Žarko Paić

1.

Poigrat ćemo se posve u duhu Waltera Benjamina i njegovih Pariških arkada citatima koji govore o željezu i arhitekturi da bismo vidjeli kako moderno doba s njegovim kultom industrijske proizvodnje počiva na logici „teških metala“ koji nastoje po analogiji biti ono što je kamen značio za monumentalnost veličajnih građevina u doba civilizacijskih epoha Egipta, Grčke i Rima.

Godine 1849. francuski inženjer Johard komentirao je bit tzv. nove arhitekture:

„Nova arhitektura je arhitektura u željezu. Arhitektonske revolucije uvijek slijede društvene revolucije. U prijelaznim razdobljima pojavljuje se malo promjena, nije važno koliko duga ta razdoblja mogu biti. Ljudi inzistiraju na reprodukciji starih načina, sve dok radikalnom promjenom ne naprave čistku sa svim školama i svim banalnim teorijama. Postoje velika razdoblja u arhitekturi, kao što smo vidjeli velika geološka razdoblja; nova vrsta životinje ili biljke pojavljuje se tek nakon što je stara nestala. U arhitekturi se događa isto. Stara dinastija autoriteta u arhitekturi  zamijenjena je na isti način na koji su mastodonti zamijenjeni kako bi se mogao osigurati prostor za novu vrstu umjetnika koji nije želio sačuvati tradicionalne predrasude starih škola.“

Godine 1850. francuski pjesnik Théophile Gautier upozorava da željezna arhitektura stvara novu arhitekturu:

„Čovječanstvo mora stvoriti potpuno novu arhitekturu, rođenu u svojem vremenu, upravo u trenutku kada se koriste novi sustavi stvoreni za industriju. Primjena lijevanog željeza omogućuje i zahtijeva upotrebu mnogih novih oblika, kao što se može vidjeti na željezničkim kolodvorima, na visećim mostovima i u arkadama staklenika.“

Jedan od temeljnih problema s kojima se danas suočavaju građevinarstvo i arhitektura nakon razdoblja čelika kao prerađenoga željeze i stakla u 20.  stoljeća (modernizma i postmodernizma) jest generiranje prijedloga i dizajna koji najmanje štete okolišu. A to znači da istraživanja i prijedlozi razvijeni u ovoj četvrtini 21. stoljeća nužno slijede logiku paradoksalne kontradikcije između high-tech arhitekture i bioničkih modela uklopljenosti u prirodu koja se pojavljuje u liku fluida i metamorfoza romantičnoga pojma organskoga rasta. Problemi okoliša i klimatske promjene stvarnost su s kojom se suvremeno društvo mora suočiti. No, pitanje je imamo li još uopće takav pojam društva koji bi mogao slijediti auru ove utopijsko-distopijske arhitekture jer ono što spaja suvremenu tehnologiju emergentnih sklopova čelika i stakla s kibernetičkim pojmovljem informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije pretpostavlja upravo globalno umrežena „društva kontrole“ o čemu govori Gilles Deleuze. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-jos-vizija-nadolazecega/ i https://zarkopaic.net/blog-post/nabor-i-rizom/ ) Kontrola je „neljudsko“ stanje nadzora nad životom pojedinca u društvenim sustavima koji se u globalnome kapitalizmu pojavljuju kao sveza discipline i represije, a svoj najveći stupanj učinkovitosti postižu, što se ne bi očekivalo, upravo u „društvu spektakla“ kao društvu sveopće transparencije, kad je sve ogoljeno i otvoreno pogledu drugoga i „Velikoga Trećega“.

Zbog sve veće složenosti zgrada i trenutnih ekonomskih i društvenih čimbenika, potrebne su nove metode proizvodnje i održivoga dizajna. Budućnost arhitekture i građevinarstva ovisi stoga o znanstvenom i tehnološkome napretku koji će se razvijati u nadolazećim godinama, kao i o građevinskim tehnikama, inovacijama i istraživanjima koja pridonose arhitektonskome dizajnu 21. stoljeća. Razvidno je, dakle, da materijali postaju temeljni problem ove „nove arhitekture“ koja u doba tehnosfere postaje metamorfni dizajn autopoietičke de/re/konstrukcije zbiljskoga svijeta. Nije teško razabrati da je za razumijevanje cjelokupne gradnje nakon doba čelika i stakla „slikovni obrat“ (iconic turn)  (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suze-trecega-oka/ ) ono što arhitekturi uopće podaruje njezin status na rubu između spektakularnosti i banalnosti. Čitava intencija četvrtoga sveska moje Tehnosfere: Sklop i petlja ꟷ Što je preostalo od arhitekture? (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., v. https://mvinfo.hr/knjiga/12992/tehnosfera-iv-sklop-i-petlja-sto-je-preostalo-od-arhitekture https://www.24sata.hr/lifestyle/kapitalizam-21-stoljeca-djela-foucaulta-nussbauma-i-paica-667304) svodi se na sljedeće pitanje: je li tehnosfera kao nova ontologija i epistemologija post-digitalnoga doba ujedno i referencijalni okvir kraja filozofije i arhitekture,  a ne tek neke „filozofije arhitekture“ koja jedva da postoji u promišljanjima mjerodavnih mislilaca nakon Heideggera, Wittgensteina, Derride, Deleuza, Baudrillarda i eventualno Huberta Damischa? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/od-prometejeve-baklje-do-noine-arke-i-dalje/

Budući da je rijetko tko od onih koji navodno prate „filozofiju arhitekture“ dospio do uvida u ovaj problem, onda je ovaj tekst s bloga koji se zove Kaos još jedan (uzaludan) pokušaj „prosvjetljenja tame“ za buduće istraživače razloga zašto naše doba vladavine sintetičkih materijala nije doba tzv. razigranih formi arhitektonskoga umijeća pravljenja iluzije postojanja, već onoga što je filozof kibernetike Gilbert Simondon nazvao metastabilnim kaosom u kojem informacija postaje forma, a komunikacija šumom signala na mreži u permanentnome društvu kontrole.

2.

Filozofijski pristupi suvremenoj arhitekturi 21. stoljeća udaljavaju se, pak, od krutih doktrina ranoga modernizma kako bi uravnotežila naprednu tehnologiju s ekološkom i društvenom sviješću. U mojoj knjizi jasno je navedeno da je paradigmatski slučaj izveden u kasnim radovima jednog od oca-utemeljitelja postmoderne teorije arhitekture kao što je to bio Charles Jencks. U njegovoj knjizi The Architecture of the Jumping Universe (Academy Ediotins i Willey & Sons, New York, 1997.) pokušava se pronaći međuprostor između novih tehnologija i estetizacije svijeta. Stoga se jedino još u svemu tom kretanju po rubovima tehnosfere otvara „zelenilo zemlje i plavetnilo neba“, ništa drugo, kao metafore i simbolički pokazatelji velikoga retro-futurizma u kojem čovjek više nema svoj „dom“ ni u kakvome novome društvu i ni u kakvoj tehno-kulturi, već u zajedništvu s drugačijim mišljenjem zemlje i neba, bez pada u nostalgiju za Framptonovim „kritičkim regionalizmom“. Ključni pojmovi arhitekture 21. stoljeća stoga uključuju održivost, dizajn vođen konceptima, tehnološku integraciju i novi kontekstualizam, oblikujući izgrađene okoliše kako bi se izravno suočili s globalnom urbanizacijom i klimatskim izazovima.

Hedonističku održivost zagovaraju arhitekti poput Bjarke Ingelsa (BIG), a pritom se predlaže da zeleni dizajn ne bi trebao zahtijevati žrtvu, već integrirati ekološke performanse s razigranim, živahnim zajednicama i društvenom funkcionalnošću. Novi kontekstualizam se pokazuje prividnim rješenjem problema sraza „rata svjetova“ između modernizma i postmodernizma s težnjom da se globalizirana arhitektura prilagodi onome što je još preostalo od prostora koji je progutao Levijatan autokratskih postimperijalnih država i neoliberalni high-tech kapitalizam. Ono što je ovdje ipak najproblematičnije nije ništa drugo negoli proces (ne)kontrolirane hiper-industrijalizacije 4.0 i stvaranja globalnih favela/slumova koji se gotovo geometrijskom progresijom stvaraju kao alternativna arhitektura užasa i bijede suvremenoga svijeta. U tom kontekstu valja vidjeti nastojanja za novim dizajnom s regionalnim sociokulturnim tkivima, povijesnim presedanima i narodnim metodama gradnje.

Društvenu arhitekturu, koja još nije posve propali projekt unatoč svega, promiču osobe poput Yasmeen Lari, a ova „socijalna ideologija“ usredotočuje se na korištenje lokalnih resursa (blato, bambus, vapno) i samoizgradnju zajednice kako bi se osiguralo pravedno, otporno na poplave i održivo stanovanje za marginalizirane populacije.

Računalni i parametarski dizajn: Koristeći algoritme i CAD softver, ovaj pokret arhitekturu promatra kao dinamičan, responzivan sustav. Strukture oponašaju organske, fluidne oblike i prilagođavaju se okolišnim uvjetima.

Ključni manifesti dizajna: Neomodernizam: Povratak čistome minimalizmu ranoga modernizma, uklanjanje estetskih ekscesa postmodernizma, a istovremeno prihvaćanje najsuvremenijih materijala 21. stoljeća. Usput ideje nemodernizma u kontekstu teorije književnosti i kulture u 21. stoljeću uvjerljivo je obrazlagao njemački teoretičar avangarde Peter Bürger, a u sociologiji njegov „zemljak“, teoretičar rizičnoga društva u globalno doba, Ulrich Beck. (v. Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.)

Biofilna integracija: Tretiranje zelenila i organskih elemenata ne kao pukih estetskih pozadina, već kao temeljnih komponenti arhitektonskog prostora za poboljšanje mentalnog blagostanja i urbane mikroklime. Modernistička arhitektura tradicionalno je prostor shvaćala prvenstveno kao tehnički objekt, podređen funkciji. Međutim, suočeni s klimatskom krizom, postoji sve veća potreba za redefiniranjem njegove uloge. Prostor se sada shvaća kao infrastruktura koja podržava ekosustave i potiče odnos između ljudi i prirode. Na tom temelju razvila se biofilna arhitektura, integrirajući funkcionalnost s humanističkim i ekološkim dimenzijama. Nova paradigma odbacuje dualnost između ljudi i materijalnoga svijeta, pozicionirajući pojam imerzije (uranjanje – angažman koji uključuje osjetila, emocije i maštu) kao ključno sredstvo integracije. Njezino podrijetlo leži u imerzivnoj umjetnosti, koja je od devetnaestog stoljeća transformirala gledatelja u sudionika iskustva kao što je to odlično izveo prominentni teoretičar znanosti o slici (Bildwissenschaft) Oliver Grau u svojoj knjizi Virtual Art: From Illusion to Immersion (MIT Press, Massachusetts, Cambridge-London, 2004.) Arhitektura usvaja ove strategije, stvarajući prostore koji potiču interakciju, kolektivno značenje i dublji odnos s okolinom, a vjerojatno je najbolji teorijski doprinos ovome biofilnome obratu knjiga finskoga arhitekta i teoretičara arhitekture Juhani Pallasmaa,  Oči kože: Arhitektura osjetila (The Eyes of the Skin: Architecture and the Senses, Willey & Sons, New York, 2012.).

Koncept vs. kontekst: Mnogi suvremeni kritičari tvrde da su neoliberalne ekonomije potaknule arhitekte da daju prioritet upečatljivim, konceptualnim oblicima za globalna tržišta u odnosu na rješavanje stvarnih funkcionalnih potreba ili neposredne okoline.

Tehnološki optimizam vs. korisnost: Postoji stalna rasprava o tome stvara li korištenje naprednih digitalnih alata bolje ljudsko okruženje ili samo složeno, skulpturalno djelo.

3.

Ono što u ovom kritičkome pregledu pojmova i paradigmi suvremene arhitekture i njezine „filozofije“ valja posebno raspraviti jest složeni i prijeporni pojam parametricizam, koji je inaugurirao Patrick Schumacher, voditelj arhitektonskoga biroa Zaha Hadid Architects i osnivački direktor AA Design Research Laba. Usput, Schumacher je studirao matematiku, filozofiju i arhitekturu u Bonnu, Londonu i Stuttgartu, ima međunarodnu reputaciju i kao arhitekt i kao teoretičar. U svojem uvelike raspravljanom članku „Parametricism – A New Global Style for Architecture and Urban Design“ (2009.), Schumacher je tvrdio da globalna konvergencija u nedavnoj avangardnoj arhitekturi opravdava izricanje novog stila: Parametricizma. Stil je ukorijenjen u tehnikama digitalnoga dizajna i u potpunosti iskorištava računalnu revoluciju koja pokreće suvremenu civilizaciju. Njegova najnovija poboljšanja temelje se na naprednim sustavima parametarskoga dizajna i tehnikama skriptiranja. Ovaj stil je spreman naslijediti modernizam kao novi epohalni stil za dvadeset i prvo stoljeće. Time se zatvara prijelazno razdoblje neizvjesnosti koje je izazvala kriza modernizma, a koje je obilježio niz kratkotrajnih epizoda, uključujući postmodernizam, dekonstruktivizam i minimalizam. Stoga Schumacher tvrdi da je parametricizam odgovor arhitekture na značajnu tehnološku i socioekonomsku transformaciju svjetskoga društva koju je donijelo informacijsko doba.

U njegovu iznimno važnome predavanju iz 2010. godine u Los Angelese naslovljenim „Parametricism and the Autopoiesis of Architecture“ ( https://patrikschumacher.com/parametricism-and-the-autopoiesis-of-architecture/ uistinu se obistinjuje ono što sam iznio u četvrtome svesku svoje Tehnosfere: naime, da je doba arhitekata prošlo i da je autopoietička avantura onog što ovdje Schumacher naziva parametricizmom samo realizacija metafizike u kibernetici kao sustavu i okolini u kojoj se autonomno kretanje samoga „umjetnoga života“ odvija kao estetiziranje ili dizajniranje svjetova nastalih iz trijade računanja-planiranja-konstrukcije. Iako se njegov koncept autopoiesisa temelji ne na filozofijskim pretpostavkama samo-vladavine logosa kao téhne, već iz teoretskoga pristupa tehnoznanstvenome obratu svijeta sustava i svijeta života velikog njemačkoga sociologa Niklasa Luhmanna, nema nikakve dvojbe da je ovaj konceptualni izazov u 21. stoljeću najstrože kazano zatvorenost struktura i funkcija tehnosfere u diskursu hibridnosti „filozofije“ i „arhitekture“.

Schumacherov pogled na arhitekturu je hegelovski. Pritom, evolucijske faze civilizacije odgovaraju određenim stilovima u arhitekturi. Cijelu povijest arhitekture podijelio je na nekoliko dominantnih stilova. U njegovom sustavu nisu svi priznati stilovi epohalni. Neki od njih, poput gotičkoga stila, predstavljaju samo prijelaznu fazu, ali ne i veliki stil s njegovim artikuliranim diskursom. Tvrdi da modernizam i dalje djeluje kao dominantna paradigma, iako se postmodernizam uvelike primjenjivao u posljednjih nekoliko desetljeća. Uvođenjem parametricizma kao novoga stila i snažnom tvrdnjom da će on neizbježno postati mainstream u sljedećih dvadeset godina, Schumacher predviđa budućnost. Ne samo da najavljuje novi stil, već najavljuje i novu epohu, novu fazu u evoluciji ljudske vrste:

„Kada analiziramo povijest, možemo vidjeti da je izgrađeni okoliš oduvijek imao vitalnu ulogu u izgradnji društvenoga poretka. Društveni poredak treba prostorni red. Društvo može napredovati samo unutar izgrađenoga okoliša i cijeloga svijeta artefakata. Zato arhitekturu i dizajn stavljam u istu kategoriju.“

Evo, to je izričito autonomno arhitektonsko pokriće jednog paradigmatskoga autora koji sjedinjuje tzv. teoriju i praksu arhitekture za 21. stoljeće s postavkama koje sam izveo u knjizi Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture?

Ne preostaje nikakav utopijski biofilijsko-kontekstualni ekologizam i sve druge ove ili one krhotine povijesti prohujalih stilova gradnje i razgradnje, već samo tehnosfera kao dizajniranje arhitektonskoga kaosa, entropije i kontingencije.

Jedina autentična „filozofija arhitekture“ za 21. stoljeće je ona koja počiva na ideji o „kraju filozofije“ i „kraju arhitekture“, a sve drugo su naklapanja i iluzorne sanjarije.