Žarko Paić

1.

U mojim dosadašnjim filozofijskim, sociologijskim i politologijskim istraživanjima koncepti neoliberalizma, totalne kontrole i slobode neraskidivo su povezani kroz pojam tehnosfere i kibernetičkoga upravljanja. Ovaj tekst stoga se nadovezuje na dva već objavljena na ovome blogu koji se zove Kaos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-rupa-u-mrezi/ i https://zarkopaic.net/blog-post/o-nemustim-alternativama-kapitalizmu/ ) Posve je jasno da samo radikalno dekonstruiranje svih današnjih pojmova kojima se služe društvene i humanističke znanosti potkopava uvjerenje da neoliberalizam donosi oslobođenje pojedinca. Umjesto toga, dostatno je dokaza da suvremeni globalni kapitalizam stvara sofisticirane, meke oblike totalne kontrole u kojima se sloboda pretvara u puku simulaciju unutar strogo upravljanog tržišnoga modela. Neoliberalizam 21. stoljeća više ne funkcionira kao klasična ekonomska doktrina, već kao sveobuhvatni operativni sustav društva. (v. https://www.vitalsource.com/products/neoliberalism-oligarchy-and-politics-of-the-event-zarko-paic-v9781527546387?srsltid=AfmBOop_xgIbE-N2iQwfG8EtzR45iIFzCkF-Um7c3qEcbIVMWDnBB1Bt )

Ideologije s kraja 20. stoljeća savršeno su spojile tehnoznanosti, racionalni izbor i ekstremni individualizam. Vladavina se stoga transformira u kibernetičko tržište koje služi kao primarni model upravljanja. Transnacionalne korporacije preuzimaju stvarnu kontrolu nad državama. Tradicionalni politički suverenitet postaje iluzija jer su moderni politički projekti zastarjeli. Sve društvene i državne institucije — od sindikata i sveučilišta do religijskih organizacija, sporta i socijalne skrbi — podređuju se korporativnoj logici aktivnosti. Posljedica toga je postupni nestanak same biti društva. (v. https://www.researchgate.net/publication/322791154_Posthumano_stanje_Kraj_covjeka_i_mogucnosti_druge_povijesti) Za razliku od totalitarizama 20. stoljeća (fašizam, nacizam, staljinizam) koji su se oslanjali na brutalnu fizičku prisilu i ideološki teror, moderna totalna kontrola djeluje suptilnije.

Odbacujem tezu da nihilizam u postmodernome društvu vodi u kaos ili anarhiju. Naprotiv, nihilizam rađa nove, visoko organizirane oblike totalne kontrole. Zato se totalitarizam danas vraća u mekom, tehnološkome obliku. Kontrola se provodi kroz spregu tehnosfere, političke moći i narcističke kulture spektakla. (v. https://www.waterstones.com/book/the-return-of-totalitarianism/arko-pai/9783031189449 ) Demokracija gubi svoj supstrat i pretvara se u puko proceduralno menadžerstvo. Politika prestaje biti prostor ideologijske borbe i postaje postideologijsko upravljanje. Društvo, naposljetku, biva podvrgnuto “totalnoj mobilizaciji” vidljivih i nevidljivih moći. Pojam slobode prolazi kroz najdramatičniju transformaciju pod pritiskom neoliberalnih oligarhija.

Novi postimperijalni poredak 21. stoljeća po svojoj unutarnjoj logici zahtijeva širenje totalne moći, a ne usitnjavanje ili jačanje stvarne ljudske slobode. Umjesto hrabrog građanskoga sudjelovanja u javnoj sferi i zajedničkog djelovanja, suvremeni sustav nudi postmoderni revizionizam i zaborav povijesti. Pojedinac unutar tehnosfere prividno uživa u konzumerističkim slobodama, dok je strukturalno potpuno desubjektiviran. Političko djelovanje ostaje bez autentičnog subjekta, a društvo bez supstance. Čovjek je zarobljen unutar tehno-znanstvenog pogona globalnog kapitalizma, gdje se svaka subverzija ili težnja za slobodom unaprijed apsorbira i pretvara u novi tržišni proizvod. Može li se prema uopće “socijalizirati” korporativna struktura odlučivanja u info-kognitivnome kapitalizmu i tako velike tehnološke kompanije koje nadilaze granice suverenosti nacija-država “disciplinirati” kao što je to slučaj s aktualnom politikom EU koja pokušava američke korporacije suspregnuti u zakonodavne okvire EU? Moj je odgovor jednoznačno ne: korporativna struktura odlučivanja unutar informacijsko-kognitivnoga kapitalizma ne može se “socijalizirati“, niti se velike tehnološke kompanije mogu trajno “disciplinirati” unutar pravno-zakonodavnih okvira poput onih koje pokušava nametnuti Europska unija.

Pokušaji EU-a da regulira velike tehnološke korporacije predstavljaju duboko nerazumijevanje same naravi tehnosfere i zabludu da se zakonskim aktima može ovladati procesom koji je odavno nadišao sferu politike. Takve pokušaje smatram neučinkovitima iz nekoliko ključnih ontologijskih i politologijskih razloga. U svojim radovima, naglašavam da moć informacijsko-kognitivnoga kapitalizma nije tek ekonomska ili ideologijska moć ljudskih aktera. To je autonomna moć tehnosfere koja djeluje kao kibernetički samoproizvodeći proces (autopoiesis). Tehnologija više nije alat u rukama društva; ona je postala okoliš i bitak suvremenoga svijeta. Stoga se struktura koja upravlja podacima i algoritmima ne može “socijalizirati” (vratiti pod kontrolu društva), jer je samo društvo u toj transformaciji izgubilo svoj supstrat i postalo podređeno tehnosferi.

Pravni aparat Europske unije i dalje počiva na tradicionalnom, metafizičkom konceptu suverenosti i zakona koji su vezani uz teritorij i političku moć institucija. Međutim, informacijsko-kognitivni kapitalizam djeluje kroz globalne mreže, rizome i kibernetičke tokove koji ne poznaju fizičke granice.  EU pokušava nametnuti teritorijalnu disciplinu nečemu što je po svojoj naravi deteritorijalizirano. Politika je zapravo izgubila primat nad tehnologijom. Političke institucije danas tek retroaktivno “menadžeriraju” i administrativno kozmetiziraju promjene koje su se u tehnosferi već dogodile.  Pokušaji EU-a da kroz regulacije (poput akata o digitalnim tržištima i uslugama) zauzda tehnološke divove su tek manifestacija postideologijskoga proceduralnog upravljanja. Umjesto da promijene bit kognitivnoga kapitalizma, ta pravila samo postaju novi niz kodova unutar kojih tehnosfera pronalazi nove načine profitiranja i širenja kontrole. Korporativna struktura ne može se preodgojiti da služi javnom dobru jer je njezina unutarnja logika — logika algoritamske racionalnosti, računanja i optimizacije — nespojiva s humanističkim idealima socijalizacije i demokratske participacije.

2.

Je li posthumano stanje ujedno i kraj rada? Je li to konzekvencija političke filozofije koja je na tragu Sutlićeve dalekosežno bitne knjige iz 1974. naslovljene Praksa rada kao znanstvena povijest dovela do transparencije pojmom tehnosfere? (v. https://knjiga.hr/praksa-rada-kao-znanstvena-povijest-vanja-sutlic-1-2) Odgovor je jednoznačan: da! Poveznica između Sutlićeva pojma “svijeta rada” i moje “tehnosfere” ključ je za razumijevanje onoga što nazivam posthumanim stanjem kao krajem rada. Sutlić je u svojoj knjizi ponudio epohalno tumačenje Marxa i Heideggera, definirajući suvremeni svijet sintagmom praksa rada kao znanstvena povijest. Rad nije tek ekonomska kategorija, već bitakmodernoga svijeta — paradigmatski krug u kojem se spajaju ljudska praksa i znanost. Sutlićev je uvid da rad u modernoj epohi teži postati čista tehnologika i automacija. U nizu knjiga i tekstova pokazao sam da je taj Sutlićev “svijet rada” danas dosegnuo svoj povijesni vrhunac i kraj. Ono što je kod Sutlića bila tendencija automacije, postaje tehnosfera — totalni, kibernetički, samoproizvodeći sklop koji je progutao i prirodu i društvo. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 )

Kada govorim o “kraju rada” u horizontu posthumanog stanja, ne mislim na to da će ljudi prestati išta raditi u fizičkome smislu, već na kraj rada kao temelja ljudskoga identiteta, subjektivnosti i društvenosti. O tome je već spekulativno razmatrao u svojim predavanjima rusko-francuski filozof Alexandre Kojève krajem 1930-ih godina. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/povijesno-misljenje-i-politika-2/. U kognitivnome kapitalizmu, rad se dematerijalizira. Umjetna inteligencija i algoritmi preuzimaju funkcije upravljanja, mišljenja i kreacije. U knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition (2023.), pokazao sam da u tehnosferi čovjek više nije “subjekt” rada, nego operater ili puki privjesak kibernetičkoga sustava. Rad kao “izvorna ljudska praksa” (što je bila srž Marxova historijskoga materijalizma) biva zamijenjen čistom funkcionalnošću stroja. Rad se pretvara u automaciju.

Vanja Sutlić je dalekovidno uočio da “praksa rada” neumoljivo vodi prema situaciji u kojoj znanost i tehnologija diktiraju kraj povijesti. Njezin logičan završetak glasi: tehnosfera je kraj kozmičke i antropologijske epohe (antropocena). Više ne živimo u humanističkom svijetu u kojem rad oslobađa čovjeka ili stvara povijest. Živimo u posthumanome stanju gdje tehnosfera funkcionira kao “imanentna transcendencija” — sustav koji sam sebe optimizira, dok ljudska sloboda i rad gube svoj ontologijski dignitet. Stoga paradoks informacijsko-kognitivnog kapitalizma leži u tome što je rad, doveden do svog tehno-znanstvenoga maksimuma, ukinuo samoga sebe kao ljudsku djelatnost, ostavljajući iza sebe posthumno stanje čiste kontrole i funkcionalnosti.

Problem je u tome što se naivno misli teorijski i nadalje, kao i 1960ih godina kad je Sutlić kritički radikalno doveo u pitanje cjelokupnu metafiziku Hegela kao “konstruktivne” i Marxa kao “destruktivne” dijalektike povijesti, da je sloboda kao tzv. subverzivna djelatnost onkraj kapitalizma izvan horizonta totalne kontrole tehnosfere. U mojim istraživanjima stoga sam morao uputiti na nešto što je jedini i to samo donekle, ne i izričito, u suvremenoj filozofiji politike analogno tvrdio suvremeni talijanski filozof Emanuele Severino, ali na ipak drukčiji način. Da je, naime, kapitalizam zastarjeli društveni sustav proizvodnje života u eri tehnosfere i to stoga što još uvijek počiva na političkoj ekonomiji eksploatacije najamnoga rada, a tehnosfera u tendenciji nadilazi i rad i tehnologiju kao dijalektičke suprotnosti, jer je sinteza AI i kibernetike u trijadi zemlje (prirode), transverzalne tehnologije (kozmosa) i homo kybernetesa. Otuda je korporativna struktura info-kognitivnoga kapitalizma nužno poredak transformacije države i društva u smjeru nove imperijalne konstrukcije svijeta.

Dok je Severino tvrdio da je kapitalizam osuđen na propast jer je samo privremeno sredstvo unutar većeg, metafizičkoga uspona tehnoznanosti (gdje tehnika postaje apsolutna svrha, a kapitalizam zastarijeva jer još uvijek vjeruje u ekonomske svrhe), moje stajalište pretpostavlja uvid  u konkretno materijalno i kibernetičko stanje 21. stoljeća — u tehnosferu. Razjasnimo ovaj problem vrlo sažeto, a čitatelje upućujem na ovaj tekst koji je ključan za razumijevanje biti stvari o kojoj ovdje govorimo. (https://zarkopaic.net/blog-post/marx-i-thenosfera/ )

Kritička društvena teorija 1960-ih (od Adorna i Marcusea do kasnijih postmodernista) vjerovala je u postojanje subjekta (radnik, student, marginalne skupine, umjetnik) koji može djelovati izvan ili protiv sustava. Sutlić je to radikalno osporio prokazivanjem metafizičke matrice Hegela i Marxa, a u epohi info-kognitivnog kapitalizma tu destrukciju dovršava upravo ovo što proizlazi iz mojih analiza „zloduha korporacije i moći totalne kontrole kroz uspon neoliberalizma kao politike nihilizma“.

Tehnosfera nije vanjski sustav koji nas tlači; ona je naša ontološka stvarnost. Svaki pokušaj subverzije, “otpora” ili emancipacije koji se misli kroz stare kategorije politike i revolucije unaprijed je unutar-tehnosferski događaj.

Sustav ne suzbija otpor silom, već ga pretvara u informacijski input, u novi algoritam, u profitabilni spektakl. Želja za slobodom postaje pogonsko gorivo info-kognitivnog kapitalizma.

Ono što otuda slijedi jest duboki paradoks: kapitalizam je postao ontološki zaostao za vlastitu tehnosferu. On grčevito ustraje na političkoj ekonomiji (vlasništvo, najamni rad, eksploatacija, profit), dok tehnosfera u svojoj tendenciji teži nečem posve drugom — potpunom nadilaženju rada i tehnologije kao dijalektičkih suprotnosti. U sintezi umjetne inteligencije i kibernetike, rad više nije posrednik između čovjeka i prirode. Nastaje novi kibernetički sklop kao trijada u kojem se briše granica između prirodnoga (Zemlja), umjetnoga (Kozmos/Tehnologija) i ljudskoga, koji se sada transformira u homo kybernetesa. Moć se više ne crpi primarno iz eksploatacije ljudskog mišićnog ili manualnog rada, pa čak ni iz pukog kognitivnog rada u klasičnom smislu, već iz eksploatacije samog života pretočenog u podatke (datafication).

Iz tog ontologijskoga rascjepa između zastarjele političke ekonomije kapitalizma i napredne kibernetike tehnosfere proizlazi nužnost transformacije države i društva. Korporacija postaje novi geopolitički imperij. Velike tehnološke korporacije info-kognitivnoga kapitalizma nisu tek “poduzeća” koja ostvaruju profit; one su arhitekti novog postimperijalnoga poretka. One ne kontroliraju teritorije, već kontroliraju kodove, protoke informacija i kognitivne procese čovječanstva. Tradicionalno društvo (kao prostor solidarnosti i građanstva) i nacionalna država (kao jamac suverenosti) nestaju jer su nefunkcionalni za brzinu i totalitet tehnosfere. Oni se pretvaraju u administrativne module, u puke izvršitelje i tehničke servise globalne imperijalne konstrukcije koja upravlja sferom života. Živimo, dakle, u eri u kojoj tehnosfera više ne služi proizvodnji roba, već proizvodnji novog oblika posthumanoga života i totalne kontrole, unutar koje se pojam slobode mora misliti posve iznova, izvan svih dosadašnjih humanističkih i dijalektičkih koordinata.

3.

Nameće se otuda ključno pitanje: ako je tradicionalna politička subverzija mrtva, otvara li se možda uopće prostor za ono što nazivam “politikom Događaja” (politics of the event) i može li se unutar te nove post-imperijalne konstrukcije uopće zamisliti išta što bi nalikovalo ljudskome dostojanstvu?  Odakle uopće može eventualno doći radikalni preokret? Rješenje ne vidim u povratku na stare oblike otpora. To je definitivno zastarjelo i neučinkovito, a teorijski ispod razine spkulativnosti nužne za mišljenje ove čudovišne suvremenosti. Politiku događajapokušavam razviti u dijalogu s Heideggerovim Ereignisom, ali i poststrukturalističkom teorijom (Deleuze vs. Badiou), jer to predstavlja jedinu preostalu pukotinu unutar totalne kontrole tehnosfere u kojoj se može zamisliti ljudsko dostojanstvo.

Za razumijevanje politike događaja unutar nove imperijalne konstrukcije svijeta, ključni su sljedeći elementi. Tehnosfera funkcionira kao zatvoreni, predvidljivi krug uzroka i posljedica, vođen algoritamskom logikom i optimizacijom. Sve što se može izračunati, predvidjeti i programirati pripada sustavu totalne kontrole. Događaj je tome usuprot ono što je apsolutno nepredvidljivo, neproračunljivo i neizvedivo iz postojećega stanja stvari. On je radikalni prekid u kontinuitetu tehnosfere. Ali događaj nije politički program. To nije revolucija koja želi osvojiti vlast (jer je vlast u eri info-kognitivnoga kapitalizma ionako disperzirana u algoritme), već je to singularni trenutak koji iz temelja mijenja način na koji percipiramo bitak, vrijeme i prostor. Na tragu Heideggera i Sutlića, pokazujem da se tehnosfera ne može pobijediti “izvana” jer izvanjskoga prostora više nema. Okret se mora dogoditi u samome srcu kibernetičkoga sklopa. Politika događaja nastupa onog trenutka kada homo kybernetes dovede tehnosferu do njezina apsolutnoga ekstrema, gdje ona počinje zakazivati u svojoj vlastitoj perfekciji. Dostojanstvo se ne obnavlja kroz moralne apele ili zakonske regulative, već kroz autentično mišljenje i umjetničko djelovanje koji odbijaju biti puka informacija.

Politika događaja je čin u kojem se čovjek ponovno uspostavlja kao biće koje stvara povijest, a ne kao biće koje je tek objekt kibernetičkog upravljanja. Budući da je info-kognitivni kapitalizam proždiranjem rada i države ukinuo klasične prostore politike, onda ono estetsko i filozofsko kao duhovnu sferu bitka vidi, kao jedino preostala ključna mjesta otpora. No, to više nije “angažirana umjetnost” 20. stoljeća. To je umjetnost koja stvara forme koje AI i algoritmi ne mogu prepoznati, klasificirati ili komodificirati. To je mišljenje koje ne računa, nego pita o smislu.Ljudsko dostojanstvo u posthumano doba čuva se isključivo u sposobnosti da se iskorači iz funkcionalnosti. Biti “neučinkovit”, “nepredvidljiv”, “nesvediv na podatak” (data) — to postaje vrhunski politički čin unutar nove imperijalne konstrukcije.

Politika događaja nije utopijski projekt za budućnost, nego stalna, prisutna mogućnost ontologijskoga otpora. Kada korporativni poredak info-kognitivnog kapitalizma uspostavi prividno savršenu, totalnu kontrolu nad društvom i državom, on istovremeno stvara preduvjete za vlastiti kolaps u točkama singularnosti. Ljudsko dostojanstvo danas prebiva u hrabrosti da se prepozna i izdrži taj događaj koji razbija kibernetičku matricu svijeta. U svim dosadašnjim „reakcijama“ na ovo što mislim i iskazujem u knjigama, tekstovima, predavanjima i javnim istupima kritička objekcija onih koji mišljenje tehnosfere smatraju filozofijskom „ezoterijom“ i „tehnodeterminizmom“ koja ne podaruje zbiljsku alternativu ovom svijetu ogrezlom u totalni nihilizam i militarni neoimperijalizam svodila se na to da je posrijedi moj nekovrsni „ekstremni pesimizam“ i nemogućnost promišljanja zbiljske moći kolektivnoga otpora. No, pitanje je što to označava tzv. kolektivni otpor i alternativa?

To je u diskursu marksizma 20. stoljeća neprestano opetovano pitanje o tzv. subjektu revolucije. O tome govore Marcuse, Adorno, Sartre, Althusser, pa čak i Habermas, te Badiou i Žižek. Ponovit ću sljedeće. Nadovezujući se na Sutlića koji nadilazi sve spomenute odgovore na ovo pitanje svojim povijesnim mišljenjem jasno sam pokazao da je ono što nazivam tehnosferom kraj ne samo subjekta, već i supstancije (dakle Rada). Radnici globalnoga poretka info-kognitivnoga kapitalizma vs. koga ꟷ nacija-država ili imperijalnih poredaka (SAD-a, Kine, Rusije?) Zar netko još misli da bi se liberalno-demokratskim obratom Kine nešto promijenilo u načinu funkcioniranja njihova državno-korporativnoga kapitalizma koji ubrzano smjera apsolutnoj moći tehnosfere?

Tko bi mogao biti taj fantomski “subjekt” otpora i alternative? Nacija je passé iako se sukobi u svijetu i dalje zbivaju kao etnički ratovi i kao moć Nacije kao arhetipa svjetske povijesti, ali to je uvijek samo sredstvo za drugu svrhu. Tehnosfera nema “subjekta”, pa je pitanje otpora i alternative u nekom kolektivnome singularitetu deplasirano. Nema politike koja bi mogla srušiti ovaj poredak svijeta jer je tehnosfera onkraj svih politika i Kulturkampfa kao zastarjelih artikulacija borbe za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost spram Drugih. Događaj je zato singularna kontingencija mišljenja drugačije i moguće povijesti, ako je takva povijest naravno uopće još moguća nakon što je AI kao stadij u razvitku autogenerativne tehnosfere fundamentalna struktura ne samo ljudskoga opstanka u budućnosti, već i očuvanja njegove slobode. Unutar tehnosfere, podjela na zapadni liberalni kapitalizam (SAD) i istočni državno-korporativni kapitalizam (Kina) samo je površinska, geopolitička i ideologijska floskula. Kada bi, dakle, Kina već sutra formalno postala višestranačka liberalna demokracija, njezina fundamentalna struktura — kibernetički sustav društvenoga bodovanja (Social Credit System), sveprisutni AI nadzor i algoritamska kontrola stanovništva — ne bi se promijenila ni za milimetar. Tehnosfera usisava ideologije kao Duchampov readymade „Sušillo za boce“. Ideologija je danas stoga samo marketinški softver koji pokreće isti tehnosferski hardver. Cilj obaju sustava je apsolutna moć i optimizacija tehnosfere. Sukob između SAD-a i Kine nije borba dvaju različitih svjetova, već borba unutar istog kibernetičkoga sklopa za kontrolu nad globalnim kodom.

Moć nacionalnih država danas je instrumentalizirana. Ratovi se vode za resurse, rijetke metale (litij, poluvodiče) i kontrolu nad energetskim čvorištima koja napajaju podatkovne centre tehnosfere. (https://www.rivistateoria.eu/index.php/teoria/article/view/228) Arhaični Kulturkampf postao je puko pogonsko gorivo i medijski spektakl koji skriva dubinsku tehnološku mobilizaciju. Ako je rad (supstancija) ukinut i digitaliziran, a radnik pretvoren u operatera koda ili suvišnog homo kybernetesa, nestaje i sama relacija subjekt vs. objekt. Tehnosfera nema svojeg “Drugoga” kojeg eksploatira na klasičan način, jer ona asimiliranjem proždire sve što postoji. Budući da nema izvanjskosti, ne može biti ni “kolektivnoga singulariteta” koji bi se organizirao kao front protiv sustava. Svaki pokušaj organizacije kolektiva danas mora koristiti platforme, mreže i algoritme same tehnosfere, čime automatski postaje njezin dio.

4.

Događaj nije politički projekt; on je singularna kontingencija mišljenja. To je onaj rijetki, bljeskoviti trenutak u kojem mišljenje uopće uspijeva misliti drugačije, probijajući algoritamsku predvidljivost. Međutim, pitanje koje na kraju postavljam ostaje najteže i najizazovnije pitanje naše epohe: Jeli takva povijest uopće još moguća kada je AI kao stadij u razvitku autogenerativne tehnosfere postao fundamentalna struktura opstanka i same slobode? U svijetu gdje AI generira odgovore, predviđa ljudske želje, upravlja infrastrukturom života pa čak i definira što je “sloboda” (kroz personalizirane izbore unutar kaveza algoritma), pojam ljudske slobode gubi svoje humanističko značenje. Sloboda više nije autonomija uma, nego postaje sposobnost navigiranja unutar zadanog koda. Slobodu valja misliti posve drukčije, jer je njezina „bit“ istovjetna onome što pripada „biti“ tehnosfere kao samouzročnosti i samoproizvođenja. Sloboda je egzistencijalno-temporalni bezdan svekolike ljudske usmjerenosti spram nadolazeće budućnosti.