Žarko Paić

1.

          Navodim jedan više negoli poticajan stav Jeana Baudrillarda u njegovu razgovoru s francuskim arhitektom Jeanom Nouvelom kao instruktivnim razlogom zašto ćemo se u današnjem predavanju baviti pitanjem o prostoru kao singularnosti sublimnih objekata. Vidjet ćete, uostalom, zašto ni Baudrillard, a niti ja u svojem četvrtome svesku Tehnosfere naslovljenom Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture? (Sandorf i Mitantrop, Zagreb, 2019.), ne govorimo ni afirmativno niti negativno o tzv. suvremenoj arhitekturi, već nas u stanovitim bitnim razlikama zaokuplja problem otvorenosti i zatvorenosti prostora nakon što je tehnosfera zavladala svijetom. Baudrillard kaže sljedeće.

„Nikad me nije zanimala arhitektura. Nemam nikakvih specifičnih osjećaja o njoj, ni na koji način. Zanima me prostor, da, i sve u takozvanim “konstruiranim” objektima što mi omogućuje da iskusim nestabilnost prostora. Najviše me zanimaju zgrade poput Beaubourga, Svjetskog trgovačkog centra, Biosfere 2 – singularni objekti, ali objekti koji nisu baš arhitektonska čuda što se mene tiče. Nije arhitektonski smisao ovih zgrada ono što me fascinira, već svijet koji one prevode. Ako ispitam istinu o tornjevima blizancima Svjetskog trgovačkog centra, na primjer, vidim da na toj lokaciji arhitektura izražava, označava, prevodi neku vrstu punog, konstruiranog oblika, kontekst društva koje već doživljava hiperrealizam. Ta dva tornja nalikuju dvjema perforiranim trakama. Danas bismo vjerojatno rekli da su klonovi jedan drugoga, da su već klonirani. Jesu li anticipirali našu sadašnjost? Znači li to da arhitektura nije dio stvarnosti, već dio fikcije društva, anticipacijska iluzija? Ili arhitektura jednostavno prevodi ono što već postoji? Zato sam pitao: “Postoji li nešto poput arhitektonske istine?” u smislu da bi postojalo natčulno odredište za arhitekturu i za prostor.“ (Jean Baudrillard/Jean Nouvel, The Singular Objects of Architecture, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2002., str 4).

Prije negoli krenemo u analizu pitanja o prostoru kao singularnosti sublimnih objekata samo jedna uzgredna napomena. Među iznimno važnim postmodernim teoretičarima arhitekture Jean Baudrillard je uz Derridau i Deleuzea zacijelo dalekosežno utjecajan, pa je njegov gotovo osorni stav u prvome razgovoru s arhitektom Nouvelom na rubu iritacije i nonšalancije: „Nikad me nije zanimala arhitektura.“ Daleko je „lukaviji“ i ženerozniji bio Jacques Rancière, francuski neomarksistički filozof i jedan od najvažnijih teoretičara filma iz filozofijske perspektive kad je rekao da on nije nikakav „znalac“ filma, već amaterski zaljubljenik u njegovu magiju i otvorenost značenja u procesu demokratizacije kulture kojoj je masovna publika filma istoznačna s kolektivnim kritičarem njegovih vrlina i mana. No, zvučat će Vam krajnje „ulizivački“, možda i neobično za moje istraživanje i tzv. fenomena arhitekture i filma da dijelim o tome upravo navedene stavove Baudrillarda i Rancièrea.  (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-suvremena-arhitektura-jos-svoju-filozofiju/ i https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2024/03/o-filozofiji-filma-1.pdf )

No, kako ih dijelim i što to znači za moje filozofijsko mišljenje suvremenosti? Što se tiče arhitekture, njezin nam je ontologijski status već u moderni s Le Corbusierom postao rastemeljen i doveden do nulte točke apsolutne destrukcije tradicije koju je određivala moć estetskih kategorija ljepote i uzvišenosti. Sveza arhitekture kao modernoga rastemeljenja njezine biti s filmom kao masovnom tehnologijskom umjetnošću začaravanja promatrača koji umjesto refleksije postaje namjesnik sublimne fascinacije s tehničkim slikama jednog imaginarnoga svijeta dovodi nas sve do toga da smo kao tzv. subjekti/akteri vizualiziranja događaja ujedno smješteni u isti prostor pogleda na nove arhitektonske objekte i na slike događaja kojim se film odvija pred našim očima kao misterij tehnologijske projekcije naših snova. Utoliko nas nikad nije zanimala arhitektura, već ideja i zbilja promjene prostora i njegova novoga značenja nakon „kraja arhitekture“ i utoliko smo „amaterski“ zaljubljenici u film koji nas sve zanima samo zato što je riječ o simboličkoj slici događaja kojim se prostor od taktilnoga susreta s neprikazivim preobražava u vizualnu komunikaciju sa sublimnim objektima tehnosfere.

Što time želim reći drugo negoli da su i arhitektura i film zrcalna slike naše suvremenosti i to na sljedeći način. Prvo, arhitektura je najstarija „umjetnost“ ljudske povijesti i roditeljica svih drugih umjetnosti (arhé-tektonika), a film je tzv. sedma umjetnost koja sintetizira sve povijesno nastale umjetnosti kao sklop osjetilnih učinaka zbilje u njezinoj (de)realizaciji. Možemo li zamisliti da bi nakon „kraja umjetnosti“ mogla nastati i neka sintetička osma umjetnost koja više ne bi uopće imala karakter stvaralačke inovativnosti, već bi u svojem kreativnome dizajniranju svijeta dospjela do onoga što je analogno „kraju mode“ u njezinome retro-futurizmu? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnosfera-kao-postdigitalna-moda/ )

Koncept sedam umjetnosti klasifikacija je koja se tradicionalno pripisuje Ricciottu Canudu 1911. godine, a njihov povijesni poredak temelji se na kronologiji njihova nastanka i tehničkoga razvitka kroz povijest čovječanstva:

1. Arhitektura – Prva umjetnost, nastala iz primarne ljudske potrebe za skloništem i oblikovanjem prostora još u prapovijesti.
2. Kiparstvo – Druga umjetnost, razvijena paralelno s arhitekturom kroz oblikovanje trodimenzionalnih formi od kamena, gline i kosti.
3. Slikarstvo – Treća umjetnost, prisutna od špiljskog slikarstva (poput Altamire i Lascauxa) kao vizualno izražavanje na dvodimenzionalnoj površini.
4. Glazba – Četvrta umjetnost, drevni oblik izražavanja zvukom i ritmom, prisutan u svim ljudskim kulturama od samih početaka komunikacije.
5. Poezija (Književnost) – Peta umjetnost, proizašla iz usmene predaje, mitova i pjesama, a kasnije formalizirana razvojem pisma.
6. Ples (Scenska umjetnost) – Šesta umjetnost, ritmičko kretanje tijela koje spaja glazbu, dramu i vizualni izričaj, prisutno u ritualima od pamtivijeka.
7. Film – Sedma umjetnost, najmlađa grana koja je službeno definirana u 20. stoljeću, a spaja elemente svih prethodnih šest umjetnosti kroz tehnologiju pokretnih slika.

2.

U mojim novijim knjigama poput The Technoscientific Turn of Philosophy, odnos između tehnosfere, kibernetičkog prostora i “uzvišenih objekata” (sublime objects) označava radikalan raskid s klasičnom metafizikom te prijelaz u ontološko stanje tehnologijskoga singulariteta. Tehnosfera više nije samo skup mehaničkih alata ili tehnološki okoliš koji čovjek nadzire. Ona postaje autopoietički sustav (samoproizvodeći ustroj) koji dokida tradicionalnu razliku između živog i neživog, prirode i kulture, subjekta i objekta. Prostor u doba planetarnoga računanja gubi svoja trodimenzionalna ili fizikalna obilježja te se redefinira kroz kodove, algoritme i teleprisutnost. Umjesto Boga ili čovjeka kao središta, singularnost postaje krajnja točka u kojoj se ontologija u potpunosti rastvara u računalni kod.

Singularnost uzvišenih objekata (Sublime Objects) o kojem govori Jean Baurillard u razgovoru s Jeanom Nouvelom, a to potpisujem u potpunosti nije više ono što pripada pojmovlju novovjekovne metafizike. Tradicionalni estetski pojam “uzvišenoga” (koji je kod Kanta bio vezan uz beskonačnost i nespoznatljivost prirode) premješta se, prema mojim uvidima, u sferu tehno-genetičkoga. “Uzvišeni objekti” u tehnosferi (poput umjetne inteligencije, biotehnoloških hibrida ili simulakruma u cyberspaceu) više nisu pasivne stvari za ljudsku upotrebu. Oni postaju objekti/subjekti koji “misle” i djeluju autonomno, generirajući iskustvo uzvišenoga kroz stvaranje složenosti zbilje izvan svih antropologijskih granica. Stoga umjetnost unutar tehnosfere prestaje oponašati svijet (mimesis). Ona ulazi u fazu “post-estetskog” i “sintetičke proizvodnje”. Estetski objekt postaje jedno s umjetnim životom, gdje se ljudska osjetilnost radikalno transformira (tzv. sinestetičko doba bez ljudske osjetilnosti). Sve što je ovdje rečeno mora imati izravne i neizravne konzekvencije na razumijevanje arhitekture i njezina odnosa spram prostora. (https://zarkopaic.net/blog-post/suze-trecega-oka/ )

Nije riječ samo o tome što se u doba prostornoga obrata (spatial turn) i sam pojam prostora više ne može razmatrati metafizički u platonskim formama odnosa između vrhovne ideje, zbilje i chôre kao izvorne mreže svekolika nastajanja i bivanja bića. Prostor se „oprostoruje“ (spatializing) kad se u moderno doba arhitektura pojavljuje ne više kao „umjetnička gradogradnja“ kao u povijesno-epohalnim razdobljima grčko-rimskoga klasicizma, renesanse i baroka, već kao apsolutno sredstvo/svrha referencijalnoga sklopa modernoga kapitalizma kojemu su razlike države i društva prolazne postaje na putu korporativne trans-epohalnosti konstrukcije. Da, ključne su riječi suvremene arhitekture otuda iste kao i ključne riječi i pojmovi tehnogeneze samoga umjetnoga života (AL). To su: (1) računanje, (2) planiranje i (3) konstrukcija. S Le Corbusierom je arhitektura kao sklop RPK-a konačno i definitivno razračunala s idejom povijesti kao kontinuiteta umjetnosti koja je u gradogradnji u skladu s velikim stilovima europske i zapadnjačke umjetnosti uvijek imala svoju „uzvišenu“ funkciju uljepšavanja gradnje i sublimnih objekata arhitekture, pa je paradoksalnost u tome da mi povijest arhitekture uvijek shvaćamo kao primijenjenu povijest umjetnosti. Uostalom, tako se i u katalogu ili klasifikaciji znanstvenih područja iz znanosti o umjetnosti deklarira tzv. teorija arhitekture.

3.

Što nam to drugo govori negoli da je s najvišim stadijem modernoga kapitalizma i prelaskom u doba avangardnih tendencija arhitektura postala ono što omogućuje njezinu pojavnost u suvremenosti. Riječ je o RPK-u ili tehnogenetskome stvaranju prostora kao singularnosti sublimnih objekata. Čovjek je malen ispod zvijezda i njegov je pogled ograničen njegovim opažajnim sposobnostima koje su u odnosu na moć tehnosfere i vizualizacije pogleda slijepih miševa. Mi vidimo Grad kao totalni umjetnički događaj tek iz perspektive uzvišenja njegovih neogotičkih nebodera, složenih protoka veličajnih avenija i mnoštva ulica, futurističke funkcionalnosti zračnih luka, fascinantnosti sportskih arena, začaravajuće isprepletenosti hiperrealnosti trgovačkih centara s muzejima suvremene umjetnosti koji počivaju na logici avangardne destrukcije/dekonstrukcije svijeta kroz trijadu ŠPE (šoka-provokacije-eksperimenta), a ne kroz naš opažaj vođen tzv. prirodnim okom.

New York je paradigmatski Grad svih gradova tehnosfere jer je grad čelika i konstrukcije, stakla i hiperrealnosti, složenosti i kaosa, te nije nimalo začudno zašto je upravo taj američki grad kao COSMOPOLIS u književnim djelima Paula Austera i Dona DeLilla predmet teorijskih spekulacija Baudrillarda i arhitektonskih refleksija Nouvela. No, Grad koji reprezentira sve što pripada ideji prostora nakon kraja arhitekture njezinim pretvaranjem u prostor kao singularnost sublimnih objekata ujedno je i Grad-kao-film jedne univerzalne utopije-distopije još od 1927. godine kad je Fritz Lang snimio svoj Metropolis po uzoru na stvarni grad koji ga je fascinirao ꟷ New York. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/covjek-kao-stroj   

I što smo time dobili? Ono što kaže sam Baudrillard 1985. godine u svojem eseju Amerika (Amerique).

„Kultura, to je prostor, to je brzina, to je film, to je tehnologija. […] U Americi, film je istina zato što je sav prostor, čitav način življenja u znaku kinematografije. Ovaj rez, ova apstrakcija jest nešto za čime više ne treba žaliti: život je film.“ (Jean Baudrillard, Amérique, Grasset, 1986., str. 200-201)

Arhitektura je film, a New York kao paradigmatski grad oprostorenosti (spatializing) postaje stoga posljednji Grad svjetske povijesti koji je još imao mogućnost da u obratu novovjekovne metafizike ljepote i uzvišenosti realizira svoju viziju grada apsolutne slobode kroz stvaranje prostora kao singularnosti sublimnih objekata. Svi su njegovi neboderi od Brooklyna do Manhattana stoga vizualni objekti inscenacije života kao zona simboličke moći kapitala i sublimne relaksacije u želji za susretom s Drugime ꟷ ono što Baudrillard u jednome drugome ogledu naziva ekstazom komunikacije. (v.  https://www.semiotexte.com/the-ecstasy-of-communication )

Ono „uzvišeno“ nije stvar arhitekture niti bilo kojeg relikta božanskoga u svijetu, već jedino konstrukcije svijeta kao slike i želje za dosezanjem posljednje točke sjedinjenja pogleda i onoga što ga nadilazi u zbiljskome objektu gradnje koja počiva na sklopovima i petljama onoga što nije više umjetničko majstorstvo velikih graditelja poput Albertija, Palladija i Berninija, već kibernetički autopoiesis tehnosfere koji nakon Le Corbusiera i njegove tehno-arhitekture s uzorom u ideji mehaničkoga stroja u tvornici kao modelu industrijskoga društva može još samo „graditi“ niti na Nebu niti na Zemlji, već u bezdanu svoje apsolutne dematerijalizacije.