Žarko Paić

1.

U jednoj od mojih, po samorazumijevanju, temeljnih knjiga koje pripadaju području filozofijsko-sociologijsko-politologijskoga obrata u biti shvaćanja suvremenoga svijeta kao što je to studija Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (v. https://www.superknjizara.hr/hr/doba-oligarhije-2017-zarko-paic ) izvodim radikalnu kritičku analizu korporacije i suvremenoga kapitalizma. Knjiga je inače objavljena na engleskome jeziku pod naslovom Neoliberalism, Oligarchy, and Politics of the Event: At the Edge of Chaos (v. https://www.amazon.co.uk/Neoliberalism-Oligarchy-Politics-Event-arko/dp/1527544788 ) Moja glavna postavka polazi od uvidâ teoretičara poput Jacquesa Rancièrea i Bernada Stieglera te postavlja dijagnozu da ne živimo u demokratskim porecima, već u režimima oligarhije, gdje je suverenost naroda zamijenjena vladavinom umreženih korporativnih elita. (v.  https://zarkopaic.net/blog-post/zloduh-korporacije-i-moc-totalne-kontrole/) Ključni dijelovi studije analiziraju sljedeće probleme.

Gubitak suvereniteta naroda u korist korporativnih elita

Umjesto proklamirane vladavine naroda (demokracije), stvarna moć i donošenje odluka prelaze u ruke transnacionalnih korporacija, tehnokratskih menadžera i financijskih elita. Demokracija postaje samo formalna fasada, dok se ključni politički procesi odvijaju unutar zatvorenih oligarhijskih krugova moći.

Kognitivni ili informacijski kapitalizam

Korporacija u dobu oligarhije više se ne temelji primarno na industrijskoj proizvodnji robe, već na eksploataciji znanja, informacija, podataka i ljudske žudnje. Korporativni sustav kolonizira ljudsku svijest, intelekt i slobodno vrijeme. Znanost i tehnologija izravno su upregnute u mahnitu utrku za profitom.

Prelazak s managementa na psihotehnike kontrole (Politika kao marketing)

Suvremeni korporativni kapitalizam ne upravlja ljudima samo kroz ekonomske pritiske na radnom mjestu, već primjenjuje sofisticirane psihotehnike kontrole želja. Kroz kulturu spektakla i medije, korporacija stvara potrošačke želje, dok se sama politika transformira u korporativni marketing. Građani gube političku agenciju i postaju puki konzumenti političkih brendova.

Neoliberalna meritokracija i „tamni Drugi“

U knjizi analiziram kako korporativni poredak koristi ideologiju meritokracije (ideja da svatko dobiva ono što zaslužuje na temelju zasluga i sposobnosti) kako bi opravdao ekstremne ekonomske nejednakosti. Oni koji ispadnu iz tog tehnološko-ekonomskoga natjecanja postaju otpisani nusprodukt — ono što nazivam „tamnim Drugim“ neoliberalne strategije.

Korporacija kao generator duhovne krize

U sprezi s tehnosferom, korporativni sustav svodi ljudsko postojanje na funkcionalnost, proračunljivost i profitabilnost. Zbog toga ovu analizu smještam unutar šireg konteksta duhovne krize Europe i suvremenoga svijeta, gdje se gubi prostor za kritičko, slobodno i odgovorno mišljenje koje nije u službi tržišta.

2.

U svojem seciranju korporativnoga i oligarhijskoga poretka, oslanjam se na tradiciju kritičke teorije, filozofije politike i biopolitike, vodeći dijalog s autorima kao što su:

• Michel Foucault (biopolitika i koncept vladavine)
• Giorgio Agamben (izvanredno stanje i ogoljeli život)
• Jacques Rancière (postdemokracija i režimi oligarhije)
• Carl Schmitt i Alexandre Kojève (teorije suvereniteta i kraja povijesti)

Korporacija u dobu oligarhije nije tek ekonomski subjekt, već sveobuhvatni ontologijski okvir koji redefinira politiku, kulturu i samu bit ljudskoga života, pretvarajući društvo u prostor apsolutne kontrole kroz informacijsku ekonomiju i spektakl.

Problem je korporativnoga kapitalizma u tome što nadilazi: (1) strukture državne vlasti kao pojma suverenosti Nacije i postaje nad-državna logika neoimperijalnoga poretka Mreže; (2) institucije društvenoga zajedništva koje oblikuju socijetalnost kao uvjet mogućnosti smislenoga života kako je to drastično i bezobzirno iskazala lady Margaret Thatcher: “There is no such thing as society”; (3) cjelokupni “humanistički” pojam kulture kao horizonta smisla ljudskoga svijeta preobražava u svezu globalnoga integriranoga spektakla (kako to određuje Guy Debord) kroz dva procesa: (a) estetizaciju svijeta života i (b) insceniranje kulturalnih ratova (culture wars, Kulturkampf) oko pitanje identiteta (nacije, rase, roda/spola, transgresivnoga individuuma). No, ono najbitnije jest da je čitav sustav neoliberalnoga kapitalizma kroz uspostavljanje moći korporacije nad državom i društvom te pojedincem “najprogresivnija” točka post-ideologijskoga diskursa razvitka u prolomu kibernetičkoga sustava tvorbe umjetne inteligencije koja sve otpore u sferi države kao suverene Nacije (politike) i društva kao artikulacije privatnih interesa (ekonomija) neutralizira i suspendira kroz vladavinu info-kognitivnoga kapitalizma kao neljudske moći tehnosfere.

Korporacija kao Nad-državni Imperij Mreže

Korporativni kapitalizam više ne parazitira unutar granica nacionalne države; on ju je detronizirao. Država gubi svoj klasični suverenitet (kodificiran još od Westfalskoga mira) i postaje puki servisni pogon, administrativni aparat koji servisira logistiku Mreže. Imperijalni poredak Mreže nema jedno središte (poput nekadašnjih imperija), već je to decentralizirani, a sveprisutni sustav tokova kapitala i informacija koji nadilazi svaku demokratsku kontrolu.

Estetizacija i kulturalni ratovi: zamka za subjekta

Uništavajući društvo (kako je to cinično najavila Margaret Thatcher), korporativni kapitalizam je morao redefinirati kulturu kako ona ne bi postala prostor otpora. To čini tako što sve postaje dizajn, brend i vizualni podražaj. Čak i naša privatnost i emocije moraju biti „estetski artikulirani“ za digitalne platforme (društvene mreže). Insceniranje kulturalnih ratova (culture wars) predstavlja vrhunski ideologijski manevar globalne oligarhije. Dok se stvarna ekonomska i tehnološka moć asimetrično koncentrira u rukama nekolicine, masa se iscrpljuje u simuliranim, medijski napuhanim ratovima oko identiteta (rod, nacija, rasa). Ti ratovi služe kao savršeni paravan koji skreće pozornost s fundamentalnoga pitanja: tko posjeduje algoritme i infrastrukturu naših života?

Tehnosfera i umjetna inteligencija: Kraj politike i ekonomije

Prijelaz u post-ideološki diskurs kibernetičkoga sustava ima dalekosežne posljedice za suvremenost. Neoliberalni kapitalizam nije tek ekonomska doktrina; on je bio prijelazna faza prema tehnosferi.
U trenutku kada info-kognitivni kapitalizam upregne umjetnu inteligenciju, moć prelazi iz sfere ljudskoga u sferu neljudskoga. Politika (država) i ekonomija (društvo) bile su domene ljudskog djelovanja i sukoba interesa.

Kibernetički sustav i AI ukidaju te domene jer probleme više ne rješavaju političkim konsenzusom ili tržišnim natjecanjem, već algoritamskom optimizacijom.

Otpor postaje nemoguć ne zato što je zabranjen, nego zato što ga sustav prepoznaje kao sistemsku pogrešku (šum u kôdu) i trenutno ga apsorbira ili neutralizira.Posljednja revolucija Zapada nije stoga ni francuska, ni oktobarska, pa čak ni ona informatička iz kasnoga 20. stoljeća. To je tehnokulturalna ili kibernetička revolucija — transformacija samog bitka u informaciju. Njezine su dalekosežne posljedice te da čovječanstvo po prvi put u povijesti ne upravlja vlastitim alatom (tehnologijom), već alat (tehnosfera) preuzima upravljanje čovječanstvom, pretvarajući nas u mravinjak unutar globalne korporativne Mreže.

3.

Pogledajmo kako se u tom kontekstu odvija sukob “rada” i “kapitala” u novome okružju koji dijagnosticiram svojim analizama. Pritom se ekstenzivno dodirujem na analize Bernarda Stieglera o Marxu, kapitalizmu i neoliberalnome kapitalizmu. U novom okružju umreženoga društva i kibernetičkoga kapitalizma, klasični sukob „rada“ i „kapitala“ doživljava radikalnu ontologijsku mutaciju. U Doba oligarhije podarujem dijagnozu te mutacije, oslanjajući se i vodeći dijalog s francuskim filozofom tehnike Bernardom Stieglerom.  (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nakon-antropocena/ i https://zarkopaic.net/blog-post/psihotehnoloska-moc-nad-svijetom/ )

Klasični marksistički sukob u kojem radnik posjeduje živu radnu snagu, a kapitalist tvornicu i strojeve, u dobu kognitivnoga kapitalizma biva potpuno nadvladan. Sukob se premješta iz sfere fizičke eksploatacije u sferu tehnološke kolonizacije ljudske svijesti, znanja i žudnje. Prihvaćam pritom Stieglerovu ključnu reaktualizaciju Marxa: proletarizacija više nije klasna, već egzistencijalna i kognitivna sudbina svih članova društva. Stiegler u svojoj analizi neoliberalizma, anime, proširuje Marxov pojam proletarizacije kroz tri razine, što implementiram u svoju kritiku korporacije:

• Gubitak know-how (znanja-kako-činiti) ꟷ Automatizacija i algoritmi preuzimaju kognitivne funkcije. Čak i visokokvalificirani radnici (programeri, dizajneri, menadžeri) gube autonomiju znanja jer ga eksternaliziraju u strojeve. Čovjek postaje puki „operater“ unutar tuđeg koda.
•  Gubitak savoir-vivre (znanja-kako-živjeti) ꟷ Neoliberalni kapitalizam kroz potrošačke i medijske psihotehnike diktira stilove života, estetiku i svakodnevicu. Životni smisao je standardiziran i korporativno vođen.
• Gubitak teorijskog znanja ꟷ Sveučilišta i znanost gube humanistički horizont i postaju poduzeća za proizvodnju primjenjivih informacija namijenjenih tržištu.

Sukob rada i kapitala stoga više nije pitanje pravedne plaće, već pitanje apsolutnoga otuđenja ljudske pameti i kreativnosti u korist tehnosfere. Tamo gdje je Marx vidio tvornicu kao primarni pogon eksploatacije, moji uvidi su kako je to postalo područje digitalnih mreža i ekrana. Suvremeni kapital ne iznuđuje samo fizičko vrijeme radnika, već crpi njegovu pozornost i žudnju.
Kroz mehanizme platformskoga kapitalizma, korporacije su pretvorile slobodno vrijeme korisnika u neplaćeni kognitivni rad. Svakim klikom, lajkom i pretraživanjem, pojedinac proizvodi sirovinu (podatke) za info-kapitalizam. Potrošač postaje besplatni radnik kapitala, a da toga nije ni svjestan. Sukob se stoga zamagljuje: kapital je kolonizirao radnikovu nutrinu, njegove afekte i nesvjesno. (v. https://voidnetwork.gr/2014/05/26/capitalism-a-very-special-delirium-by-gilles-deleuze-and-felix-guattari/ ) 

Stiegler upozorava na opasnost od sistemskoga „kratkog spoja“ (short-circuit) u društvu, gdje se odluke donose brzinom algoritama, zaobilazeći ljudsku refleksiju i deliberaciju. U Dobu oligarhije prepoznajem to kao vrhunac neoliberalne meritokracije.  Sukob rada i kapitala gubi svoj revolucionarni potencijal jer kapital kroz kibernetički sustav i umjetnu inteligenciju teži potpunome ukidanju živog ljudskoga rada. Čovjek više nije nužan čak ni kao radnik; on postaje sistemski višak — “tamni Drugi” koji više nema nikakvu pregovaračku moć jer je njegova radna snaga postala irelevantna u usporedbi s procesorskom moći tehnosfere.

Stieglerova dijagnoza služi, prema mojim uvidima, kao dokaz da se neoliberalni kapitalizam više ne može popraviti klasičnim socijaldemokratskim metodama ili sindikalnom borbom. Kada kapital postane neraskidivo vezan uz neljudsku moć tehnosfere, sukob rada i kapitala pretvara se u antropologijski sukob: borbu za očuvanje samog ljudskog mišljenja i smislenoga života naspram algoritamske automatizacije egzistencije.  

4.

Problem koji je strukturalno najteži u zadnjem poglavlju knjige „Korporacija i vrijem“ pokazuje, kroz nestanak biopolitike u Foucaultovu smislu i prelazak na vladavinu tehnosfere kao kibernetičkoga “upravljaštva” kojim korporacija nije nešto izvan logike informacijsko-neoliberalnoga kapitalizma, već je njegova ekonomsko-političko-kulturalna “bit” zato što je princip organizacije “države”, “društva” i onog što preostaje individuumu da bi opstao u takvom brutalno-spektakularnome načinu proizvođenja života. Tako se pokazuje da su razlike između političkih poredaka liberalne demokracije i autokratskih (despotsko-tiranijskih) poredaka vladavine svijetom samo pitanje “narcizma malih razlika”, jer je logika djelovanja ista i provodi se kroz postimperijalnu suverenost brutalne volje za moć (SAD-a, Kine i Rusije te “Levijatana od porculana” kao što je Europa kako to tvrdim u prethodnoj knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.)

Michel Foucault je biopolitiku definirao kao način na koji moderna država regulira, kontrolira i disciplinira živo tijelo stanovništva (kroz zdravstvo, higijenu, natalitet, radne navike). Međutim, pokazujem izričito da u dobu razvijene tehnosfere biopolitika zastarijeva zato što korporativni info-kapitalizam više nema potrebu disciplinirati fizičko tijelo na taj način. Umjesto toga, nastupa kibernetičko upravljaštvo — algoritam ne upravlja tijelima, već predviđa, modelira i generira same tokove života. Korporacija ovdje nije puki ekonomski akter unutar države; ona je postala transverzalan princip organizacije koji usisava i redefinira državu, društvo i preostali atomizirani individuum. Život se ne regulira zakonom, već se proizvodi i optimizira unutar kôda tehnosfere. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zatvoreno-drustvo-tehnosfera-i-biopolitika/)

Iza paravana ideologijskih narativa (ljudska prava naspram državnog suvereniteta), logika djelovanja je strukturalno identična. Svi ti poreci počivaju na istoj biti: brutalnoj volji za moć koja se provodi kroz postimperijalnu suverenost tehnosfere. SAD to čini kroz korporativni platformski kapitalizam (Silicon Valley) i nadzorne algoritme zamotane u privid slobode izbora. Kina to provodi kroz izravnu državnu fuziju kibernetike i kapitalizma (sustav društvenog kredita). Oboje, međutim, teže istom cilju: apsolutnom obuhvatu ljudskog života od strane Mreže. Politička forma je tek estetska fasada (inscenirani spektakl) za istu tehnokratsku jezgru. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa/ )

U tom trokutu brutalne volje za moć (SAD, Kina, Rusija), moja metafora iz knjige Sloboda bez moći o Europi kao „Levijatanu od porculana“ dobiva puni smisao. Europa, utemeljena na humanističkom pojmu kulture, vladavini prava i socijalnoj državi, pokazuje se kao krhki, lomljivi aparat (od porculana) koji nema stvarnu geopolitičku ni tehnološku moć. Uhvaćena u mrežu entropije, Europa nudi “slobodu” (ljudska prava, procedure), ali nema “moć” da se odupre neljudskoj logici info-kognitivnog kapitalizma. Ona biva smrvljena između američkoga korporativnoga imperijalizma i istočnjačkog državnoga kapitalizma, jer njezine institucije pripadaju prošlom, pred-kibernetičkome vremenu. (v. https://protreptikos.wordpress.com/2005/12/31/europa-izmedu-amerike-i-rusije-ulomci-m-heideggera-j-derride-s-zizeka-i-z-paica/ )

Naslov poglavlja „Korporacija i vrijeme“ upućuje na to da korporativni kapitalizam ne kolonizira samo prostor (globalizacija), već i vrijeme. Kroz umjetnu inteligenciju i prediktivnu analitiku, sustav ukida budućnost kao prostor otvorenih mogućnosti i slobode. Budućnost je unaprijed izračunata, pretvorena u vjerojatnost i profitni rizik. Individuumu preostaje samo brutalno-spektakularni način preživljavanja — stalna adaptacija na diktat brzine i efikasnosti Mreže, gdje je svaka sekunda postojanja pretvorena u radno vrijeme kapitala. Usmjeravanje analize na koncept vremena (kronopolitiku) unutar kritike korporativnoga kapitalizma vodi nas do temeljne ontologijske razine knjige Doba oligarhije. Korporacija, naime,  ne otuđuje čovjeka samo prostorno (eksploatacijom radnog mjesta), već provodi radikalnu kolonizaciju vremena. Tehnosfera i info-kognitivni kapitalizam ukidaju povijest i onemogućuju istinsku revoluciju kroz nekoliko ključnih mehanizama:

Prelazak s povijesti na apsolutnu sadašnjost (prezentizam)

Povijest, u humanističkomw i modernome smislu, pretpostavljala je kontinuitet: sjećanje na prošlost i projektiranje alternativne, bolje budućnosti (utopije ili revolucije). Korporativni kapitalizam, s druge strane, uspostavlja diktat apsolutne, sinkrone sadašnjosti, ono što vodeći sociolog globalizacije i identiteta Manuel Castells u svojoj trilogiji Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura naziva „bezvremenim vremenom“. (v. https://books.google.hr/books/about/The_Rise_of_the_Network_Society.html?hl=id&id=62FPnwEACAAJ&redir_esc=y) Kroz algoritamsko procesiranje podataka u stvarnom vremenu (real-time), vrijeme se fragmentira u beskonačan niz trenutnih podražaja, obavijesti, transakcija i tržišnih fluktuacija. Kada je sve usmjereno na sada, prošlost postaje tek estetsko skladište (retro-trendovi), a budućnost gubi svoju neizvjesnost.

Algoritamska predikcija: budućnost kao zatvoreni kôd

Najveća zapreka bilo kakvoj revoluciji ili autentičnoj promjeni jest prediktivna analitika vođena umjetnom inteligencijom i algoritmima tehnosfere. Sustav funkcionira tako da prikuplja podatke iz prošlosti kako bi unaprijed izračunao i modelirao budućnost. Stoga budućnost više nije prostor slobodnoga ljudskoga djelovanja, otvoren za neočekivani povijesni Događaj (revoluciju). Ona postaje unaprijed amortizirani profitni rizik.
Algoritmi predviđaju potrošačke navike, kretanje tržišta, pa čak i političke otpore, apsorbirajući ih prije nego što se uopće materijaliziraju u stvarnom svijetu. Budućnost je, slikovito rečeno, kolonizirana prije nego što je uopće stigla.

Brzina koja ukida refleksiju (kronopolitika)

U klasičnoj politici, promjena zahtijeva vrijeme za raspravu, osvještavanje i organizaciju. Međutim, kibernetičko upravljaštvo korporativnog kapitalizma počiva na ekstremnoj brzini (dromologiji). Odluke se unutar mreže donose brzinom svjetlosti i procesorskih taktova.
Čovjek je strukturalno prespor za tehnosferu. Zbog tog asimetričnoga odnosa brzina dolazi do onoga što je spomenuto kroz Stieglera — do “kratkoga spoja” (short-circuit). Ljudska misao, koja zahtijeva vrijeme za kritičku refleksiju, biva pregažena brzinom operativnog koda. Nemoguće je revolucionarno djelovati protiv sustava čije su unutarnje operacije brže od same ljudske sinapse.

Komodifikacija dosade i ukidanje “praznoga vremena”

Povijesno gledano, revolucije i radikalne umjetničke ili filozofske ideje rađale su se u trenucima krize, ali i u trenucima kontemplacije, dokolice ili autentične dosade — kada se pojedinac isključivao iz proizvodnog pogona društva.
U dobu oligarhije, korporacija je prodrla u najsitnije pore individuuma kroz pametne uređaje i ekrane. Svaka sekunda „praznog vremena“ odmah biva monetizirana i zaposjeta nekim sadržajem (spektaklom). Time se ukida psihološki i ontološki prostor u kojem bi se uopće mogla začeti misao o radikalno drugačijem svijetu.

Ukidanje povijesnoga vremena znači da živimo u stanju post-historije. Korporativni kapitalizam ne završava povijest trijumfom slobode (kako je to tvrdio Fukuyama), već je zamrzava u vječnome krugu reprodukcije istog. Sustav je postao imun na revoluciju jer je sposoban svaku kritiku, subverziju ili pobunu u realnom vremenu prevesti u kôd, estetizirati je, pretvoriti u robu ili novi kulturalni rat i vratiti natrag na tržište kao dio globalnog integriranoga spektakla.

5.

Usmjeravanje analize na mojpojam „politike događaja“ (prema podnaslovu same knjige: Od informacijske ekonomije do politike događaja) dovodi nas do dramatičnog vrhunca. Ako tehnosfera kroz algoritamsku predikciju i apsolutnu sadašnjost uspješno zamrzava povijesno vrijeme, postavlja se radikalno pitanje: Je li autentični politički rez (revolucija, obrat, čudo) uopće teorijski i praktički moguć, ili je Mreža definitivno usisala svaku alternativu? U knjizi pojam otpora stoga redefiniram kroz tri ključna uvida o naravi Događaja u dobu oligarhije:

Događaj naspram procesiranja (algoritma)

Da bismo razumjeli mogućnost otpora, (oslanjajući se na Alaina Badioua i Martina Heideggera) strogo razlikujem dva pojma:

• Proces (algoritam) ꟷ To je logika korporativnoga kapitalizma. Sve što je predvidljivo, izračunljivo, optimizirano i ugrađeno u kôd. Procesi se ponavljaju i samo reproduciraju isto (profit, kontrolu, spektakl).
• Događaj (Ereignis / evénement): To je ono što je radikalno nepredvidljivo, neizračunljivo i singularno. Događaj je rez u vremenu koji se ne može izvesti iz postojećih podataka iz prošlosti. On je pukotina u kôdu tehnosfere, trenutak u kojem se događa ono što je sustav proglasio nemogućim.

Autentična politika više se ne može odvijati samo kao “politički proces” (izbori, parlamentarna rasprava, sindikalni pregovori), jer su svi ti procesi odavno korporativno i oligarhijski integrirani. Istinska politika danas može biti samo politika Događaja — bljesak radikalnoga prekida. No, ovo nije nikakva metapolitička „nova mantra“ za stari pojam Revolucije.

Klasična revolucija (poput Francuske ili Oktobarske) funkcionirala je kao masovni, organizirani pokret koji preuzima institucije države (zauzimanje Zimskoga dvorca, Bastilje). No pokazujem da je u dobu Mreže takav model mrtav. Ako pokušamo organizirati masovni otpor preko digitalne infrastrukture (društvenih mreža), sustav nas je već u korijenu kooptirao: naši podaci su monetizirani, naša pobuna je estetizirana i pretvorena u medijski spektakl.

Zbog toga se politika događaja ne oslanja na “masu” ili “klasu”, već na singularnosti. Otpor se rađa na marginama koje tehnosfera ne može u potpunosti komodificirati — u sferama onoga što preostaje od ljudske egzistencije, u autentičnom emišljenju, umjetnosti koja odbija biti dizajn, te u mikro-političkim činovima koji odbijaju sudjelovati u logici globalnoga spektakla i kulturalnih ratova.

Neoliberalni korporativni diskurs stalno ponavlja rečenicu: “Nema alternative” (famozni TINA ꟷ There Is No Alternative). Sve se opravdava ekonomskom i tehnološkom nužnošću. Budući da je sustav zatvoren, otpor ne može doći iznutra, kao dio sistemske logike. On dolazi kao provala slobode koja suspendira zakonitosti Mreže. To nije nikakav ustanak s prerogativima onoga što je rani Walter Benjamin nazvao „božanskim nasiljem“, već događaj mišljenja i djelovanja koji razotkriva da je moć korporativne oligarhije zapravo krhka — da je to, kako smo ranije naveli, “Levijatan od porculana” koji opstaje samo dok mi sami pristajemo na njegovu estetsku i političku iluminaciju.

Autentični rez u vremenu Mreže je teoretski (ne)moguć, ali praktički iznimno rijedak. On zahtijeva radikalno isključenje iz ekonomije pažnje i spektakla. Politika događaja je borba za povratak ljudskoga vremena naspram kibernetičkoga vremena. Dokle god postoji mogućnost mišljenja koje nije svedeno na informaciju i kalkulaciju, tehnosfera nije totalna; pukotina u kôdu uvijek ostaje otvorena za Događaj slobode.