je, naime, da je razlika između termodinamike strojeva 19. stoljeća i neutronske bombe i gama-zraka kasnoga 20. stoljeća pitanje svijesti koja više ne može ljudski-suviše-ljudski osjećati i doživljavati realnost kao stalnu transformaciju prostora-i-vremena, već je to moguće jedino strojevima pamćenja i autonomnim objektima (robotima) koji nadilaze granice Humanuma već time što sebe neprestano obnavljaju kroz procese historiziranja i muzeliziranja. Imati svijest o sebi znači imati pamćenje koje nepouzdano sjećanje pojedinca ispravlja i popravlja tako da ga apsolutizira kroz sliku i broj, jer je riječ kao temelj jezika ono što izaziva zaborav pra-jezika u korist čiste informacije događaja. Zato su muzeji od skladišta sjećanja postali megaračunala historiziranoga pamćenja. U knjizi Danila Kiša, Enciklopedija mrtvih ovo se književno predskazuje kao mogućnost razotkrivanja događaja počinjenih u prošlosti koji se ne mogu nikad prebrisati iz sjećanja. Problem koji Kiš postavlja u svojoj knjizi pripovjedaka o genealogiji i budućnosti zla u povijesti jest temeljno pitanje današnje muzeolatrije uopće. Ima li tzv. povijesna istina razlog za svoje objektiviranje kao slike-znaka u vremenu ako ne dopušta zaboravu da ostvari spokojstvo čovjeka koji je traumatiziran u prošlosti nekim strašnim događajem poput genocida Židova u naci-logorima smrti? Muzeji su i skladišta sjećanja i tvornice pamćenja, ali su prije svega prostori kontemplativne tišine i šetnje mračnim komorama naše čudovišne povijesti koja je utoliko gora ukoliko je živa tradicija kao u onim slikama-artefaktima Anselma Kiefera s izložbe Stelle cadenti iz 1999. godine u Torinu, na kojima razabiremo tamni sjaj žrtvopisa u triptisima s kojih tragovi skorene zemlje i vlasi ostaju na bodljikavoj žici s krvlju i kalom kao dokaz da je ono što preostaje trauma sjećanja koju nikad ništa neće prevladati, a najmanje muzeolatrijska primijenjena psihoanaliza. Mi živimo između dva vremena koja se međusobno zatiru, prošlosti i budućnosti, i od svega ostaje samo virtualna aktualizacija prostora onog što se više ne rasprostire, već implodira u samome sebi poput svake akumulirane praznine događaja.

October 6, 2024
Ograničena suverenost filozofije?

Ograničena suverenost filozofije?

Koji je prvi roman u povijesti književnosti? Kao da smo u osnovnoj školi na satu književnosti ili na TV-kvizu, pa to je valjda jasno i onome tko ga je napisao. Naravno, Miguel de Cervantes i njegov besmrtni Don Quijote. E, nije, ako slijedimo nit razmišljanja američkoga postmodernog pragmatičnog filozofa Richarda Rortyja iz petog poglavlja njegove knjige Kongtingencija, ironija i solidarnost (Naprijed, Zagreb, 1995. S engleskoga prevela Karmen Bašić). Ondje se razvija postavka gotovo sukladna misli Wilhelma Diltheya da je filozofski diskurs s obzirom na formu njegova očitovanja zapravo onaj koji nema svoju „suverenost“, već ju zadobiva iz uvjetno kazano književnosti. Tako se može blasfemično kazati da je Hegel svoju Fenomenologiju duha „nesvjesno“ napisao kao roman (ideja). Jer pojmovna arhitektonika njegove filozofije apsolutnoga duha nije moguća bez unutarnjeg i vanjskoga okvira u kojem se razvija od prologa do epiloga struktura jedne konceptualne „velike priče“ o povijesti nastanka samosvijesti. Gotovo da bi se moglo, ironično kako to izvodi Rorty, dospjeti do provokativne postavke kako je Proustov roman U traganju za izgubljenim vremenom važnije djelo od spomenuta Hegelova vrhunca mišljenja čitave zapadnjačke metafizike jer je Proust znao da piše roman, a zamislite ludila, tvorac pojma apsolutne svijesti kao ideje nije znao da je njegova forma pisanja „svoje“ filozofije zapravo najrefeksivnija forma moderne književnosti. Ergo, roman u povijesti Zapada otpočinje s Aristotelovom Nikomahovom etikom, jer je njegova Metafizika zapravo forma znanstvene rasprave i stoga u najbližem srodstvu sa znanstvenim diskursom. Ovo je moj zaključak, da pokojnog američkoga mislioca ne opteretimo lažnim dokazima. Argumentacija koju izvodi Rorty polazi od toga da je čitava metafizika u formi djela ili knjige koju piše filozof „subjektiviranje“ pisanja kao mišljenja, pa je stoga univerzalna singularnost „književnosti“ ništa drugo negoli kontingentna matrica pisanja. Književnost se temelji u mythosu, a znanost u logosu. A filozofija? Ona je svagda hibrid između ovog dvojega, pa zato imamo filozofe koji su prerušeni umjetnici poput Kierkegaarda i Nietzschea, ili filozofe koji su nastavak znanosti drugim sredstvima, a takvi su najznačajniji novovjekovni metafizičari-matematičari, poput Descartesa, Pascala i Leibniza, te u 20. stoljeću Wittgensteina i Whiteheada. Nije nimalo začudan ovaj argumentacijski hokus-pokus, ako znamo da je Rorty ponajprije američki filozof analitičkoga smjera, a poznato je da je upravo pragmatizam paradigmatska orijentacija koja polazi od znanstvene racionalizacije svijeta kojemu filozofija može u najboljem slučaju biti tzv. re-deskripcija. Dakle, prvo izvorni opis svijeta kakav su činili grčki mislioci od predsokratika do stoika i skeptika, a onda posao re-deskripcije. Ostavimo daljnje konzekvencije ove „ironične“ postavke koja nije toliko šašava koliko se na prvi pogled čini. Protudokaz koji bi se Rortyju mogao prigovorom podastrijeti je jednostavan. Filozofija je početak logičko-povijesnoga mišljenja i njezin je okvir pisanja fragment koji nije ni mythos ni logos u strogome smislu, već forma koja sabire mudrost kao ono pred-mitsko i pred-logičko poput Heraklitovih fragmenata, među kojima ću ovdje navesti njegov znameniti 52. o pojmu vremena (Aion): „Vrijeme je dijete koje se igra kamenčićima: kraljevstvo djeteta.“ Pa, što je to, profesore Rorty, priča, mit ili poezija? Ništa od toga. Riječ je o predmetafizičkome mišljenju u formi koja prethodi svakom mogućem mito-logičkome i mito-poetskome kazivanju. Eto, dospjeli smo do prave riječi za izvorno zapadnjačko mišljenje. Filozofija je kao što je to na njemačkome u suvremenome mišljenju kazivao Heidegger, to što kazuje o smislu bitka (Dichten), a ne računanje o bićima u smislu matematike kao znanosti (Rechnen). Kazivanje je govorenje, pa izvorno filozofija nužno pripada sabranome govoru koji za Aristotela tvori bit čovjeka (zoon logon echon). Metafizika je istoznačna s govorom i stoga je Sokrat pravi filozof, a ne Heraklit, zar ne? Sokrat raspravlja o problemima umjetnosti, politike, znanosti, religije, prava, ljubavi, seksa, eutanazije na atenskim trgovima s tzv. običnim ljudima, dok Heraklit u svojem utočištu Artemidina hrama u Efezu piše svoje fragmente. Hm, što je onda bilo prvo: tekst kao pismo ili govor filozofije? I jesu li Sokratovi govori Atenjanima koje Platon uzima kao izvorište svojih dijaloga, primjerice Fedra i Fedona, nastavak pisanja fragmenata drugim, dramskim sredstvima retoričkoga umijeća u raspravi s Drugima? Znamo da je Rorty preuzeo stavove kasnoga Wittgensteina iz njegovih Filozofijskih istraživanja da nema filozofskih problema, već samo političkih, ekonomskih, moralnih itd. Otuda je samorazumljivo da je filozofija opis svijeta sredstvima jezika. Kako je stanje stvari s filozofijom na kraju metafizike Zapada postalo takvo da više nema nikakva smisla opetovati grandiozne iluzije naših mudrih predaka, pa tako i Grka, onda je kontingencija umjesto nužnosti i pisanje umjesto govora postalo zrak koji udišemo. No, ne možemo više ovaj sklop rastvoriti na isti način kako su to činili David Hume i empiristi ili američki pragmatisti u 20. stoljeću koji su sumnjali u smisao bitka kao onog što je unaprijed već uvijek postojeće i zauvijek određeno kao samoobjava svijeta u smislu vječnoga stanja stvari. Umjesto ovog transcendentalnoga perenijalizma (Bog kao apsolut i kao jamstvo spoznaje izvan ljudske relativnosti i ograničenosti perspektivom subjekta), nalazimo se suočeni s „ironijom“ samoga svijeta koji je uvelike od Nietzschea ipak samo djelo različitih tumačenja i suprotstavljenih opisa. Re-deskripcija o kojoj govori Rorty pretpostavlja da ono što bijaše izvorno opisano kao bitak, bića, bit čovjeka sredstvima jezika filozofije nije više samorazumljivo i samoreferentno. Zato je forma u kojoj se filozofija pojavljuje nakon kraja metafizike u Hegela nužno problematična. Ako se čak i možemo složiti da ne postoje filozofski problemi, kako je to mislio Wittgenstein, onda je pitanje zašto svijet u svojoj faktičnosti uopće potrebuje filozofiju da joj rješava probleme kad mirne duše može posegnuti za znanstvenom deskripcijom i književnim začaravanjem stvarnosti metaforično-simboličkim govorom, da se ne govori o religiji koja počiva na mistagogiji objavljenoga Boga kao stvaratelja svijeta? Filozofija ne rješava probleme, jer bi bila tehničko-pragmatična terapija za bolest ljudske samosvijesti koja se vara u svojim proračunima. Filozofija postavlja pitanja o svijetu čak i kad unaprijed poput Sokrata zna da ništa ne zna i da nije ni poezija ni znanost, već kazivajući događaj mišljenja koji nastaje nužnom slučajnošću postojanja koje ponajbolje iskazuje onaj Leibnizov i Schellingov stav-pitanje: zašto je radije biće, a ne Ništa? Što otuda proizlazi za daljnje razmatranje „nesuverenosti“ filozofskih formi pisanja, a ne govorenja? Ponajprije to da je govor kao i pisanje ništa drugo negoli mišljenje, a mišljenje stvara samo sebi svoju univerzalnu formu kazivanja koja sjedinjuje književne forme poezije, drame, romana i možda još onog što dolazi iz biti tehnosfere kao sintetičko kodiranje zvukovne taktilnosti samoga bitka jer i filozofi i znanstveni i umjetnici samo su drukčije estetski kodirani i transverzalno povezani umreženim mislima jedne drukčije „formatologike“, a ne „gramatologije“. Tako je mislio rani Jacques Derrida kad je u jednom kvazi-transcendentalnome smislu pisanje pretpostavio govorenju i filozofijski nas uveo u vladavinu slike kao znaka, u tzv. vizualnu kulturu digitalnoga doba. Ne, nije Aristotel „prvi romanopisac Zapada“, niti je, ne daj Bože, suptilni pripovjedač Proust samosvjesni „filozof“ koji nadmašuje profesora Hegela već time što je znao što piše, naime roman, a ludi Hegel nije znao da je umjesto filozofske studije najvišeg ranga u povijesti metafizike zapravo pisao ꟷ roman. Nisam u kušnji kazati da je onda Einstein pisao roman struje svijesti kad je u svojim fizikalnim studijama izveo znamenitu teoriju relativnosti potkrijepljenu vizualnim kodom brojeva u formuli E= mc2. Poezija i znanost su dvije različite forme kazivanja. Ono predmetafizičko kao i metafizičko ne dolazi iz vedra ili tmurna neba nad Atenom, Berlinom ili Washingtonom, već iz jedinstvene i neponovljive događajnosti mišljenja kao događaja koje može uzeti ako hoće baš sve forme diskursa i govoriti ono što je jedino bitno: da je mišljenju kao re-deskripciji svijeta odzvonilo zauvijek i da mu nikakvo prerušavanje u formu romana ne produljuje ionako usahnutu egzistenciju pred prolomom AI kao najvišeg stadija tehnosfere u smislu samoproizvodnje svih mogućih virtualnih svjetova. Zato nakon romana kao posljednje velike metafizičke forme književnosti može doći samo integralno sintetiziranje ili ono što je Richard Wagner u svojem „žanru“ ideje apsolutne glazbe zamišljao kao cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk). Ironija je da je Wagner umro kao i Marx još 1883. godine. I zato je nečuveno da se još uvijek u trećoj dekadi 21. stoljeća moramo baktati jednom produktivnom himerom da bismo pokazali kako je kontingencija svijeta sve drugo negoli ironični i re-deskritivni „slučaj“ za mišljenje lišeno ekstaze pragmatičkoga brisanja svijeta kao fundamentalnoga probleme suvremene filozofije. A što ako mi više uopće nemamo ni svijet niti njegove fraktale svijesti kao „svoje“ forme kazivanja, već smo uronjeni u mreže jedne posve drukčije svjetovnosti koja nadilazi i filozofiju i umjetnost i znanost kao najviše forme duhovnoga bitka u povijesti?

October 5, 2024
#odarhitekture Krešimir Rogina presreće Žarka Paića

#odarhitekture Krešimir Rogina presreće Žarka Paića

Evo, do toga je došlo. KKKrah je izveo diverzivnu subverziju svega još postojećega u ovome svijetu pseudo-veličina apsolutnoga nihilizma već odavno raspadnutih vrijednosti kojima se kite institucionalna služinčad iz svojih provincijalnih vječnosti od Akademija, Sveučilišta, Crkve, Društva, Države i „ustoličio“ na prijestolje ne-moći onog što je još preostalo od Mišljenja suvremenosti nikoga drugoga nego „mojeg sebe“. Kako se ova KKKrahova post-knjiga razvila iz „mojega“ bloga KAOS u kojem nekoliko puta problematiziram pitanje identiteta, subjekta, narcizma, tymosa ili samopriznanja vlastitosti-u-sebi kroz mitopoetske figure Fernanda Pessoe, Antonina Artauda, Friedricha Nietzschea i Friedricha Hölderlina, onda postaje razvidno da je JA-stvo ili ono što Freud u glavnoj formuli psihoanalize uspostavlja kao zapovijed, naime, da „gdje je bilo Ono, mora postati Ja“ (Wo es war, soll Ich werden), onda je samorazumljivo da su životna mahnitost i stvaralačka ludost samo druga strana ovog zajedničkoga projekta „mojeg“ THE ART OF CHAOS i „njegova“ neka pogodi kako se ova post-knjiga uopće naziva. Ovo je, dakle, moguće samo na kraju povijesti i u doba tehnosfere koja u „mojim“ promišljanjima predstavlja kraj metafizike u kibernetici i početak otvorenosti jednog drugoga i drukčijega mišljenja-kazivanja-šutnje od svega što bijaše bilo i jest u sadašnjosti. On, KKKrah je najradikalniji svjetski ex-arhitekt jer je jedini nakon Cedrica Pricea shvatio i utjelovio umjetnost razaranja i moć samonegacije svijeta u krhotinama. Kad sam napisao 4. svezak „moje“ Tehnosfere naslovljen SKLOP I PETLJA: ŠTO PREOSTAJE OD ARHITEKTURE?, Mizantrop, Zagreb, 2019., s glavnom postavkom nakon studije o arhitekturi-kao-stroju vremena i nasljeđu Le Corbusiera u naše doba kako je „doba arhitekata prošlo“, otišao sam na balkon i zagledao se u bijele rupe transverzalnoga svemira, potom sam bacio pogled na smartphone i vidio „Njegov“ razgovor u „Jutarnjem listu“ u kojem rezolutno tvrdi ISTO, na dlaku ISTO, bilo mi je jasno da je To-To. Ono što nadomješta ne samo arhitekturu, već svih pet duhovnih osjetila (mit-religiju-umjetnost-filozofiju-znanost) nije ništa drugo negoli šesto osjetilo nadosjetilnosti, apsolutni Apsolut tehnološke singularnosti koji označava pojam autopoiesisa. To je samostvaralačka Odiseja u svemiru našeg mikro-i-makro-kozmičkoga lutanja u beskraj vlastite mahnitosti i ludila zvanog „život“. Nema više ničega čemu smo tako lakomisleno posvećivali vlastitu pozornost i žrtvovali ovaj jedini duhovni život za mizerne „filozofske mrvice“, što bi rekao kršćanski protoegzistencijalist Sören Kierkegaard, o kojem sam napisao knjigu Sfere egzistencije, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Nemojmo se praviti naivni. Sve je to bilo prezentno u pretkazanju nadolazeće budućnosti i Nietzscheu pred kraj života kad je dobio pisaći stroj i uskoro poludio. Zadnje riječi su mu bile prije onog konja i Torinskoga ushićenja ove: Unsere Schreibtmaschine schreibt! Evo Vam najradikalnije kritike pseudo-sebstva, kraljevskoga i carskoga JA, narcizma velikih razlika drugim sredstvima. Tko, dakle, piše ovo što „ja“ pišem kao Predgovor/Pogovor knjizi KKKraha koju nije lako zapamtiti jer to i nije knjiga, već stvaralački kaos sastavljen od digitalnih triptiha, kontrapunktura i integrala LSD-estetike s „mojim“ mislima i „njegovim“ mišljevinama. Oboje, naime, savršeno stoje u disonancama i disharmonijama s ovim svijetom naprosto zbog toga što ga pogađaju tako jasno i precizno u Umjetni Mozak i sve mizerije i kvazi-duhove s ovih i globalnih prostora pretvaraju u sirovine za reciklažu ništavila što je za njih najveći misaoni doseg uopće i razlog njihova besmislenoga postojanja. Tehnosfera je nihilistički krug kredom i jedini spas od ovog ne-svijeta što KKKrah intuitivno i (de)konstruktivno pokazuje svojim vizualijama i svojim performativnim konceptualijama već od trenutka dok mu se obznanilo sa Spenglerom i Japancima da je arhitektura pra-temelj svijeta i njegov eterični kraj u bezdanu duha. Nema nikakve dvojbe: ovo je korelacijska struktura sinestetike beskraja u kojoj On i Ja, slika i riječ, u slavu narcizma velikih razlika, pokazuju da je SVE dostojno promišljanja izvan struje i onkraj jezično-slikovnih granica, i to na ovom malome jeziku jednog klaustrofobičnoga naroda koji svoje povijesne veličine sustavno briše i zaboravlja pritom da je to nemoguće anti-poslanstvo, jer sve dođe na svoje, pa tako i ono što struji iz magme kaosa i vraća se u svoj jedinstveni i neponovljivi THE ART OF CHAOS. KKKrah i ŽP nisu narcistički pali anđeli ovog ne-svijeta koji se rapada od lažne taštine i besmisla, već samo oni koji znaju da je jedino važno misliti i biti SVOJ u svakom trenutku vlastita dostojanstva i samoće, u svakom trenutku vlastita traga u ovoj igri s beskonačnom brzinom tehnološke singularnosti koja nas mami i guta bez daha. Evo, do toga je došlo.

October 4, 2024
Totalitarno „Ono“ ili o carstvu objekata

Totalitarno „Ono“ ili o carstvu objekata

Eto, moj prilog filozofijsko-politologijskoj diskusiji o totalitarizmu suvremenosti njemačka Wikipedija svrstava u nove modele ili tipove totalitarizma pod skupnim nazivom „digitalnoga sustava vladavine“. (v. https://de.wikipedia.org/wiki/Totalitarismus) Ne bih ovdje komentirao da u knjizi The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022., ne zagovaram nikakav takav sustav vladavine u smislu analize fenomena koji se danas već uobičajeno svrstava u pojmovlje distopijskoga. Tako se distopijskim označava sve i svašta u smislu ne-utopije koja se u svojoj realizaciji prometnula u perverzni način artikulacije totalnoga zla kao što je to bilo s idejom komunizma u 20. stoljeću. A u 21. stoljeću to ide tako daleko da se više ne zna razlika između klasičnoga i novog totalitarizma i autokratskog populizma, primjerice. Moje je stajalište o povratku totalitarizma kao proskribiranoga pojma društvenih znanosti i politike već u Uvodu knjige izričito: stari i novi totalitarizam su bitno različiti u svim svojim pojavnim formama, jer više nema projektiranog univerzalnoga neprijatelja tzv. narodne zajednice kao što su to bili Židovi za nacističko ozbiljenje Heimata ili buržoaske klase kao što je to bilo za staljinističko-maoističko razumijevanje komunizma, a usto se i sustav koncentracijskih logora za prokazane neprijatelje poretka ne pojavljuje kao nužnost permanentnog terora o kojemu zbori Franz Neumann u svojem Behemotu. Umjesto univerzalnoga neprijatelja totalitarnoga poretka kao narodne zajednice u fašizmu-nacizmu i staljinističko-maoističkome realnome socijalizmu i umjesto totalne države zasnovane na teroru logorskoga sustava isključenja na djelu je trijada nove ideologije, novoga oblika totalnoga terora spram Drugoga i ono što nadomješta sustav logora i čitav pseudo-romantični model „narodne zajednice“. Naravno, riječ je o famoznome „društvu kontrole“ proširenome na postimperijalni prostor globalnoga poretka vladavine kao upravljanja životom Drugoga s pomoću logike tehnosfere. Samo u tom smislu njemački wikipedičari su u pravu. „Digitalni totalitarizam“, kojeg vide teorijski razjašnjenoga u mojem razumijevanju tehnosfere paradigmatski je oblik totalitarne vladavine u suvremenome svijetu 21. stoljeća. Kao najbolju potkrepu ovoga obrata u biti vladavine koji se otpočinje dešavati globalno-planetarno s uvođenjem digitalne tehnologije, a što označava Deleuzeov pojam „društva kontrole“ kao gubitka individualnosti subjekta, podređivanja čovjeka u svim aspektima procesima robotizacije i posthumanoga stanja, te izbora sigurnosti pojedinačno-kolektivne egzistencije pred silama terora umjesto luksuza tjeskobne samotne slobode u interaktivnoj komunikaciji s Drugime, moguće je navesti niz filmskih novijih ostvarenja poput TV-serije „Black Mirror“. No, moram priznati da mi je posebno u tom pogledu impresivni dokumentarac naslovljen „Singapur: Savršena država ili distopijsko društvo“? (Singapore: THE PERFECT CITY OR DYSTOPIAN SURVEILLANCE STATE?) Ovaj film plastično pokazuje razmjere prožimanja države s društvom kroz ono što nadilazi tradicionalni pojam političkoga i politike kao totalne moći nasilja nad Drugim. Tehnosfera kao treći poredak kibernetike s vladavinom informacijskoga koda ulazi u samu jezgru/bit življenja čovjeka i pretvara ga u sustav objekata bez izvanjske prisile. Po prvi put u povijesti totalitarno upravljanje svijetom proizlazi iz želje objekta kao subjekta za vlastitim gubitkom slobode u ime posvemašnje sigurnosti zajednice bez kriminala i ekscesnoga ponašanja ljudi. Ono što je francuski prosvjetiteljski mislilac Étienne de la Boétie utopijski zamišljao u svojem spisu Dobrovoljno ropstvo realiziralo se kao „distopijsko društvo“ neutralizirane i suspendirane slobode u liberalnome shvaćanju od Johna S. Milla do Johna Rawlsa. Tehnosfera nije ništa neutralno za čovjeka, već uvjet njegove apsolutne vladavine i uspona totalitarne strukture upravljanja svime što jest s pomoću umjetnoga uma i prirodne želje za vlastitim samopriznanjem. Stoga je razlog proturječja u logičko-povijesnome smislu između tehnologije i ljudske svijesti u tome što umjetna inteligencija nije više nikakvo sredstvo za instrumentalne svrhe ljudske egzistencije. Pokazao sam vjerodostojno u petoknjižju Tehnosfera da više nema nikakve razlike između sredstva i svrhe u pojmu autopoietičke vladavine sustava nad okolinom što samo znači da je sva metafizika s njezinim organologijama, teodicejama i soteriologijama naprosto mauzolej virtualnih artefakata zamrznute prošlosti. Bit tehnosfere ne dosiže ni Hegelova zatvorena ili spekulativna dijalektika, kao ni otvoreni sustav historijskoga materijalizma Marxa koji tehnologiju vidi neproblematski kao sredstvo za povijesno oslobađanje čovjeka od svih stega prirode i društvenih uvjeta ropstva (otuđenja i postvarenja). Tehnosfera vlada tako da omogućuje nastanak obrata u biti političke metafizike demokracije koja nužno počiva na ideji slobode. Kako? Evo, ovako. Umjesto podređivanja liberalne želje čovjeka za ozbiljenjem vlastite slobode, imamo pervertirani sustav vladavine kao totalitarizma „Onoga“ koji više nije puki subjekt želje za samopriznanjem vlasništva nad Drugim kao svojim posjedom, već onaj koji sebe vidi kao Drugoga u očima „Velikoga Trećega“ i zahtijeva sigurnost zajednice da bi se posve utopio u njezinu svetome Imenu (Singapura, u ovom slučaju, a model je isti i za druge neliberalne autokracije). Tako slavni prosvjetiteljski Freudov slogan psihoanalize postaje izokrenut i sada glasi ovako: Gdje je bilo Ja, mora doći Ono (Wo Ich war, soll Es werden). Konzekvencije su ovog obrata u razumijevanju povijesti samosvijesti dalekosežne. Umjesto liberalne naravi subjekta želje, sve se usmjerava želji za desubjektiviranjem s pomoću novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija. U mojoj knjizi o totalitarizmu čitav se problem gubitka subjekta i nastanka novoga „digitalnoga totalitarizma“ svodi na pitanje o novome subjektu političke vladavine. To nije liberalno-demokratski „narod“ u postmodernome stanju deliberativne demokracije, već autokratski vođa koji za razliku od klasičnih totalitarnih Vođa (Hitlera, Staljina, Mao Dze Donga) više ne potrebuje legitimnost Partije kao Apsoluta. Nadomjestak Partije postaje tajna policija u novome kontekstu globalnoga stvaranja kaosa kao permenentnoga izvanrednog stanja i zbog toga tehnosfera postaje najubojitije oružje razaranja Drugoga, njegove posvemašnje kontrole i zatiranja drugim sredstvima od etničkoga čišćenja naroda, deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja Moći i uspostavljanja logike onog što Lacan naziva užitkom (jouissance) onkraj granica jezika. Tehnosfera i digitalni totalitarizam su neskrivena želja za biti Ono kao objekt želje i stoga će nadolazeća budućnost biti u znaku trijade vladavine autokratsko-neliberalnih poredaka ideologija neoliberalizma u ekonomiji, populizma u politici i fundamentalizma u kulturi. Cenzura u filmu o distopijskome društvu o Singapuru zahvaća gotovo sve aspekte života. Sudovi šikaniraju političke protivnike vlasti. Pripadnici spolnih manjina su pod prismotrom. Konzumiranje droge vodi ravno u zatvor, a katkad i na gubilište. Nakon stanke uvedene za vrijeme pandemije COVID-a, opet se izvršavaju smrtne kazne vješanjem. Pratimo svakodnevni život građana Singapura, prožet zabranama i najsuvremenijom tehnologijom. U školama i bolnicama, na tržnicama i ulicama nadzorne kamere su sveprisutne. Upoznajemo ljude koji su na vlastitoj koži osjetili strogost režima: bivšeg zatvorenika koji je proveo 25 godina iza rešetaka zbog običnog prekršaja, a zatim mu je dosuđena i tjelesna kazna. Ili demokratske aktiviste koji sanjaju o većoj slobodi, ali onda završe u zatvoru. Snimljene su scene s obitelji čovjeka koji čeka izvršenje smrtne kazne. Njegov zločin: imao je kod sebe 35 grama heroina, a posjedovanje više od 15 grama automatski se kažnjava smrću. Vidimo korporativnu arhitekturu nebodera u kojem financijski kapitalizam doseže vrhunac, a unutar četiri zida sve je gotovo kao iz Orwellova romana 1984. Zabrana držanja mačaka, ali ne i pasa, zabrana golotinje u vlastitoj intimi, nužno cinkanje susjeda kao mogućih nositelja subverzivnih ideja kao što su pušenje na javnome mjestu i slično. Vidimo fascinantno bogatstvo visoke klase s notornim brandovima poput Guccija, Armanija, Diora i simulacije venecijanskih kanala. Vidimo i bordele onkraj korporativne arhitekture kao backstage ovog posttotalitarnoga ludila čistoće, luksuza i želje za dosezanjem apsolutne sigurnosti. Vidimo naposljetku bolnice kao paradigmu najboljeg javnoga zdravstva na svijetu u kojem umjesto bolničarki rade autonomni roboti i krajnje funkcionalno i predano zbrinjavaju stare pacijente s Alzheimerom. Vidimo eksperimentalnu večeru za profesionalne gurmane u hotelu, što je očito nužna budućnost hranidbenoga lanca ovog svijeta: posthumano proizvedena piletina bez uzgoja i klanja životinja, iz zametaka i sintetičkoga uzgoja koji ide tako daleko da je nalik pravoj piletini i sve se čini „savršenim“. Zbogom humanizmu i liberalizmu, dobrodošlica onom tehno-Realnome koje može riješiti svaki problem bez nepotrebnih psiho-smetnji i sukobljenosti među ljudima! I na kraju, da ne zaboravim, vidimo jednu djevojku na motoru kojoj je sve ovo posve dozlogrdilo pa hita praznim noćnim avenijama osvijetljenoga Singapura na motoru u novi svijet izvan logike sigurnosti i zajedničke sreće. Gdje je subjekt singapurskoga „društva kontrole“ ꟷ tajna policija? Zašto je se ne vidi nigdje na ulicama, poput američko-ruskih špijuna u robnim kućama i na spektakularnim događajima poput sportskih arena? Zato što je to nepotrebno, jer „narod“ cinka sve i nikoga. Čudovišna moć tehnosfere kroz nadzorne kamere isporučuje vizualne informacije u realome vremenu i virtualnome prostoru toliko brzo da i Tom Cruise u Spielbergovu distopijskome filmu Minority Report ne može tolikom beskonačnom brzinom eliminirati neprijatelja koji smišlja zločin prije no što ga uzmogne uopće počiniti. Tajna je policija postala glavni agent sveprisutne tehnološke singularnosti. Otuda film o Singapuru nije nikakva kritika ni ove države i grada kao azijske paradigme autokratskoga kapitalizma. Ne. nema ni govora o nekoj fatalnoj kolektivnoj nepunoljetnosti i deficitu demokracije u Aziji za razliku od Europe i Amerike. Ta, gdje je nastao izvorni totalitarizam negoli u srcu moderne, avangardne i dekadentne Europe? Japan je nakon svojeg poraza 1945. u ratu protiv SAD-a prvi krenuo ovim stopama brzoga ekonomskoga rasta i imperativa visokih tehnologija u svakodnevnome životu. Singapur je to nastavio i tako dospio do posthumanoga stanja u najpozitivnijem i najnegativnijem pogledu uopće. Kina predstavlja hibridni posttotalitarni eksperiment ovog globalnoga društva kontrole i nema nikakve dvojbe da je slučaj Azije najbolji primjer kako se „digitalni totalitarizam“ doslovno ucjepljuje u čovjeka kad je njegova težnja za sigurnošću i blagostanjem veća od praznoga hoda individualnih sloboda. Uostalom, Singapur je singularna iznimka koja potvrđuje univerzalno pravilo da je želja za Onim uvijek i tehnološko negiranje sebstva koje je čak i u doba prosvjetiteljstva bila ekscentrično pravo na vlastito osamljivanje i borbu protiv Drugih kao bezočno pokornih ljudi bez svojstava.

October 3, 2024
Glazba kao mišljenje

Glazba kao mišljenje

U jednom tekstu Arnolda Schönberga, koji je toliko lucidno napisan u kritičkome tonu protiv tzv. pseudopovjesničara glazbe na konzervatorijima i još je k tome nadasve duhovit, a koji uskoro izlazi u tematskome bloku o estetici i filozofiji glazbe u časopisu Europski glasnik br. 29/2024. čitamo i ove nezaboravne rečenice. „Često sam razmišljao o tome bi li ljudima koji posjeduju mozak bilo bolje da prikriju tu činjenicu. Potkrepu u tom stavu pružio mi je primjer Beethovena, koji je odgovor na jedno pismo svojeg brata Johanna, potpisano sa „zemljoposjednik“ potpisao s „posjednik mozga“. Moglo bi se pitati zašto je Beethoven naglašavao upravo da posjeduje mozak. Imao je toliko drugih odlika na koje je mogao biti ponosan, primjerice, da je bio u stanju skladati glazbu koju su mnogi ljudi smatrali vrhunskom, da je bio savršeni pijanist – i kao takvog priznavalo ga je čak i plemstvo – i da je mogao zadovoljiti svoje izdavače time što im je za novac davao i nešto vrijedno. Zašto se nazivao upravo „posjednikom mozga“, kad posjedovanje mozga za mnoge pseudopovjesničare slovi kao opasnost po umjetničku naivnost?“ (Arnold Schönberg, „Nova glazba, zastarjela glazba, stil i misao“, s njemačkoga preveo Boris Perić) Mozgoposjednik je kao skladatelj najmesijanskije simfonije svih vremena, one Devete, unutar koje se uzdiže do desetoga neba „Oda radosti“, za mene istog ranga kao i Hegelova filozofija apsolutnoga duha. On i njegova glazba vladaju zemljom, a ne vlasnički list njegova brata Johanna ovjeren kod njemačkoga javnog bilježnika u 19. stoljeću. Naravno, reći će se onako opskurno realistički, da je Johann važniji za bit kapitalizma od njegova gluha i genijalnoga brata i to zbog toga što je vlasnik uvjeta mogućnosti realne vrijednosti proizvodnje života, dok je tzv. kulturni kapital umjetnosti, doduše, aura suvremenoga kapitalizma kojeg neki sociolozi poput Lipovetskoga nazivaju „estetskim“. Ali zemlja je uvijek zemlja i kad je mrtav kapital. Vidimo da Schönberg implicitno razlikuje status glazbe u dvije njezine uobičajene mislive forme. Prva je ona tzv. narodski razumljiva i stoga nužno pripadna rekao bi Pascal „logici srca“, dok je druga često mnoštvu odiozna i krajnje neprihvatljiva jer unosi razdor u sensus communis, rekao bi Kant. Obje su forme od davnine nazočne u svijetu umjetnosti. Koliko je talentiranih umjetnika radije izabralo komercijalni uspjeh za razliku od prihvaćanja gorke sudbine inovatora koji se ne libe prezreti svaki čin masovnoga obožavanja. Zato zajedljivi Schönberg sjajno ukazuje na jednu anegdotu iz Schophenhauerova teksta, koju najveći metafizičar glazbe komentira, a ona potječe još iz doba Demostena i njegove škole govorništva. Kad jedan od njegovih učenika nakon svojeg govora o stanju nacije u Ateni dobije opetovane ovacije za svoje umijeće argumentacije i retoričkoga nagovora na pobunu protiv vlastodržaca, sav uznevjeren zapita ekstatički puk: „Zar sam nešto strašno pogriješio?“ Beethoven je uspostavitelj nove glazbe kao mišljenja apsoluta. Na njega bi se s punim pravom mogao primijeniti iskaz Gillesa Deleuzea kako suvremeni filmski redatelji misle u slikama i stoga ih valja tretirati ravnopravno s filozofima koji misle u pojmovima. Pa, kako onda to misle glazbeni skladatelji? Naravno, u trijadi zvuka-tona-melodije. Zar nisu u slučaju Adorna kao filozofa i sociologa kritičke teorije društva njegovi pojmovi poput disonanci u estetici izvedeni iz „filozofije nove glazbe“? Nećemo baš kazati da iz Beethovenove glazbe, osobito simfonija i sonata, progovara apsolutni duh nalik Hegelovu iz Fenomenologije duha i Enciklopedije filozofijskih znanosti. Postoji ipak nešto blisko onome što iskazujemo pojmovljem korelacije mišljenja i glazbene kompozicije jer ako postoji ono što je popularno i ono što je na najvišoj razini ozbiljnosti izvedbe, ono masovno i ono elitno, onda je glazba kao mišljenje srodna konceptualnoj umjetnosti koja u suvremenosti sjedinjuje i izvedbu (performativ) i postav (instalaciju). S Beethovenom kao „posjednikom mozga“ muzika kao uvjet mogućnosti glazbe ne potiskuje u drugi plan ljudske osjećaje da bi od glazbe načinila logičko-matematički problem stvaranja ugođaja ekstatičke racionalnosti. Aporija je konceptualne umjetnosti u tome što je već i za Hegela ideja kraja povijesti označavala neminovnu silaznu putanju moći umjetnosti da bude ono što naziva osjetilnim sijanjem ideje u doba vladavine apsoluta kao sinteze supstancije i subjekta. Umjetnost u moderno doba nema više za svoj predmet svijet, već samo njegovu sliku i zbog toga u slučaju glazbe nastaje ono isto što je zadesilo i književnost i vizualne umjetnosti. Naime, umjetnost u sučeljenosti s vladavinom znanosti i tehnosfere gubi svoju apsolutnost koju je postulirala upravo Beethovenova ideja „apsolutne muzike“. Ona je trebala biti jedinstvo apsolutnoga duha i svijeta kao ozbiljenja mišljenja koje nužno zahtijeva mesijanski prostor-vrijeme kozmopolitske zajednice i nade čovječanstva u imperativ dobra u pobjedi nad zlom. U svojoj knjizi ogleda Čemu glazba? koju će objaviti Litteris 2025. godine razlikujem stoga četiri paradigme u kojima se ogleda ovaj proces uspostavljanja ideje apsolutne glazbe od Beethovena preko Wagnera do Mahlera i nakon njega do Schönberga, Berga i kasnije Darmstadske škole nove glazbe. To su razdoblje vladavine duha kojim simfonijska muzika sjedinjuje težnju da se umjetnička religija (Kunstreligion) ozbilji u ideji cjelovitoga umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk) čega je Wagner najznačajniji predstavnik. Ovaj protokonceptualizam je izdanak njemačke romantike koja je htjela sjediniti filozofiju, znanost i umjetnost i ta je fikcija bila razlogom sloma njemačkoga idealizma iz kojeg je proizašao rasap apsoluta u samome sebi. Beethoven je svoju glazbu i samoga sebe nužno morao razumjeti kao uzdignuće i žrtvovanje svega izvanjsko-osjetilnoga za ono nadosjetilno koje nije nikakav Bachov odsutni Bog, već čista ideja stvaranja i razaranja, apsolutni duh koji se sintetički pojavljuje u svijetu kroz pojmovnu arhitektoniku filozofije i znanosti te doživljajno-osjećajnu konstrukciju ljudske samosvijesti kao Hegelova „nesretna svijest“. Aporija je ovog slučaja u povijesti glazbe na njezinome kraju u smislu rasapa apsolutnoga duha u tome što je svaki mesijanizam kao bit glazbe koja postaje samosvijest nove epohe znanosti i tehnosfere istodobno „anti-mesijanizam“ jer je posve jasno da ideja Boga ne počiva u ovoj glazbi koja nadilazi sve svoje granice i postaje svijet-glazbe-za-sebe samu. U kušnji sam kazati da je ideja apsolutne glazbe koja je nastala s Beethovenom, a ne Wagnerom, oglušila na zahtjev svoje apsolutnosti već s IX. Simfonijom. Zašto? Pa, zar to nije samorazumljivo? Beethoven nakon realizacije apsoluta u kozmopolitskoj praznini neba na zemlji mogao je biti samo „posjednik mozga“ i od mesijanske nade u nadolazeći Optimum svijeta tvoriti čitav niz „serijalnih ponavljanja“ što ga je naposljetku i ubilo/oglušilo. Duh koji ovom glazbom teži umjetničku religiju kao estetiziranje svijeta dovesti do najviših vrhunaca ispario je u samome sebi. Nijemci nakon njega i Wagnera nisu više imali primat u muzici. Netko bi se narogušio i kazao možda poput Schönberga: a tko onda, pa ne valjda Amerikanci koji su u 20. stoljeću glazbu doveli do najveće blaziranosti tjelesne performativnosti od jazza i rock & rolla do Johna Cagea? Nismo završili: a što ćemo s Bečkim krugom i Darmstadtovcima? Nisu li to najveći vrhunci „filozofije nove glazbe“ o kojoj teorijski suvereno zbori Theodor W. Adorno? Naravno da jesu, ali u ideji, ovdje više nije riječ ni o čemu drugome negoli o nastanku konceptualizma „nove glazbe“ koja za svoju „bit“ ne uzima više ni duh ni tijelo, već dušu i njezine traumatske i sentimentalne postmetafizičke varijacije na teme prirode i zemlje. To je glazba dekadencije, a ne avangarde, i zato je novo čitanje spisa Vladimira Jankélévitcha o Debussyju i Ravelu važnije od novoga čitanja korifeja i teorijskoga vođe svih avangardnih (s)kretanja u glazbi 20. stoljeća u spisima Theodora W. Adorna. Nakon smrti Nietzschea 1900. ostalo je u nasljeđe Francuzima (Debussy i Ravel) te navlastito Gustavu Mahleru dekonstruirati apsolutni duh njemačkoga idealizma i ideju apsolutne glazbe kao sveze simfonijskoga muziciranja i vokalizma u cjelovitome umjetničkome djelu (operna drama Wagnerova tipa). Silazna putanja dekadencije apsolutne glazbe s njegovom je V. Simfonijom dosegla stanje vladavine onog što se tradicionalno metafizički naziva duša (psyché) i što glazbi podaruje višak osjećaja i manjak apsolutne redundancije duha. Umjesto subjekta-supstancije kao Čovječanstva (Beethoven) i Naroda (Wagner), na scenu stupa tjeskobno i bolno raspeti singularni individuum kao stjecište novoga apsoluta stvorenoga iz moderne poezije i slikarstva (Mallarmé i impresionizam) ili iz religiozno-ekstatičkoga pristupa Prirodi u njezinoj emanaciji ljepote i uzvišenosti iza koje stoji smrtni rasap i nova tragičnost (Mahler i Rilke). Treća paradigma jest već spomenuta tjelesnost ili samosvrhovitost glazbe koja postaje čista tehnička konstrukcija s atonalizmom Schönberga i okončava s performativnošću Cageovih tišina i eksperimenata s ništavilom kao praznim prostorom apsolutne muzike. Već je otuda, in nuce, razvidno da je ovo treće dokidanje vladavine duha i duše te preobrazba glazbe u autopoietičku strukturu proizvodnje zvuka-tona-melodije s pomoću tehnosfere. Naravno, nije nimalo začudno da je to do savršenstva dosegnuto u kompozicijama Iannisa Xenaxisa koji je sjedinio duh i znanje funkcionalizma u modernoj arhitekturi kao nastavljač Le Corbusiera i arhajske grčke glazbe. Tehnosfera se „arheologijski“ pojavljuje 1960ih godina kroz sintetiziranje zvuka i tako otpada čitava povijest mesijanizma i soteriologije u biti glazbe, sav patos apsolutnoga duha i sva patetika uznosite ljudske duše. Trijumf čiste ekspresivnosti tijela, međutim, neljudskoga je karaktera. Umjesto organike na djelu je tehnološka napredna protetika „posjednika mozga“ koji više nije čovjek poput Ludwiga van Beethovena, već stroj mišljenja poput HALA 9000 iz Kubrickova SF-filma 2001: Odiseja u svemiru. Konceptualna je glazba čisti autopoiesis. Ona ne sklada i ne svira nešto tako što oponaša zvukove iz prirode (mimesis) i ne predstavlja nekoga ili nešto (poput Majstora pjevača). To je glazba koja više nije glazba jer nije oživljavanje glasa životinje ili ljudi, a nije ni muzika u smislu predmetafizičke grčke tragedije bitka koju je tako zanosno i oduševljeno slavio mladi Nietzsche u njegovu spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe. Tehnosfera je zapravo četvrta, posljednja paradigma u tzv. povijesti glazbe kao umjetnosti i ne može se smatrati više ni proizvodnjom glazbe ni konstrukcijom muzike kao apsolutnoga događaja. Posrijedi je čisti konceptualni događaj kojim se Mozak u svojem umjetnome stanju metastabilne ravnoteže reda i kaosa uspostavlja kao „novi apsolut“ koji vibracije zemlje i transverzale svemira „prevodi“ u zvukove i ritmove jedne nove glazbe sinestetičkoga doba za „posjednike mozga“ na ovoj zemlji koju više ne nastanjuju samo ljudi i druga živa bića, već mutanti i post-bića, čitav sklop kibernetičkih duhova-duša-tijela bez svijeta, naprosto Ono što bismo frojdovski mogli reći ovako: „Wo Es war, soll Super-Ego werden.“ Muzika kao glazba jest posljednji izgled spasonosnoga bijega čovjeka iz ovih meta-svjetova tehnosfere koji predstavljaju brutalnu vladavinu kaosa na zemlji i zato je slušati Beethovena više od mesijanskoga spasa. To je jednostavno apsolutni užitak i to je posve dovoljno zauvijek.

October 2, 2024
Tehnosfera

Tehnosfera

U tradiciji metafizike riječ-pojam drugi i drugo odnosi se na postojanje svijeta izvan granica empirijske spoznaje. Drugi je svijet onaj koji se odnosi u kršćanskoj teologiji na kraljevstvo Božje izvan ovog svijeta materijalnosti i opsjene pravoga bitka i njemu pripada vječnost i blaženstvo. Bog se, dakle, određuje posve legitimno kao ‘Veliki Drugi’, jer upravlja ovim ovdje svijetom iz nesvodivosti svoje transcendencije. Biti-preko i onkraj znači biti u svezi transcendencije i metafizike. Ništa se u ovome svijetu stoga već od Platona preko skolastike do modernih filozofija duha ne zbiva autonomno, jer je ljudska egzistencija najveći doseg slobode ovog bića kojemu bit određuje njegova duhovnost s podrijetlom u onome što je nalik božanskome, ali ne kao simulakrum Boga, već kao potencijalnost realizacije pet transcendentalija kao uvjeta mogućnosti svekolike zbilje uopće – unum, bonum, verum, ens, pulchrum. I platonizam i aristotelizam, i Ideja i Energeia kao temeljne riječi za smisao bitka, pretpostavljaju da je svijet nastao djelom božanske volje ili čina stvaranja, ali tek će tomizam skolastike Boga izjednačiti s mišlju-pojmom-činom stvaralačke djelatnosti koja u načelu odgovara onome što čovjek ima kroz iskustvo svih pet osjetila. Transcendentalije su ideje i forme u kojima se pojavljuje mogućnost stvaranja ljudskoga svijeta u njegovu savršenstvu. Pet transcendentalija je istodobno pet duhovnih osjetila kojim se ono što proizlazi iz Božje supstancije realizira u ovome svijetu ovdje. ‘Veliki Drugi’ nužno mora biti izvan i onkraj ovog svijeta, a ono drugo i drukčije nije vezano uz značajku bića, već bitka kao takvog kojemu prethodi Bog. U skolastičkoj logici, kako je poznato, koja nastavlja s aristotelovskom logikom, izraz tertium non datur ili treće ne postoji upućuje na to da u isto vrijeme nije moguće postojanje bića i ovdje i ondje, te da se istina bitka pojavljuje samo u suđenju u smislu podudaranja mišljenja i stvari same, ali tako da može biti samo jedan iskaz istinit, a drugi ne-istinit ili lažan. Temeljna logika metafizike jest logika ili-ili. No, od Platona do Hegela, Marxa, Freuda i Lacana i do kibernetike susrećemo se s nečim samorazumljivo čudovišnim, Unheimlich. Naime, Platon uspostavlja trijadu ili trojstvo teorije, prakse i proizvodnje. Ono potonje uspostavlja se kao poiesis i označava proizvođenje bića iz bitka. Kršćanska teologija na toj će pretpostavci Boga odrediti kao onoga koji stvara iz Ničega, creatio ex nihilo. Uglavnom, poiesis je stvaranje, rad, proizvodnja kojim čovjek oblikuje svoj svijet kao djelo nužnosti i slobode, jer mu je proizvođenje u djelovnome i ne-djelovnome smislu, primjerice, poezije i kiparstva, nešto ‘urođeno’ što određuje njegovu bit. Naravno, proizvođenje je po rangu treće iza teorije i prakse. U Hegela je ono treće na najvišem rangu i ima značajke apsoluta u smislu povijesno-dijalektičkoga napretka i razvitka. Tako je filozofija uvjet mogućnosti nastanka znanosti apsoluta i nalazi se iznad umjetnosti i religije. „Veliki Treći“ pojavljuje se za Hegela kao bit apsolutne metafizike i kao kraj povijesti u smislu dokidanja-prevladavanja, (njemački Aufhebung), prethodna dva stadija povijesnoga razvitka, prirode i društva, subjektivnoga i objektivnog duha. Tek na stadiju onog trećeg, ozbiljuje se smisao filozofije kao metafizike, a povijest ima karakter teodiceje svjetskoga duha koji zna sebe kao istinu čitavog procesa zbivanja od početka do kraja. Marx, pak, „Velikoga Trećeg“ zadobiva tako što tzv. trojni obrazac vladavine kapitalizma od prvoga stadija robe preko novca do kapitala ili čiste Ideje samog zbiljskoga procesa razvitka svjetske povijesti dokida-prevladava u onome što Sutlić naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću, a to je ništa dugo negoli komunizam kao najviši oblik smisaonosti povijesti uopće. Čovjek i u Hegela i u Marxa jest slobodni individuum koji svoju egzistenciju ima samo u sintezi „Velikoga Trećeg“ i povijesti kao osmišljavanja kretanja ideje kroz nužne likove svoje pojavnosti. Komunizam je stoga ‘imanentna transcendencija’ povijesnoga aposluta u kojem čovjek egzistira, ali komunizam nije cilj povijesti, već njezin kraj u metafizičkome smislu riječi. Freud govori o stadiju osvještavanja subjekta kroz stadije koje obilježavaju Id, Ego i Superego. Naravno, temeljni problem psihoanalize je „Veliki Treći“ koji zapovijeda i tlači, oslobađa i ugnjetava, postaje nesavladivom preprekom za slobodni razvitak osobe ili ima utopijsku vrijednost vjere i nade u buduće društvo sreće, blagostanja i svestranoga razvitka osobe. Lacan ovu istu shemu „dekonstruira“, pa imamo ono imaginarno, simboličko i Realno koje je, dakako, traumatsko jer je rascjep prvoga i drugoga i ne postoji drukčije negoli kao želja za dosezanjem sublimnoga objekta. „Veliki Treći“ je unutar metafizike stoga pokretač povijesti, njezin cilj u smislu sinteze supstancije i subjekta, moment vremena koji se pronalazi u aktualnosti „ovdje“ i „sada“ a ne u mitskoj prošlosti ili u nedoglednoj budućnosti. Biti-treći znači biti ono što nadilazi ljudsku egzistenciju po formi, ali se u njemu nalazi po sadržaju i određuje mu granice njegova djelovanja. Budući da čovjek nema svoju vječnu i postojanu „bit“, onda je „Veliki Treći“ svagda metafizički mišljen kao kantovski kazano regulativno djelovanje u smislu ljudskoga povijesnoga usavršavanja, samoosvještenja, samoorganiziranja i samovođenja do prelaska u stanje koje više nema karakter ljudskog-suviše-ljudskoga. Bog, Povijest, Apsolut, Rad i ono što nadilazi granice metafizike i pojavljuje se u transklasičnoj logici tehnosfere kao logici i-i, odnosno virtualnoj aktualizaciji postajanja, su istodobno transcendencija i imanencija samoga života koji je već za Aristotela bio sinonim za bitak. No, razlika je u tome što Tehnosfera kao treći poredak kibernetike označava vladavinu autopoiesisa koji misli i više ne prolazi kroz stadije ili povijesne likove onog što je pripadalo prošlosti, već je njezin razvitak ireverzibilna hiperplastičnost umjetnoga života u vječnoj sadašnjosti. Samo uvjetno od sada možemo govoriti o prvome, drugome i trećem pojmu u okviru spekulativne i refleksivne trijade, jer za tehnosferu više ne vrijedi ideja povijesti kao eshatologije i soteriologije, kao teodiceje i mesijanstva u svim zamislivim verzijama od Marxa do Benjamina, Lévinasa, Derride. Ono „treće“ više ne vrednujemo iz dijalektičke logike kao najviše u rangu stvari. Ne, sve je to iza nas i pripada muzealiziranoj prošlosti mišljenja. Tko ovo ne vidi, ne želi misliti o tome, ne shvaća da je to naša jedina i apsolutna stvarnost u procesu ‘beskonačne brzine’ puta spram tehnološke singularnosti, ne zaslužuje naziv mislioca suvremenosti niti mislioca uopće jer je ili slijep kod zdravih očiju ili je zamrznut u nekom drugom vremenu pseudo-mistike svijeta zbog nostalgije za apsolutom kad je željeti još pomagalo. Ili je naposljetku zaostali relikt nekog već odavno propalog smjera mišljenja koje više nikome ne znači baš ništa. Biti i misliti ono istinski suvremeno znači biti na razini onog što ovo vrijeme „ovdje“ i „sada“ neodgodivo zahtijeva, a to isključuje svaki bezglavi okret prošlosti i svaki praznoglavi zalet spram budućnosti kao velike iluzije. Tehnosfera kao „Veliki Treći“ suvremenosti sve prethodne trijade povijesti mišljenja i bitka naprosto čini nesuvremenim i to zauvijek. Hegel je imao najbolju sliku-prispodobu za ovo što ovdje govorim. Na kraju povijesti sve što je bilo zbiva se kao pogled u golemi katalog slika kojim svjetski duh promatra ono što mu je prethodilo prije no što je postao o-i-za-sebe apsolutom. Filozofija nije više ni prvo ni drugo, već samo i jedino ono što nastaje iz svijeta kao trećeg poretka kibernetike kad više nismo bačeni u svijet, nego uronjeni u njegove beskrajne mreže značenja.

October 1, 2024
Neuki, obrazovani i oni ravnodušni

Neuki, obrazovani i oni ravnodušni

U jubilarnome 25. dvobroju časopisa Tvrđa, kojeg uređujem, glavni tematski sklop tekstova posvećen je velikome postmodernom talijanskome filozofu Gianniju Vattimu, nedavno preminulome. Još 2008. godine u ediciji TVRĐE, izdavačke suradnje Hrvatskoga društva pisaca i Izdanja Antibarbarus u Zagrebu, izašla je svojevrsna mala hrestomatija njegovih temeljnih tekstova koje je preveo s talijanskoga jezika, uredio i redigirao Mario Kopić. Giannija Vattima (1936.-2023.) sam upoznao 2010. godine kad smo na skupu u Kotoru o fundamentalizmu i suvremenosti uz njega govorili teolog Boris Gunjević, filozofi Boris Buden, Srećko Horvat i ja. Tada sam mu uručio primjerak knjige naslovljene Gianni Vattimo, ČITANKA, i vjerujem da nije iz kurtoazije kazao da je knjiga lijepo oblikovana, s pomno odabranim tekstovima i da je iznimno sretan što i na hrvatskome jeziku postaje prisutan svojim „slabim mišljenjem“ (il pensiero debole). Zanimljivost ovog hommagea Vattimu u Tvrđi zacijelo leži u tome što je Mario Kopić iz dugogodišnje prepiske s njime izabrao najkonciznije postavke o temeljnim pojmovima filozofije i njegova mišljenja „njime samime“. Tako u odrednici o Jürgenu Habermasu i demokraciji koju će u ovome zapisu nastojati komentirati stoje i ove riječi.. „S njim dijelim mnoge stvari na političkom planu. Ali mi se čini da on uvijek utemeljuje demokraciju na modelu znanstvenog subjektiviteta. Totalna komunikabilnost vrst je modernog metafizičkog mita. To implicira rizik subjektivnosti modelirane prema znanosti, i dakle nadmoć klase stručnjaka nad drugim neupućenima. To je model psihoanalize: analitičar, koji već zna, pomaže mi postati autentičnim.“ (Tvrđa, 1-2/2024., str. 9.) Naravno, čitav problem s Habermasovim određenjem pojma demokracije u suvremenosti jest njegovo misaono nasljeđe Frankfurtske škole kritičke teorije društva. Unatoč tome što su odmah poslije apokalipse 2. svjetskoga rata njezini utemeljitelji i glavni teoretičari Theodor W. Adorno i Max Horkheimer objavili slavnu kritiku otuđenja i postvarenja tehnološke civilizacije Zapada u djelu Dijalektika prosvjetiteljstva, ipak je ono što preostaje iz te radikalne kritike kapitalističkoga društva militarizma ništa drugo negoli bit prosvjetiteljstva: samoprosvjećivanje i autonomija uma. No, da bi taj proces racionaliziranja „svijeta života“ bio uvjet mogućnosti kritike svakoga oblika političke tiranije i despocije u uvjetima posttotalitarnih zastranjenja nakon sloma fašizma-nacizma 1945. godine, nužno je da netko mora imati legitimnost prosvjećivanja subjekata koji provode tu moćnu autonomiju slobode individuuma u kasnome kapitalizmu. Demokracija je stoga za Habermasa uvijek kao i za Aristotela u Politici suspektno stanje vladavine bez umno zasnovane djelatnosti obrazovanih ljudi, iako za razliku od autora Nikomahove etike njemački filozof i sociolog neće posegnuti za sekulariziranim tipovima vladavine aristokratske elite. Sada je elita ona koja svoju moć legitimira iz prosvjetiteljske kritike teorije o znanosti kao ideologiji i o znanju kao moći. Pitanje moći u demokratskim sustavima upravljanja životom na globalnoj razini pretpostavlja otuda „deliberativnu demokraciju“ i „komunikacijsku kompetenciju“ koja nužno prethodi onome što se smatra praznim središtem vladanja u demokratskim poretcima od Grka do današnjih populista u Europi i Americi: narodu kao agregaciji mnoštva uglavnom neukih ljudi bez partikularnih vještina i protokola znanja koja proizlaze iz modernih društvenih znanosti od prava, politologije, sociologije, ekonomije, demografije i javnih politika. Vattimo opravdano dovodi u pitanje ovaj elitarni koncept vladanja u poretku koji se prevodi uglavnom i danas kao „vladavina naroda“, premda je od Carla Schmitta do Niklasa Luhmanna i konstrukcionista demokratsko vladanje ono koje autopoietički označava primat odluke nad normom ili zakonom i tako uvodi u optjecaj razumijevanje politike kao kontingencije i neodredljive slobode kao egzistencijalnoga rizika koji pripada nepostojećoj „biti“ ljudske sudbine. Neuki nisu „idioti“ u političkoj borbi za vlast, već često lukave lisice o kojima je najbolje znao Machiavelli u svojem Vladaru, kad je u krvoločnim postupcima svrgavanja raznih talijanskih vladara koje je uništio moćni Cezare Borgia prepoznao ono što je konstanta političke „mudrosti“ do kraja svijeta ꟷ neutraliziranje i suspendiranje Drugoga kao neprijatelja. Nije, dakle, slučajno Carl Schmitt u svojem Pojmu političkoga 1920ih godina ovu postavku modernizirao i proglasio je egzistencijalnom značajkom djelovanja kao biti političkoga kroz polemički odnos spram Drugoga kao prijatelja-neprijatelja. Sve je, dakle, pitanje moći, odnosa i težnje za apsolutnom vladavinom u svijetu. Vattimo je kao i Habermas dijete sekularizirane reformacije i revolucije, na lijevome spektru teorijsko-praktičnoga odnosa spram nedaća i nevolja suvremenih borbi između demokracije i posttotalitarnih poredaka od kojih je autokracija s populizmom najljući neprijatelj zagovornika prosvjetiteljstva i racionalnosti, slobode, jednakosti i pravednosti. No, neuki za razliku od elite vladara kao tehnokratskih upravljača koji bolje znaju zašto bi eutanazija, primjerice, bila demokratsko pravo čovjeka na dostojanstvenu smrt u postsekularnome društvu, nisu nipošto „neuki“ u smislu nepodobnih ili neznalica koji bi mogli složene pravno-političke mjere liberalnih demokracija danas doslovno upropastiti. Neuki nisu nužno ni skloniji primitivizmu i aroganciji, nisu neizbježno amoralniji ili oni koji podržavaju diktature i povratak totalitarnih poredaka u drugome postmodernome ruhu globalnih društava kontrole, kulture kao nove ideologije i terora kao sustavne represije nad slobodom individuuma. Ali, sve ove negativne tendencije srozavanja ideje demokracije na populizam i autokratizam ponajprije ipak podržavaju uvijek u pravilu onaj neodređeni „subjekt“ koji se ne određuje klasno-socijalno, a niti nužno nacionalno, već kao „mnoštvo“ ili kao singularni pokret neodređenih izvan položaja tradicionalnih stranaka i njihovih interesnih grupacija. Vattimova kritička suprotstavljenost Habermasu je naravno očekivana. Znamo li što je sam Habermas u svojem napadu na francusku postmodernu (Derrida, Bataille, Foucault, Deleuze) u knjizi Filozofski diskurs moderne iznio kao optužbu, naime da su ovi mislioci reprezentanti „novoga konzervativizma“ i mističnoga jezičnoga obrata koji racionalni diskurs demokracije mistificiraju, a sam je Vattimo ostao najznačajniji talijanski postmoderni filozof, ostaje neporecivo da je otklon od racionaliteta i tzv. diskursne etike komunikacije bio nužan korak suprotstavljanja u teorijskome smislu. Ali, pravo govoreći, a to sam u svojim knjigama o problemu postmoderne i nihilizma neprestano dokazivao, spor modernista i postmodernista (Habermasa te Francuza i Talijana) uvelike je bio na razini ontologijskoga nesporazuma i pretjerivanja. Niti je modernost apsolutiziranje kritički ustrojenoga Uma protiv svih opačina konzervativizma i totalitarnosti, a niti je postmodernost spoznajni relativizam i konstrukcionizam bez pokrića u misaonoj provokativnosti. Dostatno je pročitati Deleuzeovu Razliku i ponavljanje i odmah će se sve magle raspršiti i svi prividi razjasniti: virtualna aktualizacija, simulakrumi i interaktivna komunikacija izvedena iz kibernetike suvereno vladaju danas, a ne nikakvi tzv. moderni principi mišljenja kao dualizma, kojeg je Habermas posljednji Mohikanac kritičke teorije. Oboje, i Habermas i Vattimo, iako s različitih pozicija u razmatranju problema subjekta suvremene demokracije i njezinih očitih zastranjenja i deficita, ne mogu izaći iz vlastite kože zastupnika građanskoga individualizma, slobode za sve i za manjinske skupine i pravednosti one kozmopolitske zajednice koja postoji kao norma i kao tehnički ideal svjetske povijesti, ali ne i kao istinska zbilja okvira za djelovanje. Moj kritički komentar protiv Habermasa i Vattima jest u tome što sam u petoknjižju Tehnosfera dokazivao da oni nisu relevantni mislioci za suvremenost kad je riječ o fundamentalnome problemu ne više krize demokracije, već njezina rastrojstva i rastemeljenja. Nisu, naime, obojica promislili bit tehnosfere kao uvjeta mogućnosti vladavine u suvremenome svijetu kao što su to podarili svojim mišljenjem Heidegger i Deleuze. Osim toga, nije problem u demokratskome načinu mišljenja i djelovanja ni neukost ni obrazovanost, ni mnoštvo ni elita, već to što tzv. subjekt postdemokratskoga stanja danas nije više u vjeri u budućnost kao takvu. Umjesto toga, taj je „subjekt“ kao iz jednog romana Alberta Moravie, Ravnodušni ljudi izvan matrice demokratske igre i zaloga prosvjetiteljstva zbog gubitka vjere u smisao demokracije uopće. I tako smo dospjeli do najveće aporije demokracije, ne i njezina paradoksa. (v. Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Što je više znanja i znanstvenih tehnika vladanja svijetom, što je više na djelu vladavina elita kao novih „masovno obrazovno neukih“ s obzirom na stalne borbe oko prijestolja moći i na proizvodnju Drugih kao neprijatelja, to je demokracija postala, da parafraziram samoga Vattima, „rizik objektivnosti u odlučivanju o budućnosti kao prostoru-vremenu kontingentne ravnodušnosti naroda i nacija o etičkim postulatima djelovanja“. Da, dobro ste čuli. Politika je izgubila smisao danas ne zato što je ne-etičnost njezina istinska zbilja djelovanja, nego stoga što više nema nikakvih postulata djelovanja izvan zadane dijalektike mišljenja neukih i obrazovanih. Ravnodušnost spram Drugoga temeljni je egzistencijalni deficit demokracije koja strance, tuđince, neukorijenjene briše iz svojih kozmopolitskih ideala i nastavlja s govorom o „istini“, „slobodi“ i „etici“ polazeći od starog vina u novim bocama. Demokracija nije vladavina naroda, već narod koji ne upravlja samim sobom i ne vlada svojom okolinom. To umjesto njega čini neljudski kibernetički sustav kontrole, iz kojeg logično proizlazi ravnodušnost objekata koji misle tako što Druge tretiraju kao brojeve i slike, ili kako bi to sjajno kazao književnik Bruno Schulz u pripovijesti Kometa ꟷ „arhivski broj u velikoj registraturi neba.“ Sazrelo je konačno vrijeme da se sve te lakomislenosti diskursa o demokraciji u njihovim binarnim oprekama i dualizmima ostavimo iza sebe kao nepotrebnu postmetafizičku prtljagu u kojoj ima još tako malo onoga s čime se možemo poslužiti na vlastitome putu mišljenja.

September 30, 2024
Sonata za fluidna stanja

Sonata za fluidna stanja

Evo, pođimo ponajprije od enciklopedijskoga objašnjenja ovog pojma u naslovu današnjega zapisa/bloga. Što je, dakle, sonata? Navest ćemo nekoliko odrednica iz mjerodavne online Britannice. „Sonata, vrsta glazbene skladbe, obično za solo instrument ili mali instrumentalni ansambl, koja se obično sastoji od dva do četiri stavka ili dijela, svaki u srodnom tonalitetu, ali s jedinstvenim glazbenim karakterom. Potječući od participa prošlog talijanskog glagola sonare, “zvučati”, pojam sonata izvorno je označavao skladbu sviranu na instrumentima, za razliku od one koja je bila kantata, ili “pjevana”, glasovima. Njegova prva takva uporaba bila je 1561., kada je primijenjen na suitu plesova za lutnju. Pojam je od tada dobio druga značenja koja lako mogu izazvati zabunu. Može značiti skladbu u dva ili više stavaka, ili zasebnih dionica, koju izvodi mala skupina instrumenata, a koja nema više od tri samostalna dijela. Najčešće se odnosi na takvo djelo za jedan ili dva instrumenta, poput Beethovenove Mjesečeve sonate (1801.) za klavir. Prošireno, sonata se također može odnositi na skladbu za veću instrumentalnu skupinu koja ima više od dva ili tri dijela, kao što je gudački kvartet ili orkestar, pod uvjetom da se skladba temelji na načelima glazbenog oblika koji su od sredine 18. stoljeća korišteni u sonatama za male instrumentalne skupine. Izraz je labavije primijenjen na djela 20. stoljeća, neovisno o tome oslanjaju li se na načela 18. stoljeća ili ne.“ (https://www.britannica.com/art/sonata) Što nas obuzima kad slušamo sonate? To da iz ove glazbene forme zvuči ili odjekuje ljepota i sklad svemira kao sveopće uređenoga sustava prirode i duha kao u najumnijim postavkama Leibnizove Teodiceje. Ako nema Boga, neka mu zvukovnost višeznačnih stavaka baroknih skladbi Bacha podari postojanje koje ne možemo drukčije misliti niti kazivati osim onako kao što su srednjovjekovni teolozi stupnjevali stadije i stanja bitka da bi dospjeli do pojma-riječi koji zvuči savršeno na latinskome i zato ga ne treba prevoditi: ens realissimum. Doduše, uvijek se u raspravama o univerzalijama navodi i drugi oblik istoga kao ens perfectissimum, Sonata je stoga uvijek usmjerena nekome ili nečemu, pa tako i ta znamenita Beethovenova koju zacijelo nadahnuje gibanje Zemljina satelita i koji svaki puni mjesec lunaticima i opsjednutima fluidima onostranoga pričinja teške probleme izazivajući nesanicu. Slušati sonate već uvijek označava biti u stanju mjesečarenja čak i kad tematsko ozračje glazbe za nekoliko instrumenata upućuje na grozni nesklad kao pravo stanje suvremenoga svijeta i svih njegovih pojava. Riječ ima u sebi više od poziva na samoću u zajedništvu bez pretjerivanja. Kad čitam ranu Joyceovu liriku nazvanu divno Komorna glazba odmah pomislim na sonatu ne za nekoga ili nečega, već za ideju upravo te divne „komorne glazbe“. Ne možemo slušati sonatne koncerte u tvornicama i vojarnama, u buci i bijesu avangardne pobune protiv kanona veličajne i uznosite prošlosti u znaku tog žuđenoga sklada, ali možemo u samotnim kapelama i klaustrima, u sanatorijima i u koncertnim dvoranama. Nije to demokratska forma za svekoliki vox populus, već ono što pripada svima kojima su odlučili ne slušati više taj sumorni i dosadni, zaglušujući ritam histeričnih ulica i raspadnutih prostora gradova pretvorenih u skladišta za smrznutu ribu i plastične folije ničega. Svirati sonatu i slušati je uspostavlja suptilno zajedništvo onih koji su posvećeni trenucima izlaska iz sebe i odlaska ondje gdje prebiva carstvo zvukovnih znakova same biti glazbe kao emanacije metafizičkoga osjećaja najviše razine ljepote uopće. Ništa nam drugo nije potrebno, samo malo komornoga prostora i iznimnoga vremena uzvišene slobode namijenjene vlastitoj izolaciji u zajedništvu posredovanome glazbom. Sonata za fluidna stanja duha zahtijeva smirenje ili smiraj duše. To je idealna forma kojom klasična glazba uspijeva preživjeti svoja izvrtjela i propala vremena kad je još postojala iluzija da je moguće sve skladno dovesti u savršeni red poput baroka za kojeg je ideja Leibnizove prestabilirane harmonije paradigmatska struktura mišljenja. Filozofija, teologija i umjetnost čine savršeni duhovni red uspostavljene monadologije samim time jer dostatni razlog postojanja svijeta proizlazi logički iz matematike i iz nje se tehnički konstruira ona glazba koja nije bila prije moguća jednostavno zato što je prošlost bila tehnički zastarjela u instrumentalnome smislu. Ne možemo uživati u sonatama u predbarokno doba jer nedostaje uvjeti mogućnosti ove forme za komornu glazbu. Tehnodiceja povijesti pretpostavlja svoja formalna sredstva da bi svjetski duh bio na visini zadatka kroz muziku Bacha, slikarstvo Velázqueza i filozofiju Leibniza. Ali, to ne znači da je s nestankom baroka, tog razdoblja nabora i kristalne čistoće konstruirane simetrije svemira, prestala duhovna potreba za onim što je u svojoj kratkoj poemi naslovljenoj Wittgensteinova sonata nesvodivo refleksivna i suptilna hrvatska pjesnikinja i esejistica Ljerka Mifka iskazala tako sabrano i razasuto, posve u skladu s mijenom duha vremena kojem je pripadala i dušom i tijelom bez kompromisa. Evo, zar ovi stihovi nisu dokaz mjesečarenja i usmjerenosti izvan središta vrtnje jednog svijeta na rubu vlastite održivosti. Poslušajmo ih u spokojstvu samoće, onako kako to jedino ima smisla. Ljerka Mifka SONATA ZA WITTGENSTEINA (1993.) Ako je dozvoljeno samoubojstvo (tada) je sve dozvoljeno. To baca novo svjetlo na prirodu Etike. 11.1. 1917. L.W. Bog nema osjećaja Bog nema osjećaja. Prozirnost Njegova je potpuna Ponekad se vidi prašina na staklu, Pejzaž iza njega, Nikad staklo samo Koliko odjeka i brige prolazi Membranom, ni kajanje ni brza vožnja Ne sustižu prah. II Već kad se ispisuju slova Neko biće se briše. U šupljini Možda je govor, možda smijeh, Može se prebrisati pejzaž Iza stakla, može se izbrisati Točka na horizontu, ali Brod na zlatnim krilima leti. Što struji iz sonate koja umjesto Beethovena mjesečarenja ima u naslovu filozofa jezika iz Tractatusa i još k tome s citatom koji se odnosi na mogućnost da samoubojstvo ne bude zabranjeno i na etičku dimenziju novoga reda u životu? Kaos koji kroz fluidna stanja miješa riječi i osjećaje kao „točku na horizontu“; koji se ozvučuje kao let „broda na zlatnim krilima“; koji nadilazi „šupljinu prebrisana pejsaža“. Baš tako. S Wittgensteinom sonata može konačno slušati svoje vlastito breme vremena, ono koje ubrzano hita u bezdan singularnosti, i pitati se o granicama svojeg svijeta bez jezika. Baš tako.

September 29, 2024
Pisanje kao autentično življenje

Pisanje kao autentično življenje

Tek onda kad je književnost izgubila jasnu i razgovijetnu „sliku svijeta“, a to je očigledno otpočelo s godinom smrti Friedricha Nietzschea, 1900. kojom simbolički nastupa apsolutno doba modernosti, smrti Boga, totalne mobilizacije rata i nastanka tehnosfere, neogotičke arhitekture koja gradnjom Babilonskih tornjeva želi dotaknuti tamnu stranu Mjeseca, poniranjem u bezdan ljudske duše na kauču doktora Freuda i otkrićem kvantne teorije i Einsteinove teorije relativnosti s najznamenitijom formulom u povijesti fizike E= mc2, moglo je doći do razvitka refleksivnoga doba u kojem pisanje prethodi književnosti, a ne obratno. Nije stoga slučajno da je najznačajniji mislilac ovog „doba pisanja“ s njegovim sumnjama u svrhovitost ovog posla, koju utjelovljuje praški bankovni prokurist, zaposlenik korporativnoga kapitalizma in nuce, i bolesnik od tuberkuloze Franz Kafka, zapravo francuski mislilac i pisac Maurice Blanchot koji pripada anti-realističkome smjeru u filozofiji umjetnosti, a navjestitelj je uz Georgesa Bataillea onog što će 1960-1970ih procvjetati pod pojmom poststrukturalizma. Kome je moglo pasti na pamet u doba kićene prosvjetiteljske neobaroknosti stila 18. stoljeća da od književnosti pravi „književni prostor“ u kojem smrt, samoubojstvo, tjeskoba, nemoć, očaj, ravnodušnost tvori razvojnu liniju silazne putanje dekadencije i to onim književnim sredstvima koji su izdanak povijesnih pokreta avangarde poput negacije i osporavanja, razaranja i razgradnje „kanona“? Zacijelo ne Voltaireu ili u doba romantizma Hugou ili Lamartineu. Sve je tada još imalo svoju uzvišenu višu svrhu bila ona objavljena od samoga Boga ili sekularizirano prizemljena u odaje lascivno-erotskoga materijalizma koji, dakako, kreće na svoj dugi put pomračenja života nakon Markiza de Sadea i njegove amoralno-odgojne Filozofije u budoaru. O Blanchotu sam ekstenzivno pisao u knjizi eseja Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. Nemam nikakve dvojbe da je njegovo shvaćanje književnosti prostor pisanja kojim se tekstovi metafizički i postmetafizički odnose jedni na druge i sve se odvija u svijetu duhovne imanencije življenja kao pitanje „drugosti“ i „Drugoga“ kroz mrežu tekstualne kulturalne i socijalne mikro-strukture moći koja podaruje biti čovjeka njegov jedini autentični spas i mogućnost uzdignuća u beskonačnost i vječnost izvan granica vjere u onostrano. Pisanje je, dakle, kako je to filozofijski promislio Emanuel Lévinas u knjizi Autrement QU’ÊTRE OU AU-DELÀ DE L’essence, Blanchotov glavni sugovornik i suputnik na istom putu mišljenja kao pisanja, stvaranje onoga što „nije“ bitak u svojoj postojanosti i nepokretnosti, već bivanje-postajanje drukčijim od bitka, ono što otuda ima svoju vlastitu deontologiju ili tradicionalno metafizički kazano etiku koja prethodi svakoj mogućoj ontologiji. Zato pisanje zahtijeva svoj prostor koji nije svediv na izvanjski i svagda postojeći svijet. Pisanje izmišlja nemoguće odnose, stvara nove riječi i proizvodi mrežu tekstova koja virtualno vodi svoj život kao življenje bez uporišta u nekom fiksnome svijetu „realiteta“ i „realizma“. Dva su citata koje Blanchot uzima za ono najradikalnije što pisanju u doba kraja teodiceje svjetskoga duha i krize europskoga duha uopće poslije Prvoga svjetskoga rata podaruje nadomjesnu svrhovitost. Ona je važnija čak i od besmrtne kvalitete književnoga djela kao proizvoda subjektivnosti i autorstva. Oba citata pritom ukazuju na temeljnu mogućnost promjene života ne samo pisca, već i njegove vizije i ozbiljenja svijeta kao tvorbe spisateljskoga umijeća i rezultata najvišeg stupnja izvedbe duhovnog stvaranja. Iako će mnogi pomisliti da je jedan citat onaj iz slavne Rilkeove pjesme Arhajski Apolonov torzo s još moćnijim stihom „Svoj život promijeniti moraš!“, Blanchot uzima za uvjet mogućnosti navlastita tumačenja odnosa pisanja i življenja misli Paula Valéryja i André Gidea. Navedimo ih. Prvo, Valéry: „Istinski slikar čitav život traži sliku; istinski pjesnik Poeziju.“ Drugo, Gide: „U Ljubavnom pokušaju (Tentative Amoureuse) želio sam istaknuti utjecaj knjige na onoga koji piše tijekom samog čina pisanja. Jer, izlazeći iz nas, knjiga nas mijenja preustrojavajući kretanje našeg života…“(str. 93. i 96.) Što iz ovih rečenica o traganju za istinskom biti stvaralaštva neminovno slijedi ako ne ono što je izvan književnosti i pisanja ali tako da nije nedokučiv misterij i mistika Božjega udjela u svijetu ili, pak, njegove profanacije? Maurice Blanchot će to iskazati na sljedeći način: „Pisanje nas mijenja. Ne pišemo u skladu s onim što jesmo: mi jesmo na osnovi onoga što pišemo.“ (str. 97.) Ova promjena, međutim, nije neka puka promjena u smislu zadobivanja drukčijeg društvenog ili političkoga statusa, ugleda profesije koja u modernome svijetu paradoksalno proživljava urušavanje sjaja davnih vremena i još gore, profesije koja u tzv. privatnome životu omogućuje svojim stvaralaštvom i djelom korporativnome kapitalizmu Knjige i Slike (izdavači u svijetu sveučilišnoga pogona, potom književni mastodonti i knjižarske mreže tiskanih i digitalno oblikovanih knjiga) njihov dobro stojeći život a sebi loše sjedeću bijedu i čemer ako se pisac povodi za svojom prokletom zvijezdom samoće i isključenosti iz zajednice te poput Kafke, Pessoe, Kavafisa, Eliota zarađuje za kruh baveći se profanim poslovima činovništva u raznim bankama, državnim uredima i drugim institucijama prodavanja magle i praznine ovoga svijeta. Promijeniti „svoj“ život nije nikakva izmišljotina modernih vremena veličajne autonomije i suverenosti kojim pisanje proizvodi svoj „književni prostor“. Uostalom, Blanchot nije nikakav sociolog književnosti te ne govori poput Pierrea Bourdieua o tzv. habitusu i kulturnome kapitalu pojedinca, društva i države, U čitavoj knjizi fragmentiranoga totaliteta pisanja riječ je o „slobodi, samoći i smrti“. To je trijada življenja u stalnome procesu preobražaja ljudskoga svijeta izvan tradicionalne zajednice koja individuuma svodi na uključenika ili isključenika iz svojih moralno-političkih i metafizičkih okvira mišljenja i djelovanja. Postoje Pisci i pisci; oni koji nisu prvi do prijestolja svojim velikim stilom osloboditelja svijeta od okova privida i laži života pod zvijezdama tiranije i despocije, već su to svojim pozivom uključenika u svijet institucionalne perverzije od škola, sveučilišta do Akademija znanosti i umjetnosti. Oni koji su samo pisci ne pišu zbog državne slave i društvenih priznanja, već pišu zato da se oslobode demona užasa i ponora ništavila s kojim su prisiljeni obitavati u istoj kući od početka do kraja svijeta. I nije nimalo slučajno da će Blanchot stoga Kafkin slučaj otvoriti kao pitanje nečega što nije više samo promjena života pisanjem u smislu bijega od vlastite egzistencijalne pojedinačne i kolektivne nesreće. Ne zaboravimo, umro je 1924. godine od tuberkuloze. Da je poživio još dva desetljeća i recimo doživio šezdeset i jednu godinu, vjerojatno bi ga uz njegove sunarodnjake zadesila industrija genocida u Auschwitzu ili nekom drugom stratištu ljudskosti 20. stoljeća, jer nitko ne bi znao da je riječ o piscu njemačkoga jezika koji je upravo to stoljeće tehnosfere i genocida opisao kao fundamentalnu matricu neljudskoga kao takvoga ꟷ kao mašineriju zla. Ono što je u Blanchotovu tumačenju slučaja Kafke, uz Deleuzeovu i Guattarijevu knjigu Kafka: U prilog minornoj književnosti, Matica hrvatska, 2020. S francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević, osobito intrigantno proizlazi iz Blanchotova čitanja Kafkinih Dnevnika. Na jednom mjestu čitamo kako je pitanje nesreće i sudbinskoga progonstva Židova, kojeg je on sam singularna iznimka koja potvrđuje i niječe zlatno pravilo postojanja, nešto mnogo više od prokletstva umjetnosti, a koju njezin „subjekt“ živi do kraja odlučno i nepokolebljivo. Blanchot, naime, kaže: „Umjetnost je najprije svijest o nesreći, a ne njezina kompenzacija. Kafkina rigoroznost, njegova vjernost imperativu djela, njegova vjernost imperativu nesreće, poštedjele su ga onog raja fikcije kojim se slade toliki slabi pisci koje je život razočarao.“ („Kafka i zahtjev djela“, u: Književni prostor, str. 78-79. S francuskoga prevela Marija Bašić) Što onda znači uopće ta fatalna promjena života pisanjem ako je svaka sublimna kompenzacija za životnu nesreću i očaj bespredmetno naklapanje o raju koji pisanje konstruira utjehom od bezdanih prostora stvarnosti kao univerzalne tjeskobe? Fernando Pessoa je umjesto fantastike praškoga prokuriste Gregora Samse, kao onog Drugoga koji ponajviše naliči stvarnome Franzu Kafki, ali ne kao mogućem čudovišnome „kukcu“ nakon vlastita preobražaja u snu, stvorio mnoštvo Drugih osobnosti pisaca i odlutao u snovita prostranstva Lisabona da bi dosadnu i banalnu svakodnevicu radnoga labirinta obveza i rutinskih poslova pretvorio u Knjigu nemira što je piše pomoćni knjigovođa Bernardo Soares. U oba slučaja ꟷ fantastike i oniričnosti ꟷ susrećemo se s književnošću kao sviješću o moći Drugoga i drugoga života kojemu smrt i umiranje nisu nikakva posljednja riječ i prepreka. Književnost živi u knjigama, slikarstvo u slikama, filmovi u ikoničnim scenama glumaca, a arhitektura nadživljuje i samu sebe u očima Boga i vječnosti. Nema razloga očajavati. Sve je onkraj i iza zbog toga jer je ovdje i sada kao čarolija teksta bez pada u maniju ponavljanja bitka kao lažne postojanosti Istoga. Ono najinventivnije u Blanchotovu traganju za promjenom života pisanjem u slučaju Kafke jest drukčije čitanje njegove „ontologijski“ čiste bolesti zvane tuberkuloza zbog koje se od mladosti liječio po raznim europskim sanatorijima. Bolest nije stanje, već proces trajnoga oboljenja i mogućeg prebolijevanja tog stanja. A stanje je da je Kafka kao i mnogi veliki europski književnici umro od ove bolesti europskoga modernizma. Hrvatska proto-avangarda ostala je s 24 godine bez Janka Polića Kamova koji je umro od tuberkuloze u Barceloni, a hrvatski ekspresionizam ostao je s 27 godina bez vrhunskoga pjesnika Antuna Branka Šimića koji je umro od iste bolesti. Zar nije korelacijski duhovno iskustvo ove bolesti koja povezuje Kafku i Šimića gotovo okultne naravi: najpoznatija pripovijest 20. stoljeća jest Kafkin „Preobražaj“, a jedna od najljepših zbirki hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća su Šimićevi „Preobraženja“. Da, ako „svoj život promijeniti moraš“, kako glasi estetski imperativ moderne nakon Rilkeove pjesme Arhajski Apolonov torzo, nije li ironično-morbidno da je sudbinski shvaćen mitopoetski život modernih pisaca mijenjala jedna čudovišna plućna bolest? Za Kafku, kako to Blanchot iščitava iz njegovih Dnevnika, ova je bolest imala blagotvornu moć otklona od nametnutih religiozno-moralno-obiteljskih obveza, od ženidbe do postajanja onog što su željeli njegova majka i otac. Usporedba koju čini Blanchot doista je maestralna. Naime, Hölderlinova je majka svesrdno i autoritativno nakanila da pjesnik svih pjesnika i tvorac Patmosa i Hyperiona postane protestantski pastor, pa je autor elegija o bijegu grčkih bogova iz ovoga svijeta u onostrano poludio i ostatak relativno dugoga života od 1806-1843. godine proveo izoliran u obiteljskoj kući obuzet shizofrenijom i ponekad sviranjem glasovira. Tuberkuloza je za Kafku bila sveti bijeg iz stvarnosti u drugu stvarnost, onu gotovo neizlječive bolesti i onu koja omogućuje slobodno vrijeme za pisanje, što korporativna davež činovništva uskraćuje i posve negira kao primarnu potrebu čovjeka-kao-pisca. Što je, prema Blanchotu, za Kafku uopće smisao književnosti i njezina poziva čovjeku? To je poput „druge Kabale“ ꟷ „forma molitve“. (str. 74) Pisanje se, dakle, pojavljuje kao sveti bijeg od tegobne stvarnosti, kao sloboda, samoća i smrt, te naposljetku, u jednom posve ateologijskome obratu kao mesijanski zavjet stvaranja treće zemlje koje za čovjeka nema. Promjena života pisanjem je pisanje života kao preobražaja i promjene svijeta koji nije više svijet unaprijed objavljenoga smisla koji podaruje Bog ili Narod, Povijest ili Sudbina. Umjesto takvih ontologijskih fikcija i iluzija, mi smo bačeni u drugi svijet, onaj svijeta kao teksta i samo u njemu i kroz njega možemo utvarati da svijet kao takav ima smisla. Čak i da ga nema, treba ga stvoriti i zatvoriti posljednje poglavlje Knjige na svojem noćnome ormariću na kojem je ako niste znali prije no što je skočio u prljave vode pariške Seine posljednji pjesnik apsolutne modernosti ako ne i uopće Paul Celan držao jedno pismo i knjigu pjesama Friedricha Hölderlina na njemačkome otvorenu na točno odabranoj stranici koja govori o odlasku čovjeka iz ovoga svijeta nakon što su već otišli i umorni bogovi s njihovim neuspjelim poslanstvom promjene života čovjeka i svijeta. Eto, pišemo sve do kraja, dok god ide iz vlastite pobune protiv drugih knjiga i tekstova, iz očaja i vjere u spasonosno kojeg nema, iz užitka u pisanju, tog prvog i posljednjeg uvjeta svoje egzistencijalne drame koju svatko mora proživjeti na svoj način i konačno završiti tekst s posljednjom točkom na kraju ili nizom točaka nedovršenosti svega preostaloga što još traži da se pisanjem opravda drugi život ove umjetnosti savršene idolatrije.

September 28, 2024
Čovjek koji je znao kako nastaje smijeh

Čovjek koji je znao kako nastaje smijeh

U spisu Paula Valéryja Uvod u metodu Leonarda da Vincija na jednom mjestu stoji da je ‘Leonardo bio majstor lica, anatomija, strojeva. Znao je kako nastaje smijeh.’ (Paul Valéry, Introduction to the Method of Leonardo da Vinci, Routledge and Kegan Paul, London and Henley, 1977., str. 63.) Poredak kojim Valéry pokazuje Leonardove invencije u slikarstvu i pronalazaštvu kao da ima neki začudni metafizički okvir, jer između lica i njegova smijeha nalaze se anatomija i strojevi. Što nam to govori drugo negoli da je tijelo uvjet mogućnosti svake nove tehnologije. Uostalom, mediolog Marshall McLuhan shvatio je medije produžetkom ljudskoga tijela. Leonardo je eksperimentalni mislilac oblikovanja tijela kao mimetičko-simboličkoga ustrojstva, pa Valéry može slobodno i autoritativno kazati da je tako stvorio ʺKrista, anđela, čudovište uzimajući iz onog što je već poznato, što posvuda postoji i sklapajući ih u novi poredak.ʺ (str. 64) Zaboravili smo da je povijesno-umjetnička epoha renesanse bila ponajprije nesvodiva po majstorstvu oblikovanja u temelju kojeg stoji savršeno poznavanje tijela u njegovoj fiziologijsko-anatomskoj izvedbi. Otuda slikati lice i njegov smijeh nije moguće bez preciznoga uvida u anatomiju glave i trupa kao stroja u organsko-metafizičkome smislu. Skice slikanja lica ukazuju na to da je Leonardo ulazio poput ‘skenera’ u kretanje i zaustavljanje facijalnostI da bi dobio onu unutarnju gestu ili psihogram pojedinačne singularnosti lika/lica. Sve je pritom otčitavanje velike Knjige prirode, ali s bitnim dodatkom misaone invencije slike. Taj je dodatak umijeće postavljanja onog već postojećega u sklop iz kojeg nastaje misterij mimetičko-simboličke otvorenosti značenja. Smijeh, ah smijeh!? To je u fiziologijsko-anatomskome smislu kretanje i zaustavljanje geste lica, ali svatko se smije na navlastit način i svatko kroz smijeh pokazuje svoju suspstancijalnu narav. Nije slučajno da je komedija za Aristotela u Poetici, ne samo ono suprotno tragediji, već ono što proizvodi svijet kao ekspresivnu moć svih stupnjevanja izokretanja tzv. normalnosti života u zajednici od ironije, sarkazma do cinizma, od podsmijeha, zavodničkoga smiješka do bezobzirne poruge. Leonardo je majstor slike koja lice u stanju smijeha uzvisuje do onog što ostaje tajnom poput Gioconde. No, tajna nije u onome metafizičkome i simboličkome, onome mističnome i misterijskome, već u mentalnoj moći umjetničke konstrukcije kojom se geste lica podudaraju s kontekstom slike i njezinom kompozicijom. Valéry pokušava ovo dokučiti tako što uvodi u analizu pojam mentalne slike, a tzv. tajnoviti smiješak Gioconde promišlja kroz ‘senzacije’ i ‘impresije’ umjetnosti. U kritičkoj, pak, analizi Leonardova spisa Paragone u kojem se izlaže Leonardova sklonost spram ‘vizualne slike’ naspram tzv. verbocentrične, utemeljitelj vizualnih studija i jedan od najznačajnijih teoretičara ‘pictorial turna’ u suvremenoj image science, znameniti čikaški profesor William J.T. Mitchell tvrdi da je ovaj Leonardov čin ‘veličanje kognitivne superiornosti slika’, ali baš zato to dovodi do aporije, jer slike nisu mimesis istine, već i laži. (W.J.T. Mitchell, Ikonologija – Slika, tekst, ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 128-129.) Slika, dakle, pokazuje i zakazuje u svojem mentalizmu, jer ono što je vidljivo može skrivati nevidljivo kao što smijeh skriva tugu ili neki trag unutarnje napetosti čak i kad se čini da se naslikano lice osjeća sjajno. Slika, naime, za razliku od fotografije može biti čitava sukcesija trenutaka i može biti studija o karakteru lica nekog lika koju je slikar dorađivao i bez prisutnosti naslikanoga. Uglavnom, problem s Leonardovim tzv. teorijskim pristupom slici jest to što je odveć vezana uz ono što pripada mimetičkome okružju geste lica i što je otuda posve usmjerena u moć mentalne ili kognitivne slike. Sve nas to, ipak, ovdje ne treba posebno zaokupljati i voditi do pokušaja da vidimo koliko je Leonardo i spoznajno-teorijski nastojao stvoriti slikarstvo koje će zadiviti spojem savršenstva tehnike slikanja i uvida u bit ljudskoga lica kao psihograma singularne egzistencije. Zato je Valéyjevo suptilno izvođenje problema odnosa slike i tijela putokaz jednom drukčijem viđenju same stvari. On nas, naime, vodi do postavke o ‘arhitekturi kristala’ (str. 89) kojim se prostor slike pojavljuje kao konstrukcija onog što izaziva ljepotu kao misterij života. To je duhovni sklop, a ne već uvijek postojeći arhetip koji renesansni umjetnik uvodi u sliku kao mimetičko-simboličko znamenovanje svijeta, bez obzira slika li Krista, Mona Lisu ili anđele. Ključ razumijevanja njegova načina objelodanjivanja psihograma jedne epohe koja je povijest svijeta dovela do arhitekture kristala leži u tome što je za njezinu težnju prema uzvišenosti i mjeri ljudskoga bilo odlučujuće uspostaviti skladne odnose između anatomije i strojeva da bi lice moglo zasjati u smiješku i otvoriti višeznačnost slike. To je, uostalom, jedina epoha u povijesti umjetnosti koja je imala ideju čovjeka i to kroz konstrukciju njegove biti kao posredovanja između Boga i prirode. Grci to, paradoksalno, nisu imali jer su njihovi bogovi ravnodušno prebivali među ljudiima kao statue ljepote i ravnovjesja svijeta, a ne kao transcendentni Bog kršćanske eshatologije koji stvara čovjeka na tzv. svoju sliku i priliku. Čovjek je invencija renesanse, kao što su humanističke znanosti legitimacijski okvir ove duhovne konstrukcije koja je po prvi put u povijesti svijet shvatila iz pojma geometrijske perspektive. Čovjek je fantastično djelo slikarske iluzije prikazivanja trodimenzionalnih objekata na dvodimenzionalnim plohama. Nije li otuda krajnje znakovito da u znamenitome govoru Pica della Mirandole iz 1496. godine naslovljenom O čovjekovu dostojanstvu čovjek biva smješten u „središte“, iako je to što se zove središtem već uvijek uspostavljeno činom Božjega stvaranja. Pico o tome kazuje sljedeće: ʺU središte svijeta sam te smjestio da bi otuda mogao bolje razgledati sve što je na svijetu. Nisam te stvorio ni kao nebesko ni kao zemaljsko biće, ni kao smrtnika ni kao besmrtnika, zato da bi sam – čestiti i slobodni kipar svojega vlastitog bića – isklesao svoj lik onako kako ti se najviše sviđa. Možeš se izroditi i postati niže, bezumno biće; po svojoj ćeš se volji moći preporoditi i postati nešto više, božansko.ʺ (Giovanni Pico della Mirandola, Oratio de hominis dignitate, Stuttgart 1997, cap. 21, 22, 23). Leonardo da Vinci izumio je metodu slikanja čovjeka kao bića koje emanira ljepotu iz psihograma estetske egzistencije nadmoćne svim drugim okružjima ljudskosti poput etičnosti i religioznosti. Zato on nije slikar sakralnosti svijeta, već njegove savršene konstrukcije u kojoj tijelo nije slika stroja, već njegov istinski model, kao što lice koje krasi božanski, anđeoski ili ljudski smijeh otvara prostor onoj vječnost koju ne mogu dokučiti ni astrofizika, ni kozmologija, niti umjetna inteligencija koja počiva na konceptu vizualizacije mentalne ili kognitivne slike. Tajna je ovog događaja u samome događaju ugođenosti naših senzacija i impresija u želji da ono što vidimo mora biti poput bljeska sunca, u trenutku u kojem sve drugo iz izvanjskoga svijeta postaje nevrijedno spomena, a čovjek se kao smrtnik odjednom osjeća besmrtnikom zaboravljajući da to što gleda jest samo i jedino slika. Ali kakva slika, slika nad slikama, slika njegove uzvišenosti i tjelesne lakoće prolaza kroz svjetlost poput kristala.

September 27, 2024
Izlaz iz „ekstremne mahnitosti“

Izlaz iz „ekstremne mahnitosti“

Je li ono spasonosno uistinu skriveno u iskonu zapadnjačkoga mišljenja i to u izreci Parmenida o bitku kao onome istome koje je vječno i neuništivo? Za talijanskoga filozofa Emanuela Severina, nedvojbeno jednog od ključnih autora za uvid u bit suvremenosti, čija knjiga Bit nihilizma predstavlja autentičan dokument mišljenja izvan cjelokupne vodeće struje ontologije 20. stoljeća, svako daljnje ustrajavanje u provedbi znanstveno-tehnološkoga razvitka dovodi samo do još veće „ekstremne mahnitosti“ kao posljedice vladavine nihilizma, otuđenja i ratnoga uništenja zemlje kao jezgre života svih bića, a ne samo čovjeka. U tekstu naslovljenom „Eros, Thanatos: Platon i rat“, čitamo sljedeće postavke: „Uvjerenje što ga svi mi kao stanovnici Zapada dijelimo, naime da stvari proishode i vraćaju se u ništinu – povezano je s Nužnošću ekstremne mahnitosti, budući da je povezano s Nužnošću uvjerenja da su stvari niština. To je odlučna crta mojih tekstova: uvjerenje da stvari, odnosno ne-niština, proishode iz ništine i u nju se vraćaju, identično je s uvjerenjem da su stvari niština. Uvjerenje da je bivstvujuće niština i upravo ekstremna mahnitost. Ova temeljna mahnitost, koja upravlja poviješću Zapada, izvorni je smisao onoga što nazivamo „ratom“. Smisao koji zapadnjačka civilizacija daje stvarstvu onoga što stvari jesu jest izvorni smisao rata kao prigode Zapada.“ (Emanuele Severino, „Eros, Thanatos: Platon i rat“, Tvrđa, br. 1-2/2022., str. 151. S talijanskoga preveo Mario Kopić) Severino kao neoparmenidovski mislilac ne može stoga uopće prihvatiti ono što je najveći problem i ujedno aporija metafizike a što je ponajbolje iskazao Leibniz pitanjem: zašto je uopće biće, a ne ništa? Ništa „nije“ puka negacija bitka, ali ujedno ne može mu se pripisati ontologijska oznaka da „jest“. Kad se, naime, stvari vraćaju izvoru kao niština, onda je problematično u ovom klasičnome stavu kako grčke tako i kršćansko-srednjovjekovne metafizike ništa drugo negoli stav o negaciji bitka u njegovoj izvornoj vremenosti onkraj tradicionalnih opreka vječnosti i vremenitosti. Najteže je misliti „jednostavno“, polazeći od onoga što se samo pokazuje u svojem očitovanju da bitak jest i da je njegov smisao u postojanome i trajnome bivstvovanju onog Istoga u razlikama koje ne dovode u pitanje univerzalnost Istoga. Zato je postavka o „ekstremnoj mahnitosti“ Zapada s obzirom na njegov pad u bezdan nihilizma upravo time što „uništava“ izvorni sklad prirode i čovjeka i pretvara sve tijekom povijesnoga razvitka u proces otuđenja o čemu su najmjerodavnije dijalektički mislili Hegel i Marx, naizgled samorazumljiva. Pa, zar to još vjerodostojnije nije u 20. stoljeću kazivao Heidegger na svojem putu bitkovno-povijesnoga mišljenja tvrdnjom da je jedini izgled spasonosnoga prevladavanja metafizike koja okončava u kibernetici u mišljenju „drugoga početka“ onkraj „zaborava bitka“? Problem je, međutim, u tome što Severino istom „logikom“ sve ključne putove mišljenja protiv „ekstremne mahnitosti“ suvremenoga nihilizma (od Heideggera i Husserla do marksizma i psihoanalize, Whiteheada i teorije znanosti) smatra u bitnome zagovornike bivanja-postajanja (Werden-devenir-becoming), a paradoks je da je u tome začetnik nitko drugo negoli Nietzsche, koji je stvorio pojam nihilizma kao ontologijsko-metafizičko označavanje ništenja bitka i uništenja svijeta tragajući neprestano za njegovim prevladavanjem. Uglavnom, Severino je posve odrješit i drži kako je najveća redukcija i obogaljenje, degeneracija i deformacija smisla bitka kad se njegova postojanost svodi na vremenitost kojom upravlja pojam bivanja-postajanja i kojim ono što samo tu „biva-postaje“ drukčijim i drugim ꟷ postaje zapravo Ništa. Formalno gledano, Severino mora kao i Heidegger i prije njega Nietzsche proglasiti svaki oblik dinamizma i opsjednutosti modernim pojmovljem „napretka“ i „razvitka“ u smislu ireverzibilnosti povijesti kao vladavine znanosti-tehnologije-kibernetike ničim drugim negoli „ekstremnom mahnitošću“. Što je to, kakav je to začudan izraz i sklop u kojem se povezuju ono što je prekomjerno ili što nadilazi prosječnu mjeru u smislu kvantiteta i kvaliteta bitka s ludilom? Očito je, naime, da nije posrijedi neko stanje mentalne bolesti čovjeka poput patološkoga narcizma i shizofrenije. Umjesto toga, Severino pokazuje kako valja govoriti o svojevrsnome kolektivno nesvjesnome čitavog čovječanstva, pa stoga ne možemo ovdje imati tek preuzeti pojam iz Freudove psihoanalize. Više je to konceptualni hibrid nalik Jungovu arhetipu. Ipak, razlika je u tome što nitko ne želi vidjeti da time što podržava bivanje-postajanje i metafiziku na njezinu ishodu u kibernetici s pojmom umjetne inteligencije nesvjesno opravdava put u ništavilo bez ikakvoga znaka mogućnosti prevladavanja. U istom tekstu Severino dovodi u svezu trijadu nihilizma, otuđenja i rata. Neki bi se privrženici teorija modernizacije i modernosti na tragovima Marxova historijskoga materijalizma i zahtjeva za ukidanjam (Aufhebung) kapitalizma, koji označava društveni poredak ove trijade jer je njegova posljedica teorija imperijalizma i militarizma, mogli možda iznenaditi da im je neoparmenidovski mislilac kritike bezuvjetne moći zapadnjačke metafizike zapravo bliži od njihovih velikih gurua političke ontologije i tzv. revolucionarnoga mišljenja. Naravno, i sam Severino u knjizi Kapitalizam bez budućnosti (Capitalismo senza Futuro, Rizzoli, Milano, 2013) tvrdi kako je u samoj biti kapitalizma upisana dekadencija i kraj metafizike čiji je posljednji društveni izdanak, sustav i poredak odnosa, upravo način proizvodnje života nastao krajem 14. stoljeća u Italiji, u isto vrijeme kada nastaju banke i moda, ta furiozna ideja novoga i stalne promjene, što su samo ontički izrazi za ono što Severino u jednom drugome spisu o Platonu i Aristotelu naziva fundamentalnom ili izvornon strukturom. Ta matrica, obrazac, paradigma jest pojam bivanja-postajanja kao nastajanja ništine, onog Ničega u samoj „biti“ onoga što zapadnjački „stil“ života razlikuje od puta Istoka kao njegove negacije i ujedno samo drukčijeg izvođenja onog Istoga. „Ekstremna mahnitost“ nije, dakle, neka ljudsko, suviše ljudska značajka njegove usmjerenosti onom negativnome kao takvome što ima svoj najčudovišniji izraz u pojmu zla. Naprotiv, ovo nesvodivo ludilo jedne uzvišene vrste kojoj sloboda određuje bit egzistencije u svijetu posvemašnjega otuđenja i postvarenja života rezultat je onoga što se povijesno slučilo kao događaj vladavine „fundamentalne ili izvorne strukture“ iz koje proizlazi trijada nihilizma, otuđenja i rata. Ništa nije mitološki nadređeno i zauvijek okovano željeznom nužnošću prirode kao biološka faktičnost vrste poput kornjače koja nosi svoj vlastiti oklop do kraja svijeta. Ne, promjena života nije nužnost zbivanja bivanja-postajanja kao ništenja bitka. Zbog toga Severino već na početku ovog teksta jasno pokazuje kako je već u Platona i potom u Aristotela u metafizičkome mišljenju Zapada „utemeljeno“ ono što nam i danas određuje put Noći, umjesto puta Dana. Što? „Platon u Politei (Republici, Državi) zbori o ratu kao „najvišem umijeću“, naime kao jednom od specifičnih načina rada koji su mogući unutar organizacije „podjele rada“ od koje se sastoji super-umijeće polisa. I rat je, dakle, „demijurg“. Štoviše, rat je demijurško djelo koje dovodi do krajnje granice destruktivnu značajku demijurškog – kao što kasnije kapitalizam do krajnje granice dovodi konstruktivnu značajku. Aristotel, razlikujući „hrematistiku“ od „ekonomije“, tvrdi da je cilj ove druge proizvodnja upotrebnih dobara (sve je ove pojmove baštinio Marx, Marx je naime jedan veliki grčki mislilac), dočim je, tomu nasuprot, cilj „hrematistike“ beskonačna proizvodnja bogatstva. Tako se uz proizvodnju bezgraničnog bogatstva, unutar polisa, nadovezuje bezgranična proizvodnja destrukcije, „najviše umijeće“ rata, o kojem zbori Platon.“ (str. 150) Jesmo li dobro čuli? Ako nismo, valja ponoviti Severina: Marx je jedan veliki grčki mislilac! Ovako je mogao kazivati u nas još „ontologijski“ preciznije u svojim tekstovima o „Radu i bogu“ i „Izgledima povijesnoga mišljenja“ samo Vanja Sutlić i nitko drugi. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Ogledi uz kriptofilozofijsko ustrojstvo Marxova mišljenja, Edicija časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.) Razlog je bjelodano otvoren u samoj ideji povijesti kao zbivanju slobode u njezinome liku pervertirane slobode u kapitalizmu, koji se kako bi rekao Severino uzdiže do „ekstremne mahnitosti“ kroz svoj znanstveno-tehnološki „napredak“ i „razvitak“. Zato je i moja glavna postavka kako je autopoiesis tehnosfere u tendenciji i latenciji kraj kapitalizma blizak doista tezi Severina, iako ne dijelim njegov stav o tome da su Nietzsche, Marx i Heidegger pretkazatelji nihilizma kroz njihovo „ontologiziranje“ pojma bivanja-postajanja. Onaj koji je krajem 20. stoljeća pravi adresat ovog misaonoga sučeljavanja i tko na tragu Nietzschea izvodi svoj digitalni konstruktivizam bivanja-postajanja u pojmu virtualne aktualizacije jest Gilles Deleuze, ali se on izrijekom nikad ne spominje u tekstovima Emanuela Severina. Problem, dakle, nije u tome što je idejni tvorac otuđenja kao temeljnog ideologijskoga obrata u biti rada kao što je to Marx ꟷ „grčki mislilac“. Problem je u tome što su Platon i Aristotel kao očevi-utemeljitelji metafizike kao nihilizma oni mislioci koji su Zapadu podarili onu „fundamentalnu ili izvornu strukturu“ iz koje čak i rat (Polemos) može postati destruktivni demijurg novoga i tako se sve do Hegela i tumači. Nije rat tek krvoločno uništenja Drugoga, pojedinca i naroda, već dinamički konstituens negativne naravi povijesti kao vladavine volje za moć kojim bivanje-postajanje od neutralnoga ontologijskoga obrata u biti bitka postaje mogućnost onoga što nazivam permanentnim stanjem totalne mobilizacije tehnosfere s onu stranu dobra i zla. (v. Žarko Paić, „The Permanent Condition of War-and-Peace: From Total Mobilization to the Absolute Construction of the Event“, u: Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020., str. 5-34) Ima li onda ikakva izlaza iz „ekstremne mahnitosti“ koja nas obuzima i zauzima sve postojeće tzv. duhovne prostore apsolutnoga tehnologiziranja života iza kojeg se vode totalni ratovi do istrebljenja vrste i njezina metafizičkoga poslanstva stvaranja nove povijesti smisla svijeta? Severino je od prvog svojeg spisa do posljednjih knjiga, predavanja i javnih nastupa kakav je i onaj u dijalogu s nobelovcem, matematičarem Rogerom Penroseom, nepokolebljivo tvrdio da je pojam poiesisa sjaj i prokletstvo ljudske civilizacije, njezina uspona i propasti. Proizvođenje novoga kao stvaranje pretpostavlja upravo logiku bivanja-postajanja i zbog toga je ono ništavno i ništeće, nipošto paradoksalno, uvjet mogućnosti ljudske slobode. Pogledajmo samo kako Sartre određuje odnos bitka i ništavila, kako uspostavlja „humanizam“ ljudske sudbine kao postojanje rupe-u-bitku. Naravno, sve je to samo „antropologizirao“ i preuzeo od Heideggera koji je jedini u 20. stoljeću pokazao još krajem 1920ih da je Ništa ono koje ništi, a nije negacija bitka i nije biće, kako je to suprotstavio Leibniz u onom znamenitome pitanju koje je ponovio i Schelling o tome zašto je radije biće, a ne Ništa? Nema izlaza iz „ekstremne mahnitosti“, prijatelji moji, jer izlaz pretpostavlja suprotnost ulazu i pripada istoj „fundamentalnoj ili izvornoj strukturi“ metafizike koju Severino kao i Heidegger, u posljednjoj konzekvenciji, nastoji prevladati svojim povratkom iskonu, a ne „drugome početku“. Problem je u „drugome izlazu“ koji već uvijek prihvaća fakticitet slobode kao tragičnoga udesa čovjeka na ishodu metafizički shvaćene povijesti, a taj je „udes“ realizirana kibernetika u pojmu tehnosfere. Ne možemo nikad ništa „novo“ učiniti, ako ne promislimo zašto to „novo“ nije novost novoga drukčija od starosti jedne tradicije u kojoj je to „novo“ rođeno kao destruktivno-konstruktivni poiesis koji biva-postaje na kraju svojih mogućnosti „novi“ autopoiesis i sebe-prevladava u samoj mahnitoj preobrazbi trijade nihilizma, otuđenja i rata u ono što nadilazi svako buduće trojstvo metafizike, znanosti i tehnosfere. Što je u „biti“ svakog prevladavanja Istoga drugo ako ne razlika u pojmu Ničega kao ništine i Ničega kao ništenja bitka koji je postao informacijom i zahtijeva vlastitu konstrukciju iz onog što je i za efeškoga filozofa Heraklita bilo ravno nemogućem. Uostalom, u jednom fragmentu on je kazao: Ne nada li se, neće se susresti nenadano, Jer je ono nedokučivo i neistraživo. Nenadanost, nedokučivost, neistraživost ꟷ sve su to elementi jednog nadolazećega mišljenja i podaruju nam nešto mnogo važnije od vjere ili znanja o onome što pripada bitku izvan svekolike postojanosti i ničemu izvan svake ništavnosti.

September 26, 2024
Etos i patos

Etos i patos

Nije slučajno Gustav Mahler jednom kazao da su o glazbi filozofijski jedini dospjeli svojim promišljanjem dovinuti se Schopenhauer i Nietzsche. Netko bi dometnuo da to možda proizlazi iz sljedeća dva naizgled različita razloga. Prvi je vezan uz strukturu Schopenhauerove metafizike volje i predstave (svijeta), jer jedino muzika kao uvjet mogućnosti nastanka glazbe može otvoriti svijetu njegov misterij nastanka i nestanka, života i smrti bića kao takvoga i tako zbližiti duh, dušu i tijelo u onome što je naprosto kao takvo neizrecivo. Zvuk-ton-melodija nadilazi granice jezika u pisanju onog što je sveza ljudskoga i neljudskoga. U slučaju Nietzschea, pak, razabiremo kako njegov način mišljenja zahtijeva upravo nemir glazbenih vihora i strasti, a to dolazi do izražaja u načinu pisanja koji je sam po sebi apsolutni patos egzistencijalne patnje, vedrine i ekstaze. Njegove rečenice od svih drugih filozofa prepune su uskličnika. Umjesto tradicionalno metafizičkih sumnji i propitivanja razloga zašto nešto jest i pod kojim uvjetima nastaje smisao nečega Nietzsche odagnava svaki oblik skepse i rezolutno kroči putovima zapovjedne retorike DA-govorenja. Njegovi su likovi u spisima poput Dioniza, Raspetoga, Zarathustre uvijek i performativno-konceptualni obrat biti zapadnjačke metafizike. Razlog koji dovodi do toga da je nakon Schopenhauera jedini Nietzsche u cijelom 19. stoljeću paradigmatski mislilac glazbe i to ponajprije kao obožavatelj, a onda kao radikalni oskrnavitelj kulta Wagnera, zacijelo dolazi iz toga što je muzika nakon Bacha i filozofija nakon Hegela izgubila status mesijansko-eshatologijskoga apsoluta na zemlji i nužno je morala pronaći svoj drukčiji put oslobođenja prirode i čovjeka od bezdana i kaosa koji su joj prijetili stapanjem s modernim dobom znanstveno-tehničke proizvodnje života. Umjetnost glazbe morala je iznova dospjeti do vlastite ideje mišljenja kao stvaranja svijeta, ne njegove puke mimetičko-reprezentacijske preslike u instrumentalnome muziciranju i dramsko-scenskome pjevanju. Bit ovog obrata koji pogađa razdoblje romantike u njemačkome duhovnome krugu mišljenja odnosi se na pokušaj spajanja etosa i patosa dvaju najvećih kompozitora 19. stoljeća kao što su to Ludwig van Beethoven i Richard Wagner. Moja je glavna postavka da je to u drugome obratu i pokušaj sjedinjenja ideja umjetničke religije (Kunstreligion) i cjelovitoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). „Glazba je prije Wagnera bila uglavnom usko ograničena: ticala se onih trajnih stanja u čovjeku, onoga što Grci zovu etosom, i tek se kod Beethovena počela očitovati jezikom patosa, jezikom strastvena htijenja i dramskih zbivanja što ih čovjek proživljava u svojoj unutrašnjosti. Prije toga se ugođaj, tj stanje koje je bilo ili staloženo ili vedro, ili pak pobožno ili pokajničko, moglo raspoznati pomoću tonova; htjelo se, takoreći, upadljivom sličnošću forme slušatelja potaknuti na to da protumači značaj glazbe te da se dovede u isto raspoloženje.“ (Friedrich Nietzsche, Slučaj Wagner, Disput, Zagreb, 2022., str. 89. S njemačkoga preveo Blaž Ivanković) Zar nije zadivljujuće kad se u jednoj rečenici tako jasno i ujedno stilski nadmoćno jednostavno ukazuje ono što je fundamentalni problem tzv. preokreta ili obrata metafizike kroz pronalazak dva drevna grčka pojma!? Što je drugo etos negoli smisao ne samo helenske, već i kršćansko-srednjovjekovne metafizike u svim aspektima, a ne samo u području glazbe. Pritom se ono etičko ne odnosi ni na kakvo shvaćanje u užem smislu ljudskoga morala kao pitanja savjesti i dužnosti u djelovanju u svijetu, već upućuje na cjelinu odnosa u zajednici kao načina smislena življenja kojim čovjek predaje svoje duhovno-duševne zaloge postojanja bogovima, Bogu i onome božanskome uopće. Etos označava najvišu razinu smisla bitka kao slobode čovjeka u granicama nadilazeće mu zajednice (polis i sveti grad). Glazba koja se korijeni u etosu ne može biti ništa drugo negoli najviše duhovno očitovanje osmišljavanja bitka bez pada u subjektivnost subjekta. To je doba Bacha i njegove mesijanske metafizike uspostavljanja glazbe fuga kao ponavljanja i svagda novoga u svijetu. Etos se, međutim, ne može apsolutizirati kao nešto samo o sebi vječno i postojano, nepromjenljivo i trajno. Zato glazba u 19. stoljeću s obratom romantike mora „pasti“ iz vječnosti u vrijeme i zatreperiti u duševnosti osjećaja čovjeka kroz zanos i oduševljenje instrumentalnom glazbom kao ontologijskim varijacijama na temu nastanka onog što će Kierkegaard nazvati religioznom transcendencijom ljudske egzistencije. Prava suprotnost iskonskome etosu postaje moderna subjektivnost kao patos, ono što za Nietzschea savršeno „utjelovljuje“ ugođajno-strastvena glazba Ludwiga van Beethovena. U dva spisa, kako u Slučaju Wagner, tako i u Ljudskome, suviše ljudskome susrećemo se s prosudbama o njegovoj glazbi koje su naprosto u bitnome smislu neoborive. Beethoven je umjetnik modernosti par excellence, i to ne samo stoga što je humanizirao hegelijanski apsolut u IX. Simfoniji, nego ponajprije zato što je uzvisio ljudsku moć imaginacije kao sintezu boli, patnje i ekstaze do najviših vrhunaca. No, s Beethovenom nastaje nešto što je samo Nietzsche jasno razabrao. Upravo će to ponoviti u drugome kontekstu ne navodeći svoje izvore Ortega y Gasset u ogledu o Velázquezu naslovljenim „Oživljavanje slike“ u kojem španjolski filozof tvrdi da je s njime nastalo doba „slikara za slikare“ kao što je u 20. stoljeću s Nielsom Bohrom i kvantnom teorijom nastalo doba „fizike za fizičare“. U 152. aforizmu Ljudskoga, suviše ljudskoga čitamo, dakle, ovo: „Beethoven i Mozart. — Beethovenova glazba često se čini poput duboko dirljivog odraza kada neočekivano ponovno čujete davno izgubljeno djelo “Unschuld in Tönen”: to je glazba o glazbi. U pjesmama prosjaka i djece na ulici, u monotonim melodijama lutajućih Talijana, u plesu u seoskoj krčmi ili u pokladnim noćima – tu otkriva svoje “melodije”: skuplja ih kao pčela, uskoro ovdje uskoro tamo dohvaća zvuk, kratku sekvencu. Za njega su one preobražene uspomene iz “boljeg svijeta”: slično onome što je Platon mislio o idejama. — Mozart ima potpuno drugačiji pristup svojim melodijama: inspiraciju ne pronalazi slušajući glazbu, nego gledajući život, onaj najbogatiji južnjački život: uvijek je sanjao Italiju kad nije bio tamo.“ (Friedrich Nietzsche, Menschliches, Allzumenschliches: Ein Buch für frei Geister, KSA, sv. I-II, W. de Gruyter, Berlin-New York, 1970., str. 269. Prir. G. Colli i M. Montinari) Eto u čemu je bit cjelokupnoga metafizičkog obrata u ozbiljnoj glazbi 19. stoljeća. Beethoven je nakon Mozarta i njegove mimetičko-reprezentacijske obuzetosti ljepotom i uzvišenošću prirode kao pastoralne slike južne Italije sve „subjektivirao“ i pretvorio u patetičku glazbenu konstrukciju tako što je stvorio „glazbu o glazbi“. Njegov referencijalni okvir postala je sama umjetnost muzike i tako se ono predmetno i izvanjsko, ono naizgled čisto „prirodno“ izgubilo u svijetu glazbe. Točnije rečeno, ono što je pripadalo krhotinama etosa, postalo je svijet patosa na višu duhovnu potenciju. Isto će, ali ipak drukčije u kontekstu korelacije s Wagnerovim dostignućem u glazbi, Nietzsche kazati u spisu Slučaj Wagner. Jer, ako „glazba o glazbi“ zahtijeva i novu zadaću samoga glazbenika koji od romantike postaje autonomni subjekt umjetničkoga događaja, pa se veliki virtuozi violine i glasovira promeću u „zvijezde“ i „lutalice“ nalik onim poetskim likovima iz Hölderlinovih elegija što pronose tajnu umjetničkoga poziva onkraj svih tegobnih profanosti življenja u svijetu. Štoviše, Nietzsche će ići još korak dalje i vidjeti u Beethovenovu glazbenome poslanstvu nešto krajnje proturječno. Evo o čemu je riječ. On je „dopustio glazbi da besjedi novim, do tog trenutka zabranjivanim govorom strasti…(…) Beethovenov je umjetnički razvoj susretao osobite poteškoće i konfuznosti. Unutrašnje dramsko zbivanje…htjelo je u novome obliku izaći na vidjelo; ali ona tradicionalna shema ugođajne glazbe usprotivila se tomu kao da je posrijedi kakvo zlodjelo. Katkad se doima da si je Beethoven zadao kontradiktoran zadatak: da patos izrazi medijem etosa.“ (str. 90.) Baš tako, ali uz napomenu da je položaj Beethovena u ovoj razgradnji apsoluta u čitavoj povijesti glazbe unatoč Nietzscheovoj sklonosti i kasnijem kritičkome odbacivanju Wagnerove dramatizacije života kao konstrukcije iz duha umjetničke religije ili estetskoga imperativa života krajnje „nekontradiktoran“. On je, naime, sinteza patosa kao novoga etosa mesijanske univerzalnosti glazbe i njezine čistoće koja spaja instrumentalnost i pjevanje, ono neljudsko i ljudsko, suviše ljudsko, daleko iznad svih wagnerijanskih oslobađanja prostora za nešto što je precijenjeno. I to je u prvoj fazi svoje „idolatrije“ Nietzsche posve razbarušeno činio do paroksizma. Jer ove rečenice jasno pokazuju što on suprotstavlja Beethovenu kao alternativu. Ništa drugo negoli sliku Wagnera čija je „glazba preslika svijeta, onako kako ga je shvaćao veliki efeški filozof, kao harmoniju koju sukob proizvede iz samoga sebe, kao jedinstvo između pravde i neprijateljstva.“ (str. 93) Ako je Mozart za Nietzschea bio glazbenik koji crpe svoja snovita nadahnuća iz života, dok Beethoven, pak, sklada „glazbu o glazbi“, što ćemo s Wagnerom ꟷ što on to „novo“ i „fascinantno“ otvara u svojem shvaćanju biti glazbe? On uvodi „pjevnu strastvenost u cjeloviti simfonijski kontekst glazbe“ (str. 94.); usto on stvara osjećaj „nužnosti“ i zato ona Nietzscheova problematična postavka koja je, da stvar bude gora, s psihologijsko-političkoga stajališta točna, ako možda nije s muzikologijskoga. „Umjetnik nad kojim se prostire takva sila neminovno podjarmljuje sve ostale umjetnike, htio on to ili ne.“ (str. 96.) Ovo „podjarmljivanje“ ne proizlazi ni iz čega drugoga negoli iz toga što je samo Wagner imao ideju realizacije njemačkoga shvaćanja Kunstreligion u samome životu kao povratka onog što je bilo pripadno duhu izvornoga helenstva. Ta ideja je označavala povratak mita (grčkoga i njemačkog) u „suvremenost“, a za to je instrumentalna glazba kao Beethovenova bila nedostatno mesijanski plodotvorna iz razloga što nije uključivala bit glazbe kao metafizičke vladarice svih umjetnosti. Wagner i njegov obožavatelj Nietzsche s konceptom dionizijske umjetnosti prije no što će sve to baciti u vjetar i spoznati da je Wagner „Cagliostro modernosti“, vjerovat će ustrajno i nepokolebljivo u dramatski karakter umjetnosti kao događaja. Filozof ima smisla u modernosti samo kao lik umjetnika, a sve je drugo vrijedno prezira i zaborava. Otuda je samorazumljivo zašto Wagner i „nužnost“ nadilaženja svekolike dotadašnje glazbe imaju za Nietzschea više od muzikologijske važnosti. Dramska glazba, ne više talijanska opera kao vrhunac sentimentalne ugođajnosti, postaje stoga najviša forma ove onto-kronije ljudske egzistencije jer spaja mit i poeziju, moć kazališna privida i veličajnost ljudskoga glasa koji doziva ono nadolazeće iz dubina izvora (arché). I što smo, naposljetku, uopće dobili ako je baš s Nietzscheom u njegove dvije misaone faze stvaranja kulta Wagnera i njegova bezobzirnoga rušenja filozofijski uvid u bit glazbe postao više od ovog života, ujedno banalnoga i patetično-etički uzvišenog polazeći od umjetnosti kao ꟷ stimulansa za život? Ništa nismo drugo dobili negoli „glazbu za slobodne duhove“, kako bismo mogli parafrazirati podnaslov Nietzscheova djela Ljudsko, suviše ljudsko. Onaj tko je možda razriješio ovaj sukob između etosa i patosa (Beethovena i Wagnera), morao je poput Gustava Mahlera dospjeti do prve i posljednje postaje kraja metafizike u apokalipsi i konačnome izbavljenju iz okova glazbe kao umjetničke religije naše proigrane „suvremenosti“ time što je jedini istinski tematizirao u svojim simfonijama pitanje ljubavi i smrti na način dostojan čovjeka kojemu više ni etos ni patos nisu odlučujuće riječi-pojmovi iz povijesti metafizike za koju se isplati i sići u pakao da bismo dospjeli do posljednjih vrhunaca neizmjerne sreće i užitka što smo slušali ono što odjekuje beskonačnim prostranstvima duše, a što Jorge Luis Borges iskazuje najpoetskijom definicijom ikada kad kaže: Glazba, ta savršena simetrija svemira!

September 25, 2024
Beznadne radosti ovoga svijeta

Beznadne radosti ovoga svijeta

Rekao sam već to jednom zgodom. Ne postoji ni jedno drugo književno djelo ni klasike ni modernosti koje se može mjeriti s Durrellovim romanom Aleksandrijski kvartet i esejističko-proznim refleksijama Alberta Camusa Ljeto u izvedbi same uzvišenosti i ljepote kao jedinstvenoga osjećaja kojim se ljeto upisuje u bit Grada. U oba slučaja pisci su „drugi“, oni koji pripadaju manjinskoj kulturi vladajućih „stranaca“ u tuđoj zemlji koja se razlikuje od „naše“ već time što se njezina autentičnost pokazuje u hibridnoj prostornosti između mora i pustinje. Egipat i Alžir su, dakle, ove zemlje veličajne i ujedno tragične povijesti na rubu jednog svijeta koji je svoju opčinjenost duhom mjere i savršenstva još od Grka do mahnite kolonizacije Engleza i Francuza doveo do zida svih budućih osvajanja zemlje i neba. Znam, o da, i čitao sam razne novije tzv. postkolonijalne kritike Durrelova i Camusova književnoga djela koje u prvi plan postavljaju ono što, navodno, bijeli i kulturno određeni hegemonijom europocentrizma svjetski pisci nisu vidjeli problematičnim u svojoj autorskoj poziciji tzv. kolonijalnoga subjekta pripovijedanja drugim sredstvima. I što sad? Da knjige koje sam od mladenaštva čitao i držao ih važnijim od svih drugih svjetionika ljepote ove mistične duše Sredozemlja s druge strane zapadnjačke obale odbacim kao svoje „izvorne grijehe“, jer nisu valjda uzdigli Arape i njihov opravdani gnjev što bi kazao Camus „pobunjenoga čovjeka“ do one razine politički korektne samosvijesti koja „danas“ bez pardona ruši u krhotine sve „lažne idole“ zapadnjaštva pa bili oni i profinjena remek-djela književne i umjetničke dekadencije? Ne pada mi na pamet služiti ovoj anti-negaciji Zapada koja završava s pohvalom Drugoga kao rasipnika gnjeva, a što je već bilo viđeno u slučaju Franza Fanona i njegove „revolucioinarne“ knjige-pamfleta Prezreni na svijetu kao manifesta za antikolonijalne revolucije i ujedno pripremu stvaranja partikularnoga vjerskoga fundamentalizma. Ne, i Durrell i Camus su, posve navlastito, u svojim književnim djelima otvorili drukčiji i složeniji „književni prostor“, da se poslužim nazivom knjige Mauricea Blanchota, od uobičajenih uvida u sliku Drugoga. Ono što ih povezuje u bitnoj razlici u načinu razumijevanja suvremene književnosti ꟷ spoznajni neognosticizam Durrella i egzistencijalistički apsurd Camusa ꟷ jest misao univerzalnosti onog što pripada ljudskoj sudbini upravo u ovim veličanstvenim gradovima melankolije i dekadencije Istoka kao što su Aleksandrija i Alžir. Da je tome tako možemo se uvjeriti već na početku teksta „Ljeto u Alžiru“, posvećenoga Jacquesu Heurgonu, kad Albert Camus svojim savršenim stilom iz kojeg kipti užareno sunce ljeta i sav zaziv budućnosti u znaku ljepote tijela i naše izgubljene duše kazuje: „Često su tajne one ljubavi koje dijelimo s nekim gradom. Gradovi kao Pariz, Prag, pa i Firenza, zatvoreni su u sebe i omeđuju tako svijet koji im pripada. No Alžir, a s njim i neka povlaštena mjesta kao što su gradovi na moru, otvara se spram neba poput usta ili rane. Ono što se može voljeti u Alžiru je ono od čega svi žive: more na zaokretu svake ulice, određena težina sunca, ljepota rase. Kao i uvijek, u toj se bestidnosti i žrtvi prepoznaje neki tajanstveni miris. U Parizu čovjek može osjećati čežnju za prostorom i lepetom krila. Ovdje je barem potpuno zadovoljan pa, siguran u svoje želje, može mjeriti svoja bogatstva.“ (Albert Camus, „Ljeto u Alžiru“, u: Naličje i lice – Pirovanje – Ljeto, Odabrana djela, svezak prvi, Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1971., str. 100. S francuskoga prevela Višnja Machiedo) Nismo više uopće dostojni ovakve milosti rasipanja riječi koje iziskuju našu smjernost i velikodušnost u mišljenju da ih dijelimo s Drugima ako nismo na čistu da pisci poput Durrella i Camusa nadilaze tijesne rukave tzv. svoje matične kulture (engleske i francuske). Jer, ovo što čitamo u Camusovim refleksijama o duši grada jest više od uvida u topologiju života koji se skrasio unutar zidina i zdanja straha od vlastite trošne vječnosti. Alžir je ovdje sinonim za mladost i sinesteziju bivanja vječito različitim od istoga. Znao je Alžirac kao što je to bio pisac Stranca i Kuge da je njegov prvi grad za razliku od njegova drugog grada Pariza bogomdano utočište ovjekovječenja žive tjelesnosti jer je okupan Suncem i mirisima pustinjskoga vjetra, jer je otvoren spram mora i jer ga taj fakticitet bačenosti na drugu obalu Sredozemlja čini iznimkom i slučajem posvemašnje nesvodivosti na bilo što nalik oponašanju Zapada. Život i ljepota za Camusa su pitanje izloženosti čarima ljeta koje ne traje kratko kao na Azurnoj obali prepunoj opskurnih novotarija i carstvu privida tzv. blagostanja, već se produljuje i širi u nedogled prostorne fatamorgane. Zato vrijeme nije mjera prostora u pustinjskih naroda, već obratno. I zato je moguće misliti i pisati baš ovako kako je to uspijevalo Camusu da mu moramo ljudski pošteno zavidjeti na svakoj rečenici koja se svojom sublimnom otvorenošću spram oaza u pustinji otvara poput mirisne smokve i ostaje zauvijek u pamćenju kao sedmi pečat, zar ne? „Terase Italije, samostani Evrope ili obrisi provansalskih brežuljaka, drugdje postoje tolika mjesta gdje čovjek može uteći svojoj ljudskosti i na blag se način osloboditi samoga sebe. Ali ovdje sve zahtijeva samoću i krv mladih ljudi. Goethe na umoru zaziva svjetlost i ta je riječ ušla u povijest. U Belcourtu i u Bab-el-Quedu starci sjede u dnu kavana i slušaju hvalisanja mladića zalizane kose. Te početke i te svršetke nudi nam upravo ljeto u Alžiru. U toku ljetnih mjeseci grad opusti. Ali ostaju siromasi i nebo. Zajedno s prvima silazimo prema luci i čovječjem blagu: mlakoj vodi i smeđim tijelima žena. Uveče, do grla siti tih bogatstava, ponovo nalaze voštano platno i petrolejku koji čine sav dekor njihova života.“ (str. 101) Znate li koja je najmoćnija univerzalna sintagma koju Camus u ovom duhovnome putopisu ljeta u svojem prvome gradu gotovo jezuitski „zaljubljeno“ koristi u čaroliji svojega teksta? Domovina duše. To je ono jedinstvo želje za povratkom u izvorište svojih želja za ljepotom svijeta koja nikad ne usahnjuje. Alžir je, dakle, za Camusa ꟷ domovina duše. A ta tvorevina nije moguća bez sunca i mora. Međutim, nemojmo se dati zavarati kako je u refleksijama nazvanim jednostavno „Ljeto“ posrijedi samo neka valjda estetički poetizirana proza koja uzdiže do sedmoga neba onu „drugu obalu“ i grad Drugih na tom tajnovitome i vječnome Sredozemlju. Znamo još iz davnih dana svojih snatrenja o beskonačnosti ove jedinstvene duhovno-tjelesne sreće koja je uvijek ondje gdje Sunce pada u naručje ozrcaljena mora i podaruje mu svjetlost zalaska kroz svjetlucanje valovlja kako iza privida ljepote bdi izvor buduće nesreće i propasti. Slika ishoda ljeta pripada tim arhetipskim slikama kraja jednog svijeta koji je u ranoj lirici Arsena Dedića i njegovoj amblematskoj Kući pored mora dospio do sinteze prostora-i-vremena u njihovu divnome iščeznuću. No, u slučaju Camusova „Ljeta u Alžiru“ stvari stoje ipak malo drukčije, malo ipak drukčije. Ovako: „Poznato je da domovinu uvijek priznajemo u času kad je gubimo. (…) Sve ono što veliča život, istovremeno uvećava njegovu apsurdnost. U alžirskom ljetu spoznajem da je samo jedno tragičnije od patnje, a to je život sretna čovjeka.“ (str. 108) Reći da sreća ne postoji je apsurdno. Ali isto tako reći da je sreća smisao našeg postojanja na ovome svijetu nije dovoljno za razumijevanje ove tragike ljeta koje traje do vijeka i kao na kraju Camusova teksta donosi sa sobom miris rogača koji „prekriju mirisom ljubavi cijeli Alžir.“ (str. 109) Ljubav uvjetuje mogućnost sreće i stoga je svaka prava ljubav ona koja je u svojoj dubokoj otvorenosti tragična jer nužno zahtijeva otpor i ravnotežu ljubavnika s njihovom mjerom beznadne radosti ovoga svijeta.

September 24, 2024
Okultno djelo Vjekoslava Bastla Uranusa

Okultno djelo Vjekoslava Bastla Uranusa

Studija o astrološkom, okultnome djelu Vjekoslava Bastla Uranusa u Zagrebu, u prvom desetljeću prošlog stoljeća i u prvoj polovici 1930-ih, nastavak je razvijanja autorova simboličko-interpretativnog pristupa temama s bogatim ezoteričnim analogijama. Omer Rak objavio je niz radova iz interdisciplinarnog područja arheologije, filozofijski inspirirane analize ezoterije i okultizma, ponirući u svjetove daleke prošlosti koja nas sve više i više obvezuje na smjernost u istraživanju ishodišta moderne civilizacije. Valja spomenuti Danilski riton: struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika (Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Šibenik, 2008.) i prijevod na engleski The Rhyton from Danilo: Structure and Symbolism of a Middle Neolithic Cult-Vessel (Oxbow Books, Oxford, 2011.) te Mjesec iznad Velištaka (Zadarska smotra, LXVII, br. 1-3, Zadar, 2018.). U zbirci eseja Mistični simboli zavičaja (Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” Šibenik, 2019.), usporedo s neolitičkom simbolikom, tumači i razne ezoterijske simbole napose zagonetne alkemijske, koje su graditelji iz raznih razdoblja ostavljali na pročeljima šibenskih zgrada. Sve navedeno svjedoči o autorovoj iznimnoj, eruditskoj upućenosti u razumijevanje kako filozofijske, tako i znanstvene i književne sveze iskonskih mitologijskih počela i njihovih začudnih pojavljivanja u onome što nazivamo simboličkim mjestom posredovanja različitih povijesno-epohalnih svjetova. Knjiga o Aloisu Vjekoslavu Bastlu pripada nesumnjivo ovom nastojanju da se iz zaborava povijesnoga sjećanja otvori mogućnost drukčijeg shvaćanja ne samo europske moderne i modernizma u arhitekturi i urbanizmu, već ponajprije onog rubnog iskustva kakvo je bilo hrvatsko sa Zagrebom kao srednioeuropskim malim gradom s obzirom na okultni duh moderne. Tko je uopće – Alois Vjekoslav Bastl? Omer Rak na početku ove knjige sažeto ispisuje bilješku o njemu. Taj hrvatski arhitekt češkog podrijetla među prvima je u domaću arhitekturu na prijelomu 19. i 20 stoljeća uveo protomoderne secesijske elemente, ali i – okultne. Ostavljao ih je kao svoj hermetički potpis na pročeljima zagrebačkih zgrada koje je većinom projektirao tijekom rada u uglednom zagrebačkom arhitektonskome atelieru Hönigsberg & Deutsch, a dijelom i kao samostalni arhitekt. Svoje je arhitektonsko iskustvo iskušao na stilovima od secesije i neoklasicizma do internacionalnoga stila. U više je svojih projekata surađivao s Rudolfom Valdecom, kiparom izražajnih alegorijskih tema. Još od studentskih dana bio je privučen snagom okultna učenju izložena ponajviše u doktrinama teozofa. Ezoteričnom astrologijom, nastalom na temeljima toga učenja, nastavio se baviti do konca života. Bio je najpoznatiji astrolog u nas između dva svjetska rata. Kada sve to imamo u vidu, postaje razvidno kako hermeneutička i semiotička analiza sprege materijalnoga i duhovnoga, arhitektonskoga i okultnoga nije tek otklon od radikalne novosti i jednoznačnosti moderne kao tehničkoga duha napretka. Uostalom, najznamenitiji slovenski arhitekt 20. stoljeća kakav je bio Jože Plečnik, istinski prethodnik postmodernizma kao eklektičkoga stila u gradnji i oblikovanju prostora, svoju je poetiku stapanja majstorstva prošlosti sa suvremenošću legitimirao upravo razotkrićem različitih simboličko-okultnih nauka unutar modernosti. Utoliko je u analitičkome smislu rijetko uspjeli poduhvat Omera Raka da protumači kako se ono onkraj racionalnosti novoga doba, ono ezoterično i okultno, ne samo uklapa u sinkretički duh moderne. Mnogo je važnije u tom sklopu kako se na tragovima okultizma i teozofije Rudolfa Steinera, arhitektonsko oblikovanje Zagreba u djelu Aloisa Vjekoslava Bastla alias Uranusa pronosi i prenosi iz traga funkcionalne ornamentalnosti u svojevrsni tajanstveni rukopis uistinu još uvijek ne-otkrivenoga grada u njegovoj tjeskobnoj ljepoti i tihoj svečanoj agoniji. Autor najavljuje svoj istraživački pothvat na sljedeći način. Tekst o njemu koji slijedi dokumentiran je s dosad neobjavljenim izvornim materijalima i crpi iz dvaju razdoblja njegova života: pisanja u časopisu Novo sunce (1907. – 1914.) i astrološkom djelovanju u prvoj polovini 1930-ih prošlog stoljeća. Zaključci izvedeni iz pozornog zagledavanja i zadubljivanja nad dokumentima iz Uranusove publicističke ostavštine, omogućili su mi upuštanje u zahtjevnu interpretaciju njegova djela, u osnovi astrološkog ali sa prostranim okultnim obujmom. Artikulirao ga je idejama pridošlim iz onodobog astrološkog trenda – ezoterične astrologije, popularno nazvane “moderna astrologija”. Nema nikakve sumnje da je taj poznati zagrebački arhitekt privatno bio merkurijalna sutonska pojava, istraživač oku nevidljiva svijeta, prava okultna persona modernog doba. (str. VIII) Knjiga Omera Raka Okultni duh moderne – Arhitekt Alois Vjekoslav Bastl alias astrolog Uranus i njegovo doba u cjelini zagovara pristup koji lebdeći prolazi između tvrdokorno postavljenih svjetova – racionalnosti i intuicije ─ pokazujući strastveno i mudro kako je jedan gotovo zaboravljeni zagrebački arhitekt okultnoga duha moderne oblikovao i tumačio svijet novih tendencija u znanostima, arhitekturi i vizualnim umjetnostima, posve na tragu simbolizma drevnih iskustava povijesnoga nasljeđa od neoplatonizma do Steinerova okultizma i teozofije. Pritom Omer Rak ne zapada u nekritički zanos s otkrićem onog što je za suvremenu znanost posve neprimjereno i što se često svrstava u područje paraznanstvenih ideja i ostvarenja. Ovo je knjiga sinkretičkoga nadahnuća koja više otvara uvid u začudnu modernost Zagreba u epohi moderne negoli što bi zagovarala povratak iskustvu ezoterije i okultizma. Baš stoga je njezina vrijednost u sustavnom i spisateljski produhovljenom pristupu tragovima zvijezda u obrisima gradskih ornamenata s potpisom Uranusa, onog koji se htio stopiti s Kristom, postati mu nalik, baš poput kasnoga Kierkegaarda i njegove obuzetosti estetsko-etičko-religioznim iskustvom moderne egzistencije čovjeka.

September 23, 2024
Praslika, preslike i postslike

Praslika, preslike i postslike

Pitanje slike u Platona odnosi se na nauk o praslikama (idea). Njegova prispodoba o špilji, koju je iznio u dijalogu Politeia, ima značaj praslike svih mogućih praslika. Ljudi, naime, sjede u špilji prikovani, okrenuti leđima prema ulazu svjetla. Vani ispred ulaza u špilju pronose se predmeti. Oni na stražnju stranu špilje bacaju sjenovite slike (eidola), na koje ljudi unutar špilje gledaju i na čiju su sjenu navikli. Dođe li do obrata, okrene li netko pogled izravno prema svjetlini svjetla, on ostaje zaslijepljen i ne može prepoznati ništa. Stvari na svjetlu su praslika (idea), njihova sjena samo je preslika (eikón). Istina preslika, njihov izvor, jest praslika, koja se neposredno ne nalazi u opaženom svijetu odnosno sjenovitim slikama na zidu špilje, već se u njemu samo nesavršeno odražava. Ideje su stoga odvojene od izvanjskih stvari. Način sudjelovanja preslika u praslici u mnogim je varijantama ostao tema europske filozofije, koja se prema Whiteheadovim riječima sastoji samo od fusnota uz Platona. Eto, imamo povijest zapadnjačke ontologije kao dualizam onog istinskoga i onog lažnoga, ali ne u smislu nikakve etičke velike priče o dobru i zlu. Platon je svoj filozofijski nauk „oslikovio“. Dao je najmisaoniju sliku za ono što i danas predstavlja problem u spoznajno-teorijskoj ili epistemologijskoj raspravi o realitetu i onome što je onkraj svekolike vjere u stvarnost. Da bismo mogli predočiti odnos između tzv. praslika ili ideja koje ulaze u naše mišljenje kao „špilju“ koja je ujedno ono izvanjsko i ono unutrašnje za ljudsku egzistenciju uopće, potrebno je „vidjeti“ kako ovo mišljenje koje izvorno dolazi kao praslika kroz preslike stvarnosti ima mogućnost dospjeti do svojeg izvorišta, do biti praslike kroz svoju prikovanost uz sjenovite zidove stvarnosti. Nismo, dakle, bogovi niti Bog u slici Sunca i zato ne možemo izravno gledati u njegovu apsolutnu svjetlost. Ono što nam preostaje su eidoloni, odnosno preslike ili sjene biti stvari. Samo posredno, medijalno možemo misliti ono što je apsolutno izvorište smisla bitka. Dolazimo iz njegove otvorenosti i odlazimo u njegovu zatvorenost (život i smrt singularnoga bitka). Kakav je otuda odnosa između ideja i pojava u stvarnosti? Što prethodi čemu ꟷ jezik slici ili slika jeziku? Sa stajališta logičko-povijesnoga osmišljavanja svijeta jasno je da je slika kao praslika istovjetna pojmu ideje. Ali, ta slika nije ništa vidljivo za čovjeka, već se pojavljuje kao uvjet mogućnosti viđenja, koje označava izvornu mogućnost mišljenja. Da bismo mogli misliti potreban nam je jezik, koji se pojavljuje kao nijemo i govorno očitovanje praslike kroz posredovanje misli. Stvari koje vidimo kao predmete našeg opažaja su, dakle, preslike ove izvorne ideje ili praslike, ali budući da se ideja ne pojavljuje nikako drukčije negoli u preslici svoje apsolutnosti, poput boginje Atene u različitim ljudskim likovima koje štite mudroga Odiseja na njegovu putu povratka u Itaku, onda je mišljenje nužno ono koje jezik uspostavlja temeljnim posrednikom između praslike i preslika. Nema više praslika, već samo preslike. Jasno je i zašto? Bitak je Jedno, a bića su mnoštvo. Grčki politeizam ima vrhovnoga boga Zeusa koji upravlja Olimpom i ljudskim svijetom. No, ono najzanimljivije u ovoj mitskoj prispodobi i njezinim konzekvencijama za povijest zapadnjačke metafizike jest da je slika kao praslika istovjetna s pojmom-slikom Sunca. Grci su nasljedovali egipatsku religiju koja je vrhovnoga boga Sunca imala za najvišega i najmoćnijeg boga Amon-Ra. Praslika je otuda transcendentalni izvor, da to kažemo kantovski, svakog mogućeg opaženoga svijeta predmeta kao preslika stvarnosti, a to ne možemo dohvatiti nikad izravno, već samo posredno. Slika mišljenja koja ovome odgovara jest jezik kao konceptualni alat spoznaje, Ono što vrijedi za udes preslika u horizontu svijeta kao špilje, vrijedj i za jezik. Njegovo je kraljevstvo u nemoći iskazivanja apsolutne istine i zato se služi slikama. Logos nije slika, ali slika može postati metalogosom bitka kao pokazivanja onoga što jest u modusima istine i neistine. Heidegger je jedini u filozofiji 20. stoljeća ovu prispodobu o Platonovoj špilji promislio u svim konzekvencijama ne samo za suvremeno mišljenje, već i za nadolazeću budućnost i izglede filozofije u svijetu realizirane metafizike. U spisu Platonov nauk o istini (Platons Lehre von der Wahrheit) iz 1931/1932 i 1940. godine bavio se analizom pojma ideje u izvornome smislu u Grka i u novovjekovnoj metafizici da bi pokazao kako je udes zapadnjačke povijesti mišljenja zapravo čudovišnost „zaborava bitka“ (Vergessenheit des Seins). Ukratko, istina nije više neskrivenost bitka samoga, već spoznaja bića u smislu njegove predmetnosti predmeta. Ono što izostaje i postaje zaborav jest bitak sam, ili drukčije rečeno, izvorni smisao istine kao neposrednosti samorazotkrivanja. Umjesto ove praslike ili ideje same koja sjedinjuje bitak, božanstvo, svijet i čovjeka, suočavamo se s redukcijom povijesti na vladavinu preslika kroz znanstveno-tehničku konstrukciju prirode i svekolikih drugih bića. Nie ovdje uopće odlučujuće je li Heideggerovo tumačenje Platonova mita o špilji ono koje bismo trebali prihvatiti kao najmjerodavnije od svih drugih, Stvar je u tome što Heidegger mitsku prispodobu uzima kao filozofijsku matricu ili okvir za razumijevanje udesa metafizike kako je to postavio sam Platon u svojoj Politei. Problem je otuda po mojem shvaćanju biti metafizike, kako sam to izveo u knjigama Slika bez svijeta: Ikonoklazam i suvremena umjetnost te u Tehnosferi I-V, u dvoznačnome ili dvostrukome „zaboravu bitka“. Nije zaborav samo u tome što vladavina bića u novovjekovnoj metafizici uspostavlja primat znanstveno-tehničkoga jezika koji izvorni jezik kao kazivanje bitka svodi na mitsku priču u smislu pozitivizma modernih mitologija i znanosti o mitu, već ponajprije u tome što zaborav bitka pretpostavlja i zaborav izvornoga smisla slike. Ta slika nije ni praslika niti preslika, ni ideja niti simulakrum, već otvorenost mogućnosti da se dospije do prvoga početka i posljednjeg kraja (uzroka i svrhe) svekolikoga viđenja koje izvorno označava mišljenje. Uostalom, starocrkveno-slavenski sinonim za mišljenje jest mijećenje, mijetiti nešto, što dolazi od zamjećivanja i zamjedbe bitka i bića uopće, ali ne u smislu novovjekovne djelatnosti percepcije, što već uvijek pretpostavlja djelatnost subjekta percepcije polazeći od kartezijanskoga razlikovanja dviju supstancija ꟷ res cogitans i res extensa. Izvorna slika nije ništa idejno apriorno u smislu platonske vladavine Ideje koja nužno ima svoju sliku u slici Sunca, a špilja kao matrica našeg mišljenja označava prostor unutarnjega zamjećivanja onog što je izvan špilje i omogućuje presliku praslike u procesu mišljenja kao kazivanja jezika (logosa). I jezik i slika su samo dva modusa Istoga u tradiciji metafizike, a samorazumljivo je zašto jezik kao govor (logos) ima primat na slikom. Zato što samo jezik može kazivati o bitku samome, dok je slika uvijek samo slika nečega, nekog bića, primjerice Sfinge i Edipa. Ako „zaborav bitka“ zaboravlja da je izvorni smisao istine u neskrivenosti, onda je čitava povijest metafizike ona koja se zbiva unutar Platonove špilje i njezinih preslika na zidovima. Imao je pravo Nietzsche da je metafizika u znaku vladavine platonizma čak i kad je riječ o njezinome preokretu ili obratu. Ali, je li taj preokret ili obrat koji je na tragu Nietzschea izveo Heidegger doveo do dokidanja smisla ili udesa povijesti Zapada kroz sliku Platonove špilje? Drugim riječima, je li mitska slika iz Platonove Politeie prestala biti mjerodavnom za suvremeno mišljenje realizacije metafizike u kibernetici? Mislim da „jest“, ali tek onda kad više nije riječ o realizaciji metafizike u tehničkome postavu kojim smisao bitka postaje neoperabilno, već o realizaciji metafizike u pojmu tehnosfere koja označava trijadu računanja, planiranja i konstrukcije. U autopoietičkome djelovanju tehnosfere dolazi do neutraliziranja i suspendiranja svakog dualizma bitka i pojave, ideje i stvarnosti, sunca i špilje u kojoj obitavaju prikovani ljudi. Umjesto špilje, sve se razmješta u otvorenu mrežu događaja. Za to više nije odlučujuća tzv. ontologijska razlika bitka i bića, već se ono što se u tradiciji ontologije naziva bivanjem ili postajanjem (Werden, devenir) neprestano preobražava iz jednog u drugo stanje. Posthumani „ljudi“ kao mreža atraktora i subjektila homo kybernetesa ne nastanjuje ni špilje niti se izvor mišljenja kao zamjećivanja više nalazi u postojanosti i vječnosti jednog Sunca kao nepromjenljivoga bitka i Boga iz kojeg dolazimo i kamo odlazimo. Ono što nadilazi ovu povijesno-epohalno-metafizičku „veliku priču“ Platonova mita o špilji jest vladavina „Velikoga Trećega“ ili tehnosfere koja dualizam praslike i preslika neutralizira i suspendira s pomoću pojma „postslika“ kao uvjeta mogućnosti kvantificirajuće vizualizacije ne više bitka, već događaja. Mi ne opažamo više stvari s pomoću jezika mišljenja. Mi vizualiziramo objekte mišljenja kao postslike koje nisu ni oponašanje bitka niti odslik stvarnosti (mimesis), a niti su predstava mišljenja u smislu reprezentacije svijeta kao carstva objekata. Objekti su konstrukcija vizualno-misaone operacije postajanja virtualne aktualizacije, kako je to izveo Gilles Deleuze u djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine. Mitska slika špilje pripada imaginarnome muzeju povijesti metafizike i zato valja ispraviti Whiteheada i njegov iskaz kako je čitava povijest filozofije samo povijest fusnota uz Platona. Da, ali s nastankom tehnosfere koja nadilazi razlikovanje stvaranja i proizvođenja (poiesis), i špilja i sunce nisu više bitni za „našu“ budućnost. Bitno je samo izravno gledanje u mnoštvo postslika koje ne zrcale nepouzdanu stvarnost. Postslike je vizualiziraju i stvaraju iz vlastita programa, a ono što sada vidimo istovjetno je pogledu boga Dioniza koji gleda vlastito slijepo oko.

September 22, 2024
Groucho i Marx

Groucho i Marx

Tri najgenijalnije scene iz filmskih komedija 20. stoljeća pripadaju samo i isključivo filmovima braće Marx i njihovom „frontmanu“, najlucidnijem, najperfidnijem i najmisaonijem samorefleksivnome liku s kojim anarhoidnost i spektakl dosežu kozmičku razinu. Groucho Marx je jedini tzv. komičar iz imaginarnoga muzeja klasičnoga Hollywooda kojeg danas mogu gledati i ljenjivci i hiperaktivisti generacije Z a da ne prasnu u smijeh zato što su im likovi iz ovih filmova naprosto „fake“ i „random“. U mixu scena kao skečeva ili fragmenata iz ovih burlesknih komedija Groucho je antiheroj interneta u 21. stoljeću iz jednostavnog razloga što je karikatura samoga sebe u vizualnome smislu i što je apsolutno nesvodiv u kritici svega postojećega kao totalne svjetsko-povijesne lakrdije. Time je možda i „nesvjesno“ blizak svojem najznamenitijem prezimenjaku Karlu još iz njegova razdoblja tzv. ranih radova. Što je, dakle, Groucho u svojim urnebesnim lakrdijama kao kritičkim prikazima američkoga (globalnog) društva kulturne industrije ili spektakla drugo negoli nastavak mladoga Marxa drugim sredstvima. Sjetimo se, Karl Marx 1842-1843. već izokreće Hegelovu spekulativnu dijalektiku pojma i uspostavlja osnove za materijalističku teoriju povijesti kad bezobzirno razara svezu religije i ideologije, novca i spasa, kapitalizma i mesijanstva, etičkoga licemjerstva i filistarskoga humanizma. U Bijedi filozofije, Njemačkoj ideologiji, Pariškim rukopisima iz 1844. sve što jest sklop vrijednosti u građanskome poretku privatnoga vlasništva, države i korporacija svedeno je na iluziju, farsu, organiziranu laž sustava, militarizam i ratove. Ali nisu u svemu tome mladome Marxu spoznajno-teorijsko-praktična meta „karakterne maske“ kapitalizma koji ga svojim životom i smrću opravdavaju, već i oni koji ga kritički navodno dovode u pitanje kao što su razni ideolozi socijal-demokracije, utopizma i kršćanskoga anarhizma od Proudhona do Bakunjina i dalje. Groucho Marx, dakako, ostaje zauvijek u pamćenju kao jedan od anarhoidnih nomada i „freakova“ koji želi u američkome kapitalizmu ponude i potražnje svega i svačega dobro zaraditi, biti velika faca, postati primjerice prvi Trump prije Trumpa kao predsjednik izmišljene para-države Freedonije u filmu Pačja juha (Duck Soap) iz 1933. godine, kad inače Adolf Hitler preko bare demokratskim izborima trijumfalno dolazi na vlast u Njemačkoj i uspostavlja totalitarni poredak nacizma. Usto, Groucho je prototip onog što se u slapstick-komedijama pojavljuje kao lik urbanoga cinika koji u svim mogućim okolnostima stvara komične situacije. Nije, dakle, to metafizički kantovski poredak smijeha kao negacije čistoga uma u kojem je i zlo samo suprotnost dobra. Nije to nikakva originalna „transcendentalna zajebancija“ koja ima svoj prvi uzrok i posljednju svrhu u težnji za popravkom svijeta i ponovnim uvođenjem nekog izvornoga smisla u kaotičnu entropiju života. Ono što Groucho emanira svojim univerzalnim likom satira i destruktora ideje da sve ima nekog Božjeg smisla, jest nesvodiva delezijanska scena lakrdije kao imanencije života u stalnome postajanju drugim i drukčijim. Smijemo se skečevima iz filmova braće Marx, Mi, zatočenici postklasične slike bez svijeta, zato što su doslovno „urnebesni“ u svojem dionizijskome rastemeljenju svih iluzija besmrtnosti, transcendencije i vječnosti u slavu modernoga kapitalizma. Groucho stvara događaje time što se upleće u njihove konstelacije svojim metamorfozama i jedino što je u njegovu cinizmu univerzalno jest ta neodoljiva i singularna retorika anti-logosa u životu kao filmskoj lakrdiji. Njegov Govor progovara kroz velike lažne brkove, velike naočale i veliku cigaru. Znate li što ostaje od zlatnoga doba komedije i zlatnoga doba moderne poezije? Groucho i Pessoa. Ali ostaju kao readymades ili baš tako kako smo maloprije rekli: brkovi, naočale, cigara i u slučaju Pessoe još i nalivpero. Što to znači drugo negoli da će nas uz sram kao Kafkinoga Jozefa K. nadživjeti i objekti našeg životnoga postvarenja. Prva legendarna scena koja je predskazanje budućnosti politike kao sveze individualnoga i kolektivnoga terora upravo je iz filma Pačja juha. Sjetimo se, na jednom diplomatskom partyju u hotelu Groucho odjednom izlazi na balkon, jer mu je sva ta politička gnjavaža i prenemaganje dosadno, te počne pucati iz revolvera na ulicu. Evo vam Donalda Trumpa prije no što je postao predsjednik Amerike, kako „twita“ jednu od svojih apsurdnih i polukriminalnih sentencija za probuđeni „narod“ u svojem mahnitome populizmu bez granica: I could stand in the middle of the Fifth Avenue and shoot somebody. And I wouldn’t lose any voters. OK. It’s like incredible. Druga legendarna scena iz filmova braće Marx (Chico, Harpo, Groucho, Zeppo i Gummo) zacijelo jest ona o narcizmu, identitetu i strahu od Drugoga kao sebe samoga. Pogađate, naravno, o čemu je riječ. U istom filmu Pačja juha Groucho izvodi skeč u kojem u onoj smiješnoj spavaćoj kapici i spavaćici stoji pred zrcalom i promatra „sebe“ kao Drugoga i Istoga i više ne zna je li posrijedi vizualna paranoja ili halucinacija, pa se hvata za nos, uši, gimnasticira, oponaša samoga sebe da bi vidio svoju pravu iskrivljenu stvarnost kao iz one famozne faze zrcala koju slavni psihoanalitičar Jacques Lacan uvodi u svojim Spisima kao matricu za shvaćanje pojma subjekta. Problem je u tome što i prvu scenu s revolverom na balkonu i ovu drugu sa subjektom kao zrcalom zapravo nitko više ne može dostojno imitirati. Razlog je u samoj biti medijske slike stvarnosti, Naime, genijalnost braće Marx i samoga Groucha počivala je u američkome modelu filmske komedije kao sprege burleske, lakrdije, showa, operete i baleta, slijevanja visoke elitne kulture u masovnu, jer nijemi Harpo je u svakome filmu onaj tko virtuozno svira harfu i na glasoviru prati operetnog pjevača i pjevačicu, donoseći duh mjuzikla u želju publike za ljepotom i ležernošću svijeta. To su, dakle, 1930te i 1940te godine kad je njihova komediografska moć nedodirljiva i kad uz Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Stanlija i Olija apsolutno vladaju matinejama i večernjim projekcijama dok je još svjetski duh silazio u kino-dvorane i smijao se naglas svijetu kao lakrdiji. Sada više nemamo ni svijet ni lakrdiju, već samo post-farse i sve je loša imitacija ne više američke zlatne komedije, već kritičkoga cinizma neponovljivo tautološko-himeričnih Monty Pythona. Televizija je bila grobar za skečeve braće Marx, a živo ogledalo beskonačnoga uspjeha medijske dekonstrukcije svijeta u izvedbi Johna Cleesa, Michaela Palina i sudrugova iz BBC-produkcije. Treća, zaključna legendarna scena jest iz filma Dan na utrkama (A Day at the Races) iz 1937. godine. U jednoj sceni ili skeču, svejedno, Groucho naširoko objašnjava nekom tipu ispred kladionice za konjske utrke sustav dioničarstva američkoga kapitalizma i zašto je nužno da se pošten čovjek može i mora obogatiti samo ako pravilno i odlučno ulaže u budućnost vlastite sreće. U salvi riječi koja zaslužuje posebnu raspravu poseže mu u džep, uzima novčanicu i sprema je u svoj džep. Kad posve uznevjereni tip konačno shvati što se zbiva, optužuje Groucha da ga je pokrao. I onda slijedi jedna od najluđih i filozofijski najprovokativnijih izreka uopće u vizualnoj kulturi suvremenosti koju je nadasve na lakanovski način tumačio Slavoj Žižek u svojim knjigama. Ona glasi: „Vjerujete li vi svojim očima ili mojim riječima?“ Eto, što smo dobili u ovome „svetome trojstvu“ lakrdije kao univerzalnoga načina kolektivne egzistencije Zapada i svijeta u doba vladavine medija i tehnosfere drugo negoli tri „univerzalije“ suvremenoga društva spektakla i kontrole uopće: (1) teror, (2) narcizam i (3) novu ideologiju jezika kao kognitivne slike. Groucha zato čitamo kao Knjigu hiper-ciničnih i mudrih izreka, kao anti-Tao-te-King za dobar san i nadahnuće u vlastitoj provali letargije u borbi s korporativnim kapitalizmom koji zarađuje veliki novac u proizvodnji svijeta kao post-lakrdije kakva god bila. Svatko od nas, posljednjih Mohikanaca graučizma na kvadrat, ima svoju top-listu njegovih „provala“ od kojih nam pucaju zidovi od smijeha i život postaje noć u operi kao pačja juha u konjskome perju. Evo moja dvije najomiljenije. Prva: „Ako Vam putem u tamnoj noći prođe ispred crna mačka, to je znak da negdje ide.“ Druga: „Ovo su, dakle, moji principi i spreman sam ih braniti do posljednje kapi Vaše krvi. Ako Vam se ne sviđaju, imam ja i druge.“ Onaj o crnoj mački je istovjetan mudrosti jezičnih igara (Sprachspiele ili language games) iz kasnoga Wittgensteina i njegovih Filozofijskih istraživanja. Onaj o „principima“ savršeno svjedoči o istini u doba tzv. post-ideološke situacije. Što zapravo Groucho govori kad u svim svojim diskurzivnim „provalama“ ispaljuje ovakve savršene iskaze ciničnoga duha medijski konstruiranoga svijeta sustava i svijeta života, da to kažemo iskazom kasnoga Husserla? Ništa drugo negoli da je jezik postao ogoljena stvarnost pragmatične uporabe znanja i da je svaka visoka škola iluzije osuđena na propast svojih ideala u kapitalizmu kao spektaklu interakcije privida i zbilje. Ljudi su ne samo „karakterne maske“ društvene proizvodnje života u kapitalizmu, kako je to pokazao njegov prezimenjak Karl u Kapitalu. Oni su postvareni objekti jednog mišljenja koje postaje lakrdija vlastite beznačajnosti onog trenutka kad se i sam život pretvara u spektakl i postaje ona sablast iza zrcala koja progoni Groucha i koju progoni Groucho u Pačjoj juhi. Nikad nećemo biti posve na čistu tko je zapravo onaj tko je kao Grouchov sablasni Drugi ušao u njegove snove i zrcalo začarao genijalnom komedijom vizualne retorike kao kritike ciničkoga uma. Ja imam odgovor i podijelit ću ga s Vama. Onaj tko se nalazi ne iza zrcala, već je kao i njegova bezobzirna kritika ideologije iz Njemačke ideologije uvjet mogućnosti camere obscure u samoj biti stadija zrcala ili modernoga subjekta, to je glavom i bradom ꟷ On. Ali, zar ne, ja ne želim biti član onog kluba ili partije koja bi mene željela za svojeg člana.

September 21, 2024
Hegel za disidente

Hegel za disidente

Constantin Noica (1909.-1987.), prijatelj Emila Ciorana i Mircee Eliadea, bio je rumunjski vodeći filozof, autor originalnih rasprava o ontologiji (naslanjajući se na Hegelovu trijadičku shemu), o logici i kulturnoj morfologiji (u maniri Oswalda Spenglera) kao i niza objavljenih eseja o rumunjskom “duhu” ili “duši”. Usto, bio je političko progonjen od komunističkoga poretka diktatora Causescua, što mu je kao i češkom filozofu Janu Patočki priskrbilo epitet disidenstva u istočnoj i jugoistočnoj Europi druge polovine 20. stoljeća. U PRIČAMA O ČOVJEKU Constantin Noica bavi se sustavno i deskriptivno-analitički s Hegelovom FENOMENOLOGIJOM DUHA. Način njegova pristupa pritom je uistinu karakterističan za stilsko-heurističko razdvajanje od glavnih smjerova suvremene filozofije 20. stoljeća. Čitanje ove knjige stoga ne zahtijeva akumulaciju znanja iz sekundarne literature o Hegelu i hegelovstvu, o svim onim zakučastim i teško shvatljivim pojmovima i kategorijama zapadnjačke metafizike koje su u njegovim djelima od rane do kasne faze dospjele do ideje aposlutne znanosti iskustva svijesti. Navest ćemo samo jedan citat iz knjige koji će zorno posvjedočiti kako Noica razumije Hegelov cjelokupni filozofijski projekt apsoluta u doba modernosti: „Od prvotne gordosti što raspolaže čistim razvojem apsolutnog duha, čak i što mu u zbilji udah­njuje život, čovjek se s prirodom i povijesti zatječe pred otuđenjima duha od kojih se duh polako, svaki put kao da kreće ispočetka, ponovno pretva­ra u čovjeka i ispisuje, s čovjekom i svime ostalim, još jednu stranicu ap­solutnog duha. Cilj cijelog tog razvoja? Taj da apsolutni duh iz povijesti, s jedne strane, i iz Fenomenologije iznova pronađene kao otvorena knjiga o čovjeku, s druge strane, osnuje svoje pamćenje i istinu. Tu je Hegel zastao s pričom o čovjeku, Hegel, koji mu ju je prvi ispri­čao. A mi koji ovo iznova pripovijedamo znamo da je on svojim završnim mislima opisivao ono što će sam poslije učiniti u Enciklopediji kao da se prisjećao budućnosti – kako se to govorilo za proroke. Možda se tako pri­sjećao i naše budućnosti, s obzirom na to da mi, ljudi nakon njega, ne pi­šemo nikakve druge Od knjige osim onih koje je on propisao: Knjigu logike, Knjigu prirode i Knjigu povijesti. “ (str. 272) Noicina knjiga PRIČE O ČOVJEKU uistinu predstavlja mogućnost uvida u njegova tumačenja kraja metafizike u Hegelovoj FENOMENOLOGIJI DUHA. Ono što pogađa „suvremenost“ daleko je složenije i otuda čudovišnije jer je riječ o obezvređivanju vrijednosti i estetskome opravdanju života u situaciji vladavine tehnoznanstvenog sustava vrednovanja samoga života. Stoga valja čitati njegove komentare i tumačenja Hegela kao pokušaj da se ne samo razumije doseg čitave povijesti metafizike i osobito njemačkoga klasičnog idealizma, nego prije svega ono što preostaje od filozofije kao istraživanja smisla bitka i smisla čovjeka u situaciji njegove posvemašnje raskorijenjenosti i svedivosti na funkcionalnost opstanka u ustrojenom svijetu današnjice. Stil ove knjige je na visokoj razini, što je značajka Noicina pisanja koje se može usporediti sa Cioranovim načinom kazivanja, uz neizbježnu razliku koja se pokazuje u tome što je Noica akademski filozof s preglednim načinom izlaganja sadržaja i tematskih razina Hegelove ontologije. Znanstveni doprinos knjige Constantina Noice PRIČE O ČOVJEKU ponajprije se ogleda u njegovoj neobično izvedenoj interpretaciji Hegelove amblematske knjige FENOMENOLOGIJA DUHA, ali i u cjelini njegova filozofiranja uopće. Čitajući Noicu ulazimo u mrežu Hegelovih pojmova s kojim je moderno mišljenje uspostavljeno kao logika i ontologija napretka i razvitka u svijesti o slobodi. Usporedi li se ova knjiga s nekim kanonskim teorijskim pristupima Hegelu poput onih u djelima njemačkoga filozofa Dietera Henricha ili francusko-ruskoga mislioca Alexandrea Kojévea, možemo bezuvjetno istaknuti da je posrijedi formalna sličnost u pristupu i bitna razlika. Iako je kao u Kojévea u središtu upravo čovjek u njegovoj individualnoj egzistenciji unutar strukture subjektivnog, objektivnog i apsolutnoga duha, ovdje se govori o njegovoj povezanosti s pokušajem izgradnje smislenoga svijeta kao jedinstva supstancije i subjekta. Drugim riječima, Noica analizira kako se nesretna svijest, nastanak samosvijesti u grčevitoj borbi gospodara i sluge tijekom povijesti i naposljetku dolazak do sinteze znanja i mudrosti pojavljuje kao ozbiljenje filozofije u svijetu znanstveno organizirane zbilje na svim razinama. Nesumnjivo, Noica izvan kanona ontologije i epistemologije modernih orijentacija poput fenomenologije i hermeneutike smjera Hegelovu mišljenju kao onom vrhuncu zapadnjačke metafizike bez kojeg nije moguće misliti aktualnost i nadolazeću budućnost. I na kraju samo još ovo. U pismu Noici 7. siječnja 1958. godine iz Pariza, njegov najbliži prijatelj Emil Cioran, koji je sve pokušao da se ova knjiga objavi u francuskome prijevodu, kaže kako mi “nikad ne poznajemo sudbinu neke knjige.” Nije ovdje važno što Cioran kaže da bi PRIČE O ČOVJEKU sigurno francuski akademski filozofi, s kojima Cioran nije uspostavio nikakve odnose, sasjekli u korijenu. Ali koga briga za to. Knjige žive svoj autonomni život, pa je tako i ova Noicina kao komentari Hegela za disidente dospjela i do nas dugo godina nakon što je napisana na rumunjskome. Mogu samo reći na kraju i ovo, a nemam baš kao ni Cioran neko posebno mišljenje o akademskim tzv. misliocima, uz rijetke iznimke. No, katkad i njihovu natmurenu ozbiljnost i heuristiku valja uzeti zdravo za gotovo i reći. Noica je stilist u filozofiji, ali prava tumačenja Hegela ipak ću uvijek potražiti u knjigama drugih velikih mislioca. I to je to.

September 20, 2024
Sloboda kao moć?

Sloboda kao moć?

Sveučilište u Zadru Odsjek za sociologiju „Dani sociologije“. Lipanj 2013. Razgovor s filozofom, sociologom, politologom, teoretičarem kulture, medija i suvremene umjetnosti prof.dr. Žarkom Paićem, autorom knjiga Politika identiteta, Moć nepokornosti, Zaokret, Slika bez svijeta, Vizualne komunikacije, Posthumano stanje, glavnim urednikom časopisa Tvrđa i zamjenikom glavnog urednika časopisa Europski glasnik. Za početak, možete li nam nešto reći o samom pojmu identiteta sa filozofskog stajališta, kako se razvijao i u kakvom je odnosu sa sociološkim teorijama? Identitet je temelj novovjekovne filozofije subjektivnosti. Najznačajniji filozof 20. stoljeća Martin Heidegger u raspravi Identitet i razlika pokazuje da pitanje čitave zapadnjačke metafizike proizlazi iz stava identiteta: da, naime, bitak jest u prisutnosti kao jedinstvo u prostorno-vremenskome određenju i da sve promjene njegova stanja u bićima potvrđuju istost u razlikama. Od novoga vijeka s Kantom pojam identiteta se određuje iz transcendentalnih uvjeta spoznaje. Iskustvo ljudske osobe nije, dakle, ono što pripada empirijskome području važenja, nego se iskustvo jednokratne ljudske egzistencije u svijetu utemeljuje iz konstrukcije subjekta. To je početak epohe kada prirodne znanosti i moderna tehnologija osvajaju prirodu kao objekt znanstvenih istraživanja. Čovjek se, kako kaže Foucault u djelu Riječi i stvari, u doba moderne episteme ne shvaća više polazeći od izvanjske okoline. Radi se o antropologijskome obratu. Identitet sada nastaje iz same slobode konstrukcije njegova svijeta. Kada čovjek postaje subjektom, a svijet objektom njegove reprezentacije, nastaje doba suverenosti nacija-država u europskome društvenome prostoru. Identitet se izjednačava s utemeljenjem moći subjekta da suvereno vlada okolnim svijetom upravo stoga što ga ne određuje više ništa izvan vlastite logike, etike i estetike. Identitet od Kanta do Hegela jest transcendentalno-dijalektičko samoodređenje uma kao temelja uređenja društva, kulture, politike. S Nietzscheom otpočinje razgradnja ove arhitektonike. Umjesto temelja, na djelu je rastemeljenje. Pitanje identiteta postaje temeljno pitanje suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti nakon kraja metafizike, a to znači u trenutku nastanka kibernetike i informacijskih znanosti te semiotike. Kada više nema iluzije da je iza identiteta subjekta čudovišna moć raspolaganja Drugime, ulazimo u neizvjesno područje preklapajućih identiteta, logike mnoštva i mišljenja razlike. Derrida i Deleuze su najznačajniji filozofi razgradnje stabilnoga identiteta zapadnjačke metafizike. Sociologijske teorije identiteta autonomne su „velike i male priče“ o identitetu u doba globalizacije, primjerice Castellsova na tragu Webera. No, bez filozofijske analize ne može se otpočeti rasprava o tome imamo li uopće još mogućnost misliti identitet i razliku u binarnim oprekama. Nije li već dokaz tome što su sve kategorije i pojmovi sociologije danas hibridnoga karaktera – od Latoura do Kittlera s obzirom na tehnoznanstvene dosege i na način kojim se komunikacija postavlja u središte društvenih formacija? Nelagoda je u tome što je riječ identitet u proturječju s brzinom promjena u društvenim strukturama suvremenoga života. Nije slučajno da su promjene i postajanje Drugime ključ za razumijevanje suvremenoga čovjeka. Najznačajniji pjesnik 20. stoljeća, portugalski pisac Fernando Pessoa, to je pitanje riješio kroz svoje brojne heteronime. Utjelovljenjem u Drugome umjetnost permanentne promjene doveo je do vrhunca stvaralačke shizofrenije svjetova. Identitet je nastanak razlike i Drugoga iz odnosa između slobode i moći danas. Imati identitet znači imati slobodu kao moć vođenja vlastitoga života. Sloboda je bez temelja u nečemu izvanjskome samome čudovišnome događaju s kojom tek može nastupiti Drugi kao nesvodljivost razlike. Ako nema slobode i moći njezina potvrđivanja, identitet je prazna riječ bez smisla. To je iluzija nalik ropskoj svijesti da se može sanjati i u okovima. Stoga danas tolika potraga za novim identitetima i tolika tiranija stilova života kao nadomjeska za istinsku slobodu egzistencije. S obzirom da je nemoguće shvatiti suvremene identitete izvan koncepta postmoderne, možete li objasniti što znači taj koncept, odnosno da li on, gledajući u kontekstu nedostatka suglasnosti oko njegove definicije, može vjerno opisati naše trenutačno stanje? Ponajprije, potrebno je učiniti ono što fenomenologija od Husserla naziva eidetskom redukcijom, a ovdje ćemo taj složeni pojam prevesti kao metodičku napomenu. Pojam „postmoderne“ je vjerojatno najsporniji filozofijski i sociologijski pojam u drugoj polovini 20. stoljeća. Ni jedan bitan mislilac koji pripada u postmodernu, osim Lyotarda, ali i on je jasno pokazao sve granice i neuporabljivost pojma, ne pristaje da ga se svrstava u „postmoderniste“. Derrida je u Sablastima Marxa jasno istaknuo da su to više publicističke i medijske floskule, a manje stvar samoga mišljenja koje pogađa bit stvari. Problem je u tome što je koncept modernosti i projekt moderne zapravo onaj koji se uspostavio nedodirljivim i utemeljujućim za sve naše pojmove, paradigme, modele i alate spoznaje „modernoga“ svijeta. Moderna je paradigma ona koja postavlja društvo kao subjektivnost. Identitet je tog sklopa u industriji kao primjeni prirodnih znanosti u proizvodnji života. Kada u igru ulaze tehnoznanosti 60-ih godina 20. stoljeća, ulazimo u informacijsko ili postindustrijsko doba s temeljnim pojmovima mreža, aktera, tokova kapitala i usluga, medija i komunikacije. Bez pojmovnoga okvira moderne ne možemo uopće govoriti o razvitku znanosti i tehnologije, pa tako ni sociologije kao pozitivne znanosti o modernome društvu. Racionalizacija i tehnokratski način upravljanja društvom čine jedinstvo moderne konstrukcije svijeta. Kapitalizam je aksiomatski stroj napretka, kako to izvode Deleuze i Guattari u spisu Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija. Kada se tom stroju pridodaju još i druge oznake njegove „biti“, dobivamo suvremeno stanje u kojem ono što još nazivamo kulturom zaposjeda prazno središte života. Rituali, odnos svetoga i profanoga, umjetnost, doživljaji, društvene prakse poprimaju oznake babilonske ludnice životnih stilova. U svojoj posljednjoj knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011.) nastojim pokazati da je postmoderna bila uvod u radikalnu razgradnju svih opstojećih iluzija identiteta od kojih se u krhotine raspada postavka kako je napredak u tehničkome svijetu nužno i razvitak društvene svijesti o promjeni tradicionalnih obrazaca života. Čudovišni je paradoks u tome što se od postmodernoga do posthumanoga stanja radi o asimetriji, entropiji, emergenciji, a ne o logici nužnosti i prevladavanju nižega u višem obliku društvenoga razvitka. Postmoderna je fluidno polje jaza svjetova. Ona je poput pukotine u jezgri racionalnoga sustava i poretka značenja koji se pokazao prijetnjom i rizikom daljnje budućnosti. Stoga ono što pripada posthumanome stanju ima tročlanu strukturu: (1) Znanosti nadilaze tradicionalno razdvojena područja prirode i čovjeka u težnji za pozitivnim ozakonjenjem diskursa racionalnosti kao jedino obvezujućeg za maksimiranje profita društva na svjetskom tržištu. Na taj način instrumentalna funkcija znanja zamjenjuje moć ideologije, a teleologijska je u tome što znanosti ne služe čovjeku, nego je čovjek produžetak znanstvenih istraživanja kao što je u radikalnoj mediologiji Viléma Flussera čovjek produžetak medija drugim sredstvima. U znanstvenoj konstelaciji suvremenih informacijskih društava čovjek se svodi na predmet istraživanja u svrhu poboljšanja njegove tjelesne strukture za obavljanje složenih operacija rada za koje su nužno potrebne sve veće umne i tjelesne sposobnosti. (2) Tehnologija spaja područja znanosti i kulture, prirode i čovjeka, ono što je navlastito neljudsko i ono što je navlastito ljudsko, informaciju i komunikaciju. Sve su tehnologije u doba postindustrijskoga ili informacijskoga društva nužno informacijsko-komunikacijske, a umjesto njihove instrumentalne funkcije u središte dolazi njihova estetska funkcija koja u potpunosti nadilazi bilo kakvu estetsku funkciju čovjeka u njegovu tjelesnome pojavnome bitku. U suvremenim se informacijsko-komunikacijskim tehnologijama digitalnoga doba nalazi skrivena zagonetka onog čudovišnoga ili onog što je filozofija umjetnosti i estetika od Kanta do Lyotarda nazivala uzvišenošću. Umjetna inteligencija i umjetni život zahvaljujući vezi biotehnologije i računalnoga stroja pojavljuju se kao tvorba života iz čudovišne moći imaterijalnoga. Prostor-vrijeme njihove protežnosti i njihova događanja jest virtualni prostor i vrijeme neposredne trenutačnosti. To je stanje zaborava prošlosti i stanje bez svijesti o budućnosti kao mogućem događaju apsolutnoga prekida s poretkom vječne aktualizacije novoga. (3) Kultura je vizualizirani tekst koji se prevodi i prenosi korisnicima na temelju (a) heteromorfije jezičnih igara i (b) paralogije društvenih odnosa. U njima umjesto univerzalnosti odnosa vlada konsenzualni privremeni ugovor između subjekata/aktera neke društvene situacije i kulturnoga konteksta. Više i mnoštvo nadomještaju ono Jedno. Zato uvijek govorimo o znanosti i kulturi u množini. Umnožavanje diskursa o svijetu pripada postmodernome stanju kao njegovu ontologijskome statusu. Kultura je istodobno svijet života i ideologijska legitimacija svijeta kao performativnoga događaja univerzalne moći kapitala i kapitalizma bez alternative. U takvom kontekstu kultura ima „moć“ nesvodljivoga ostatka onog što je čovjeku najnavlastitije zahvaljujući umjetnosti i njezinom neinstrumentalnome karakteru neprikazivosti djela. Kada se ovo „sveto trojstvo“ posthumanoga stanja prevede u jezik društvene prakse, tada se nalazimo u labirintu kognitivnoga kapitalizma. Svi znakovi života proizlaze na taj način iz sukoba između dviju vrsta identiteta – onoga koji pripada radikalnoj slobodi osobe i onoga koji teži obnovi vrijednosti tradicionalne zajednice. Sukob između aktera politike identiteta zadobiva razmjere „kulturalnoga rata“ (culture wars). No, radi se o novome načinu ideologijskoga sukoba. A on u bitnome ne mijenja poredak posthumanoga stanja nadzornih društava danas. Štoviše, poredak se poput mreže sam obnavlja u stalnim sukobima između identiteta poput virtualnih tijela u paradigmatskome filmu digitalnoga doba – Matrix. Što je tzv. politika identiteta u današnjem obliku, kada se počela razvijati i na kojim temeljima i koji su njezini ciljevi? Pojam je ujedno složen i sporan. Politika identiteta uključuje manjinska prava u kulturalno pluralnim društvima Zapada, ali pod time se podrazumijevaju kolektivna i individualna prava. Možda je ovdje primjereno govoriti o razlici između politika otpora ili mikropolitika u fukoovoskom značenju te riječi te različitih obnova radikalnih konzervativnih ideja discipliniranja suvremenoga društva. Početak je, dakako, 1968. godina u Europi i SAD-u: studentske pobune, nastanak kontrakulture, postkolonijalni pokreti za nacionalnim i rasnim identitetom potlačenih. U sociologijskim teorijama globalizacije politikom identiteta smatra se fluidno polje borbe za vlastito priznanje nesvodljive Drugosti (žene, rasne i nacionalne manjine, LGBT populacija). Čini mi se da je Calhounova tipologija identiteta, koju je prihvatio Castells u svojim analizama i dao joj uvjerljivost u suvremenoj uporabi, ovdje primjenjiva. Ukratko, politika identiteta je kontingencija i otpor, negacija i afirmacija razlike unutar postojećega poretka u kojem nacije-države na kraju modernoga poretka suverenosti određuju granice pripadnosti zajednici. Temelji su politike identiteta kao i u slučaju postmoderne bestemeljni, odnosno riječ je o stvaranju novoga načina pripadnosti. Umjesto rođenja i organske zajednice podrijetla, sada je jedino važno kako pomiriti „sudbinu“ sa slobodom egzistencije. Živjeti kao nomad ili globalni „čovjek bez svojstava“ znači biti-između granica nacije i rase, organske zajednice i tradicionalnoga poretka vrijednosti. Politika identiteta je od izvorne subverzije moderne isključivosti postala pukom kulturalizacijom razlika. Ili, drukčije rečeno, kada se isti pojam primjenjuje na fundamentalista i na buntovnika, na postfašista i postkomunista, na mrzitelje modernosti i na radikalne zagovornike slobode bez granica, tada je pojam iscrpio svoje značenje. Ciljevi su bili izvorno u demokratizaciji modernoga društva, pomicanju granica tolerancije spram Drugih, uspostavi drukčijih kriterija vrijednosti, autonomiji slobode pojedinca. Nije sve to nestalo, ali je retribalizacijom globalnoga poretka i neoliberalnom ideologijom konzumerizma svedeno na spektakl životnih stilova. Što je po Vašem mišljenju danas najsnažnije izvorište identificiranja na svjetskoj razini? Kao u negativnoj teologiji, ako želite definirati pojam Boga ne polazite od analogije bića, nego od onoga što je suprotno ideji savršenoga i vječnoga, dobroga i pravednoga. Moć identifikacije u jednom globalnome, ali ne i kozmopolitskome smislu, proizlazi iz svijesti o mogućnostima apokalipse i katastrofe. Ulrich Beck je to u svojim knjigama o drugoj moderni posebno analizirao. Ekološke prijetnje, demografska eksplozija plus informacijska bomba, pod uvjetom da izostavimo strogo (ne)kontrolirani intenzitet nuklearnih sukoba – Sjeverna Koreja i ono što će ići dalje u novoj ravnoteži straha između SAD-a i Rusije, Kine, Indije – dovode do sažimanja ideje kako je pitanje preživljavanja čovječanstva zapravo jedino preostalo pitanje identiteta. Ali čini se da je nešto ipak još mnogo važnije od ove „patetične“ kolektivne svijesti u stanju rizika nestanka svijeta uopće. Hannah Arendt je 21. stoljeće odredila stoljećem u kojem imigracija postaje ispit savjesti čovječanstva. Prema tom pitanju mjerit će se smisao i održivost ideje demokracije uopće. Vidite da se i posljednje iluzije blagostanja i tolerancije raspadaju na strahotan način. Švedska i skandinavski „tihi model“ integracije u kulturni poredak prosperiteta nakon pobune imigranata postaje bolnom točkom politike identiteta. Svjetska je razina ujedno lokalna razina u svojem najperverznijem obliku društvene reartikulacije moći. Gdje se vide prizori gorućih automobila u svjetskim velegradovima posvuda je riječ o strukturalnoj krizi globalnoga kapitalizma. Paradoks je u tome što se kriza ne pojavljuje političkim ekscesom. Taj sukob na ideologijskoj razini sukoba kultura samo je druga strana društvene reorganizacije sustava. Umjesto politike multikulturalizma i interkulturalizma, sve govori o jačanju nečeg što ima oznake konfliktnoga interesa kapitala, transnacionalnih korporacija i država u prijelazu iz kulture u konfliktnu politiku identiteta. Kako komentirate nedavne sukobe zbog nastojanja da se uvedu ćirilićni natpisi u RH s etničko-identitetskog gledišta? Sa stajališta prethodno rečenoga, to je jedino što preostaje političkoj desnici u uvjetima nedovršene hrvatske neokonzervativne revolucije 90-ih. Griješe oni koji misle da se to može riješiti ekonomskim napretkom. Ta vrsta vulgarnoga ekonomizma samo je drugo ime za promašaj u borbi protiv izvora ovoga političkoga čina. Ne može se racionalno pokazati da on ima uzroke u tzv. osjećajima žrtava srpske agresije na Hrvatsku. Ali, budući da stvar nije u osjećajima, nego u pravno-političkome poretku iduće zemlje-članice EU, koja se k tome obvezala poštovati sve dokumente i norme EU, tada je jasno da je problem u onome što ne pripada u pitanje mentaliteta i vrijednosti, nego u odlučni obračun s političkim nasljeđem nacionalizma. Vidimo da se ta formula očito „isplati“ u borbi za povratak na vlast. Sredstvima politike identiteta neokonzervativne revolucije – od zahtjeva za referendumom o definiciji braka u Ustavu, pitanju zdravstvenoga odgoja u školama i kritici rodno/spolnih prava, do zabrane ćirilice kao pisma u multikulturalnome okružju Vukovara – društvo se nalazi u stalnim ideologijskim sukobima. To nije, dakako, ništa autohtono hrvatsko, već se događa posvuda u Europi. Problem nastaje onda kada kao u slučaju Mađarske fašistička obnova kulture poprimi oblike otvorene prijetnje vrijednostima same Europe kao što su ljudska prava, zaštita manjina, sloboda iskazivanja mišljenja, pravo na samopotvrđivanje vlastite spolne orijentacije. Nacionalizam je danas ideologija kulturalnoga rata protiv stranaca i Drugih, a koristi se svim demokratskim sredstvima na taj način što ih zlorabi u ime Boga, domovine, nacije. Salman Rushdie je u knjizi Imaginarne domovine u jednom eseju o politici identiteta rekao da su najveći zločinci patološki opsjednuti svojom majkom i fikcijom domovine. Tko mrzi Drugoga, ne voli svoju majku ni domovinu, nego je skrnavi kao što skrnavi ime Boga kada ubija u ime vjere. Ne može biti opravdanje za suspenziju ćirilićnoga pisma u službenoj uporabi opravdani osjećaj žrtve da je njezina bol sveta i da je etnički zauvijek obilježena. Problem je mnogo složeniji, ali je jasno da je pronađeno ubojito sredstvo kojim će se zagovornike normalizacije proglasiti nacionalnim izdajnicima. Kad kažem da je problem složeniji, mislim da je pitanje pomirenja nemoguće riješiti bez prethodnoga radikalnoga političkoga suočenja s krivnjom za ratne zločine. Karl Jaspers u svojem eseju Pitanje krivnje ustvrđuje da su to pravni, politički, moralni i metafizički aspekti. Nedostaje ipak nešto što politiku čini autentičnim događajem promjene stanja stvari. Sve je to moglo biti otklonjeno da se umjesto jarca na brvnu koristilo mudrošću lisice i sporošću puža. Pregovori, deliberativna demokracija, dosadne javne rasprave i dijalog do iznemoglosti, traganje za onim što omogućuje konsenzus. Jedno je politika, a drugo je poredak vrijednosti u društvu agonije kakvo je hrvatsko u svakom pogledu. Pošto Hrvatska za manje od 2 mjeseca postaje članicom EU, zanima nas ima li smisla govoriti o europskom identitetu u kontekstu EU izvan ekonomske paradigme? Sami ste odgovorili na pitanje. Moj je dodatak u tome što smatram da oni koji dogmatski govore samo o neoliberalizmu i njegovim posljedicama nakon bankrota Grčke kao o bankrotu Europe ne vide da je ideja Europe s onu stranu i EZ i EU, s onu stranu vulgarne „zajednice ugljena i čelika“, kao i s onu stranu elitarne oligarhije europskih birokrata među koje će se svrstati uskoro i poneki hrvatski političar. Bez ideje Europe kao „sudbine“ u nadolazećoj zajednici, da uporabim pojam filozofa Giorgia Agambena, nema ni mogućnosti njezine eventualne radikalne političke i društvene promjene. Gledajući izvan političkih granica identiteta koje sačinjava EU, što je ono što sačinjava europski identitet, odnosno europski duh? Odnosno postoji li nešto što je zajedničko svakom Europljaninu i čime bi se trebao ponositi? Ono nedostajuće za europski identitet u odnosu na politički kakav je primarno američki u tvorbi države kao republikanizma u doba modernoga imperija čini se da je temeljni problem ideje i zbilje suvremene Europe. Gdje Amerikanci pripadnost naciji-državi svjedoče ustavnim patriotizmom slobode ili civilnom religijom, Europljani se nalaze u kušnji izbora između konkretne općenitosti svojega užeg državnoga nacionalizma i apstraktne općenitosti tuđega šireg nadnacionalnoga kozmopolitizma. Ono što Europi nedostaje jest dvoje: europski politički narod i kozmopolitski ustrojeno građanstvo. Drugim riječima, u tradiciji moderne diobe na političku državu i građansko društvo, nedostaje joj moderni subjekt integracije objektivnoga duha. Ali integracija je prazna bez volje za pripadništvom novome identitetu. Da se može umrijeti za Europu i njezine duhovne vrijednosti svjedoče riječi mađarskih ustanika 1956. godine protiv staljinističkoga terora i sovjetske okupacije svoje zemlje. Disidentska literatura istočnoeuropskih intelektualaca u zatvorima odgovara istom modelu kulturalne borbe (Kulturkampf) koju je osmislio Gramsci kao ljevičarski projekt hegemonije nove politike, ali s drugim predznakom – liberalne tvorbe slobode pojedinca protiv svih ideologija totalitarizma. Moglo bi se čak ustvrditi da su u Europu kao sklop univerzalnih vrijednosti duha (humanističke kulture i etičkoga horizonta smisla povijesti) više „vjerovali“ istočnoeuropski intelektualci u zatvorima i logorima negoli zapadni od kraja 2. svjetskoga rata do pada Berlinskoga zida. Problem je, dakle, u tome što je upravo takav nedostajući politički identitet u svojim bitnim pretpostavkama svojevrstan krhki temelj Europe uopće. Naravno, Europa kao politički projekt kozmopolitskoga poretka ideja unutar federativnoga ustrojstva i nužne „postnacionalne konstelacije“ kakvu postulira Habermas, počiva na idejama koje su oblikovale europski kulturni identitet. Taj je identitet dekonstrukcija svake organske koncepcije nacije-države. A paradoksalno je samo to što kroz njegove strune odjekuju disonance između univerzalnosti i partikularnosti kulture, između europskoga kozmopolitizma i vjernosti kultu nacije-države. Bez obzira je li riječ o Herderovu Volksgeistu, Fichteovoj ideji nacionalne filozofije duha ili kulturno određenoj povijesti modernih nacija-država, ista je melodija. Europski identitet još je uvijek u traganju za integrativnim ili konstitutivnim značajkama nečeg „višeg“. To je istodobno „više“ samo zato što ideju pripadništva Europi određuje kao duhovnu službu svijetu. Ali svijet nije nigdje drugdje negoli u okružju zajednice nacija-država kao prostora blizine i povjerljivosti, zavičaja i habitusa slobode čovjeka. Europski identitet kao projekt nove kulture ne može biti partikularan u odnosu na univerzalnost političke tvorbe nadnacionalne zajednice. Posve suprotno, njegova je temeljna značajka upravo u prevladavanju kulture kao organske, kontingentne, diferencijalne odrednice moderne nacije. Europljani se trebaju ponositi svojim misliocima i pjesnicima, iako ovo zvuči hajdegerijanski. Da, bez Kanta i Rousseaua, bez Marxa i Nietzschea, bez Hölderlina i Celana, bez Derride i Habermasa, Europa je ono što kaže Miroslav Krleža u proročanskome eseju Europa danas iz 1933. godine: „Tipična je evropska pojava da su najveće evropske istine izgovorene ispod vješala, na stratištima, po tamnicama i golgotama, a te raspete i popljuvane istine postaju evropske zastave i vijore se vjekovima. Imena ponižena i popljuvana, imena žigosana prezirom i pozitivnim zakonima, imena pregažena cinizmom javnog mišljenja kao sramote postaju evropski svjetionici koji svijetle zahvalnim pokoljenjima kao jedina nada u kozmosu. /…/ Tridesetak naroda putuje danas Evropom, a svaki od tih naroda nosi u ruci stakleni ljiljan svoje narodne nevinosti. Zaljubljen sam u sebe svaki taj pojedini evropskj narod kreće se naprijed s pogledom uprtim natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti, kao Danteovi krivi proroci s licem zavrnutim spram stražnjice u dvadesetom pjevanju ‘Pakla’“. Često možemo čuti kako je podjela na ljevicu i desnicu ispražnjena od značenja. Mislite li da u današnje vrijeme tradicionalne političke ideologije imaju značaj u formiranju političkog identiteta i koliko još ima smisla podjela na desnicu i ljevicu? I ako ima smisla što vezujete uz pojam desnice, odnosno ljevice? Kad smo u časopisu Europski glasnik prije nekoliko godina imali temat o intelektualcima i krizi humanističkih znanosti, jedan od iznimno zanimljivih prijevodnih tekstova bio je onaj britanskoga sociologa Franka Furedija. U njegovoj knjizi Politika straha: S onu stranu ljevice i desnice, koju sam objavio dok sam bio urednikom izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus 2008. godine, iznosi se postavka da je nakon kraja komunizma u Europi 1989. godine nestao klasični sukob ideologija na čemu je počivao način organiziranja političkih stranaka u moderno doba parlamentarne demokracije. Ukratko, Furedi je poznatu Bellovu postavku o kraju ideologija samo smjestio u kontekst post-politike globalnoga poretka. Paradoksi koje primjećujemo u djelovanju političkih stranaka danas često su na granici apsurda. Ljevica brani nacionalne interese, a desnica je na usluzi „kozmopolitskim“ idejama transnacionalnih korporacija. Naravno da je obrat nastupio već 1970-ih godina. Prijelaz iz politike koja se zasnivala na radno-socijalnim pretpostavkama artikulacije ideologija u politiku koja u središte postavlja pitanja kulture kao vrijednosti odgovara ujedno nastanku najznačajnijeg događaja u ekonomiji, politici i kulturi druge polovine 20. stoljeća. Sada je to svima jasno. Neoliberalizam s Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher bio je povijesni događaj neokonzervativne revolucije dalekosežnoga značaja. Time je kapitalizam ušao u fazu preustroja čitavog sustava ekonomije, politike i kulture od sredine 19. stoljeća. Radikalna privatizacija javnoga sektora i procvat novih tehnologija promijenile su krajolik svijeta rada i svijeta života. Politika je postala upravo ono što je najavio vjerojatno najznačajniji teoretičar politike u 20. stoljeću, njemački pravnik Carl Schmitt: postala je tehnologijom moći u službi tehnoznanstvene logike napretka liberalizma, a ne izvornom djelatnošću slobode i odlučnosti promjene egzistencije. Drugim riječima, politika je izgubila smisao u samoj sebi. Od svrhe života zajednice postala je pukim sredstvom ekonomije globalnoga investiranja. To je pridonijelo najsramotnijem dobu umrežene korupcije svih subjekata/aktera globalnoga kapitalizma. Kraj ideologije kao kraj politike u smislu nestanka razlike između ljevice i desnice samo je još jedan način preobrazbe modernoga u postmoderni način legitimacije kapitalizma i liberalne demokracije. Umjesto rada i društvenih proturječnosti kapitala, na djelu se pojavljuje mnoštvo mikropolitika identiteta. Nije nestala razlika između ljevice i desnice, nego se ta razlika premjestila u prostor kulturalne hegemonije. Što smo dobili? Strahotne hibride i paradokse, nove čudovišne mutacije starih ideologijskih podjela. Kada binarna opreka rada i kapitala nestaje u korist homogenosti kapitala koji se globalizira i razara rad u smislu njegove fizičke nadomjestivosti novom tehnologijom u digitalno doba, nestaju otpori u radnome sektoru i slama se sindikalna borba. Sve drugo sada ima prizvuk „subverzije“ – zahtjevi za kulturalnim pravima imigranata, LGBT i multikulturalnim pravima. Rezultat je da živimo u društvima kontrole, kako to na tragu Deleuzea izvodim u već spomenutoj knjizi Posthumano stanje. Politički otpor neprestano širi svoja područja borbe. Ali sam se poredak kao mreža sužava i implodira na drugim čvorištima. Biopolitika zamjenjuje borbu za radnička prava zato što je rad postao imaterijalan. Veza između rada i neživoga, umjetne inteligencije i A-life, pokazuje da je globalni kapitalizam tehnoznanstveni park kojemu su biopolitika i spektakl idealni partneri za „tihu revoluciju“ budućnosti. Scenarij je kao iz distopijskih filmova. S jedne strane futuristički napredak biotehnologije i biokapitalizma, a s druge umnoženi kulturalni ratovi oko „vrijednosti“ u onome što je još preostalo od društva. Svaka radikalna politika mora biti ona koja će proći između ovih ekstrema. Je li to moguće? Imamo stoga samo „alternativu“ u radikalnoj ljevici ili radikalnoj desnici. Kad kažem „alternativu“, onda je to ono „realno“ kao fantazmatsko. Ništa od toga ne funkcionira u praksi svakodnvice političkih borbi diljem svijeta. Postoji samo realno postojeći kapitalizam s mnoštvom svojih političko-kulturalnih dispozitiva moći od oblika državne vlasti do načina organiziranja društva. Problem politike u doba društva kontrole jest u tome što je opreka rada i kapitala nadomještena oprekom kulture i kapitala, a to je uvijek znak da je spektakl u formi slike kao semiokapitalizma realizirano jedinstvo života u totalnome nihilizmu želje za profitom. U knjizi „Politika identiteta: kultura kao nova ideologija“ pokazujete da je kultura preuzela ulogu nove ideologije. Možete li objasniti točno na koji način, što to znači i zbog čega kultura ima tako veliki značaj? Način djelovanja kulture kao nove ideologije nije tek vidljiv kroz fenomene kao što su pitanja spolnosti, zdravlja, biotehnologije, rodnih prava, svega onog što pripada korpusu drukčijeg razumijevanja pojma života u globalnom poretku društava kontrole. Štoviše, mislim da ne postoji više razlika između fenomena i nečeg što leži izvan njegove transparencije. Ideologiju ne definiram kao lažnu svijest. Pokazujem u svim knjigama nakon Politike identiteta da je već kasni Marx odbacio tu iluziju istine koja se nalazi izvan samoga fenomena. Problem je u tome što se cjelina obrata u kojem ideologija postaje kultura, a kultura ideologijom zbiva unutar radikalne transformacije društvenih odnosa posredovanih onime što Deleuze naziva aksiomatskim strojem kapitalizma. A to konkretno znači da više ne djeluje opreka svijesti i nesvjesnoga, istine i laži, prirode i kulture, napretka i nazatka, crnoga i bijeloga. Društva su usponom kibernetike i informatičkih sustava postala telematskim. Komunikacija koja danas ima oblik društvenih mreža nova je tehnokultura tjelesnosti koja dokida razliku živoga i neživoga. Stoga je prelazak ideologije u formu nove kulture neizbježan proces interaktivne komunikacije Virtualni prostori otpora miješaju se s realnim vremenom obuzdavanja otpora. Sam je društveni poredak neljudska struktura posthumane tehnologije umrežavanja u kojem sustav komunicira s drugim sustavom. Sjetite se Luhmannove teorije autopoietičkih mreža nove društvenosti kao teorije sustava za novo digitalno doba. Nema kultura veliki značaj. Dapače, njezin se značaj u smislu tradicionalnoga humanističkoga projekta svodi na margine. Posvuda u svijetu humanističke znanosti su u krizi. Tehno-znanosti marširaju u budućnost bez milosti. Postoji samo prilagodba tom maršu ili nestajanje iz obzorja „napretka“. Ono što ima značaj i što ima najveću moć uopće nije nikakva „kultura“. Moć proizlazi iz tehno-geneze društava zasnovanih na logici emergentnih mreža u sve većem interaktivnome djelovanju sklopova kojima je propast jednoga sustava, države, kulture nužan način egzistencije drugoga sustava. Živimo u doba totalne entropije. Svaka iluzija o nekoj spasonosnoj alternativi koja dolazi iz neposredne kulture otpora tek je put spram one vrste etike koju je na kraju misaonoga života izveo Michel Foucault u svojim predavanjima na Collège de France. Briga za sebe postaje jedini model posve rascijepljenoga subjekta ove kulture koja se raspada u mnogo smjerova. Kao u Springsteenovoj pjesmi We Take Care of Our Own etika preostaje na leđima iscrpljenoga subjekta. U formi performativnosti danas ona slavi vlastitu kreativnu nemoć. Nikad više „subverzivne“ tjelesnosti otpora, nikad manje istinske društvene promjene! Možete li nam objasniti kako gledate na koncept multikulturalizma i tolerancije? Odnosno što uopće znači biti tolerantan? U knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, koju bi do kraja 2013. možda mogao objaviti „Bijeli val“ iz Zagreba – u ediciji gdje su izašle knjige o filmu Gillesa Deleuzea – u jednom poglavlju bavim se pitanjem o kraju multikulturalizma kao politike identiteta. Što zamjenjuje tu politiku koja je u Europi očito na izdisaju, a u Skandinaviji se politika ograničenih kvota pretvara u suprotnost velikom projektu države/društva blagostanja? Odgovor je nažalost u obratu prema politici represivne tolerancije. Realno, tolerancija je najveći stupanj apatije u životu ako se radi o snošljivosti spram nečega što je zapravo nesnošljivo, ali zbog interesa zajednice i pojedinaca ima važnijih stvari negoli tvrdokorno ustrajavati na svojim „vrijednostima“. Što je to važnije? Sama svetost slobode života, ono što sve religije uzdižu na rang uzvišenosti, ali nisu daleko doprle u dijalogu između različitih vjera. Toleranciju danas treba misliti u jednom dubljem smislu, a ne tek političkome na tragu Voltairea. Nije riječ o snošljivosti, nego o promjeni vlastitoga identiteta u neprestanom susretu s Drugime. Mislim da je u tome misaoni doseg Lévinasa još uvijek nadahnuće. U predanosti Drugome, ali ne kao vlastite žrtve, nego kao bezuvjetne ljubavi i otvorenosti jedina je šansa življenja zajedno unatoč onoga što ima moć realnoga društvenoga organiziranja. A to nije tolerancija, već interes i djelovanje u ime ideologije nacije, rase, kulture. Zato više ne mislim da je kultura smislena riječ našega doba. Ona se pretvorila u ispraznu tlapnju i moć biopolitičke neutralizacije otpora. Gledajući u kontekstu nedavnih rasprava o zdravstvenom odgoju i pitanju istospolnih brakova, možete li nam reći zašto pitanja koja su vezana uz biopolitiku izazivaju puno veću količinu emocija i snažnu polarizaciju u javnosti i njenoj svakodnevnici, za razliku od problema kao što je primjerice Srđ? Ako je ideologija ono simboličko što počiva na realnoj fantazmi, u skladu s Lacanovom poznatom shemom, tada je ekonomija ono traumatsko Realno. Budući da je unaprijed jasno da s ekonomijom više nema mogućnosti promjene izvana, preostaje uvijek neka vrsta nadomjeska i pseudo-katarze. U suvremenom društvu praznine i doživljaja to su područja u kojima se vrijednosne matrice sukobljavaju oko vladavine nad praznim mjestom moći. Država još samo prividno kontrolira seksualni život svojih državljana kroz ideologijske strukture moći u školama. Ali taj je model uistinu nešto zastarjelo jer pretpostavlja da država kroz svoje prosvjetiteljske institucije može imati utjecaj na razvitak osobe i njegov odgoj. Novi mediji su taj brain-drill iz katehetsko-predvojničke moralke razorili i prije negoli se pojavio u javnosti. Rezultat je da užasavajući prolomi konzervativnosti i zabrane slobode za Druge, od spolne orijentacije do tzv. crkvene kritike „rodne ideologije“ nisu drugo negoli politika identiteta u službi očuvanja one moći koju jamči poredak kakav je određivao Hrvatsku 1990-ih. Problem je u tome što Srđ simbolički predstavlja nešto što zagovornici marša duhovne obnove ne drže važnim za kreposni život nacije-države. Golf je golf, ali pitanje križa i kondoma jest političko pitanje par excellence. A što ako je golf samo kondom za križni put neoliberalnoga marša kroz institucije moći bez obzira na ideologijski predznak? Postoji li danas jedna vladajuća svjetska ideologija ili ipak bez obzira na popularnu priču o „kraju povijesti“ na sceni imamo pluralnost i sukobe ideologija? Ako imamo, možete li reći koje bi to ideologije bile i na kojim razinama i kojim putevima se taj sukob odvija? Postoji i zove se nihilizam globalnoga kapitalizma. Sve drugo su mnoštvo mikro-ideologija, retro-futurizam kao u tendencijama mode u 21. stoljeću. Na jednom skupu zajedno s talijanskim filozofom Giannijem Vattimom o temi fundamentalizma, nazvao sam taj fenomen postmodernim revivalom krika i bijesa iz grobnica povijesti. Budući da ovom dobu tako neizmjerno nedostaje sigurnost i stabilnost kao i vjera u temelje, onda je samorazumljivo da je „temelj“ ove furije fundamentalizama bez temelja upravo psihosocijalni fenomen bijesa i srdžbe. Fundamentalizam je moderna reakcija na moderni svijet politike i kulture radikalne slobode kao prijetnje tradicionalnome poretku. Od japanskoga književnika Mishime, islamskih fundamentalista, protestantskih, katoličkih, židovskih i inih vjerskih preobraćenika, uvijek je riječ o kritici modernosti i povratku u svete izvore čistoće rase, nacije, kulture. Isto vrijedi i za povratak lijevim pokretima u 20. stoljeću, oživljavanju Lenjina ili socijalizma u drugom kontekstu. Sve je to naprosto u teorijskome smislu fenomen koji nastaje iz nemogućnosti stvaranja novoga i nemogućnosti radikalne alternative globalnome poretku. Ideologije se, dakako, uvijek međusobno sukobljavaju i izazivaju lokalne i regionalne ratove. Ništa nije tako okrutno kao povratak povijesti u znaku postmoderne farse. Zato je fascinacija arapskim proljećem u nekih neomarksističkih „ontologa događaja“ pravi poraz mišljenja. Tko nije mogao pretpostaviti da će rezultat obrata biti jačanje islamskoga fundamentalizma, a ne demokracije i sloboda, taj ništa nije naučio od Marxa i njegovih političkih spisa među kojima posebno mjesto vizije pripada 18.. Brumaireu Louisa Bonapartea. Nema više iluzija bilo kakvog povratka temeljima prošlosti. Suočavamo se konačno samo s putom u tehnologijski megastroj budućnosti ili u špilje fundamentalizma. Tertium non datur. Nedavno je održan „Subversive festival“ u Zagrebu“. Kakvo je Vaše mišljenje o toj manifestaciji i što uopće danas znači biti subverzivan? Festival je festival, a festival je suvremeni nadomjestak za karneval kojeg pokreće logika i estetika spektakla. Nema nikakve iznimke danas. Ovdje je riječ o onome što Debord u Društvu spektakla kaže kako su buntovništvo i revolucija u funkciji spektakla. Ono što je ipak najvažnije jest da se u Zagrebu susreću najrelevantniji svjetski intelektualci s ljevice. To je posve dovoljno. Danas biti subverzivnim znači biti ne-subverzivnim i ne pripadati nikome i ničemu – misliti radikalno izvan struje. Filozofija nije ni new age misticizam, ni znanstvena futurologija, a niti borbeni aktivizam za ekrane praznine. Što po Vašem mišljenju definira kvalitetnog intelektualca? Jednostavno, da je autentičan i vjerodostojan u svojim stavovima. Ako govori protiv kapitalizma i to još kao postmoderni Savonarola, ne treba, dakako, završiti na lomači. Ali ne smije biti licemjer i razmetati se životnim stilom a la Veliki Gatsby. Od svega je jedino bitno misliti izvan diktata vremena. Intelektualac je za mene nestao s Foucaultom. U tekstu koji će uskoro biti objavljen u knjizi Sloboda bez moći pokazujem kako je i njegov pojam iz kasnoga mišljenja – parezija ili otvoreni govor slobode bez kompromisa u demokratskome poretku – samo neka vrsta posljednje utjehe za humanističke intelektualce. Svijet je već postao think tank korporativnoga znanja, a javne intelektualce je medijska konstrukcija Realnoga pretvorila u manekene pseudo-otpora i lažne heroje subverzije. Kako vidite ulogu sociologije kao autonomne znanosti unutar današnjeg interdisciplinarnog konteksta? I s obzirom na činjenicu da je zadarski odjel za sociologiju otvorio studij kulturne sociologije kako vidite budućnost sociologije u smislu njene teorijske usmjerenosti? Izrazito pozitivno, kako ulogu sociologije općenito tako posebno ono što se dogodilo u Zadru. Samo u mnoštvu srodnih disciplina sociologija može biti i nadalje relevantnom u proučavanju suvremenih društvenih procesa. A budućnost će očigledno biti osigurana pod uvjetom umreženosti u srodne projekte takve vrste u Hrvatskoj i svijetu. Za kraj još jedno filozofsko -antropološko pitanje. Što za Vas znači biti čovjek? Čovjek svoju duhovnu avanturu ne može dovršiti bez spoznaje da ga više ne određuje metafizička povijest vječnosti. Biti čovjek znači imati mogućnost slobode stvaranja na rubu kaosa i poretka. Misliti i biti znači biti na putu otvorenosti za Druge i za život s onu stranu kontrole strojeva i idolopoklonstva praznini. Na kraju života čovjek obično postane blizak vjernoj životinji. Kada ga svi izdaju, preostaje mu samo dodir i toplina bića koje ništa drugo ne traži osim onog što je smisao života i filozofije – ljubav. U vremenu koje ljubav izjednačava s razmjenom roba na tržištu, a slobodu s izborom životnoga stila, biti čovjek nije neka uzvišena zadaća. Više je to neka vrsta stoičkoga otpora stanju stvari. Umjesto da postanemo poput Kafkina junaka preobraženi kukac, lamentiramo još uvijek o humanome svijetu. No, to je ionako sve već odavno zastarjelo. Vrijeme je za mišljenje bez nostalgije za prošlošću. Duhovni identiteti? Kako je kultura postala sekularna ontologija svijeta bez duha? Pojam kulture u njemačkom akademskom diskursu neokantovske škole (Rickert i Simmel, primjerice) početkom 20. stoljeća označava kraj duhovnoga bitka povijesti i početak kulturalne historije moderne. Povijest je događanje koje ima dvostruko značenje: (1) svrhovitost i cilj u smislu konačnosti ispunjenja unaprijed određene biti i (2) slučaj i nepredvidljivost u različitim rezovima unutar povijesnosti povijesti. Razlika između povijesti i historije pokazuje da se povijest događa u jednokratnosti i neponovljivome događaju, a historija zbiva kao znanstvena praksa diskursa. Povijest se ne odnosi na prirodu, nego na duhovnu avanturu čovjeka u odnosu spram Boga, prirode i svijeta. Stoga se povijest nikad ne može osamostaliti i postati tek poviješću čovjeka kao subjekta događanja. Heidegger je povijesnim mišljenjem nazivao upravo ono što je metafizika dovršila u pojmu duha kao jedinstva umjetnosti, religije i filozofije. Nesumnjivo, historizam se pojavljuje vodećom „velikom pričom“ moderne u liku kulture kada se povijesnost povlači iz duha i duhovnoga bitka i ulazi u svijet života kao historičnost kulture shvaćene partikularno. To znači da više nemamo povijesnoga događaja koji bi mogao otvoriti mogućnost onoga što nazivate duhovnošću izvan redukcije na tri osamostaljene sfere života: (1) umjetnost kao estetiku u doba medija; (b) vjeru kao doktrinu zatvorenoga sustava transcendencije; (c) filozofiju kao metafiziku mnoštva i razlike. Pitanje o duhovnome identitetu suvremenoga čovjeka, naposljetku, zacijelo ne pripada isključivo ni jednoj od povijesno tri nastale sfere „duhovnosti“ zapadnjačke civilizacije. Kao što vidite, koristim sada iz nelagode stariju riječ „civilizacija“. Ona je posve nestala prodorom kulture. Civilizacija nije ništa bolja riječ od kulture. Samo je naizgled veće dostojanstvo te riječi koja označava visoke kulture i način razumijevanja povijesti u epohalnome značenju. Mi više ne živimo u doba civilizacija, nego u totalnoj mobilizaciji tehno-znanosti kao jedine prave kulture informacijskoga doba. Paradoks je, dakako, samo prividan razlog uvjerenosti da nikad prije nije bilo toliko potrebe za svetim i onostranim. Povratak religija u post-sekularnome društvu, o čemu valja vidjeti tekstove Habermasa i Derride, ne svjedoči o tome da se nalazimo u srcu sakralizacije svijeta. Naprotiv, radi se o totalnome nihilizmu svijeta. Doktrinarna narav monoteističkih religija participira u poretku koji ima prividni karakter sukoba ideologija kao sukoba kultura. Iz svega je jasno da autentična potreba čovjeka za svetim nije nužno potreba za institucionalnim nadomjeskom duhovnosti. Mislim da je ovdje potrebno istaknuti da je moć politike identiteta istodobno nužno put autentične potrebe za duhovnošću u nove katakombe. Što pod time mislim? Najjednostavnije, zajednica se od Grka, Rima, renesanse do kozmopolisa ne može utemeljiti samo u ovostranim političkim nadomjescima solidarnosti. Žrtva za slobodu početak je nove ateologijske svetosti, ali ne one koja ima prizvuk transgresije kao u Bataillea, nego kao svetosti s onu stranu svih dosad uspostavljenih sakralnih poredaka. Filozofija je u povijesti metafizike imala moć logičkoga utemeljenja svijeta. Religija je bila svedena na doživljaj svetoga. Umjetnosti je ostajalo biti prikovanim uz osjećaj. U doba tehno-znanosti i posthumanoga stanja kada više nema „prirode“, a život nije dar i podarenost bez uzvrata, već događaj reproduktivne biogenetike, pitanje duhovnosti postaje prvorazredno pitanje veze svetoga i života, doživljaja i osjećaja kao smisla egzistencije čovjeka na kraju njegovih povijesno određenih mogućnosti. Pitanje duhovnosti postaje važno i zbog drukčijega, povjerljivoga odnosa spram životinje. Etika više ne proizlazi iz rigoroznosti razuma koji djeluje kao univerzalni sudac praktičkoga uma. Naprotiv, etika je moguća samo kao nova duhovnost života u elementarnome suosjećanju spram patnji Drugih kao mojih bližnjih. Zato su sve religije danas nužno upućene na radikalni preokret vlastitih temelja ili su osuđene na isključivost vlastita fundamentalizma. Religije su, kako vidimo, radikalni akteri politike identiteta. One su sredstvo/svrha ideologije kao kulture. Duhom se bave samo istinski duhovni navjestitelji i nije slučajno da su svi veliki suvremeni umjetnici preuzeli na sebe taj zadatak produhovljenja svijeta – od Duchampa, Artauda, Beuysa do Anselma Kiefera. Riječ „duh“ bila je toliko u 20. stoljeću srozana u totalitarnim poretcima, kao što je bila profanirana do današnjeg medijskoga prozelitizma, da se svaka obnova njezina značenja čini unaprijed opasnom za duhovno zdravlje suvremenoga čovjeka. Temeljni problem našeg vremena nije ni duh niti kultura. Ono što je potrebno kao prostor ispunjenja nade i mjesta za iskonsku svetost ne dolazi ni iz umjetnosti, ni iz religije, niti iz filozofije, a nipošto iz znanosti. Ta je riječ praiskonska, ona koja leži u temelju mitskoga znamenovanja svijeta – duša. Aristotel u spisu De anima kaže da je duša na neki način sve. Društva se ne mogu obnoviti bez duše, etičkoga djelovanja koje bezuvjetno smjera onome što je dobro bez ikakve svrhe, interesa, profita. U bezdušno doba narcističkih društava praznine potreba za svetim postaje pitanjem smisla naše egzistencije u nadolazećem vremenu. Na kraju Rimbaudove Sezone u paklu posljednje su riječi one koje govore o posjedovanju zajedničkoga života u jednoj duši i jednome tijelu.

September 19, 2024
Je li povijest konstrukcija?

Je li povijest konstrukcija?

Michel de Certeau, francuski teoretičar poznat po tome što je ingeniozno u svojim djelima spajao psihoanalizu, hermeneutiku i semiotiku, etnologiju i religiju objavio je niz knjiga među kojima vrijedi izdvojiti: La Culture au Pluriele, L’Ecriture de l’Histoire, L’Invention du Quotidien, La Fable Mystique. Kao predstavnik francuskoga kruga poststrukturalizma ima vidnu ulogu u proučavanju fenomena svakidašnjeg života zajedno s Henrijem Lefebvreom ali isto tako i znamenitim povjesničarem Fernandom Braudelom. Invencija svakidašnjice u njegovoj napoznatijoj studiji odnosi se na sklop praksi koje su unutar modernosti i suvremenoga života u industrijskome društvu postale nezaobilaznim fenomenom dokolice. U njegovoj iznimno poticajnoj i značajnoj knjizi Pisanje povijesti govori o preinaci mišljenja o povijesti od 17.st. Freud i monoteizam pritom postaju prekretnica za daljnju historiografiju. Da bi dospio do biti novog pristupa povijesti, autor smatra da valja drukčije tumačiti ideje metafizike u cjelini, koje su nužne za pisanje povijesti. Namjesto univerzalnosti koja je krasila njemačku spekulativnu filozofiju od Kanta do Hegela, kao i prosvjetiteljski program stvaranja umnog ljudstva koje teži obrazovanju i usavršavanju u moralnim vrednotama, francuski je obrat u historiografiji u 20. stoljeću uistinu dalekosežno važan za suvremenost, jer partikularnost kulture otvara mogućnost da se vide bitni odmaci, rezovi i pronalasci ‘malih povijesti’ u strukturi svijeta života. Michel de Certeau o tome kaže sljedeće. Ambivalentnost historio­grafije sadržana je u tome što je historiografija uvjet činjenja i denegacija odsutnosti; ona se naizmjence odvija kao diskurs zakona (povijesni govor otvara sadašnjost koju valja napraviti) ili kao alibi, realistička iluzija (efekt realnoga stvara fikciju druge povijesti). Ona oscilira između “pravljenja povijesti” i “pričanja priča”, a da se ne može svesti ni na jedno ni na dru­go. Isto udvostručenje nesumnjivo možemo prepoznati i u onome što se ostvaruje povijesnom operacijom koja je ujedno kritička i konstruktivna: pismo kroči između blasfemije i znatiželje, između onoga što uklanja tako što ga uspostavlja kao prošlo i onoga što uređuje od sadašnjosti, između lišenosti ili razvlaštenosti koju postulira i društvene normativnosti koju nameće čitatelju bez njegova znanja. Svim tim aspektima, koji se spajaju u literarnom uprizorenju, povijesna operacija simbolizira želju koja us­postavlja relaciju spram drugoga. Ona je biljeg tog zakona. – str. 109-110. Pisanje povijesti predstavlja stoga novi pristup odnosa između historiografije kao ‘priče’ i povijesti kao ‘konstrukcije’ polazeći od struje sjećanja koja nikad nije autonomna, već heteronomna, odnosno na nju utječe književnost i kultura određene epohe i opća svijest o egzistencijalnom vođenju života unutar samog duha vremena. Ovo je, dakle, knjiga koja ukazuje na dijakroniju povijesti i njezin drukčiji red u humanističkim znanostima od uobičajene teorije povijesti i povijesti kao tzv. objektivne znanosti. Michel de Certeau na maestralan način spaja hermeneutiku, psihoanalizu i semiotiku da bi uspostavio novi poredak značenja same povijesti. To znači da kreće od religijske povijesti 17. stoljeća preko etnografije i tzv. Frojdovskoga pisma. Novost se na taj način pokazuje u ontologijsko-epistemologijskome smislu, jer se susrećemo s jednim osebujnim povijesno-deskriptivnim ‘dekonstruiranjem’ velike povijesti metafizike Zapada. Ono što time nastaje jest povijest koja se ogleda u zrcalu heterologije i transgresije, u drukčijem pristupu pojmovlju prakse i svakodnevlja, ali posebno se iščitava kao trag višestrukih preklapanja duha, duše i tijela kroz analizu povijesnoga diskursa nastalog između ‘religijske arheologije’ i ‘sustava smisla’. Povijest je, piše on, metoda, a ne istina. Zato povijest nije vjerodostojan zapis. To je pisanje. U de Certeauovim terminima, ne može postojati nešto poput postkolonijalnoga pisanja ili postkolonijalizma, budući da je svako pisanje kao praksa već kolonizacija terena koji nije njegov. Pisanje je, za de Certeaua, sam simbol racionalnosti i to kao nametnute racionalnosti, a ujedno je i simbol racionalnosti. Pisanje uređuje svijet, sastavlja ga u smislu vlastite gramatike, čineći samo sebe jedinim sredstvom pomoću kojeg se svijet može učiniti razumljivim. To je praksa drugoga. One narode koji nemaju pismo pisci razumiju samo u smislu pisma: bez diskursa oni su bez moći. Kad imamo ovo u vidu, postaje bjelodana sveza između pisma i moći kao nastavka znanja i znanosti drugim sredstvima. De Certeauova kritika povijesti propituje dokumente: ono što podupire određene zaključke igrajući ulogu dokaza. Uglavnom, s aspekta metodologije, problem nastaje naravno oko selektivnoga odabira dokumenata. Odabir uključuje čin izolacije, razdvajanje sadašnjosti od prošlosti. Jasno je da tzv. postulat interpretacije omogućuje konstruiranje novoga razumijevanja ili inteligibilnosti prošlosti i upravo u ispitivanju tog novoga razumijevanja de Certeauova najvažnija pitanja dolaze do izražaja. Ustrajavajući oko postavke pisanja povijesti, a ne otkrića same povijesti kao takve, de Certeau dovodi u pitanje sve povijesti. Lyotardovom vlastitom istraživanju pisanja povijesti ovo istraživanje nadasve se čini bliskom i zato nije nimalo začudno da se de Certeau često navodi kao renomirani postmoderni teoretičar u istom krugu mišljenja. Kad se, naime, povijest razumije kao „velika priča“, onda je posrijedi antiesencijalizam kao svojevrsni spoznajno-teorijski relativizam; točnije, povijest kao univerzalna i totalna moć jedinstvenoga diskursa lomi se i raspada u krhotine već u 19. stoljeću s Marxom, Nietzscheom i Kierkegaardom, a u 20. stoljeću to će se ubrzano nastaviti u svim aspektima mišljenja o povijesti i sumnje u svrsishodnost neke hegelovski sročene svjetske povijesti polazeći od metafizičkoga ustrojstva znanosti i načela slobode. U svakom slučaju, knjiga Michela de Certeaua Pisanje povijesti na uistinu originalan način dovodi do onog suda na kraju knjige kad spominje Jeana Cavaillèsa koji je napredak znanosti držao za „vječnu reviziju sadržaja putem produbljenja i prepravljanja“. Ako povijest nije ni znanost ni priča, već konstrukcija pisma koje situira događaje iz prošlosti u kontekst sadašnjosti kao političko-ideologijskoga laboratorija značenja, nije li onda možda posve legitimno da je svaka politička povijest zapravo stvar nadolazeće budućnosti s njezinim već prepravljenim sadržajima nakon izvedenih mentalnih operacija revizionizma i negacionizma povijesti? Problem postaje utoliko veći kad se ono univerzalno više ne može vratiti u povijest, već se interpretira kao stvar „moje“ i „tuđe“ interpretacije. Ali, pisanje povijesti već uvijek pretpostavlja kao svoju inherentnu bit nešto nesvodivo i odlučujuće za koncept znanja i moći. To je povijest pisanja kao povijest moći koja još nije napisana iz jednostavnog razloga što zahtijeva drukčije spekulativno izvođenje od de Certauove „hetereologije“ i „transgresije“ kulture.

September 18, 2024
Ulizice i buntovnici

Ulizice i buntovnici

Ne pripadam onima koji smatraju da su Krležine opservacije o vizualnoj umjetnosti modernizma i avangarde, osobito slikarstva, na rubu konzervativnoga „velikoga narativa“ i stoga uglavnom lijepo napisani osvrti bez razumijevanja biti suvremene umjetnosti. Sklon sam tvrdnji da je njegova kritička negacija šoka, provokacije i eksperimenta koja je uslijedila nakon futurizma, Duchampa i berlinskoga dadaizma izvedena iz svojevrsne „negativne dijalektike“ adornovskoga tipa mišljenja, ali bez postavke o „istini kao ne-cjelini“. Otuda u svim često brutalno ironičnim i čak ciničnim prikazima onog što je staromodno i pseudomoderno u slikarstvu uvijek valja imati na umu ideju društvene emancipacije i autonomije umjetnosti plus njezin socijalno-kritički angažman što je stvaralački nasljedovao još iz doba svojeg „militantnoga ekspresionizma“ pred kraj Prvoga svjetskog rata. U kratkome zapisu-eseju „Slikarstvo danas“ s kojim završavaju „Varijacije na temu o umjetničkom stvaranju“ (Miroslav Krleža, Eseji VI, Sabrana djela, sv. 24, Zora, Zagreb, 1967. – a tekst je izvorno objavljen u časopisu „Republika“, Zagreb, XV/1959 (III-III), br. 2-3, str. 1-20.), nalaze se i ove britke misli. „Sva su pitanja otvorena. Zapadnoevropski slikar može slikati miran i uzvišen isto kao i uzbuđen. Slikar portretist može htjeti biti šarmantan, udvarati se modelima (nagim boginjama ili damama iz najviših društvenih krugova) ili obratno: on može da bude nesmiljeno negativan, da slika s nezakrinkanom mržnjom pa čak i da karikira. Pokazalo se u historiji slikarstva da laskati modelima nikada nije bio tako težak zadatak i da je sklonost čovjeka da se osjeća manjevrijednim pred društvenim autoritetima, čini se po svemu, majmunski urođena. Veliki dvorski slikari bili su ulizice, bića veoma često sažaljenja dostojna, a suvremeni slikar zapadnoevropske liberalne civilizacije, buntovnik koji ne će da maše repom i koji stvara na temelju građanskih, revolucijom stečenih prava, jeste plebejac i on može da kaže o svojim modelima šta hoće i kako hoće, slikajući ih često u najintimnijem negližeu, iza kulisa. Suvremeni slikar, koji prodaje svoje slike agentima, danas, ako ne će da slika na koljenima, ne treba, ako ne će da bude sluga Gospodnji ꟷ nitko ga zato ne će spaliti na lomači.“ (Miroslav Krleža, „Slikarstvo danas“, 1959. u: Evropa danas: Eseji i članci III, Oslobođenje Sarajevo-Mladost, Zagreb, 1979., str. 319-320.) Lako je pokazati da Krleža ne luči precizno između moderne i suvremene umjetnosti, pa on slikarstvo razmatra u svojim Varijacijama gotovo kao paradigmatsku umjetničku formu vizualnosti 20. stoljeća. Baveći se čitavim nizom važnih europskih umjetnika od Cézannea do Braquea, od Van Gogha do Kandinskoga, pa do estetike Druge Internacionale, prolet-kultom, tendencijom u umjetnosti, ekspresionizmom i Picassom, njegova je sklonost u prosudbi kvalitete umjetničkoga djela u teorijskome smislu nedvojbeno netaknuta najznačajnijim filozofijsko-estetičkim uvidima u bit moderne umjetnosti i avangarde. Nema kod njega ni Waltera Benjamina, ni Heideggera ni Ortege y Gasseta, nedostaje u toj fascinantnoj bujici riječi i sentencija koje zavode i, mora se priznati, nukaju na promišljanje, obrazloženja zašto umjetnost u svojem „napretku“ i „razvitku“ nije nužno ni politizacija društva niti estetizacija politike kako su to upravo Benjamin i Heidegger najradikalnije razabrali uopće od najmjerodavnijih mislilaca tehnike-politike-umjetnosti. To ne znači, međutim, da je Krležin „ukus“ u stvarima moderne umjetnosti koju naziva i suvremenom, ispod razine „duha vremena“ tzv. progresizma i da bi u tom pogledu onda njegove postavke o kubizmu i nadrealizmu valjalo držati pukim skeptičkim pasatizmom jer malo ćemo od njega čuti nečega važnog o filmskoj umjetnosti i o neoavangardi, a Varijacije su napisane koncem 1950ih godina. Ali ono što je ključno u zapisu „Slikarstvo danas“ je naprosto neoborivo i ne prestaje nadahnjivati u razmatranju problema treba li se moderni i suvremeni umjetnik kritički angažirati u društvenim pitanjima svojeg doba ili ostati u kuli bjelokosnoj i prezirati svu tu buku i bijes uličnih demonstracija sile i besmisla? Krleža suprotstavlja pritom dvije konceptualne slike u povijesti slikarstva i to samih slikara kao „ulizica“ i „buntovnika“. Metafore su naprosto čudovišno jasne svima i njihova je suprotstavljenost više od bilo kakve estetske moći opisa stvarnosti zato što isto vrijedi i za političko i ideologijsko, moralno i kulturno razračunavanje. Nije stvar samo u onome što bi Marx nazvao „karakternim maskama“ u kojima se nalaze ljudi te igraju svoje društvene uloge u kapitalizmu kao pervertiranome društvenom sustavu otuđenja rada. Ne, mnogo je važnije to da slikar kao paradigma umjetnika prije razdoblja modernizma i avangarde, dakle suvremenosti prema Krležinom slobodnome shvaćanju povijesno-epohalne mijene stilova i tendencija u umjetnosti, pripada nolens-volens prostoru ne-slobode i vremenu ne-junaštva, čak i ako se uvjerimo da su najveći slikari u doba renesanse i baroka poput Leonarda i Caravaggia bili istinski buntovnici u svim aspektima vlastite nemirne naravi i sukobljavali se s dogmama Crkve, zastarjelim običajima feudalnoga društva i estetskim načelima slikanja svetih i pastoralnih motiva uobičajenih u njihovo doba. „Ulizice“ nisu, dakle, ti-i-ti singulariteti u povijesti slikarstva u smislu njihova oportunizma i još gore, kukavištva spram nasilne vlasti, demonske Inkvizicije i zloga patrijarhata. Taj gotovo zastrašujući epitet „ulizištva“ u Krležinome se zapisu odnosi na ono što proizlazi iz zaleđa aristokratske lažne idile i kontemplativnoga spokojstva feudalnoga društvenoga sustava koji umjetnike tretira kao „dvorske lude“ drugim sredstvima. Zato slikarstva u doba baroka nema bez dvorskih mecena. I kad želimo vidjeti kako se taj umjetnički čin spuštanja slikara na razinu „ulizice“ odvija u cjelini umjetničke istine tog doba, onda je Velázquezova slika Las Meninas istinska dekonstrukcija ove Krležine bezobzirne socio-kulturalne analize predmodernoga stanja umjetnosti. To je slika apsolutne krize aristokratskoga stila života. S njom više nema ništa ni od „kukavičkoga oportunizma“ umjetnika kao socijalnoga pervertita, a niti od njegove moralno bijedne uloge estetskoga podržavatelja lažne slike sjaja i bogatstva u doba baroka. Onaj tko raskida definitivno s položajem umjetnika kao sluge mecenatstva aristokracije jest Francisco Goya. No, nemojmo zaboraviti da je paradoks u tome što je njegovo libertinstvo i revolucionarni zanos s duhom francuskoga republikanizma gorko plaćen iskustvom užasa i ratnih strahota koje su počinile upravo Napoleonove trupe u svojem nasilnome oslobađanju-okupaciji Europe donoseći na pladnju slobodu, jednakost i pravednost uz okrvavljenu glavu revolucionara i buntovnika rodne mu i vječne Španjolske. Umjetnost revolta označava daleko više od nemuzikalnosti slikara na društvene nepravde i opačine. To pretpostavlja posvemašnje stanje individualnoga plebejstva kao stanje s kojim se autonomija modernoga umjetnika plaća egzistencijalnom žrtvom samoga slikara. Iako Krleža nema to u vidu, najbolji je primjer onaj životnoga usuda talijanskoga slikara Amadea Modiglianija kao autentičnoga boema i esteta nasuprot slavi i naposljetku komercijalnome uspjehu Pabla Picassa. Ovu ideal-tipsku sliku žrtvovanoga idealu moderne umjetnosti obožavali su i uvijek će voljeti i holivudski filmovi, jer „luzeri“ a aurom prokletoga genija, otpadnici i heretici građanskoga društva su nepisani kanon opčinjenosti masovne publike s onima koji umiru mladi, razdrti porocima i bolešću, a iza sebe ostavljaju nedovršen opus na razmeđi mahnitih skica i mesijanskih remek-djela za nadolazeću budućnost kaosa i entropije. Krleža opetuje temeljni kanon bodlerovske autonomije moderne umjetnosti u ovome tekstu kad kaže sljedeće: „Suvremeni slikar ne će da kleči ni pred kakvim božanstvom, on se ne moli nikakvom moralnom autoritetu, on ne vjeruje u prekogrobne tajne, on ne propovijeda nikakve programe, on ne popravlja ni svemir ni društvene odnose, on se veoma često ruga samome sebi i svojim bližnjima, on poriče sve svoje uzore i oslobodivši se potpuno od toga balasta, on je postao potpuno bezidejno prazan i on nema više šta da kaže. (…) Suvremeni slikar gradskih dekadenca je glup. On nije apologet Svrhovitosti svemirske, on ne razbija svoju glavu nikakvim problemima, on nije ni teolog ni agnostik, on je savršeno indiferentan spram pitanja da li je ovaj svijet vrhunaravno remek-djelo ili nije, on je negator svih moralnih i socijalnih ideala, cinik koji slijedi svoju i tuđu obrazinu, dokazujući kako je život čovjeka stara zarđala šerpenja na sajmu buva. Čitava civilizacija leži pred tim modernim slikarstvom kao zgažena i odbačena limena konzerva i zarđali ključ kojim se više ništa otključati ne može. Mjesto biblijske himne bezbožnjačka grimasa kao kod Picassa, koji je korozivan i sasvim razoran, sto posto negativan klaun u ovoj cirkuskoj areni na kojoj je Charlot otpjevao nekoliko posljednjih humanističkih kupleta.“ (str. 320) Eto, što sada uopće još reći nakon Krležina opisa stanja stvari s estetikom revolta a da ne posežemo za Adornom da bismo dospjeli do onog odakle ovakav pristup modernoj umjetnosti crpi svoje razorne kritičke strelice koje uglavnom ne pogađaju svoj cilj iz jednostavnog razloga što je sam pisac Legendi, Kraljeva i Zastava upijao i otjelovljavao na neponovljivo svoj način furioznu vrtoglavicu stilova koji su sjedinjavali estetsku negaciju staroga svijeta kapitalističke modernosti i socijalno-angažirani bunt protiv nihilizma i dekadencije moralno invalidnih pristupa životu iz stajališta larpurlartizma. Što je, dakle, referencijalni okvir Krležine radikalne kritike „ulizištva“ i „pseudo-buntovništva“ klasične i moderne umjetnosti? Nije to ni neki novi odsutni i skriveni Bog (deus absconditus) Revolucije. Isto tako nije to ni pristanak uz socijalni realizam sovjetske anti-avangarde kao estetski put u pakao Gulaga, a niti neka nesuvisla obnova konceptualnih starudija iz riznice poklonstva ljepoti i uzvišenosti nove dekadencije. Ništa od toga. Krleža klizi po rubu bezdana svojih dijalektičkih dihotomija i krajem 1950ih godina iz njih ne može izaći bez temeljnoga pojma društva i društvenoga buntovništva. On je u estetskome smislu gotovo na liniji onog što će u svojem posljednjem filozofijskome djelu Theodor W. Adorno, naime u Estetskoj teoriji, proklamirati kao jedini trag mogućnosti suvremene umjetnosti od njezina pada u stanje Entkunstunga, što bismo mogli opisno prevesti kao razumjetničenje, gubitak umjetničkoga karaktera svijeta. (v. Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1970.) Protiv umjetničkoga razdruštvljenja, ili njegova otkliznuća u carstvo tautološkoga cirkusa i banalnosti s figurom Picassa, što je ordinarni promašaj Krležina eseja o umjetnosti, jedini je spas u profanome zazivanju kritičke teorije društva s drugim sredstvima: disonancama i disharmonijama. Toga, naravno, u Krleže nema, jer se poslije 2. svjetskoga rata posve oprostio od „dječjih bolesti“ svojeg ekspresionizma. Onoga čega ima, ima u enormnim količinama. A to može biti samo društvena kritika praznoga središta umjetnosti koja više ne smjera ničemu uzvišenome, ali barem ima viška potencijala satkanog od kristala slobode i negacije svakovrsnoga nazatka. Zato „buntovnici“ ostaju više od „luzera“ i kad se spuste na razinu „državotvorno socijalno-nacionalnih ulizica“. Zašto? Zato što su u prethodnome „junačkome vremenu“ prije nastupanja onog što će Arnold Gehlen 1950ih godina s pravom nazvati „posthistorijom“ u suvremenoj umjetnosti kao oživljavanjem već viđenoga i kao socijalno-kritičke ilustracije zbivanja onog što se smatra „stvarnošću“ bili aktivni svjedoci vlastita događaja sukoba s društvenim himerama povijesti i to beskompromisno. Spas vlastita slučaja nesnalaženja u vrtoglavome strujanju tzv. novih pokreta i tendencija u suvremenoj umjetnosti Krleža je lukavo pronašao u „buntovništvu“ bez razloga protiv „ulizica“ sustava koji više nije imao nostalgiju za aristokratskim stilom predmodernih vremena, ali jest za vremenom koje iščezava u crnu rupu sjećanja. To vrijeme određeno je upravo onim slikarstvom raskolnika i samotnika koji nikad nisu bili upleteni u socijalnu dinamiku kritike svijeta izravno. Zato Krleža i kaže na kraju zapisa „Svrha slikarstva“ kako je „Rubens prividno indiferentan spram bilo kakve društvene problematike, a tako je i van Gogh prividno uzvišen iznad socijalnog meteža.“ (str. 319) Znamo li tko je bio Adornova paradigma umjetnika za Estetsku teoriju? Anti-umjetnički heroj Tekstova nizašto, Irac Samuel Beckett. Nije li bio „prividno indiferentan“ ne samo prema svim društvenim utopijama-distopijama, već i spram umjetnosti kao života ideje uopće? Ni „ulizica“ ni „buntovnik“, već samo netko izvan ovog začaranoga kruga klečanja pred autoritetom vlasti i njegove suprotnosti u heroju koji tisuću puta kaže NE svakoj vrsti besramnoga pokoravanja. Ali, pustimo Krležu i njegove davne opsjene. Nije li od ovih dihotomija pitanje smisla suvremene umjetnosti onkraj svih „socijalnih meteža“ i „društvenih prevrata“, onkraj svih repolitizacija i svih juriša na zimske ljetnikovce dosadnoga nihilizma? Suvremena umjetnost nema svoju „bit“ jer kad joj se oduzme i pravo na proigrane geste revolta, što još preostaje? Ništa drugo negoli povratak samoj sebi, svojim krhotinama i fragmentima jedne odavno razorene cjeline u koju je vjerovao i pisac Varijacija, na svoj bezobzirno proturječan način s dozom ciničnoga humora i krležijanskim otporom spram kaosa koji poput pustinje nezadrživo raste.

September 17, 2024
Zlatno dijete impresionizma

Zlatno dijete impresionizma

“Ta glazba je, recimo to, odmah bila lucidna i jasno svjesna svojih namjera. Lucidno, prije nego prerano: jer nema nijednu od onih bajnih anegdota kojima se obično stvaraju hagiografije čuda od djece; nije poput mitološke dojenčadi zadavio dva udava u svojoj kolijevci niti skladao koncert s tri godine; čak je i on, sve u svemu, bio poprilično loš učenik […]. » (Vladimir Jankélévitch, Ravel, Points, Pariz, 2018.) Želimo li istinski razumjeti bit glazbe impresionizma, onda je njegova ključna figura upravo francuski skladatelj Maurice Ravel, kojeg u svojoj briljantnoj monografiji analizira filozofijski i muzikologijski uz Adorna nesumnjivo najznačajniji mislilac glazbe u 20. stoljeću. Ono što valja posebno istaknuti u ovom pristupu Ravelu zacijelo se pokazuje u Jankélévitcheovu priznanju u razgovorima koje je vodio na Radio France 1972. godine, kad nam kaže ono isto što mnogi osjećaju kad slušaju njegovu glazbu. Netko zloban, suviše avangardistički dogmom zadojeni pristalica racionalizirane buke i ništavila, mogao bi sve to ironizirati i reći da je problem impresionizma u višku emocionalnosti i manjku suvislosti same biti moderne glazbe. No, takav je sud krajnje neprimjeren i vidjet ćemo da će ga i sam Theodor W. Adorno sasjeći u korijenu, drugi oduševljeni ravelovac i najveći mislilac glazbe u 20. stoljeću, ali onaj tko za razliku od Jankélévitcha glazbi ne prilazi tek imanentno iz njezine neiskazivosti i misterija, već također iz njezina položaja u društvenoj konstrukciji stvarnosti tzv. kasnoga kapitalizma s vladavinom masovne kulture. Naime, Jankélévitch u tim razgovorima koji su sačuvani u arhivu Radio France, bez zadrške gotovo u dahu iskazuje i ove rečenice. Poslušajmo ih u cijelosti, nećemo zažaliti. „Ravel je kritiziran zbog svojega hedonizma. Zaista, nitko nije imao tako akutan i profinjen osjećaj zvučnoga užitka kao on, toliko profinjen da je to ponekad užitak koji boli. Ne možemo zamisliti potpuniji užitak, zanosniju zvučnu sladostrasnost, veću zavodljivost u njegovoj glazbi. To je točka s koje se užitak i bol stapaju… “L’Enfant les sortilèges” je jedno od djela koje čovjek ne može slušati bez suza u očima. To me tjera u plač. – U Ravela ta kočnica ekspanziji osjećaja, lirskome žaru, dolazi iz krajnje skromnosti, a ta skromnost potiskuje porive strastvenoga srca, on je vrlo strastven glazbenik, ja to tako osjećam. On nas miri s našim zadovoljstvom. Ravel dovodi zvučni užitak do vrhunca i istovremeno je dubok glazbenik. Ravel je dopuštenje da se divimo onome što volimo i da volimo ono čemu se divimo…”” (https://www.radiofrance.fr/francemusique/podcasts/les-tresors-de-france-musique/vladimir-jankelevitch-parle-de-maurice-ravel-une-archive-de-1972-1-2-9924276 Drugi iskaz ponajviše je vezan uz najpoznatije, bolje kazano najpopularnije djelo, Bolero i njegovu začudno orkestraciju koja i danas zadivljuje svojom ljepotom čak i suvremene pop-i-rock glazbenike. Ono što Jankélévitch suptilno izvodi u svojim analizama jest uvid u bit impresionizma kao umjetničkoga stila koji je proslavio Francuze i unio u duh umjetničke dekadencije rafinirani osjećaj za izvanjsko, auralno, za ozračje ljudske egzistencije kojemu uzvišenost tajnovite prirode podaruje sklad i nesklad jer ukazuje na sjaj i iščeznuće trenutka koji se jedino može razumjeti stapanjem oblika, slike, jezika i zvuka. Ravel, dakle, nije samo glazbeni virtuoz i čovjek koji je tehnička umijeća u skladanju glazbe doveo do savršenstva u posve jedinstvenoj orkestraciji kad dolazi do onog čudesnoga stapanja užitka i boli. Nije to onaj šopenhauerovski misaoni treptaj kojim se bol i patnja s pomoću muzike uzvisuju do najvišeg stadija svijeta kao volje i predstave. Ne, s Ravelom i Jankélévitchevim uvidom u razloge zašto zavodljivost ove glazbe zaziva upravo jedinstven osjećaj „zvučnoga sladostrašća“ ulazimo u ono što glazbu čini istinskim subjektiviranjem svijeta, prelaskom u stanje duševnoga užitka koji izravno utječe na tjelesnost kroz dvojstvo boli i užitka. Nije užitak rezultat boli, već obratno, ali ova bol nije više ona koja je obilježila njemačku romantiku s Goetheom i Wagnerom kao Weltschmerz i koja nužno zahtijeva estetsko mesijansko objektiviranje. Ravelov svijet nije svijet duhovnoga apsoluta u kojem slušamo metafizički odjek skrivenoga Boga kao u Bacha, već prebiranje po strunama čiste doživljajne osjetilnosti boli i užitka. Sve se premješta u psihodramatiku života koju zlatno dijete impresionizma dovodi do najvišega vrhunca. Otuda suze nisu znak napukle emocionalnosti slušatelja, već proloma potisnute i objavljene strasti bez koje muzika nema svoj nužan patos i ljepotu neprestano ponavljajuće začudne kontingencije. O onome „hedonizmu“ koji se opetovano besmisleno pripisuje Ravelovoj glazbi dostatno je reći tek ovo. Zar glazba nije užitak osjetila, put spram stapanja duše i duha kroz iskustvo čiste transcendencije čak i kad se njezino poslanstvo u ovome svijetu rastemeljuje i dovodi do nesklada kao što to bijaše u doba koje će Ravel proživjeti u isto vrijeme kad avangardna destrukcija smisla uspostavi svoj estetsko-društveni imperativ. Možda je za opravdanje ravelizma u tom pogledu najbolji misaoni svjedok onaj od kojeg se to ne očekuje ꟷ Theodor W. Adorno. Već prva rečenica njegova ogleda naslovljenog jednostavno „Ravel“ upućuje na to da je za razliku od Straussa i Busonija, jedino Ravel onaj glazbenik koji „stvara maske u zvuku. (…) Njegovo djelo pokazuje savez ironije i oblik proizvođenja lijepe iluzije.“ (Theodor W. Adorno, Night Music: Essays on Music, 1928-1962, Seagull, London-New York-Calcutta, 2019, str. 64.) Ako se izraz impresionizam uobičajeno pripisuje upravo njemu, to još nije posve očito, pa ga Adorno postavlja na prag ovog povijesno-umjetničkoga stila u slikarstvu i glazbi. Usto, on je „antivagnerijanac“, ali ono posebno važno u izvanglazbenome smislu svodi se na to da je „njegova glazba ona velike buržoazije, aristokratske visoke klase koja ozbiljuje svoju vlastitu narav; koja također vidi opasno potkopavanje pod sobom; i uzima u obzir mogućnost katastrofe, a ipak ostaje ono što jest…“ (str. 65) Adorno u maniri svoje negativne dijalektike ipak misli Ravela kao nesvodivu iznimku u estetskome smislu i to ga razdvaja od Stravinskoga i Straussa. Ne moramo se složiti da ćemo uz Ravelovu glazbu slušati i čaroliju dekadencije moderne aristokracije na njezinu kraju, ali da je ono što ova glazba neskriveno dočarava ljepota i sjaj „subjekta“ onog visokoga društva koje je njegovalo duh elitne kulture i bilo pokroviteljski naklonjeno visokoj umjetnosti i uopće stilu života kao umjetnosti, to je neporecivo. Koliko god, prema Adornu, primat u svemu tome kad je riječ o impresionizmu u francuskoj glazbi pripada Debussyju, ne može se zanijekati da je slučaj Ravela unutarnja kritika kao ironija svega onog što je impresionizam doveo do kristalizacije. Vidjeli smo već kako Adorno u jednom potezu sintetizira Ravela i ravelizam kao ironiju i lijepu iluziju. Nije li to izdanak romantike koja u Francuskoj, za razliku od Njemačke, nije bila usmjerena panteizmu i duhovnome mesijanstvu u obnovi bogova Grka, već je tražila u okultizmu i istočnjačkim misterijima svoje noćne prikaze i predstave? Eto, možda je za Adornov pristup Ravelu treća odlučna riječ-pojam ništa drugo negoli „kriza impresionizma“ (str. 66) Ravel je, dakle, skladatelj i glazbenik s jasnom sviješću o toj inherentnoj krizi modernosti koja je u glazbi njegovih orkestracija, komornoj i vokalnoj, poput Bolera i Španjolske rapsodije dosegla najveće vrhunce slušateljskoga užitka. Iako Adorno ne spominje „suze i plač“ kao neminovnu osjetilnost koja proizlazi iz užitka u njegovoj glazbi, to ništa ne umanjuje gotovo istu osjećajnost recepcije Ravela i u Jankélevitcha i u Adorna. Možda je razlika ipak u tome što Adorno nastoji „racionalno“ proniknuti u razloge zašto je njemačka muzika njegova doba uvijek bila sklonija Debussyju od Ravela i dolazi do postavke da je to valjda stoga što je s Ravelom „zaključeno doba romantike dokidanjem osobnosti koja je uvijek bila sinonim za stvaranje glazbenih formi“. (str. 69) Moj je odgovor zapravo parafraza onog što tvrdi Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma kad u maniri Nietzschea secira tzv. njemački duh prigovarajući mu da nikad nije imao smisao za humor i osjećaj za duboki osjećaj stvarnoga svijeta, a ne fikcije zvane apsolutni duh. Zato je da paradoks bude potpun, Schopenhauer kojeg je Wagner obožavao i pravio mu kult, Rossinija pretpostavio skladatelju Rajnina zlata, a Nietzsche je pod kraj života Wagneru kao „Cagliostru modernosti“ suprotstavio Georgesa Bizeta. Duh francuske osjetilne precioznosti i dekadencije protiv ozbiljnosti natmurena Apsoluta nikad ne znači baš to da su posrijedi nepomirljive suprotnosti. Prije će biti da užitak u Ravelovoj glazbi nadilazi sve razlike, pa i one između aristokratskoga ukusa i avangardne destrukcije, jer, ne zaboravimo da je sam Adorno u Ravelu i ravelizmu vidio čistu dijalektičku trijadu: ironiju-iluziju-krizu. Mi živimo suvremenu glazbu 21. stoljeća kao krizu ironije i kao iluziju vječnoga napretka i zato se vraćamo skladatelju Bolera i Španjolske rapsodije kao zlatnome djetetu impresionizma koji svojom lucidnošću čuva ovaj svijet od svih udava tehnički jednolike dosade atonalnosti i disharmonije. https://www.radiofrance.fr/francemusique/podcasts/musicopolis/ravel-daphnis-et-chloe-un-ballet-grec-a-la-sauce-russe-9974950

September 16, 2024
Sljedbeništvo

Sljedbeništvo

Odgoj i obrazovanje pripadaju nužnoj biti povijesnoga smisla ljudske egzistencije. No, bez autoriteta učitelja/profesora, bez njihovih uvođenja u samu tajnu postojanja i postajanja svijeta bez obzira predavali oni svojim učenicima o bitku kao filozofi, o bogu kao teolozi, o svijetu kao kozmolozi i o čovjeku kao antropolozi, nema održivosti institucije zvane škola. Znamo, naravno, da je podrijetlo grčke riječi scholé kako ga tumači Aristotel u dokolici i imanju slobodnoga vremena kao prazne svrhe bivanja. Što ćemo učiniti od te slobode koja jest prazna i ujedno otvorena, ne ovisi samo o nama kao „subjektima“ prazne slobode, već o onome što nas nagoni na kretanje u duhovnome, duševnome i tjelesnome smislu. Škole su, dakle, prostori osmišljavanja života s pomoću pet temeljnih simboličkih formi u kojima se utjelovljuje duhovni bitak: (1) mit, (2) religija, (3) umjetnost, (4) filozofija i (5) znanost. Nije li pritom znakovito da se upravo ovim logičko-povijesnim redom sama povijest razvija i napreduje u svijesti o slobodi, kako bi to rekao Hegel. U svih pet simboličkih oblika duhovnoga bitka pojavljuje se škola kao medij posredovanja između autoriteta i slobode. Čak je i Nietzsche u svojim razmatranjima o odgoju o obrazovanju u usporedbi klasičnih i modernih institucija, onih u Grka i onih u Njemačkoj i Švicarskoj 19. stoljeća ustvrdio da je problem našeg vremena u svojevrsnoj krizi duhovoga autoriteta, ali ne u smislu kršćanske moralke koja uvijek polazi od iskonskoga grijeha kao skolastičke verzije sokratizma koji kaže „Ah, nikad gore mladeži!“, već u smislu povratka izvornome helenskome dostojanstvu mišljenja koje dobro zna da je svaki gorljivi individualizam čovjeka stvar njegovanja plemenite i istinske duše, a ne uzgoja mediokriteta po savjesti. Nikad i nigdje, ni u starini niti u novodobnim prigodama, slobodni čovjek ne odgaja se niti obrazuje bez nekog ovako ili onako pojmljenoga autoriteta. No, odakle proizlazi taj latinski pojam auctoritas o kojemu je izvrsno zborila Hannah Arendt u svojim političkim spisima baveći se rimskom tradicijom prava i politike? To nije nimalo teško razabrati. Autoritet leži u autoritetu same moći onoga što određuje pet povijesno nastalih simboličkih oblika duhovnoga bitka. Autoritet je ovlaštenje moći koje proizlazi iz otvorenosti bitka-boga-svijeta-čovjeka, a mišljenje mu podaruje najviši rang kojim se zapovijed potvrđuje kao posluh zakonu ili običajima nastalim u prošlosti. Arché je izvor svekolikoga autoriteta, ali ta sveza početka i moći kao vlasti duhovnoga poziva i nagovora čovjeka da se odazove poslanstvu onoga što se ne može rastemeljiti bez teških posljedica po sam život čovjeka i njegovih institucija nije nipošto samorazumljiva. Ali, sada slijedi ono što povijesno ima svoje utemeljenje i što unatoč svih promjena tijekom epohalnih rezova u struji vremena kroz buku i bijes mahnite i vrtoglave brzine naše modernosti i suvremenosti ostaje gotovo u svim bitnim aspektima pojavljivanja nepromjenljivo. Postoji, naime, bitna razlika u načinu zbivanja autoriteta u mitu i religiji, od autoriteta u umjetnosti, filozofiji i znanosti. Dok mit u Grka uz iznimku Prometeja ima poslušne heroje koji izvršavaju bez pogovora zapovijedi bogova iako ih dovode do tzv. tragičnoga ishoda, monoteistička religija kao što je kršćanstvo u svoja dva Zavjeta (stari i novi) razlikuje se u razumijevanju autoriteta na taj način što je drevni bog Židova uvijek pun gnjeva i osvetničke pravednosti pa ga njegovi štovatelji slijede u toj mimetičkoj mahnitosti do kraja, dok je Krist kao simbol ljubavi i slobode ljudskoga odlučivanja onaj koji izabire put poniznosti i smjernosti da bi u potpunosti raskinuo s onim shvaćanjem karizmatske moći kao vlasti koja izaziva nečuveni strah u čovjeku. Religija više ne potrebuje stoga praznu slobodu scholé kojom se odgajaju i obrazuju „filozofi“ kao slobodni ljudi za državnike, suce, pjesnike i propalice, već jedino potrebuje militantne sljedbenike. Uostalom, ta riječ odgovara situaciji u ranome kršćanstvu kad sve vrvi od mnoštva sekti, hereza, apostata. Sljedba znači više ili manji organiziranu i institucionalnu povezanu skupinu koja slijedi put svojeg Učitelja u duhovnome smislu, ali uskoro duh silazi na zemlju i u podzemlje, pa sljedbeništvo nema samo značajke pastirske poslušnosti apstraktnim pozivima na vjernost duhovnome putu otaca i Oca, već poprima značenje onog što će u 19. stoljeću doći na vidjelo kroz francusku riječ ideologiju. Doba sljedbeništva uvijek je, dakle, sveza religije i politike, svetosti i profanosti moći kao vladavine u svijetu s pomoću sile i nasilja. Slavna rana rasprava Waltera Benjamina Uz kritiku sile/nasilja (Zur Kritik der Gewahlt) iz 1922. godine upravo govori o toj povijesno-manihejskoj dijalektici kojom se sloboda i pravednost utiskuju u svijest zajednice kao Moć i Nasilje, a pojam „božanskoga nasilja“ povezuje religiozno i političko mesijanstvo u 20. stoljeću. Nije nimalo slučajno da je mladi Benjamin u tom spisu zagovarao svojevrsni politički anarhizam kao političku teologiju slobode čiji subjekt nije narod, već čovječanstvo. (v. Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 139-147) Ako umjetnost, filozofija i znanost mogu biti bitno očitovanje duha slobode u svojim istraživačkim nakanama (ne zaboravimo da su dva među temeljnim filozofijskim djelima 20. stoljeća naslovljena Logička istraživanja Edmunda Husserla i Filozofijska istraživanja Ludwiga Wittgensteina), onda religija kao teologija u odgojno-obrazovnome smislu pretpostavlja autoritet Božje objave. I zato sljedbeništvo ovome putu autoriteta ne proizlazi iz logosa, a niti iz mythosa, već jedino iz duha Objave koji ne trpi kritičko mišljenje i skepticizam. Sljedbeništvo je u povijesti duhovnoga bitka uvijek religioznoga podrijetla. Ali kad poprima političko značenje ideologijske militantnosti, onda je to potvrda temeljne postavke Carla Schmitta kako je moderna politika suverenosti samo sekularizacija teologije. Svi novi „križarski ratovi“ pripadnika suprotstavljenih političkih ideja u formi organizirane borbe stranaka u modernim demokracijama stoga su samo ratovi za preuzimanje autoriteta vladavine i nužno se u njihovim mahnitim borbama za prijestolje duh srozava na Kulturkampf ili culture wars. Sljedbenici slijede svoje Učitelje ne više kao religiozne karizmatike, već kao političke autoritete u borbi koja nikad nije apologija nenasilja, ne-sile, već se uvijek radi o težnji za preuzimanjem vodstva u svim aspektima. Posljednji razgovor Vanje Sutlića za „Start“ 1989. godine imao je „strašan“ naslov: Filozof je najveći diktator. Ma, naravno, ta neće biti valjda „najveći demokrat ili kvazi-tolerantni mitotvorac“. Problem, međutim, nastaje već u doba kraja helenskoga svijeta s vladavinom Aleksandra Velikoga i njegove velike fikcije o hibridnim svjetovima Grčke i Azije, čemu se kritički izrugivao i kasni Nietzsche u Slučaju Wagner, tvrdeći da je temeljno pitanje „novoga“ u tome „može li se strana kultura presaditi?“ (Friedrich Nietzsche, Slučaj Wagner, Disput, Zagreb, 2022., str. 29, S njemačkoga preveo Blaž Ivanković). Ali, nije riječ o „presađivanju strane kulture“ u novu, već o preobrazbi religioznoga pojma sljedbeništva u nova duhovna ruha pokreta u umjetnosti (slučaj avangarde) prve polovine 20. stoljeća, potom u sukobu između tzv. filozofijskih orijentacija kao nastavka sukoba drevnih filozofskih škola u Grka drugim sredstvima (primjerice, između fenomenologije i psihoanalize, tzv. kontinentalne i analitičke filozofije), a isto vrijedi i u različitim orijentaciijama u suvremenoj znanosti (primjerice, između kvantne teorije i Einsteinovih sljedbenika teorije relativnosti). Sve je to „normalno“, jer bez dijaloga, kritike i polemike ne postoji uopće mogućnost živosti i napretka u razvitku znanosti, a isto možemo samo na drukčiji način kazati i za umjetnost i filozofiju. Ono što predstavlja problem nisu Učitelji i njihove „diktature uma“. Učenici su sustavna degeneracija i militarizacija duha i u njihovoj fiziologiji estetske uskomešanosti i psiho-jurišništva na druge barikade i vjetrenjače vlada logika permanentnoga opsadnog stanja. No, nemojmo Učitelje lišavati „iskonskoga grijeha“. Upravo oni „huškaju“ svoje učenike na druge Učitelje i njihove učenike i zato ovaj „sveti rat“ argumenata i toljaga u tendenciji nema kraja. On će trajati, u to nema sumnje, do Sudnjega dana. Problem sljedbeništva i svakojakih nesuvislosti koje proizvode institucionalno umreženi „renegati“ i „apologeti“ npr. modernizma i postmodernizma, strukturalizma i hermeneutike, a sve su to izrazi koje dolaze iz riznice marksističkoga Kulturkampfa koje danas nemisaono preuzimaju novodesničarski križari i krstonoše, nije u njihovim postavkama, već u samoj biti religiozno-političkoga sljedbeništva. Naime, sljedbenici nekog Učitelja ili više njih, a takvih sam se naslušao i načitao od 1970ih do danas na ovim prostorima ponajviše u okrilju tzv. Praxis-filozofije, uglavnom svoju militantnost dokazuju i pokazuju time što oštre pokvarene zube kritike u svojim dozlaboga lošim knjigama bez inventivnosti i bez idejne provokacije, pokušavajući ostati „vjerni“ školi koja ih je oblikovala i od njih načinila „epizodističke nule“, što bi rekao Marinkovićev lik Ugo iz romana Kiklop. Još je gore nešto drugo. Militantnost sljedbeništva prolazi „ispit zle savjesti“ u suočenju s novom školom ili teorijom koja u potpunosti staru škole i njihove svete Učitelje odbacuje u mauzoleje teorijske „strave i užasa“. Tada nastupa ludilo samootrežnjenja, pa sljedbenici preuzimaju diskurs „novoga“ u starim bocama ishlapjeloga vina, te iznova unisono udaraju u isti bubanj kao imitatori onih japanskih udaraljkaša s crvenom trakom na čelu što su jedne davne godine od Eurokaza načinili malu školu primijenjenog bubnjarstva na koje se progresivna publika uvijek pali na isti način kao i neokonzervativna sljedba na zvuk mističnih zvona iz američkih pastoralnih horora. Sljedbeništvo je duhovna bolest onih koji oponašaju svoje velike Vođe i Učitelje do zadnjih detalja njihove karizmatske besmislenosti. Viđao sam takve likove po birtijama i sveučilišnim aulama kako puše na isti način kao i njihovi obožavani profesori, kako se kao Woody Allenov Zelig preobražavaju u puža-kornjaču-mrava i pužu svoj sretan mali život poput onog Borgesova manjeg pjesnika iz antologije koji glanca sebi svoj ništavni spomenik u kakvoj općoj fusnoti beščašća da ga brze promjene ovog zloduha vremena ne pometu u kut tamo gdje i pripada zauvijek. Sljedbeništvo je vjera u autoritet prazne slobode koja nije ništa drugo negoli ono što i jest ꟷ prazna i isprazna.

September 15, 2024
Teogonija, tehnogonija, bezdan

Teogonija, tehnogonija, bezdan

Jednokratnost i neponovljivost su temeljne ontologijsko-temporalne značajke autentičnoga načina vođenja egzistencije. Sve drugo je pad u bezdan svekolike vulgarnosti života. Grci su to znali prije svih i zato je mitsko doba uistinu prapočetak (arché) povijesti kao događanja koje svoje osmišljavanje ima u onome što pripada području rizika, kaosa i slučaja. Iako mit ne može biti pravi početak povijesti jer mu nedostaje duhovna potreba za filozofijom koja će prevladati jaz između vladavine bogova i krhkoga poretka ljudske neizvjesnosti u mogućnosti da sve propadne bezrazložno u užasu ratova i prirodne katastrofe, ono što jedino odlikuje genij mita protiv linearnosti povijesnoga zbivanja jest tragično herojstvo nastanka povijesti. Svi su mitski heroji otuda stvaratelji „graničnih situacija“, da se izrazim pojmom iz filozofije egzistencije Karla Jaspersa. To su ona stanja koja svojom obuhvatnošću i čudovišnošću (Unheimlichkeit) ukazuju na nužnost postojanja granice koja se čovjeku uspostavlja kao moć neljudskoga bez kojeg ne postoji bit ljudske egzistencije. Mit nas privlači u svim epohama nakon propasti grčke države kako to izriče Friedrich Nietzsche. Razlog je u tome što je mitsko doba ono jedino autentično i izvorno u svojoj prvotnosti započinjanja ili nastajanja događaja kojim se ljudsko mišljenje u formi filozofije otvara kao sveza tragedije i poiesisa. Tragedija zahtijeva žrtvu i žrtvovanje, a poiesis svoj neizbježni duhovno-materijalni téchne. Sjetimo se da i Hegel, i Nietzsche, i Heidegger pitanje „duhovne potrebe“ za filozofijom nastoje razriješiti u suočenju između onog što pripada znanosti kao apsolutu i umjetnosti kao događaju kojim se smisao bitka otvara upravo u svojoj nesvodivosti na znanstveno prosvjetljenje i razumijevanje bitka kao predmeta spoznaje. Paradoks je, dakle, da je mitsko znanje o svijetu ujedno i filozofijsko-povijesno iskrsavanje onog što pripada području umjetničkoga življenja i istine kao autentičnoga događaja: primjerice, žrtvovanja Antigone, progonstva Edipa, Medejina terora. Da bi se dospjelo do istine tragičnoga postojanja čovjeka, nužno je prevladati granice znanstvenoga znanja koje svojom profanom diskurzivnošću povijest kao događaj pretvara u historiju kao predmet povijesnoga proučavanja. Nije svaki mitopoetski način kazivanja o povijesti autentično mišljenje o izvornoj vremenosti smisla bitka, kao što nije ni svaka historija mitskoga doba ona koja zapada u propust „pozitivističkoga objektiviranja“ prošlosti kad su himere, kentauri i nimfe izvirali iz začarane orirode i duha grčkosti samih Grka. Ono što je, primjerice, svojim istraživanjima mitske svijesti objelodanio Walter F. Otto u Teofaniji i Grčkim bogovima bilo je iznimno važno pokriće postavke da je izvorno i autentično događanje ljudske egzistencije u doba prije filozofije i znanosti moguće razumjeti samo ako se „pročistimo“ od moderne dogme koja vjeru u računajuće-predmetno polje znanstvenosti znanosti uzima bez ikakve sumnje u njezina posljednja postignuća. Mit nije samo mito-poetski način kazivanja o smislu bitka polazeći od tragično-herojske istine povijesnoga utemeljenja grčke države. Ono je ponajprije pitanje vjere u božanskost bogova, dakle, pitanje o biti religije u iskonu povijesti. Čemu inače Homerova Ilijada i Odiseja ako ne kao unutarnje iskustvo nastanka vjere u božanski temelj svijeta koji čak i najužasniju povijest razaranja Troje vidi kao ono spasonosno za budućnost svijeta. Heidegger je, kao što je poznato, baveći se pitanjem nastanka povijesti u okvirima zapadnjačke metafizike shvatio kako povijest pretpostavlja izlazak iz mitske slike svijeta i taj izlazak ima tragične crte preusmjeravanja povijesti kroz logos kao svezu poiesisa i téchne. Put zapadnjačke povijesti do posljednjeg stadija u nihilizmu moderne planetarne tehnike određen je usudno ovom jednokratnom i neponovljivom odlukom. To je istodobno bilo i razlogom tragičnoga raskida duhovnoga prijateljstva između Hegela i Hölderlina. Bogovi su jamstvo mitskoga tragičnoga odnosa čovjeka i prirode. Onog trenutka kad teomahija i teogonija postaju tehnomahija i tehnogonija moderne znanstvene „vjere“ u racionalnost svijeta kao prvi uzrok i posljednju svrhu postojanja ljudske povijesti, bogovi kao i svemoćni Bog ostavljaju svojom smrću religiju „obezboženom“ činjenicom djelovanja ljudske egzistencije kao samstvenoga događaja traganja za Bogom kao u Kierkegaarda ili traganja za nemogućom obnovom grkstva tragičnoga helenstva kao u Nietzschea. Dva su puta pročišćenja moderne pozitivističko-znanstvene svijesti od izvorne tragične mitopoetske zgode jednokratnosti i neponovljivosti ljudskoga života. Oba spominje Nietzsche u svojim kritičkim i polemičkim suprotstavljanjem s nesuvremenim vremenom jednolikosti zbivanja u aktualnosti na kraju 19. stoljeća. To su religija i znanost. Dok su židovsko-kršćanski farizeji, duhovnjaci i moralisti negativan primjer srozavanja autentičnoga duha povijesti na vulgarnost života institucionalizirane historije kao historizma, Sokrat i sokratizam predstavljaju paradigmu „prosvjetiteljstva“ kojim se razum kao logika čistoga uma bezobzirno i apsolutno s vjerom u moć znanosti odvija u životu kao demitiziranje i demitologiziranje tragičnoga grčkoga svijeta. Bog i znanost, da paradoks bude potpun, dvije su kovanice istog novčića s kojim iščezava mitska svijest i jedino još filozofija koja prezire miris tamjana i vonj laboratorija može (p)ostati ono što autentičnome življenju poodaruje smisao. Sve drugo je čista silazna putanja dekadencije koju nema smisla više kritički uzimati u obzir iz jednostavnog razloga što je i sama umjetnost već za Nietzschea kako to svjedoči u spisu Slučaj Wagner postala nedostojna svojeg duhovnoga poziva. „…Ah, ti Grci! Znali su oni kako valja živjeti! Za to je potrebno smiono se držati površine, nabora, kože, štovati privid te vjerovati u oblike, tonove, riječi i cjelokupni Olimp privida! Ti Grci bijahu površni ꟷ zato što bijahu duboki…A nismo li se upravo njima i vratili, mi vratolomci duha, koji se popesmo na najviši i najopasniji vrh suvremene misli te s njega pogledasmo oko sebe, s njega pogledasmo svisoka? Nismo li upravo po tome ꟷ Grci? Štovatelji oblika, zvukova, riječi? Nismo li upravo zato ꟷ umjetnici? …“ (Friedrich Nietzsche, Slučaj Wagner, Disput, Zagreb, 2022., str. 202-203. S njemačkoga preveo Blaž Ivanković) No, umjetnost ne samo za Nietzschea nije „umjetnost“ kao kulturni pogon ili stvar estetskoga ukusa. Umjetnost nije ekstaza života u smislu privida nad prividima, već jedini put kojim se autentičnost življenja pokazuje prividno nadmoćnom vulgarnosti povijesti kao historizma religiozno-moralno-znanstvenoga puta u središte Ničega. Nije ovdje uopće važan Nietzsche, već ono što se pojavljuje u istoj zgodi mišljenja kao kazivanja i u slučaju Hölderlina. Nije stoga Wagner „slučaj“. Pravi slučaj može biti samo onaj Hölderlinov jer je kao i „slučaj Nietzsche“ jedinstveni događaj mitopoetske tragedije samoga života u suočenju s nemogućnošću prevladavanja tehnogenetske teogonije modernoga doba. Nietzsche je doživio torinsko ushićenje u zagrljaju s konjem, a Hölderlin je gotovo pola života proveo u duhovnoj izolaciji u majčinoj kući nakon što je završeno njegovo pjesnikovanje i nakon što je s Patmosom i Hyperionom ono iskonsko i nesvodivo spasonosno u biti umjetnosti prestalo nadahnjivati prirodu i život ovog svijeta i zatvorilo se u knjige svrstane u književnost njemačke romantike. Ludilo je ono što naposljetku spašava autentičnost ljudske egzistencije kao umjetnosti od pada u tehnički bezdan. Ah, Grci, nije li njihova „ludost“ ipak trajnija od svekolikoga poslanstva zapadnjačke povijesti, jer kakav je to život po mjeri računajućega bezmjerja i po imperativu pragmatike znanja? Suh i bezobličan, onaj koji ne zaslužuje ništa osim posljednje pomasti i vječnoga zaborava. Život je ili umjetnički događaj vlastita djela bez kompromisa ili nije ništa! Treće ne postoji, zar ne?

September 14, 2024
Beskućništvo

Beskućništvo

Viđamo ih u knjižnicama na predstavljanju knjiga. Obično sjede u zadnjim redovima i strpljivo čekaju da dosadnim izlaganjima o velevažnosti dotičnih autora i autorica dođe kraj da se konačno mogu okrijepiti nekim kanapeom i čašom vina s domjenka. Ima ih načitanih i solidno obrazovanih; ima ih različitih duhovnih profila, bačenih na ulicu iz tisuću razloga od kojih su svi ionako nevažni za ono što pripada biti modernosti i suvremenosti. Beskućništvo je, naime, bit ovog svijeta kao vladavine posvemašnjega otuđenja i postvarenja kapitalizma postindustrijske mreže subjekata/aktera u kojem višak vrijednosti istodobno stvara i višak outsidera na ulicama neprilagođenih okrutnome ritmu svakodnevnoga žrvnja normi i obveza ovog banalnoga nihilizma kojemu pojam rada određuje granice duhovne uporabe. Ima ih radikalno uvjerenih u svoje ulično mesijansko poslanstvo dostojno najvećih umjetničkih performativnih događaja nalik izmučenim likovima svetaca i apostata iz filmova Andreja Tarkovskoga. Ima ih ponajviše umornih od vlastita umora od sebe samih u noćnim linijama tramvaja od istoka do zapada i obratno. Uvijek kad ih vidim kako gledaju u prazninu sumračne otvorenosti sablasne zime sjetim se filma Karla Grunea Ulica (Die Strasse) iz 1924. godine i scene u kojoj glumac Eugen Klöpfer sjedi zavaljen na otomanu u svojem stanu i gleda na ulicu kao ulicu niz koju odlazi rijeka automobila i njegov život koji se pretvara u ono što nazivam iskustvom transcendentalnoga beskućništva. Drugi film koji mi pada na pamet u pogledu na njih i njihove umorne snove jest Wendersov Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin) iz 1987. godine. Nije važno objašnjenje posljednjeg razloga ove korelacije između apsolutnog čemera i slobode. Važno je samo kako neki nesvodivi anđeo sjedi u istom tramvaju kao i oni i šuti iz samilosti i solidarnosti kao i oni, jer netko od njih možda više zna o Wendersovim filmovima i njegovim divnim esejima o tlu i snovima koje je upleo u film Do kraja svijeta (Until the End of the World) iz 1991. godineu australskim pustarama uz baladu Nicka Cavea od svih nas zajedno. Jer što mi uopće znamo o Drugima, o njihovim patnjama i užitku, o njihovu pravu na vlastito beskućništvo duše kao otpora ovoj krutosti i okrutnosti života kakav se nudi još od Leibniza kao najbolji od svih svjetova? Ništa, baš ništa. Ne znamo ništa o njihovoj želji za bijegom iz ove morbidne arkadije; ne znamo ništa o njihovome jadu i uzdasima za povratkom u ovaj svijet računajuće normalnosti na koju se navikavamo od djetinjstva kao mravi u mravinjaku da bismo preživjeli vlastite traume i nasilja spram Drugih; ne znamo ništa o njihovim mržnjama protiv naše religiozne samilosti koja uvijek završava s prezirom njihova smradnoga tijela i protiv njihove oholosti koja nas užasava jer uvijek poslije uspona na samotne vrhunce praznine slijedi pad u bezdan očaja i tame i tko zna, možda već sutra, sve se može okrenuti protiv nas na njihovu stranu i mi sami možda postanemo besmisleni višak u njihovu plemenskome zavjetu krvi koja ostavlja neisprane tragove na pustoj ulici. Beskućništvo nije eksces društvene neodgovornosti informacijskoga kapitalizma, despotizma i diktature u suvremenosti. Ono je rupa u mreži bez središta i ruba i odnosi sa sobom poput taloga sva čvorišta ovog svijeta kojemu tako neizmjerno nedostaje duše, a ne duha. Beskućništvo ne prikazuje nikad tako dobro ni slika ni riječ, ni film ni poezija. Preostaje samo melankolična glazba i ništa više, glazba sumorne ulice koja se utapa u alkoholu i strašnome umoru od života. Prijeći na drugu stranu ulice ipak predstavlja najvišu mogućnost svake ulične egzistencije. Street Songs of the Homeless…

September 13, 2024
Zašto pišem ovaj blog koji se zove KAOS?

Zašto pišem ovaj blog koji se zove KAOS?

Zašto ja ovo uopće pišem? Nije pitanje ono koje stoji u naslovu jedne knjige Georga Orwella, Zašto pišem? I drugi eseji. Ne, pitanje je krajnje precizno i konkretno: zašto baš „ovo“, što ima formu digitalne svaštare? Blogove pišu svi i nitko. Za tradicionalne metafizički odgojene i obrazovane filozofe, književnike i umjetnike ovo je „skandal“, „eksces“, „anomalija“. Možda je „autor“ puknuo ili još gore, otišao na kvasinu nakon što je napisao pedesetak tzv. ozbiljnih knjiga koje pripadaju mnoštvu diskurzivnih žanrova društveno-humanističkih znanosti, književnosti, vizualnih umjetnosti. Uostalom, u autorovoj Knjizi lutanja: Pisma, razgovori, zapisi, Litteris, Zagreb, 2024., sve se ovo već pojavljuje promišljeno i izvedeno unutar tekstualnoga formata knjige. Ovaj blog, međutim, nije knjiga, već ono što pripada biti tehnosfere, a riječ je o strukturi lutalačkoga nomadizma koji u sebi sabire misao kao cjelinu, integralnost ne samo tradicionalno razlikovnih disciplina, već i posve različitih formi iskaza od razgovora sa samim sobom, razgovora s Drugima, crtica, pisama, filozofske autobiografije bez činjenica što nužno upućuje na parafrazu Pessoine Knjige nemira. Blog je bogom izmišljena forma upisivanja tragova mišljenja kao kazivanja upućenoga Drugome koji nije ograničen na čitatelja knjiga, već može nekim slučajem biti i zainteresirani motritelj autorove web stranice zbog eventualne vizualne atraktivnosti sadržaja, tzv. ilustracije tekstova s rijetkim, ne baš uvijek poznatim fotografijama (primjerice, mladoga Deleuzea u crnome odijelu i kravati, elegantne i zavodljive Hannah Arendt ispružene s neizbježnom cigaretom, ludih scena iz skeča Montyja Pythona u kojem filozofi drevne Grčke i moderne Njemačke igraju nogomet itd.) ili dokumentima izgubljenih pisama i slično. Blog je, dakle, apstraktno-konkretna univerzalna forma pisanja u doba tehnosfere. Posve je svejedno u intencionalnome smislu kakav mu je sadržaj. Uostalom, sve je FORMA, kako je to dobro znao Witold Gombrowicz i zato napisao svoj roman Ferdydurke u znak prosvjeda protiv božanstvenoga Dantea i tzv. nužnosti starenja. Problem nije u mojem odabiru ove forme, već u tome što ovaj Kaos pišem svakodnevno, iako kadšto postavljam i starije, opsežnije studije, rasprave i oglede davno objavljene u časopisima, zbornicima i mojim knjigama. No, uglavnom su tekstovi koje pišem gotovo svakodnevno kraći od jedne ili dvije, do maksimalno osam kartica, kako to još uvijek novinarski nazivamo iz vremena prije pojave kompjutora. Mnogi tekstovi nisu nikakva pedagoško-propedeutička objašnjenja mojih postavki iz već objavljenih knjiga (od petoknjižja Tehnosfere do Transverzala i Izgleda nadolazeće filozofije), već autonomni tekstovi koji su bili upravo početak nečeg drugoga, primjerice, knjige ogleda Čemu glazba? koju će objaviti Litteris 2025. godine. Pisanje bloga Kaos proizlazi iz moje temeljne ideje kako je mišljenja-kao-pisanje u doba tehnosfere vladavina transverzalnih mreža koje se neprestano šire i sužavaju, što dovodi u svezu eksploziju sadržaja i imploziju forme kao totalne interakcije hiperteksta i anonimnoga čitatelja koji više nije nužno zatočenik Knjige kao forme pisanja-čitanja. Umjesto toga, njegovo je carstvo znakova u bespuću i oceanskoj samoći interneta kao četvorstva biti tehnosfere: informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. Ostavimo besmislene kritičke opaske o epidemiji ludila narcizma na mreži koji podjednako pogađa i genije i idiote, i one koji se navodno groze Instagrama i Tik-Toka i one koji ih uzdižu do nebesa. Želja za produljenjem života teksta i izvan knjige-časopisa i to kao vizualno interaktivne forme kazivanja mišljenja nadilazi naše psiho-narcističke opsesije s Egom i Super-egom. Nikad ne bismo pisali da nismo demonski vlasnici svojeg tymosa kao skladišta ponosa, srdžbe i samopriznanja. A govor? To je samo početak svakog mogućeg raspada identiteta jer govoriti znači biti zarobljen matricom uzaludnih riječi koje ništa ne znače osim što pale i žare, pustoše zemlju, nose u sebi sjeme nesreće i znak izbavljenja od ovog života slutnjom neke druge i možda ljepše i sretnije Apokalipse. Pisati gotovo svakodnevno ovaj blog znači biti onaj tko više ne kontrolira svijet kao što je to kazao Jean-Luc Godard za Hitchcocka. Umjesto toga, pisanje kao mišljenje proizlazi iz jedne dublje i čudovišnije kontrole od bilo kakve iluzije da „Ja“ pišem i da je to sve što čitate u Kaosu upravo „moje“ djelo. Ne, ne pišem „Ja“, već Ono što dolazi iz samoga teksta kao sveza jezika i mišljenja ne o nečemu kao nečemu i ničemu kao ničemu, već se to nešto i ništa kroz riječi energetski i auratski pronosi do Drugoga kao bezuvjetna duhovna komunikacija koja ne traži od čitatelja baš ništa osim moguće pozornosti kao „prirodne molitve duše“, kako je to jednom lijepo formulirao Walter Benjamin u tekstu pisanom na Ibizi u stanju permanentnoga gladovanja. Već sam kazao u „Proslovu“ Knjige lutanja kako je njezina ideja izvedena u dijalogu s Pessoinom Knjigom nemira i Deleuzeovih Pustih otoka. Ako mislite da je ovaj Kaos nadahnut Pynchonovom strukturom entropije iz romana Gravity Rainbow i iz filma Kaos braće Taviani, krivo mislite. Ne, blog koji pišem gotovo svakodnevno ima svoj zakon duhovnoga treptaja u suglasju s Cahiers Paula Valéryja. Kao što je poznato, njegove su Bilježnice dekartovski jasno i razgovijetno bile raspoređene tematski prema sadržajnim sklopovima kazališta, politike, filozofije itd. Sve to nije važno za ono što želim razjasniti u nastavku ovog teksta. Jedino je važno ovo. Naime, Valéry se svako rano jutro, osvit ili praskozorje, budio i sjedao za pisaći stol da bi zapisao misao u formi fragmenta. Ponajviše pet-šest rečenica. Iako se Bilježnice razlikuju od njegove poezije i eseja, nemoguće je otkloniti ovu sinesteziju poezije i filozofije. Ipak, čak ni to nije odlučujuće za Bilježnice. Ono što jest bit njihova značenja dolazi iz svakodnevnoga buđenja ljudskoga tijela u rano jutro, osvit ili praskozorje, i zapisivanja misli na papir. Buđenje i početak dana čak i drevni Kinezi, a ne samo Nietzsche, dodjeljuju bljeskovitu uvidu razbora u njegovoj čistoći. Duh otvara prostor-vrijeme jasnoće otvorenosti svijeta čak i kad je sve u znaku neminovne propasti. Kad sam počeo pisati ovaj Kaos nisam ni u primisli imao da će se preseliti u formu bloga i da će završiti kao digitalna svaštara transverzalnoga mišljenja tehnosfere i onog što je još preostalo od našeg ljudskog-suviše-ljudskoga. Razlog je u tome što pisanje kao upisivanje u kodiranu stvarnost univerzalnoga matrixa sve što jest pretvara u konceptualno mišljenje i kazivanje. Sve postaje „slika mišljenja“. Ništa nije ni samo o-sebi „genijalno“ niti samo za-sebe „idiotski“. Ova forma nije više nikakav transcendentalni poziv namjesniku apsolutnoga duha da ispunjava naloge „Velikoga Trećega“ i da poput nekog novog mesijanskoga iskustva zla medijski začarava čitatelje „vlastitim“ sebeljubljem već izborom tema, knjiga, autora o kojima piše. Kao što kaže Jorge Luis Borges u Apokrifnim Evanđeljima: „Vrata biraju, ne čovjek.“ ꟷ tako i tekstovi ovog bloga dolaze svakodnevno iz „onog“ što podaruje imanentni smisao pisanju svoje vlastite ekscentričnosti upravo u formi od koje zaziru svi hafizi i kustosi jednog olinjaloga mišljenja knjige zatvorene sa sedam pečata u bjelokosne kule pseudo-hermeneutike. Ako mišljenje misli, jezik govori, a slika pokazuje, onda mi je posve svejedno koja to forma propušta da ovo što pišem dolazi do Drugoga kao njegov mogući DA i NE svemu što jest. Knjiga je odavno u ideji svoje odigrala i crni papir njezina povijesno-epohalnoga poslanstva poput Celanove „Crne mostarine“ još se bijeli među zidovima našeg priznanja i prokletstva da smo u doba homo kybernetesa ostaci ostataka „suvišnoga čovjeka“ na zemlji. Blog je idealna forma delezovski kazano „beskonačne brzine“ postajanja jer traje kratko (samo jedan dan) i ostaje zauvijek kao informacija na horizontu događaja ponad bezdana crne rupe povijesti. Što god hoću, to i mogu, poput onog dosadnoga Zeusa iz genijalne zbirke pjesama Josipa Severa, Anarhokor. Znate li koji je najupečatljiviji stih te knjige? Ovaj: „Plašim se svoga zrnja.“ I baš zato što ne pišem „svoje“ Bilježnice kao Valéry, što ih ne uskladištujem po područjima i ne klasificiram ih bibliotekarski po UDK-sustavu iz doba mehaničkih mamuta i strojopisne težine postojanja, mogu pisati kad god mi padne na pamet, a ne rano u jutro, u osvit ili praskozorje, već u podne, suton i pred ponoć. No, bitno je da me formalno određuje logika kalendara, poput jednog dana u životu nekog drugoga Ivana Denisoviča, što znači da je pritisak ispisivanja mreže tekstova takav da ako „puknem“ ili mi se što slučajno zlo dogodi ꟷ sve prestaje zauvijek i sve ostaje zauvijek samo poput onog traga kaljača na bijelome snijegu iz Joyceove besmrtne pripovijetke „Mrtvi“. Zašto pišem ovaj blog koji se zove Kaos i koji u ideji može trajati do jednog drugog i drukčijega Sudnjega dana pod uvjetom da se kao posthumani ŽP učitam u tehnološku singularnost svojeg vlastita ne-identiteta? Zato što je moja misaona sudbina pisanje kao izbor životne drame interaktivne samoće i zato što to jedino opravdava „moju“ egzistenciju u ovom i svim mogućim drugim svjetovima. Idemo dalje….nema kraja… ….ovo je samo još jedna međuigra u sveopćem kaosu postajanja…

September 12, 2024
Lars von Trier ili o nesuvislosti

Lars von Trier ili o nesuvislosti

Danski filmski redatelj Lars von Trier voli šokirati svoju publiku prije ili poslije premijere filmova poput Dogvilla ili Melankolije nesuvislostima i blasfemijama spajajući pritom antisemitizam, pornografiju i narcizam. Filmovi su mu uglavnom vrhunski, i u njima problematizira sukob između religioznih dogmi i slobodarstva, i to tako da uvijek stradaju goli anđeli i zanesene heroine u doba hiperrealnoga kaosa i prijetećega zla iza pojavnih maski društva spektakla. Ono što ga spašava od odmazde „političke korektnosti“ jest njegova nesuvislost, jer svi misle da ono što on javno govori nije baš ono što on stvarno misli, ako uopće ono što misli ima neku postojanost i logičko-povijesnu koherenciju. Nije slučajno u jednom razgovoru o svojim filmovima kazao da razumije svojeg oca i braću koji njegove filmske uratke u pravilu smatraju sranjem i prestaju gledati te lude i shizofrene slike i prije no što su zavladale ekranom. Nije li njegova masovno-medijska uloga koju je sam sebi namijenio zapravo inscenacija onog što ne proizlazi uopće iz njegovih kritičko-dekadentnih filmova o mahnitosti vladanja Drugim iz religioznoga ili političkoga fanatizma hibridne ideologije raskomadane svijesti, već iz želje da svoju autoironičnu ljušturu promatrača svijeta kao univerzalnoga kaosa ogoli do nesuvislosti upravo onime što izaziva od javnosti kritičke reakcije tipa: „Trier je idiot i treba ga tretirati kao takvog.“ Ne, Lars von Trier nije idiot. On je raskol vlastite taštine i bezuvjetne želje za ovladavanjem filmskim platnom s pomoću ikoničnih scena ljepote i užasa: On je postmoderni Visconti u ruhu psihotičnoga manijaka koji vlastite rupe-u-sjećanju dovodi do predmeta sociopatske analize svijeta u kojem ne postoji više nikakav apsolutni vrijednosni sustav pravila. Sve je izokrenuto i sve smjera apokalipsi kao estetskome Unheimlichkeitu koji zavodi svojom uzvišenom nesuvislošću. Uostalom, svi su njegovi glavni likovi u najboljim filmovima žene i to zauvijek ostaje kao prekretnica u suvremenoj vizualnoj kulturi: Kirsten Dunst, Emily Watson, Nicole Kidman… Što još preostaje od njegovih dokumentarno-metafizičkih fatamorgana u kojima višak krvi i doniranje sperme nadilazi granice svih naših iskonskih strahova pred okrutnim bogovima odmazde i lažnoga uskrsnuća? Europa u plamenu, svijet kao mahnita bolnica međusobno premreženih korporativnih igri za prijestolje Moći, iščekivanje nekog posve drukčijeg i slikovno fascinantnijeg Sudnjega dana, seks u praznim grobovima, epidemija novih horor-komedija, totalno miješanje svega s ničeg i ničega sa svačime, ali sa stilom čovjeka koji je pripadao kao osnivač pokretu Dogma 95… Volim njegove filmove jer su čista transverzala zla koje ne vlada ovim svijetom iz jednostavnog razloga što ovaj svijet više nema svoju metafizičku postojanost i iluziju stvarnosti. Svijetom još samo vladaju slučaj i „beskonačna brzina“ umnožavanja razlika. U tome se Lars von Trier tako savršeno snalazi iza kamere koja ulazi u vidokrug estetiziranih tijela i njihovih neuroza, psihoza i vječite želje za izbavljenjem od već nečega mračnoga i nesuvisloga.

September 11, 2024
Muzej katastrofe

Muzej katastrofe

Nikad se neće dostatno proniknuti u uvid Franza Werfela iz jednog aforizma u kojem taj tragatelj za Božjom prozirnošću u obezboženom svijetu izrijekom kaže: “Što više brzine, to više praznine“ – ako se ne promisli dalekosežnost Heideggerove postavke o biti novovjekovnoga svijeta. Kao što je poznato, u svim se mjerodavnim spisima i predavanjima iz tridesetih godina 20. stoljeća, od Einführung in der Metaphysik do Vom Ereignis, govori o nihilizmu svijeta kao slike predstavljajućeg subjekta. Drukčije iskazano, svijet se u svojem znanstveno proručanljivome nabačaju bića kreće spram posvemašnje “slikovnosti“ bića. Sve što jest teži biti nabačeno kao predmet za tehničku i estetičku obradbu bića. Kako je postavljenost svijeta iz obzorja znanstveno-tehničke slikovnosti istodobno nabačaj jedne epohalne zgode u povijesti zapadne metafizike, tako je svaki oblik duhovnoga odnosa spram takvoga sklopa bitno određen njegovim postavom. Ono što se danas naziva informatičkom erom i zamagljenim pojmom virtualnosti, o čemu vjerodostojno razglaba u svojoj estetici Wolfgang Welsch, svodi se zapravo na ispražnjenje svijeta od zbiljske slike uopće i na ubrzavanje informatičkog napretka do išćeznuća u apsolutnoj virtualnosti samog virtualiteta. Zato je posljednjih dvadesetak godina u filozofiji, prirodnim i društveno-humanističkim znanostima, umjetnosti i književnosti zavladao „zloduh“ katastrofizma i apokaliptike. Werfelov aforizam zlokobno upozorava na stanje s onu stranu svakog aktivnoga ili pasivnoga nihilizma. Među mnogim misliocima tog stanja stvari svojim se osebujnim sinkretizmom urbanologije, filozofije i fizike ističe pozicija jednog kulturpesimističkog proroka kraja zapadne metafizike slike, koji, doduše, ne posjeduje ni prodornost Heideggera ni stilsku zavodljivost Ciorana. Ali je neprijeporno vjerodostojni svjedok rasprsnuća slike svijeta.Riječ je, dakako, o francuskome teoretičaru, urbanologu i arhitektu Paulu Viriliou. Njegove knjige eseja od Informacijske bombedoIzvorne nesreće napisane posljednjih nekoliko godina više ne donose ništa novo u Viriliovu promišljanju sudbine militarizacije svijeta i apokalipse zapadnjačke kulture, globalizacije i tehničkog postava. No, njihova je zanimljivost upravo u reagiranju na fenomene društveno-kulturalnih događaja poput spektakla terora, preobrazbe svijeta u „reality show“ i nastavka lumino-kinetičke sudbine svijeta kao estetizacije svega što jest. Paul Virilio, rođen 1932.godine, umjetnik i arhitekt koji je radio zajedno s Matisseom i Braqueom, studirao je i filozofiju na Sorboni. Kao osamnaestogodišnjak, nadahnut Abbé Pierreom i pokretom radnika-svećenika postao je kršćanin i militantni zagovornik vjerske istine. Od 1975.godine ravnatelj je Ecole Spéciale d’ Architecture u Parizu. Napisao je petnaestak knjiga, među kojima vrijedi izdvojiti Rat i kino, Otvoreno nebo,Estetika iščeznuća, Brzina oslobađanja, Informacijska bomba. Knjiga eseja naslovljena L’accidentoriginel, što bi se moglo prevesti kao Izvornanesrećapojavila se u Parizu u proljeće ove godine. Podijeljena je u dva dijela. Prvi obuhvaća eseje vezane uz Viriliov kontroverzni projekt muzejakatastrofekao izložbe koja je pod naslovom „Ce qui arrive“ u suradnji sa zakladom Cartier održana od studenoga 2002. do ožujka 2003. godine u Parizu, dok drugi dio razmatra fatalne posljedice ubrzanja realnoga na početku trećega tisućljeća. U provokativnoj knjizi za razumijevanje muzealiziranja društva spektakla i za suvremenu umjetnost i estetiku uopće, Virilio nastavlja sa svojim analizama katastrofičnosti zapadne kulture virtualnoga svijeta koje je otpočeo s knjigom eseja Informacijskabomba. Za njega je svijet u svojem virtualno-zbiljskome obliku spektakl terora. Stoga je ideja muzeja katastrofeprimjereni slikovno-diskurzivni opis događaja kraja povijesti. U estetizaciji terorizma kao spektakla Virlio je ostao dužan razjasniti zašto nije sam „događaj“ medijskoga posredovanja uzdigao na rang jedino mjerodavne estetike danas. Sve su katastrofe u svijetu – od Černobilja do „Ground Zero“ – poprište užasa subjektivnosti. Ako je napredak eshatologijska kategorija, onda je katastrofa rezultat napretka u svijesti o neizbježnosti nesreća. Muzej katastrofeidealni je prikaz svijeta nakon posthladnoratovskih paranoičnih igara moći. On više nije tek virtualni prikaz zbilje, nego poistovjećivanje virtualne zbilje sa samim „događajem“. Estetika terora postaje teror estetike spektakla koji posreduje zbiljski „događaj“. Viriliovo glavno pitanje kojim otpočinje razmatranje post-telematičke ere preobrazbe slike u digitalizaciju svijeta – iskazano je gotovo manihejskim tonom: civiliziranje ili militarizacija znanosti? Ta brutalno jasno podastrijeta suprotnost dvaju nabačaja slike svijeta na kraju 20. i početku 21. stoljeća istodobno otvara put i za zauzimanje stava ili alternative. Virilio razlaže svoju temeljnu epistemologijsku postavku, koja istodobno klizi između nekovrsne kritičke analize globalnoga društva bez čvrstih ideologijskih i praktično-političkih akcija, te uviranja u sistemsku teoriju društva bez nosivog sociologijskog kategorijalnoga aparata. Naime, Virilio je razvio svojevrsnu kritičku teoriju suvremenog postindustrijskoga društva kao militariziranog poligona za znanstveno osvjetovljenje politike. Krajem hladnoga rata nije iščezla militarizacija zapadne znanosti i tehnologije. Naprotiv, ona se tek razvija do neslućenih mogućnosti. Uklanjanjem zbiljskoga neprijatelja, kao što je poznato iz decizionističke politologije Carla Schmitta, stvoren je tek prostor za kriptototalitarni model sprege znanosti, tehnologije i kulture kao militarnoga sustava potreba. Virilio se opravdano i u ovoj novoj knjizi pita kako je moguće da se gotovo više nitko ne buni protiv činjenice da je istina suvremene znanosti kao nečuvenoga spoja operacionalnoga instrumenta i istraživačke aplikacije zapravo njezina fatalna bezbitnost i etički bezobzirna uklopljenost u militarnu, kapitalističku operacionalnost sustava profita? Stoga je skovao osebujnu i, mora se priznati, dobro pogođenu sintagmu o karakteru globalnoga društva. To je globalitarizam kao sinteza globalizacijskoga neoliberalnoga pankapitalizma i totalitarnoga karaktera njegove kulturalne strategije. Totalitarizam u tako pojmljenome sklopu više ne označava ideologijskog monstruma tipa nacizma, fašizma i komunizma, nego upućuje na onu skrivenu dimenziju liberalizma, koja iziskuje želju za planetarnim vladanjem slikom svijeta. Globalitarizam je istina suvremenoga svijeta stoga što iskazuje žudnju za susprezanjem svakog oblika “starih sloboda“ iz herojskog razdoblja liberalizma, libertinstva i demokracije na minimum. To znači da je ne samo znanost neslobodna i ideologijski podvrgnuta unutarnjem služenju u začudne militarne svrhe, nego i da je nadziran cijeli sustav života (intima, duševnost, seksualnost, obiteljski odnosi, religioznost). Ako je društvu u nestajanju u smislu tradicionalne teorije Marxa i Parsonsa, klasne i stratifikacijske teorije, onda je u nestajanju i ona znanost koja još sebi romantično utvara da vlada svojim prostorom istraživanja. Viriliov kulturni pesimizam, kad je u pitanju odredba uloge znanstvenika u globalitarnome društvu, poprima izraziti cinizam. No, cinizam nije ovdje poza, nego način zauzimanja otklona od zbilje. Znanstvenik je ideal-tipska slika militarizacije društva zato što u sebi objedinjuje figuru pustolova, sportaša, zabavljača i proroka. U L’accidentoriginelnastavlja se pojmovna raščlamba telematičke kulture planetarnoga svijeta. Virilio operira s kentaurskim pojmovljem preuzetim iz riznice tradicionalne ontologije/metafizike i suvremenih prirodnih znanosti (fizike, biomedicine i astronomije). To je uobičajen postupak postmodernih teoretičara iz nužde izmišljanja novog govora za nove probleme. Za razliku od, primjerice, Sloterdijka i Baudrillarda, Virilio ne stvara oksimorone. On tek nastoji produbiti jezik tradicionalne filozofije i znanosti pojmovljem s onu stranu novovjekovne realnosti. Zato toliko prefiksa poput tele, post, meta, trans. Uzmimo jedan primjer iz zbirke eseja Brzinaoslobađanjakoji se u Informacijskoj bombi i Izvornojnesrećiopetuje. Kao znalac urbanizma, Virilio razmatra položaj grada u cyber-spaceu. Više, dakako, ne postoji realni grad kao polazište za politiku nacija, nego virtualni grad kao de-teritorijalizirani meta-grad kao mjesto metro-politike globalitarnoga karaktera sveprožimajuće vidljivosti. Njegov je stav o Internetu bio od početka radikalno kritički, budući da je nastao kao militarni produžetak potrebe Pentagona za nadziranjem svjetske politike. Taj trend tele-nadzora unatoč prividnom demokratizmu i osjećaju slobode samstvenosti pojedinca Virilio nastoji promisliti do najbizarnijih slučajeva. Temelj za tako nešto položen je njegovom analizom pojma slike i svjetlosti. Ako je sudbina svake slike njezino proširenje, kako je tvrdio Bachelard, onda je korak od teleskopije i mikroskopije do tele-nadzora pojedinca učinjen već samim činom tehnologijske inovacije. Virilio ipak nije toliko fatalistički privržen postavci tehnologijskih determinista koji kažu isto ono što i drevna samurajska mudrost glede umijeća mačevanja kako ne vodi ruka sablju, nego sablja ruku. No, za razliku od naivnih antropologijskih uvjerenja kako je čovjek još uvijek gospodar tehnike, Virilio pripada onoj kulturpesimističkoj struji filozofa 20. stoljeća, koji od Spenglera, Heideggera, Jüngera do Rifkina i biogenetičara nastoje odrediti granice jedne epohalne nužnosti i tzv. slobode. Uostalom, to je glavno Viriliovo pitanje koje on, doduše, ne postavlja izravno, nego ga se mora nazrijeti iza krinke racionalne ekstaze rasprsnuća slike svijeta kakvu još poznajemo. Viriliov pouzdani interpret, sociolog John Armitage pod suvremenim neoliberalizmom podrazumijeva, sukladno Viriliou i kanadskim teoretičarima Arthuru Krokeru i Michaelu Weinsteinu, pankapitalističku teoriju i praksu tehnologiziranih ili telematičkih društava. Pritom se neoliberalizam kao politička filozofija 80-ih godina 20. stoljeća povezuje s idejama – slobodnog poduzetništva, ekonomske globalizacije i nacionalnog korporativizma kao institucionalnih i ideologijskih temelja za civilno discipliniranje slobodnih pojedinaca. Ne može se poreći kako je Armitage “sociologizirao“ Viriliove kulturpesimističke prognoze budućnosti postindustrijskih društava Zapada. To je ono o čemu Virilio ne govori eksplicitno u svojim djelima, ali se vrlo jasno izjašnjava o političkim granicama tehnologije u brojnim intervjuima. Tehnologijske prosudbe neoliberalnih ideologa, a to će reći gotovo svih pozitivno nastrojenih zagovornika globalizacije kao ekonomskoga i tehnologijskoga napretka, govore o novoj stvarnosti koju proizvodi telematičko društvo. Iz njega je moguće očitati nekoliko razina virtualne kulture: tehnoznanost i cyber-kulturu, kulturu kiborga, cyber-feminizam i cyber-art. Takve tehnologije predstavljaju prema Viriliu svojevrsnu “treću revoluciju“ čija je značajka tjelesno pounutrenje znanosti i tehnologije. Drukčije iskazano: tehnologije postaje tako fizički osjetljiva, udomaćena kao implantat koji je postao više od nadomjestka živoga. Kao rezultat nastaje iščeznuće diobe na živa tijela i tehnologiju. Oboje su uključeni u kiborgijansku socio-tehničku imaginaciju. Ako je totalitarizam latentan u tehnologiji, to proizlazi otuda što je sama bit tehnologije suprotna organskome pokazivanju bitka. Čovjek kao nepredvidljivo, eks-centrično biće (H. Plessner), biće života kao vođenja neizvjesnosti i nestalnosti suprotstavljen je anorganskoj naravi stroja. Svaki oblik nadziranja slobode ne dolazi iz tehnologije. Ona je tek već opstojeće sredstvo-svrha preobrazbe živoga u mrtvo-živo vrijeme stroja. Treba se, međutim, čuvati svake vrste tehnologijskoga determinizma kao, navodno, univerzalnog neoliberalnoga lijeka protiv siromaštva, nedostatka imaginacije i slobode. Kao zagovorniku živoga vremena i žive supstancije čovjeka, Virilio ne može ne vidjeti koliko je suvremena znanost u svojem pogubnome ludizmu svjesna etičkih granica humanizma. Njezin teorijski antihumanizam ili čak hiperhumanizam odgovara virtualnim igrama kiborga i mutanata. Upitnost izvorne Viriliove pozicije mislioca na rubu diskurzivnih praksi postmoderne proizlazi već otuda što nikad nije dostatno jasno pokazao u čemu je razlika između brzine i praznine, o čemu je lucidno pisao Franz Werfel. Prazan prostor i prazno vrijeme ne nastaju samo ubrzavanjem bića kao stroja, nego su već očito epohalno nabačeni nekom iskonskom odlukom ili voljom za promjenom. Virilova teorija globalitarizma unatoč uvjerljiva opisa stanja i dijagnoze apokaliptičkoga duha vremena u L’accident originelima nešto zavodljivo opasno. To je bliskost s teorijama urote. Jer ako je informacijskii napredak stvoren zato da bi nas nadgledao Pentagon ili mi sami u svojem narcisoidnome preziru Drugoga, nema li to prizvuk orvelijanske negativne utopije? Prisluškivanje i tele-nadzor, apsolutno dragovoljno sudjelovanje u spektaklu voajerizma i narcizma društa fraktalnih kulturnih identiteta, to je realna slika civilizacije koju opisuje Paul Virilio. Brzina, svjetlost i apokalipsa kao apokaliptična brzina svjetlosti telematičke civilizacije nije nipošto stvar fikcionalne književnosti i njezinih strategija prooizvodnje novih tehnologijskih mitova. Naprotiv, riječ je o prodornome uvidu jednog ciničnog analitičara tehnologije i spektakla razaranja koji nakon Ernsta Jüngera jedini promišlja ono što svi „osjećamo“ kad svakodnevno govorimo da više nemamo vremena, da nam vrijeme izmiče u nepovrat i da se sve ubrzalo do neslućenih razmjera. Muzej katastrofeistinska je slika svijeta koji nestaje u praznini „događaja“. (Iz knjige Traume razlika, Meandarmedia, Zagreb, 2007.)

September 10, 2024
Tihi pjev tjeskobe

Tihi pjev tjeskobe

Jazz adagio Tišina (Silence) u izvedbi trubača Cheta Bakera, klavirista Enrica Pieranunzija i basista Charlieja Hadena iz 1987. godine predstavlja onaj uzvišeni trenutak uronjenosti u samoću kao intimističku baladu. Nisu slučajno svi pristupi glazbenom i vokalnome umijeću Cheta Bakera upravo fascinirani njegovom poetizacijom svijeta. Mirnoća, sabranost i suptilnost u izvedbi ovu profinjenu modernu glazbu dovodi do praga užitka u ozvukovljenju tjeskobe. Ostavimo po strani njegov život, tu silnu patnju prouzrokovanu drogiranjem i bolešću. Tišina odzvanja u njegovim tzv. cool-school prebiranjima po trubi, podarujući ugođaj opuštenosti i spokojstva. Može li uopće glazba biti primjereni ugođaj nečeg što pripada misaonome okružju onog što je ponajbolje iskazao Heidegger u raspravi Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine kad je govorio o ništavilu, ništavljenju i ništini polazeći od iskustva tjeskobe koja nadilazi osjećaj straha od nečega u svijetu? Odgovor je možda potvrdan. Poslušajmo stoga Bakerovu izvedbu skladbe Almost Blue iz 1987. godine. Uz trubu slušamo i njegov glas, to tiho, melankolično treperenje glazbe koja razotkriva tišinu kao tjeskobu i spas od onog što nas nagoni u bezdan bez razloga. Tjeskoba je bila zaštitni znak ugođaja tzv. filozofije egzistencije u 20. stoljeću. Postoji, doduše, niz romana i poetskih pokušaja da se ovo tzv. estetsko iskustvo modernosti unese u duh vremena. Sam Sartre u Mučnini nekoliko puta spominje jedan divan stih iz američke jazz-balade Some of these days, you’ll miss me, honey. No, čini se da je tek Baker i to na kraju 1980-ih godina, kad je sve bilo prožeto duhom post-punka kao u glazbi Joy Division i književnim diskursom traganja za mrežom događaja simultanosti samoće, entropije i ekstaze kao u romanima Don DeLilla, dospio do sublimacije ove navlastite tjeskobe koju dočarava zvuk trube i klavira bolje od svih drugih instrumenata ljudske duše. Tjeskoba koja smiruje, koja se uzdiže ponad grada okupanog jesenjom kišom i umjesto pesimizma poziva na radost zajedničkoga susreta u polumraku već odavno iščezloga jazz-kluba B.I.P. Convention Boška Petrovića uz čašu whiskeya i dim cigarete. Some of these days…

September 9, 2024
Melankolija i revolucija

Melankolija i revolucija

Alcheringa kao mitski početak Kako je bila lijepa republika u doba carstva! U tim riječima Guy de Maupassanta koje navodi Marx u jednom od svojih najznamenitijih političkih spisa europske moderne, 18. Brumaireu Luisa Bonapartea, skriva se prevladavajuće iskustvo vremena nakon onoga što je još preostalo od nedovršene povijesti. To iskustvo pogrešno se naziva nostalgijom za minulim vremenom. Nostalgija je uvijek nalik pastoralnoj slici sjećanja na ono što se dogodilo nekoć. Zlatno doba Aboridžini su zvali stanjem alcheringa. U njemu se živjelo ispunjeno. Bogovima je pripadalo božansko, ljudima čovječno, životinjama životinjsko. Melankolija je, pak, bliska žalovanju za prošlošću. Žali se za nečim izgubljenim što se više nikad ne može vratiti. Walter Benjamin s pravom je u fragmentu teksta Zentralpark o Baudelaireu melankoliju uveo u središte križnoga puta moderne dekadencije. (Walter Benjamin, „Zentrakpark“, u: Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Onaj tko ne vjeruje u militantno objavljeni napredak u svijesti o slobodi na frontu budućnosti ne može biiti drugo negoli dekadentom i melankoličarem. Svijest o izgubljenosti proizlazi iz jasne spoznaje o vremenu koje postoji samo kao vrijeme potrošene prošlosti. Ali, kako to u eseju koji se bavi Velasquezom i baroknim španjolskim slikarstvom ustvrđuje Ortega y Gasset, ovdje je riječ o jednoj drugoj vrsti mišljenja o vremenu. Ono nastaje iz primarne ideje cjelovitosti svijeta i vremena što je vidljivo tek kada se ideja ostvari u zbilji. U tom transparentnome stanju poretka stvari naziru se tragovi prošloga vremena, njegove zagonetne životne moći prenesene u sadašnjost. Povijest je stoga istinsko živo vrijeme. Oživjeti prošlost ne znači žalovati za njom. Melankolija, naprotiv, polazi od svijesti od rascijepljenosti subjekta kao sudionika događaja u vremenu koje se naknadno otvara kao nešto čudovišno u svojim iscrpljenim mogućnostima. Subjekt je rascijepljen, figurativno govoreći, između velikih očekivanja od republike u doba carstva i nepodnošljivosti trajanja novoga carstva u doba republike. Pitanje jest stoga je li neki događaj koji je preokrenuo tijek svjetske povijesti moguće razumjeti u tradicionalnim kategorijama kauzaliteta? Naime, da je postojao neki sklop uzroka koji su doveli do ovakvih posljedica zbog kojih i nastaje melankoličan doživljaj sjete za prošlošću neposredno prije preokreta. Jacques Derrida u svojem čitanju Marxa nakon kraja Berlinskoga zida zato je mogao govoriti o njegovim „sablastima“, čak i kad se njegova kritička interpretacija kraja povijesti usmjerena na esej Francisa Fukuyame istoimena naslova objavljen upravo 1989. godine bavila odstranjenjem ideologijske jezgre neokonzervativne postavke o kraju povijesti kao trijumfu liberalne demokracije. (Jacques Derrida, Spectres of Marx, Routledge, London-New York, 1994.) Pritom nije bilo riječ o modelu kauzaliteta, nego o svijetu kapitalističke racionalnosti u znanosti i tehnologiji. U tom okružju jedino je moguće eventualno govoriti da je jedan primarni uzrok proizveo niz različitih učinaka. Ikonoklastički čekić i zastave na vjetru Što je uistinu srušeno onim udarcem ikonoklastičkoga čekića pravednoga gnjeva 1989. u Berlinu? Nekoć su alegorijske slike starih majstora i vjera u istinu teksta o događajima koji su mijenjali tijek svjetske povijesti bile posrednim dokazom o uzvišenosti revolucija i o njihovom nemolosrdnome obračunu s ostacima staroga svijeta. Rušenje Berlinskoga zida bio je događaj apsolutne medijske transparentnosti svijeta. Pamti se čekić s televizijskih snimki satelitske postaje CNN, vodeće medijske Korporacije globalnoga informacijskoga doiba. Ali ne pamti se više čovjek koji je udarao njime u već napukli zid. Mogli bismo kazati da je to upravo ono što svaki ozbiljan teoretičar medija od McLuhana, preko Flussera do Baudrillarda dobro zna. Mediji nisu ljudsko sredstvo prijenosa informacija do svima razumljive poruke. Čovjek je medijski proizvod u svim svojim bizarno-banalnim očitovanjima. To je najbolje književno opisao u svojoj mizantropskoj kritičkoj antropologiji Thomas Bernhard. U Imiitatoru glasova jezik grozovita cinizma sam ispisuje svoj tekst o figurama koje ništa ne prikazuju i ne predstavljaju. Oni su gola informacija svedena na pojavu, tijelo bez organa, kontekst nacije i regije iz koje dolaze. Mediji nisu znakovi svijeta, nego je svijet medijska konstrukcija značenja. U svim istočnoeuropskim državama lančana reakcija rušenja otvorenih nadgrobnih ploča realnoga socijalizma dočekana je slobodarskim vijorenjem zastava. Samo je u Rumunjskoj bio potreban krvavi obračun s komunističkim totalitarnim vođom Causescuom. Bivša Jugosavija je iznimka koja potvrđuje to zlatno pravilo političkoga reza. Ali u dijalektičkome njihalu njezin mračan raspad (Badiou) otvara novo zlatno pravilo globalnoga postideologijskoga doba. (Alain Badiou, D’un désastre obscure sur la fin de la vérité d’état, Editions de l’Aube, Pariz, 1998.) Ratovi nakon kraja hladnoga rata ne vode se više između subjekata modernoga westfalskoga poretka, dakle, nacionalnih država. To su ratovi za uspostavom novih država i za dekonstrukcijom federalnoga ustrojstva višenacionalnih zajednica nakon što je slomom komunizma ideologija nadnacionanoga zajedništva nadomještena brutalnim državnim nacionalizmom dominantne nacije. Sovjetski Savez u realnim kategorijama političke moći nakon raspada komunizma preuzima Rusija, a Jugoslaviju sve do konstituiranja Crne Gore samostalnom državom nastoji održati Srbija zbog perfidne diplomatske igre oko nove pravno-političke legitimnosti nakon raspada u ratovima 90-ih godina u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Rat na prostoru bivše Jugoslavije 90-ih godina 20. stoljeća univerzalni je model ratova u doba kraja povijesti. Kada više nema krvavih revolucija i kada je kapitalizam i liberalna demokracija poredak totaliteta svijeta, tada se ideologijski sukob između subjekata/aktera posmoderne politike premješta u jedino preostalo područje borbe za priznanjem vlastita identiteta. To je mjesto naizgled uzvišeno i čisto. Ali upravo stoga jest najčudovišnije. Prazno mjesto identiteta svijeta jest suvremeno razumijevanje pojma kulture. Ona je sveti Graal nacije-države, ali i pojedinca, društvene skupine, religije. Kultura u doba zaokreta spram složenosti višestrukih značenja postaje sredstvom/svrhom politike identiteta. Bez nje se ne može dogoditi društvena figuracija života koja suvremeni kapital nacije-države stvaralački čuva od propasti ili je, pak, razara, prepuštajući je samouništenju na rubovima povijesti. Ratovi u doba kraja povijesti su ponajprije etnički ratovi po formi. U njihovu temelju ne stoji kultura. Ona je samo njihovo sveto ime – nova univerzalna ideologija. (Žarko Paić, Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. ) Ne postoji ništa više iza mračne realnosti ratova za teritorijem i nadzora nad naftom, plinom, vodom osim totalne transparentnosti političke moći. Ideologija koja to skriva kao u slučaju američke intervencije u Iraku ukazivanjem na imaginarno-realnu prijetnju nuklearnim oružjem u rukama „kriminalnih država“ (rogoue states) djeluje spektakularnim vizualnim zastrašivanjem. To je bitna promjena onoga što se u tradicionalnoj dijalektici zvalo sadržajem ili supstancijom neke stvari. Forma je supstancijalna, a supstancija je bez subjekta. Sve je gola vizualizacija realnosti kao u instalacijama suvremenoga umjetnika Damiena Hirsta ili slikara Francisa Bacona. Iza više ne postoji ništa. Čista imanencija događaja čini realnost nepodnošljivo okrutnom i stoga dosadnom. Politike identiteta Borba za nacionalnim/kulturnim identitetom jest borba za priznanjem novoga političkoga subjekta u Europi koja realno otpočinje upravo 1989. Doba obnove demokracije u stare-nove države Europe istodobno je bilo doba simboličke konstrukcije nacionalne države. Navedene iznimke ipak potvđuju opću tendenciju postkomunističkoga stanja. To je pojmovni sklop koji suptilno na tragovima poststrukturalističke kritike jezika razrađuje njemački filozof i teoretičar suvremene umjetnosti ruskoga podrijetla Boris Groys u knjizi Die kommunistische Postskriptum, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006. Nadovezujući se na njegove analize simboličke konstrukcije komunizma kao ideologijskoga sklopa Peter Sloterdijk kaže da „komunizam nije stvorio postkapitalističko, već postmonetarno društvo koje je, kao što je pokazao Boris Groys, napustilo novac kao glavni medij nadomjestivši ga čistim jezikom zapovijedanja, u tome ne bez sličnosti s orijentalnim despotstvima (ili sakatom vladavinom filozofa).“ – Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme: Političko-psihološki ogled, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 33. S njemačkoga prevela Nadežda Čačinovič) Možemo je opisati sljedećim riječima. Nacija nadomještava prazno središte moći. Umjesto totalitarnoga Vođe, Partije i birokratske države koja upravlja ekonomijom, politikom i kulturom, nacija kao država ideologijskim zmijskim svlakom prisvaja znakove vjekovnoga čuvara vlastite praznine. Taj je čuvar religija, odnosno u europskome kulturnome prostoru kršćanstvo – katolicizam i pravoslavlje. Demokracija nastala na ruševinama komunističkoga carstva postaje nacional-demokracija, a povratak religije u središte politike postaje ozbiljna prijetnja svjetovnome karakteru moderne zapadnjačke demokracije. Povratak religije događa se u znaku latentnoga fundamentalizma vjere. (Martin Riesebrodt, Die Rückkehr der Religionen: Fundamentalismus und der „Kampf der Kulturen“,C.H. Beck, München, 2001. 3. izd.) U tom pogledu nema bitne razlike u ideji kršćanske Europe i islamskoga fundamentalizma. No, to nije nešto dominantno u društvima „prave Europe“, niti je tako nešto moguće u nacijama-državama koje se smatraju povijesnim predvodnicama europskoga ujedinjenja – Francuskoj i Njemačkoj. Nije moguće upravo zato što je onaj ikonoklastički čekić kojim je razbijen omraženi Zid bio simbolička presuda ideologiji koja je od 1945. godine svoju legitimnost gradila u stalnom „kulturalnome ratu“ s dva sablasna neprijatelja. Jedan je bio simbolički, a drugi realni, da se poslužim poznatom Lacanovom shemom života i smrti subjekta svijesti. (Vidi o ideologijsko-političkim i kulturalnim implikacijama Lacanove psihonalize zbornik Slavoja Žižeka (ur.) LACAN: The Silent Partners, Verso, London-New York, 2006.) Simbolički je neprijatelj bio poraženi fašizam. Svi spomenici u zemljama realnoga socijalizma bili su spomenici narodnim herojima i totalitarnim vođama (Staljin, Tito). Drugi realan neprijatelj bio je istodobno onaj bez prisutnosti kojeg ne bi bila moguća realna egzistencija takvog poretka političke vladavine. Kapitalizam i liberalna demokracija nisu slučajno u svim lenjinističko-staljinističkim spisima, što je u doba neoliberalnoga poretka globalizacije u militantno-religioznome apokaliptičkome tonu obnovila retorika islamskoga fundamentalizma, ocrtani prokazujućim pojmom buržoaske dekadencije. U odsutnosti realnoga svijeta ekonomskoga blagostanja i političkih sloboda, realni je socijalizam svoju utopiju legitimirao, paradoksalno, pozivanjem na univerzalni pojam kulture. Ali to nije bila kultura u užem značenju humanistike, umjetničke djelatnosti, nego u onom značenju koji je upravo danas prevladavajući: kultura kao totalitet svijeta života odnosno kao neoavangardni konstruktivizam života iz imaginarne konstrukcije svijeta. Komunizam i umjetnička povijesna avangarda prve polovine 20. stoljeća nastoje oko istoga u razlikama. Promjena svijeta kao horizonta značenja polazi od radikalne socijalističke revolucije društva. Država se preuzima kao buržoaski aparat nasilja i dokida tako što ulazi u sve autonomne sfere svijeta života. Umjetnost ulazi u život i konstruira ga iz ideje radikalne promjene društva. Demokratizacija kulture i umjetnosti u neoavangardnim umjetničkim pokretima 60-ih godina 20. stoljeća istodobno je kritika kapitalističkoga društva spektakla (Debord) i kritika institucionalne smrti kulture i umjetnosti u totalitarnim poretcima komunizma. Paradoksalno je, naizgled, da je najradikalnija neoavangardna umjetnost druge polovine 20. stoljeća bila ona koja je živjela u podzemlju istočnoeuropskih država. Ta vrsta jedine istinske unutarnje disidencije spram vladajućeg ideologijskoga poretka kulta Vođe i partijski organiziranoga društva prisutna je u najznačajnijim dosezima vizualnih umjetnosti neoavangarde u Istočnoj Europi i na Balkanu prije rušenja Berlinskoga zida. (Boris Groys, Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008.) Filmovi Miklosza Janczsoa, Andrzeja Wajde, Andreja Tarkovskoga, Dušana Makavejeva, performansi Tomislava Gotovca, konceptualna umjetnost Olega Kulika pokazatelj su kritičke subverzije sustava. On je istodobno bio legitimiran kulturom i po svojoj unutarnjoj naravi antikulturalni projekt mobilizacije „radnoga naroda“ protiv skrivenih i neskrivenih poruka takve umjetnosti. Nije nipošto slučajno što se 1989. godina u važnim knjigama o povijesti umjetnosti 20. stoljeća uzima prekretnom godinom kraja avangardne i postmoderne umjetnosti, te ulaskom u globalno doba sinkretizma pokreta i tendencija bez stilova i bez jedinstvenoga označitelja. (Hans Belting, Das Ende der Kunstgeschichte: Eine Revision nach zehn Jahren, C.H. Beck, München, 2002. i kontekstualno o problemima periodizacije suvremene umjetnosti nakon 1989. godine Žarko Paić, „Teorija danas“, u: Krešimir Purgar (ur.) K 15 – Pojmovnik suvremene hrvatske umjetnosti, ART magazin KONTURA, Zagreb, 2007., str. 150-165.) Ono za čime se nereflektirano žali kada se govori o tome kako je bila lijepa republika u doba carstva odnosi se prije svega na socijalnu konstrukciju kulture (sigurnost posla, socijalno stanovanje, besplatno zdravstvo, školstvo, visoko obrazovanje). Na mjesto te utopijske projekcije svijeta kao univerzalne kulture napretka došao je ultimativni zahtjev za priznanjem identiteta čovjeka kao pripadnika svoje nacije-države. I kao što je u komunističkome stanju komandna ekonomija (ono realno) bila podčinjena autoritarnoj politici (ono simboličko), tako je na mjesto kulture kao projekta „novoga svijeta“ (ono imaginarno) došla kultura kao nova ideologija kolektivnoga identiteta. Glavni problem postkomunističkoga stanja nije stoga nedostatak moderne demokratske politike, nego višak postmoderne kulture identiteta. Tamo gdje postoji manjak realnoga, uvijek se nadomještava viškom fantazmatskoga. Problem je, dakle, u tome što je postkomunističko stanje nakon pada Berlinskoga zida u načelu neprestano insceniranje izvanrednoga stanja. Od toga nema boljeg opijuma, kako je to još znao mladi Marx u svojoj radikalnoj kritici religije koja nastoji politički djelovati kao sablasni derivat logike kapitalističke dominacije nad svijetom života, no što je kultura kao nova ideologija. Tiananmen i biopolitika posthistorije Je li rušenje Berlinskoga zida uopće odlučan trenutak početka mračnoga raspada na prostorima bivše Jugoslavije? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo odgovoriti na jedno preliminarno. Gdje je zapravo srušen Berlinski zid? Pitanje nije apsurdno. Ironija je povijesti da je upravo tamo gdje to nitko nije očekivao nastao prvi artikulirani zahtjev za temeljnim idejama demokracije u srcu carstva maoističkoga komunizma. U ime ljudskih prava, političke slobode i tolerancije drukčijih svjetonazora 1989. godine u Pekingu na Trgu nebeskoga mira otpočeo je istinski kraj povijesti. Prosvjed studenata protiv rigidne komunističke ideologije i totalitarne vladavine u Kini bio je taj medijski svjetsko-povijesni događaj dovršetka moderne u globalom poretku svijeta. Nastavak francusko-američke revolucije krajem 18. stoljeća kojima je uspostavljen poredak republikanizma i političke demokracije na Zapadu dogodio se 200 godine poslije. Zanimljivo je da se u najznačajnijim studijama o smislu i značenju pada Berlinskoga zida kao nagovještaju trijumfa Zapada, kapitalizma i liberalne demokracije, a koje su ispisivali vodeći liberalni teoretičari, taj događaj spominje tek uzgred. Sir Ralf Dahrendorf zacijelo uz Isaiaha Berlina pripada u najutjecajnije tradicionalne liberalne mislioce politike i društva. U Dahrendorfovim se knjigama ponajprije bezupitno, čak i nakon uvida da je nakon 2001. godine i napada terorističke organizacihje al-Qa’ida na Ameriku i svjetski globalni poredak potrebno revidirati liberalne postavke o jednakosti šansi i nastojati stvoriti nove oblike socijalne solidarnosti u žrvnju nemilosrdne neoliberalne globalizacije, brani liberalizam kao vječan, prirodan i jedino prihvatljiv poredak univerzalne slobode pojedinca. Taj ideologijsko-politički credo njegova intelektualnoga djelovanja bio je nedvojbeno vjerodostojan, ali istodobno i onaj koji je svoju legitimaciju zadobivao na isti način kojim je američka neokonzervativna retorika obnovila kritiku totalitarizma – neprestanim antikomunizmom i upozoravanjem na realne mogućnosti njegove obnove u svijetu, osobito u Rusiji zbog autoritarne politike nacionalističkih vlasti i zbog kineske politike koja je prema vani otvorila prostore ekonomskim slobodama i zapadnjačkome stilu životu, ali prema unutra suzila prostor za obnovu ideja studentske revolucije 1989. ugušene tenkovima na Trgu nebeskoga mira. Dahrendorf je, uostalom, u svojoj knjizi o 1989. (Razmatranja o revoluciji u Europi, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996 S njemačkoga preveo Ivan Prpić) zbivanja nakon rušenja Zida u Europi nazvao u skladu s teorijom druge modernizacije političkom revolucijom građanskoga svijeta, koja dovršava ideje Francuske revolucije. Indikativno je, međutim, da je u knjizi o intelektualcima i ideologijama 20. stoljeća skovao pojam erazmovci za, prema njegovom mišljenjui, niz liberalnih mislilaca koji su jedini dostojno zastupali stvar mišljenja u mračnim vremenima ideologija i totalitarizma (Hannah Arendt, Raymond Aron, Isaiah Berlin, Norberto Bobbio). – Ralf Dahrendorf, Versuchungen der Unfreiheit: Die Intellektuellen in Zeiten der Prűfung, C.H. Beck, München, 2006. – Problem je u tome, kao što sam to već pokazao na drugome mjestu (vidi moju knjigu Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarbarus, Zagreb, 2006.) da je Dahrendorf predstavnik tradicionalnoga liberalizma koji nikad nije teorijski razvio ono što kritički predbacuje drugima, naime, krtički pojam ideologije. Paradoks je da je kao radikalan kritičar marksizma i komunizma, preuzeo Marxov pojam ideologije kao lažne svijesti odnosno istinite svijesti lažnoga društvenoga bitka. Ali to ne čine tek liberali, kršćanski demokrati, fundamentalisti, nekonzervativci, nego i ljevičari svih orijentacija: ideolozi su uvijek oni Drugi. Problem je, dakle, kako uopće vjerodostojno rabiti pojam ideologije danas ako ga se ne dekonstruira kao i pojam kulture u realnome događanju kraja povijesti u kojem svaki oblik postpolitike i postideologije zadobiva tek svoju samorazumljivost iz odnosa s politikom i ideologijom moderne. (Vidi o tome Slavoj Žižek, The Sublime Object of Ideology, Verso, London-New York, 1991., Slavoj Žižek (ur.) Mapping Ideology, Verso, London-New York, 1994, Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.) Okrutna reakcija kineskih vlasti na zahtjeve studenata bila je očekivana, ali ne u takvom razmjeru strahotnih zločina počinjenih nad njima. Budući da je taj događaj mogao nastati tek u situaciji tihe demokratizacije kineske politike krajem 80-ih godina, kao odgovora na Gorbačovljevu perestrojku sovjetskoga društva, nastalo je naivno uvjerenje da je nemoguće više zaustaviti revolucionarne ideje o jedinstvenom svijetu ljudske pravednosti, slobode i prava na privatno vlasništvo u tržišno usmjerenoj ekonomiji. Ali pritom valja kazati da se naivnost ne odnosi na odsutnost smisla za realno. Naprotiv, ovdje je riječ o moralnome uvjerenju da pred očima svjetske javnosti nije moguć više povratak u mračno doba tortura, masovnih egzekucija disidenata na stadionima i najgore oblike oživljavanja ideja Maove kulturne revolucije. CNN je svjetsku povijest poretvorio u događaj apsolutne hiperrealnosti. Razlika spram događanja 60-ih godina u Americi i Europi (studentski pokreti, vijetnamski rat, intervencija SSSR-a u gušenju „praškoga proljeća“) jest razlika između dvije paradigme medijske samoreprezentacije realnoga: (1) ideologijsko-političke koja počiva na tradicionalnome liberalnome razdvajanju države, civilnoga društva i pojedinca i kao takva odgovara modernome poretku nacije-države i (2) kulturalno-političke koja počiva na decentraliziranom i dehijerarhijskome poretku struktura moći i kao takva odgovara postmodernome poretku transnacionalne korporacijske ekonomije, politike i kulture. Nije potrebno posebno naglašavati da je ta razlika u tehničko-ttehnologijskome smislu razultat općeg razvitka infromacijsko-komunikacijskih tehnologija. Događanja 1989. godine najavljuju istodobno prelazak u složenost digitalnoga doba u kojoj istinu ne određuje tzv. realna otvorenost događaja u svijesti promatrača, nego slikovno-diskurzivna procedura medijske proizvodnje istine, realnoga i svijeta. Zanimljivo je da je prvi postmoderni rat, kako su ga označili kulturalni teoretičari, naime, američka intervencija „Pustinjska oluja“ u Kuvajtu nakon što je irački totalitarni vođa Saddam Hussein zauzeo Kuvajt i pretvorio je u iračku provinciju početkom 1990. godine, bio istodobno i poligon za pokušaj kritičkoga osporavanja postavki Jeana Baudrilalrda o simulaciji realnoga događaja, nakon onog njegova teksta u „Libérationu“ kako se taj rat uopće nije ni dogodio. Vidi o tome kritiku postmodernizma u teoriji u angažiranoj knjizi Christophera Norrisa, Uncritical Theory:Postmodernism, Intellectualls and the Gulf War: The University of Massachusetts Press, Amherst, 1992. Kao i u slučaju napada na teorem Francisa Fukuyame o kraju povijesti (Francis Fukuyama, The End of History and Tje Last Man, Hammish Hamilton, London-New York, 1992.), kritičari su mrcvarili autora neohegelovske postavke argumentima tzv. okrutne realnosti etničkih ratova, ekonomske imigracije stanovništva iz Trećega svijeta u zapadne države, obnovom diktatorskih poredaka u Africi i Aziji, amoralnim posljedicama kapitalističke globalizacije. U pravu je Peter Sloterdijk kada u kritici Jacquesa Derridae na Fukuyamine postavke tvrdi da je Derrida u knjizi Sablasti Marxa samo filozofijski predstavnik nečega što nema veze s njegovim idejama dekonstrukcije, nego je podlegao zdravorazumskoj histeriji kako se povijest ipak mora nastaviti i to tako što je nasuprot kršćanskoj eshatologiji Fukuyame alternativu pronašao u židovskome mesijanstvu vječne odgode budućnosti pomirenja ideje i zbilje. (vidi o tome: Peter Sloterdijk, nav. djelo, str. 35-42.) Iznimku u povezivanju događaja „krvave revolucije“ u Pekingu s događajima rušenja Berlinskoga zida i građanskim revolucijama u društvima istočne i jugoistočne Europe, koja po ideji pripada onome što bi Stefan Zweig nazvao jučerašnjim svijetom, naime, ideologiji liberalizma s tradicionalnim korpusom ljudskih prava, slobode privatnoga vlasništva, slobode medija, političkoga i svjetonazornoga pluralizma, učinio je talijanski filozof Giorgio Agamben u kratkom eseju naslovljenom jednostavno Tiananmen. (Giorgio Agamben, „Tiananmen“, u: Die kommenden Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003, str. 78-80) Agamben je cjelokupni događaj prosvjeda i brutalne reakcije kineskoga totalitarnoga poretka na iskazivanje slobode mišljenja u Pekingu smjestio u horizont svoje temeljne postavke o biopolitičkome stanju globalnoga doba, To je stanje u kojem imperijalni poredak neoliberalne globalizacije dokida ideju univerzalne slobode državljanstva/građanstva za sve one koji ne pripadaju tom poretku kao njegovi priznati subjekti, nego tek kao nepriznati ljudski materijal u golom fizičkome životu (zoe). Atmosfera trijumfa kraja povijesti s idejom liberalne demokracije i ničeanskim posljednim čovjekom jest ono što je ovdje glavnim predmetom naše rasprave. Ponajprije, valja kazati da je to ideja koju je Hegel trazvio još 1807. godine, a u njegovim posljednjim predavanjima o filozofiji prava u kojem ustavnu monarhiju Engleske smatra vrhuncem političke modernosti pomirenja ideje i zbilje slobode jasno se pokazuje da kraj povijesti nema ni mesijansko ni apokaliptičko značenje. To je, uostalom, u svojem dijalektičkome preokretu s glavne na noge dobro znao Marx. Povijest je odredio dramom suprotstavljenih sila u vremenitosti s njezinim krajem u građanskoj političkoj državi, svjetskom kapitalizmu i znanosti apsolutnoga duha koja filozofiju, religiju i umjetnost sabire u krugu iscrpljneih mogućnosti. Kraj takve vulgarne vremenitosti i otuđene povijesti klasnih borbi u moderno doba katarktički je trenutak nastupa istinske nove povijesti u znaku realizirane ideje čovjeka u carstvu slobode. Za Marxa je to smisao komunizma. Postoje dvije verzije kraja povijesti – Hegelova i Marxova. Obnovu prve karakterizira liberalni neokonzervativizam, a druge radikalni neomarksizam. No, gdje se događa zapravo ta druga, dovršena revolucija moderne? U realnome, hiperrealnome ili onom svijetu koji više nema nikakve referencije na realno, jer ga ideologijsko-politički konstruira ne kao iluziju i fikciju, nego kao realnu iluziju i fikciju? Nikad nećemo reći da se Tiananmen i rušenje Berlinskoga zida nisu realno dogodili. Ono što ćemo morati ipak naglasiti jest da se ta dva događaja uklapaju u onaj model kulture koji je nadodređen vladavinom medijske logike spektakla, gdje se kao u semiotičkoj teoriji komunikacije znakovi ne odnose na realnoga subjekta događaja, nego na simboličke objekte označenoga. To je ta nova situacija naše postmoderne kulture. U njoj živimo kao da ne znamo da smo snimani u kazalištu svijeta (speculum mundi), kako kaže Lacan. (Jacques Lacan, XI Seminar – Četiri temeljna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb, 1986, str. 83. S francuskoga prevela Mirjana Vujanić-Lednicki) Tajna djelovanja postmoderne kulture kao nove ideologije upravo je u ovome kao da ne znamo što se dogodilo i kao da ne znajući djelujemo nesvjesno artikulirajući svoje životne zahtjeve za samopotvrđivanjem. Kao da ne znamo, dakle, da je povijest jugoslavenskoga socijalizma istodobno kriptoliberalni projekt realnoga federalizma nacija-država i njihove ograničene suverenosti, usporednoga postojanja Brijuna i Gologa Otoka, antiimperijalističkoga pokreta nesvrstanosti i staljinističko-titoističke represije nad slobodom građana, dokidanja svakog oblika nacionalizma i šovinizma u javnoj sferi i sustavna hegemonija srpskoga unitarizma i nacionalizma nad svim drugim narodima prije raspada SFRJ. Ta dvojna priroda nadnacionalne zajednice, koja je na Zapadu služila kao svjetionik liberalnoga multikulturalizma pod Titovom diktaturom s ljudskim licem, čini se da se ipak opire svrstavanju pod zajednički nazivnik jedne od postkomunističkih priča s obzirom na njezin mračan raspad. Njezina differentia specifica upravo jest u tome što je bila idealtipski model totalitarizma 20. stoljeća. I zato se tako strahotno raspala u krvi i pepelu. Ali znamo da je to nužno da bi ideologija u svim zamislivim preobrazbama slike, riječi i teksta mogla besprijekorno funkcionirati. Događaj na Tiananmenu i rušenje Berlinskoga zida jest epohalni događaj ulaska u posthistorijsko doba. Njihova je singularnost jedinstvo u razlikama. Ako to jest takav događaj, onda je pitanje o čemu govorimo kad sve što se dogodilo s ulaskom bivših komunističkih država iz istočne Europe i nekih balkanskih država u EU, raspad SSSR-a i SFRJ-a, etničke ratove i vjerski fundamentalizam kao posljedicu globalizacije smatramo izvedenim učincima jedne svjetsko-povijesne drame novoga početka. Nije li rješenje ove spoznajno-kritičke dileme izlazak iz začaranoga kruga mišljenja kojim vlada zakon kauzaliteta. Uzroci i posljedice nečeg što nazivamo epohalnim događajem očigledno više ne možemo razmatrati bez dekonstrukcije same ideje prirode i zakona. Marx i Darwin već su oboje, i prirodu i tzv. prirodne zakone, podvrgli dekonstrukciji. Marxova kritika demografske teorije Malthusa prema kojem izvori hrane rastu aritmetičkom progresijom, a stanovništvo gemometrijskom, ukazala je da iza takve fatalisttičke priče prirodnoga determinizma stoji ideologijska krinka kapitalizma kao izopačenoga sustava potreba. Drugim riječima, društveni razvitak uvijek je tendencijski, a ne zakonit i neizbježan. Tako ne postoji dijalektika prirode koju je zastupao Engels, nego samo dijalektika ljudske povijesti koja mijenja prirodu. Permanentne krize Nitko nije predvidio kraj komunizma u istočnoj Europi. Nitko nije mogao ni zamisliti da će rušenje Berlinskoga zida biti nešto posve drukčije od Tiananmena i zločinačke intervencije kineske vojske nad studentima. Nepredvidljivost urušavanja jednog stabilnoga poretka političke vladavine ljudima kao stvarima bez osobnosti nije, dakako, bio nepredviđen, jer se kao i u orijentalnim despocijama uvijek protiv temeljnog „zakona“ prirodne distribucije moći na tržištu totalitarni poredak održavao u permanentnim krizama. Prema lenjinističkim teorijama imperijalizma one odlikuju ekspandirajući svjetski kapitalizam. Umjesto permenanetnih kriza, realni je socijalizam imao permanentno opsadno stanje proizvodnje unutarnjih i vanjskih neprijatelja u situacijama kad je sam poredak bio ugrožen ekonomskim promašajima i socijalnim raslojavanjem. (Slavoj Žižek, Did Somebody Say Totalitarianism? Five Interventions in the (Mis)Use of a Notion, Verso, London-New York, 2000.) Nije li stoga jedino prihvatljivo objašnjenje ono koje dolazi iz teorije složenosti (complexity turn)? Prema njoj se događaji u prirodi, društvu, ekonomiji, politici i kulturu odvijaju spiralno i fraktalno, bez nadodređujućeg uzroka. Ne postoiji nikakav željezni zakon povijesti. Kraj povijesti ima oblik indeterminističkoga kaosa. U njemu ne postoji više jedan jedinstveni poredak moći i njezine regulacije. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Nakon kulture: teoije zaokreta i zaokret teorije u globalno doba“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009. str. 7-67.) Otuda liberalna demokracija nije trijumfirala padom komunizma 1989. godine. (Alain Badiou, „The Communist Hypothesis“, New Left Review, br. 49, siječanj-veljača 2009.) Naprotiv, ta zakašnjela posljednja revolucija moderne samo je do krajnjih konzekvencija dovela transparentnost materijalističke prirode neoliberalnoga kapitalizma. On sam proizvodi svoje „duhovne“ (ne)prijatelje – kršćanstvo, islam i new age – tako što sve što jest pretvara u informaciju/robu, objekt spreman za daljnju uporabu. (Ne)prijatelji su kao i tzv. subverzivno-kritički intelektualci kapitalizma i liberalne demokracije integrirani u poredak čak i kad ga negiraju ili kao u slučaju američkih i ruskih fundamentalista odlaze u napuštene krajolike prirode ili u podzemlja nalik onima iz filmova Tarkovskoga, iščekujući Apokalipsu. Ready-made globalne ekonomije koja se hiperrealno događa u virtualnome prostoru liberalne demokracije kao univerzalnome društvu spektakla svu je uzvišenost vijorenja zastava reducirao na pragmatičnost žrtve za slobodu. Žrtve su, doduše, nužne za napredak. Ali pitanje je uistinu za što? Više ljudskih prava, demokracije, slobode medija, materijalnih blagodati potrošnje? Događaji 1989. stoga nisu bili nipošto radikalna revolucija postojećega svijeta. Bila je to politička revolucija zakašnjele moderne u njezinim rubnim područjima. Zato naivni teorijski globetrotteri naoružani različitim sociologijskim teorijama prve (tvrde) i druge (refleksivne) modernizacije ne mogu bez poteškoća shvatiti zašto je bilo neizbježno da gotovo sve postkomunističke vlade nakon 1989. budu daleko od liberalne retorike, već manje ili više društvo propalih nacionalističkih populističkih lažnhi proroka i mesijanskih žrtava komunizma. Istinska intelektualna paradigma tog preobraćenja od radikalnoga disidenta u komunizmu do državotvornoga velikoruskoga huškača opsjednutoga pravoslavnim fundamentalizmom predstavlja životni put Aleksandra Solženjicina. Tko želi govoriti o strahotama komunizma u 20. stoljeću mora čitati Arhipelag Gulag. Ali tko želi govoriti o moralno-političkoj bijedi intelektualaca nakon kraja komunizma i kraja Berlinskoga zida ne mora čitati Solženjicina. On je samo klasičan primjer bijede mesijansko-apokaliptičke misije kulture nakon 1989. i njezine preobrazbe u novu ideologiju. Ovaj obrat poznate postavke da je globalno doba rezultat prelaska ideologije u pitanje kulturnih identiteta pravo je čitanje realnoga obrata stvari. Kultura je samo novi oblik nemilosrdne borbe za identitet u neprestanim preobrazbama. (Ivan Čolović, Balkan – Teror kulture, Biblioteka XX. Vek, Beograd, 2008.) Realni udarac čekića u Zid, jednog od simbola industrijskoga imaginarija komunizma kao oruđa radničke klase, uz srp kao oruđa seljaštva, bio je istinski smisao ovog događaja. Biti uključen u carstvo potreba koje mijenja Marxovu postavku o komunizmu kao carstvu slobode. Sloboda je pretpostavka pada u dobrovoljno ropstvo materijalnome radu da bi se mogao osigurati užitak potrošnje. Ali sada je sloboda ništavna kao i utopija komunizma o carstvu sreće i duhovnoga blaženstva bez egipatskih lonaca mesa. Tako su sljedebnici Mojsija na putu za Kanaan umjesto sna o obećanoj zemlji ultimativno zatražili sada i ovdje višak realnoga, a manjak imaginarnoga i simboličkoga. Ono što će uslijediti nakon dvadeset godina postaje totalna transparencija kraja povijesti – povratak mukotrpnome radu kao temelju etičko-političke legitimnosti liberalnoga kapitalizma rane faze nakon kolateralnih žrtava aktualne svjetske financijske krize. Nakon repolitizacije kulture kao kritike ideologije liberalne demokracije s njezinim „preventivnim ratovima“ za ljudska prava i demokraciju u Agfanistanu i Iraku, povratak onome čudovišno realnome postaje logičnim povratkom u pustinju globalne ekonomije. (Slavoj Žižek, The Parallax View, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2006.) Tko vlada poviješću, vlada ekonomijom i politikom nadzora nad svijetom uz pomoć kulture (umjetnosti, religije, znanosti). Tko je isključen iz povijesti tome preostaje kultura kao znak borbe za goli identitet (jezik). Tertium non datur. Za Agambena je neporecivo da je Tiananmen događaj političke otvorenosti svijeta kao spektakla. U njemu više ne funkcioniraju stare liberalne i marksističke teorije o razdvojenosti političke države i civilnoga društva. U tom eseju Agamben zapravo preuzima Badiouove postavke o državi. Badiou tvrdi da se sada država legitimira drugom vrstom artikulirane moći upravljanja zajednicom negoli što je ona utemeljena na zbrinjavanju stanovništva i reprezentacijom klasno-socijalnih interesa državljana/građana. Problem nije u tome što bi Agamben prihvatio postmoderne ideje o nihilizmu društva spektakla (Debord u ruhu Baudrillarda), nego u tome što sam Agamben na tragovima Heideggera izvodi radikalno postavku da je suvremeni kapitalizam u svojem kulturalnome liku posvemašnja realizacija postvarenja i estetizacije čovjeka kao stroja žudnje. To je biopolitičko stanje s onu stranu kulta humanističke kulture. Antropologijski stroj u stanju mirovanja postaje jedinstvo stroja, čovjeka i životinje. To postavlja u pitanje sve dosadašnje etičke zahtjeve revolucije postojećega svijeta. Točno je, dakako, da vladajuća politika nakon 1989. više nije borba za nadzorom nad mehanizmima države, nego borba između države i ne-države (čovječanstva), odnosno borba između „uključenih“ i „isključenih“. Tako je singularnost raspadnute cjeline svijeta premještena ondje gdje je oduvijek i bila – u realnu političku ekonomiju neoliberalnoga kapitalizma. Sve je ovo bilo nužno teorijski iznijeti na vidjelo zbog toga što je retrospektivno viđenje događaja rušenja Berlinskoga zida 1989. godine uvjet mogućnosti pristupa mračnome raspadu Jugoslavije. To znači da se nipošto ne može prihvatiti zdravorazumski prošireni stav da je novo rođenje nacionalnih država u istočnoj Europi i na Balkanu tek posljedica sloma realnoga socijalizma. Ne može se isto tako ni bez kritičke distance osuđivati nacionalizam istočnoeuropskih i balkanskih postkomunističkih kulturnih elita. One su samo uspješno i sustavno ideologijski pravili buku oko nacionalne suverenosti država, ali su u isto vrijeme glavni akteri rasprodaje u bescjenje temeljnih institucija nacionalne ekonomije transnacionalnim korporacijama Europe. Uzvišenost prvih trenutaka slobode u liberalnim demokracijama istočne Europe dočekana je s riječima o građanima nove Europe i s nacionalnim patosom bez nacionalizma. Ne slučajno, Sloterdijkov esej o rušenju Berlinskoga zida i ujedinjenju Njemačke 1990. godine ima patetičan naziv – Obećanje na njemačkome: Govor o vlastitoj zemlji. (Peter Sloterdijk, Versprechen auf Deutsch: Rede über das eigene Land, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1990.) Civilna religija – mahnitost patriotizma Nacionalne su države bile neizbježan okvir liberalne demokracije u Europi u doba građanskih revolucija krajem 18. i sredinom 19. stoljeća. Ono što se uistinu i ne može nazvati pojmom revolucije, a na to je opozorio upravo Ralf Dahrendorf, jesu događaji zaokreta ili povratka u odavno dogođenu povijest. Demokracija ne može bez ukorijenjenosti u tlo, domovinu, suvereno određeni teitorij. Nacija-država je njezin moderni okvir egzistencije. Zato je kozmopolitska demokracija samo moralni postulat protiv morbidnih oblika patriotskih gadosti spram državljana „neurođenoga“ etničkoga podrijetla, religijskoga i kulturnoga identiteta Drugih. (Martha C. Nussbaum/Joshua Cohen (ur.), Za ljubav domovine: Rasprava o granicama patriotizma, Biblioteka XX. Vek, Beograd, 1999. S engleskoga prevele Drinka Gojković i Slavica Miletić) Ali bez civilne religije slobode, koja se često pogrešno izjednačava s mahnitim patriotizmom i šovinizmom, demokratske su republike lišene djelujućega subjekta demokratskih vrlina. Nedostaju im „običaji srca“ i duša, ideali republikanske tradicije slobode, koju danas oživljavaju i neomarksistički kritičari neoimperijalnoga poretka globalizacije, povratkom na izvore američkoga ustavnoga republikanizma. (Micharl Hardt/Antonio Negri, Empire, Harvard University Press, Harvard, 2000.) Gdje je onda temeljni problem nelagode i nezadovoljstva građana novih nacionalnih država s uključenjem u europski poredak liberalne demokracije i tržišne privrede? On je od samoga početka bio neizrečen, ali zato prisutan u svijesti svih stanovnika iza Zida od 1945. do 1989. godine kao tamna sjena nadolazeće „svijetle budućnosti“. Unatoč tome ili upravo zato došlo je do fatalnoga ne samo komunikacijskoga krivoga spoja između dvije Europe, zapadne i istočne u koju sa svojim psihološko-političkim narcizmima malih razlika (Freud) pripadaju sve države na prostoru Srednje Europe i Balkana bez obzira jesu li već članice Europske Unije (poput Slovenije, Bugarske i Rumunjske) ili su pred ulaskom u nju (poput Hrvatske). Zašto je taj bjelodani narcizam malih razlika na Balkanu psihološko-politički? Zato što je vezan uz povijesnu i političko-kulturalnu organsku povezanost nacija na zajedničkim prostorima, nemogućnost da se kao u nekim drugim etnički homogenim državama tek salonski razmeće multikulturalnošću dok je ona ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji načinom socijalne konstrukcije identiteta. (Vjeran Katunarić, „Od ‘bratskih naroda’ do ‘multikulturnog tržišta’: izazovi europskoj matici na periferiji“, u: Lica kulture, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 73-86.) Sve su nacionalističke političke elite tijekom 90-ih godina nakon formalnoga prestanka rata na prostoru bivše Jugoslavije 1995. godine potpisivanjem Daytonskoga sporazuma bile i dalje legitimnim demokratskim predstavnicima vlasti. Psihološko-politički je onaj način artikulacije moći bez realnih izvora ekonomske i političke moći u modernome značenju te riječi, koji prenosi frustracije, paranoju, traume i povijesno nerazriješene fiksacije moći vlastita identiteta u suvremenu politiku Realni izvori moći u postkomunističkome stanju su jedino, dakako, vojne i kulturne elite, budući da kultura kao ideologija određuje djelovanje religije u postmodernome svijetu fragmentacije identiteta. U svim sociologijskim anketama provedenim u Hrvatskoj od 90-ih do danas, a vjerojatno isto vrijedi i za druge bivše jugoslavenske države možda s iznimkom Slovenije, na pitanje kome građani najviše vjeruju odgovor je – Crkvi i vojski. Vjera u tradicionalno-konzervativne i autoritarne strukture moći na jedino nužan i logičan način povezuje balkanske kulturne elite i post-war lords. (Vidi o tome: Vjeran Katunarić, „Sirene i muze:kultura u sukobima i mirotvornim procesima u bivšoj Jugoslaviji“, u: Lica kulture, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007.) “Nesporazum“ je, dakle, u tome što su sva društva i države s onu stranu bivšega Zida ekonomski nerazvijene, politički nestabilne i kulturno opsjednute mitom o žrtvi povijesti i veličini u izobličenom zrcalu. Od Velike Europe nerealno se očekivao spas za samoskrivljenu destrukciju kulturnoga kapitala. Krajem 1980-ih godina, osobito u bivšoj Jugoskaviji, kulturni je kapital bio u znaku dvojnosti: s jedne strane integrativnih projekata liberalnih kulturnih i političkih elita unutar komunističke pluralne nomenklature, a s druge strane dovršetka projekata nacionalističkih kulturnih elita koje su smjerale osvajanju političke vlasti na prvim demokratskim izborima nakon 1989. godine. Pritom valja istaknuti da je upravo kultura bila način artikulacije novih političkih projekata demokratskih pluralnih interesa, kao u slučaju slovenskoga nacionalnoga programa objavljenog u časopisu Nova revija i radikalne nacionalističke obnove ideje Velike Srbije kao najave etničkih ratova na prostoru bivše Jugoslaviji u Memorandumu SANU. U oba slučaja, riječ je o ulozi intelektualaca odnosno kulturne elite kao predvodnika izgradnje nacionalne države, ali s obrnutim predznacima. Prvi s predznakom nacionalne rekonstrukcije Europe, a drugi s predznakom geopolitičkoga osvajanja svih priznatih nacionalnih država/republika unutar federalne strukture SFRJ u kojima su živjeli Srbi izvan Srbije. Uloga intelektualaca u srednjoeuropskome i balkanskome postkomunističkome stanju postaje upravo zbog mračnoga raspada Jugoslavije posebnim mjestom analize jedne od najgorih ovodobnih moralno-političkih „izdaja intelektualaca“ (Julien Benda). Najspektakularniji pad inteligencije dogodio se na Balkanu. Pisci i profesori imali su presudnu ulogu u pripremi rata u Jugosllaviji. Osobito su vodeći predstavnici srpskih i hrvatskih intelektualaca sustavno pripremali hajku protiv mirnog suživota različitih etničkih skupina, oslanjajući se na nacionalističke mitove. Onaj koji se suprotstavio tim kampanjama, bio je ušutkan ili protjeran. Malo njih bilo je ustrajno. Više ne možemo puno dodati tom deprimirajućem nalazu potkraj 20. stoljeća. Situacija je drukčija u bogatim zapadnim državama. Inteligencija njihovih metropola, prema riječima jednog američkoga filozofa, ima moral luck: ona dosad nije stavljena na kušnju. To nije samo zato jer su te zemlje bile pošteđene ratova. Pluralistička su društva od svojih pjesnika i mislilaca jednostavno prestala očekivati spasonosne poruke. Autor koji bi se publici obratio Kleistovim gestama ili patosom Majakovskog, ispao bi smiješan. Pretpostavka da bi se Francuzi, Nijemci ili Šveđani mobilizirali uz pomoć poezije, apsurdna je. Tu i tamo pojavi se neki veteran ili sektaš koji poželi preuzeti takvu ulogu. Svima ostalima jasno je da taj prljavi posao danas obavljaju drugi stručnjaci. Bijes, frustracije i srdžbu publike danas ne uobličuju filozofi i pisci, nego voditelji televizijskih i radio emisija, gurui, glavni urednici, propovjednici i drugi stručnjaci ‘odnosa s javnošću’. Književnici i akademici tako uopće više ne dolaze u napast izigravati opunomoćenog govornika nacije, klase ili nekog drugog velikog kolektiva, te rukovati zapaljivom tvari koja bi dovela do sljedećeg masakra. Oplakivani gubitak autoriteta pisane riječi barem je u tom pogledu blagoslov. Ali, s globalnoga stajališta, to je slaba utjeha. U pojedinim je regijama potražnja za pokretačima mržnje veća negoli ikad do sada. Na svim kontinentima postoje plemena i vjerske zajednice koje se smatraju ugnjetavanima i ponižavanima. Ogorčeni i uskraćeni kolektivi zahvalni su svakom glasnogovorniku koji može artikulirati njihov bijes i mržnju. A takvih će kandidata uvijek biti. Bilo to na Balkanu, ili na Bliskom istoku, u Magrebu ili na Kavkazu, u Africi ili na Indijskom potkontinentu – izgledi da intelektualci postanu pokretači mržnje nikad nisu bili toliko povoljni kao danas. Bilo bi lakomisleno podcijeniti tu opasnost.“ – Hans Magnus Enzensberger, „Hassproduzenten. Eine Erinnerung“, u: Zickzack: Aufsätze, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1999., str. 104-105. Iza mračnoga raspada Mračan raspad Jugoslavije i etnički ratovi na Balkanu stvar su ponajprije onoga što se još uvijek uzvišeno naziva idejom Europe. Nemojmo zaboraviti da je te ratove zaustavila Amerika, a ne Europa. Ta činjenica je nešto istodobno samorazumljivo i nešto skandalozno. Naime, samorazumljivo je da u doba globalnoga nereda u svijetu nakon kraja hladnoga rata Amerika ima ulogu hegemona i apsolutnoga vladara. Ali skandalozno je što Europa i dalje ostaje zatočena svojim melankoličnim projektom prosvjetiteljstva s novim utemeljenjem u kulturi. Nemoć Europe u političkome smislu, nadomještava se njezinim udjelom u ekonomskome porobljavanju svijeta uz pomoć tzv. soft neoliberalne ekonomije. Vodeći europski filozofi Jacques Derrida i Jürgen Habermas pišu 2003. godine manifest obrane ideje Europe pred američkom političkom hegemonijom i imperijalnim zahtjevima transnacionalnih korporacija u svođenju svijeta na profit. Zahtijeva se ostvarenje novoga prosvjetiteljstva protiv (1) obnove ideje o jedinstvu države i crkve u novoj kršćanskoj Europi (2) preobrazbi politike u postpolitiku kao neutralnu tehničku djeltanost biznismena i populističkih tehnokrata, (3) nužnosti privatizacije javnog sektora zbog efikasnosti tržišne privrede i (4) obnovi europocentrizma u politici i kulturi. Jedino bezuvjetno u obrani ideje Europe prije i nakon pada Berlinskoga zida jest radikalno novo prosvjetiteljstvo. Ali ono mora prožeti obje Europe, zapadnu i onu drugu, nerazvijenu, koruptnu, s velikim očekivanjima u izdašnu financijsku pomoć razorenim bivšim socijalističkim nacionalno-državnim privredama i ulaganjem u stil života potrošačkoga hedonizma kao jedinu etičku maksimu novoga doba: „rad užitka na sebi!“. Zato se pojavljuje ta povijesno nerazriješena nelagoda u onome nesvjesnome kao simboličkome druge ili nepunoljetne Europe koja se nikako ne može osloboditi Oca/Zakona. Ona ga je tražila oduvijek. Bilo je to i onda kad je bila u ropstvu i podaničkome stanju idolopoklonstva kršćanstvu koje, doduše, jest sudjelovalo u borbi za demokraciju, ali samo s idejom rušenja komunizma, ali ne i ispunjenja ideja liberalnoga demokratskoga Zapada. Nije stoga začudno da su i Habermas i Derrida na prvo mjesto budućega Ustava EU postavili prazno mjesto božanskoga u doba postmoderne politike nesvodivih razlika i pluralizma svjertonazora. Tamo gdje je religija samo jedan od dijelova civilnoga društva, tamo je ideologija postala postpolitičkom borbom za vrijednosti. U postkomunitsičkim državama i društvima stanje je posve drukčije. Religija je državno-političko pitanje ideologijske legitimnosti politike koja će do krajnjih granica podnošljivosti plašiti puk komunističkim zločinima poslije rata i skidanjem križa iz javnih prostora da bi nacionalizam imao svoju vjekovnu priču mita i tradicije protiv dosade i raščaranosti modernosti. (Jürgen Habermas/Jacques Derrida, „After the War: The Rebirth of Europe“, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 23. lipnja 2003. Vidi također: Jürgen Habermas/Josef Ratzinger, Dialektik der Sekulariesierung:Über Vernunft und Religion, Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2005. i Jacques Derrida/Gianni Vattimo, Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.) Alternativa političkoj vladavini Amerike u globalnome poretku moći pronađena je iznova u onome najkrhkijem – kulturi. Nemoć Europe ili njezina politička institucionalna ovisnost od američke politike nadomještava se melankoličnim povratkom u stanje „velike europske kulture“. Ali, indikativno je, da jedan Francuz i jedan Nijemac, veliki mislioci 20. stoljeća, govore samo ono što aktualna politika Francuske i Njemačke u EU realno i čini. A pod krinkom hegelovske ideje o povijesnim narodima kao „lokomotivama razvitka“ opetuju se stare imperijalne fraze o velikim i malim narodima, „pravoj“ Europi i onoj „nepunoljetnoj“ koju tek treba prosvijetliti. Na pitanje zašto se dogodio takav strahotan mračan raspad komunizma u bivšoj Jugoslaviji s najgorim oblicima genocida. etničkoga čišćenja naroda i razaranja gradova (Vukovar, Sarajevo, Srebrenica) izostaje suvisao odgovor. Između racionalnoga uvida u objektivne ideologijsko-političke sklopove uzroka koji su doveli do toga i iracionalne, gotovo ezoterijske priče o nekoj mračnoj tajni geopolitičkoga prostora Balkana kao ukletog broda luđaka koji se nikad ne može pacificirati, čini se da je odgovor u radikalnome odbacivanju kulturalnoga determinizma. Kulturne su elite, ali prije svega one tradicionalno-nacionalističke, pripremile rat, kako je to lijepo opisao Enzensberger u svojim esejima. No, pitanje je uvijek samo jedno: jesu li one bile tako stvarno moćne ili su tek bili puki izvršitelji jedne političke destrukcije onog što je ionako bilo moguće učiniti bez, na posljetku, toliko uzaludnih žrtava za naciju-državu bez realne moći u globalnome poretku? Temeljna je postavka, dakle, ova: rušenje Berlinskoga zida za događanja na prostoru bivše Jugoslavije samo je bio signal početka ambivalentne razgradnje/izgradnje zakašnjelih nacija-država, ali ne i otvorenosti slobode za radikalne demokratske projekte političke emancipacije od ideologije kolektivizma. Sada je to dvadeset godina poslije posve transparentno. Za one koji su najviše krivi za strahote „putovanja u dugu noć“ (Srbiju s nacionalističko-komunističkim projektom hegemonizma pod vodstvom Slobodana Miloševića) i za one koji su to krivi u manjoj mjeri (Hrvatska s „operetnom diktaturom“ Franje Tuđmana 90-ih), ali sa sličnim projektom vlastite politike identiteta, neizostavno vrijedi pouka koja zvuči otrežnjujuće bolno, oslobađajuće u svojoj patetičnoj uzvišenosti, premda je napisana kao credo konačnog odustajanja od bilo kakve obnove njemačke posebne misije u novome globalnome poretku svijeta. „Za nas nema većeg zla od tih nacija-utroba, od tih usisavajućih domovina, od tih velikih boležljivih majčinskih božica s njihovim alegorijskim grudima, zastavama i suzama i njihovim junačkim sinovima, koje najprije šalju da učine nešto veliko, da bi ih potom usrknule natrag u vlažan grob pun obećanja, koji je naravno placenta za ponovna junačka rođenja u domovini – znamo tu priču. Dosta nam je polureligiozne nacionalne pornografije pune žrtava.“ (Peter Sloterdijk, Versprechen auf Deutsch: Rede über das eigene Land. str. 76.) Povratak u novu iluziju? Tko, naime, govori o balkanizmu kao iracionalizmu i barbarstvu, neprestano samo modernizira stare teorijske priče o dvije Europe – onoj racionalnoga prosvjetiteljstva i onoj gdje žive „plemeniti divljaci“. To je rodno mjesto one politike koja kulturu postavlja u središte objašnjenja sukoba. Tako se svjesno prebacuje interpretacija svjetsko-povijesnih događaja moderne u sarkofag mračnih i primordijalnih sila. Ovdje neprestano opetovanu sintagmu francuskoga neomarksističkoga filozofa Alaina Badioua o mračnome raspadu valja shvatiti kao metaforu koja pogađa tu rascijepljenost na dva pola. Svijetloga raspada očigledno nema, ili je možda tek pretpostavljen kao nešto što proizlazi iz odsutnosti krvoprolića. Slučaj mirnoga raspada Čehoslovačke na Češku i Slovačku obično se uzima kao dobar primjer toga, ali ne i onaj koji bi mogao važiti pravilom zato što Česi nikad nisu dominirali Slovacima političkim hegemonizmom i zato što je ta situacija iz temelja različita spram konteksta izgradnje nacija-država na Balkanu. Već je u toj sintagmi nešto uznemirujuće – mračan raspad. Ali nije problem zašto se nešto raspalo kao što je to bila Jugoslavija, nego kako i s kojim posljedicama za buduće društvene odnose, političke igre moći i kulturnu suradnju naroda, država i pojedinaca u jednom neprijeporno integriranome prostoru prožetim srodnim i različitim povijesnim, socijalnim i kulturnim odnosima. Ako je postkomunističko stanje ono koje kulturu kao posljednje preostalo utočište utjehe pred bezobzirnom logikom neoliberalne globalizacije postavlja u prazno središte moći, onda ono nije prijelazno doba jedne ravnodušne i neutralne postpolitike kraja povijesti, nego praznina između onog prije i onog poslije rušenja Berlinskoga zida. Nije mračan raspad, nego su još mračnije posljedice raspada: razorene ekonomije novih nacionalnih država na Balkanu, ograničena suverenost država koje u globalnome poretku naliče morbidnim Arkadijama i egzotičnim karavanskim postajama, valovi imigrantskoga stanovništva u obećane zemlje Zapada, kulurni kapital u krhotinama, društvene elite moći u zagrljaju Crkve, vojske i lokalno umreženih mafija i, posljednje ali i krajnje iluzorno, privid blagostanja pod medijskom proizvodnjom stilova života slavnih i bogatih zvijezda iz podzemlja nove hibridne kulture koja spaja nespojivo – primitivizam i dekadenciju, aroganciju i patriotizam. Postkomunističko stanje u kojem se kultura pojavljuje kao nova ideologija može se savršeno opisati onom izrekom američkih marinaca: situation normal, all fucked up! Izgledi za preokret takvog stanja ne čine se realnim na duži rok. Razlozi za to su strukturalne naravi. Moguće je promijeniti samo simboličke izvore moći u promjeni onih koji politički vladaju državama i društvima jugoistočne Europe na demokratskim izborima. Ali model neoliberalne ekonomije, koja svaki oblik socijalnoga intervencionizma podnosi samo dok je to u interesu buduće akumulacije profita, zacijelo ne bez radikalne promjene smjera globalizacije. A ono najčudovišnije u cijeloj priči, što se naziva moći identiteta, tom sablasnom kulturom kao hologramom načina života etničkih skupina u doba nacionalizma bez nacije i nacije bez nacionalizma, najotpornije je na sve dosadašnje izvanjske izazove. To je i razlogom zašto su gotovo sve kritičke analize mračnoga raspada nakon pada Berlinskoga zida u svijetu ponajprije kulturalno usmjerene, čak i kad pokušavaju podastrijeti bezobzirnu logiku ekonomskih činjenica. Melankolija je stoga samorazumljiv način ne samo zavaravajućega povratka u doba kad je željeti još pomagalo, kako glasi naslov poeme Petera Handkea, nego i pokušaj da se uspostavi spoznajni most između različitih obala na kojima su i dalje istaknute zastave kulture kao nove ideologije. One se samo mijenjaju u skladu s promjenama vladajućih simbola moći. Ono što je, naprotiv, otporno i trajno jest da u srazu s čudovišnom istinom realnoga stanja stvari uvijek postoji mogućnost da se u otvorenosti novoga događaja istine preokrene smjer kraja povijesti i iznova krene protiv znakova duha vremena. Franci Zagoričnik, neoavangardni slovenski pjesnik u svojoj refleksivnoj poemi Ahimsagita, iskazuje tu sablasnu čudovišnost otvorenosti onoga nadolazećega. Poetskome se iskazu više ništa nema dodati, jer je sve ionako oduzeto, ako je barem postojala iluzija da vladamo sami sobom i svojom (ne)izvjesnom sudbinom. Zid se drobi među prstima. Pobjegli su opasni gušteri. Sve je isušeno i čisto. Tekst je prvotno objavljen u zborniku Ivana Čolovića, (prir.) Zid je mrtav, živeli zidovi! Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, bublioteka XX. vek, Beograd, 2009. i na portalu https://pescanik.net/melankolija-i-revolucija/

September 8, 2024
Zašto Krist nadahnuje buržuje?

Zašto Krist nadahnuje buržuje?

Prije nekog vremena pročitao sam ogled mladoga Gillesa Deleuzea iz 1946. godine, objavljen u časopisu Espace, br. 1, str. 93-106., naslovljen provokativno „Od Krista do buržoazije“ i posvećen gospođici Davy. Ogled je na engleskome objavljen u knjizi Letters and Other Texts (prir. David Lapoujade, prijevod s francuskoga Ames Hodges), u izdanju Semiotext(e), New York, South Pasadena, CA, 2020., str. 266-275.) Bilješka uz informaciju o Marie-Magdaleine Davy (1903.-1999.) kazuje nam da je riječ o filozofkinji i teologinji bliskoj ezoterizmu, koju je Deleuze upoznao u salonu personalističkoga katoličkog pisca Marcela Moréa (1887.-1969.). Ondje su se okupljali vodeći francuski intelektualci poput Jeana Wahla, Jacquesa Lacana, Pierrea Klossowskoga i mladog pisca pripadnika „novoga romana“ Michela Butora, a zalazio je ondje i pisac Michel Tournier. Zašto me je ovaj ogled mladoga Deleuzea dotaknuo zrakama misaone učinkovitosti i to u trenucima kad se spremam za dovršetak knjige o povijesnome mišljenju Vanje Sutlića s posebnim opsežnim analitičkim razmatranjem odnosa između Marxa i metafizike, odnosno „rada i boga“ u okviru pokušaja prevladavanja cjelokupne zapadnjačke filozofije? Ne stoga što bi ovaj ogled bio dalekosežno odlučujući za Deleuzeovo mišljenje koje kroz digitalni konstruktivizam izvodi svoju procesualnu „ontologiju postajanja“ za koju su i tradicionalni kapitalizam i marksizam ravni zastarjeloj slonovači iz muzeja ishlapjelih ideja. Razlog je drukčije naravi. Naime, mladi Deleuze je baš kao i kasni Deleuze misaono iskričav i ironičan, apodiktički sklon radikalnim postavkama koje uvijek kao u njegova učitelja Sartrea (kao što je to sam i priznao) smjeraju igri dvojnosti, eksperimentalnome dualizmu koji, dakako, nema nikakve veze s Descartesom. Drugi mislilac u okružju novoga materijalističkoga smjera druge polovine 20. stoljeća, Alain Badiou, koji kao i Deleuze ne bježi od svojeg učitelja Sartrea kao vrag od tamjana, već ga poštuje i iskazuje mu počast, također je na istoj valnoj duljini glede novih dvojnosti. Vidjet ćemo, dakle, u kratkoj analizi Deleuzeova ogleda „Od Krista do buržoazije“ kako se osim razigranih dualizama bez dijalektičke sinteze u „Velikome Trećem“ pokazuje tzv. unutarnji inherentan odnos između navodno „mrskih“ neprijatelja ꟷ kršćanstva i kapitalizma. Ponajprije, Deleuze polazi od tzv. „revolucionarne svijesti“ u industrijskome i tehnološkome svijetu da bi pokazao kako se unutarnji život modernoga čovjeka u srazu s totalnom mobilizacijom znanosti i tehnologije eksteriorizira. Što to drugo znači negoli da se ono subjektivno objektivira. A to znači da u ekonomskome smislu radnik više ne radi samo za vlasnika sredstava za proizvodnju, kapitalista ili buržuja, već se pokazuje u svojoj apstraktnosti i univerzalnosti. Tehnologija nije više samo sredstvo za neku izvanjsku svrhu, već se njezin telos kvantificirajući realizira na taj način što sada dolazi do obrata u samoj biti proizvodnje. (str. 266-267) Što Deleuze ovime kani izvesti u misaonome smislu? Dopustite, ipak, prije toga jednu jezičnu napomenu. Kapitalizam nije jednoznačno svediv na svoje tzv. subjekte, tzv. kapitaliste, Na američkome engleskome jeziku kapitalizam se pojavljuje kao sustav poduzetništva (enterprise), koji povezuje u sklop kapital kao višak vrijednosti i rad. U klasno-socijalnome smislu druga polovina 20. stoljeća smjera dokidanju radikalne razlike kapitalista kao poduzetnika i radnika kao radničke klase u tradicionalno-industrijskome shvaćanju ovog odnosa. No, Deleuze je Francuz i misaoni nasljednik Francuske revolucije, onaj koji dobro zna i Marxa i Hugove Jadnike, i zato govori o buržoaziji i buržujima. Naravno, on isto tako dobro zna da su tzv. subjekti od kartezijanske metafizike do Sartrea uvijek „objektivirani“, te se nikad ne pojavljuju samo kao individualni posjednici svojeg „Ja“ bez odnosa s Drugime i stoga je razdoblje industrijskoga kapitalizma u subjektivnome smislu ono koje je opčinjeno pojmom individualnoga vlasništva. Buržuj je političko-ekonomski subjekt vladavine modernoga kapitalizma, a poduzetnik (entrepreneur) je ekonomsko-politički subjekt postmodernog korporacijskoga kapitalizma, kako sam to pokazao u svojoj studiji Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017. Budući da je Deleuze ovaj ogled objavio 1946. godine, sumnjam da bi nakon knjige Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 iz 1980. godine napisane s Felixom Guattarijem koristio tako terminologijski „nemarno“ pojam buržuja, koji se danas korporativizirao i postao oligarhijski tajkun ili manager-bez-osobina. Ali, to ipak nije od presudne važnosti za ono što je u ovome ogledu provokativno i misaono bitno. Deleuze uzima lik Krista iz E vanđelja kao onog tko simbolički i zbiljski uzima ljudsko obličje, postaje čovjek kao vođa i uspostavlja svijet apsolutne subjektivnosti polazeći od razotkrivanja izvanjskoga svijeta. Taj svijet, međutim, nije Lacanovo Realno, već ono što nema svoj „društveni, povijesni, lokalizirani svijet: to je naš unutarnji život. U apstraktnim pojmovima, paradoks Evanđelja jest izvanjskost unutrašnjosti. (…) Kršćanstvo donosi razdvajanje prirode i duha. (…) Identitet prirode i duha postoji kao nostalgija u modernoj svijesti. (…) Internalizirani Krist.“ (str. 268 i 269.) Kad bismo htjeli ove postavke usporediti s Hegelovom teodicejom apsolutnoga duha, vidjeli bismo da kod Deleuzea nužno „nedostaje“ ono što spaja spekulativnu metafiziku i dijalektiku. To je moment koji se hegelovski naziva dokidanjem/prevladavanjem (Aufhebung). U slučaju Deleuzeova tumačenja Krist donosi čovjeku „radosnu vijest“ subjektiviranja izvanjskoga, njegove simbolizacije i prelaska u stanje koje nije „vječna priroda“, već „vječni duh“ koji ne lebdi nad vodama, već se izjednačava s prirodom tako što svagda jest razlika između rođenja i smrti tjelesnosti tijela. Drugim riječima, Deleuze pokazuje da je kršćanstvo kao institucionalizirana religija zapadnjačke metafizike od srednjega vijeka u funkciji napretka i razvitka kapitalizma. Svrha postaje sredstvo, a sredstvo više nije ništa instrumentalno koje svoje značenje zadobiva iz carstva čistoga identiteta prirode i duha. Umjesto toga, stvar se razvija na sljedeći način. Čini se, kaže Deleuze, da je suprotnost između privatnoga života i onog koji se odvija unutar države za buržuja poprilično različita od „Kristove suprotnosti između prirode i duha. Ali u stvari nije tako. (…) Postajući privatnim životom, priroda je produhovljena u formi obitelji i dobre prirode; a postajući državom duh je bio naturaliziran u formi domovine, bez proturječja s liberalizmom i buržujskim pacifizmom. (…) Ono što je bitno jest da je buržoazija određena ponajprije unutarnjim životom i primatom subjekta.“ (str. 269) Još jednom, dvojnosti prirode i duha su u modernome svijetu kapitalizma, ili tradicionalno kazano u svijetu vladavine buržoazije, sekularizirane kroz suprotnost privatnoga i javnoga života. Međutim, problem nastaje kad se čitav horizont marksovski iskazano „nadgradnje“ materijalistički ustrojenoga svijeta koji kroz tijelo potčinjava sfere duše i duha uspostavlja kao prostor apsolutne subjektivnosti. Pritom postaje bjelodano da pojam modernoga subjekta nije nikakav Berkeleyev solipsizam. Subjekt je moć proizvođenja svijesti kao samosvijesti polazeći od njegova objektiviranja što je ponajbolje u novovjekovnoj metafizici izvedeno u Kanta. Grčki hypokeimenon postaje novovjekovni subiectum. Hegel će to reći ovako: supstancija postaje subjekt. Kad se to događa, tada je, naravno, privatni život buržuja ključ za razumijevanje kapitalističke modernosti koju ne određuje tek njegova proizvodnja, već upravo ono što će poststruktruralizam (Baudrillard, Barthes, Derrida, Deleuze) 1960ih godina dovesti do kristalizacije ꟷ potrošnja kao metareferencijalni okvir vladavine znaka nad predmetom. I sada slijedi virtuozna igra slabih označitelja u posredovanju između privatnoga života i sfere države. To je područje koje mladi Marx napada kao bit Hegelove dijalektike pojma i u kojem se zbiva čitav proces otuđenja biti čovjeka. Naravno, riječ je o građanskome društvu s vladavinom buržoazije kao subjekta kapitalističkoga poretka napretka i razvitka čovječanstva. Sloboda prethodi subjektiviranju jedne klase koja je više od klase jer je ona čuvar individuacije modernoga poretka vrijednosti bez kojih ne postoji čak ni moderna umjetnost, a to su autonomija osobe, sloboda individuuma koja je korelativna slobodi privatnoga vlasništva i pravo na privatnost do postojanja onog bez čega nema tajne subjekta, naime, njegove intime. Deleuze pokazuje kako je „supstancijalizirano posredovanje“ ono koje proizlazi iz ideje vlasništva kao prirodnoga prava (od fiziokrata do razvijene općenitosti državnoga prava). Područje u kojem buržoazija suvereno vlada jest područje „humanizma ljudskih prava“. (str. 270) Eto, istina ove medijalnosti prirode i duha ili društva i države kao binarne logike aksiomatike kapitalizma jest upravo u „očovječenju“ čovjeka s pomoću onoga što nije više puko apstraktno vlasništvo, već stupanj više u procesu posredovanja samoga života. To je novac u kojem se konkretizira kapital i postaje živo jedinstvo robe i ideje kapitala, kako je to promislio Marx u Kapitalu. Ali, mladi Deleuze u tekstu „Od Krista do buržoazije“ uopće ne zasniva svoje postavke na njegovim istraživanjima kritike političke ekonomije. Umjesto toga, Deleuze razumije položaj buržoazije iz logike poduzetništva kao prisvajanja predmeta s pomoću uvećanja novca. Subjekt prisvajanja Drugoga kao što je to buržoazija u svojem internaliziranju kao bavljenju privatnim životom objektivira svijet kao prostor vladavine onog trećega koje predstavlja čisti posjed. Logika imanja nadvladava logiku bitka i tako se sredstvo preobražava u svrhu postojanja. Pa, gdje je sada uopće ta čudovišna sveza Krista i buržoazije o kojoj govori Deleuze? Zar samo u aporiji posredovanja stvaranja vrijednosti koja razvija svijet u stalnome sukobu između društva i države i u tome što je ključ za razumijevanje tzv. buržoaske ideologije područje vladavine „ljudskih prava“? Znamo, o da, da je ono što je 1946. godine pisao Deleuze postalo mantrom svih morbidno-imperijalnih posezanja zapadnjačke civilizacije u liku ratova SAD-a i Europe u Indokini, Bliskome istoku i posvuda u Trećem svijetu. Kapitalizam je do 1989. godine naprosto imao ovu kozmopolitsko-kršćansku utvaru zvanu misija Zapada kroz širenje područja borbe za „ljudska i građanska prava“. Buržoazija je i „danas“, naravno u svojem novome liku poduzetnika i managera u neoliberalnome poretku oligarhije kolektivno-individualna logika obrane liberalizma kojeg, paradoksalno, ne pronalazimo u spisima J. S. Milla i u praksi engleske konzervativne revolucije koja je proširila svijet kapitala kao svijet vlasništva-novca-posjeda u prekomorske zemlje poput SAD-a, Kanade i Australije, već u regulativnim maksimama Kristovih parabola iz Evanđelja o čovjeku kao subjektu pomirenja prirode i duha u viziji Kraljevstva Božjega. Paradoks je kršćanstva otuda čudovišan. Ne postoji nikakva kršćanska politika niti njezino ozbiljenje u društvu i državi jer bi to bila onda tiranija teokracije u načelno demokratskim poretcima vladavine „humanizma ljudskih prava“. To je rezervirano, naravno, za Islam i za različite militantne hereze i denominacije kršćanstva u smislu fundamentalističkih pokreta kojima je Bog Staroga zavjeta, a ne Isus Krist i evanđeoska poruka njegove nepolitičnosti, credo svekolike vjere kao biti političke religije. Nasuprot popularnome marksističkome „narativu“ o svezi Krista kao božanskoga namjesnika ljubavi spram slobode, jednakosti i pravednosti i socijalističkih i komunističkih pokreta s utopijskim vizijama zajednice u 20. stoljeću, mladi Gilles Deleuze je Krista premjestio u prostor vladavine apstraktnoga humanizma buržoazije i to još zapečatio posljednjom rečenicom svojega ogleda kako „odnos koji povezuje kršćanstvo i buržoaziju nije slučajan.“ (str. 275) Je li to uopće povijesno-logički korektno izvođenje problema koji je mučio i Hegela i Marxa u njihovu shvaćanju dijalektike, slobode i nužnosti egzistencijalnoga događaja nastanka modernoga društva u kojem se čovjek više ne realizira svojim prirodnim kvalitetima, već postaje netko ili nešto, nitko ili ništa, zahvaljujući svojem objektivnome položaju u redistribuciji kapitala koji nadilazi kao ideja sve ono što je mladi Deleuze postavio kao trojstvo vlasništva-novca-posjeda. Problem nije u kršćanstvu i buržoaziji, već u tome što suvremeni korporacijski, informacijsko-kognitivni kapitalizam s logikom tehnosfere kao autopoietičkoga djelovanja više uopće ne potrebuje nikakav „humanizam ljudskih i građanskih prava“. A to znači da više ne funkcionira posredovanje o kojem je govorio mladi Deleuze kad je ironično i logički nadmoćno ova dvojstva građanskoga društva i države dovodio do krajnjih konzekvencija. S Kristom kao ni s buržoazijom novi koncept kapitalizma koji nadilazi granice modernoga dualizma prirode i duha više nema ama baš ništa. Zato je ovaj Deleuzeov ogled iz 1946. godine, doduše, u mnogim aspektima nadahnjujući, ali ne i više od toga, jer odnos između kršćanstva i buržoazije je ionako nužno nepromijenjen iz jednostavnog razloga što se Bog ne miješa u carstvo političke ekonomije koja i nadalje vlada svijetom do posljednje granice koju od rušenja štiti Kristova poruka „humanizma ljudskih prava“. Humanizam je, uostalom, oduvijek bio isprazna riječ-pojam u povijesti zapadnjačke metafizike i to je iste 1946. godine u pismu Jeanu Beaufretu mnogo radikalnije od mladoga Deleuzea promislio Martin Heidegger u Pismu o humanizmu u kojem je izričito najavljen kraj čovjeka i njegova etičko-politička bezavičajnost. Krist je došao na ovaj svijet da čovjeka spasi od udjela đavola kao carstva zla. O kakvom spasu još postoji konsenzus nove buržoazije koja nije više ni subjekt novoga kapitalizma bez supstancije osim onoga što nadilazi ideju kapitala kao vrijednosti, jer je kao realizirana tehnosfera „kraj humanizma“ uopće i njegovih lažnih vrijednosti? Ni vjera, niti tehnologija ne spašavaju svijet od zla. Problem je očito u samoj ideji spasa koju valja jednom konačno razmotriti u svim posljednjim konzekvencijama. Metafizika je u svojoj biti eshatologija, teodiceja i soteriologija. Ali i ono posljednje, providnost i spasonosnost nisu ništa samorazumljivo, jer su mislivi samo kao suprotnost prvome, neoprovidnome i zlu. Ima li uopće ovo „sveto trojstvo“ mišljenja izvan metafizike svoju nadolazeću budućnost?

September 7, 2024
Znanost o slici

Znanost o slici

Lambert Wiesing profesor je teorije slike i estetike na sveučilištu u Jeni. Objavio je nekoliko iznimno važnih knjiga koje se tematski i sadržajno bave problemom odnosa suvremenih medija i slikovnosti (Philosophie der Wahrnehmung, Bild und Reflexion). U okviru interdisciplinarnog projekta ICONIC TURN i BILDWISSENSCHAFT zajedno s Klausom-Sachsom Hombachom, Oliverom Grauom i drugim autorima niz godina nastoji utemeljiti novi estetički pristup suvremenoj umjetnosti. Njegova knjiga Arifizielle Präsenz: Studien zur Philosophie des Bildes, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2005. stoga ima dvostruku zadaću. S jedne strane nastoji oko pregleda temeljnih pozicija u suvremenoj znanosti o slici, a s druge, pak, pokušava razviti sustavnu (meta)teoriju slike za digitalno doba novih medija. Temeljna je postavka Wiesinga da samo slike u medijskoj zbilji „prezentiraju“. Jedino su slike one koje u vidljivosti stvari omogućuju ono što se „oprisutnjuje“ kao umjetna (artificijelna) zbilja u novoj hermeneutičkoj situaciji svijeta. Knjiga ima osam poglavlja: prvo se bavi znanošću o slici i pojmom slike; drugo glavnim strujanjima u suvremenoj filozofiji slike; treće semiotikom slike; četvrto pitanjem o statusu „apstraktne fotografije“; peto metaforama prozora, televizijskog gledatelja i Windowsa; šesto virtualnom realnošću (imaginacijom); sedmo Platonovim pojmom mimezisa i njegovim tzv. skrivenim kanonom; zaključno osmo poglavlje postavlja pitanje što su uopće mediji. U jednom razgovoru za internetski portal Virtualnog instituta na kojem se nalaze tekstovi autora već spomenutog projekta/programa ICONIC TURN i BILDWISSENSCHAFT nailazimo na ključnu misao ovog provokativnog teoretičara umjetnosti. Naime, Wiesing kaže da je Dürer mogao slikati poput Kandinskoga, ali to što nije slikao apstraktno ne može se tumačiti nedostatkom tehnike slikanja, budući da u povijesti slikarstva i slike postoje neprestane obnove koje nemaju podrijetlo u pronalasku tehničkoga sredstva novog pristupa slici. Sliku valja razumjeti s onu stranu pukog fenomena i s onu stranu tehničko-tehnologijskog razvitka materijala, sredstva i izraza onog na što slika upućuje. Wiesing razmatra problem slike imanentno filozofijski, što znači povijesno od Platona i Aristotela do Heideggera i Merleau-Pontyja da bi radikalizirao svoju teoriju koja se suprotstavlja svakom mogućem oslikotvorenju mišljenja koje karakterizira današnji trend vizualizacije postmoderne kulture. Zamjedba ili opažaj nečeg u povijesnom svijetu predmeta ne proizvodi, prema Wiesingu, neku unutarnju sliku, nego nam slike tek pomažu strukturirati svijest o konstituiranju zamjedbe. Samo je kod slika moguće opisati način kako se nešto vidljivo pokazuje. Odbacujući ontologiju i fenomenologiju slike za objašnjenje onog što dokida metafizički status slike u suvremeno doba digitalizacije medija, Wiesing svoja istraživanja slike nastoji suziti na pokušaj razumijevanja pomoćnog spoznajnog instrumenta u istraživanju struktura zamjećivanja. Utoliko je razvidno da se misaoni ulaz u posve novi horizont razumijevanja slike kao digitalne slike mora otvoriti tek nakon istraživanja ontologijske razlike mimetičke slike i digitalne simulacije. Metaforički govoreći to je fundamentalna razlika između novovjekovne postavke o svijetu kao predmetu zamjedbe (monadologijska Leibnizova metafizika) iz modela prozora-u-svijet i postmoderne teorije simulacije svijeta kao mreže Windowsa. Od Platona do moderne filozofije i znanosti proteže se medijalna teorija slike. Ono što govori kroz tu povijesno-mimetičku teoriju umjetnosti uopće nije tek metafizički horizont dohvaćanja spoznaje zbilje putem slika, nego unutarnja povijest razvitka medijalnosti mišljenja. Postavka je Wiesinga iznimno zanimljiva. Ali njegova je pozicija striktno filozofijska. Za razliku od srodnih nastojanja znanosti o umjetnosti i povijesti umjetnosti kad je riječ o novijim teorijama slike (Belting, Boehm, Kittler), ovdje se naglasak stavlja na pitanje o uvjetima mogućnosti prevladavanja slikovnosti našega doba kao uvjetima mogućnosti digitalne slike. Drugim riječima, kantovsko pitanje o biti slike i modalitetima spoznaje zbilje postaje pitanje o novim slikovnim strukturama zbilje poput dijagrama, apstraktne fotografije, cyber spacea. Ključno je pritom razumjeti što je to uopće artificijelna prisutnost? Za Wiesinga je odgovor u tome što slika već od početka logocentričnog (metafizičkoga) iskona Zapada ima mogućnost prelaska iz jednog stanja bitkovne prisutnosti u drugo. Prezentirati označava istodobno biti prisutan i biti odsutan (parousia-anousia) kako je to mišljeno u Grka poglavito u Aristotelovoj Metafizici. No, prezentirati označava i prisutnost i pred-stavljanje kao reprezentaciju nečeg što je prisutno kao zbiljsko. Slika može, dakle, biti nešto ikoničko ili elektroničko. Ona u različitim povijesnim svjetovima lebdi između misaone slike i slike zbilje određenog povijesnoga svijeta. Medijalnost slike, kako je određuje Wiesing, nije ništa drugo negoli pokazivanje nečega kao nečega što se samo ne pokazuje. Medijalnost je stoga nekovrsni omotač slikovnosti uopće, budući da time slika ne može biti reducirana na puki fizikalizam objekata kako se upravo danas nastoji iz paradigme suvremenih prirodnih znanosti objasniti da je digitalna slika zapravo samo „izračunata slika“. Pojednostavljeno iskazano, kompjutor jest fizikalno „nešto“ što se, tvrdi Wiesing, izričito ponaša i shvaća kauzalno. U znanosti o slici kompjutorska je slika otuda fizička slika (Hardware) koja se nastavlja na tradiciju onog što se zvalo mozaičnom slikom. Takve su slike prethodnice strukturama piksela. No, Wiesing ide korak dalje i ustvrđuje da su i filozofija kao suvremena estetika i matematika kao apstraktna znanost računanja nužno ne-empirijske discipline i nužno suradničke u teoriji slike digitalnoga doba. Zašto je Wiesingova teorija digitalne slike kao artificijelne prisutnosti iznimno važan teorijski događaj u suvremenoj raspravi o vizualnosti, vizualnoj kulturi i digitalnome dobu? Ako ni zbog čega drugoga onda samo zbog metodičke kritike redukcije slike i suvremene tehnologijski usmjerene umjetnosti na „stvar“ kao legitimni predmet prirodnih znanosti. Ova knjiga precizno, strogo i estetički smjelo otvara mogućnost radikalne kritike svakog historizma i fizikalizma u teoriji slikovnosti iz čega suvremena umjetnost i estetika danas izvode svoje kategorije. Fantazmatsko, imaginarno i simboličko u konstrukciji digitalne slike koja, doduše, jest omogućena tehničko-tehnologijskim razvitkom medija ne može se niti reducirati na objekte i stvari, niti se može estetizirani svijet cyber spacea tek shvatiti iz tehnologijsko proizvedene artificijelne prisutnosti. Razlikovanje između slika i objekata preostaje i u ovoj novoj zbilji koja postaje vladajuća u suvremenoj vizualnoj kulturi. Veliki rad obrata paradigmi u vizualnim umjetnostima i teoriji umjetnosti 20. stoljeća oslobodio je sliku od visoke kulture i od koncepcije umjetničke slike kao jedine „realne“ slike. Sada je situacija kao i u svijetu demokratizacije kulture dovedena do normalizacije. Slika nije tek umjetnička slika, nego prirodna, mentalna, kartografska, neuronska, medijalna itd. Problem je u tome kako precizno ontologijski i fenomenologijski razlikovati umjetničku sliku i sliku proizvedenu kao tehnologijski artificijelnu zbilju (primjerice, mape genoma) ako su pojmovi objekata (ready mades) već uvelike opterećeni značenjima iz moderne i suvremene umjetničke prakse. Ne tvrdim da Wiesing nije svjestan tog jezično-kategorijalnog problema. No, ako se i nadalje operira s konceptima slike, objekta i simulacije zbiljskoga nije jasno zašto se i s kojim pravom slika kao „objekt“ može razlikovati od slike kao umjetničke i svake druge koja je nastala kompjutorskom simulacijom. Wiesingova posljednja nakana jest „osloboditi čovjeka od sveprisutnog diktata fizikalnoga svijeta“. Kako se to danas može još uopće „osloboditi čovjeka“ nakon modernih utopija i eshatologija različitih slikovno-fantazmagoričnih svjetova užasa i trauma? Zar se tome nije na najradikalniji način u 20. stoljeću suprotstavio svojim ontologijsko-političkim ikonoklazmom upravo Guy Debord i situacionistički neoavangardni pokret? U posljednjem poglavlju knjige postavlja se ključno pitanje koje, međutim, gotovo više nitko ne smatra odlučnim jer se samorazumljivo pretpostavlja da su mediji i medijska slika umjetnosti nešto neprekoračivo za svijet u kojem živimo. Wiesing se ironično odnosi na tu samorazumljivost. On kaže da je bolje možda postaviti pitanje što danas nisu mediji. Nasuprot instrumentalnom shvaćanju medija, fenomenologijskom (Boris Groys glavni je predstavnik takve teorije) i radikalno-autopoetičkim teorijama medijalnosti medijske zbilje, Wiesing misli da je potrebno uvidjeti razlike u konstrukciji medija kao sustava razlike. Slika nije medijalno konstruirana, nego je medij slikovno dekonstruiran na taj način da ono što ga omogućuje prethodi svakoj mogućoj slici u digitalno doba. Odgovor na pitanje o uvjetima mogućnosti medijske umjetnosti danas stoga je odgovor na pitanje o tome što je uopće kultura kao protuteža fizikalizmu. S tom se dualističkom shemom Wiesinga nipošto ne mogu složiti. Ako mu je argumentacija cijele knjige besprijekorna, onda je jedino problem u tome što se medijalnost slike u digitalno doba svodi na nekovrsnu habermasovsku diobu na prirodno-tehničko-tehnologijski svijet (instrumentalno djelovanje) i svijet života ili kulture (komunikacijska interaktivnost). A što ako problem nije u oslobađanju slike od fizikalizma koji ugrožava našu slobodu imaginacije? Što ako je pravi problem u tome da je prirodna znanost s novom koncepcijom slike dobila u ruke najmoćnije „oružje“ nepokornosti slobode istraživanja i generiranja novih bića kao slika-objekata s onu stranu prirode i kulture? Biosemiotika slike možda je odgovor na pitanje o pravom karakteru artificijelne prisutnosti onog što je već prisutno kao latentna mogućnost života.

September 6, 2024
Novi zov utopije?

Novi zov utopije?

Samosvjesni umjetnik u doba konceptualno-performativnoga «prevrata» granica društvene perverzije moći – globalizacija, simboličko i zbiljsko nasilje kapitala nad živim radom kao podjarmljenom supstancijom-subjektom povijesti, bio-moć tehnologije, terorizam i rat kao «transformacijska logika» nove kartografije svijeta – nema više pred sobom ZID monolitne ideologije. Nakon pada real-socijalizma duh avangardne umjetnosti više ne živi u katakombama, podrumima, na ulicama. Alternativnosti nema «u» zonama sustava homogene kulture. «Subverzivnost» i «radikalnost» ne pogađaju više samo tijelo u njegovu seksualnome oslobađanju. Odvratnosti, sakaćenja, kanibalizam, preobražaj ljudskoga (tijela) u drugu prirodu kiborga i/ili klona ne mogu umjetnosti-društvu ponuditi više od neodadaističkoga «šoka» u uvjetima kad veći šok stvara teroristički i/ili ratni stroj političke moći – kao što je to nedovršeni rat u Iraku – negoli uzaludna žrtva medijski već zaboravljenoga «junaka» Zdeneka Adameca s praškoga javnog trga, nesvodiva Palachova dvojnika, koji se početkom ožujka 2003. zapalio iz protesta protiv svijeta bez utopije. Može li se utopijski «biti» i «misliti» iz nedostatka utopijskih perspektiva svih naših tranzicijskih, postindustrijskih, postmodernih društava opće apatije a ne završiti u nekritičkome sljepilu jedne ideologije zbog stvaranja «realne» nade za uspjeh vlastite utopije? Koliko još umjetnost kao novi lik subverzije društvenih i kulturalnih granica može biti izvan čistog oblika ideologijskog diskursa? Tko su uopće relevantni suvremeni mislioci utopije? Zašto svaki oblik suprotstavljanja vladajućem neoliberalnome sustavu imperijalne globalizacije nema realnu utopijsku perspektivu? Kako međunarodnome poretku «kozmopolitskoga internacionalizma kapitala» suprotstaviti više od apstraktne ne-moći uskrsnuća ikona studentske pobune 68.’ (NGO, civilno društvo, zone kozmopolitske kulture nenasilja i mira)? Utopija ni za Thomasa Morusa nije tek značila projekciju nekog izmaštanoga «otoka» snova i fantazmi o novome Edenu. Ali svaka je utopija nastojala sebe smjestiti na neki «vrli novi otok» s onu stranu realnih uvjeta tjeskobnoga života unutar tvornica, ureda, dosadnih megalopolisa Zapada. Svaka utopija stoga je nužno željela biti «negdje drugdje», kao što je pjevao Baudelaire u Spleenu Pariza – «bilo gdje, samo da je izvan ovoga svijeta.» Novi zov utopije više nema razloga za bijeg na pusti otok. Nema razloga za kasno otkriće bilo kakve istočne egzotike. U globalnome svijetu jedne te iste ideologije – neoliberalni fundamentalizam kapitala – koja sada poprima obrise vječne, univerzalne i «prirodne» civilizacije, posljednji bijeg već je izvršen. To je ekskapizam duha nepodnošljivo isprazne hibridnosti kulture tzv. pojedinačnoga spasa u New age ideologiji «Doba Vodenjaka». Utopija danas? Nije li to realno tlo žive kritike, nesvodivosti na bilo što prethodno u-topijski izdano u ime budućnosti kao povijesti spasa (komunizam, anarhizam, libertinstvo i last but not least – utopijski socijalizam), što se u 20. stoljeću nužno pretvorilo u svoju suprotnost? Kako misliti utopiju, a ne pobjeći od društva realne represije/depresije u geto ili azil za fantastične outsidere? Oživljavanje mišljenja o nužnosti novih društvenih utopija danas je ponajprije moguće objasniti nemogućnošću stvaranja realne alternative jedinome svjetsko-povijesnome Imperiju zbilje globalnoga kapitalizma. Gdje nema izgleda za «realnu utopiju», da se poslužim izrazom Ernsta Blocha, raste potražnja za svekolikim utopijskim diskursom. Izjednačenje pojmova poput «revolucija» i «utopija» već pokazuje smjer društvene preobrazbe svijeta globalnoga kapitala kao supstancije-subjekta post-povijesti u kojoj živimo. Obnova teorija o imperijalizmu kapitalističke prevlasti (Hardt i Negri, Wood) ima svoje drugo lice u obnovi utopijskoga mišljenja. Nema nikakve dvojbe da je posrijedi pokušaj nastavka radikalno-lijeve kritičke pozicije prevrata društvenih uvjeta globalnoga kapitalizma s kraja šezdesetih godina 20. stoljeća. No, u suvremenoj se umjetnosti događa nešto mnogo «radikalnije» od puke želje za obnovom «revolucionarno-utopijske» prirode protukapitalističkih, novih društvenih pokreta. Dogodila se najznačajnija «revolucija» koja utopijskome mišljenju daje krila, ali ga i bitno reducira na užitak u nemogućnosti dosezanja bilo kakve realne društvene snage. Naime, priroda sama kao nužno tlo utopijske svijesti više ne postoji. Sve je postala kulturalizacija prirodnoga «objekta». Bio-tehnologija ili genetska tehnologija ne samo da nadomještaju djevičansku nedužnost prirode kao izgubljena mjesta idealne utopije – poput, primjerice, otočja Balija kao projektiranoga «rajskoga otočja» za odmor radno-depresivnoga stanovnika Zapada koji u globalnome turizmu vidi jedini spas – nego proizvode novu stvarnost ili drugu prirodu utopijskoga krajolika. Utopija stoga nije i ne može biti bijeg od realnosti. Prazno mjesto realnosti kao imaginarnoga pojma želje za realnošću (Baudrillard – Lacan) proizvedeno je iz same biti suvremene opstojnosti globalnoga Imperija. To je znanstveno-tehnologijski projekt veze politike, ekonomije i kulture «umrežena društva» (Castells). Utopija je prostorno-vremenska iluzija stvarnosti ili stvarnost iluzije da svijet još ima mogućnosti konačne probrazbe u dovršenu prirodu svijeta kao neposrednosti predrefleksivnoga iskustva. Stoga je posve razumljivo zašto se suvremena umjetnost nalazi u plodotvornoj iluziji stvarnosti da je utopija još jedino «utočište» pred žrvnjem Imperija kapitalističke globalizacije. Društvene figure nekoć navodno subverzivnoga revolucionarno-kritičkoga mišljenja više ne mogu zanositi nikoga. Kuba ne može biti figurom antiimperijalističke borbe sve dok u ime prosvjeda protiv ideologije ljudskih prava Imperija, pod kojim se uvijek podrazumijeva SAD, uspješno nastavlja poredak realno egzistirajućega socijalizma s diktatorom, tajnom policijom i logorima. Povezanost društvenih utopija i prirode više nije tek zadatak filozofijske refleksije. Veza je odavno ostvarena spregom globalnoga kapitalizma, biotehnologije i turizma kao posljednjeg utočišta Zapada, njegove realno-iluzorne «platforme» vječne sadašnjosti. Kad se iz eshatologijske «prirode» povijesti kršćanskoga mišljenja u kozmopolitizmu pronalazi realnu «utopiju» kao alternativu pogubnosti politici nacija-država danas, onda je to nastavak marksističke politike dijalektičkoga razvitka povijesti. Državljanstvo za sve kao jedini način nediskriminatorske politike protiv ljudi «sans papiers» u Europi, vjerojatno se nekome može činiti utopijskoga podrijetla zato što je u sadašnjim okolnostima stvaranja Europe kao konfederalnoga «Doma nacija-država» nerealna opcija. To svakako nije utopijsko mišljenje. Jer nije posrijedi ono ne-moguće, nego realna mogućnost kao iluzija stvarnosti koja određuje samu stvarnost. Usuprot proglašenim krajevima «povijesti»/»metafizike»/»utopije», mi svjedočimo povratak nekovrsne post-povijesti, post-metafizike i post-utopije u suvremeni svijet života. Zato je danas sva suvremena umjetnost jednostavno repolitizirani čin u-topiziranja zbilje. Što joj preostaje nisu više nikakvi imaginarni prostori ili zamišljanje idealnoga «rajskog otoka», nego dekonstrukcija čovjeka kao svagda već opstojećega prirodnog bića. Nema više nostalgije za prvom prirodom, kao što ni apokaliptički nije moguće zamišljati posljednju društvenu utopiju prirode kao tehnologijske «kristalne palače vječnosti». Utopijsko začaravanje svijeta globalnoga kapitalizma Imperija pretpostavlja svakodnevni rad praktične apstrakcije refleksivne svijesti, rješavanje konkretnih problema otpadnika i «nesretnih svijesti» post-povijesti. To su svi oni koji će Zapad, Europu, SAD i uopće blistave zone živoga rada i kapitala Imperija dovesti uskoro u pitanje. Subjekt-supstancija globalnoga svijeta nije ni «mnoštvo» ni «druga priroda» (kozmopolitski proleter i bio-tehnologijski manipulator), nego život sam koji se u svojoj univerzalnosti, patnji, nesreći i užitku reproducira kao utopijsko ne-mjesto globalne smrti. (Giorgio Agamben, Die kommende Gemeinschaft, Merve Verlag, Berlin, 2003.) Imperij smrti kao jedina realna zona opstojnosti danas u post-povijesnome svijetu predstavlja nužnost za drukčije mišljenje. Povratak utopije samo je simptom žive nelagode u traganju za još-ne-utočištem. Utopija jest živa kad nadilazi svijet kao decentrirani imperij regionalno-lokalnih utočišta. Ovo je post-utopijsko vrijeme za žrtve u ime primarne istosti. Mi smo isti. Samo su nam genetski kodovi različiti. To nas stavlja u jedinstveni položaj. Što više utvaramo da Imperiju možemo suprotstaviti neku realnu utopiju nerepresivnoga života-za-sve, to smo više osuđeni na iluziju da tehnologija kao druga priroda podastire mogućnost radikalne promjene naše iskonske prirode. Imperijalni poredak globalne smrti prirode iziskuje iz samoga sebe samoproizvodnju utopijskih strategija promjene svijeta života. Za njega su sve ekologijske, mirovne, rodno-rasno-spolne izravne akcije osporavanja dokaz da sustav funkcionira savršeno samo ako uspijeva proizvodnja njegovih «unutarnjih» i «izvanjskih» neprijatelja. Kad se sve dovede do opsadnoga stanja u kojem i bio-moć genske tehnologije i zapatistička gerila mogu biti istodobno utopijsko-ideologijski elementi jednog te istog poretka, dovršena je priča o smislu prekoračenja granica opstojećega svijeta. Imperijalni poredak žudnje posljednja je granica bezgraničnosti snova o drugome/drukčijem svijetu. Utopijska je ne-moć suvremenoga društva onirička kategorija. Suvremena umjetnost stoga se nalazi u onom istom položaju spram društvenih utopija poput onog filozofa-leptira iz drevne taoističke pripovijesti o nemogućnosti razdvajanja sna i realnosti: «Tko sam? Zhuang-Zi koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je Zhuang-Zi?» Art-e-fact, 02/2003.

September 5, 2024
Hiperrealizam ili čarobni operator iščeznuća stvarnosti

Hiperrealizam ili čarobni operator iščeznuća stvarnosti

1. Na pitanje o biti slike u doba tehnosfere odgovor je unaprijed očekivan. Slika više nema svoju bit jer ne postoji jasna razlika između predmeta i promatrača. Ako je tako, onda se umjesto biti mora početi govoriti o intenzitetu, a umjesto simboličke moći slikarstva o mogućnostima značenja slike u procesu nastanka novoga djela/događaja s onu stranu smisla i razumijevanja. Mi sliku više ne dohvaćamo iz njezine emanacije koja je dolazila iz uzvišenosti jednog svetoga izvora. Sada imamo na raspolaganju niz spoznajnih alata. S pomoću njih nastojimo ustanoviti kako slika nastaje i kako se događa njezina moć začaravanja u situaciji i kontekstu bez prvoga uzroka i posljednje svrhe: od vizualne semiotike do znanosti o slici, od digitalne estetike do kibernetike i postfenomenologije. Već je s kvantnom teorijom, načelima neodređenosti u fizici Wernera Heisenberga te osobito nakon uvođenja matematičke teorije komunikacije Clauda Shannona, što je bio početak apsolutne kibernetizacije života i prelaska u tehničku konstrukciju zbilje, postalo očito da između promatrača i promatranoga objekta nastaje složeni odnos preklapanja i međusobne uvjetovanosti. Nestanak subjekta u suvremenoj filozofiji i umjetnosti otpočinje uistinu s ovim važnim spoznajno-teorijskim otkrićem „prirode kao postajanja”. Ona, naime, ne postoji „realno” bez objekta kao odnosa/sveze mišljenja i kretanja. Samo je po sebi jasno da je slika time izgubila sve metafizičke značajke što su joj tijekom povijesti umjetnosti bile pripisivane: od oponašanja i prikazivanja (mimesis) do predstavljanja i predočavanja (representatio). Uostalom, tzv. kriza reprezentacije suvremene umjetnosti od 1960-ih do 1970-ih godina u svim aspektima djelovanja pokazuje da je nastanak konceptualne umjetnosti bio odgovor na nestanak razlike između jezika i slike već time što su vizualni mediji, kao i sve druge kulturalne forme, kako bi rekao Roland Barthes, usisane u metajezik reklame. Nije time iščeznuo tek referencijalni okvir mita i religije bez kojeg slikarstvo na zapadu nikad ne bi imalo svoje opravdanje, nego je, štoviše, s počecima slikovnoga obrata u doba novih medija 1920-ih godina, kada nastaje kinematoskop koji tehnički omogućuje prijenos slike u kinematografskom okružju s velikom moći začaravanja zato što povezuje tehnologiju s psihokinetikom oka u masovnoj kulturi, postalo nemoguće razdvajati ono što je tradicionalno bilo shvaćeno subjektom i objektom. Kada Paul Klee u svojim dnevnicima kaže da ga „objekti zamjećuju”, susrećemo se s temeljnim pitanjem o ontologijskom statusu objekta. Bez pripisane moći subjekta kao da je objekt prazan od svih određenja. Suočeni smo s prazninom određenja onoga što se nalazi između pogleda promatrača i objekta koji kao da preuzima čarobnu moć promatranja zahvaljujući ulasku moderne tehnologije u vidno polje. Jonathan Crary u istraživanjima ovog fenomena ponudio je vjerodostojnu analizu propasti glavnog pojma, metafore i mentalnoga okvira razumijevanja načina gledanja i načina mišljenja vladajućeg od renesanse pa sve do teorijskih uvida Marxa, Freuda i Bergsona. Riječ je, dakako, o cameri obscuri. Taj „model” kojim se shvaća ono realno polazeći od slikovne reprezentacije nastale prema razlikovanju prikazivanja i predstavljanja „stvarnosti”, prema Craryju, raspao se već 1820-ih i 1830-ih godina. Sve je to imalo za posljedicu nastanak posve novog načina promatranja, i to kao fotografske slike koja je ujedno prikaz – predstava „stvarnosti” i njezina konstrukcija. Vizija se, dakle, premješta iz mistike uzvišenoga u aparat vidnoga polja s nakanom da svijet iz otvorenosti horizonta postane fotografirani prostor razmještenih perspektiva. Bez fotografije ne postoji mogućnost sjećanja ni pamćenja. Dok je prvo u području nesvjesne proizvodnje želja i trauma, potonje se pojavljuje kao dispozitiv moći društva i kulture kao hiperarhiv povijesti. U neprestanoj potrebi za tumačenjem onog što pripada krhotinama prošlosti u funkciji je stvaranja vladajuće paradigme mišljenja. Nije stoga neobično da je u suvremenoj umjetnosti performansa danas iznimno na cijeni tzv. re-enactment ili ponovno svjedočenje o simboličkoj moći prošlosti. Ona se više, doduše, ne ponavlja. Ali to ne znači da se iznova ne pojavljuje u drugim diskurzivno-slikovnim oblicima. Štoviše, oni mogu biti čak i okrutniji od stvarnosti koja se arhivirala u datotekama. To je dokaz da je hiperrealnost postala mreža događaja u metastazama realnoga. Zbog toga iziskuje sve više slika i sve manje izvornoga sjećanja kao uvjeta mogućnosti njihova prepoznavanja. Umjesto „živoga” svjedočanstva na djelu je ravnodušna logika arhiva koji presuđuje o tumačenju stvarnosti. Dok smo još u doživljaju Goyinih crteža iz ciklusa ratnih strahota u Španjolskoj u 19. stoljeća imali mogućnost razmaka između žive događajnosti i imaginacijske kreativnosti umjetnika koji unosi tamnu ekspresivnost u sliku čudovišnog užasa smrti, suvremena je fotografija u svojoj hiperrealnoj ispražnjenosti od istinskih emocija na paradoksalan način izgubila trag „ljudskosti”. Ostala je samo estetska ravnodušnost i promatračeva uronjenost u zbilju. Jer smrt i teror posvuda su kao čisti medijski događaj. Isto vrijedi i za seks i spektakl kao čisti performativ praznine koja čak više nije ni opscena. Možda je samo još zadivljujuća u goloj vidljivosti. U Flusserovu tekstu Prema filozofiji fotografije nailazimo na mjesto razlike između dva svijeta ─ magije i tehnike. Prvome, naime, pripada „ritualizacija mitova”, a drugome „ritualizacija programa”. Opažajni šok može nastati jedino ako program postane novi mit. Je li to još uopće moguće? 2. No što je to fotografija ako ne tek samo nastavak umjetničke slike drugim, tehničkim sredstvima? Nema nikakve sumnje da se čitava pustolovina suvremene umjetnosti s njezinim preusmjeravanjem na pitanje objekta i dokumentacije događaja ne može shvatiti bez uloge i značenja fotografije. Nećemo se približiti odgovoru na pitanje o „biti” fotografije ako ne vidimo kako njezina moć ne proizlazi iz „dokumentiranja događaja” u trenutku ili punktualnosti vremena. Problem koji fotografska slika unosi u razumijevanje odnosa između umjetnosti i života nije tek problem povijesne avangarde s njezinim temeljnim programom dokidanja razlike između ideje i pojave, pojma i zbilje, refleksije i života. Prisjetimo se da je nadrealizam, primjerice, prisvajao nove medije za svoj visoki estetski domašaj kao u slučaju fotografije i filma. Dobri su primjeri stvaralačka suradnja Salvadora Dalíja i modne dizajnerice Else Schiaparelli te filmski uradak Dalíja i Buñuela Andaluzijski pas iz 1929. godine. Tehničko preoblikovanje slike u aparat ili dispozitiv „nove stvarnosti” odgovarao je težnji moderne tehnologije. Ona je presudno utjecala na razvitak društvenih sustava i organizacije života. Vidljivo je to u radovima Waltera Benjamina o fotografiji i Siegfrieda Kracauera o fotografiji i filmu. Što je to drugo negoli neposredan dokaz da tehnologija i umjetnost mijenjaju strukture društvene organizacije, a nisu tek posljedice društvenoga određenja. Slika nastala primjenom moderne tehnologije jest reproduktivnost, mogućnost umnažanja ili kopiranja izvornika te naposljetku masovna distribucija s kojima svijet postaje slikotvoran do te mjere da se gubi razlikovanje između umjetničkoga predmeta i estetskoga objekta. Upravo je to razlog zašto Jean Baudrillard u eseju Fotografija ili svjetlopis: Literarnost slike tvrdi kako je „subverzivna funkcija slike same to što je postala literarna. (…) postala je čarobni operator iščeznuća stvarnosti. (…) Slika iskazuje…odsutnost ove stvarnosti, koja se jedino čini razvidnom i jedino tako uvelike prihvaćenom, jer znamo da ništa nije ‚realno’ (Borges). Ako, dakle, više nema razlike između umjetničke slike predmeta poput Duchampove „fontane” i estetskoga objekta kao što je keramički pisoar u visokoj rezoluciji digitalne fotografije, onda više nije odlučujuće ontologijsko pitanje što je fotografija i čemu služi. Sada je jedino važno znati kako se događa to da bez fotografije i njezine tehničke slike ne možemo zamisliti postojanje i odvijanje tzv. stvarnosti, koja, naravno, nije ništa „realno”, kako bi to rekao Borges. Dobro smo čuli. Paradoks fotografske slike jest u tome da ona ne prikazuje i ne predstavlja nikakvu objektivnu stvarnost. Izvan našeg mišljenja te njegovih modela i paradigmi ne postoji ništa, pa čak ni ništavilo svih stvari. Umjesto toga, slika koja se razvija iz fotografskoga aparata, govoreći analognim jezikom „svijetle komore”, sama konstruira ono što je realnost i tako joj podaruje iluziju svemoćne „objektivnosti”. Digitalni konstruktivizam u tome je još znatno radikalniji.[1] Svijet nastaje iz mreže virtualnih događaja. Stoga ne zrcali stanje stvari, već ga „ekranizira”. Fotografija otuda danas nije puki „zapis” nečega što se slikom prikazuje i predstavlja u svijetu, pa čak ni kad je riječ o toliko emocionalno upečatljivim prizorima stradanja Drugoga u globalnome svijetu terora i uzvišenosti, bijede i trauma, fascinacije tijelom u fetišizmu objekata i pogledom u prazninu svijeta iza kojeg ne postoji više ništa, pa čak ni posljednja tajna spektakla. Fotografska je slika čisti simulakrum događaja. Bez izvornika i kopije, umjesto bodrijarovski odčitane „literarnosti”, sada vlada posvemašnja mahnitost transparencije i kontrole. Slika nije subverzivna zato što bilježi stvaran događaj u digitalnoj formi čiste informacije. Ona je u svojoj protežnosti i nestanku simboličke funkcije uzvišenoga osuđena na milost i nemilost druge vrste „svjetlopisa” i „literarnosti”. To je ono što se nalazi između zahtjeva hiperrealizma i fotorealizma u slikarstvu današnjice kada je sve izručeno medijima i uspostavljeno kao strategija marketinga za koje vrijedi čista logika reklamne implozije. 3. Ništa nije realno i sve je istodobno „nadrealno”. Čini se da bi ta postavka bila primjerena ideji povijesne avangarde i njezinome estetsko-političkome konstrukcionizmu. No zacijelo ne bi mogla objasniti što se zbiva s odnosom objekta i promatrača kada u igru ulazi fotografska slika u sintezi s televizijom i filmom. Flusserova analiza filozofije fotografije nesumnjivo se odnosi na taj trenutak kada sinteza prethodi analizi. Slika koja ima tehničko podrijetlo i rezultat je djelovanja aparata sjedinjuje program s mitskom projekcijom nove stvarnosti. Čini se da je to bilo odlučujuće za procvat medijske umjetnosti s njezinim vodećim pojmom komunikacije 1960-ih i 1970-ih godina. Ako je kinematoskop 1920-ih godina bio početak stvaranja iluzije svemoćne stvarnosti spektakla koji ljudsku percepciju preobražava u pasivnu sintezu kontemplacije i užitka u promatranju „živih slika” onoga što se zbiva u tzv. realnosti, onda je u doba neoavangardne zaokupljenosti tijelom u pokretu, medijima i konceptualnom umjetnošću fotografska slika postala uvjetom mogućnosti aktivne sinteze refleksije i užitka u sudjelovanju u stvaranju događaja. To je bitna razlika u estetskim dosezima rane i kasne avangarde. Ona pokazuje kako odnos između tehnologije i umjetnosti izravno utječe na konstrukciju društvenih i kulturnih značenja. Ništa više nije realno jer je sve postalo hiperrealno. Upravo je to razlog zašto valja pomnije pokazati kako nastaje novo shvaćanje „realnoga” iz slikovnoga obrata. Kada program poprima logiku vizualne fascinacije slikom objekta, koji je uvijek, za razliku od umjetničke slike, kako kaže Barthes, „intencionalno označen”, reklama određuje slici njezino mjesto pod suncem. Paradigma slike za doba društva spektakla u razvitku kapitalizma može biti samo reklamna slika. Nije teško razaznati i zašto. Za razliku od svih drugih slika, njezina je funkcija unaprijed ograničena uporabom objekta, njegovom materijalnošću i potrošivošću. Sveta slika ima za svoj referencijalni okvir Božju prisutnost/odsutnost; reklamna pak slika upućena je jedino na temeljnoga označitelja suvremenoga svijeta, na ono opsceno i transparentno, na sublimni objekt neljudskoga ─ kapital. I ono što je iznimno važno, to je slika koja ne začarava „realno”, nego je u njoj prisutno nešto demonsko i oslobađajuće, čudovišno i privlačno. Višak „realnoga” kao da je sustavno upisan u medijski svijet ekrana i površina na kojima se upisuje nova mitska postpovijest. Bez dubine i privida vječnosti hiperrealizam kao da zjapi usred otvorenog ništavila tog „carstva objekata”. No što je to uopće hiperrealno i u čemu se pokazuje zahtjev hiperrealizma u svijetu kao mreži kontingentnih događaja? Jean Baudrillard iznosi o tome sljedeće postavke: „… danas je sama stvarnost hiperrealistična. Već je tajna nadrealizma bila u tome da i najprizemnija stvarnost može postati nadnaravna, ali samo u povlaštenim trenucima, koji su još bili u vezi s umjetnošću i s imaginacijom. Danas je cijelu stvarnost, svakodnevnu, političku, socijalnu, povijesnu, ekonomsku itd., prožela simulirajuća dimenzija hiperrealizma: već svagdje živimo u ‚estetskoj’ halucinaciji stvarnosti. Stari slogan ‚Stvarnost nadilazi fikciju’, koji je još odgovarao stupnju nadrealističke estetizacije života, nadiđen je: više nema fikcije s kojom se život može suočiti… – svekolika je stvarnost prešla u igru stvarnosti – radikalno razočaranje, stupanj cool i kibernetika odmijenili su stupanj hot i onaj fantazmatike.” Da bismo mogli odrediti razliku između realizma, nadrealizma i hiperrealizma, potrebno je prethodno vidjeti kako fotografska slika „prikazuje”/„predstavlja” ono što jest. U svim filozofijskim analizama ovog problema od Benjamina, Kracauera, Flussera, do Barthesa i Baudrillarda vidimo nešto zajedničko. Pojam se slike više ne izvodi iz sublimnoga objekta mita, religije i njihovih sekularnih nadomjestaka u modernome dobu kao što su to politika/ideologija i estetsko iskustvo. Nestanak referencijalnoga okvira onog što je označavao pojam svijeta nadomješten je znanstveno-tehničkom proizvodnjom „nove stvarnosti”. Utoliko se hiperrealizam ne svodi samo na tehnologijski napredak u „stupnju estetizacije”. Uostalom, slikarstvo 1970-ih godina, koje se poziva na iskustvo američkoga fotorealizma kasnih 1960-ih godina, nastalo je u praznome prostoru između pop-arta i konceptualne umjetnosti s težnjom da reklamnoj transparenciji estetskoga objekta suprotstavi ono subverzivno „živo”. Trag osobnoga rukopisa u igri bez označitelja, u medijskome krugu znakova čiji su temeljni pojmovi informacija, kod i potrošnja, zahtijeva uvid u nestanak sublimnoga objekta umjetnosti. Slika koja nije ni izvornik ni kopija postaje više od „vjerodostojne krivotvorine”, kako to definira belgijski suvremeni slikar Luc Tuymans. Na taj se način doista realizira logika kasnoga kapitalizma kao hiperrealizma. U njemu su granice između slike stvarnosti i stvarnosti koju slika proizvodi posve iščeznule. Međutim, granice se mogu pomicati čak i kad ih nema, a pravila diskursa o umjetnosti s obzirom na mogućnosti neljudskoga u tvorbi slike mijenjaju se sukladno vrtoglavoj brzini promjena tehnologije vizualizacije „realnoga”. Što je u hiperrealizmu i fotorealizmu slikarstva 1970-ih godina još bilo šokantno iskustvo pogleda u jezgru „realnoga”, danas je vizualizacijom svijeta postalo estetski rastjelovljeno. Pojam hiperrealizma (Hyperréalisme) upotrijebio je prvi put galerist Isy Brachot kao naziv za svoju izložbu i katalog u galeriji u Bruxellesu 1973. godine. Izložba je uključivala radove umjetnika poput Gerharda Richtera, Delcola i Domenica Gnolija te američkog fotorealista Chucka Closea. U uvodnim ogledima o toj izložbi, koje su napisali Karel J. Geirlandt i Jan-Pierre van Tieghem, jasno se vidi nelagoda s određenjem pojma slike i slikarstva u okviru prodora fotografske slike. Iako je pop-art ishodište jednostavno stoga što je paradigma američke neoavangarde u Janusovu licu samopotvrđivanja reklame i marketinga te subverzije visoke umjetnosti i kulture u doba vladavine robe-znaka-vrijednosti estetskoga objekta, čime umjetnost svjesno pada na razinu banalnosti i trivijalnosti industrijske proizvodnje života uopće, umjetnici se koriste moći začaravanja fotografske slike kao teksturom za čitav niz intervencija u društvo, politiku, kulturu. Drugim riječima, hiperrealizam u slikarstvu otvara pitanje o autonomiji medija u trenutku dok se raspada sustav analognoga načina proizvodnje fotografije i sve teži prema onome što Baudrillard naziva simulacijom. Ako slikarstvo tog smjera u suvremenoj umjetnosti bezuvjetno pripada sustavu simboličke razmjene kapitala i nadomjeska za uzvišenost u doba tehnosfere, onda je ovo slikarstvo prava „istina” onog što određuje našu globalnu stvarnost „danas”. A to su implozija informacija i entropija svih životnih sustava i njihovih okolina. 4. Najpoznatija slika hrvatske umjetnice Jadranke Fatur, koja uistinu s pravom utjelovljuje sve navedeno s obzirom na pojmove hiperrealizma i fotorealizma, jest rad iz 1974. godine. To je ulje na platnu, slika naslovljena Lift. Upravo je ta slika, reproducirana u časopisu e-flux iz rujna 2011. godine, poprimila auru njezina cjelokupnog rada. U okviru izložbe East of Eden / Photorealism: Version of Reality u Ludwig Museumu u Budimpešti ta se slika pojavljuje kao credo onoga što čini bit fotorealizma. A to je uporaba kamere i fotoaparata kao izvora informacija o izvanjskome svijetu te prijenos prikupljenih informacija na platno. No čini se da je problem koji nastaje s tim smjerom u suvremenoj umjetnosti istodobno i problem čitave neoavangardne umjetnosti. To je na najbolji način sažeo Hal Foster već u nazivu svoje znamenite knjige The Return of the Real (Povratak realnoga) iz 1996. godine. O kakvom je uopće povratku riječ ako ne o ponovnome tumačenju onog što je konstanta u modernoj i avangardnoj umjetnosti. Riječ je, naravno, o pokušaju ukazivanja na ono što u zijevu realnoga izaziva prijelaz od perceptivnoga šoka nadrealizma do refleksivne ravnodušnosti s objektima iz neposredne okoline. No okolina nije svijet, a svijet nije prisutan neposredno, već medijskom konstrukcijom sustava znakova. Umjetnica, kao i niz drugih koji se služe preoblikovanjem fotografske slike u medij slikarstva, nužno ostavlja tragove onoga što predstavlja životnu svakodnevicu u urbanom kontekstu industrijskoga društva, ali u okviru određene matrice političke i socijalne okoline. Nije stoga začudno da je izložba u Mađarskoj imala nakanu pokazati kako se „ikonička razlika” između hiperrealizma i fotorealizma uvijek odvija i kao razlika u topološkome određenju nastanka umjetničkoga djela. Jasno je da nije riječ ni o čemu drugome negoli o razlici između slikotvorstva „života” u potrošačkome kapitalizmu zapada i totalitarnome sustavu „života” na istoku. Stoga su prizori iz lifta, tramvaja, telefonske govornice znakovi dvostruke izručenosti čovjeka od banalnosti odvijanja života u svijetu potrošnje i medija. Umjetnica autorefleksivno iskazuje svoju zaokupljenost „simbolima novoga vremena”. „U mojem slikarstvu dogodila se sprega unutrašnjeg i vanjskog, oblikovnog i osjećajnog. Prve su slike bile stroge, pune odgovornosti prema ovim omjerima i usmjerene na traženje istine o stvarnosti. Mislim da sam u počecima težila doseći samu zbilju, koja se, naravno, također morala imaginirati unatoč fotografskim zabilješkama. Snaga oblika koje sam vidjela u novom svjetlu samu me zapanjila. Moj su interes zadobili simboli novog vremena, posebice oni koji su sugerirali zajedništvo među ljudima – prijevozna sredstva, poštanski uredi, telefoni, brodovi, aerodromi. Naglasak će se s vremenom s oblika početi premještati prema koloritu i to je logično. Isto se tako nakon više godina ono opće i ‚bezlično’ moralo povući pred intimnijim sadržajima, npr. portretima i interijerima. U životu umjetnika to su prirodni procesi, ali za svaki od njih potrebna je odlučnost jer se mijenja poruka, a ona se odražava i u dijalogu i u recepciji. Za mene su oblik i materija u neraskidivoj vezi. Koncepcija djela uvjetuje i materiju.” Jadranka Fatur precizno je orisala krajolik hiperrealizma koji se nije promijenio ni danas, osim što je sve premješteno u samonastajuća čvorišta digitalnih mreža i uronjenosti slike u virtualni prostor. Kada slikaricu opsesivno privlače objekti postindustrijskoga grada, ono što francuski antropolog kulture Marc Augé naziva „nemjestima”, jer svjedoče o tranziciji i transportu suvremenoga čovjeka koji više nema svoje „mjesto”, već je izložen euforiji putovanja i svakodnevnoj vrevi poslova u komunikacijskoj mreži privremenih odnosa, onda je to ponajprije nešto sublimno i banalno istovremeno. Slikati vedute grada ne čini se nikakvim izazovom za hiperrealističko slikarstvo. Ipak postoji nešto uznemirujuće. Jadranka Fatur u svojim je radovima, kako sama kaže, evoluirala do toga da se od 1990-ih godina njezin stvaralački interes premješta na ono što više nije ni hiperrealizam, a nije ni fotorealizam. Kolorit i postmoderni citat, oblikovanje portreta i traganje za vjerodostojnim tragom obiteljske kronike označava analitičko ispitivanje granica između pogleda, promatranja i kretanja samoga objekta slikanja. Sve ono što je u suvremenom slikarstvu nakon iskustva Luciana Freuda bilo otvoreno za novi pristup portretu sada dobiva nove socijalno-kritičke i psihokinetičke konture. Ostavimo pritom njezine „naručene” portrete hrvatskih političara, članova Sabora, te se posvetimo analizi slika koje pripadaju intimnome okružju njezina obiteljskoga stabla. U slici Pogreb mog oca (1994./2012., ulje na platnu, 135 x 165,5 cm) autorica poseže za traumom smrti bližnjeg, ali ono što čini jest slika materijalizirane i krajnje depatetizirane scene pogreba. Sve je na slici u znaku insceniranja intimnoga, emocionalnoga događaja u kontekstu ritualizirane pogrebne mizanscene. Okret k emocionalnosti nije ništa neočekivano. Uostalom, pojmovi emocije i doživljaja preuzimaju primat na ishodu 20. stoljeća. Društvo spektakla preobražava se u složeni medijski krajolik trauma i opsesija s identitetom kao fluidnim mjestom razlike. Tako je i sa slikarstvom Jadranke Fatur. Ono što je bilo bez naizgled prisutnosti „Ja” u slici sada je u znaku skrivene ili neskrivene individualnosti. No nije riječ ni o kakvome „intimističkome” koloritu nastajućeg subjekta refleksije o slici. To već pokazuju prizori odnosa osobnih „priča” u prostoru nemjesta globalne umreženosti slika o realnome. 5. Za razliku, dakle, od prvotnih djela s jasnim socijalno-kritičkim intervencijama, pomak spram „subjektivnosti” ipak ne izlazi iz okvira samozadane matrice suviška realnoga. Samo što ovdje „realno” nije ništa ostaje dokument vremena stoga što od fotografske snimke preoblikuje „literarnost” u posve drugome smjeru od onoga što čini punktum fotografije. Vrijeme doslovno stoji i ne prolazi u radovima Jadranke Fatur. Vidljivo je to na slikama „turističkoga ugođaja” kao što su Korint, Izlog namještaja, Predvorje i N.Y.C. aerodrom. Ono što se događa na slici pripada svakodnevnim ritualima magije i tehnike života. U pročišćenju slike od napasti hiperrealizma „pripovijesti”, jer figurativno slikarstvo u svim svojim preobrazbama uvijek teži postati slika-kao-priča, slikarica se brani svođenjem simbola na znak univerzalne nadomjestivosti. Sve je ovdje nadomjestivo i potrošno i baš stoga u svojoj reproduktivnoj jednokratnosti preostaje svjedočenjem o prolaznosti i ništavilu života u vrtoglavici sublimnoga objekta slike. Pogled u slike Jadranke Fatur istodobno je analiza promatranja kao čina estetske emancipacije od zahtjeva koje je prije trijumfa fotografske slike imao model camere obscure. Zašto više ne možemo govoriti da je slikarica samo i jedino omeđena hiperrealizmom i fotorealizmom kao teškim okovima metastaza realnoga? Čini se da je odgovor već podastrt time što je život u doba tehnosfere postao vizualiziranim događajem. Ono što nas spašava od okrutne transparencije digitalne slike, od njezine ravnodušne uronjenosti u čistu informaciju u datotekama ništavila, nalazi se negdje između dva načina suočenja s čudovišnom prirodom „realnoga”. Oba su, međutim, prožeta tehničkim izlaganjem slike kao svjetlopisa s prekomjernom moći onog što proizlazi iz bezdana stvarnosti. Što je „realno” drugo negoli taj neiskazivi i nepredstavljivi Unheimlichkeit koji se, za razliku od romantike i slika Caspara Davida Friedricha, ne skriva u uzvišenom prostoru ljudske samoće i tragičnoga osjećanja egzistencijalne nemoći. No umjesto visokih zona neprikazivoga, sada smo suočeni s iskustvom nove tjeskobne i ujedno prisne čudovišnosti svakodnevnoga iskustva ophođenja sa slikama iz velegradskoga okružja kao medijski stvorenoga vidokruga. Umjesto nepredstavljivosti, slike Jadranke Fatur svjedoče o mjestu susreta pogleda, promatranja i objekta na kojem je umjetnik još uvijek onaj koji, srećom, ima svoje boje, nosi svoje breme povijesnoga nasljeđa slikarstva i, naposljetku, teži stapanju s prostorom u kojem realno postaje samo ono što izaziva fascinaciju i tjeskobu još uvijek nepotrošive potrebe za ljepotom koja slici naposljetku daruje smisao. Bez ove „fikcije” svaki bi „povratak realnome” bio uzaludan napor da se dohvati mjesec. (Tekst iz kataloga retrospektivne izložbe “Potraga za stvarnošću – Jadranka Fatur i hiperrealno”, MSU, Zagreb, listopad 2018.)

September 4, 2024
Geneza zla

Geneza zla

Thomas Bernhard kazao je jednom da je morbidna arkadičnost poslijeratne Austrije naprosto iritantan slučaj paradoksalne sveze političkoga, rojalističkog katolicizma i konzervativne revolucije koja je u književnosti iznjedrila jednog velikog dekadenta kao što je to bio Hugo von Hofmannsthal. Nije Austrija rezultat slobodarskoga duha liberalizma, već ono što je iza zatvorenih vrata Salzburških svečanosti. No, ostat će zauvijek misterij kako je takva nedvojbeno stabilna nacija-država protiv svoje volje proizvela revolucionarnu reakciju duha – glazbu velikih kompozitora i Wittgensteina. Bernhardov je čudovišno precizan duhovno-povijesni skalpel ponajprije na djelu kao iskustvo jednog umjetnika koji se nikad nije prilagodio ovom procesu ‘normaliziranja’ nacističkih zločina pod izlikom zaborava povijesti kao jedinog načina kojim se svakodnevni život pojavljuje snagom pomirenja onog što ostaje zauvijek nepomirljivo, žrtve i njezina zločinca. U njegovu romanu Brisanje. Raspad da bi se oslobodio prošlosti, kompleksa svojega podrijetla, pripovjedač Franz-Jozef Murau zauvijek mora napustiti dvorac Wolfsegg, prebrisati mračno mjesto „prirode“ i „društva“ kao raspada vrijednosti i, konačno, napustiti „svoju“ zemlju. „Moji su me roditelji, vjerujući da me odgajaju, uistinu razarali, kao što su razarali moga brata Johannesa i moje sestre. Gdje god bi rekli odgoj, radije su trebali reći razaranje, oni su sa svojim odgojem koji, kako je rečeno, nije bio ništa drugo nego razaranje, sve u mojoj glavi unakazili do neprepoznatljivosti, kako se to uvijek kaže u drugom suodnosu. Godinama su na svoj katolički i nacionalsocijalistički način s najvećom bezobzirnošću spram mene sve u mojoj mladoj glavi izmiješali i ispreturali, tako da je mome stricu Georgu također trebalo više godina da tu moju glavu opet dovede u red. Umjesto da nas odgajaju, moji su roditelji mene, moga brata i sestre zapravo unakazili, napravivši u našim glavama samo zlo.ʺ(Thomas Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 122.-123. S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić) Ono što Bernhard izvlači na površinu jest, dakle, duhovno nasljeđe zemlje velikih kompozitora, Wittgensteina i neizbrisive mržnje jednog psihopatološkog poriva za, fukoovski rečeno, nadziranjem i kažnjavanjem nepokornosti slobode pojedinca koji poput bastarda prkosi svečano-radno-morbidnoj pastoralnoj idili. Nije za Bernharda Austrija o kojoj govori cinično-destruktivnim tonom ona iz Beča, rezidencijalna, već ruralna i provincijalna, upravo ona koju je na njegovu tragu u svojim filmovima najdojmljivije prikazao austrijsko-francuski filmski redatelj Michael Haneke, osobito u filmu Bijela vrpca (Das wei§e Band) iz 2009. godine. Ovo zastrašujuće tjeskobno remek-djelo snimljeno u crno-bijeloj tehnici ima značajke sablasnoga prikaza želje za slobodom bez kajanja i grijeha, slobodom koja je istodobno traumatičan događaj kao i mesijanski prekid s onime što sam režiser naziva genezom zla. Za mene je to uvjerljivo najbolji film u 21. stoljeću jer je psihološko-vizualno i filozofijsko-emocionalno razračunavanje s represijom u univerzalnoj formi oslobađanja od nasljeđa fašizma i nacizma. Iako je Haneke radnju smjestio u ruralni ambijent protestantske Njemačke, isto se zbiva i u Bernhardovim prozama kad je riječ o katoličkoj Austriji. Korelacije između linguistic i visual turn-a, jezika i slike u slučaju pisca i režisera koji pripadaju istom kulturnome miljeu, pokazuje kako se ono jezovito (Unheimliche) odvija u formi svakodnevne normalnosti koja nije ništa drugo negoli ideologijska represija superEga nad već unaprijed pokorenim subjektom djelovanja na vlastitome životu. Nije Austrija prirom realizacija estetske morbidnosti pisca i režisera koji simultano i korelativno stvaraju svoja djela kao najradikalniju kritiku ovog Heimat-kompleksa kao arkadijskoga turističkog branda koji će se prodavati zauvijek, baš kao i slika o Beču kao gradu ‘radosne apokalipse’ o kojem je Hermann Broch pisao kao o muzealizaciji kiča sredstvima paradoksalne sveze pastorale i duha bezobzirne kritike onog što Beč predstavlja kao svjetski grad velikih kompozitora i Wittgensteina, dodajmo ovome još Freuda, pa Musila, pa naposljetku i samoga Bernharda. Austrija je jedno, a Brisanje. Raspad i Bijela vrpca drugo. To Drugo, to je ono što nije ništa drugo negoli ono Unheimlich u svim aspektima duhovnoga života i u svim formama umjetničkoga traganja za genezom zla. To Drugo pripada moći umjetnosti da govori o užasu i zlu čak i kad je sve postalo ‘normalno’, kad naizgled ništa više u doba posthistorijske dosade samoga života ne izaziva šok ponovnoga suočenja s likovima koji uživaju u nanošenju boli Drugima, likovima patoloških ubojica i morbidnih stupova društva koje iza zatvorenih vrata kao u Hanekeovim filmovima skriva tu strašnu bijelu vrpcu, simbol djevičanske čistoće i nasilne smrti. Razapeta žica, smrt farmerove žene koja je propala kroz trule daske, nestanak barunova sina…

September 3, 2024
Dogmatski skeptici marširaju

Dogmatski skeptici marširaju

Može li filozofija imati neku drugu i drukčiju moć utemeljenja za razliku od znanosti i religije ako je znanje uvjet mogućnosti znanosti, a objavljena vjera u Boga uvjet mogućnosti religije?Od samoga početka ta je razlika prisutna u jezgri mišljenja kao razlika između bitka i boga u grčkoj predplatoničkoj metafizici. Znati i vjerovati kao da su ponorom razdvojena područja mišljenja. Pritom znanje počiva na razlici između znanja o fenomenima empirijskoga svijeta i onog znanja koji pripada kantovski govoreći području noumenona. Bez ove razlike nije moguće ni zamisliti sukob u stavovima između, primjerice, fizikalnoga kozmologa i teologa. Dok prvi govori na osnovu činjenica o zakonitostima poretka tvari u svemiru, potonji uvijek polazi i završava s vjerom u božanskoga stvaratelja svijeta. No, metafizika se uvukla u svakodnevni jezik kroz teologijski shvaćen sinonim za mišljenje, pa tako čak i Nijemci kažu da misle u jezičnome obratu Ich glaube. Dakle, ne da vjerujem da nešto jest, već da mislim kako vjerujem da znam kako to što jest uopće jest. Znanost apriorno, doduše, postavlja svoj predmet znanja. Ali pritom polazi od mogućnosti da krajnji rezultat može biti i ne-znanje. Drugim riječima, ne postoji u tom apriorizmu apsolutna izvjesnost istine bez onog što pripada modernoj filozofji od Descartesa kao sumnja, a što s druge strane pripada religiji kao vjerski dogmatizam. Očigledno, filozofija uspostavlja svoje legitimno postojanje traganja za istinom bitka polazeći od nečeg što je između znanstvenoga znanja i posljednje istine vjere. U komentarima uz postavke oca-utemeljitelja modernoga empirizma i skepticizma Davida Humeaiznesenih u njegovu glavnome djelu An Enquiry Concerning Human Understanding te uz francusko izdanje Humeove knjige Dialogues sur la religion naturelle, Gilles Deleuze izvodi nekoliko uistinu ključnih misli o odnosu između skepticizma i dogmatizma mišljenja. Ponajprije, Deleuze tvrdi da Hume u njegovoj teoriji znanja postavlja vjeru kao utemeljenje znanja. Vjera, međutim, za njega postoji samo na bazi znanja. Otuda je svako znanje vjerovanje, odnosno postavljanje onog što nije dano iz onog što je dano poput izreke ‘sunce će sutra izaći’. Kad ovo imamo u vidu, onda je problem religijskoga znanja za Deleuzea prema Humeu još veći jer se ne može pouzdati na heterogenost dvaju područja kao što su to znanje i vjera. Naime, budući da je poimanje vjerovanja univerzalizirano i sekularizirano, religijsko znanje otuda nužno postaje predmet radikalne kritike. No, budući da je istodobno sve ujedno i vjerovanje, pitanje je li znanje pod određenim uvjetima vjera čini se legitimnim i naposljetku formom istinskoga znanja. Deleuze pokazuje kako je skepticizam u modernome smislu upravo to što čini u mišljenju Hume, naime kritičko rastemeljenje vjere kao temelja svekolikoga našeg znanja. Zbog toga za Humea slijede dva stava. Prvi je ironičan, prema kojem skepticizam nije opasan jer praktično ništa ne mijenja i od dogmatizma se razlikuje samo po stupnju. To znači da je dogmatizam onaj koji tvrdi da je znanje samo vjerovanje drugim sredstvima, dok skeptik smatra da sumnja ne poriče vjeru, već smatra da je između znanja i vjere nužno stvoriti savez na temelju drukčijeg shvaćanja znanja kao stupnja vjere. Drugi je da sam život kao priroda zahtijeva od skeptika da vjeruje. No, Hume naglašava izvornost modernoga skepticizma kao stila života jer on razotkriva vjeru kao temelj svih postupaka i zna kako odrediti koji je od njih legitiman, a koji nije. (Gilles Deleuze, Letters and Other Texts, Semiotext(s), New York, 2020., str, 184-185. Ed. By David Lapoujade) Poznato je kako je Deleuze zagovarao Humea protiv Kanta i to zapečatio tvrdnjom o ‘transcendentalnome empirizmu’ kao spoznajno-teorijskome stajalištu koje dokida svaku mogućnost Božje intervencije u ljudsku povijest. Vidimo kako u tumačenju Humea naglašava ovaj paradoks modernoga skepticizma kao misaone pozicije koja zapravo nije drugo negoli nekovrsna ‘slaba misao’ empirizma s tragovima kartezijanstva. Da bi znanje kao znanost u potpunosti postala ‘modernom vjerom’ u istinu nije potrebno tek izbaciti zakon kauzalnosti i model svrhovitosti prirode kao preostatak Božjega stvaralaštva u prirodi i povijesti. Potrebno je napustiti uopće ovu subjekt-objekt ‘transcendentalnu iluziju’ kako apriorno, iako u ruhu sekularnoga Uma, shvaćamo odnose između pojava i njihovih uzroka i posljedica. Deleuze nije nikakav poklonik znanstvenoga pozitivizma kao nove vjere koja od Augusta Comtea postulira vječni napredak čovjeka u povijesti. Upravo suprotno, filozofija je samo jedan od načina konceptualne tvorbe svjetova, uz umjetnost i znanost. Skepticizam koji bi odgovarao suvremenoj epistemologiji otuda ne može biti nipošto hjumovski zasnovan, iako je neporecivo da je na njegovu tragu Richard Rorty otvorio mogućnost ironijskoga rastemeljenja ne više aposlutne izvjesnosti objavljene religije, nego upravo mogućnosti da relativizam u filozofiji postane nova dogma kao što je to bilo s mnogo razina prigovarano tzv. postmodernome mišljenju ponajprije Derride, pa onda u konzekvenciji i Deleuzea. U doba vladavine tehnosfere kao ‘biti’ suvremenih tehnoznanosti pitanje skepticizma i dogmatizma, da paradoks bude veći, nije postalo nevažno pitanje. Naprotiv, kako pokazuju masovni otpori univerzalnoj istini o postojanju COVIDA-19, ono s čime se susrećemo danas ima karakter pseudo-sinteze skepticizma i dogmatizma na višoj razini refleksije. Naime, kad neki vrhunski znanstvenici iz područja biomedicinskih znanosti iskazuju sumnju u učinkovitost cjepiva protiv ovog zlogukoga virusa, onda je to korak ne samo do masovne paranoje kako je posrijedi kozmičko-politička urota ‘duboke države’ protiv ‘naroda’, već i do najveće moguće perverzije mišljenja uopće. Skepticizam, naime, postaje dogmatizam i to uistinu na perverzni način. Sada se iz horizonta epistemičkoga znanja o virusima i njihovu podrijetlu stvara dogmatizam vjere kako je upravo znanost i njoj primjerena politika u liberalno-demokratskim društvima razlog posvemašnje opasnosti. Kao da je Humeova postavka o ironičnome skeptiku koji ništa ne mijenja na stvari realizirana u 21. stoljeću na uistinu ironičan način. Mišljenje koje počiva na znanju o uzrocima i posljedicama stvari kao empirijskih pojava u svijetu ne može nikad odstraniti dogmatizam vjere ako radikalno ne raskine s vlastitim dogmatizmom znanstvene istine kao uvjeta mogućnosti promjene same prirode života. Zašto? Naprosto zbog toga što nije stvar u sumnji kao preokrenutoj vjeri u Boga, već u mišljenju koje nadilazi i znanje i vjeru kao ono isto u razlikama. Misliti znači pitati o događaju koji stvara mogućnost da svijet ima smisao tek iz horizonta istinskoga znanja bez logike kauzalnosti i modela teleologije. Takvo znanje zahtijeva više od ‘transcendentalnoga empirizma’. Jer sumnja kao i vjera nisu izvorni fenomeni mišljenja. Oni su samo izvedeni iz bestemeljne slobode mišljenja kao konceptualne heterogeneze svjetova u vječnome postajanju i preobrazbi onog istog u razlikama. Zašto je Deleuzeu uopće bilo potrebno da Humea uzdigne do prijestolja nove epistemologije života kao imanencije? Zbog života samoga i njegovih ‘istina’, a ne zbog aposteriorne spoznaje svijeta zasnovane na empirizmu bez prvog uzroka i posljednje svrhe.

September 2, 2024
Zatočenici gluhe samoće

Zatočenici gluhe samoće

Pred kraj eseja „Oživljavanje slike“, u kojem se bavi Caravaggiom i Velázquezom, filozof José Ortega y Gasset iskazuje nešto istodobno čudovišno i samorazumljivo. Ako smo se uvijek pitali je li antipatija, taština ili mržnja u sublimnome obliku razlog nesuglasja između dva velika umjetnika od pamtivijeka do kraja svijeta, možda ćemo u ovome iskazu pronaći ipak nešto poticajnije za daljnje promišljanje. Evo, dostatno je navesti sljedeće: „Nitko nije velik slikar ako nema svoj jezik. Zato velik umjetnik ne razumije nikoga. Kako bi i mogao razumjeti kada je njegovo poslanstvo biti drugi jezik? Zato je povijest umjetnosti Babilonska kula. Umjetnici se međusobno ne razumiju ꟷ isključuju se. Velik umjetnik gradi oko sebe vlastitu samoću i u njoj se guši. Takva je njegova sudbina.“ (José Ortega y Gasset, „Oživljavanje slike“, u: Dehumanizacija umjetnosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2007., str. 132. Sa španjolskoga prevela Tanja Tarbuk.) Ne vrijedi ovo samo za vizualne umjetnike, već i za književnike, glazbenike, filozofe i teologe kao i znanstvenike. Riječ je o duhovnome stvaralaštvu koje se uobličuje u djelu. Ono što valja ovdje odbaciti u obrazloženju razloga potonuća velikih umjetnika u svoju gluhu samoću proizlazi iz demona individuacije samog čina stvaranja. Čovjek kao singularni pojedinac, dakle iznimka koja ruši pravila i stvara nova, već je svojim rođenjem predodređen da će krene li putem apsolutnoga produhovljenja svojega života imati mnoštvo problema, da će posvuda nailaziti na nerazumijevanje i odbojnost, na trnovitost sudbine i njezine osuđenosti na zatočenost u vlastitu gluhu samoću. Nije, dakle, stvar u možebitnoj teškoj i nepodnošljivoj naravi čovjeka-kao-stvaratelja. Uostalom, u ovome eseju Ortega y Gasset uvjerljivo pokazuje da Velázquez nije bio drzak niti boemskoga nagnuća, nije bio nikakav problematični tip kojeg se valjalo pod svaku cijenu kloniti, već upravo suprotno: bio je „normalan“ čovjek, uredan i discipliniran, sklon radu i štovanju ideje da bez posvemašnje posvećenosti slikovnoj umjetnosti ništa drugo nema smisla. Životopis baroknoga španjolskoga genija koji ne pripada svojem vremenu, već je „izvanvremenski“ (str. 133), zacijelo nije uzor za neki pikarski roman ili subverzivni film erotsko-alkoholnih anti-junaka modernizma u Europi. Život ne prethodi velikome stvaralaštvu. Duh umjetnosti struji kroz djelo i opčinjava umjetnika do posljednjeg daha. Zbog toga pronalazak „novoga jezika“ pretpostavlja ono isto što i stvaranje konceptualnih „slika mišljenja“ kako to Gilles Deleuze izvodi u shvaćanju istinske filozofije i lika filozofa spram onog što je tek samo oponašanje i filistarsko-profesorsko obavljanje sveučilišnih poslova. Između onih koji stvaraju novo i onih koji to kasnije samo bolje ili lošije tumače postoji razlika svjetova, a u slučaju slikara, kipara i književnika stvar postaje još više prožeta napetošću i sukobima iz jednostavnoga razloga što umjetnost ostavlja iza sebe djela za koja nije potrebno uglavnom nikakvo veliko i hermetično znanje, već samo minimalni osjećaj estetskoga ukusa i kritičkoga suđenja. Čovjek pred slikama Caravaggia i Velázqueza ostaje zapanjen, ushićen, u stanju uzvišenoga šoka emanacije ljepote i to vrijedi naprosto za sve, a ne za neke, odabrane i pomazane svetim uljem tzv. struke. „Novi jezik“ cjelovitoga stvaranja upisanog u sliku koja svjedoči upravo ono što Velázquez jest donosi neizmjernu sreću pronalaska vlastita puta u nepoznato. Ali ujedno stvara i nemir, jer umjetniku postaje jasno da je njegovo socijalno i kulturno prokletstvo u izolaciji i singularizaciji osobnosti od njemu sličnih ili čak možda i srodnih autora. Na istom mostu nema mjesta za dva prolaznika uskom cestom do uzvišene i ironične slave tzv. uspjeha. Razlog nije ni u kakvome izvornome tymosu, ponosu i srdžbi individualnoga priznanja autorstva i genijalnosti, već u onome što ovo ljudsko-suviše-ljudsko nadilazi. U „Oživljavanju slike“ čitamo kako je Velázquez kad je stigao u Madrid u dvadeset i prvoj godini života napustio Caravaggiov utjecaj iz mladosti i stvorio svoj „stil“. Štoviše, to je stilsko odjelovljenje imalo značajke radikalno novoga načina prikazivanja-predstavljanja same slike kao svijeta. „Ono što je kod Velázqueza bilo odlučujuće, što je bilo posve novo, to je obestjeljivanje, prikazivanje predmeta kao da su utvare.“ (str. 130) Tijela postaju utvare, a utvare što li?, možda paraduhovne moći slikarstva da udahne moć ljepote onome što je samo po sebi neodredivo i formalno nepostojano. U tehničkome smislu, Velázquez je razvio tzv. plošno slikarstvo tako što je, kako kaže Ortega y Gasset, „odstranio volumen.“ (str. 131) Što time nastaje? Novi jezik slikarstva španjolskoga baroka koji postaje treća dimenzija slike, dimenzija dubine. Kad se slika „plošno produbljuje“, likovi njezine reprezentacijske figurativnosti od svetih do svjetovnih izlaze iz sjene povijesti i ulaze u unutarnji prostor promatrača. Sve što još možemo reći o odnosu slike i njezina gledatelja zahtijeva upravo prenesenost u tu treću dimenziju koja se ne može stvoriti tek tehničkom inovacijom umjetnika. Ovo je, recimo to jezikom nove objave, apsolutno duhovna dubina. Kad je slikar ovo „racionalizirao“, više nije bilo moguće kretati se unutar već uvijek uspostavljenoga smjera slikarstva koji bijaše trag onoga što je Caravaggio ostavio u nasljeđe inventivnim nastavljačima i pukim imitatorima. Izlazak iz prethodećeg stila slikarstva označio je istodobno ulazak u prostor singularne isključenosti. Što i čemu više slikatiako ne ono što pripada vlastitoj tvrdoglavoj vjeri u umjetnost kao metafizičkome putu na kojem nema više natrag, a naprijed je neizvjesno i neodređeno polje čistih kontingencija i kaotičnoga bezdana? Biti „svoj“ znači biti osuđen na gluhu samoću duhovne dubine iza koje više nema ništa osim onoga što je sam Velázquez stvorio kao matricu slikarstva sve do Cézannea. Najzanimljivije u eseju „Oživljavanje slike“ jest njegov kraj. Ortega y Gasset pokazuje kako njegova epoha nije znala gdje bi uopće svrstala umjetnost Velázqueza, Nedostajao je neki okvir u koji bi njegova moć stvaranja i taj „novi jezik“ bio uokviren. E, to je temeljni problem s inovatorima i navjestiteljima „novoga“ izvan vlastita vremena. Kamo s njihovim ludostima i s njihovim mudrostima, u koju to povijesno-epohalnu ladicu s pregradama smjestiti slikarstvo španjolskoga samotnika kojemu je i njegovo vlastito poslanstvo bilo dostatna težina postojanja da bi se još mogao baviti s lakomislenostima Drugih. Biti na tom putu znači biti neuokviren bilo čime, a ponajmanje mjerilima i kategorijama discipline zvane povijest umjetnosti koja od samoga svojeg utemeljenja počiva na fluidnome i neodredljivome pojmu stila. Što je uopće stil u umjetnosti? Ništa drugo negoli proboj okvira prošlih epoha i trag autentične isključivosti. Imati „svoj“ stil znači naposljetku biti obilježen znamenjem drugosti i drukčijosti od istoga, Ništa više i ništa drugo. Nema tolerantnih genija. Postoji samo „svoje“ užasavajuće i tjeskobno „Ja“ koje ne podnosi ni samoga sebe, ali ipak u prelasku granica duhovne pustolovine svijeta barem zna da je posljednja granica njegova zatočeništva visokim idealima umjetnosti, filozofije, znanosti u događaju/djelu njegova metafizičkoga opravdanja života. Duhovne su dubine granica naše tjelesne plošnosti baš kao na slikama Velázqueza, ali bez svetaca, infantkinja i zrcala.

September 1, 2024
Virusi iz špilje

Virusi iz špilje

Ništa ne ostaje od čovjeka u ovoj pustopoljini osim njegovih virusnih tragova u zraku. Prije gotovo dvadesetak godina u okviru jedne zanimljive filozofske anti-konferencije koju su organizirali KUD Apokalipsa iz Ljubljane, Primož Repar, Iztok Osojnik i Janko Rožič, u UNESCO-vu selu Škocjan na Primorskoj, imao sam uzbudljiv polemički razgovor s jednim slovačkim analitičkim filozofom i biologom. Prije negoli dođem do biti stvari, evo kratkog opisa razloga zašto je to bila filozofska anti-konferencija. Samo je mjesto idilično i jezovito. Naime, u njemu nitko više ne stanuje otkako je postalo zaštićeno kulturno dobro. Tzv. briga za očuvanje tradicije završava na kraju povijesti kao morbidni kulturni turizam. Osim nas dokonih filozofa, krajem tjedna u Škocjan svraćaju slovenski vikendaši, ludi menađeri željni divljine, zelenila i zdravog swingerskoga seksa, planinari, izviđači, Kinezi s google-Earth navigacijom i tko zna kakva još nepoznata endemska vrsta u potrazi za aktivnom nirvanom. Škocjan doslovno leži na krhkim i trusnim temeljima antropocena. Dolje je umreženi sustav špilja iznimno dobro arheološki i ekološki zagrađen s nizom drvenih stepeništa. Kad smo prolazili labirintom Škocjana bilo je nužno paziti da glavom ne udarimo u sige. U praskozorje sam prošetao uskim putem od gostinjske kuće do motela-muzeja u kojem smo imali popodnevne razgovore o odnosu mišljenja i kazivanja u doba tehnosfere. Čuo sam djetlića kako ‘pili’ drvo u krošnji. To vrijedi doživjeti, kažem Vam to bez ironije. Špilje, djetlići i božanski teran čine sveto trojstvo ove anti-konferencije na kojoj nema uvodnih govornika, nema pisanih izlaganja, nema ništa osim beskrajnih razgovora u svim situacijama i prostorima od jutra do ponoći i dalje tko izdrži. Savršeni Symposion bez mane! A sada slijedi najvažnije, razlog neslaganja između analitičkoga filozofa i biologa, koji je doktorirao u Velikoj Britaniji i objavio nekoliko knjiga o Aristotelovim kategorijama i filozofijskoj biologiji i mene. Kako za analitičare zapravo filozofija nije stvar osobe i njezinih ideja, već sklop problema koji su očito ‘vječni’, a ne povijesno-epohalno fiksirani, tako ni ja ovdje neću navoditi njegovo ime i prezime. Od samoga početka susreta između nas je zaiskrilo i ono što čovjeka međusobno intenzivno privlači u komunikaciji i što ga istodobno snažno odbija. Nismo se poslije Škocjana više sretali, ali smo ostali nekoliko godina u uzajamno kolegijalnoj email-komunikaciji. On mi je slao svoje tekstove i linkove s konferencija, ja njemu isto tako. No, vratimo se biti stvari. Za večerom smo sjedili zajedno i odjednom je na moje obrazloženje teze o tehnosferi i digitalnome konstruktivizmu rekao da su i Heideggerova ontologijska diferencija kao i Derridina différance obični ‘Bullshit’. Odgovorio sam da nije problem ni u Heideggeru ni u Derridi, već u dogmi pozitivizma današnjih znanosti i iz njih izvedenih ‘filozofija’ što gotovo vulgarno-materijalistički ‘vjeruju u objektivnu stvarnost’ izvan granica ljudskoga mišljenja. Pritom sam mu kazao da me podsjeća čak i izgledom i tonom scijentometrijskog cinika na književni lik Kyrialesa iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza. Samo da mi još ne prijeti kako je kao i on držao u ruci ljudski mozak i da ja nemam pojma koliko je to mistično iskustvo jedne bullshit-filozofije. Nakon toga smo mogli normalno polemizirati. Naravno, u rano jutro uz šetnju putem špiljskoga podnožja i uz djetlićev radni pjev priznao mi je da je u ruci držao žablji mozak i da nije mnogo drukčiji od valjda Derridinog, na što mu nisam odgovorio ništa više u obranu Heideggera osim da je mozak uglavnom samo organ za šuplje mišljenje i da mi se žabe gade kao takve. Nakon toga smo mogli još normalnije polemizirati. Njegov argumentum ontologicum ravan današnjem spekulativnome realizmu uslijedio je nakon druge posjete sustavu špilja i povratka u motel-muzej. Uz zajedničku bocu terana i moj dim cigarete postavio mi je pitanje na sljedeći način. ‒ Stotinama tisuća godina prije nastanka Čovjeka i njegove iluzije da vlada svojim mišljenjem nad prirodom postojale su ove špilje. One nisu konstrukcija i kad nestane ljudska vrsta one će ostati kao i u iskonu pra-Zemlje. Dakle, sva Vaša iluzija o antropocenu bit će izbrisana zauvijek, pa tako i ova filozofija koju zagovarate. Imate li ikakav protuargument? ‒ Imam. Sav Vaš vulgarni biologizam kao realizam ne vrijedi ni jednog dima moje cigarete. A znate li zašto? ‒ ? ‒ Zato što će i tisućama i tisućama godina nakon kraja čovjeka u onoj istoj špilji gdje ste glavom udarili o sige, što je kobno utjecalo na rad Vašeg mozga, ostati tragovi virusa koji nas razara i štiti. Virus je dokaz Ereignisa kao i tog Vašeg skalpela koji više baš ništa važno ne reže. Nakon toga mogli smo dugo zajednički šutjeti jedan protiv drugog i uživati u pjevu tišine.

August 31, 2024
O realizaciji, realitetu i Realnome

O realizaciji, realitetu i Realnome

U uistinu pronicljivoj knjizi francuskoga filozofa Jean-Luc Nancyja, Doing, Seagall Books, Calcutta, India, 2020., u „Uvodu“, str. 5, autor tvrdi da je „realizacija postala problematična“, a to znači s njome i pojmovi realiteta i Realnoga. Djelovanje i činjenje, ono što iz grčke filozofije politike u Aristotela pada u nadležnost pojmova prakse i pragmatike, s jedne strane ljudskoga etičko-političkog odnosa spram bitka kao takvoga, a s druge strane u zbrinjavanju čovjeka u ekonomsko-materijalnome području zajedničkih interesa, kao da su u svojoj bitnoj razlici i dvoznačnosti u naše doba vladavine neoliberalne aksiomatike kapitalizma 21. stoljeća postali ono nerazlikovno. Djelovanje kao činjenje izgubilo je dimenziju otvorenosti perspektiva i srozalo se na puko pragmatičko upravljaštvo stvarima u globaliziranoj ekonomiji bez obzira na političke razlike vladavine od demokracija do autokracija i totalitarnih diktatura. Nancy pokušava stoga spasiti ovu dimenziju djelovanja koja se krajem 20. stoljeća u postfundacionalizmu Agambena, Badioua, Ranciѐrea, Lyotarda i njega samoga pokazuje u razlikovanju pojmova političkoga i politike. O tome sam pisao u svojim filozofijsko-politologijskim knjigama poput Slobode bez moći, Totalitarizmu?, Dobu oligarhije i Nemezisu. No, problem je nedvojbeno onaj koji nadilazi granice etičko-političkoga obrata u biti metafizike danas i ima ontologijske konzekvencije za određenje ljudske egzistencije u zajednici koja spaja polis, republiku, kozmopolitski poredak i globalni postimperijalni prostor onog što kasni Carl Schmitt ponajbolje definira kao Groβraum. Djelovanje kao da pretpostavlja otklon od pragmatičkoga činjenja, odnosno kao da teži očuvati autonomiju autentične političke dimenzije ljudskoga bitka nesvodiva na ekonomizam interesa i kapitalističke logike profita. Štoviše, djelovanje u smislu prakse kao da idealistički i utopijski smatra da je još uopće moguće probiti taj fatalni neprobojni zid redukcije života na tehno-tanato-biopolitiku koja se ubrzano kreće u apokaliptičkim spiralama bezuvjetne kozmičko-prirodno-ljudske propasti. Nancy mi je kao i u njegovim estetskim prilozima i postfenomenologijskim uvidima u bit umjetnosti nakon kraja metafizike naprosto referentan mislilac kao i Agamben i Vattimo. Vjerojatno je to stoga što lucidno promišlja suvremenost na tragu Heideggera i Derridae, ali još više pokušavajući očuvati razmak filozofije spram pada u svjetonazorno politiziranje fenomena kao što je u ovom slučaju upravo pojam djelovanja vs. činjenja. Da, problem je u tome što je realizacija filozofije kao metafizike, kako bi to rekao Vanja Sutlić u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti dospjela do pseudosinteze metafizike, kibernetike i politike postulirane kozmopolitsko-globalne zajednice. Kad se, naime, realizacija u imanentnoj transcendenciji bitka i mišljenja svodi na logiku totalne mobilizacije kapitala kao realiteta vladavine tehnosfere u onome što nazivamo svjetskom poviješću na njezinome kraju, onda je takav „realitet“ uistinu nalik najsloženijem Lacanovu pojmu, onom Realnoga. Kao što je poznato, Realno je pukotina između imaginarnoga i zbiljskoga. Kao pukotina, ponor, bezdan između želja i realizacije u stroju simboličkoga posredovanja, sve se događa kao traumatski pokušaj dospijeća u ono autentično kroz niz sinteza ideje i zbilje, pojma i ideje, govoreći hegelovski, a sve te sinteze završavaju kao gubitak realnoga tla pod nogama. Drugim riječima, realizacija metafizike završava kao realni gubitak smisla života ili kao ulazak u sivu zonu između želje i njezina sublimnoga objekta. Umjesto realiteta kao sveze mišljenja i bitka kao apsoluta, ono što imamo u doba tehnosfere, apokalipse i Groβrauma jest traumatsko Realno u znakovima dehumaniziranja, pustošenja zemlje, raskorjenjivanja identiteta i tragičnoga nomadizma rijeke ljudi iz svojih domovina u kretanju spram privremenoga cilja u drugoj zoni nerazlikovnosti. Ono što imamo jest relacijska struktura pojmova Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija iz Anti-Edipa i Tisuću platoa kao što su to deteritorijalizacija/reteritorijalizacija. Pogledajmo što se zapravo ontologijski događa s tim suženim ili gotovo do ništavnosti reduciranim pojmom djelovanja u svijetu tehnosfere i politike koja se guši u trijadi fundamentalizma, populizma i neoliberalizma posvuda u svijetu. Dakako, Nancy pokušava onome što je od Lenjina poznato kao pitanje što činiti? dati smislenu dimenziju učinka u doba koje se više, kako sam to izvodio u svojim pokušajima analize političkoga i politike danas, ne može razumjeti iz horizonta „revolucija“ i „prevrata“ u građansko-liberalnome i socijalističko-komunističkome smislu. Čak su i tzv. nacionalne revolucije nakon 1989. godine i ulaska u Groβraum ostale bez svojeg subjekta i supstancije kao što je to jednoznačni pojam „naroda“ i „države“ u tradicionalnome politologijskome značenju aparata provedbe sile u svrhu očuvanja teritorijalne suverenosti. Imperijalnost „svijeta“ bila je, doduše, značajka i modernoga doba s paradigmom vladavine nacije-države od Bodina do Hegela. No, mi se više ne susrećemo s imperijalizmom kao koloniziranjem satelitskih nacija-država kako je to vulgarno i brutalno kazao Putin povodom ruske ratne invazije na Ukrajinu. Posve suprotno, bit ovog postimperijalnoga događaja želje za vladanjem svijetom kao teritorijalnim prostorom na kojem obitavaju slabe nacije-države proizlazi iz težnje za pretvaranjem političkoga u politiku, a koloniziranoga naroda u vazalnoga satelita dominantne nacije kroz sustav upravljaštva, (fr. gouvernementalité), kako to izvodi kasni Michel Foucault u predavanjima na Collѐge de France. Na taj način dolazi do logike umrežavanja imperija i njihovih satelita kroz demokratsku ili autokratsko-totalitarnu distribuciju moći na globalnoj razini. Sadašnja trijada ekonomsko-političke razdiobe moći u okolnostima tzv. proxy-rata u Ukrajini koju provode Rusija, Kina i Sjeverna Koreja čini Nancyjevo „romantično“ promišljanje autentičnoga djelovanja na promjeni ne samo politike već i egzistencijalne odlučnosti novih mogućih mreža subjekata-aktera krajnje ne-realnim, najblaže rečeno. U doba tehno-tanato-biopolitike imperija u uvjetima Groβrauma svaki je tzv. anarho-ljevičarski otpor logici militarnoga činjenja naprosto nemoguć bez radikalno-fundamentalne promjene onog što je završilo kao pseudosinteza realizacije metafizike u opskurnome i brutalnome realitetu Realnoga. Sve su tzv. ontologije realnosti koje proglašavaju tehnoznanosti i njihovi sateliti filozofi znanosti poperovskova tipa promašene jer je bit tehnosfere u digitalnome konstruktivizmu, a ne pukom zrcaljenju tzv. objektivne realnosti izvan granica ljudske svijesti. Nancy, dakako, nije na tragu Poppera i masivnih političkih ontologija realiteta. Njegove su posljednje nakane da otvori mogućnost posve drukčijeg djelovanja od tradicionalne razlike prakse i pragmatike, svrhe i sredstva ljudske smislene egzistencije. No, kad je sredstvo u metafizičkoj logici kauzaliteta i teleologije posve u sebe „usisalo“ svrhu, kad je pragmatičko činjenje progutalo praktično djelovanje u smjeru otpora militarno-autokratsko-totalitarnoga sustava izvršenja Moći u mreži imperijalnih tvorbi današnjice, što onda uopće „činiti“, kako istinski „djelovati“? Realizacija metafizike u kibernetici i transhumanizmu ‘današnjice’ nije samo pseudo-sinteza ideje i zbilje, već je po svim značajkama realitet Realnoga kao apsolutni nihilizam. Nije stvar filozofije kao nekog „herojskoga“ djelovanja subjekta mišljenja kao pisanja da postane buduća predvodnica aktivnoga događaja onkraj ničeanski kazano aktivno-pasivnoga nihilizma. Čitajući sve tzv. relevantne ljevičarske alternative Imperiju od Hardta i Negrija do Lazzaratta i Aliéza, od Badioua do Žižeka i dalje, mogu samo reći da su svi ti neomarksistički uvidi u bit Realnoga nerealni misaoni putevi koji ne vide naprosto da je djelovanje na obratu u biti realizacije metafizike „činjenje“ onog što više nije stvar čovjeka u okružju djelovanja-činjenja tehnosfere kao sveze AI i realnoga svijeta. Ovo što kažem uistinu ima prizvuk hajdegerijanskoga suočenja s biti planetarnoga nihilizma, ali ne iz biti pjesništva kao kazivanja, već iz biti onoga što dovodi u svezu tehnosferu i buduće mišljenje. Ne možemo utvarati da nešto „možemo“ učiniti tzv. praktičnim djelovanjem na etičko-političkome obratu svijeta ogrezlog u užasu apsolutne militarne Moći ako ne uspijemo stvoriti novo mišljenje onkraj realizacije metafizike i onkraj realiteta kao Realnoga u znakovima traume i nihilizma. Zato je sve ovo što Nancy, doduše pronicljivo i refleksivno nadahnjujuće misli i piše, kafkijanski hod u mjestu. To je ona parabola o čovjeku koji ukopan stoji na cesti i ne može više ni naprijed ni natrag. Baš tako. Da bismo mogli nešto uistinu bitno „činiti“, morali bismo misaono djelovati tako da pronađemo istinski izlaz iz trijade političke Moći realizirane metafizike kao realiteta Realnoga u fundamentalizmu, populizmu i neoliberalizmu. Inače ćemo imati svagda iste „radikalno-aktivističke“ nebuloze tipa zauzimanja javnih prostora i blokade državnih institucija, ratne ekonomije, pacifizma i tolerancije, anti-terora i zelenih transformacija, tzv. ekonomije odrasta i svega i svačega u svrhu bolje budućnosti koja dolazi u znakovima ništavila. Kršćani više ne iščekuju drugi dolazak Isusa Krista, mesijanizmi su odreda postali šuplje priče, a revolucije su proigrane lijevim skretanjima u diktature. Sve što preostaje jest misliti bit tehnosfere kao otvorenost kontingentnoga događaja s kojim svijet postaje svjetovnost mišljenja kao događanja slobode, jednakosti i pravednosti onkraj svih pseudosinteza metafizike i njezina pada u goli i ništavni realitet praznoga Realnoga. Toliko o tome.

August 30, 2024
Govor, tijelo, slika

Govor, tijelo, slika

U kazalištu danas ima puno rada nogu, atletizma i yoge, treninga muskulature, cirkuskih vještina i mađioničarstva. U Gavellino doba glumci su čitali Aristotelov Organon u njegovu lošem prijevodu na hrvatsko-srpski i govorili besprijekorno Krležu i Marinkovića poput Božidara Bobana u njegove dvije epohalne uloge u povijesti kazališta na ovim prostorima. Jedna je ona u Krležinom Kristoforu Kolumbu na brodu uokolo Dubrovnika koji je režirao Georgij Paro 1973. godine, a druga ona don Jere u Marinkovićevoj Gloriji, u režiji Božidara Violića 1970. godine. Govorenje nije značilo nikakvo teroriziranje tijela, ali da je zapravo krajem 1970ih nastupilo razdoblje onog što u knjizi White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan, London-New York,2019., nazivam korporalnim obratom (corporeal turn) čini se neporecivim. Nakon toga glumci poput Bobana nisu više imali što za reći, jer je govor postao uglavnom psovka, orgijastičko bauljanje po sceni, gimnastički prizori i danas navlastito ogoljavanje ili erotizam bez obzira na kontekst, glavno da je navodno šokantno i provokativno. Glumci i glumice u nas u pravilu loše govore poeziju, retorički su na razini anti-patetike hip-hopa, a vrlo često su režiseri nabrijani na Brechta i Žižeka, skloni hiperpolitizaciji svega i svačega, pa čak i od klasičnoga repertoara dobivamo bosanski gulaš ili leskovačku mućkalicu tipa red skidanja i simulacije kopulacije na sceni, u svim pozama, nema veze jesu li posrijedi Priče iz bečke šume ili Ciganin, ali najljepši, potom red političkoga plakatiranja i tzv. angažiranoga performansa protiv kapitalizma i već nečega tzv. subverzivnog, potom red pjesme i plesa kao balkanske smotre folklora i … i nakon izlaska na ulicu poslije predstave više ne znaš što si u stvari gledao, osim da si grozno napušen jer u predstavama svi puše ako je već zabranjeno lokati na sceni, bez obzira o čemu je riječ jer je to valjda u funkciji borbe protiv političke korektnosti ili tako nečeg već. Ma, nije tako, ovo je anti-reklamni tekst protiv suvremenoga kazališta, zar ne? Ipak, ono što je neporecivo jest da smo imali čast i sreću gledati velikog glumca, uz Vanju Dracha i Tonka Lonzu, možda i najvećeg uopće u nas u moći kazivanja kao svete trijade govora, tijela i slike. Glumac/glumica je utjelovljenje metamorfoza samoga života. Postoje oni koji su neuhvatljivi u svojim prolascima kroz tzv. dramske uloge od klasičnoga do modernoga kazališta, koji nemaju nikakvih problema s različitim osobama i njihovim karakterima i temperamentima. Ali postoje i oni koji su uvijek isti poput tragičnih heroja drama i anti-drama i baš im ta nepromjenljivost i postojanost gesti podaruje otmjenost u suzdržanosti, veličinu u iščeznuću gordosti i taštine. Uvijek sam u tami sjedališta gledao na pozornicu izravno u lice kao stjecište govora kad glumac ili glumica svojim čudesnim ravnovjesjem kazivanja i uznositosti tjelesne figure scenu začara događajem čiste poetizacije prostora. Tada riječ iz ustiju glumca poput Božidara Bobana postaje moćnija od svjetla i zvuka i nužno je da glas tada zatreperi u svojem izvornome patosu koji za Grke bje izvorište svekolika suočenja čovjeka sa svojim božanskim sjenama s Olimpa ili Hada. Smisao glume proizlazi iz ljudskoga odnosa glumca s pogledom u Drugoga. No, da bi taj pogled mogao biti moć vjerodostojnosti prijenosa energije i aure onog što se u slučaju dvije epohalne Bobanove uloge, Krležina Kristofora Kolumba i Marinkovićeva don Jere iz Glorije, emanira iz žive ekspresivnosti teksta, potrebno je da kroz glumčev glas i njegovo lice progovori Ono. To „ono“ nije ništa drugo negoli „ono“ što Giorgio Agamben u ogledu „Specijalno biće“ karakterizira baš ovako: „Srednjovjekovne filozofe očaravala su ogledala. Posebno ih je zanimala narav slika koje se u njima pojavljuju. (…) Prije svega, slika nije supstancija, nego akcidencija, koja se u ogledalu ne nalazi kao na nekom mjestu, nego kao u nekom subjektu (quod est in speculo ut in subiecto).“ (Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 61. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić) Glumac bez ogledala ne može postojati. Štoviše, iluzija je slika rezultat nastanka njezine zrcalne biti (mimesis) koja se pojavljuje u odsliku lika zahvaljujući igri svjetlosti i sjene. Ono što je ovdje posebno zagonetno nije, međutim, mimetička „bit“ slike, koju gluma podastire pred gledatelja kad je riječ o klasičnim i modernim dramama s jasnim tragom vladavine teksta kao govora. Mnogo je važnije nešto drugo. Glumac jest „subjekt“ ovog ogledanja u ogledalu i bez njega kazalište ostaje pusto i prazno kao pogled u ništavilo. Ali, kao što to lijepo pokazuje Agamben u svojem ogledu tzv. specijalno biće, očigledno ono autentično i ujedno izvorno, nije i ne može biti bez udvajanja i dvojništva kojeg istinski glumac pronosi svojim egzistencijalnim udesom kao opću sudbinu duha vremena. Pamtimo i pamtit ćemo zbog toga zauvijek geste glumca i njegove riječi koje ne blijede nikad sa scene jer baš zato što to nije tzv. stvarni „On“, već Drugi kao osoba (persona koja izvorno znači maska) koja nas opčinjava i zavodi do posljednje transgresije ovog i svih drugih života. Što je onda „bit“ ovog „specijalnoga bića“? Agamben nam odgovara na ovo pitanje ovako: „Specijalno je naime ono biće ꟷ lice, gesta, događaj ꟷ koje ne nalikujući na nekoga, nalikuje na sve ostale. Specijalno je biće predivno jer se par excellence nudi općoj uporabi, ali ne može biti predmet personalnoga vlasništva. (…) Specijalno se pretvara u spektakl. Spektakl je odvajanje generičkog bića, odnosno nemogućnost ljubavi i trujumf ljubomore.“ (Giorgio Agamben, isto, str, 67.) Problem je s velikim glumcima što ih od spektakla više ne spašava bijeg u nedjelovanje, taj strašni virus melankolične samoće. Ono što oni emaniraju nadilazi, doduše, epohu beznačajnosti i prazne slave glumaca i glumica na sceni koji više trče no što dišu i više uzdišu no što iskazuju ljubav, bol, prokletstvo zaborava i trijumf volje masovne dosade. Govor je tijekom povijesti metafizike određivao bit tijela i njegove slike. Zato smo imali neizrecivu sreću da smo svjedočili događaju u kojem Božidar Boban najavljuje „novu epohu“ s onog broda furioznoga napretka i mahnite slobode uokolo Dubrovnika, koji je sada valjda samo olupina i trag na nekom sprudu od vremena. Zato smo imali rijetku čast da slušamo ljubavnu dramu kao moderni spektakl poraza ideala i dogme u kazivanju vječnih ljubavnika don Jere i Glorije u izvedbi maestralne Ljubice Jović, znajući da je najveća mogućnost kazališne igre u tome što u bilo kakvoj medijskoj novosti uvijek ostaje ista i nepromjenljivo čudesna tek onda kad publika u mraku svojih sputanih strasti i uživljavanja u Drugoga istinski danima i noćima nakon „predstave“ ne može doći „k sebi“ jer zna da je sudjelovala u veličajnome događaju kao prividu istine kao takve. Smisao glume proizlazi iz „duhovne profanacije“ onog carstva ogledala iza kojeg postoje glumci kao znakovi i simboli duha vremena. Božidar Boban je upravo „ono“ što je prohujalome svijetu kao kazalištu utiskivao pečat ljepote i uzvišenosti svojim govorom, tijelom, slikom. Glas koji dolazi iz tame i rasvjetljava svojim likom svu prazninu onog što je još ostalo od tajne govora koji životu podaruje smisao.

August 29, 2024