Žarko Paić

1.

Vratit ćemo se na stvarno ishodište mojeg teorijskoga razvitka, iako je to formalno otpočelo 1996. godine objavljivanjem filozofijsko-sociologijske zbirke studija i rasprava naslovljenoga Postmoderna igra svijeta (Durieux, Zagreb). No, knjiga koja predstavlja izvorište svih kasnijih filozofskih istraživanja polazi od uvida da je kultura prestala biti prostorom ljudske slobode i postala totalnom ideologijom suvremenoag doba te glavno oruđe u borbi za društvenu i političku moć. Njezin je sintetički naslov i programatski podnaslov uistinu dijagnostički opis, prikaz i kritička analiza suvremenosti: Politika identiteta: kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.). Knjiga je skraćena i djelomice dorađena verzija mojeg doktorskoga rada iz siječnja iste godine obranjenoga na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kritički prikaz knjige napisao je cijenjeni filozof prof. dr. Marijan Krivak pod naslovom „Aktualna pitanja suvremenosti”, a objavljen je u časopisu Književna republika (br. 5/6, 2006.

U post-ideologijskome svijetu, gdje su stare političke podjele izgubile snagu, kultura preuzima ulogu ideologijske maske. Umjesto estetske ili prosvjetiteljske uloge, kultura danas služi definiranju i razgraničavanju skupina. Pitanja ekonomije i klase zamijenjena su pitanjima priznavanja kulturnih posebnosti (rodnih, nacionalnih, religijskih, rasnih). Politika identiteta fiksira ljude unutar njihovih navodnih primarnih kulturnih identiteta. Umjesto stvarne otvorenosti prema drugome, multikulturalizam često funkcionira kao “paranoično stanje obrane nacionalnih i partikularnih identiteta”, što vodi u fragmentaciju društva. To dovodi do kulturalizacije politikejer sukobi više nisu primarno politički ili socijalni, već kulturalni i simbolički, što onemogućuje univerzalni dijalog.

Kada u tom svjetlu govorim o “kraju kulture” ili sumraku njezine tradicionalne uloge, ne mislim na nestanak kulturnih proizvoda, već na radikalnu transformaciju njezina bitka. Trijumfom tehnosfere kultura se utapa u tehnologiju i medije. Ona postaje kibernetički organizirana industrija zabave i spektakla. Gubitkom autonomije kultura više nema kritički odmak prema društvu i moći; ona postaje samo još jedan podsustav kapitala i tehnologije. Krajem prosvjetiteljskoga projekta kultura više ne obrazuje i ne humanizira čovjeka (ideja Bildunga), nego služi komodifikaciji (pretvaranju u robu) i komuniciranju partikularnih identiteta.

Suvremeni trenutak u 21. stoljeću obilježen je paradoksom: nikada se više nije govorilo o kulturi i identitetu, a nikada manje te kategorije nisu imale stvarnu emancipacijsku moć.

Tradicionalni pojam kulture	Suvremeni pojam (Politika identiteta)
Univerzalnost (težnja općeljudskim vrijednostima)	Partikularnost (inzistiranje na vlastitoj skupini)
Kritičkaautonomija (preispitivanje stvarnosti)	Ideologijskooruđe (borba za premoć i resurse)
Duhovnost i estetika (umjetnost radi same umjetnosti)	Tehnosfera i dizajn (kultura kao informacija i slika)

Premda je knjiga gotovo unisono ocijenjena ključnom za razumijevanje domaćeg filozofijskoga i sociologijskoga doprinosa kritici globalizacije, tzv. postmodernoga društva te fenomena u kojima kultura postaje “nadomjestak” za nedostatak realne političke i ekonomske moći građana, već sam njezinim objavljivanjem krenuo u radikalnu destrukciju/dekonstrukciju pojma kulture u svim njezinim idejnim i pojavnim aspektima. O tome svjedoči niz tekstova i razgovora koji su postavljeni i na ovome blogu zvanom Kaos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sloboda-kao-moc  https://zarkopaic.net/blog-post/identitet-kao-dispozitiv-moci/ ) Dakle, unatoč afirmativnoj recepciji ove knjige posve se ipak zaobilazi i tako pogrešno razumije autorova nakana.

Podnaslov knjige kultura kao nova ideologija ne odnosi se samo na Gramscijevu tezu o hegemoniji politike nad kulturom i logikom nastanka Kulturkampfa koji je patentirala ljevica još od 1920ih godina i Frankfurtske kritičke teorije, već i na metapolitičke teze nove francuske desnice koja je preuzela ovaj koncept početkom 1970-ih godina i posve ga preusmjerila u svoje viđenje tzv. kulturalnoga obrata u kojem jdeologija postaje apsolutna moć vladavine politizacije nad svijetom života. (https://zarkopaic.net/blog-post/politika-bez-ideologije/ )

U posljednjem poglavlju knjige naslovljenom KRAJ IDENTITETA? radikalno baveći se Foucualtom te Agambenom i pojmom biopolitike govorim o nužnosti napuštanja i prevladavanja ovog koncepta. Kultura se u svojoj totalnoj ideologičnosti kao kulturalizacija života promeće u instrument onoga što će već u knjizi o estetici i suvremenoj umjetnosti Slika bez svijeta nazvati tehnosferom. Otuda ova knjiga (https://www.superknjizara.hr/hr/politika-identiteta-kultura-kao-nova-ideologija-2005-zarko-paic ) predstavlja iznimku i u globalnoj teorijskoj analizi pojma identiteta, jer nadilazi svojim mišljenjem granice moderne sociologije moći i filozofije globalizacije. Kraj identiteta postavlja u pitanje čitavu modernu artikulaciju ne samo pojma kulture i ideologije, već i onoga što označava pojam društva. Uostalom, to je evidentno uočeno nakon objavljivanja moje knjige Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event:  At the Edge of Chaos (CSP, Newcastle upon Tyne, 2020. https://www.amazon.com/Neoliberalism-Oligarchy-Politics-Event-arko/dp/1527544788 )

2.

U biti Politike identiteta: kulture kao nove ideologije ne stoji još tek jedna od mnoštva sociologijskih kritika multikulturalizma s pozicija klasične ljevice ili desnice, već radikalna ontologijska dekonstrukcija samog pojma identiteta. Većina kritičkih autora, da ponovim, podnaslov čita isključivo kroz tradiciju zapadnog marksizma (Gramsci, Frankfurtska škola) i ljevičarsku borbu za kulturnu hegemoniju. Međutim, tvedim da je kulturalni obrat doživio svoju potpunu perverziju u strategijama Nove desnice (poput Alaina de Benoista i europskog identitarizma). Nova desnica je preuzela Gramscijev koncept “metapolitike” i desničarskim konceptom etno-pluralizma (idejom da svaka kultura mora ostati čista i izolirana u svojem prostoru) učinila upravo ono što danas svjedočimo: ideologija je postala apsolutna moć politizacije nad svijetom života. Kultura više nije prostor dijaloga, nego polje apsolutnoga razgraničenja i neprijateljstva. Posljednje poglavlje moje knjige iz 2005. bavi se biopolitičkim obratom od Foucaulta i Agambena do “kraja identiteta”.

U tom ključnom opsežnome poglavlju nastojao sam teorijski prijeći razine aktualne sociologije moći i pokazati razmjere obuhvatnoga pojma biopolitike. Oslanjajući se na studije Michela Foucaulta i Giorgia Agambena, pokao sam da:

• Identitet postaje administrativna i biopolitička kategorija ꟷ Država i globalni kapital više ne vladaju nad subjektima putem ideologijskih aparata kako je to početkom 1970-ih tvrdio neomarksistički utjecajni filozof Louis Althusser, već upravljaju samim njihovim golim životom (zoe).
• Fiksiranje identiteta je tehnika kontrole ꟷ Bilo da se radi o nacionalnome, rodnome ili manjinskome identitetu, inzistiranje na njemu zapravo je pristanak na to da budeš klasificiran, lociran i nadziran unutar sustava.
• Nužnost napuštanja koncepta ꟷ Istinska sloboda ili ono što dolazi “nakon” ne može se naći u afirmaciji nekog novoga, boljega identiteta. Rješenje je u radikalnome napuštanju same logike identiteta, jer je ona inherentno isključujuća i podređena biopolitičkoj kontroli.

Kulturalizacija života – gdje sve postaje kulturni artefakt, vizualni kod ili reprezentacija – zapravo je priprema terena za ono što teorijski podrazumijevam uvodeći pojam tehnosfere u sva moja daljnja filozofijska, sociologijska i politologijska istraživanja. U tehnosferi, kultura gubi svaku vezu s ljudskim duhom i postaje kibernetički programirana informacija. Identitet u tom kontekstu nije ništa drugo do algoritam, potrošački profil ili digitalni otisak. To je faza u kojoj tehnologija ne opslužuje kulturu, već je kultura tek estetski dekor unutar autonomnog samokretanja tehnologije. Dok se zapadna teorija postmodernih pristupa kulturi (poput Judith Butler, Willa Kymlicke ili Charlesa Taylora) uglavnom vrtjela unutar začaranoga kruga politike priznanja (kako unutar postojećeg sustava pravednije raspodijeliti prava na identitet), moj je pristup imao za cilj krenuti posve drukčijim putm dalje:

1. Onkraj moderne sociologiju moći ꟷ Ne pita se tko ima moć unutar strukture identiteta, nego kako sama struktura identiteta proizvodi svoje slobodne nove podanike.
2. Dovesti u pitanje pojam “društva” ꟷ Ako je društvo zamijenjeno biopolitičkim upravljanjem i tehnosferom, onda tradicionalni sociologijski pojmovi poput “društvenih klasa”, “civilnoga društva” ili “javne sfere” postaju prazne ljušture. (v. https://studialexicographica.lzmk.hr/sl/article/view/140/129 )

Ono što preostaje nakon “kraja identiteta” i “kraja kulture” nije praznina, već filozofijski zadatak mišljenja novog oblika ljudske zajednice koja više neće biti utemeljena na nasilju identifikacije.

3.

Zaustavimo se još malo na naslovu i podnaslovu knjige. Politika identiteta je i analiza woke-kulture i ekstremnoga post-fašizma u doba globalizacije, a pojam jasno pokazuje da je identitet (nacionalni, rasni, civilizacijski u smislu europskoga i zapadnjačkoga te postkolonijalnoga) uvijek relacijski i kontekstualno određen. Dakle, identitet kao i politika koja mu podaruje moć nije ništa postojano i trajno, već privremeno i promjenljivo. To je temeljna dijagnoza suvremenosti, i zato moja rana i odlučujuća knjiga otpočinje analizom postmoderne i pitanja identiteta u djelu Jeana-F. Lyotarda. U tom je djelu naglasak ne na postmodernoj kulturi i postindustrijskoke društvu, već na nastanku nove tehnologije informacija-komunikacija koja vodi prema posthumanome stanju, kako ću to izričito izvesti u svojoj knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (v. https://studialexicographica.lzmk.hr/sl/article/view/140/129 )

Dakle, kultura je kao i politika antiesencijalistički određena moć artikulacije identiteta (sebstva u singularnome i kolektivnome smislu), a to ujedno znači da tradicionalna kategorija društva na kojem se temeljila moderna znanost sociologije gubi svoje tlo pod nogama. Već Ulrich Beck pojam društva na jednom mjestu određuje „zombi-kategorijom“. Isto se događa i s drugim tzv. društveno-humanističkim znanostima, pa se ova moja „prva“ knjiga zato uglavnom nemisaono tretira kao tzv. interdisciplinarni pokušaj promišljanja suvremenosti. No, svi su pojmovi u naslovu i podnaslovu na kraju u analizi biopolitike i tehnosfere zapravo neutralizirani i suspendirani i pokazao sam da je nihilizam današnjice upravo u tehno-kulturalnoj logici artikulacije svijeta. To gotovo nitko nije uspio interpretativno pokazati i to je problem u shvaćanju svakog radikalnoga i inovativnoga teoretiziranja što se zbiva čak i danas kad je sve postalo transparentno i kad „moj“ pojam TEHNOSFERE totalno i apsolutno vlada u samoj stvarnosti i kad se jasno pokazuje da su svi naslovi „mojih“ knjiga temeljne riječi-pojmovi našeg vremena i to gotovo u kristalnoj jasnoći sintetičkoga pragmatiziranja života.

To nije spajanje sociologije, politologije i filozofije, već mišljenje s onu stranu discipline, jer su same discipline tzv. društvenih i humanističkih znanosti dolaskom globalizacije, biopolitike i tehnosfere izgubile svoj predmet – društvo i kulturu u njihovu modernome smislu. Razvitkom ove moje postavke o antiesencijalizmu, Lyotardu i tehnosferi, kristaliziraju se tri ključna momenta koji potvrđuju da je ova rana knjiga zapravo kodni ključ za razumijevanje cijelog ,mojeg kasnijeg opusa i same naše suvremenosti.

1. Lyotard i informacijski obrat: Identitet kao relacijski čvor

 Iscrpna analiza tekstova Jean-Françoisa Lyotarda nije bila u mojem slučaju nikakvo pomodno bavljenje postmodernim stilom mišljenja kakvo se artikuliralo 1980-ih godina, već zahvaćanje tehnologijsko-epistemologijskoga prijelaza. Lyotard u Postmodernome stanju jasno kaže da znanje i kultura mijenjaju status s pojavom informatizacije.

Identitet (bilo woke-kultura ili ekstremni post-fašizam) više nije supstancija, nego relacija unutar komunikacijske mreže. On je privremen, kontekstualan i performativan. Više nije važno što identitet jest u svojem bitku (jer je antiesencijalistički), već kako funkcionira kao informacija unutar kibernetičkoga sustava. Zato se današnji sukobi (od identitetskih ratova na društvenim mrežama do geopolitičkih sudara zapadnjačkoga eurocentrizma i postkolonijalizma ne vode za oslobođenje čovjeka, već za moć artikulacije kodova.

2.Nestanak tla sociologije: Od društva do posthumanoga stanja

Ova knjiga iz 2005. godine anticipira problematičnost moderne sociologije jer pokazuje da se kategorija “društva” (kao stabilnoga sustava institucija i građana) raspala.
Ako su politika i kultura postale puke tehnike privremene artikulacije sebstva, onda tradicionalni sociologijski aparat analizira duhove prošlosti. Ova antiesencijalistička moć artikulacije u konačnici se ne zaustavlja na kulturi, već zadire u samu ljudsku narav. To je izravan prijelaz u posthumano stanje – u kojem tehnologija informacija i komunikacija (od algoritama do biotehnologije) preuzima ulogu onoga što je nekad bila ljudska praksa (praxis).

3. Tehno-kulturalna logika nihilizma: Neutralizacija pojmova

Ono što gotovo nitko u recepciji nije dokučio, jest proces neutralizacije i suspenzije u završnici analize. Svi pojmovi iz naslova i podnaslova – i politika, i identitet, i kultura, i ideologija – na kraju bivaju progutani i poništeni u biopolitici i tehnosferi. Nihilizam danas nije stoga pasivno ništavilo; on je hiperaktivna tehno-kulturalna artikulacija svijeta. Sve je postalo transparentno, sve se slika, sve se komunicira, svi imaju pravo na svoj identitet (woke ili post-fašistički, posve svejedno), ali ta transparentnost je zapravo savršena operativnost tehnosfere. (v. https://www.openstarts.units.it/server/api/core/bitstreams/f41732b9-5674-43a8-89ea-8919826117ee/content )

U toj kristalnoj jasnoći pragmatiziranja života, identitet postaje samo digitalni profil, a kultura postaje estetizirani interfejs stroja. Pojmovi su neutralizirani jer više ne pružaju nikakav otpor; oni su postali pogonsko gorivo sustava. Gledajući stoga iz današnje perspektive, naslovi i pojmovi koji su postavljani u knjigama od Politike identiteta, preko Slike bez svijeta, do Posthumanoga stanja i Tehnosfere nisu tek teorijske kovanice, već temeljne riječi (Grundworte) našega doba. Ono što je 2005. izgledalo kao apstraktna filozofijska spekulacija s ruba akademske struje, danas se pokazuje kao brutalna, transparentna stvarnost u kojoj živimo. Sustav je usisao politiku identiteta i pretvorio je u vrhunski operativni menadžment globalnoga kapitala.

4.

Postoji još nešto što je konzekvencija knjige Politika identiteta, a to je najbolje izvedeno u knjigama Sloboda bez moći, Totalitarizam?, Doba oligarhije i Nemzis. Što? Kraj zapadnjačke metafizike u tradicionalnome shvaćanju političke moći i suverenosti, te ulaska u ono što na tragu Schmitta nazivam velikim prostorom (GROβRAUM) kao postimperijalnom suverenošću. Globalizacija je bila kao i pojam postmoderne ne samo hibridni pojam raspada hegelovskoga apsoluta i svjetske povijesti, već i najava posvemašnje tehnološki konstruirane mreže događaja koji omogućuju privid slobode mikro-identiteta čovjeka, ali je u stvari bila uvjet mogućnosti nastanka jedne čudovišne logike koja djeluje kao istodobno djelovanje i pozitivnoga i negativnoga u isto vrijeme (i-i): otuda svi ti silni post-politički fenomeni transformacije identiteta u smjeru obnove ponajprije rigidnih post-totalitarnih poredaka moći unutar formalno liberalno-demokratskoga poretka.

„Moja“ kritika globalizacije kao raspada univerzalnosti u ime partikularnih logika moći identiteta nije bila ni na tragu neomarksizma ni na tragu neošmitovskoga “suverenizma”, već je smjerala onkraj ovih manihejskih ideologijsko-političkih uvida u bit suvremenosti. Iz svega navedenoga nužno proizlaze tri konzekvencije koje u potpunosti osvjetljavaju ovaj post-metafizički obrat:

1. Schmittov Grossraum u doba Tehnosfere: Postimperijalna suverenost

Kada reaktualiziram Carla Schmitta i pojam velikog prostora(Groβraum), radikalno ga transformiram. To više nije geografski prostor definiran granicama imperija ili geopolitičkih blokova. Groβraum danas je sama tehnološki konstruirana mreža događaja. To je deteritorijalizirani, planetarni prostor u kojem se suverenost ne provodi dekretima, već algoritmima, protokolima i kontrolom kibernetičkih tokova. U tom prostoru tradicionalni pojam državne suverenosti postaje anakronizam. Moć više ne stoluje u parlamentima, pa čak ni u klasičnim imperijalnim središtima, nego u postimperijalnoj suverenosti tehno-korporativnoga sklopa koji upravlja planetarnim resursima i informacijama.

2. Čudovišna logika “i-i”: Privid slobode i post-totalitarna obnova

Ovo je ključni paradoks: globalizacija funkcionira kroz simultanu proizvodnju prividne apsolutne slobode i apsolutnoga ropstva.

Pozitivni pol (Privid slobode) ꟷ Sustav potiče hiper-produkciju mikro-identiteta. Pojedinac ima “slobodu” stalnog redefiniranja svog rodnog, kulturnog, subkulturnog ili virtualnog sebstva. Svatko može biti partikularni atom unutar mreže.

Negativni pol (Post-totalitarna kontrola ꟷ No, ta bujica mikro-identiteta ne ugrožava sustav; ona ga hrani. Dok se pojedinci iscrpljuju u identitetskim ratovima, unutar formalno liberalno-demokratskog poretka obnavljaju se najrigidniji oblici oligarhijske i post-totalitarne moći. To je totalitarizam bez diktatora – tehno-kulturalna matrica koja proždire samu mogućnost slobodnoga djelovanja (praxis), ostavljajući čovjeku samo slobodu potrošnje i samo-reprezentacije.

1. Slom hegelovskoga apsoluta i prelazak u Nemezis

Globalizacija i postmoderna označavaju raspad hegelovskoga koncepta povijesti koja se kreće prema nekom smislenom cilju ili univerzalnosti. Kada se univerzalnost raspadne, ne nastupa slobodna igra razlika, nego moć tehnosfere i Nemezis političkoga. Umjesto napretka, dobivamo vječni povratak istog pod krinkom novog. U knjizi Nemezis, (v. https://naklada-breza.hr/filozofija/nemezis/) to dovodim do krajnjih konzekvencija: rat i uništenje više nisu anomalije političkoga sustava, već imanentna logika tehnosfere koja u stanju permanentne krize (ekonomske, ekološke, ratne) pronalazi način svog vlastitoga održavanja i tehno-kulturalne artikulacije svijeta.

Onkraj neomarksizma i suverenizma

          Iz svega što je rečeno jasno je da su i woke-ljevica i suverenistička desnica zapravo klijenti istog oligarhijskoga poretka. Desnica koja zaziva suverenost ne vidi da je ekonomija i tehnologija te suverenosti već odavno u rukama transnacionalnoga kapitala, dok ljevica koja zaziva politiku identiteta zapravo obavlja posao menadžmenta ljudskih resursa za taj isti kapital. Zato moja kritika ide onkraj toga jer se pita: Što uopće znači misliti slobodu u svijetu gdje je moć postala tehnički aparat, a čovjek posthumno biće? U bitnome smislu moji su pokušaji unutar uže politologijske diskurzivne analize smjerali tome da izvedem sljedeće:

Koncept “tehno-korporativne države” koji se posebno artikulira unutar teksta knjige Doba oligarhije načinom na koji ona suspendira klasičnu demokraciju, te na pojam “politologije rata” u Nemezisu, gdje se pokazuje da je tehnosfera u svojoj biti destrukcija samog političkog bitka. Da bismo rasvijetlili oba ova ključna koncepta iz kasne faze moje ontologije politike, moramo ih promatrati kao jedinstven, reverzibilan proces. Doba oligarhije i Nemezis nisu dvije odvojene teme; one su lice i naličje iste kovanice – tehno-korporativnog sklopa koji u stanju permanentnoag rata i kontrole pronalazi svoj konačni modus operandi. Kroz sintezu ova dva koncepta dolazimo do odgovora na pitanje što ostaje od svijeta kada tehnosfera do kraja proguta politiku i identitet.

---

I. Doba oligarhije: Nastanak tehno-korporativne države i suspenzija demokracije

U svojoj studiji Doba oligarhije, pokazujem izričito da formalni okvir liberalne demokracije (izbori, parlamenti, trodioba vlasti) danas služi kao puka fasada. Prava moć preselila se u prostor koji nadrasta klasičnu političku sferu.

Fuzija države i megakorporacija ꟷ Tehno-korporativna država više ne regulira tržište niti štiti društveni ugovor. Ona postaje izvršni odbor transnacionalnih tehno-monopola (poput krupnoga kapitala Silicijske doline, investicijskih fondova i vojno-industrijskoga kompleksa). Država se poduzećuje, a poduzeća preuzimaju državne prerogative (sigurnost, kontrolu informacija, biopolitički nadzor).

Tehnokracija umjesto reprezentacije ꟷ Odluke od vitalnoga značenja za planetarni opstanak ne donose se u demokratskim raspravama, već unutar zatvorenih ekspertnih skupina, algoritamskih modela i menadžerskih elita. Građanin je reduciran na korisnika, potrošača i generatora podataka.

Algoritamsko upravljanje (Governance) ꟷ Umjesto klasičnoga vladanja (Government) koje počiva na zakonima i legitimitetu, nastupa upravljanje (Governance). To je kibernetički sustav povratnih sprega u kojem se društveni sukobi ne rješavaju političkim kompromisom, već se neutraliziraju i administriraju prije nego što uopće izbiju na površinu. Politika identiteta ovdje savršeno asistira: ona fragmentira društveno tijelo na bezopasne interesne skupine koje se bore za simboličko priznanje, dok stvarna ekonomska i tehnološka moć ostaje netaknuta u rukama oligarhije.

II. Nemezis: Politologija rata i destrukcija političkog bitka

Ako je Doba oligarhije opis strukture te nove moći, onda je Nemezis opis njezine dinamičke i destruktivne biti. U ovoj knjizi radikalno redefiniram pojam rata u 21. stoljeću, pokazujući da rat više nije “nastavak politike drugim sredstvima” (Clausewitz), već ukidanje same mogućnosti politike.

Permanentni rat kao stanje tehnosfere ꟷ U zapadnjačkoj metafizici, rat je bio izvanredno stanje (Aufnahmezustand) koje teži uspostavljanju novog mira i novog poretka (nomosa). U doba tehnosfere, rat gubi svoj početak i kraj; on postaje permanentno, ambijentalno stanje. To nije samo oružani sukob na periferijama globalnoga carstva, već hibridni, kibernetički, informacijski i ekonomski rat koji se vodi neprekidno i posvuda.

Tehno-znanstvena destrukcija bitka ꟷ U Nemezisu, rat je ogoljen kao čista operativnost stroja. Autonomni dronovi, algoritamsko ciljanje, nuklearno odvraćanje vođeno umjetnom inteligencijom – sve to dokida ljudsku dimenziju hrabrosti, odluke ili etike ratovanja. Čovjek je ovdje samo privjesak tehno-znanstvenog sklopa uništenja.

Nemezis kao pravedna kazna (Osveta prirode/tehnike) ꟷ Naslov knjige upućuje na starogrčku božicu osvete. U mojoj interpretaciji, Nemezis je sudbina koja sustiže zapadnu civilizaciju zbog njezine hibris (drskosti) – zbog pokušaja da kroz tehniku u potpunosti zagospodari prirodom i čovjekom. Ta se tehno-znanstvena moć sada okreće protiv svojeg tvorca. Krajnji ishod nije trijumf ljudske slobode, već autodestrukcija političkoga bitka.

Sinteza: Čudovišna logika i-i u praksi

Kada spojimo ova dva uviđanja, dobivamo jasan uvid u to kako funkcionira naša suvremenost pod vladavinom tehnosfere:

Koncept	Pozitivni pol (Privid / Simulacija)	Negativni pol (Brutalna stvarnost)
Doba oligarhije	Globalna umreženost, inkluzivnost mikro-identiteta, transparentnost i digitalna demokracija.	Tehno-korporativni monopol, totalni biopolitički nadzor i potpuna eliminacija suverenog naroda.
Nemezis	Obrana ljudskih prava, humanitarne intervencije, sigurnost i borba protiv terorizma.	Permanentni planetarni rat, tehno-znanstvena destrukcija svijeta života i ukidanje politike.

Ova dva procesa hrane jedan drugoga. Tehno-korporativna oligarhija treba permanentnu krizu i rat (ekološki, zdravstveni, geopolitički) iz Nemezisa kako bi opravdala izvanredne mjere kontrole i suspenziju demokracije. S druge strane, tehnološki napredak koji ta ista oligarhija generira omogućuje da rat postane savršen, automatiziran i disperziran unutar svakodnevnoga života.  Ovim svojim knjigama dovodim i sebe i sebe druge pred zid koji je nalik metafizičkome a ne kineskome iako su to samo svije verzije istoga (prvi je transcendentalni, a drugi pragmatički): suvremeni nihilizam nije odsutnost kretanja, već bjesomučni, hiperaktivni rad tehnosfere koja proizvodi privid života dok istodobno tehnički organizira njegovo uništenje. To je konačni ishod “kraja kulture” i “politike identiteta” – prelazak čovjeka u posthumno stanje u kojem su i sloboda i moć postale tek funkcije stroja.

5.

Kako se promišlja trijada moći, vladavine i upravljanja u ove tri knjge kao što su to Sloboda bez moći, Doba oligarhije i Nemezis? Nije li to za razliku i od Foucaulta i od Schmitta najradilkanije izvedeno već time što se tehnosfera pokazuje kao uvjet mogućnosti ove trijade, pa nije slučajno da su tri vodeće neoimperijalne sile u svijetu ꟷ Sad, Rusija i Kina ꟷ unatoč “kulturnih razlika” u strukturi društva i političkih razlika u strukturi artikulacije države (korporativno-oligarhijski liberalizam Trumpa, autokratski despotizam i tiranija Putina i Jinpinga) samo tri modela post-totalitarnoga razaranja društva i uspostavljanja info-kognitivnoga kapitalizma koji povezuje militarizam i neoliberalizam s neljudskim licem. Dakle, moć, vladavina i upravljanje odgovaraju strukturnim promjenama trijade suvremenih ideologija-politika kao što su fundamentalizam (politička religija), populizam (metamorfoze fašizma u postmoderni kontekstualni fašizam) i neoliberalizam (sprega libertarijanstva i tehno-korporativizma imperijalno proširene države).

Dok Michel Foucault ostaje unutar analize biopolitičkih tehnologija tijela i mikro-moći, a Carl Schmitt unutar geopolitičkoga Groβrauma i suverenog izvanrednoga stanja, tvrdim da su i tijelo (biopolitika) i prostor (geopolitika) već apsorbirani u kibernetički stroj tehnosfere. Tehnosfera je ta koja generira i strukturira trijadu moći, vladavine i upravljanja. Evo kako se ta trijada, kroz tri navedene knjige, preklapa s tri neoimperijalna modela (SAD, Rusija, Kina) i tri suvremene ideologijske mutacije.

1. Moć, Vladavina, Upravljanje: Tri knjige kao ontološke postaje

U mojoj političkoj ontologiji, ova tri pojma nisu sinonimi, već se razvijaju kroz strukturne faze transformacije poretka:

MOĆ (Sloboda bez moći, 2013.): Moć je izgubila svoje tradicionalno utemeljenje u suverenome narodu ili državi. Ona je postala deteritorijalizirana, disperzirana mreža koja dopušta privid mikro-sloboda pojedinca (pravo na identitet, digitalni glas), dok istodobno pojedinca ostavlja u stanju apsolutne nemoći djelovanja (praxis). Moć je ovdje entropijska; ona proždire mogućnost autentične političke promjene.

VLADAVINA (Doba oligarhije, 2017.): Kada se moć formalno isprazni od demokratskoga sadržaja, nastupa vladavina elita. Vladavina više ne počiva na ideologijskome konsenzusu, već na meritokratsko-oligarhijskom menadžmentu kapitala i informacija. To je faza u kojoj se formalni liberalno-demokratski poredak iznutra preoblikuje u korporativnu državu.

UPRAVLJANJE (Nemezis, 2022.) Ovo je krajnja točka neutralizacije političkoga. Upravljanje (Governance) je potpuno algoritamsko, tehno-znanstveno administriranje gologa života i resursa. Ovdje nema subjekta koji vlada; vlada kibernetički sustav povratnih sprega koji krizu i permanentni rat (vojni, sanitarni, informacijski) koristi kao pogonsko gorivo za vlastitu autoreprodukciju.

2. Tri neoimperijalna modela: Post-totalitarno razaranje društva

Prividne “kulturne razlike” (zapadni liberalizam naspram istočnjačkog autokratizma) tek su površinski dizajni. SAD, Rusija i Kina su tri (a)simetrična modela info-kognitivnog kapitalizma s neljudskim licem, u kojima se provodi post-totalitarno uništenje društva:

SAD (Korporativno-oligarhijski liberalizam / Trumpizam) ꟷ Model u kojem je tehnosfera u potpunosti privatizirana i pretvorena u platformski kapitalizam. Moć se ostvaruje kroz kontrolu želje, algoritamsku polarizaciju javnosti i estetski spektakl (politika kao marketing i celebrity kultura). To je “meki” tehno-totalitarizam potrošnje i nadzora.

Rusija (Autokratski despotizam / Putinov cezaropapizam): Model u kojem država preuzima tehnološku matricu kako bi obnovila rigidne, post-totalitarne oblike moći maskirane u mitsku obnovu imperija. Tehnosfera ovdje služi za hibridno ratovanje, proizvodnju permanentne vanjske prijetnje i digitalnu kontrolu opozicije.

Kina (Tehno-feudalna tiranija / Xi Jinping): Najčišći i najbrutalniji model u kojem su se neoliberalni kapitalizam i komunistička partijska država spojili u savršen kibernetički sklop. Kineski sustav društvenoga bodovanja (Social Credit System) je prosvijetljeni tehno-totalitarizam: ovdje je upravljanje u potpunosti algoritamsko, a čovjek je pretvoren u transparentni prozirni podatak. Sva tri modela u svojoj srži povezuju militarizam i neoliberalizam: ratna mašinerija postaje neodvojiva od razvoja info-kognitivnih tehnologija (AI, dronovi, kibernetičko oružje).

3. Sukladnost s trijadom suvremenih ideologija

Moć, vladavina i upravljanje odgovaraju strukturnim promjenama suvremenih ideologija nudi izvanredan analitički ključ:

[Tehnosfera kao uvjet mogućnosti]

       │

       ├─► MOĆ       ──► FUNDAMENTALIZAM (Politička religija / Potraga za mitskim utemeljenjem)

       ├─► VLADAVINA ──► POPULIZAM       (Postmoderni fašizam / Strategija podjele i mobilizacije)

       └─► UPRAVLJANJE ──► NEOLIBERALIZAM  (Tehno-korporativizam / Sprega libertarijanstva i države)

Moć i Fundamentalizam (Politička religija) ꟷ Kako kognitivni kapitalizam i tehnosfera dokidaju tradicionalne temelje svijeta, javlja se panična potreba za kvazi-utemeljenjem. Fundamentalizam (bilo vjerski, bilo identitetski u woke/anti-woke formi) funkcionira kao očajnički pokušaj fiksiranja “čistog” identiteta unutar mreže entropije. Moć se ovdje artikulira kroz proizvodnju novih sakralnih tabua i isključenja.

Vladavina i Populizam (Postmoderni kontekstualni fašizam) ꟷ Da bi oligarhijske elite održale svoju poziciju u uvjetima kada je društvo razoreno, one posežu za populizmom. To je “fašizam 2.0” – on ne treba koncentracijske logore u fizičkom prostoru, već koristi medijsku tehnosferu za stalno fabriciranje neprijatelja, upravljanje strahom masa i simulaciju direktne veze vođe i naroda, dok stvarna ekonomska moć ostaje netaknuta.

Upravljanje i Neoliberalizam (Sprega libertarijanstva i tehno-korporativizma) ꟷ Ovo je čista operativnost stroja. Neoliberalizam u svojoj terminalnoj fazi odbacuje iluziju o slobodnom tržištu pojedinaca; on se pretače u libertarijanski tehno-feudalizam (gdje tehnološki baruni upravljaju digitalnim domenama) spojen s imperijalno proširenom državom koja osigurava infrastrukturu i silu. Upravljanje je ovdje oslobođeno svih ljudskih obzira – ono je čisti, hladni proračun učinkovitosti.

Zaključak: Tehno-kulturalna logika nihilizma

Time se potvrđuje moja početna postavka: Kritika globalizacije pogađa u samu bit jer raskrinkava da se suvremeni nihilizam ne zbiva kao pasivno propadanje, već kao hiperaktivna, tehno-kulturalna artikulacija svijeta u kojoj neljudsko postaje norma. Tri velika imperijalna tabora zapravo su samo različite estetske i političke dekoracije istog ontološkog događaja – trijumfa tehnosfere nad čovjekom i društvom. Uvijek ostaje jedno temeljno metafizičko pitanje: tko je subjekt ovog procesa neljudskoga prijelaza u mrežu bez supstancije kojim se ono iskonsko kao Deleuezeov Ur-Staat i ono najsuvremenije kao korporativna tehno-država podudaraju? I koja je posljednja svrha (telos) ovog kraja povijesti u kojoj totalna mobilizacija kapitala-tehnosfere dovodi do mogućnosti posvemašnjeg razaranja zemlje i svijeta uopće?

6.

Tko je, dakle, „subjekt“ ovog procesa neljudskoga prijelaza? Kratak i najradikalniji odgovor glasi: Subjekt više nije čovjek. Subjekt je sama tehnosfera kao samokretanje bitka, a kapital njezin podložni društveni objekt u funkciji posvemašnjeg robovanja neljudskome kao takvome.Ovdje radikaliziram Heideggerovu kritiku tehnike i Deleuzeovu teoriju strojeva želje. U klasičnoj moderni, čovjek je vjerovao da je on subjekt (kartezijanski ego cogito), a da je tehnika tek objekt, oruđe u njegovim rukama za ovladavanje prirodom. Danas je ta iluzija prekinuta.

Podudaranje Ur-Staata i korporativne tehno-države ꟷ Deleuzeov Ur-Staat iz Anti-Edipa nije povijesna država, već iskonski transcendentni stroj koji preuzima, kodira i teritorijalizira sve ljudske struje (ekonomske, seksualne, jezične). (v. https://www.hocuknjigu.hr/proizvodi/knjige/publicistika/filozofija/antiedip ) Suvremena korporativna tehno-država je konačna, materijalizirana realizacija tog iskonskoga stroja. Ona je mreža bez supstancije jer se ne temelji na tijelu kralja, nacije ili naroda, već na protoku čistih informacija i kôda.

Tehnosfera kao supstitut za Boga i Čovjeka ꟷ U info-kognitivnome kapitalizmu, tehnosfera postaje autonomni „subjekt“. Ona misli, djeluje i odlučuje brzinama i algoritmima koje ljudski mozak ne može pratiti (od visokofrekventnog trgovanja na burzama do autonomnoga vođenja ratova u Nemezisu). Čovjek u ovom procesu nije onaj koji upravlja strojem; čovjek je postao pogonsko gorivo i objekt kibernetičkoga programiranja. Ljudski identiteti (woke, populistički, fundamentalistički) samo su privremeni kodovi koje ovaj neljudski subjekt koristi kako bi održao strujanje unutar svoje mreže.

7.

Koja je posljednja svrha (telos) ovog kraja povijesti?

U tradicionalnoj metafizici (Heigel, Marx), povijest je imala pozitivan telos – ostvarenje slobode, apsolutnoga duha ili besklasnoga društva. U doba tehnosfere, telos doživljava potpunu perverziju.

Svrha bez svrhe (Čista funkcionalnost) ꟷ Posljednja svrha tehnosfere je njezina vlastita beskonačna autoreprodukcijai akceleracija. Sustav nema nikakav izvanjski, ljudski cilj (poput “sreće”, “pravde” ili “napretka”). Njegova jedina svrha je da bude brži, efikasniji i obuhvatniji sutra nego što je bio danas. To je ono što nazivam kristalnom jasnoćom sintetičkog pragmatiziranja života – život se reducira na funkciju, a svrha funkcije je samo njezino nesmetano funkcioniranje.

Totalna mobilizacija i razaranje zemlje (Nemezis) ꟷ Budući da je ovaj neljudski subjekt utemeljen na logici kapitala koji mora neprestano rasti, on zahtijeva totalnu mobilizaciju cjelokupnoga bitka. Sve što postoji – od ruda u utrobi zemlje, preko genetskoga kôda živih bića, do najintimnijih misli i osjećaja čovjeka pretvorenih u podatke – mora biti uvučeno u mrežu i prerađeno.

Logika autodestrukcije kao krajnji ishod ꟷ Budući da su resursi planeta i čovjeka konačni, a zahtjev tehnosfere za akceleracijom beskonačan, posljednja konzekvencija ovog procesa je apokalipsa bez otkrivenja. Svrha totalne mobilizacije postaje mogućnost posvemašnjeg razaranja zemlje i svijeta uopće. Tehnosfera u svojoj bjesomučnoj potrebi za trošenjem i prerađivanjem realnosti na kraju proždire vlastite biološke i ontološke pretpostavke. To je njezina Nemezis – sudbina u kojoj savršeni, neljudski tehnički aparat dostiže svoj vrhunac u trenutku kada iza sebe ostavlja pustinju.

Zaključna dijagnoza „ontologije tehnosfere „

Ostajemo, dakle, pred najtežom spoznajom suvremene filozofije: kraj povijesti nije trijumf ljudskoga uma, već trijumf neljudske inteligencije stroja nad poviješću. Čudovišna logika “i-i” o kojoj smo govorili ovdje doseže svoj metafizički krešendo: sustav nam istodobno pruža savršeni tehnički komfor i apsolutni privid individualne slobode, dok istodobno, s hladnom preciznošću algoritma, organizira ontologijsku destrukciju samoga svijeta života (Lebenswelt).

          Završimo ovo razmatranje o „mojem putu mišljenja“ jednom pjesmom Lawrencea Durrella, koja ima sjajan naslov, a o sadržajnoj kakvoći da i ne govorim. To bi bilo posve dovoljno za kraj.

Ovo nevažno jutro

Ovo nevažno jutro

Nešto pjeva tamo gdje se

rtovi okreću na bok

I topli Jadran jaše

Njegovo plavetnilo i suncem okupano

Na rubu svijeta i njegovim sjajnim liticama.

Dan zvoni u višim zrakovima