Copyright ©2026 Žarko Paić

Moć, masa i brutalnost

Putinov ratni stroj

December 16, 2024
Moć, masa i brutalnost

1. Novi geopolitički Levijatan

Rat koji je 25. veljače 2022. godine Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, pokrenuo kao totalnu invaziju na Ukrajinu nastojeći je pokoriti i iznova uspostaviti drugu formu ʺsovjetskoga carstvaʺ u Europi, predstavlja logiku moći, mase i brutalnosti posttotalitarnoga doba. Izraz koji sam ovdje upotrijebio izvorno se nalazi u fragmentu 10 [37] (168) iz Nietzscheove Ostavštine. Na primjeru Zole i Wagnera mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma nastoji opisati temeljne značajke modernoga doba. U djelima ovih umjetnika otvara se , dakle, logika, masa i brutalnost. Umjesto pojma logike primjerenije je ovdje govoriti o moći. Jer logika moći jest logika osvajanja geopolitičkoga prostora kao neoimperijalne mreže događaja, a ne jednom zauvijek uspostavljenih poredaka političke vladavine. Moć se, dakle, pojavljuje u suvremenosti u formi težnje za totalnim ovladavanjem Drugime kao kolonijalnim podanikom, vazalom, nacijom-državom bez istinskih značajki teritorijalne suverenosti. Deleuze i Guattari u svojim analizama društvenih procesa deteritorijalizacije/reteritorijalizacije aksiomatike modernoga kapitalizma nazivaju taj proces logikom ʺratnoga strojaʺ. No, problem je u tome što ovaj pojam nadilazi klasično razumijevanje izvršenja moći unutar tradicionalno shvaćenih aparata državne moći. Ono što se iz čitavog naizgled složenoga ideologijsko-političkog okvira Putinova ratnog osvajanja Ukrajine čini neporecivim jest izvan Clausewitzeve postavke kako je rat nastavak politike drugim sredstvima. Nije riječ o ratu kao sredstvu za neku drugu uzvišeniju svrhu, kako bi se to na prvi pogled moglo pomisliti, iako je i ovaj rat dokaz da se u suvremenom globalnome kapitalizmu pitanje moći mora razumjeti iz logike njezine transparencije. A to znači da rat nije ni sredstvo ni svrha za ustoličenje apsolutne moći nacije-države kao što je Rusija u 21. stoljeću, već kontingentna izvedba politike kroz moć nove ideologije, terora i totalne kontrole onog što je preostalo od građanskoga društva. Umjesto moderne nacije-države s politikom suverenosti i njezine postmoderne reartikulacije u kulturi Rusa kao etno-nacionalističkog kolektivnoga identiteta, Putinov ratni stroj prelazi u stanje geopolitike globalnog izvanrednoga stanja. To je ono stanje iznimke ili izvanrednoga slučaja kojim se iz temelja krše svi postulati i norme međunarodnog prava država. Cinizam Putinova geopolitičkoga uma otuda proglašava ovaj čudovišni rat ʺspecijalnom vojnom operacijom denacifikacije Ukrajineʺ. Zbog toga je to uvjet mogućnosti za sve daljnje ratove kojima se stvara nova postimperijalna suverenost Rusije kao pitanje sigurnosti spram tzv. širenja NATO-a i Amerike.

Kako to valja razumjeti? Sve što je dosad viđeno u ovom čudovišnome ratu sustavnoga razaranja ukrajinskih gradova s pomoću dalekometnoga topništva visoke preciznosti učinka, uništenja ekonomske infrastrukture, genocidnih postupaka agresorske ruske vojske protiv stanovništva na području oko Kijeva, Donbasa i Luhanska, svjedoči o trijadi ničeanski shvaćene biti modernosti kao logike moći, mase i brutalnosti. No, bilo bi pogrešno smatrati da je sve to neka vjekovna, iskonska stvar ruskoga divljaštva, pa bi iz ovog fatalnoga kulturnog determinizma proizašlo nešto nečuveno. Naime, to da se Rusima i samo njima pripisuje značajka barbarske mržnje spram svega zapadnjačkoga, a to znači prije svega američkog i europskog sustava vrijednosti utjelovljenih u liberalizmu, materijalizmu i individualističkome potrošačkome svjetonazoru. Tzv. kulturne povijesti ruskoga slavenofilstva i zdvojnog odnosa spram Zapada u znaku približavanja i radikalnog odmaka nesumnjivo pridonose razumijevanju dubinskih dimenzija povijesno-epohalne ukorijenjenosti u vjerovanju i ideologiji koja Rusiju vidi kao imperijalnu svjetsku moć i silu s autokratskim modelom države po uzoru na doba carske Rusije u sintezi despotske politike i pravoslavnoga kršćanstva. Problem nije u temeljima iskonske ruske kulture, već u tome što je čak i u najvećim dosezima njezinih ponajprije velikih pisaca, kompozitora i mislilaca modernoga doba pitanje temeljnih vrijednosti politike poput slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti pretvoreno u pitanje pseudo-metafizičke vjere u ruski jedinstveni put oslobađanja od svekolikoga zapadnjaštva i logike prosvjetiteljskoga kozmopolitizma. Ne svjedoči li nam o tome razvrgnuće vjere u liberalnu politiku i demokratska načela Europe u slučaju obraćenja Dostojevskoga u proroka pravoslavnoga misticizma s neskrivenim obožavanjem ʺruske dušeʺ ili, pak, briljantno filmsko uprizorenje Andreja Tarkovskog Rubljov u kojem glavni glumac Anatolij Solonjicin gotovo karizmatskom upečatljivošću prikazuje unutarnju dramu slikara ikona Andreja Rubljova, tematizirajući pitanje vjere i umjetnosti u autokratskome poretku. No, ono što je od iznimne važnosti jest da Tarkovski pokazuje neskrivenu bit povijesno-kulturalnoga sraza Rusije i Europe kroz pitanje identiteta zasnovanog na onome što američki kulturalni povjesničar James Billington naziva savezom ikone i sjekire.

Putinov ratni stroj doslovno je realizacija moći vojno-političkoga sklopa onog što je proizašlo iz imperijalne težnje Sovjetskoga Saveza da Rusiju i Ruse uspostavi kao državotvornu naciju. Njezina je jezgra etnički nacionalizam s vjerom u posebno metafizičko-političko poslanstvo pokoravanjem svih naroda i etničkih manjina nastanjenih na golemom geopolitičkome prostoru tzv. Euro-Azije. No, vojno-politički sklop pretpostavlja savez unutarnje i vanjske sigurnosti u očuvanju teriitorijalne suverenosti pred stalnom prijetnjom od Drugoga, ponajprije SAD-a iNATO-a. Prijetnju valja shvatiti kao logiku paranoidno-represivne moći. Kao i u doba komunizma polazi se od binarnoga stroja onog što Carl Schmitt naziva politikom kao latentnim sukobom prijatelja i neprijatelja. Otuda je logika moći, mase i brutalnosti Putinova ratnoga stroja proizvodnja geopolitičkog izvanrednog stanja na globalnoj razini. Rat se, dakle, ne može smatrati više nastavkom politike drugim sredstvima, već permanentnim događajem proizvodnje novog geopolitičkoga prostora koji više nije određen logikom tradicionalne države i njezinih ideologijsko-političkih aparata, kako bi to rekao Luis Althusser. U tome je razlika između Putinova ratnoga stroja i sovjetskih ratnih intervencija i okupacija od Mađarske 1956. godine, Čehoslovačke 1968. godine do Afganistana 1980. godine. Nije razlika tek u tome što je u vrijeme tzv. hladnoga rata postojala jasna crta razgraničenja između dviju mega-ideologija i mega-država koje su ih utjelovljivale ‒ SAD liberalni kapitalizam a Sovjetski Savez marksizam-lenjinizam. Razlika je, naprotiv, u tome što propašću komunizma 1989. godine nastaje fluidni i hibridni sustav postimperijalne suverenosti. Sada se ratovi prenose iz sfere utjecaja nacija-država u geopolitiku binarnoga stroja kojeg ponajbolje karakterizira logika mreže i umrežavanja. S jedne je strane imperijalni savez država NATO-a, a s druge, pak, mreža terora ili tzv. rogue-states koje kontrolira Al-Qae’da ili Islamska država. Kad Rusija s Putinom preuzima formalno istu metodu razaralačke kontrole Bliskoga Istoka sudjelovanjem u ratnim operacijama u Siriji na strani diktatorskoga poretka Bashara el Asada 2015. godine, otpočinje doba nove globalne ravnoteže straha drugim sredstvima.Država se sada pojavljuje kao posttotalitarna mreža geopolitičkoga Levijatana s pet određujućih značajki.

1.1 Autokracija

Autokracija predstavlja poredak vladavine koji u Rusiji 21. stoljeća s Putinom doživljava mitsku utjelovljenost načela carske moći kao imperijalnoga osjećaja tzv. posebne civilizacije u razlici spram Europe i Zapada, ali i spram azijatskoga načina vladavine s Kinom kao paradigmatskom formom tzv. orijentalne despocije. Koristeći metaforu ikone i sjekire možemo kazati da je umjesto apstraktne i racionalne ideologije lenjinizma-staljinizma u stvaranju univerzalne svjetske države proletarijata na djelu ono što Emil Pain u analizi imperijalnoga sindroma i ruskoga nacionalizma naziva ʺnačelom političke dominacije etničkih Rusa…etničke ruske nacije, ‘Rusijom za Ruse’ʺ. No, da bi ovaj način legitimacije etničkoga nacionalizma postao politički i kulturalno poželjan potrebno je da se ideologijski upiše u duh-dušu-tijelo državljana-građana Ruske Federacije. On mora postati doslovno medijski i vizualno prožet fantazmama o vjekovnome ruskome misticizmu i pravoslavnoj vjeri kao temelju identiteta. O tome svjedoči film Levijatan iz 2014. godine u režiji Andreja Zvjaginceva, ta čudesna reinterpretacija knjige o Jobu u kontekstu neke udaljene ruske gubernije u kojoj vlast u sprezi s pravoslavljem služi materijalnim probicima lokalne oligarhije i nemilosrdno uništava tzv. male ljude. Država se ne služi samo izvanjskim metodama zastrašivanja građana-državljana kao što je to bilo u sustavu koncentracijskih logora SSSR-a pod nazivom GULAG, već ulazi u unutarnji prostor psiho-krajolika međuljudskih odnosa ljudi koji su podijeljeni klasno-socijalno u novome poretku autokratskoga kapitalizma oligarha kao i po svim značajkama zapadnjačkoga sustava potrošačkoga društva s mnoštvom stilova života. No, ono što odlikuje ovu spregu autokracije i osjećaja imperijalne moći Rusije proizlazi iz ratnoga stroja. Tek s njime Putin kreće u preoblikovanje dosadašnje geopolitičke karte svijeta.

1.2 Povijesni revizionizam

Povijesni revizionizam s kojim Putin prikazuje Ukrajinu kao ʺumjetnu državuʺ bez tradicije povijesne državnosti koja je u 20. stoljeću, prema njegovim pseudo-historijskim umotvorinama, bila loš rezultat Lenjinova snatrenja o internacionalizmu i pravu naroda na samoodređenje, postaje službena državna ideologija putinizma kao sveze mitsko-despotskoga sna o Velikoj Rusiji s Kijevom kao središtem ruske povijesne državnosti. Osvajački rat kojim se pokreće čitav stroj razaranja na daljinu, jer je strategija ratovanja povezana s naprekom novih tehnologija uništenja gradova s pomoću krstarećih raketa i višecjevnih raketnih bacača, počinje s ideologijsko-propagandnom pripremom. Sve su međunarodno priznate države nastale raspadom SSSR-a legitimni ciljevi ruskog ekspanzionizma, pod uvjetom da su određene kao geopolitička prijetnja Rusiji i pod uvjetom da je u njima nastanjena ruska etnička manjina od baltičkih država do Gruzije, Kazahstana i Moldavije. Kad mnogi teoretičari i politički analitičari nastoje precizno odrediti imenovanje putinizma i Putina kao hibridne ideologije i utjelovljenja dva različita i srodna totalitarna sustava kao što u u 20. stoljeću bili sovjetski komunizam i njemački nacizam, onda je to samo naizgled ispravno kao vidljivi trag političke fenomenologije današnjice. Karikature Putina u svjetski poznatim novinama i tjednicima u SAD-u i Europi s Hitlerovim brkovima i Staljinovim licem tome idu u prilog. No, problem je što određivanje biti posttotalitarne vladavine Putinova ratnoga stroja pretpostavlja uvid u politički nihilizam suvremenosti. Mi živimo u doba bez istinskoga subjekta političkoga djelovanja kao što je to bio narod bez kojeg nema mogućnosti suverenosti nacije-države. Kad nema subjekta, očito je da se i supstancija nekog pojma održava kao privremeno stanje stvari. Sve postaje fluidno i hibridno. Politički pokreti koji vladaju svijetom u 21. stoljeću nadahnuti su logikom preobrazbe naroda kao demosa u narod kao etnos. Otuda je populizam transparentna logika reartikulacije naroda kao većinskoga subjekta bez supstancije koji se može pojaviti kao moć, masa i brutalnost vladavine tek onda kad je čitavo društvo postalo korporativno obuzdano u njegovim emancipacijskim mogućnostima borbe za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost s Drugime. Putinizam je stoga povijesno-revizionistički patchwork ruskoga imperijalnoga mita o vladavini svijetom kao posebne Euroazijske civilizacije i postotalitarna autokracija, uz dodatak nostalgije za Sovjetskim Savezom iz jednostavnog razloga što je pod Staljinom sve do propasti u doba Gorbačovljeve perestrojke Rusija bila globalno-planetarna moć kao nuklearna država i kao geopolitički igrač u tzv. velikome prostoru (Gro§raum), da se poslužim poznatim Schmittovim pojmom iz njegova djela Nomos zemlje.

1.3Totalitarna vladavina

Totalitarna vladavina u 20. stoljeću, kad su posrijedi tri paradigmatska tipa vladavine poput talijanskoga fašizma, njemačkog nacizma i ruskog staljinizma, može se odrediti kao poredak uspostave države s onu stranu granica koncepta nacije-države. Takva je država nužno imperijalno uspostavljena na načelima homogene i etnički čiste nacije-naroda, a prostor njezina ozbiljenja odnosi se na tzv. geopolitički životni prostor kojeg Hitler naziva Lebensraum, dok Staljin u ratnome osvajanju Finske 1940. godine teži proširiti granice na sjeverne teritorije. Totalitarizmi nužno iskazuju imperijalne ratno-osvajačke opsesije prostorom u smislu prisvajanja tuđih ekonomskih izvora i kulturnih dimenzija duhovne egzistencije. Utoliko je kibernetička mreža sveza terora i logora za neprijatelje naroda. Nova informacija stvara s pomoću feedbacka komunikaciju kao totalno društvo kontrole. Bez terora nema mogućnosti da totalitarizam ispuni svoje temeljne ciljeve kao što su osvajanje novih prostora suverenosti države i naseljavanje-raseljavanje naroda. No, teror nije samo fizičko zastrašivanje naroda, etničkih skupina, pojedinaca i stvaranje ozračja za politiku genocida. U biti je terora težnja za totalnom mobilizacijom svih ideologijsko-političkih sklopova moći kojim se država, autokratski Vođa i partijska moć vladanja društvom pokazuje kao svojevrsni kulturni Gleichschaltung. Što je vrijedilo za kulturnu politiku nacizma, na drugim osnovama pogađa i sovjetski teror koji se izvodi indoktrinacijom pokorenoga Drugoga i zatiranjem njegove izvorne biti peobrazbom u novi hegemonijski identitet.

Ruska indoktrinacija tijekom sovjetskoga razdoblja uz kulminaciju u 21. stoljeću bila je tolika da su neki od najznačajnijih umjetnika 19. i 20. stoljeća poput pisca Nikolaja Gogolja i avangardnoga umjetnika Kazimira Maljeviča, iako su bili etnički Ukrajinci, u svim svjetskim enciklopedijama zabilježeni kao Rusi. Kad se, dakle, teror iz otvorenoga sustava represije i nasilja kakav je bio sovjetski sustav logora GULAG preobražava u kulturni nacionalizam i političku autokraciju koja djeluje unutar formalno zadanih demokratskih okvira vladavine, ali bez temeljnih liberalnih vrijednosti kao što su nepovredivost osobe, građanska i ljudska prava, tolerancija spram nacionalnih i rodno-spolnih manjina, teror postaje indoktrinacija i represija kao sustav prokazivanja Drugoga. Krajnja točka užasa postaje njegova neutralizacija i suspendiranje poput Putinovih naredbi ubojstava opozicijskih političara i neovisnih novinara. Sve to FSB ‒ nasljednik zloglasnoga KGB-a ‒ izvršava na nemilosrdan način u Rusiji i diljem svijeta. Bez terora, međutim, ni postotalitarni poredak autokracije ne bi mogao imati potporu većine naroda kao što je to slučaj s čitavim nizom zakonskih uredbi protiv svakog građanskoga prosvjeda ili iskazivanja javnog mišljenja protiv ruske ʺspecijalne vojne operacije u Ukrajiniʺ. Bitna razlika između Staljina i Putina, totalitarnoga Vođe SSSR-a i autokratskoga tiranina suvremene Rusije, proizlazi otuda što je ovaj postmoderni teror zasnovan na spektakularno-demokratskoj logici vizualizacije događaja s pomoću umjetne inteligencije i novih interaktivnih medija gotovo univerzalan u svojoj partikularnosti. Naime, ovaj je teror realizacija globalnog izvanrednoga stanja s prijetnjom koja svoju totalnu brutalnost iskazuje kao masu i moć nuklearne države. Nije li tome zoran dokaz neprestano morbidno zazivanje Armagedona nuklearnim napadom Rusije na Poljsku, Englesku, SAD koju priželjkuju Putinovi vazalni propagandisti u specijalnim emisijama državne TV posvećenim fascinaciji gledateljstva s najnovijim oružjem Sudnjeg dana poput balističkoga interkontinentalnog projektila popularno nazvanog ʺSotona IIʺ odnosno RS-28 Sarmat?

1.4 Imperijalistička politika

Čemu služi proširenje geopolitičkoga prostora u neoimperijalnome slučaju ako ne da umjesto pitanja o granicama između nacija-država imamo ono što njemački politolog Herfried Münkler naziva ʺgraničnim prostorimaʺ, pritom razlikujući imperijalnu od imperijalističke politike? U svakom slučaju, prva se odnosi na djelovanje ekonomske, političke i kulturne moći, dok se potonja zasniva na povjerenju u vojsku. Međutim, slučaj Rusije u 21. stoljeću pokazuje kako se obrat u biti neoimperijalizma događa tako što izgradnja vojske i njezino opremanje najnovijim tehnologijama raketnoga razaranja Zemlje ide ruku pod ruku sa shvaćanjem ekonomije kao ratnog stroja drugim sredstvima. Prijetnja Putina da će zbog sankcija nametnutih Rusiji u vezi ratne invazije na Ukrajinu ispaštati ponajprije Europa i EU tako što će ruska državna korporacija GAZPROM zatvoriti dovod plina i dovesti do posvemašnje recesije i krize u svjetskoj ekonomiji zacijelo je svojevrsna ʺnovostʺ u suvremenim međunarodnim odnosima. Usto, čini se da je ovo zlorabljenje energetske politike u ratne svrhe mnogo više od klasične Realpolitik. Zašto? Jednostavno zbog toga što je posrijedi posttotalitarni model autokratske vladavine. Ona dolazi na mjesto klasične vojne zapovjedne ekonomije, koju je imao u vidu i Franz Neumann u analizi nacizma kao totalitarne vladavine uz pomoć terora, ideologije i logora u svojem glasovitome djelu Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944. Zapovjedna ekonomija imala je u nacizmu pokretačku strukturu vladavine uz pomoć ropskoga rada, državnoga kapitalizma i totalne eksploatacije pokorenih nacija-država. Obrat je sada u tome što vertikalno ustrojeni poredak oligarhijski vođene ekonomije dopušta hibridnu vlasničku strukturu. To omogućuje da čak i ratni stroj nije u potpunosti rezultat logistike državnog monopolnoga kapitalizma. Umjesto toga susrećemo se s elementima slobodnoga poduzetništva, sprezi privatnog biznisa i državnoga ulaganja u velike infrastrukturne projekte itd. No, najveća je perverzija što se čak i ratne operacije provode kao suradnja između države i privatnih milicija poput zloglasnih plaćenika Wagner-skupine, poznate po užasnoj brutalnosti izvedbe ratnih zločina u Africi, na bojištima u Siriji, Čečeniji i u Ukrajini.

Bez posvemašnje kontrole oligarhijskoga modela sveze autokracije i državnoga kapitalizma koju provodi složeni sustav unutarnje i vanjske sigurnosti Rusije ne postoji mogućnost uspješnoga pokoravanja ruskoga građanskog društva. Razlog valja vidjeti u tome što je energetska i poljoprivredna politika, savez nafte-plina-hrane i ruske verzije Lebensrauma, samo drukčije oružje Putinova ratnoga stroja. Nije stoga slučajno da se sve to odražava na mogućnost golemog ulaganja u propagandni aparat državnih i novih medija poput cyber-ratnika koji hakiraju mrežne stranice vlada i međunarodnih organizacija u sferi ekonomije, politike i kulture SAD-a i Europe. Koliko je ovaj ideologijsko-propagandni pogon proizvodnje ruskih fake-news planetarno moćno sredstvo terora i zastrašivanja demokratskih poredaka u svijetu dostatno nam govori još uvijek tajnom obavijena veza između Vladimira Putina i Donalda Trumpa u njegovoj predsjedničkoj kampanji, dok su veze s desničarskim populističkim vođama u Mađarskoj poput Orbána, u Francuskoj s Marine Le Pen, te u Italiji s Matteom Salvinijem već uzele toliko maha da je neka zajednička politika EU protiv ratnoga stroja Rusije u Ukrajini ravno iluziji bez pokrića. Iz svega proizlazi nešto uistinu čudovišno. Mnogi politolozi pokušavaju uspostaviti smislenu svezu između pojma desničarskoga političkog populizma i putinizma. Ipak, situacija u Rusiji od dolaska Putina na vlast nije istoznačna s lepenizmom u Francuskoj. Iako postoji podosta sličnosti u politici koja se opravdava ideologijski tako što se zaziva Rusija za Ruse, okrivljuje svaki oblik multikulturalizma, prezire zapadnjačke forme liberalne kulture i sklopa vrijednosti, veliča civilizacijsko poslanstvo Rusije kao predvodnika nove Euro-Azije s težnjom obrane iskonskih vrijednosti pravoslavne vjere i zajedničkoga života naroda protiv univerzalizma i individualizma, putinizam se ne može svesti na logiku populizma upravo zato jer odbacuje bit zapadnjačke ideje demokracije. Kako to uvjerljivo pokazuje Marlene Laruelle, uistinu je ono što odeđuje putinizam kao ideologiju sveza masovno-propagandne indoktrinacije idejom Velike Rusije kao i splet pragmatičnih odluka koje se politički prilagođavaju trenutnoj geopolitičkoj situaciji u odnosu na SAD, Europu i ideju zapadnjačke globalizacije. Još 2000. godine Putin je u jednom razgovoru za BBC iskazivao pripadnost Rusije europskoj kulturi te nije ni mogao zamisliti odvojenost Rusije od Europe. Štoviše, tvrdio je da ne vidi NATO uopće kao neprijatelja Rusije. Otuda je samorazumljivo kako se odnos ideologije kao sustava vjerovanja i svjetonazornoga stava i doktrine kao logičke cjeline u indoktrinaciji naroda temeljnim idejama o tzv. Euroazijstvu kao alternativi Zapadu ne može razumjeti bez uvida u aktualni geopolitički sklop snaga. Putin je 2000. godine imao drukčiju političku ulogu i moć. Još se nije nazirala aneksija Krima što će 2014. godine biti početak osvajačkoga rata s ciljem komadanja Ukrajine. Zato je bilo razumljiivo da NATO nije smatran vojno-političkim savezom ʺsila Zlaʺ. Sve je to pouzdani dokaz da ono što Laruelle naziva trostrukom ʺcivilizacijskom gramatikomʺ iz ruske perspektive pretpostavlja odnos spram Europe, Zapada i ostatka svijeta. Čini se gotovo aksiomatskim da Rusija unatoč silnoj retorici antizapadnjaštva i antieuropstva te sklonosti stvaranja tzv. Euroazije iz duha metapolitičke desnice i konzervativne revolucije u viziji Aleksandra Dugina, ne može biti izvan dijaloga i sudbinske povezanosti s Europom i Zapadom. Problem nije u nekoj fatalnoj kulturnoj predodređenosti Rusije za autokraciju i totalitarizam, već u onome što spaja kulturne odrednice nacionalnoga identiteta s prisvajanjem temeljnih ideja zapadnjačke filozofije, umjetnosti i kulture. Kao i Japan tek je u 20. stoljeću Rusija postala istinski subjekt političke razdiobe imperijalne moći a da nikad nije dospjela na prag modernizacije države i do usvajanja liberalno-demokratskih normi u društvu i državi. Usto, Rusija nije imala filozofe prosvjetiteljstva i kozmopolitizma poput Kanta i Rousseaua, već religiozne mistike i velike književnike poput Tolstoja i Dostojevskoga. U sjeni apokaliptičkoga navještenja propasti civilizacije, što je od Solovjova do Berdjajeva i Šestova bilo neotklonjivo utkano u spoj književnoga nihilizma i filozofijskoga misticizma s pečatom pravoslavlja, rađao se duhovni poredak antiliberalnoga iskustva. Ono je, doduše, tražilo ishodišta u europskome antiprosvjetiteljstvu. Ali je svemu tome utisnulo navlastiti ruski pečat lažnoga iskupljenja i žrvovanja za rusku stvar. Možda je tu sudbinsku vezanost uz apokalipsu i iskustvo bezdana ponajbolje iskazao James Billington. U svojoj sjajnoj studiji Ikona i sjekira – Povijest ruske kulture, jedno tumačenje na jednom mjestu kaže da je

ʺrusko prometejstvo tako sadržavalo elemente utopijske prisile i poetske fantazije koji manje nalikuju na optimistički i utilitarni scijentizam suvremene Europe, a više na vjersko pijanstvo ranije ruske hereze – judaizatora s njihovom pseudoznanstvenom ‘Tajnom nad tajnama’, bemeovskih mistika s njihovim ezoteričnim putovima k androginiji i božanstvu: i sektaške proroke koji su stalno iskrsavali, pokušavajući da tradicionalno kršćanstvo istisnu nekom novom skupinom koja će odmah ostvariti carstvo nebesko na Zemlji.ʺ

1.5 Teror i kolonizacija

Nikad nećemo rasključati tajnu kako je između sovjetskoga totalitarizma i ruske posttotalitarne autokracije s Putinom kao Vođom-vladarom s prerogativima vlasti nalik ruskim carevima iz povijesnoga razdoblja osvajanja sjevernih teritorija i dalekoga Istoka uspostavljena tijesna sveza ukoliko ne razmotrimo ono što je u naslovu najznačajnije knjige kritika komunizma kao totalitarizma. Naravno, riječ je o znamenitome djelu Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulaga. Sustav koncentracijskih logora ostaje do danas označen kraticom grozomorne semantike ‒ GULAG. Gotovo da je po tome istoznačan s onim što znači Auschwitz, premda su bjelodane razlike u načinu uništenja čitavih skupina naroda, klasa i elitnih skupina komunističkih intelektualaca koje je Staljin nakanio ubiti neljudskim ropskim radom ili doživotno držati u zatočeništvu. Nacizam je bio u tome brutalno transparentan, jer je za neprijatelje NSDAP-a i njemačkoga naroda i države proglasio prije svih Židove, potom slavenske narode, Rome te komuniste i gay-populaciju. Tome usuprot, Staljinove su metode istrebljenja i uništenja u logorima Sibira ostale još uvijek, unatoč svjedočanstava poput Solženjicinovih knjiga, ideologijsko-politički zakrinkane doktrinom lenjinizma-staljinizma. Prema toj doktrini mesijanski događaj povijesti pripada komunističkoj Partiji i državi zasnovanoj na vladavini proleterske klase. Ona je posljednje metafizičko jamstvo svekolikog terora i represije u svrhu pravednosti u svijetu. Utoliko je pitanje što za suvremenu Rusiju i putinizam predstavlja nasljeđe iskustva GULAGA zapravo pitanje o biti političke vladavine i upravljanja društvom i državom. Između staljinističke ideologijske hegemonije koja stoji u biti zatvorskoga sustava u sovjetskoj Rusiji i Putinova progona i zatočenja političkih protivnika, neovisnih novinara ili, pak, pripadnika subverzivne punk-kulture poput ženskog banda Pussy-Riot i višegodišnjega zatočenja dvije članice u zatvorima Lubjanke, očito je da postoji svojevrsni vakuum. Nemoguće je stoga nastavljati samorazumljivo s diskursom totalitarizma za ono što se danas zbiva u suvremenoj Rusiji. To vrijedi čak i kad se na pojavnoj razini čini da su razlike između Staljina i Putina gotovo neznatne.

Suvremeni ruski poststrukturalistički filozof Valerij Podoroga na fukoovskome je tragu nastojao objasniti ovaj problem. Pritom je u nadahnjujućem prilogu naslovljenom ʺGulag u umuʺ pokazao kako je aparat države u ruskome posttotalitarnome djelovanju duboko prožet nasljeđem sovjetskoga sustava zatvora i s njima povezanom mrežom terora spram vani i unutra. Ono što, međutim, ovdje izaziva posebnu pozornost jest, prema Podorogi, imperijalno-kolonizacijski način funkcioniranja GULAGA i nakon njegova formalnog nestanka. Nije teško razabrati da su i Putin i svi njegovih najbliži suradnici ‒ partijsko-državna elita moći ‒ pripadnici KGB-a ili FSB-a. Podoroga stoga tvrdi da je ʺdržava – najstrašniji neprijatelj građanskog društva. Naše posljednje desetljeće samo nastavlja nagomilavati sve novije činjenice ‘uspješne’ uništavajuće borbe države s društvom.ʺ Ova unutarnja kolonizacija građanskoga društva u Rusiji u 21. stoljeću dosegla je čudovišne razmjere. Putinizam u tom pogledu predstavlja jedan od najzlokobnijih sustava ideologijsko-političke moći Države od svih autokratskih država, a vjerojatno isto vrijedi i za aktualnu Kinu, jer nastavlja sustavno s dokidanjem svih aktivističkih platformi borbe za slobodu, ljudska i građanska prava, kao što nasilno zatire i prava nacionalnih manjina poput Tibetanaca i Ujgura. Kolonizacija je ključna riječ ove autokratske politike. Sam Putin rado je koristi u svojim javnim nastupima, govorima i tzv. političkim esejima kao predigrom pokretanja ratnih osvajačkih pohoda. Tako je bilo i u slučaju rata u Ukrajini u veljači 2022. godine. Naime, on državu smatra geopolitičkim ratnim strojem. Zato imperij nužno mora kolonizirati druge teritorijalne cjeline koje ne zaslužuju da se zovu državama niti modernim nacijama, već su puke ʺkolonijeʺ. Takav stav spram Ukrajine, ali isto tako još više spram malih baltičkih država poput Litve, Letonije i Estonije, svjedoči o imperijalnome preziru svega što se pojavljuje u formi liberalno-demokratske figure autonomne političke moći. U pravu je Podoroga kad ustvrđuje kako kolonizacija

ʺkao geopolitički, ekonomski ili misionarski usmjerena djelatnost – uključuje u sebe gore određen cilj ili organizaciju, prisilnu ili neprisilnu, slučajnih elemenata, ‘slabo organiziranih’ ili ‘organiziranih drukčije’ u jedinstvenu novu ogansku zajednicu. Gdje se postavlja ideja logora, tamo se također i realizira nekakav skriveni cilj buduće kolonizacije.ʺ

Logorsko je iskustvo gotovo ono metafizičko iskustvo zatiranja ljudske slobode u njezinoj otvorenosti koje duboko obilježava rusku povijest od početaka do danas. Veliki pisci, znanstvenici i političari ovo su doživjeli na vlastitoj koži. Dostatno je spomenuti Dostojevskoga, Lenjina, Saharova, od mističnih revolucionara do zagovaratelja revolucionarnoga nasilja, pa do disidenata uvijek je posrijedi progon u kazamate ili u zatvore koji su na zlu glasu po svojim batinašima i egzekutorima. Logor je, dakle, za Podorogu u Rusiji nužno povezan s procesom kolonizacije jer se imperijalno političko okružje prenosi u druge kulture kao znak brutalnosti, mase i moći Države. Ona provodi Zakon bez iznimke i u neprestanome produljenju izvanrednoga stanja. GULAG je više od metafore za logorski sustav nadziranja i kažnjavanja svih onih koji teže liberalno-demokratskim načelima ozbiljenja slobode. Na taj se način zbiva prelazak iz vanjske u unutarnju kolonizaciju ne samo ljudskoga tijela Drugoga, već ponajprije njegove duhovno-psihološke neovisnosti od ratnoga stroja. Evo kako to opisuje Podoroga.

ʺU ruskom se kulturnom iskustvu formirala potpuno drugačija predodžba o granici. Može se reći da granica nikada nije bila sinonim razumnog i neophodnog ograničenja, računa, prevođenja vemenskog napora u prostorni ekvivalent, ‘stvar’, ‘uzorak’. Samo je Geografija, ne i Povijest, mogla postati kraljevska znanost imperija. Ubuduće, u epohi Staljinove ‘industrijske revolucije’ i poslije nje, glavni čimbenik osvajanja ogromnog teritorija postala je unutarnja kolonizacija: njezini su se maleni i veliki valovi međusobno smjenjivali. To kretanje odgovara zakonu o izvanrednom stanju koje se neprekidno obnavlja. Glavni cilj imperijalne državnosti ostalo je čuvanje vanjskih granica (geografskih) i nastavljanje ekspanzije, mijenjali su se samo smjer, brzina, intenzivnost i snaga.ʺ

Pitanje je može li se uopće radikalno promijeniti smjer ruske posttotalitarne geopolitike bez vojno-političkoga poraza Putinovih imperijalnih fantazmi i putinizma kao ideologije koja prožima rusku Državu i kolonizira i tlači ono što je još preostalo od društva? Nema sumnje da je pitanje logora i koloniziranja naroda i nacija-država u 21. stoljeću postalo odlučujuće za opstanak moderne civilizacije Zapada koja se ne može više orijentirati na svojem negativnome kolonizatorskome nasljeđu od novoga vijeka i pustošenja afričkoga kontinenta do američkoga poraza u Afganistanu 2021. Štoviše, ruska je invazija Ukrajine 2022. godine istodobno otvorila pitanje o mogućnostima alternative globalno-planetarnome poretku koji je u znaku neoliberalnoga kapitalizma i predvodničke uloge Amerike očigledno dospio do kraja svojih granica.

2. Nuklearna zima naroda

jezovito baš kao i povijest genocida i kulturocida koji se povijesno-epohalno samo ponavljao kad je riječ o nastojanju uništenja Ukrajine kao nacije-države. Milijuni ubijeni u sustavnome izgladnjivanju seljaka za vrijeme Staljinove politike tzv. Holodomora 1932-1933. godine do Putinovih brutalnih zločina u Mariupolju i u Buči 2022. godine predstavljaju kontinuitet ruske kolonizacije i terora. Ono što je, međutim, ovdje od iznimne važnosti odnosi se na razumijevanje najvišeg stadija u mogućnosti preobrazbe totalitarizma u posttotalitarnu vladavinu autokracije. Posrijedi je čista i tautologijska forma apokaliptičke jeze kao takve, ono što Nijemci nazivaju riječju Unheimliche. Kao što je poznato, značenje izraza u Schellinga, Heideggera i Freuda upućuje na svezu uzvišenosti i osjećaja neizrecive jezovitosti. No, izvori Unheimlichkeita nisu više oni koji nadilaze čovjeka u bezdanu prirode kao strašne i uzvišene u svojoj veličajnoj ljepoti. Posve suprotno, sada je sve ne-prirodno i ne-ljudsko jer proizlazi iz biti tehnosfere kao sveze umjetne inteligencije i kibernetičkoga upravljanja svijetom od manipulacije genima do stvaranja umjetnoga života iz duha tehnoznanstvenoga laboratorija. Po prvi put nakon kubanske krize 1960ih godina kad je svijet stvarno bio na korak do nuklearne kataklizme u srazu SAD-a i SSSR-a, suočeni smo s novim dimenzijama neoimperijalne retorike. Sam je Putin najavio mogućnost nuklearnoga terora kao opravdane uporabe oružja totalnoga razaranja u osvit ratne invazije na Ukrajinu. Time je otpočela diskurzivna nuklearna zima naroda kao eskalacija projektivne mržnje spram Europe, Amerike i Zapada, ovo svojevrsno utjerivanje straha u kosti onima koji vjeruju da je moguće na ovaj ili onaj način nadvladati i poraziti ruski militarni poredak s njegovim čudovišno neljudskim iskazivanjem totalne moći, mase i brutalnosti. Nije, dakle, problem u tome što je ovaj rat u Ukrajini početak vladavine tehnosfere u svim aspektima realizacije ‒ od sofisticiranoga oružja kao što su balistički projektili, dronovi, dalekometno topništvo, krstareće rakete velikog dometa do spektakularne industrije svijesti kroz interaktivnu propagandu novih digitalnih medija. Posve suprotno, problem je u tome što je uporaba novih oružja tek rezultat preobrazbe totalitarizma u izvanredno stanje vladavine nuklearne države koja počiva na totalnome teroru i kontroli čovjeka kao takvog.

U suočenju s ovom ʺnovomʺ situacijom nužno je pokazati da čak ni na prvi pogled uvjerljive analize suvremenoga putinizma kao ʺtotalitarne demokracijeʺ ne polučuju odgovor na pitanje zašto povratak totalitarizma u suvremeno doba ne može imati jednoznačni referencijalni okvir kao što su to imala tri paradigmatska modela totalitarizma u 20. stoljeću ‒ fašizam, nacizam i staljinistički komunizam? Pod pojmom referencijalnoga okvira valja shvatiti ono što je u Kantovu smislu uobičajeno nazivati sublimnim objektom. Posrijedi je supstancija koja nekoj ideji podaruje smisao ili cjelinu značenja. Kad govorimo o putinizmu kao ideologiji, postaje unaprijed jasno da ovaj pojam ne može imati ni neko pozitivno niti neko negativno određenje izvan logike artikulacije doktrine koja uspostavlja ovu ideologiju kao svojevrsni novi Kulturkampf. Nedvojbeno je da putinizam u njegovu referencijalnome okviru zahtijeva čitav niz rasističko-šovinističkih praksi u diskurzivno-vizualnome prostoru djelovanja kao organiziranih gesti mržnje i prezira Drugoga. Ukrajinci i Ukrajina nisu tek za Putina ono zazorno i jezovito Drugo, u svim aspektima postojanja, već su i sublimni objekt agresije-invazije do zatiranja.

Tek kad se ima u vidu da posttotalitarna autokracija nije staljinizam 2.0 ili nacizam 2.0 u svojem hibridno-nakaradnome obliku, postaje razvidno zašto su sve ideologije danas političko-kulturalno traganje za novim sublimnim objektom mržnje. Boris Nemcov, ruski znanstvenik i liberalni političar, koji je od 1997-1998. godine bio vicepremijer i najbliži suradnik predsjednika Borisa Jeljcina, da bi nakon toga postao žestoki kritičar Putina i vođa opozicije, jednom je rekao da gadovi uvijek mrze pristojne ljude. Doista, mržnja protiv zapadnjačke civilizacije postaje retrogradna ideologija povratka tzv. izvorima ruske autokracije i vjekovne opsjednutosti pravoslavnim misticizmom. Ništa nije iracionalnije od ove mržnje i sklonosti da se uz metapolitičku viziju Euro-Azije iz ʺfilozofijske geopolitikeʺ neoimperijalizam Moskve/Rusije uspostavi ʺnovim Rimomʺ. Aleksandar Dugin, najpoznatiji filozofijski zagovornik tzv. novoga geopolitičkog Evanđelja, otvorio je prostor onom mišljenju koje u pseudo-sintezi nacionalnoga boljševizma, konzervativne revolucije i desničarskoga ekstremizma podastire Putinu duhovno-politički referencijalni okvir za pokretanje ratnoga stroja protiv Ukrajine i potencijalno drugih nacija-država unutar projektiranog novog Ruskoga carstva. No, nemojmo se zavaravati. Ni u doba Platona, Machiavellija ili konfucijanskih kineskih mandarina filozofi nisu vladali svijetom. Njihovi se praktični savjeti uvelike ignoriraju. Što preostaje od filozofije kao praktične vježbe geopolitike svodi se na izbor diktatora hoće li neku knjigu pročitati i preporučiti svojim savjetnicima i trustu mozgova u tvorbi ideologijsko-političkog narativa o novoj Velikoj Rusiji. Tako stvar stoji i s Duginom. Njegove se vizije Euro-Azije možda i ostvaruju, ali samo kao propagandni ratni stroj kojim Putin kreće u proširenje teritorijalnosti carstva polazeći od totalne laži o nužnosti ʺdenacifikacije Ukrajineʺ.

Što čini eventualni povratak totalitarizma u ruskome slučaju globalno-planetarnom opasnošću? Ništa druge negoli teror nuklearne države koja počiva na težnji za proširenjem ʺGulaga u umuʺ na prostore nekoć moćnog komunističkoga carstva SSSR-a. Uostalom, na simboličkoj razini velika vojna parada što je Putin organizira na Dan pobjede protiv fašizma-nacizma 9. svibnja u Moskvi jasno pokazuje kako je ono što preostaje od Staljinova nasljeđa neupitno za daljnju realizaciju Velike Rusije. To su pobjeda nad Hitlerom i nacizmom u 2. svjetskome ratu i imperijalistička kolonizacija Istočne Europe kao i prostora euroazijskoga kontinenta. Nije stoga slučajno da se dijagnoza ratne invazije u Ukrajini 2022. godine odeđuje kao nužna strategija ukrajinske dekolonizacije, kako to agumentira Peter Sloterdijk u svojim brojnim istupima za njemačke medije. No, još je intrigantnije da u istom tonu njemački suvremeni filozof tvrdi da je Putinova Rusija predvodnicom ʺotvorenoga fašizmaʺ. Dakako, jedno je publicističko djelovanje angažiranoga intelektualca u medijima, a drugo mjerodavno teorijsko obrazloženje ovog prijepornoga stava. Sloterdijk, naime, priručno definira fašizam u ovom istupu kao ʺpolitičko djelovanje u modusu ‘permanentnoga komplota’ ili militantne pripreme za toʺ. Kako god bilo, jedno je neporecivo. Putinov politički poredak posttotalitarne demokracije uistinu podsjeća na elemente fašizma-nacizma, ali je u svojim bitnim imperijalističkim nakanama na tragu staljinističke logike saveza kolonizacije i logora, kako je to precizno opisao Podoroga u svojoj analizi zatvorskoga sustava Rusije. Utoliko je samorazumljivo da priča o obnovi fašizma-nacizma s kojom propagandni ratni stroj Rusije sve projektirane neprijatelje demonizira kao fašiste-naciste, a sam postupa u geopolitičkome smislu hitlerovski jer kreće u invaziju na međunarodno priznatu naciju-državu kao što je Ukrajina da bi, prvo, zaštitila govornike ruskoga jezika u Donbasu i Luhansku od genocida Ukrajinaca nad Rusima i, drugo, da bi izvršila tzv. denacifikaciju Ukrajine ‒ nema teorijskoga, ali ni praktičnoga opravdanja.

Posrijedi je ideologijska tautologija iz koje nema izlaza. Zato se čini neshvatljivije zašto Sloterdijk poseže za definicijom fašizma koja, kao i ona tzv. klasična iz eseja Umberta Eca, ništa ne govori o samoj biti totalitarne vladavine s fašističkim referencijalnim okvirom u suvremenosti. Naime, sam je Sloterdijk u svojem ranome i uistinu najznačajnijem djelu Kritika ciničnoga uma lucidno definirao ideologiju u postmodernome kontekstu oživljavanja i obnove kao prosvijećenu lažnu svijest. Za nju vrijedi obrat Kristove izreke: Oni znaju što čine i čine to svjesno! Što čini drugo Putin i njegova propagandna mašinerija od samoga početka u okružju digitalnih medija osim što sustavno i cinično laže zamjenjujući teze. Time pokazuje da je dijalog kao uvjet mogućnosti prosvjetiteljske volje za istinom ništa drugo negoli slabost liberalno-demokratskoga, dakle zapadnjačkoga, svijeta u izravnome srazu s ʺruskim svijetomʺ. Cinizam se preobražava u rtazličite forme ideologije kao doktrine i vjere, jer iz baštine fašizma-nacizma prisvaja temeljnu značajku perverzije istine i moralnih vrijednosti. Usto, postmoderni cinični relativizam dovodi do toga da se u slučaju stvarnoga stanja na ukrajinskome bojištu često postavlja pitanje tko više laže, Rusi ili Ukrajinci, kad spominju tuđe žrtve, a ne tko više govori istinu. Cinizam je tako tautologija refleksivne svijesti koja polazi od načela totalne moći ideologije kao terora i kontrole nad mišljenjem i bitkom. Ništa nije više izuzeto od toga. I zato je najčudovišnija posljedica ovog medijskoga cinizma našeg digitalnoga doba ravnodušnost objektivnoga promatrača spram vizualne transparencije događaja kako vrijeme neumitno i polako odmiče u mrtvu ireverzibilnost. Već smo umorni od ratova, zla i vlastite nemoći u promjeni stanja stvari u svijetu. Cinizam je brutalnost mase u iživljavanju nad istinom. Zato je prava istina ideologije Putinova ratnoga stroja u totalnoj moći terora nuklearne države koja više i ne skriva mržnju spram Drugoga kao pokorenoga i zatrtog objekta bez ikakve sublimne svijesti o njegovu pravu na život.

Epilog

Film Andreja Tarkovskoga Stalker iz 1980. godine uistinu je fascinantna umjetnička slika Rusije u svojoj apokaliptičko-mesijanskoj propasti u koju gura ne samo Ukrajinu, nego i čitav svijet. Time ni na koji način ne želim ustvrditi da je riječ o nekoj vidovitoj političkoj alegoriji, kao što to nije bio niti njegov film Rubljov. Dostatno je kazati da je ovaj film veličajna umjetnička moć simboličkoga značenja koja graniči s metafizičkim duhovnim iskustvom ljepote i smrti. Najveći dio Stalkera zbiva se u Zoni. To je napušteno i izolirano područje na koje je pao meteor ili su ga možda posjetili izvanzemaljci. Zoni je zabranjen pristup, a čuvaju je snage UN-a. Na tom području nije više moguće uspostaviti nadzor, jer ondje vladaju nepoznate sile, neobjašnjivi fenomeni, a vrijeme i prostor su iskrivljeni. U Zonu se uspijevaju kriomice uvući jedino Stalkeri, odnosno vodiči koji riskantno žive od toga što Zonu pokazuju znatiželjnim posjetiteljima. Duboko unutar Zone, navodno postoji soba u kojoj se ispunjavaju i najteže ostvarive želje onih koji do tamo dospiju doći. Upravo će mogućnost ispunjenja te jedne želje na vrlo težak način testirati i Stalker i dvoje ljudi koje je tamo poveo (o njima znamo samo da su Pisac i Znanstvenik). Cijela se misija odvija usporeno i ne završava nikakvim konkretnim zaključkom. Sam Stalker je čovjek od malo riječi koji na postavljena pitanja uglavnom ne nudi nikakve odgovore. U filmu sve je prepuno simbola, a kraj ove alegorije je više nalik posljednjem stihu neke pjesme, nego razrješenju filmske priče, kao uostalom u svim filmovima Andreja Tarkovskoga od Solarisa, Zrcala do Nostalgije. Što preostaje od nasljeđa totalitarizma u suvremeno doba doli ta i takva ZONA, mjesto koje je najbolje odrediti dvoznačnošću engleskih riječi no-where i now-here, kako to čine Deleuze i Guattari kad nastoje pokazati u spisu Što je filozofija? kako svaka utopija u doba geofilozofije završava kao distopija.

Posrijedi je nomadologija ratnoga stroja. Iz tog procesa nastaje ono što politički određuje naše posttotalitarno doba u kojem više ništa nema postojanu bit, ukorijenjenost u prostoru i izvjesnost u vemenu. No, osim distopije koja u 21. stoljeću ulazi u misaone strukture življenja i rasprostire se unedogled, postoji još nešto čudovišnije. Teror nuklearnih država koji se očituje u sve većoj razornosti uporabe neljudske tehnosfere u ratnome stroju prijeti da čitavu zemlju pretvori u ZONU distopije, u opustošeni svijet bez nade, čisto stalkerovsko bespuće u kojem više nema ni natrag ni naprijed, samo beskrajno protjecanje prljavih voda i onaj crni pas uz uzglavlje posljednjeg čovjeka što leži pored kanala. Geopolitika novoga Levijatana pretvara se sve više u entropiju, taj kibernetički pojam s kojim ukazujemo na rasap ili nered u sustavu, ali tako da ne možemo više očekivati ništa drugo negoli svijet po mjeri upravo te i takve entropije kao biti suvremene politike u informacijskome, biološkome i psiho-društvenome smislu. Biti protiv ove čudovišne entropije znači biti protiv razaranja slobode i njezinih prvih i posljednjih zona otpora svemu neljudskome. Putinov ratni stroj s njegovom logikom moći, mase i brutalnosti jest totalna ZONA neljudskoga u težnji da svijet pretvori u logor za kolonizirane stalkere.

(Tekst je prvotno objavljen u časopisu Europski glasnik, br. 27/2022., str. 367-387.)

Aleksandar Dugin
Aleksandar Dugin

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026