Copyright ©2026 Žarko Paić

Sloboda kao moć?

Spektakl bez društva i kraj identiteta

(neobjavljeni razgovor)

September 19, 2024
Sloboda kao moć?
Žarko Paić

Sveučilište u Zadru

Odsjek za sociologiju

„Dani sociologije“. Lipanj 2013.

Razgovor s filozofom, sociologom, politologom, teoretičarem kulture, medija i suvremene umjetnosti prof.dr. Žarkom Paićem, autorom knjiga Politika identiteta, Moć nepokornosti, Zaokret, Slika bez svijeta, Vizualne komunikacije, Posthumano stanje, glavnim urednikom časopisa Tvrđa i zamjenikom glavnog urednika časopisa Europski glasnik.

Za početak, možete li nam nešto reći o samom pojmu identiteta sa filozofskog stajališta, kako se razvijao i u kakvom je odnosu sa sociološkim teorijama?

Identitet je temelj novovjekovne filozofije subjektivnosti. Najznačajniji filozof 20. stoljeća Martin Heidegger u raspravi Identitet i razlika pokazuje da pitanje čitave zapadnjačke metafizike proizlazi iz stava identiteta: da, naime, bitak jest u prisutnosti kao jedinstvo u prostorno-vremenskome određenju i da sve promjene njegova stanja u bićima potvrđuju istost u razlikama. Od novoga vijeka s Kantom pojam identiteta se određuje iz transcendentalnih uvjeta spoznaje. Iskustvo ljudske osobe nije, dakle, ono što pripada empirijskome području važenja, nego se iskustvo jednokratne ljudske egzistencije u svijetu utemeljuje iz konstrukcije subjekta. To je početak epohe kada prirodne znanosti i moderna tehnologija osvajaju prirodu kao objekt znanstvenih istraživanja. Čovjek se, kako kaže Foucault u djelu Riječi i stvari, u doba moderne episteme ne shvaća više polazeći od izvanjske okoline. Radi se o antropologijskome obratu. Identitet sada nastaje iz same slobode konstrukcije njegova svijeta. Kada čovjek postaje subjektom, a svijet objektom njegove reprezentacije, nastaje doba suverenosti nacija-država u europskome društvenome prostoru. Identitet se izjednačava s utemeljenjem moći subjekta da suvereno vlada okolnim svijetom upravo stoga što ga ne određuje više ništa izvan vlastite logike, etike i estetike. Identitet od Kanta do Hegela jest transcendentalno-dijalektičko samoodređenje uma kao temelja uređenja društva, kulture, politike. S Nietzscheom otpočinje razgradnja ove arhitektonike. Umjesto temelja, na djelu je rastemeljenje. Pitanje identiteta postaje temeljno pitanje suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti nakon kraja metafizike, a to znači u trenutku nastanka kibernetike i informacijskih znanosti te semiotike. Kada više nema iluzije da je iza identiteta subjekta čudovišna moć raspolaganja Drugime, ulazimo u neizvjesno područje preklapajućih identiteta, logike mnoštva i mišljenja razlike. Derrida i Deleuze su najznačajniji filozofi razgradnje stabilnoga identiteta zapadnjačke metafizike. Sociologijske teorije identiteta autonomne su „velike i male priče“ o identitetu u doba globalizacije, primjerice Castellsova na tragu Webera.

No, bez filozofijske analize ne može se otpočeti rasprava o tome imamo li uopće još mogućnost misliti identitet i razliku u binarnim oprekama. Nije li već dokaz tome što su sve kategorije i pojmovi sociologije danas hibridnoga karaktera – od Latoura do Kittlera s obzirom na tehnoznanstvene dosege i na način kojim se komunikacija postavlja u središte društvenih formacija? Nelagoda je u tome što je riječ identitet u proturječju s brzinom promjena u društvenim strukturama suvremenoga života. Nije slučajno da su promjene i postajanje Drugime ključ za razumijevanje suvremenoga čovjeka. Najznačajniji pjesnik 20. stoljeća, portugalski pisac Fernando Pessoa, to je pitanje riješio kroz svoje brojne heteronime. Utjelovljenjem u Drugome umjetnost permanentne promjene doveo je do vrhunca stvaralačke shizofrenije svjetova. Identitet je nastanak razlike i Drugoga iz odnosa između slobode i moći danas. Imati identitet znači imati slobodu kao moć vođenja vlastitoga života. Sloboda je bez temelja u nečemu izvanjskome samome čudovišnome događaju s kojom tek može nastupiti Drugi kao nesvodljivost razlike. Ako nema slobode i moći njezina potvrđivanja, identitet je prazna riječ bez smisla. To je iluzija nalik ropskoj svijesti da se može sanjati i u okovima. Stoga danas tolika potraga za novim identitetima i tolika tiranija stilova života kao nadomjeska za istinsku slobodu egzistencije.

S obzirom da je nemoguće shvatiti suvremene identitete izvan koncepta postmoderne, možete li objasniti što znači taj koncept, odnosno da li on, gledajući u kontekstu nedostatka suglasnosti oko njegove definicije, može vjerno opisati naše trenutačno stanje?

Ponajprije, potrebno je učiniti ono što fenomenologija od Husserla naziva eidetskom redukcijom, a ovdje ćemo taj složeni pojam prevesti kao metodičku napomenu. Pojam „postmoderne“ je vjerojatno najsporniji filozofijski i sociologijski pojam u drugoj polovini 20. stoljeća. Ni jedan bitan mislilac koji pripada u postmodernu, osim Lyotarda, ali i on je jasno pokazao sve granice i neuporabljivost pojma, ne pristaje da ga se svrstava u „postmoderniste“. Derrida je u Sablastima Marxa jasno istaknuo da su to više publicističke i medijske floskule, a manje stvar samoga mišljenja koje pogađa bit stvari. Problem je u tome što je koncept modernosti i projekt moderne zapravo onaj koji se uspostavio nedodirljivim i utemeljujućim za sve naše pojmove, paradigme, modele i alate spoznaje „modernoga“ svijeta. Moderna je paradigma ona koja postavlja društvo kao subjektivnost. Identitet je tog sklopa u industriji kao primjeni prirodnih znanosti u proizvodnji života. Kada u igru ulaze tehnoznanosti 60-ih godina 20. stoljeća, ulazimo u informacijsko ili postindustrijsko doba s temeljnim pojmovima mreža, aktera, tokova kapitala i usluga, medija i komunikacije. Bez pojmovnoga okvira moderne ne možemo uopće govoriti o razvitku znanosti i tehnologije, pa tako ni sociologije kao pozitivne znanosti o modernome društvu. Racionalizacija i tehnokratski način upravljanja društvom čine jedinstvo moderne konstrukcije svijeta. Kapitalizam je aksiomatski stroj napretka, kako to izvode Deleuze i Guattari u spisu Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija. Kada se tom stroju pridodaju još i druge oznake njegove „biti“, dobivamo suvremeno stanje u kojem ono što još nazivamo kulturom zaposjeda prazno središte života. Rituali, odnos svetoga i profanoga, umjetnost, doživljaji, društvene prakse poprimaju oznake babilonske ludnice životnih stilova.

U svojoj posljednjoj knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011.) nastojim pokazati da je postmoderna bila uvod u radikalnu razgradnju svih opstojećih iluzija identiteta od kojih se u krhotine raspada postavka kako je napredak u tehničkome svijetu nužno i razvitak društvene svijesti o promjeni tradicionalnih obrazaca života. Čudovišni je paradoks u tome što se od postmodernoga do posthumanoga stanja radi o asimetriji, entropiji, emergenciji, a ne o logici nužnosti i prevladavanju nižega u višem obliku društvenoga razvitka. Postmoderna je fluidno polje jaza svjetova. Ona je poput pukotine u jezgri racionalnoga sustava i poretka značenja koji se pokazao prijetnjom i rizikom daljnje budućnosti. Stoga ono što pripada posthumanome stanju ima tročlanu strukturu:

(1) Znanosti nadilaze tradicionalno razdvojena područja prirode i čovjeka u težnji za pozitivnim ozakonjenjem diskursa racionalnosti kao jedino obvezujućeg za maksimiranje profita društva na svjetskom tržištu. Na taj način instrumentalna funkcija znanja zamjenjuje moć ideologije, a teleologijska je u tome što znanosti ne služe čovjeku, nego je čovjek produžetak znanstvenih istraživanja kao što je u radikalnoj mediologiji Viléma Flussera čovjek produžetak medija drugim sredstvima. U znanstvenoj konstelaciji suvremenih informacijskih društava čovjek se svodi na predmet istraživanja u svrhu poboljšanja njegove tjelesne strukture za obavljanje složenih operacija rada za koje su nužno potrebne sve veće umne i tjelesne sposobnosti.

(2) Tehnologija spaja područja znanosti i kulture, prirode i čovjeka, ono što je navlastito neljudsko i ono što je navlastito ljudsko, informaciju i komunikaciju. Sve su tehnologije u doba postindustrijskoga ili informacijskoga društva nužno informacijsko-komunikacijske, a umjesto njihove instrumentalne funkcije u središte dolazi njihova estetska funkcija koja u potpunosti nadilazi bilo kakvu estetsku funkciju čovjeka u njegovu tjelesnome pojavnome bitku. U suvremenim se informacijsko-komunikacijskim tehnologijama digitalnoga doba nalazi skrivena zagonetka onog čudovišnoga ili onog što je filozofija umjetnosti i estetika od Kanta do Lyotarda nazivala uzvišenošću. Umjetna inteligencija i umjetni život zahvaljujući vezi biotehnologije i računalnoga stroja pojavljuju se kao tvorba života iz čudovišne moći imaterijalnoga. Prostor-vrijeme njihove protežnosti i njihova događanja jest virtualni prostor i vrijeme neposredne trenutačnosti. To je stanje zaborava prošlosti i stanje bez svijesti o budućnosti kao mogućem događaju apsolutnoga prekida s poretkom vječne aktualizacije novoga.

(3) Kultura je vizualizirani tekst koji se prevodi i prenosi korisnicima na temelju (a) heteromorfije jezičnih igara i (b) paralogije društvenih odnosa. U njima umjesto univerzalnosti odnosa vlada konsenzualni privremeni ugovor između subjekata/aktera neke društvene situacije i kulturnoga konteksta. Više i mnoštvo nadomještaju ono Jedno. Zato uvijek govorimo o znanosti i kulturi u množini. Umnožavanje diskursa o svijetu pripada postmodernome stanju kao njegovu ontologijskome statusu. Kultura je istodobno svijet života i ideologijska legitimacija svijeta kao performativnoga događaja univerzalne moći kapitala i kapitalizma bez alternative. U takvom kontekstu kultura ima „moć“ nesvodljivoga ostatka onog što je čovjeku najnavlastitije zahvaljujući umjetnosti i njezinom neinstrumentalnome karakteru neprikazivosti djela.

Kada se ovo „sveto trojstvo“ posthumanoga stanja prevede u jezik društvene prakse, tada se nalazimo u labirintu kognitivnoga kapitalizma. Svi znakovi života proizlaze na taj način iz sukoba između dviju vrsta identiteta – onoga koji pripada radikalnoj slobodi osobe i onoga koji teži obnovi vrijednosti tradicionalne zajednice. Sukob između aktera politike identiteta zadobiva razmjere „kulturalnoga rata“ (culture wars). No, radi se o novome načinu ideologijskoga sukoba. A on u bitnome ne mijenja poredak posthumanoga stanja nadzornih društava danas. Štoviše, poredak se poput mreže sam obnavlja u stalnim sukobima između identiteta poput virtualnih tijela u paradigmatskome filmu digitalnoga doba – Matrix.

Što je tzv. politika identiteta u današnjem obliku, kada se počela razvijati i na kojim temeljima i koji su njezini ciljevi?

Pojam je ujedno složen i sporan. Politika identiteta uključuje manjinska prava u kulturalno pluralnim društvima Zapada, ali pod time se podrazumijevaju kolektivna i individualna prava. Možda je ovdje primjereno govoriti o razlici između politika otpora ili mikropolitika u fukoovoskom značenju te riječi te različitih obnova radikalnih konzervativnih ideja discipliniranja suvremenoga društva. Početak je, dakako, 1968. godina u Europi i SAD-u: studentske pobune, nastanak kontrakulture, postkolonijalni pokreti za nacionalnim i rasnim identitetom potlačenih. U sociologijskim teorijama globalizacije politikom identiteta smatra se fluidno polje borbe za vlastito priznanje nesvodljive Drugosti (žene, rasne i nacionalne manjine, LGBT populacija). Čini mi se da je Calhounova tipologija identiteta, koju je prihvatio Castells u svojim analizama i dao joj uvjerljivost u suvremenoj uporabi, ovdje primjenjiva. Ukratko, politika identiteta je kontingencija i otpor, negacija i afirmacija razlike unutar postojećega poretka u kojem nacije-države na kraju modernoga poretka suverenosti određuju granice pripadnosti zajednici. Temelji su politike identiteta kao i u slučaju postmoderne bestemeljni, odnosno riječ je o stvaranju novoga načina pripadnosti. Umjesto rođenja i organske zajednice podrijetla, sada je jedino važno kako pomiriti „sudbinu“ sa slobodom egzistencije.

Živjeti kao nomad ili globalni „čovjek bez svojstava“ znači biti-između granica nacije i rase, organske zajednice i tradicionalnoga poretka vrijednosti. Politika identiteta je od izvorne subverzije moderne isključivosti postala pukom kulturalizacijom razlika. Ili, drukčije rečeno, kada se isti pojam primjenjuje na fundamentalista i na buntovnika, na postfašista i postkomunista, na mrzitelje modernosti i na radikalne zagovornike slobode bez granica, tada je pojam iscrpio svoje značenje. Ciljevi su bili izvorno u demokratizaciji modernoga društva, pomicanju granica tolerancije spram Drugih, uspostavi drukčijih kriterija vrijednosti, autonomiji slobode pojedinca. Nije sve to nestalo, ali je retribalizacijom globalnoga poretka i neoliberalnom ideologijom konzumerizma svedeno na spektakl životnih stilova.

Što je po Vašem mišljenju danas najsnažnije izvorište identificiranja na svjetskoj razini?

Kao u negativnoj teologiji, ako želite definirati pojam Boga ne polazite od analogije bića, nego od onoga što je suprotno ideji savršenoga i vječnoga, dobroga i pravednoga. Moć identifikacije u jednom globalnome, ali ne i kozmopolitskome smislu, proizlazi iz svijesti o mogućnostima apokalipse i katastrofe. Ulrich Beck je to u svojim knjigama o drugoj moderni posebno analizirao. Ekološke prijetnje, demografska eksplozija plus informacijska bomba, pod uvjetom da izostavimo strogo (ne)kontrolirani intenzitet nuklearnih sukoba – Sjeverna Koreja i ono što će ići dalje u novoj ravnoteži straha između SAD-a i Rusije, Kine, Indije – dovode do sažimanja ideje kako je pitanje preživljavanja čovječanstva zapravo jedino preostalo pitanje identiteta. Ali čini se da je nešto ipak još mnogo važnije od ove „patetične“ kolektivne svijesti u stanju rizika nestanka svijeta uopće. Hannah Arendt je 21. stoljeće odredila stoljećem u kojem imigracija postaje ispit savjesti čovječanstva. Prema tom pitanju mjerit će se smisao i održivost ideje demokracije uopće. Vidite da se i posljednje iluzije blagostanja i tolerancije raspadaju na strahotan način. Švedska i skandinavski „tihi model“ integracije u kulturni poredak prosperiteta nakon pobune imigranata postaje bolnom točkom politike identiteta.

Svjetska je razina ujedno lokalna razina u svojem najperverznijem obliku društvene reartikulacije moći. Gdje se vide prizori gorućih automobila u svjetskim velegradovima posvuda je riječ o strukturalnoj krizi globalnoga kapitalizma. Paradoks je u tome što se kriza ne pojavljuje političkim ekscesom. Taj sukob na ideologijskoj razini sukoba kultura samo je druga strana društvene reorganizacije sustava. Umjesto politike multikulturalizma i interkulturalizma, sve govori o jačanju nečeg što ima oznake konfliktnoga interesa kapitala, transnacionalnih korporacija i država u prijelazu iz kulture u konfliktnu politiku identiteta.

Kako komentirate nedavne sukobe zbog nastojanja da se uvedu ćirilićni natpisi u RH s etničko-identitetskog gledišta?

Sa stajališta prethodno rečenoga, to je jedino što preostaje političkoj desnici u uvjetima nedovršene hrvatske neokonzervativne revolucije 90-ih. Griješe oni koji misle da se to može riješiti ekonomskim napretkom. Ta vrsta vulgarnoga ekonomizma samo je drugo ime za promašaj u borbi protiv izvora ovoga političkoga čina. Ne može se racionalno pokazati da on ima uzroke u tzv. osjećajima žrtava srpske agresije na Hrvatsku. Ali, budući da stvar nije u osjećajima, nego u pravno-političkome poretku iduće zemlje-članice EU, koja se k tome obvezala poštovati sve dokumente i norme EU, tada je jasno da je problem u onome što ne pripada u pitanje mentaliteta i vrijednosti, nego u odlučni obračun s političkim nasljeđem nacionalizma. Vidimo da se ta formula očito „isplati“ u borbi za povratak na vlast. Sredstvima politike identiteta neokonzervativne revolucije – od zahtjeva za referendumom o definiciji braka u Ustavu, pitanju zdravstvenoga odgoja u školama i kritici rodno/spolnih prava, do zabrane ćirilice kao pisma u multikulturalnome okružju Vukovara – društvo se nalazi u stalnim ideologijskim sukobima. To nije, dakako, ništa autohtono hrvatsko, već se događa posvuda u Europi.

Problem nastaje onda kada kao u slučaju Mađarske fašistička obnova kulture poprimi oblike otvorene prijetnje vrijednostima same Europe kao što su ljudska prava, zaštita manjina, sloboda iskazivanja mišljenja, pravo na samopotvrđivanje vlastite spolne orijentacije. Nacionalizam je danas ideologija kulturalnoga rata protiv stranaca i Drugih, a koristi se svim demokratskim sredstvima na taj način što ih zlorabi u ime Boga, domovine, nacije. Salman Rushdie je u knjizi Imaginarne domovine u jednom eseju o politici identiteta rekao da su najveći zločinci patološki opsjednuti svojom majkom i fikcijom domovine. Tko mrzi Drugoga, ne voli svoju majku ni domovinu, nego je skrnavi kao što skrnavi ime Boga kada ubija u ime vjere. Ne može biti opravdanje za suspenziju ćirilićnoga pisma u službenoj uporabi opravdani osjećaj žrtve da je njezina bol sveta i da je etnički zauvijek obilježena. Problem je mnogo složeniji, ali je jasno da je pronađeno ubojito sredstvo kojim će se zagovornike normalizacije proglasiti nacionalnim izdajnicima. Kad kažem da je problem složeniji, mislim da je pitanje pomirenja nemoguće riješiti bez prethodnoga radikalnoga političkoga suočenja s krivnjom za ratne zločine. Karl Jaspers u svojem eseju Pitanje krivnje ustvrđuje da su to pravni, politički, moralni i metafizički aspekti. Nedostaje ipak nešto što politiku čini autentičnim događajem promjene stanja stvari. Sve je to moglo biti otklonjeno da se umjesto jarca na brvnu koristilo mudrošću lisice i sporošću puža. Pregovori, deliberativna demokracija, dosadne javne rasprave i dijalog do iznemoglosti, traganje za onim što omogućuje konsenzus. Jedno je politika, a drugo je poredak vrijednosti u društvu agonije kakvo je hrvatsko u svakom pogledu.

Pošto Hrvatska za manje od 2 mjeseca postaje članicom EU, zanima nas ima li smisla govoriti o europskom identitetu u kontekstu EU izvan ekonomske paradigme?

Sami ste odgovorili na pitanje. Moj je dodatak u tome što smatram da oni koji dogmatski govore samo o neoliberalizmu i njegovim posljedicama nakon bankrota Grčke kao o bankrotu Europe ne vide da je ideja Europe s onu stranu i EZ i EU, s onu stranu vulgarne „zajednice ugljena i čelika“, kao i s onu stranu elitarne oligarhije europskih birokrata među koje će se svrstati uskoro i poneki hrvatski političar. Bez ideje Europe kao „sudbine“ u nadolazećoj zajednici, da uporabim pojam filozofa Giorgia Agambena, nema ni mogućnosti njezine eventualne radikalne političke i društvene promjene.

Gledajući izvan političkih granica identiteta koje sačinjava EU, što je ono što sačinjava europski identitet, odnosno europski duh? Odnosno postoji li nešto što je zajedničko svakom Europljaninu i čime bi se trebao ponositi?

Ono nedostajuće za europski identitet u odnosu na politički kakav je primarno američki u tvorbi države kao republikanizma u doba modernoga imperija čini se da je temeljni problem ideje i zbilje suvremene Europe. Gdje Amerikanci pripadnost naciji-državi svjedoče ustavnim patriotizmom slobode ili civilnom religijom, Europljani se nalaze u kušnji izbora između konkretne općenitosti svojega užeg državnoga nacionalizma i apstraktne općenitosti tuđega šireg nadnacionalnoga kozmopolitizma. Ono što Europi nedostaje jest dvoje: europski politički narod i kozmopolitski ustrojeno građanstvo. Drugim riječima, u tradiciji moderne diobe na političku državu i građansko društvo, nedostaje joj moderni subjekt integracije objektivnoga duha. Ali integracija je prazna bez volje za pripadništvom novome identitetu. Da se može umrijeti za Europu i njezine duhovne vrijednosti svjedoče riječi mađarskih ustanika 1956. godine protiv staljinističkoga terora i sovjetske okupacije svoje zemlje.

Disidentska literatura istočnoeuropskih intelektualaca u zatvorima odgovara istom modelu kulturalne borbe (Kulturkampf) koju je osmislio Gramsci kao ljevičarski projekt hegemonije nove politike, ali s drugim predznakom – liberalne tvorbe slobode pojedinca protiv svih ideologija totalitarizma. Moglo bi se čak ustvrditi da su u Europu kao sklop univerzalnih vrijednosti duha (humanističke kulture i etičkoga horizonta smisla povijesti) više „vjerovali“ istočnoeuropski intelektualci u zatvorima i logorima negoli zapadni od kraja 2. svjetskoga rata do pada Berlinskoga zida. Problem je, dakle, u tome što je upravo takav nedostajući politički identitet u svojim bitnim pretpostavkama svojevrstan krhki temelj Europe uopće. Naravno, Europa kao politički projekt kozmopolitskoga poretka ideja unutar federativnoga ustrojstva i nužne „postnacionalne konstelacije“ kakvu postulira Habermas, počiva na idejama koje su oblikovale europski kulturni identitet. Taj je identitet dekonstrukcija svake organske koncepcije nacije-države. A paradoksalno je samo to što kroz njegove strune odjekuju disonance između univerzalnosti i partikularnosti kulture, između europskoga kozmopolitizma i vjernosti kultu nacije-države.

Bez obzira je li riječ o Herderovu Volksgeistu, Fichteovoj ideji nacionalne filozofije duha ili kulturno određenoj povijesti modernih nacija-država, ista je melodija. Europski identitet još je uvijek u traganju za integrativnim ili konstitutivnim značajkama nečeg „višeg“. To je istodobno „više“ samo zato što ideju pripadništva Europi određuje kao duhovnu službu svijetu. Ali svijet nije nigdje drugdje negoli u okružju zajednice nacija-država kao prostora blizine i povjerljivosti, zavičaja i habitusa slobode čovjeka. Europski identitet kao projekt nove kulture ne može biti partikularan u odnosu na univerzalnost političke tvorbe nadnacionalne zajednice. Posve suprotno, njegova je temeljna značajka upravo u prevladavanju kulture kao organske, kontingentne, diferencijalne odrednice moderne nacije. Europljani se trebaju ponositi svojim misliocima i pjesnicima, iako ovo zvuči hajdegerijanski. Da, bez Kanta i Rousseaua, bez Marxa i Nietzschea, bez Hölderlina i Celana, bez Derride i Habermasa, Europa je ono što kaže Miroslav Krleža u proročanskome eseju Europa danas iz 1933. godine:

„Tipična je evropska pojava da su najveće evropske istine izgovorene ispod vješala, na stratištima, po tamnicama i golgotama, a te raspete i popljuvane istine postaju evropske zastave i vijore se vjekovima. Imena ponižena i popljuvana, imena žigosana prezirom i pozitivnim zakonima, imena pregažena cinizmom javnog mišljenja kao sramote postaju evropski svjetionici koji svijetle zahvalnim pokoljenjima kao jedina nada u kozmosu. /…/ Tridesetak naroda putuje danas Evropom, a svaki od tih naroda nosi u ruci stakleni ljiljan svoje narodne nevinosti. Zaljubljen sam u sebe svaki taj pojedini evropskj narod kreće se naprijed s pogledom uprtim natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti, kao Danteovi krivi proroci s licem zavrnutim spram stražnjice u dvadesetom pjevanju ‘Pakla’“.

Često možemo čuti kako je podjela na ljevicu i desnicu ispražnjena od značenja. Mislite li da u današnje vrijeme tradicionalne političke ideologije imaju značaj u formiranju političkog identiteta i koliko još ima smisla podjela na desnicu i ljevicu? I ako ima smisla što vezujete uz pojam desnice, odnosno ljevice?

Kad smo u časopisu Europski glasnik prije nekoliko godina imali temat o intelektualcima i krizi humanističkih znanosti, jedan od iznimno zanimljivih prijevodnih tekstova bio je onaj britanskoga sociologa Franka Furedija. U njegovoj knjizi Politika straha: S onu stranu ljevice i desnice, koju sam objavio dok sam bio urednikom izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus 2008. godine, iznosi se postavka da je nakon kraja komunizma u Europi 1989. godine nestao klasični sukob ideologija na čemu je počivao način organiziranja političkih stranaka u moderno doba parlamentarne demokracije. Ukratko, Furedi je poznatu Bellovu postavku o kraju ideologija samo smjestio u kontekst post-politike globalnoga poretka. Paradoksi koje primjećujemo u djelovanju političkih stranaka danas često su na granici apsurda. Ljevica brani nacionalne interese, a desnica je na usluzi „kozmopolitskim“ idejama transnacionalnih korporacija. Naravno da je obrat nastupio već 1970-ih godina. Prijelaz iz politike koja se zasnivala na radno-socijalnim pretpostavkama artikulacije ideologija u politiku koja u središte postavlja pitanja kulture kao vrijednosti odgovara ujedno nastanku najznačajnijeg događaja u ekonomiji, politici i kulturi druge polovine 20. stoljeća. Sada je to svima jasno.

Neoliberalizam s Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher bio je povijesni događaj neokonzervativne revolucije dalekosežnoga značaja. Time je kapitalizam ušao u fazu preustroja čitavog sustava ekonomije, politike i kulture od sredine 19. stoljeća. Radikalna privatizacija javnoga sektora i procvat novih tehnologija promijenile su krajolik svijeta rada i svijeta života. Politika je postala upravo ono što je najavio vjerojatno najznačajniji teoretičar politike u 20. stoljeću, njemački pravnik Carl Schmitt: postala je tehnologijom moći u službi tehnoznanstvene logike napretka liberalizma, a ne izvornom djelatnošću slobode i odlučnosti promjene egzistencije. Drugim riječima, politika je izgubila smisao u samoj sebi. Od svrhe života zajednice postala je pukim sredstvom ekonomije globalnoga investiranja. To je pridonijelo najsramotnijem dobu umrežene korupcije svih subjekata/aktera globalnoga kapitalizma. Kraj ideologije kao kraj politike u smislu nestanka razlike između ljevice i desnice samo je još jedan način preobrazbe modernoga u postmoderni način legitimacije kapitalizma i liberalne demokracije.

Umjesto rada i društvenih proturječnosti kapitala, na djelu se pojavljuje mnoštvo mikropolitika identiteta. Nije nestala razlika između ljevice i desnice, nego se ta razlika premjestila u prostor kulturalne hegemonije. Što smo dobili? Strahotne hibride i paradokse, nove čudovišne mutacije starih ideologijskih podjela. Kada binarna opreka rada i kapitala nestaje u korist homogenosti kapitala koji se globalizira i razara rad u smislu njegove fizičke nadomjestivosti novom tehnologijom u digitalno doba, nestaju otpori u radnome sektoru i slama se sindikalna borba. Sve drugo sada ima prizvuk „subverzije“ – zahtjevi za kulturalnim pravima imigranata, LGBT i multikulturalnim pravima. Rezultat je da živimo u društvima kontrole, kako to na tragu Deleuzea izvodim u već spomenutoj knjizi Posthumano stanje. Politički otpor neprestano širi svoja područja borbe. Ali sam se poredak kao mreža sužava i implodira na drugim čvorištima. Biopolitika zamjenjuje borbu za radnička prava zato što je rad postao imaterijalan. Veza između rada i neživoga, umjetne inteligencije i A-life, pokazuje da je globalni kapitalizam tehnoznanstveni park kojemu su biopolitika i spektakl idealni partneri za „tihu revoluciju“ budućnosti. Scenarij je kao iz distopijskih filmova. S jedne strane futuristički napredak biotehnologije i biokapitalizma, a s druge umnoženi kulturalni ratovi oko „vrijednosti“ u onome što je još preostalo od društva. Svaka radikalna politika mora biti ona koja će proći između ovih ekstrema.

Je li to moguće? Imamo stoga samo „alternativu“ u radikalnoj ljevici ili radikalnoj desnici. Kad kažem „alternativu“, onda je to ono „realno“ kao fantazmatsko. Ništa od toga ne funkcionira u praksi svakodnvice političkih borbi diljem svijeta. Postoji samo realno postojeći kapitalizam s mnoštvom svojih političko-kulturalnih dispozitiva moći od oblika državne vlasti do načina organiziranja društva. Problem politike u doba društva kontrole jest u tome što je opreka rada i kapitala nadomještena oprekom kulture i kapitala, a to je uvijek znak da je spektakl u formi slike kao semiokapitalizma realizirano jedinstvo života u totalnome nihilizmu želje za profitom.

U knjizi „Politika identiteta: kultura kao nova ideologija“ pokazujete da je kultura preuzela ulogu nove ideologije. Možete li objasniti točno na koji način, što to znači i zbog čega kultura ima tako veliki značaj?

Način djelovanja kulture kao nove ideologije nije tek vidljiv kroz fenomene kao što su pitanja spolnosti, zdravlja, biotehnologije, rodnih prava, svega onog što pripada korpusu drukčijeg razumijevanja pojma života u globalnom poretku društava kontrole. Štoviše, mislim da ne postoji više razlika između fenomena i nečeg što leži izvan njegove transparencije. Ideologiju ne definiram kao lažnu svijest. Pokazujem u svim knjigama nakon Politike identiteta da je već kasni Marx odbacio tu iluziju istine koja se nalazi izvan samoga fenomena. Problem je u tome što se cjelina obrata u kojem ideologija postaje kultura, a kultura ideologijom zbiva unutar radikalne transformacije društvenih odnosa posredovanih onime što Deleuze naziva aksiomatskim strojem kapitalizma. A to konkretno znači da više ne djeluje opreka svijesti i nesvjesnoga, istine i laži, prirode i kulture, napretka i nazatka, crnoga i bijeloga. Društva su usponom kibernetike i informatičkih sustava postala telematskim. Komunikacija koja danas ima oblik društvenih mreža nova je tehnokultura tjelesnosti koja dokida razliku živoga i neživoga. Stoga je prelazak ideologije u formu nove kulture neizbježan proces interaktivne komunikacije Virtualni prostori otpora miješaju se s realnim vremenom obuzdavanja otpora.

Sam je društveni poredak neljudska struktura posthumane tehnologije umrežavanja u kojem sustav komunicira s drugim sustavom. Sjetite se Luhmannove teorije autopoietičkih mreža nove društvenosti kao teorije sustava za novo digitalno doba. Nema kultura veliki značaj. Dapače, njezin se značaj u smislu tradicionalnoga humanističkoga projekta svodi na margine. Posvuda u svijetu humanističke znanosti su u krizi. Tehno-znanosti marširaju u budućnost bez milosti. Postoji samo prilagodba tom maršu ili nestajanje iz obzorja „napretka“. Ono što ima značaj i što ima najveću moć uopće nije nikakva „kultura“. Moć proizlazi iz tehno-geneze društava zasnovanih na logici emergentnih mreža u sve većem interaktivnome djelovanju sklopova kojima je propast jednoga sustava, države, kulture nužan način egzistencije drugoga sustava. Živimo u doba totalne entropije. Svaka iluzija o nekoj spasonosnoj alternativi koja dolazi iz neposredne kulture otpora tek je put spram one vrste etike koju je na kraju misaonoga života izveo Michel Foucault u svojim predavanjima na Collège de France. Briga za sebe postaje jedini model posve rascijepljenoga subjekta ove kulture koja se raspada u mnogo smjerova. Kao u Springsteenovoj pjesmi We Take Care of Our Own etika preostaje na leđima iscrpljenoga subjekta. U formi performativnosti danas ona slavi vlastitu kreativnu nemoć. Nikad više „subverzivne“ tjelesnosti otpora, nikad manje istinske društvene promjene!

Možete li nam objasniti kako gledate na koncept multikulturalizma i tolerancije? Odnosno što uopće znači biti tolerantan?

U knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, koju bi do kraja 2013. možda mogao objaviti „Bijeli val“ iz Zagreba – u ediciji gdje su izašle knjige o filmu Gillesa Deleuzea – u jednom poglavlju bavim se pitanjem o kraju multikulturalizma kao politike identiteta. Što zamjenjuje tu politiku koja je u Europi očito na izdisaju, a u Skandinaviji se politika ograničenih kvota pretvara u suprotnost velikom projektu države/društva blagostanja? Odgovor je nažalost u obratu prema politici represivne tolerancije. Realno, tolerancija je najveći stupanj apatije u životu ako se radi o snošljivosti spram nečega što je zapravo nesnošljivo, ali zbog interesa zajednice i pojedinaca ima važnijih stvari negoli tvrdokorno ustrajavati na svojim „vrijednostima“. Što je to važnije? Sama svetost slobode života, ono što sve religije uzdižu na rang uzvišenosti, ali nisu daleko doprle u dijalogu između različitih vjera.

Toleranciju danas treba misliti u jednom dubljem smislu, a ne tek političkome na tragu Voltairea. Nije riječ o snošljivosti, nego o promjeni vlastitoga identiteta u neprestanom susretu s Drugime. Mislim da je u tome misaoni doseg Lévinasa još uvijek nadahnuće. U predanosti Drugome, ali ne kao vlastite žrtve, nego kao bezuvjetne ljubavi i otvorenosti jedina je šansa življenja zajedno unatoč onoga što ima moć realnoga društvenoga organiziranja. A to nije tolerancija, već interes i djelovanje u ime ideologije nacije, rase, kulture. Zato više ne mislim da je kultura smislena riječ našega doba. Ona se pretvorila u ispraznu tlapnju i moć biopolitičke neutralizacije otpora.

Gledajući u kontekstu nedavnih rasprava o zdravstvenom odgoju i pitanju istospolnih brakova, možete li nam reći zašto pitanja koja su vezana uz biopolitiku izazivaju puno veću količinu emocija i snažnu polarizaciju u javnosti i njenoj svakodnevnici, za razliku od problema kao što je primjerice Srđ?

Ako je ideologija ono simboličko što počiva na realnoj fantazmi, u skladu s Lacanovom poznatom shemom, tada je ekonomija ono traumatsko Realno. Budući da je unaprijed jasno da s ekonomijom više nema mogućnosti promjene izvana, preostaje uvijek neka vrsta nadomjeska i pseudo-katarze. U suvremenom društvu praznine i doživljaja to su područja u kojima se vrijednosne matrice sukobljavaju oko vladavine nad praznim mjestom moći. Država još samo prividno kontrolira seksualni život svojih državljana kroz ideologijske strukture moći u školama. Ali taj je model uistinu nešto zastarjelo jer pretpostavlja da država kroz svoje prosvjetiteljske institucije može imati utjecaj na razvitak osobe i njegov odgoj. Novi mediji su taj brain-drill iz katehetsko-predvojničke moralke razorili i prije negoli se pojavio u javnosti. Rezultat je da užasavajući prolomi konzervativnosti i zabrane slobode za Druge, od spolne orijentacije do tzv. crkvene kritike „rodne ideologije“ nisu drugo negoli politika identiteta u službi očuvanja one moći koju jamči poredak kakav je određivao Hrvatsku 1990-ih. Problem je u tome što Srđ simbolički predstavlja nešto što zagovornici marša duhovne obnove ne drže važnim za kreposni život nacije-države. Golf je golf, ali pitanje križa i kondoma jest političko pitanje par excellence. A što ako je golf samo kondom za križni put neoliberalnoga marša kroz institucije moći bez obzira na ideologijski predznak?

Postoji li danas jedna vladajuća svjetska ideologija ili ipak bez obzira na popularnu priču o „kraju povijesti“ na sceni imamo pluralnost i sukobe ideologija? Ako imamo, možete li reći koje bi to ideologije bile i na kojim razinama i kojim putevima se taj sukob odvija?

Postoji i zove se nihilizam globalnoga kapitalizma. Sve drugo su mnoštvo mikro-ideologija, retro-futurizam kao u tendencijama mode u 21. stoljeću. Na jednom skupu zajedno s talijanskim filozofom Giannijem Vattimom o temi fundamentalizma, nazvao sam taj fenomen postmodernim revivalom krika i bijesa iz grobnica povijesti. Budući da ovom dobu tako neizmjerno nedostaje sigurnost i stabilnost kao i vjera u temelje, onda je samorazumljivo da je „temelj“ ove furije fundamentalizama bez temelja upravo psihosocijalni fenomen bijesa i srdžbe. Fundamentalizam je moderna reakcija na moderni svijet politike i kulture radikalne slobode kao prijetnje tradicionalnome poretku. Od japanskoga književnika Mishime, islamskih fundamentalista, protestantskih, katoličkih, židovskih i inih vjerskih preobraćenika, uvijek je riječ o kritici modernosti i povratku u svete izvore čistoće rase, nacije, kulture. Isto vrijedi i za povratak lijevim pokretima u 20. stoljeću, oživljavanju Lenjina ili socijalizma u drugom kontekstu. Sve je to naprosto u teorijskome smislu fenomen koji nastaje iz nemogućnosti stvaranja novoga i nemogućnosti radikalne alternative globalnome poretku. Ideologije se, dakako, uvijek međusobno sukobljavaju i izazivaju lokalne i regionalne ratove.

Ništa nije tako okrutno kao povratak povijesti u znaku postmoderne farse. Zato je fascinacija arapskim proljećem u nekih neomarksističkih „ontologa događaja“ pravi poraz mišljenja. Tko nije mogao pretpostaviti da će rezultat obrata biti jačanje islamskoga fundamentalizma, a ne demokracije i sloboda, taj ništa nije naučio od Marxa i njegovih političkih spisa među kojima posebno mjesto vizije pripada 18.. Brumaireu Louisa Bonapartea. Nema više iluzija bilo kakvog povratka temeljima prošlosti. Suočavamo se konačno samo s putom u tehnologijski megastroj budućnosti ili u špilje fundamentalizma. Tertium non datur.

Nedavno je održan „Subversive festival“ u Zagrebu“. Kakvo je Vaše mišljenje o toj manifestaciji i što uopće danas znači biti subverzivan?

Festival je festival, a festival je suvremeni nadomjestak za karneval kojeg pokreće logika i estetika spektakla. Nema nikakve iznimke danas. Ovdje je riječ o onome što Debord u Društvu spektakla kaže kako su buntovništvo i revolucija u funkciji spektakla. Ono što je ipak najvažnije jest da se u Zagrebu susreću najrelevantniji svjetski intelektualci s ljevice. To je posve dovoljno. Danas biti subverzivnim znači biti ne-subverzivnim i ne pripadati nikome i ničemu – misliti radikalno izvan struje. Filozofija nije ni new age misticizam, ni znanstvena futurologija, a niti borbeni aktivizam za ekrane praznine.

Što po Vašem mišljenju definira kvalitetnog intelektualca?

Jednostavno, da je autentičan i vjerodostojan u svojim stavovima. Ako govori protiv kapitalizma i to još kao postmoderni Savonarola, ne treba, dakako, završiti na lomači. Ali ne smije biti licemjer i razmetati se životnim stilom a la Veliki Gatsby. Od svega je jedino bitno misliti izvan diktata vremena. Intelektualac je za mene nestao s Foucaultom. U tekstu koji će uskoro biti objavljen u knjizi Sloboda bez moći pokazujem kako je i njegov pojam iz kasnoga mišljenja – parezija ili otvoreni govor slobode bez kompromisa u demokratskome poretku – samo neka vrsta posljednje utjehe za humanističke intelektualce. Svijet je već postao think tank korporativnoga znanja, a javne intelektualce je medijska konstrukcija Realnoga pretvorila u manekene pseudo-otpora i lažne heroje subverzije.

Kako vidite ulogu sociologije kao autonomne znanosti unutar današnjeg interdisciplinarnog konteksta? I s obzirom na činjenicu da je zadarski odjel za sociologiju otvorio studij kulturne sociologije kako vidite budućnost sociologije u smislu njene teorijske usmjerenosti?

Izrazito pozitivno, kako ulogu sociologije općenito tako posebno ono što se dogodilo u Zadru. Samo u mnoštvu srodnih disciplina sociologija može biti i nadalje relevantnom u proučavanju suvremenih društvenih procesa. A budućnost će očigledno biti osigurana pod uvjetom umreženosti u srodne projekte takve vrste u Hrvatskoj i svijetu.

Za kraj još jedno filozofsko -antropološko pitanje. Što za Vas znači biti čovjek?

Čovjek svoju duhovnu avanturu ne može dovršiti bez spoznaje da ga više ne određuje metafizička povijest vječnosti. Biti čovjek znači imati mogućnost slobode stvaranja na rubu kaosa i poretka. Misliti i biti znači biti na putu otvorenosti za Druge i za život s onu stranu kontrole strojeva i idolopoklonstva praznini. Na kraju života čovjek obično postane blizak vjernoj životinji. Kada ga svi izdaju, preostaje mu samo dodir i toplina bića koje ništa drugo ne traži osim onog što je smisao života i filozofije – ljubav. U vremenu koje ljubav izjednačava s razmjenom roba na tržištu, a slobodu s izborom životnoga stila, biti čovjek nije neka uzvišena zadaća. Više je to neka vrsta stoičkoga otpora stanju stvari. Umjesto da postanemo poput Kafkina junaka preobraženi kukac, lamentiramo još uvijek o humanome svijetu. No, to je ionako sve već odavno zastarjelo. Vrijeme je za mišljenje bez nostalgije za prošlošću.

Duhovni identiteti?

Kako je kultura postala sekularna ontologija svijeta bez duha? Pojam kulture u njemačkom akademskom diskursu neokantovske škole (Rickert i Simmel, primjerice) početkom 20. stoljeća označava kraj duhovnoga bitka povijesti i početak kulturalne historije moderne. Povijest je događanje koje ima dvostruko značenje: (1) svrhovitost i cilj u smislu konačnosti ispunjenja unaprijed određene biti i (2) slučaj i nepredvidljivost u različitim rezovima unutar povijesnosti povijesti. Razlika između povijesti i historije pokazuje da se povijest događa u jednokratnosti i neponovljivome događaju, a historija zbiva kao znanstvena praksa diskursa. Povijest se ne odnosi na prirodu, nego na duhovnu avanturu čovjeka u odnosu spram Boga, prirode i svijeta. Stoga se povijest nikad ne može osamostaliti i postati tek poviješću čovjeka kao subjekta događanja.

Heidegger je povijesnim mišljenjem nazivao upravo ono što je metafizika dovršila u pojmu duha kao jedinstva umjetnosti, religije i filozofije. Nesumnjivo, historizam se pojavljuje vodećom „velikom pričom“ moderne u liku kulture kada se povijesnost povlači iz duha i duhovnoga bitka i ulazi u svijet života kao historičnost kulture shvaćene partikularno. To znači da više nemamo povijesnoga događaja koji bi mogao otvoriti mogućnost onoga što nazivate duhovnošću izvan redukcije na tri osamostaljene sfere života: (1) umjetnost kao estetiku u doba medija; (b) vjeru kao doktrinu zatvorenoga sustava transcendencije; (c) filozofiju kao metafiziku mnoštva i razlike. Pitanje o duhovnome identitetu suvremenoga čovjeka, naposljetku, zacijelo ne pripada isključivo ni jednoj od povijesno tri nastale sfere „duhovnosti“ zapadnjačke civilizacije. Kao što vidite, koristim sada iz nelagode stariju riječ „civilizacija“. Ona je posve nestala prodorom kulture. Civilizacija nije ništa bolja riječ od kulture. Samo je naizgled veće dostojanstvo te riječi koja označava visoke kulture i način razumijevanja povijesti u epohalnome značenju.

Mi više ne živimo u doba civilizacija, nego u totalnoj mobilizaciji tehno-znanosti kao jedine prave kulture informacijskoga doba. Paradoks je, dakako, samo prividan razlog uvjerenosti da nikad prije nije bilo toliko potrebe za svetim i onostranim. Povratak religija u post-sekularnome društvu, o čemu valja vidjeti tekstove Habermasa i Derride, ne svjedoči o tome da se nalazimo u srcu sakralizacije svijeta. Naprotiv, radi se o totalnome nihilizmu svijeta. Doktrinarna narav monoteističkih religija participira u poretku koji ima prividni karakter sukoba ideologija kao sukoba kultura. Iz svega je jasno da autentična potreba čovjeka za svetim nije nužno potreba za institucionalnim nadomjeskom duhovnosti. Mislim da je ovdje potrebno istaknuti da je moć politike identiteta istodobno nužno put autentične potrebe za duhovnošću u nove katakombe. Što pod time mislim? Najjednostavnije, zajednica se od Grka, Rima, renesanse do kozmopolisa ne može utemeljiti samo u ovostranim političkim nadomjescima solidarnosti. Žrtva za slobodu početak je nove ateologijske svetosti, ali ne one koja ima prizvuk transgresije kao u Bataillea, nego kao svetosti s onu stranu svih dosad uspostavljenih sakralnih poredaka. Filozofija je u povijesti metafizike imala moć logičkoga utemeljenja svijeta. Religija je bila svedena na doživljaj svetoga. Umjetnosti je ostajalo biti prikovanim uz osjećaj. U doba tehno-znanosti i posthumanoga stanja kada više nema „prirode“, a život nije dar i podarenost bez uzvrata, već događaj reproduktivne biogenetike, pitanje duhovnosti postaje prvorazredno pitanje veze svetoga i života, doživljaja i osjećaja kao smisla egzistencije čovjeka na kraju njegovih povijesno određenih mogućnosti.

Pitanje duhovnosti postaje važno i zbog drukčijega, povjerljivoga odnosa spram životinje. Etika više ne proizlazi iz rigoroznosti razuma koji djeluje kao univerzalni sudac praktičkoga uma. Naprotiv, etika je moguća samo kao nova duhovnost života u elementarnome suosjećanju spram patnji Drugih kao mojih bližnjih. Zato su sve religije danas nužno upućene na radikalni preokret vlastitih temelja ili su osuđene na isključivost vlastita fundamentalizma. Religije su, kako vidimo, radikalni akteri politike identiteta. One su sredstvo/svrha ideologije kao kulture. Duhom se bave samo istinski duhovni navjestitelji i nije slučajno da su svi veliki suvremeni umjetnici preuzeli na sebe taj zadatak produhovljenja svijeta – od Duchampa, Artauda, Beuysa do Anselma Kiefera.

Riječ „duh“ bila je toliko u 20. stoljeću srozana u totalitarnim poretcima, kao što je bila profanirana do današnjeg medijskoga prozelitizma, da se svaka obnova njezina značenja čini unaprijed opasnom za duhovno zdravlje suvremenoga čovjeka. Temeljni problem našeg vremena nije ni duh niti kultura. Ono što je potrebno kao prostor ispunjenja nade i mjesta za iskonsku svetost ne dolazi ni iz umjetnosti, ni iz religije, niti iz filozofije, a nipošto iz znanosti. Ta je riječ praiskonska, ona koja leži u temelju mitskoga znamenovanja svijeta – duša. Aristotel u spisu De anima kaže da je duša na neki način sve. Društva se ne mogu obnoviti bez duše, etičkoga djelovanja koje bezuvjetno smjera onome što je dobro bez ikakve svrhe, interesa, profita. U bezdušno doba narcističkih društava praznine potreba za svetim postaje pitanjem smisla naše egzistencije u nadolazećem vremenu.

Na kraju Rimbaudove Sezone u paklu posljednje su riječi one koje govore o posjedovanju zajedničkoga života u jednoj duši i jednome tijelu.

Žarko Paić - Sloboda bez moći
Žarko Paić - Politika identiteta

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026