Žarko Paić

1.

          Najznačajniji mislioci i pjesnici zapadnjačke filozofije kao metafizike kakvi bijahu Kant, Hegel, Hölderlin, Nietzsche, Marx, Heidegger i možda se nećemo svi složiti s ovom prosudbom ali tu valja uvrstiti i Spenglera u svojim su povijesno-filozofijskim uvidima o biti Njemačke uvijek u tome izvan svekolike redukcije na lokalnu partikularnost jedne zemlje i nacije-države koja je bila, za razliku od Francuske i Engleske u moderno doba, te Amerike u njezinu buđenju i nastanku kao svjetsko-političke sile, ono što je ponukalo filozofskoga antropologa Helmuta Plessnera da govori o „zakašnjeloj naciji“ (verspätete Nation). No, svi su oni istodobno i Nijemci i ta ih nacionalna odrednica odlikuje kao i njihova pripadnost ovoj ili onoj verziji mišljenja onkraj granica ukorijenjenih u pojmu domovine (Vaterland), zavičajnosti (Heimat) i države kao organske strukture povezane s idejom vladavine naroda kao subjekta povijesti (Staat).

To da su Nijemci ne znači drugo negoli da se, kako je to ponajbolje iskazao jednom zgodom Hölderlin, moraju odrediti da valja svagda svoje uže ljudsko određenje kao što je ispovijedanje nacionalnoga osjećaja ne uzdignuti ponad onoga ljudskoga i kozmopolitskoga, jer to ne vodi samo u mržnju spram Drugoga (stranaca i doseljenika u vlastitu domovinu), već razara pravi smisao njemačke opstojnosti u povijesnome svijetu kao naroda „pjesnika i mislilaca“ koji nastavljaju udes i sudbinu Grka u modernome razdoblju zapadnjačke metafizike na njezinu kraju. Već spomenuti Spengler, s izvjesnom zadrškom njegova filozofijskoga statusa u odnosu na druge velikane duha, u svojem promišljanju ovog složenoga problema tvorbe i postojanosti identiteta kaže sljedeće.

„I kao što je Faustova smrt zaključila klasični životni tijek, tako se sad duh najusamljenijeg od svih lutalica s definitivnim proklinjanjem svojeg vremena raspršuje u onim zagonetnim torinskim danima, kad je u slici svojeg svijeta vidio kako iščezavaju posljednje magle i jasno se ocrtavaju najdalji vrhovi. Upravo stoga Nietzscheov život na svijet koji će doći poslije njega djeluje snažnije. U ispunjenju Goetheova života nalazi se i činjenica da je nešto zaokružio i zaključio. Bezbrojni Nijemci obožavat će Goethea, živjet će s njim, uzdizati se uz njega, ali on ih nikad neće preobraziti. Nietzscheovo djelovanje preobražava, jer melodija njegova gledanja u njemu samome nije došla do kraja. Romantično mišljenje je beskrajno, u formi zgodimice nešto i zgotovljava, u misli, međutim, nikad. Ono zahvaća uvijek nova područja, iscrpljuje ih ili ih pretapa. Njegov način gledanja prelazi na prijatelje i neprijatelje, a od njih na vazda nove sljedbenike ili protivnike, pa i ako jednog dana nitko više ne bude čitao ta djela, njihov će pogled biti trajan i stvaralački. Nietzscheovo djelo nije komad prošlosti u kojem bi se uživalo, nego zadaća koja je pokazuje korisnom. Ona danas ne ovisi ni o njegovim spisima ni njihovoj građi i upravo je stoga njemačko sudbinsko pitanje.“ (Oswald Spengler, „Nietzsche i njegovo stoljeće“, Govor održan u povodu Nietzscheova 80. rođendana 15. listopada 1924. u Arhivu Friedricha Nietzschea u Weimaru, Europski glasnik, br. 31/2026. S njemačkoga preveo Boris Perić, u pripremi)

2.

Oswald Spengler u svojem govoru o Nietzscheu tvrdi da su svi drugi veliki mislioci 19. stoljeća (poput Richarda Wagnera, Augusta Strindberga ili Lav Tolstoja) na ovaj ili onaj način podlegli duhu svojeg vremena. Za razliku od njih, Nietzsche je jedini potpuno odbacio utilitarizam, socijalnu etiku i slijepu vjeru u linearni društveni napredak.  Spengler ga postavlja stoga uz bok Johannu Wolfgangu von Goetheu, smatrajući ih jedinim modernim Nijemcima čiji su životi i misao prerasli u čiste povijesne simbole. Spengler nikada nije skrivao da su mu Friedrich Nietzsche (uz Goethea) bili glavni intelektualni uzori za stvaranje njegova kapitalnoga djela Propast Zapada. U ovome govoru Spengler dodatno naglašava promjenu Nietzscheovih psiholoških i filozofijskih ideja (poput volje za moć) u povijesno-morfologijske kategorije. Nietzscheov skepticizam i najavu europskoga nihilizma Spengler koristi kao dokaz vlastite postavke da zapadnjačka kultura nezaustavljivo ulazi u svoju završnu, okoštalu fazu – fazu “civilizacije” i imperijalnoga cezarizma. Godina 1924. predstavlja vrhunac Spenglerova angažmana unutar konzervativne revolucije  u Njemačkoj. Govor u Arhivu u Weimaru (kojim je tada upravljala Nietzscheova sestra Elisabeth Förster-Nietzsche) bio je dio šireg vala desničarskoga i nacionalističkoga prisvajanja Nietzscheove ostavštine, iako se sam Spengler oštro protivio völkisch antisemitizmu i kasnijemu nacizmu.

No, što je zapravo ono ključno u razlikovanju koje uspostavlja između dvije fiziognomije, dva duhovno-povijesna lika, Janusovih obrisa povijesne sudbine Nijemaca i Njemačke, nekovrsnih suprotstavljenih ideja kao pojavnih oblika (eidos-morphé) onog što je određujuće za čitavu modernu povijest Zapada uopće, a ne samo za Njemačku kao navlastitu „iznimku“ u europskome kretanju spram mesijanskoga cilja svjetske povijesti? Nije li to ne samo prijepor između kozmopolitstva i nacionalizma, između univerzalnosti i partikularnosti uma i duha, već i između „uzvišenosti svjetla“ i „dubine tame“, između principa apolonske razboritosti i dioniske pravolje za svjetskom moći koja se ne iscrpljuje u sukobu „dobra“ i „zla“, jer bi to bilo naprosto besmisleno i izvan duhovne razine dostojne najvećih imena u povijesti njemačke „kulture“ kao europskih vrhunaca uspona i nadilaženja metafizike uopće?

Mogao bih se unaprijed složiti da je zagonetka „torinskoga ushićenja“, a ovaj izraz rabi francuski mislilac i umjetnik Pierre Klossowski u svojoj sjajnoj studiji o Nietzscheu (v. https://zarkopaic.net/blog-post/u-zacaranome-krugu/ ), u tome što je jedno nesvodivo mišljenje ono koje, doduše, ima nepatvoreni njemački potpis izmučenoga tijela i vulkanske estetičke moći kazivanja i koje pred smrt u svojoj ekstatičnoj mahnitosti sebe potpisuje s imenima Raspetoga i Dioniza, nadilazi svoj uži nacionalni okvir i kreće na put spram izvornoga događaja u svezi grkstva i autentične filozofije i umjetnosti nepokolebljivo i dostojno najveće ljudske žrtve kao što je nerazumijevanje u očima Drugih onoga što mu bijaše radikalno postavljena zadaća mišljenja uopće. Nisam uvjeren da će nam Spenglerove refleksije uz Nietzschea o tome pomoći u shvaćanju problema zašto je Njemačka kao „zakašnjela nacija-država“ ujedno i misterij europske tihe propasti nakon Francuske revolucije i ustoličenja onoga što je poslije 2. svjetskoga rata i poraza njemačkoga nacizma s Hitlerom kao predvodnikom upravo Carl Schmitt u djelu Nomos zemlje iz 1947. godine najavio kao kraj ideje nacije-države i prijelaz u razdoblje postimperijalne suverenosti (naroda kao subjekta povijesti?). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-je-to-postimperijalna-suverenost/

Doista, i Goethe i Nietzsche postaju kako je to Spengler pokazao u svojim refleksijama više od pitanja o sudbini Njemačke i Nijemaca u nadolazećem razdoblju „svjetske povijesti“. Zašto? Ponajprije stoga što je njihova suprotstavljenost postala više od metafizičkoga spora racionalizma i iracionalizma, onog što je bit njemačke spekulativne dijalektike u Hegela i onoga što pripada duhu romantike s njezinim nastojanjem da se novi Bog oslobađanja od tegobnosti pragmatizma tehnike i znanosti prevlada „umjetničkom religijom“ (Kunstreligion) i estetizacijom drukčije politike od one zacrtane liberalno-demokratskim „republikanizmom“ onkraj „rojalizma“, što do danas usudno određuje smjer europske politike i njezinih zastarjelih snova o totalnoj vladavini „naroda“ u okrilju pravno-političkoga koncepta suverenosti. Ono najznačajnije u Spenglerovu razumijevanju izdvojenoga položaja Nietzscheove fiziognomike jest, uostalom, ono što je Nietzsche sam o sebi stvarno i mislio. Naime, da je samo on i nitko više od filozofa 19. stoljeća izvan tzv. duha vremena (Zeitgeist) i da je u neku ruku njegovo mišljenje misterij odnosa bitka i vremena iz same biti onoga što će u 20. stoljeću zaslugom Heideggera postati goruće pitanje: što je to uopće ꟷ suvremenost? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kad-kucne-cas-najvisega-vremena/

3.

Oswald Spengler u svojem govoru o Nietzscheu tvrdi da su svi drugi veliki mislioci 19. stoljeća (poput Richarda Wagnera, Augusta Strindberga ili Lav Tolstoja) na ovaj ili onaj način podlegli duhu svojeg vremena. Za razliku od njih, Nietzsche je jedini potpuno odbacio utilitarizam, socijalnu etiku i slijepu vjeru u linearni društveni napredak.  Spengler ga postavlja stoga uz bok Johannu Wolfgangu von Goetheu, smatrajući ih jedinim modernim Nijemcima čiji su životi i misao prerasli u čiste povijesne simbole. Spengler nikada nije skrivao da su mu Friedrich Nietzsche (uz Goethea) bili glavni intelektualni uzori za stvaranje njegova kapitalnoga djela Propast Zapada. U ovome govoru Spengler dodatno naglašava promjenu Nietzscheovih psiholoških i filozofijskih ideja (poput volje za moć) u povijesno-morfologijske kategorije. Nietzscheov skepticizam i najavu europskoga nihilizma Spengler koristi kao dokaz vlastite postavke da zapadnjačka kultura nezaustavljivo ulazi u svoju završnu, okoštalu fazu – fazu “civilizacije” i imperijalnoga cezarizma. Godina 1924. predstavlja vrhunac Spenglerova angažmana unutar konzervativne revolucije  u Njemačkoj. Govor u Arhivu u Weimaru (kojim je tada upravljala Nietzscheova sestra Elisabeth Förster-Nietzsche) bio je dio šireg vala desničarskoga i nacionalističkoga prisvajanja Nietzscheove ostavštine, iako se sam Spengler oštro protivio völkisch antisemitizmu i kasnijemu nacizmu.

No, što je zapravo ono ključno u razlikovanju koje uspostavlja između dvije fiziognomije, dva duhovno-povijesna lika, Janusovih obrisa povijesne sudbine Nijemaca i Njemačke, nekovrsnih suprotstavljenih ideja kao pojavnih oblika (eidos-morphé) onog što je određujuće za čitavu modernu povijest Zapada uopće, a ne samo za Njemačku kao navlastitu „iznimku“ u europskome kretanju spram mesijanskoga cilja svjetske povijesti? Nije li to ne samo prijepor između kozmopolitstva i nacionalizma, između univerzalnosti i partikularnosti uma i duha, već i između „uzvišenosti svjetla“ i „dubine tame“, između principa apolonske razboritosti i dioniske pravolje za svjetskom moći koja se ne iscrpljuje u sukobu „dobra“ i „zla“, jer bi to bilo naprosto besmisleno i izvan duhovne razine dostojne najvećih imena u povijesti njemačke „kulture“ kao europskih vrhunaca uspona i nadilaženja metafizike uopće?

Mogao bih se unaprijed složiti da je zagonetka „torinskoga ushićenja“, a ovaj izraz rabi francuski mislilac i umjetnik Pierre Klossowski u svojoj sjajnoj studiji o Nietzscheu (v. https://zarkopaic.net/blog-post/u-zacaranome-krugu/ ), u tome što je jedno nesvodivo mišljenje ono koje, doduše, ima nepatvoreni njemački potpis izmučenoga tijela i vulkanske estetičke moći kazivanja i koje pred smrt u svojoj ekstatičnoj mahnitosti sebe potpisuje s imenima Raspetoga i Dioniza, nadilazi svoj uži nacionalni okvir i kreće na put spram izvornoga događaja u svezi grkstva i autentične filozofije i umjetnosti nepokolebljivo i dostojno najveće ljudske žrtve kao što je nerazumijevanje u očima Drugih onoga što mu bijaše radikalno postavljena zadaća mišljenja uopće. Nisam uvjeren da će nam Spenglerove refleksije uz Nietzschea o tome pomoći u shvaćanju problema zašto je Njemačka kao „zakašnjela nacija-država“ ujedno i misterij europske tihe propasti nakon Francuske revolucije i ustoličenja onoga što je poslije 2. svjetskoga rata i poraza njemačkoga nacizma s Hitlerom kao predvodnikom upravo Carl Schmitt u djelu Nomos zemlje iz 1947. godine najavio kao kraj ideje nacije-države i prijelaz u razdoblje postimperijalne suverenosti (naroda kao subjekta povijesti?). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-je-to-postimperijalna-suverenost/

Doista, i Goethe i Nietzsche postaju kako je to Spengler pokazao u svojim refleksijama više od pitanja o sudbini Njemačke i Nijemaca u nadolazećem razdoblju „svjetske povijesti“. Zašto? Ponajprije stoga što je njihova suprotstavljenost postala više od metafizičkoga spora racionalizma i iracionalizma, onog što je bit njemačke spekulativne dijalektike u Hegela i onoga što pripada duhu romantike s njezinim nastojanjem da se novi Bog oslobađanja od tegobnosti pragmatizma tehnike i znanosti prevlada „umjetničkom religijom“ (Kunstreligion) i estetizacijom drukčije politike od one zacrtane liberalno-demokratskim „republikanizmom“ onkraj „rojalizma“, što do danas usudno određuje smjer europske politike i njezinih zastarjelih snova o totalnoj vladavini „naroda“ u okrilju pravno-političkoga koncepta suverenosti. Ono najznačajnije u Spenglerovu razumijevanju izdvojenoga položaja Nietzscheove fiziognomike jest, uostalom, ono što je Nietzsche sam o sebi stvarno i mislio. Naime, da je samo on i nitko više od filozofa 19. stoljeća izvan tzv. duha vremena (Zeitgeist) i da je u neku ruku njegovo mišljenje misterij odnosa bitka i vremena iz same biti onoga što će u 20. stoljeću zaslugom Heideggera postati goruće pitanje: što je to uopće ꟷ suvremenost? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kad-kucne-cas-najvisega-vremena/

Naša je sudbina uvjetovana ovim ničeanskim patosom i nuždom destrukcije/dekonstrukcije svijeta utemeljenoga na principima ideja koje nisu oblikovale stvarnost kao istinski mimesis božanske tvorbe smisla. Umjesto toga, geteovsko je uvijek ostalo kao i ono kantovsko uzvišeni ideal i mjera osmišljavanja svijeta ogrezloga u svojoj institucionalnoj okoštalosti jednog miltarno-filistarskoga duha. Prosvjetiteljstvo je u Njemačkoj postulat, a ne zbiljsko stanje. I stoga je nakon romantike Nietzscheov paradoksalni pothvat bio unaprijed osuđen da ono što je preostalo od veličajne europske metafizike svede na „golo ništa“ jedne idealističke i platonističke „laži“ kojoj je kršćanstvo samo drugi oblik ontologijske perverzije. Spengler je u svojem govoru u Weimaru 1924. godine otvorio problem naše „suvremenosti“ uistinu na dalekosežno proturječan način. Sve što je ovdje izrečeno posve je neporecivo. No, nije stvar u prepoznavanju Nietzscheovih temeljnih pojmova i fiziognomike koja pretpostavlja, rekao bi Heidegger, sam obrat u biti metafizike njegovim uvidom da samo umjetnik-kao-filozof ima mogućnost prevladavanja ove sudbinske ukorijenjenosti u jezik onostranosti i iluzija zbiljske nužnosti življenja.

I zato je uistinu pogođena odlika Nietzschea kao nesvodiva umjetnika-kao-glazbenika kojim se samo on može pojaviti u povijesti njemačke kulture i filozofije i nitko drugi. Autentičnost mišljenja proizlazi iz fiziognomike onoga što je ozbiljenje „duha naroda“ i ono najviše uopće onkraj granica tzv. kolektivnoga identiteta. To najviše jest misterij „principa individuacije“. Neponovljivost sebstva jedino je što čovjeka još uopće razlikuje od animalizma i tehnologizma spram čega se njegova „bit“ egzistencijalno svakodnevno razračunava i zbog čega se nikad „bit“ ljudske egzistencije ne može razumjeti „pastoralno“, već samo „agonalno“.

„Nietzsche je među velikim duhovnim Nijemcima bio jedini rođeni glazbenik. Svi ostali bili su ili oblikovatelji i raščlanitelji, mislili oni, pisali ili slikali. On je živio, osjećao i mislio uhom. Ta oči jedva da je i mogao koristiti. Njegova proza je čuvena, gotovo pjevana, nikako „pisana“. Vokali i kadence važniji su od usporedbi. A takvo je bilo i ono što je osjećao u vremenima, njihova melodija, njihov takt. On je otkrio tonalitet stranih kultura. Nitko prije njega nije znao ništa o tempu povijesti. Čitav niz njegovih pojmova – dionizijsko, patos distance, vječno vraćanje – valja itekako razumjeti glazbeno.  Osjećao je takt u onome što se nazivalo plemstvom, ćudoređem, junaštvom, otmjenošću, gospodskim moralom. On je bio prvi koji je u povijesnoj slici, što su je učeni istraživači tada gradili od podataka i brojki, ritmički slijed razdoblja, običaja i načina mišljenja, rasa i velikih pojedinaca doživio kao simfoniju.“ (Oswald Spengler, „Nietzsche i njegovo stoljeće“, Govor održan u povodu Nietzscheova 80. rođendana 15. listopada 1924. u Arhivu Friedricha Nietzschea u Weimaru, Europski glasnik, br. 31/2026. S njemačkoga preveo Boris Perić, u pripremi)

4.

Što su, dakle, Nijemci i zašto je za nadolazeću budućnost odnos Goethea i Nietzschea uvjet mogućnosti onoga što prevladava Spenglerovu težnju da iz same biti „konzervativne revolucije“ Njemačku vrati na „pravi put“ koji je, kako je to već rečeno, završio s čudovišnom stranputicom i padom u bezdan grozovita nacističkoga genocida i apsolutnoga totalitarizma 20. stoljeća? Ako je bit suvremenosti obrat u samoj biti metafizike, onda je Nietzscheova radikalna kritika njezinih povijesno-nacionalnih bezumlja i pozitivističke usmjerenosti u pragmatiku znanja bez ekstaze uvida u apolonsko-dionisko razdoblje helenskoga pra-svijeta koje nikad ne zastarijeva već se samo drukčije pojavljuje u aktualnosti vremena ništa drugo negoli destrukcija/dekonstrukcija ideje nacije i države i kozmopolitizma i svijeta uopće.

Sve to nije predmet Spenglerova uvida. I zato od njegovih inače u mnogim aspektima poticajnoj estetičkoj analizi Nietzscheovih osvita nadčovjeka i sumraka bogova nećemo dospjeti do onog što je jedino bitno. Spengleru je Nietzsche uvijek i samo najznačajniji duhovno-povijesni lik paradigmatske morfologije svjetske povijesti koja Njemačku misli iz horizonta „propasti Zapada“ i nikad i ništa više. Suvremenost nije nikad redukcija aktualnosti na tehnički stvorenu aktualnost vremena koja prošlost muzealizira ili je, pak, oživljava za sumnjive geopolitičke svrhe. Nakon što je Nietzsche jedini uz Marxa u duhovno-povijesnoj fiziognomici modernoga nihilizma otvorio pitanje o sudbini naroda i njegovih transformacija u suvremenosti, nije više nikakav misaoni izazov ponavljati do zamora ono što smo na početku naveli i to ne iz spisa filozofa koji su odredili njemačku, europsku, zapadnjačku i svjetsku „sudbinu“, već iz mitopoetskoga kazivanja najvećeg njemačkoga i jednog od temeljnih modernih pjesnika kao što je to Hölderlin kako je najteže slobodno ispovijedati ono navlastito nacionalno. Dospjeli smo u doba povratka „kraja povijesti“ i njezine agonije koju ponajbolje predstavlja uskrsnuće radikalnoga nacionalizma s postavkom o volji za moć naroda drugim sredstvima od tradicionalno političkih.

A za takvo doba sve što je još uopće važno misliti o „zakašnjeloj naciji“ nakon Kanta, Hegela, Hölderlina, Nietzschea, Marxa, Heideggera i možda se nećemo svi složiti s ovom prosudbom ali tu valja uvrstiti i Spenglera svodi se na prevladavanje ideje Europe i Zapada onkraj granica njihove metafizičke „sudbine“. Mi više ne živimo u „svijetu“ koji se znamenuje pojmovima drevnih nacija i naroda, već u doba tehno-genetske distopije za koju je sve što još uopće postoji samo i jedino pitanje pragmatičke održivosti i funkcionalne ustrojenosti u sustav za koji jezik više nije stvar i zadaća mišljenja.

Umjesto njega, kvantitativna vizualizacija događaja s logikom beskonačnosti nadilazi čak i pitanje osmišljavanja svijeta i simfonijsko mišljenje jednog njemačkoga dioniski raspetoga Zarathustre. U odnosu spram „simfonije mislećih strojeva“ sve su njegove wagnerovske i antiwagnerovske misli samo „uzvišenost tame“ u „dubini svjetla“ i tako će zauvijek i ostati.