Žarko Paić

1.

Sve smo prošli i sve smo doživjeli što je trebalo još doživjeti u svijetu raspada i metafizičkoga rasula. Ništa više nije preostalo osim sabiranja mišljenja kao usmjerenosti spram vlastitih „praznih dubina“ i neiskazivih vrhunaca. Vratiti se stoga treba Nietzschovu Zarathustri jer uspostavlja „novi metafizički jezik koji ponavlja staru literarnu formu didaktičke pjesme i novozavjetnih alegorija“ (Karl Löwith, Svjetska povijest i događanje spasa, August Cesarec, Zagreb – Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 264. S njemačkoga preveo Mario Vukić). Razlog ovog povratka je u tome što „naprijed“ više nema smisla. Sve je postalo uznapredovali kaos i entropija postojanja. Nihilizam doseže svoj apsolutni vrhunac ne kad više nije moguće već iz ovog ili onog razloga kretati se spram „cilja“ i „svrhe“ bitka uopće, već kad nema suvisloga odgovora na pitanje „Čemu (sve to)?“. Zarathustra u svojem kazivanju u knjizi Tako je govorio Zarathustra (Also sprach Zarathustra) iz 1883-1885. godine pogađa ono bitno što nas muči i tišti „danas“ i čemu ne vidimo kraja.

„…i vidjeh kako se na ljude spusti velika žalost, I ponajbolji su bili siti svog djela. Obznani se učenje, a uz njega i potrča vjera: „Sve je prazno, sve je isto, sve je prošlo! (…) Mi smo dobro požnjeli: ali zašto su u nas svi plodovi postali truli i tamni? Što je to palo sa zlog mjeseca posljednje noći? Sve što smo radili bješe uzalud, naše je vino postalo otrov, opaki je pogled urekao i požutio naša polja i srca. Svi smo se osušili; i padne li na nas vatra, prašimo se poput pepela ꟷ da, i samu smo vatru zamorili. Svi su izvori presahli, a i more se povuklo. Sva zemlja puca, ali dubina neće da upija! ‘Ah, gdje bi se našlo more u kojem bi se moglo utopiti’: tako odjekuje tužba naša ꟷ preko plitkih baruština.“ (Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra: Knjiga za svakoga i ni za koga, Mladost, Zagreb, 1983., str. 122-123 S njemačkoga preveo Danko Grlić).

Praznina, istost i prošlo vrijeme upućuju na nešto najčudovišnije uopće: na to da je zavladao trijumf aktualnosti kao „vječne sadašnjosti“ koja ne samo da je mrtvo vrijeme prošlosti, već je i prazno vrijeme budućnosti. U tumačenju Karla Löwitha koji ne slučajno na kraju svoje iznimne knjige o svjetskoj povijesti i eshatologiji/soteriologiji Zapada razmatra ideju vječnoga vraćanja jednakoga u Nietzscheovu mišljenju koje svoj vrhunac doživljava upravo s najznačajnijom „knjigom za svakoga i ni za koga“ u kojoj se „bitak“ pokazuje kao volja za moć, a „vrijeme“ kao vječno ponovno vraćanje, obrat u samoj biti metafizike slijedi kad Zarathustra protiv kršćanskoga shvaćanja bezuvjetne linearnosti vremena i dosezanja vječnoga blaženstva onkraj ovoga svijeta zahtijeva da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti.

To o čemu govori jest „život“ u svojoj stvaralačkoj ekstazi onkraj svih lažnih „ciljeva“ i „svrha“ nakon što je sve dovršeno u ideji i zbilji i nakon što je sam čovjek u svojem ubrzanome kretanju spram „eshatologije/soteriologije bitka“ postao umoran od samoga sebe, Drugih i od svijeta kao takvoga. Ovaj umor jest egzistencijalni izraz za jedno dublje ontologijsko iskustvo, ono koje označava pad volje u bezdan ravnodušnosti. No, nije riječ o letargiji u smislu vlastite nemoći izbavljenja iz ovog stanja pasivnosti bitka, već o tome da je i sam „život“ postao prazan u svojoj istosti koja više nije ono jednoliko isto. Umjesto toga, sada je ova praznina rezultat procesa beskonačnoga postajanja razlike i drugosti.  Izlaz iz ovog circulus vitiosus deus pretpostavlja povratak onome što nema ni početka niti kraja, pa stoga niti eshatologije/soteriologije postaju besmislenim putem spram

„beskonačnoga napredovanja od primitivnih ka civiliziranim stanjima. Nasuprot toj modernoj iluziji, čiji je rezultat „posljednji čovjek“, navijestio je Zarathustra vječno vraćanje života u njegovoj dvostrukoj punoći stvaranja i razaranja, radosti i patnje, dobra i zla.“ (Karl Löwith, isto, str. 265-266.)

2.

U svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021) u obuhvatnoj studiji koja otvara knjigu naslovljenoj „Može li se umjetnošću prevladati nihilizam?“, posveta je upućena najvećem slovenskome filozofu Ivanu Urbančiču, autoru Povijesti nihilizma: Od začetka do kraja povijesti filozofije (Demetra, Zagreb, 2019. Sa slovenskoga preveo Mario Kopić), koji je svoju posljednju knjigu zaključio razmatranjem moje analize izvedene u knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.)Urbančič je autor dvosveščane knjige o Nietzscheu          Zaratustrovo izročilo I-II, (Slovenska matica, Ljubljana, 2022.). Razlog zbog kojeg se nadovezuje na moja izlaganja o biti umjetnosti u doba „slike bez svijeta“ i vladajućega nihilizma suvremene umjetnosti kojeg pokreće pseudo-sinteza „događaja“ a ne više umjetničkih djela jest neskrivenost onoga što sam odredio pojmom tehnosfere.

Jedini od suvremenih filozofa koji su nadahnuti Heideggerom i Sutlićem imali „oko“ da vide u čemu je zadaća mišljenja onoga što je sabrano u Slici bez svijeta kao fundamentalni problem naše suvremenosti bio je upravo Ivan Urbančič. Njegov je uvid stoga kao i smještanje razmatranja o biti umjetnosti i nihilizma kroz analizu „mojih“ postavki na sam „kraj“ Povijesti nihilizma od najvećeg mogućeg, gotovo testamentarnoga značenja. I zato sam mu odao počast time što sam svoju studiju koja otvara knjigu Nihilizam i suvremenost uputio njegovoj sjeni. Nismo imali tu „sreću“ da u živo, kazivajući o ovome problemu sami i u dijalogu s Nietzscheom i Heideggerom, razmotrimo pitanje koje sada glasi ovako: „Nije li upravo umjetnost posljednji dokaz vladavine apsolutnoga nihilizma u doba tehnosfere?“ Kako je to uopće moguće? Ako još jednom sagledamo ono što iskazuje Zarathustra u svojem govoru/poročilu, vidjet ćemo da se u ulomku iz Nietzscheove knjige, tog paradigmatskoga „filozofijskoga romana“ kraja filozofije kao kraja povijesti, pod nazivom „Pretkazivač“ govori o praznini, istosti i prošlosti, jer sva su djela čovječja postala „dosadna“ u svojoj apologiji stvaralačke igre kao vječne „biti“ svijeta uopće.

Urbančič je vidio nešto zastrašujuće u „mojim“ razmatranjima iako izričito ne spominje to što uvjetuje ovaj Unheimlich-osjećaj. On stoga govori o konzekvencijama suvremene umjetnosti koje ja u tekstu knjige izvodim i to ne kao temeljne kategorije umjetnosti, već realizirane znanosti u doba kraja metafizike. To su istodobno i temeljne riječi i pojmovi povijesne avangarde i neoavangarde: eksperiment, projekt, šok, provokacija, događaj. Umjetnost kao svetkovina ljepote i uzvišenosti postaje ništa drugo negoli realizirani autopoiesis tehnosfere, a čovjek-kao-umjetnik događa se u stanju onog neljudskoga, kao kreativni dizajn homo kybernetesa. Nije li to nešto što se ne očekuje da će se pojaviti u suvremenome filozofijskome istraživanju odnosa umjetnosti i biti čovjeka: naime, da će se između osmišljavanja bitka i suvremenosti ljudske egzistencije ubaciti ne više kao medij ili posredovanje, već kao nadređujuća „fundamentalna struktura“ kao što je to tehnosfera koja će jezik o kojem tako zanosno govori Nietzscheov Zarathustra računajućim mišljenjem projektiranja „budućnosti“ preobraziti u sliku, a koja na taj način određuje sve daljnje djelovanje u svijetu kao mreži događaja kontingentne vizualizacije?

Odgovor koji podarujem u ovom tekstu jest izričito izveden u svim mojim „knjigama“ koje su poput virtualne mreže događaja međusobno povezane i svaka se u svojoj navlastitosti odnosi na onu prethodeću u krugu osmišljavanja biti suvremenosti, neovisno je li riječ o fenomenima politike, kulture, medija, mode, komunikacije, dizajna, arhitekture, filma i glazbe. Umjetnost kao nesvodiv događaj proizvođenja (poiesis) „novoga“ u svojoj posvemašnjoj slobodi „od“ metafizike i „za“ ono što nadilazi vlastitu moć spravljanja „umjetnoga života“ (téhne) ne samo da nije ono što može prevladati nihilizam zato što ima u sebi moć nesvodivosti na ono onkraj događaja, već je i sama djelo tehnološke singularnosti kao sveze mišljenja i bitka kroz sintezu racionalnosti i intuicije.

3.

Što to znači? To da je umjetnost kao „logika apsolutne kreativnosti“ događaj koji u svojoj mito-poietičkoj genezi zrcali i stvara ono što je samo neljudsko kao tehno-poiesis i zato je od iskona u grčkoj tragičnoj drami do suvremenoga performativno-konceptualnoga obrata na djelu ono isto što je dospjelo do svojeg kraja te je baš zato postalo prazno, isto i prošlo. Riječ je o nihilizmu za kojeg ni sam Nietzsche još nije mogao izričito dati svoj posljednji iskaz. Nije stoga ovdje više mjerodavno ono što je Urbančič slutio u Povijesti nihilizma, već ono što je jedini pretkazivao u svojem kazivanju Vanja Sutlić na kraju svojih Predavanja o Nietzscheu (Matica hrvatska, Zagreb, 2022. Prir. Damir Barbarić). Evo, ovo. Volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga istovjetna je po nakani praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Nietzsche=Marx u dijagnozi suvremenosti kao apsolutnoga nihilizma.

Ono što ih povezuje u pretkazivanju doba praznine, istosti i prošlosti ljudskoga djela jest ono što nazivam u svojem petoknjižju Tehnosfera svojom temeljnom „misaonom slikom“ koja tautologijski vlada kao suvremenost tako što auto-tehno-poietički stvara ono čega nema i što se u svojoj „biti“ pojavljuje kao metamorfoza samoga „života“. Zato je završeno s bilo kakvim „novim“ koje je krasilo umjetnost i znanost. Sve se „novo“ pojavljuje kao tehno-geneza onog istoga i prošloga u svojoj „praznini“ koja nas fascinira i ostavlja ravnodušne na sve što jest iz jednostavnoga razloga što je nihilizam postao ono što je od samoga početka skriveno i „bio“, u svim svojim travestijama i metamorfozama. Nema stoga nihilizma svega i svačega, ni aktivnoga ni pasivnoga, ni psihološkoga niti socio-patološkoga, već samo ono što je u svojoj „biti“ prazno, isto i prošlo i zato izaziva totalnu dosadu i umor čovjeka kojemu sva njegova „djela“ više nisu ništa osmišljavanjuće čak i kad je svijet ostao bez „viših“ ciljeva i svrha i vrti se neprestano u krugu ponovnoga vječnog vraćanja.

Nihilizam suvremenosti jest moć tehnosfere.

 I ništa više nakon toga. Nikakav više „nadčovjek“, nikakvi više misaoni putovi „prevladavanja nihilizma“ polazeći od uzvišene figure filozofa-kao-umjetnika! Ništa više što bi se kretalo u ovome krugu kojemu i bilo kakva razlika i drugost kao u Deleuzea (v. Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) ne jamče mogućnost izlaza iz „začaranoga kruga“ realizacije metafizike u tehnosferi. Problem je u tome što je s umjetnošću kao apologiji stvaralačke i razaralačke „radosti“ samoga življenja sve gotovo u suočenju s onime što za Grke bijaše sveza poiesisa i téhne i zato nužno nisu mogli stvoriti pravo ime za „umjetnost“. A nisu zato što su dobro znali da je ona mito-poetski tehno-logos koji stvara „novo“ kao čudovišno i oslobađajuće samo onda kad je njezina bit u tragičnoj egzistenciji čovjeka.

4.

Kad kucne čas „najvišega vremena“ onkraj nihilizma i njegovih krajnjih granica vratiti se stoga treba Nietzscheovu Zarathustri samo zbog ovih riječi:

„Vrijeme je! Krajnje je vrijeme.“ – Za što je to ꟷ krajnje vrijeme?“

Za „najviše vrijeme“ jer svako drugo vrijeme više nema nikakva smisla.