Copyright ©2026 Žarko Paić

Što nakon srušena Zeusova zakona?

Brutalnost, barbarstvo i kaos

Kritička razmatranja uz film Christophera Nolana, Odiseja (2026.)

September 14, 2026
Što nakon srušena Zeusova zakona?
Odiseja (2026)

1.

Film Odiseja (2026.) Christophera Nolana predstavlja nesumnjivo spektakularnu adaptaciju Homerova epskoga spjeva s Mattom Damonom u glavnoj ulozi, te koristi antički mitski okvir kako bi duboko progovorio o postmodernim krizama civilizacije, etike i ljudske psihe. Sniman revolucionarnim IMAX kamerama kao primjerima izvedbe tehnosfere i strukturiran kroz Nolanovu prepoznatljivu nelinearnu naraciju, film redefinira klasični predložak o putovanju u izvorni zavičaj u iznimno složenu filozofijsku meditaciju. Glavne konzekvencije i tematski slojevi filma mogu se podijeliti na nekoliko ključnih cjelina.

Etika međunarodne politike i „Zeusov zakon“ ꟷ U središtu političko-filozofijske analize filma nalazi se koncept ksenije iliZeusova zakona – drevnoga grčkog imperativa gostoljubivosti prema strancima koji mogu biti prerušeni bogovi.

Urušavanje civilizacije kroz kršenje pravila ꟷ Mjerodavni filmolozi i analitički usmjereni kritičari raznih profila ističu kako Nolanov film pokazuje da kršenje ovog poretka vodi neizbježnoj brutalizaciji društva. Zločini koje su Grci počinili tijekom razaranja Troje vraćaju se kao karma. Naime, njihovo vlastito društvo na Itaki propada, a sebični prosci pljačkaju i uništavaju Odisejev dom.

Kritika suvremenoga Zapada ꟷ Mnogi kritičari istodobno u filmu vide jasnu aluziju na suvremenu međunarodnu politiku i kritiku dvostrukih standarda razvijenoga svijeta Zapada prema migrantima i vanjskim krizama, gdje se odstupanje od moralnih pravila opravdava višim ciljevima. Za razliku od klasičnoga junaka koji nepokolebljivo hrli k cilju, Nolanov Odisej je fragmentiran čovjek i to je bjelodano kroz nekoliko psiho-kulturalnih matrica njegova mišljenja i djelovanja.

Sjećanje kao tamnica ꟷ Boravak kod nimfe Kalipso (Charlize Theron) i prolazak kroz opasnosti nisu samo fizičke prepreke, već psihološke zamke u kojima se Odisej bori s vlastitim sjećanjima i osjećajem krivnje jer je jedini preživio iz svoje posade.

Gubitak želje za povratkom ꟷ Možda najsnažnija filozofijska inverzija događa se u sekvenci sa Sirenama. Njihova pjesma ne nudi samo iluziju užitka, već suočavanje s neispunjenim obećanjima. U Nolanovom scenariju, Sirene Odiseju razotkrivaju zastrašujuću istinu: „Ono što najviše želiš je ono što ne možeš imati… i to mi je reklo da zapravo ne želim ići kući.“ Povratak kući nakon traume rata postaje ontologijski nemoguće jer se dom i čovjek nepovratno mijenjaju. (v. moj esej o tom problemu objavljen na ovome blogu zvanom Kaos: https://zarkopaic.net/blog-post/odlazak-i-povratak/ kao i promišljanje o Lévinasovu pojmu gostoljubivosti spram Drugoga: https://zarkopaic.net/blog-post/etika-kao-logika-srca )

Kao i u filmovima Memento, Inception i Interstellar, Nolan i u „Odiseji“ koristi vrijeme kao rastezljivu, subjektivnu kategoriju.

Fragmentirana struktura ꟷ Skokovi u vremenu i nelinearno pripovijedanje pretvaraju desetogodišnje lutanje morem u „subjektivnu vječnost“. Vrijeme provedeno na mitskim otocima ne teče jednako kao vrijeme na Itaki, gdje Penelopa (Anne Hathaway) stari čekajući ga. Time film preispituje fenomenološko iskustvo vremena – deset godina izolacije i traume u ljudskoj svijesti može trajati cijeli život. U tradiciji svojih prethodnih filmova (poput Oppenheimera), Nolan stavlja naglasak na ljudsku odgovornost i djelovanje. Iako su mitska bića i bogovi prisutni, oni služe primarno kao simbolički okvir. Nolan se ne usmjerava na božanske hirove, već na to kako se čovjek postavlja unutar determiniranoga i neprijateljskoga svemira. Pitanja časti, morala i očuvanja humanosti u trenucima ekstremnoga preživljavanja postaju važnija od same mitske sudbine.

2.

Ključni pojmovi-kategorije koje Nolan uvodi u svoj film, a koji uopće nije ni prikaz izvornika (mimesis) Homerove Odiseje, a nije isto tako niti predstavljanje drevnoga helenskoga svijeta nakon Trojanskoga rata, već je postmoderna alegorija i fragmentacija najznačajnijeg teksta zapadnjačke metafizike, što znači da je suvremena verzija mitske proizvodnje značenja u posthistorijskome razdoblju u kojem vladaju kaos, kontingencija i entropija su: (1) moć, (2) masa i (3) brutalnost. O tome govori Friedrich W. Nietzsche, Nachgelassene Fragmente 1885-1887, KSA, Bd. 12 (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin-New York, 1980., str. 473. Dakle, Nolanova Odiseja nije mitopoetsko začaravanje svijeta povratkom u arhajsko doba kao sveza mythosa i poiesisa, već melankolija apsolutne krivnje paradigmatskoga heroja suvremenosti koji izvršava geopolitički pokolj i istrebljenje Drugoga (Trojanaca) u ime vječne Helade i njezine vladavine nad svijetom (pomorski putovi od Grčke prema Maloj Aziji).

Brutalnost se disperzira i realizira u kategorijama zazornosti/abjekcije (Kirka i pretvorba ljudi u svinje), zombi-ratnika podzemlja/Hada koji se osjećaju izdanima i prevarenima od najmudrijega Grka i naposljetku Odisejevih drugova na brodovima koji lutaju na povratku u Itaku i stradavaju tako što se suprotstavljaju tabuu božanske zabrane. Posljednja je kategorija ovog filma vizualno upečatljive tehno-magije snimanja i nelinearne naracije ključna riječ suvremenosti još od Artauda i Bataillea ꟷ transgresija. Prelaze se granice dopuštenoga, ruši se i razara Zeusov zakon prihvaćanja stranca i zato je jedina moja zamjerka filmu Christophera Nolana na koji su se uhvatili gotovo svi kritičari, filmolozi i filozofi (s Žižekom na čelu) što ideologijski govori o “kraju civilizacije”. Nije riječ ni o kakvoj civilizaciji, jer u doba Homera i čitave povijesti Grka od mitskih pripovijesti do Aristotela ne postoji tako nešto, već samo svijest o Drugome kao neprijatelju ispod razine Grka u idejnome smislu.

Zato je temeljna riječ ovog filma ꟷ barbarstvo, jer civilizacija je ionako stvar Rimljana koji su stvorili svjetski imperij na čemu počiva Zapad (Amerika je danas realizacija posljednjega imperija Zapada). “Civilizacija” o kojoj na kraju filma patetično i ideologijski govore i Penelopa i Odisej jest sinteza mase, moći i brutalnosti kroz zazornost, zombi-biopolitiku i transgresiju Zakona. Zato ovaj film nije kardinalni promašaj, već upravo suprotno, najveći doseg Nolana nakon Dunkirka i Oppenherimera u vizualizaciji onoga što je posljednji pojam postmoderne estetike uopće ꟷ ono čudovišno, jezovito, zastrašujuće, Unheimlichkeit. Istina je “kraja civilizacije” apsolutni Unheimlichkeit njezina prvoga početka koji se sabire u knjigama Homera kao što su Ilijada i Odiseja. Iz njih se stvara povijest, a ne iz tzv. realne historije koja uvijek može do Sudnjega dana besmisleno govoriti da nikakva Trojanskoga rata nije ni bilo niti da je Homer postojao. Realno je konstrukcija imaginarnoga i simboličkoga (lakanovski) i zato je ovaj film transgresija svekolike realnosti 21. stoljeća koja više nema Odiseju za svoj mitski spjev, jer je to već učinio maestralno i jedino smisleno Stanley Kubrick u SF-filmu 2001. Odiseja u svemiru.

Ovo je fantastična vizualizacija kraja civilizacije kao kraja povijesti i dokaz da je svaki povratak iskonu kao Itaci iluzija REALNOGA. U svijetu lišenom metafizičkoga jamstva (gdje je „Zeusov zakon“ prokazan kao prazna ideologijska ljuštura) na površinu izbijaju ogoljene sile. Moć više nije božansko pravo kraljeva niti pravedni gnjev, već geopolitički nagon za dominacijom i kontrolom pomorskih putova. Masa (kroz vizualizaciju prosaca na Itaci ili Trojanaca osuđenih na propast) gubi individualnost i postaje amorfno tijelo koje guta resurse ili biva uništeno. Naposljetku, brutalnost se manifestira se upravo u onome što Julia Kristeva naziva abjekcijom (zazornošću). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/onkraj-granica-zazornosti/ )

Kirka koja ljude pretvara u svinje kod Nolana nije magijski trik, već biopolitičko svođenje čovjeka na njegovu animalnu, ogoljenu bazu (zoē).

Zombi-ratnici u Hadu nisu nikakve mitske sjene koje žude za krvlju da progovore, već figure radikalne alijenacije – subjekti koji su shvatili da su instrumentalizirani i prevareni od strane ratne mašinerije koju predvodi „najmudriji Grk“. Njihov gnjev je politički, a njihova egzistencija je sablasno preživljavanje unutar historijske traume. Govoriti o civilizaciji u homersko doba je anakronizam i ideologijski konstrukt. Grčki svijet ne počiva na pojmu univerzalne civilizacije, već na rigidnoj binarnoj opoziciji Grk/Barbar.

Kada Odisej i Penelopa na kraju filma patetično progovaraju o „kraju civilizacije“, oni zapravo vrše retroaktivnu ideologizaciju. Ono što se stvarno urušava nije civilizacija, već unutrašnja kohezija njihova vlastitog mita kroz transgresiju – prelaženje granica dopuštenoga, destrukciju Drugoga (genocid nad Trojancima) i kršenje tabua božanskih zabrana od strane Odisejeve posade. Barbarstvo nije s druge strane mora; ono je upisano u sam iskon helenske ekspanzije. Kubrick je 1968. godine postavio mit o Odiseji u prostor spekulativne evolucije, tehnološkoga uzdignuća i transcendentnog prelaska u kozmičko Dijete (Starchild) – to je bila odiseja progresa i ontologijskoga skoka. Nolan čini posve suprotno: njegova Odiseja je kretanje unatrag, regresija u traumu, melankoliju i apsolutnu krivnju. To je dokaz da je u 21. stoljeću svaki povratak iskonu (Itaci) nemoguć, jer je Itaka mitska konstrukcija imaginarnoga i simboličkoga poretka. Susret s Itakom je susret s prazninom; dom više ne postoji jer je subjekt koji se vraća nepovratno desubjektiviran činom vlastitoga barbarstva.

Istina „kraja“ susreće se s istinom „početka“. Gledajući Nolanovu Odiseju, zapadni gledatelj ne promatra drevnu povijest, već se suočava s jezovitom spoznajom da je temeljni narativ zapadne metafizike od samog početka kodiran kroz masu, moć, brutalnost i istrebljenje Drugoga. Ono što je trebalo biti trijumfalni povratak kući, Nolan pretvara u klaustrofobični, nelinearni košmar u kojem je svekolika realnost 21. stoljeća prokazana kao simulakrum koji panično pokušava sakriti vlastito konstitutivno barbarstvo. Ostaje pitanje na kraju je li i nova generacija Itake s Telemahom kao „vječnim sinom“ grčkoga heroja pod Trojom već unaprijed kontaminirana očevom biopolitikom moći?

3.

Nema mogućnosti otklona od grijeha i veličajnosti djela otaca. Odisej je i u Nolanovu filmu heroj i ono što ga razlikuje od Homerova Odiseja jest upravo taj nagon/volja za moć koja se pokazuje, paradoksalno, željom za povlačenjem iz ovoga svijeta vladavine mase i brutalnosti. Naposljetku, on je kralj Itake koja predstavlja metafizički određen topos arhajske ljepote postojanja bez znakova promjene i zato je sudbina/nužnost njegove odluke da se pokori Agamemnonu i ratnome osvajanju Troje ujedno čin slabosti i dužnosti odgovora na tzv. zov “domovine”. U Odiseji (i Homerovoj i Nolanovoj) nema nevinih, a to nisu ni Telemah, niti Penelopa. Svi su likovi umreženi u kaotičnu kontingenciju svijeta kao entropije i svaki je individualni događaj otpora i otklona unaprijed čin ne-moći. Ovaj film je utoliko paradoksalna obrana onoga tragičnoga u Grka što je ponajbolje promislio mladi Nietzsche u djelu Rođenje tragedije iz duha glazbe. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tragedija-bez-patnje/ )

Tragično je to da je riječ o “kraju individuuma” kao posljednjeg uporišta zapadnjačke velike priče o slobodi kao temelju odlučivanja o sudbini svijeta. Ni nimfa Kalipso niti čarobnica Kirka više nisu znakovi ženske drugosti i pobune protiv božanskoga Zakona kao preslike društvene patrijarhalnosti, a najparadoksalnija je uloga božice Atene koja umjesto vladavine apsolutne mudrosti (sophia) i razboritosti (phronesis) što su temelji grčke filozofije i shvaćanja politike u Platona i Aristotela, pokazuje znakove dvojbe u zaštiti svojega heroja, kao i refleksivne kritičke empatije i tako nadilazi granice umjetničke religije i postaje (ne)skriveni svjedok unutarnje patnje i tegobnih odluka samoga Odiseja.

Bogovi su u Nolanovu filmu a-teologijska bića koja ne vuku posljednje konce, jer je ionako Zeusov zakon razoren. Analogija s dobom tragedije u Grka koji ovaj film izaziva jest Euripid, posljednji veliki dramatičar koji je bogove neutralizirao i suspendirao iz tragedija. Ostaje snimiti još eventualno samo Medeju, a ne Argonaute, jer je s Nolanovom Odisejom ideja metafizike realizirana: početak kao prvi uzrok = kraj-kao posljednja svrha kojom sve završava ironično-patetično melodramatskim „progonstvom“, ali dobrovoljnim i Odiseja i Penelope, da bi Telemah vladao “praznim kraljevstvom”, bez ideje sudbine i bez prerogativa tragičnoga kralja kao heroja vječne Helade.

Ova završna moja sinteza smješta Nolanovu Odiseju u drukčiji teorijski okvir: to je radikalna obnova grčke tragedije u njezinu kasnom, euripidovskome stadiju, pročitana kroz rane spise Friedricha W. Nietzschea. Nolanov Odisej, ponovimo glavnu tezu, redefinira pojam heroizma kroz volju za moć koja se paradoksalno manifestira kao nagon za povlačenjem. Njegov pristanak na rat nije čin trijumfalnoga militarizma, već tragična slabost i pokoravanje dužnosti, svjesni ulazak u mašineriju destrukcije. U duhu Nietzscheova Rođenja tragedije, Odisej doživljava sudbinu tragičnoga heroja – on biva rastrgan. Prolazak kroz mitske užase nije putovanje koje ga izgrađuje (bildungsroman), već proces u kojem se individuum ukida i rastače. Zapadnjačka priča o autonomnom subjektu koji sam kroji svoju sudbinu ovdje se urušava. Svaki pokušaj otpora ili otklona od strane bilo kojeg lika (bilo Penelope u njezinu čekanju, bilo Telemaha u njegovu odrastanju) unaprijed je osuđen na čin ne-moći. U sustavu entropije, svaki je potez već ukalkuliran u opći gubitak energije i smisla.

Transformacija božice Atene u Nolanovoj viziji ključni je estetski i filozofijski dokaz da film operira u sferi euripidovske krize mita. Ona više nije hladna, racionalna instancija mitske pravde, sophia ili phronesis koja s Olimpa dirigira poviješću. Njezina dvojba i empatija pokazuju da su i sami bogovi kontaminirani gubitkom metafizičkoga jamstva. Poput Euripida u Bakhama ili Orestu, Nolan bogove ne uklanja fizički, već ih neutralizira i suspendira iz njihove teologijske funkcije. Oni više ne vuku konce jer su niti pokidane. Ostaje samo goli ljudski afekt, unutarnja patnja i svjedočanstvo o besmislu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/epoha-sokratskih-sjena-euripid/ )

Konačni rasplet filma – dobrovoljno progonstvo Odiseja i Penelope – predstavlja vrhunsku ironiju zapadne civilizacije: Itaka, koja je trebala biti metafizički fiksni topos, arhajska ljepota i utočište, u trenutku povratka gubi svoju simboličku vrijednost. Kada se dom napokon izbori kroz brutalnost i pokolj prosca, on se istovremeno mora napustiti. Povratak je nemoguć jer je iskon ontologijski zatrovan. Odlazak roditelja ostavlja Telemaha na tronu koji više ništa ne reprezentira. On ne vlada Heladom, već simulakrumom vlasti. Iz njegova svijeta isprana je i mitska sudbina i herojski patos. On je administrator posthistorijskoga ništavila, vladar u vremenu u kojem se više ne mogu rađati heroji niti pjevati epovi. Nolanova Odiseja tako ostaje svjedočanstvo postmoderne estetiike Unheimlichkeita, film koji nas ostavlja da sjedimo u mraku pred praznim kraljevstvom vlastite „civilizacije“.

4.

Paradoks je da se nakon Pasolinijeva film Kralj Edip više ne može snimiti vjerodostojni film apsolutne dekonstrukcije mitske povijesti Zapada. Uostalom, to je razdoblje 1960-ih godina kad je još postojala velika iluzija da je povijest smislena eshatologija u fuziji Grka, kršćana i revolucionarnoga marksizma koja mora dovesti do otvorenosti smisla ljudske egzistencije kroz jedinstvo supstancije i subjekta, ideje i zbilje, onostranoga i ovostranoga. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pasolinijev-pepeo/) Sve je to u trećoj dekadi 21. stoljeća ꟷ u doba kaosa, konstingencije i entropije ꟷ izgubilo čak i svoje tragove u arhivima kinematičke povijesti. Nolan je realizacija metafizike holivudskoga spektakla njegovim najuzvišenijim i ujedno najproblematičnijim sredstvima. Riječ je o prijenosu suvremene ideologije post-politike u žanr koji je sveza suvremene mitopoeze Unheimlichekita (rat, apokalipsa i kraj civilizacije) s idealiziranjem stanjem društvenih odnosa koji su prihvatljivi mainstream-publici.

Pasolinijev autentični krik ꟷ Kralj Edip i Medeja koristili su mitsko i arhaično kao revolucionarno oružje protiv građanskoga društva i kapitalističke otuđenosti. Spajanjem marksizma, frojdizma i sakralnoga, Pasolini je ustrajno tražio izvan-povijesni prostor autentičnosti. Mit je bio živ, opasan i subverzivan.

Nolanovo arhiviranje ꟷ U trećoj dekadi 21. stoljeća, u dobu opće entropije, taj je horizont zatvoren. Nolan ne može i ne želi iskoračiti iz sustava. Njegova Odiseja ne nudi subverziju, već muzealizaciju i spektakularizaciju traume. Mit se više ne proživljava kao egzistencijalna istina, nego se koristi kao visokobudžetni rezervoar estetskih i narativnih kodova. Nolan je vrhunski simptom onoga što Guy Debord naziva društvom spektakla, ali u njegovoj terminalnoj fazi. On realizira metafiziku holivudskoga spektakla tako što krizu, apokalipsu i unheimlichkeit pretvara u luksuzni estetski proizvod. Rat, biopolitička abjekcija, zombi-ratnici i raspad Zeusova zakona vizualizirani su s takvom tehničkom perfekcijom (IMAX i Göranssonova partitura) da sama groza postaje izvorom sublimnoga estetskoga užitka za mainstream-publiku. Umjesto da izazove katarzu ili politički revolt (što je bio cilj grčke tragedije i Pasolinijeva filma), Nolanov Unheimlichkeit funkcionira kao ideologijski ispušni ventil.

Publika u kinu konzumira vlastiti strah od kraja civilizacije, ali ga konzumira u sigurnom, visoko kontroliranome narativnome pakiranju. Najproblematičniji i ujedno najuzvišeniji aspekt Nolanova aparata leži u završnom kompromisu ꟷ prijenosu post-politike u mitski narativ. Kada se povijesni i geopolitički kaos proglasi apsolutnim (kontingencija i entropija), političko djelovanje postaje nemoguće. Rješenje koje Nolan nudi na kraju – to patetično-melodramatsko dobrovoljno progonstvo Odiseja i Penelope – zapravo je ideologijski konstrukt par excellence.

To je povlačenje u mikro-prostor nuklearne obitelji/partnerskoga odnosa kao jedinog preostalog utočišta u svijetu koji gori. Time se radikalna transgresija i barbarstvo na kraju pacificiraju i prebivaju u sferi privatne melankolije. Masovna publika dobiva željeni emotivni supstrat: sustav je propao, kraljevstvo je prazno, ali “ljubav/brak/privatnost” preživljava kao ultimativni simulakrum spasa.Nolanova Odiseja je stoga savršen filmsko svjedočanstvo našeg vremena jer pokazuje da više nema izlaza iz Realnoga. Dok je Kubrick u 2001. vjerovao u skok, a Pasolini u povratak sakralnome tijelu, Nolan zna da je sve postalo slika i nelinearni kod. Usput, pitanje za filozofijske detektive koji suvremenim forenzičnim metodama razotkrivaju „toplu vodu“ metafizike u filmu. U kojoj sceni filma se pojavljuje „religiozni posljednji skok“ Sörena Kierkegaarda kao umetnuta pseudo-mudroslovna umotvorina umjesto meditacija o grčkim bogovima usuda i monoteističkome spasitelju čovjeka kao singularnoga pojedinca i tzv. čovječanstva? Naravno, kad je strahotna smrt posve blizu ljudske egzistencije u trenucima užasa i katastrofizma i ateisti zazivaju ime božansko ili već neki drugi nadomjestak za njegovu neprisutnost.

Dakle, kad stradaju svi njegovi sudrugovi od osvete moćnoga Posejdona u olujnoj havariji, a Odisej se nasuka na sprudovima Ogigije u zagrljaju nimfe Kalipso (Charlize Theron), kćeri titana Atlanta, nakon sedam godina blaženstva u povratku na Itaku nemirnim morima zaziva posljednji skok spram Apsoluta kao ideje i zbilje spasonosnoga. Soteriologija je, dakle, i filmski iskazana u egzistencijalnome obratu mitskoga heroja kao prototipa suvremenoga čovjeka osuđenog na svoju tragičnu slobodu bestemeljnosti i bezrazložnosti. Nolanov je film stoga znakovito alegorijski višeznačan jer bez ustručavanja pokazuje kako holivudska mašinerija može progutati i najmračnije Nietzscheove uvide, najteže historijske traume i najoštrije filozofijske kritike, te od njih stvoriti grandiozan, tjeskoban, ali u konačnici savršeno komodificiran kinematički spomenik kraju povijesti.

5.

Mnogi bi rekli da Nolan ovim filmom zapravo potvrđuje tezu neomarksističkoga teoretičara Fredrica Jamesona da je lakše zamisliti kraj svijeta (ili civilizacije) nego kraj kapitalističkoga načina proizvodnje značenja i spektakla, s obzirom na to da čak i apsolutna destrukcija mita kod njega završava kao profitabilno remek-djelo. No, to nije više odlučujuće uopće i to zato što je kapitalizam onkraj granica tradicionalnih pojmova kulture kao ideologije kako sam to pokazao u svojoj studiji Politika identiteta (Antibarbarus, Zagreb, 2005. v. https://zarkopaic.net/blog-post/tko-je-subjekt-apsolutne-moci-vladavine-i-upravljanja-svijetom ).

Kapitalizam je kraj povijesti i jedino ga danas na životu održava totalni napredak-razvitak tehnosfere što znači da je napredak u načinu tehnološkoga posredovanje slike ovog Nolanova filma uvjet mogućnosti njezina posve drukčijega značenja i tzv. poruka filma. Pogledajte divnu TV-seriju Franka Rossija 1968. godine o Odiseju, na kojoj sam duhovno odrastao i posezao pomamno za klasičnim antičkim tekstovima, u kojem glume veliki Bekim Fehmiu i veličajna Irene Papas, a koja je snimateljski savršenstvo jedne autentične poetizacije izgubljenoga svijeta. I Odisej i Penelopa, i bogovi i nimfe, i heroji i priroda žive u njoj u ravnovjesju s estetskom metafizikom gledatelja koji uživa u onome što je skriveno i što održava na distanciji bogove i ljude.

U Nolanovoj vizualizaciji Odiseja je sklop tehnološke singularnosti (snimanje filma na novoj platformi) i psiho-kulturalne melankolije povijesti. Pogledajte još nešto: posve je beznačajno i nimalo “subverzivno” to što je Atena rasno-etnički kao i Helena ꟷ crnkinja, i o tome ne treba uopće dalje razglabati. Film djeluje metapolitički kao promišljanje ideje transgresije kraja povijesti/kraja civilizacije, a ne onoga što je već Pasolini dekonstruirao svojim filmovima poput Kralja Edipa i Evanđelja po Mateju kad su mu glumci-naturščici bili crne boje kože, društveni autsajderi, pripadnici prokazanih rodno-spolnih manjina i slično. Nolan je sublimna estetizacija i vizualizacija ovog egzistencijalnoga bezdana kojim vladaju kaos, kontingencija i entropija. Sve drugo nije više važno. Filmska industrija i njezina alternativa su ionako samo dva lica iste kovanice onoga što je danas integrirano u homogeni sklop ꟷ i institucionaiziranje revolta i njegova subverzija. Važno je samo kao i uvijek ima li ovaj film svoju estetsku i meta-kinematičku vrijednost ili ne. Odgovor je izričito potvrdan.

U Rossijevoj televizijskoj seriji iz 1968. godine, kinematografija funkcionira kao prostor skrivenoga i distancije. Bogovi, ljudi, heroji i priroda kohabitiraju unutar jedne harmonične estetske metafizike. Ta distancija – ono što se ne vidi, ono što se naslućuje u pogledu Bekima Fehmiua ili dostojanstvu Irene Papas – održavala je mitski prostor živim. Gledatelj je uživao u harmoniji poretka u kojem je tajna bila konstitutivna za smisao. Kod Nolana te distancije više nema jer tehnosfera sve dovodi u stanje apsolutne prisutnosti i vidljivosti. Tehnološki napredak u načinu posredovanja slike (nova IMAX platforma, digitalna perfekcija) nije tek tehnički alat, već uvjet mogućnosti samog značenja filma. Slika više ne predstavlja mit; tehnološka singularnost same platforme jest novi mit.

Zato Odiseja postaje sklop visoke tehnologije i psiho-kulturalne melankolije povijesti, gdje se bezdan vizualizira do zadnjeg piksela. Dok je P. P. Pasolini 1960-ih u Kralju Edipu ili Evanđelju po Mateju svjesno koristio marginalizirane skupine kako bi izveo radikalan estetski i politički udar na građanski senzibilitet, danas je ta ista praksa unutar holivudskoga spektakla potpuno neutralizirana. Ona je postala standardizirani kôd korporativnoga upravljanja identitetima. Nolanov film djeluje na neusporedivo dubljoj, metapolitičkoj razini. Njegov fokus nije površinska reprezentacija unutar kulture, već ideja transgresije na kraju povijesti. On vizualizira ono što preostaje kada se prijeđu sve granice i kada se uruši sama struktura zapadnjačke metafizike.

Nolanov doprinos nije u tome što nas je “poučio” o kraju civilizacije, već u tome što je s uzvišenom, jezovitom preciznošću vizualizirao egzistencijalni bezdan u kojem vladaju kaos, kontingencija i entropija. On je pružio estetski oblik našem vlastitome suočavanju s Unheimlichkeitom početka i kraja, ostavljajući nas pred praznim kraljevstvom tehnosfere koja jedina preživljava pad svih mitova.

6.

Kulturna, klasicistička i filozofijska recepcija Nolanove Odiseje ovog ljeta potvrdila je da film funkcionira kao prvorazredni metapolitički i estetski fenomen. Širok raspon kritika – od ortodoksnih klasicističkih napada do teorijskih eseja o tehnosferi i političkoj ontologiji – precizno ocrtava napetost između izvornoga mita i Nolanova posthistorijskoga spektakla.

Neki od najrelevantnijih eseja, kritika i teorijskih rasprava povodom ovog filma strukturirani su kroz sljedeće autore i platforme:

Emily Wilson: „An Uncomplicated Man“ (London Review of Books)

Najvažniju i teorijski najoštriju kritiku napisala je poznata klasicistica i prevoditeljica Emily Wilson (čiji je kultni prijevod Odiseje iz 2017. Nolan koristio kao inspiraciju). Wilson, naime, optužuje Nolana za radikalno osiromašenje Homerova teksta, tvrdeći da filmu nedostaje „psihološke, emocionalne, političke i etičke dubine“. Ona pritom navodi da je Homerov Odisej kompliciran, višeslojan čovjek (polytropos), dok je Nolanov heroj sveden na plošnu, funkcionalnu figuru holivudske traume. Wilson dekonstruira Nolanovu odluku da prijestolje na kraju zamijeni progonstvom kao jeftin postmoderni trik koji promašuje bit grčkoga shvaćanja doma (nostos) i zajednice.

Sabina Stein: „Zeusov zakon u doba entropije“ (ETH Zürich / Center for Security Studies)

Ova geopolitička i političko-filozofijska analiza odjeknula je u stručnim krugovima izvan same filmske kritike. Autorica analizira koncept ksenije (gostoljubivosti) i pokazuje kako Nolan koristi „Zeusov zakon“ kao metaforu za suvremeni međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Kršenje tog zakona – počevši od grčkoga genocida nad Trojancima do uništenja Itake – Stein čita kao upozorenje o neumoljivoj brutalizaciji i entropiji zapadne civilizacije. Esej povlači izravne paralele između sudbine Odisejevih ljudi i suvremenoga cinizma globalnih sila prema migrantima i vanjskim krizama.

Caleb Wait: Modern Reformation: „Nolan’s Odyssey Doesn’t Subvert Homer“

Tekst koji funkcionira kao izravna replika teoretičarima koji Nolana optužuju za pretjeranu postmodernu dekonstrukciju religije i mita. Autor brani Nolana tvrdeći da film zapravo vjerno prenosi duhovnost brončanoga doba, koja je primarno bila usmjerena na civilno održavanje poretka i rituala, a ne na unutarnju vjeru u „začarani svijet“. Prkositi bogovima kod Nolana nije agnostički čin sumnje, već transgresija javnoga zakona koja donosi propast zajednici. Da je Nolan doista htio napraviti jeftinu postmodernu subverziju, on bi te građanske rituale prikazao kao opresivne; umjesto toga, on ih prikazuje kao nužne, a njihovo rušenje kao uvod u barbarstvo.

Rasprava Cambridgeovih klasičara i Slate-ova replika Emily Wilson

Cambridge Classicists (MIXED) ꟷ U svojoj video-debati, profesori s Cambridgea fokusirali su se na multitemporalni registar i nelinearnu strukturu filma. Istaknuli su da je sama Odiseja u izvorniku bila eksperimentalni narativ, te da je Nolan njezinu strukturu iskoristio kako bi progovorio o teretu subjektivnosti, jeziku i Hegelovu zapažanju da je čovjek, čim progovori, osuđen na propast.

Slate Magazine ꟷ Donosi oprečan stav teoriji Emily Wilson, braneći film kao legitimnu i nužnu transformaciju antičkoga teksta za 21. stoljeće. Slate ističe da Nolan namjerno odbacuje romantičnu iluziju povratka i fokusira se na generacijsku traumu i poslijeratno razočaranje, pretvarajući Matt Damona u paradigmatskoga antijunaka epohe u kojoj više nema nevinih.

Ovaj niz kritičkih tekstova dokazuje da unatoč površinskim polemikama a ne tzv. culture wars ili kulturalnim ratovima kako to tupavo prenose gotovo svi naši mediji ne znajući uopće bit pojma Kulturkampfa u njegovoj genealogiji do danas (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kulturkampf-danas/ ) (poput rasprava o kastingu za ulogu Helene i Atene), stvarna teorijska oštrica filma bavi se tehnološkim posredovanjem i transgresijom na kraju povijesti.

No, najznačajniji prilog diskusiji o Nolanovu filmu je tekst Slavoja Žižeka, koji je u već njegovoj maniri lakanovske psihoanalize i marksističkoj dekonstrukciji ideologije, posvetio opsežan esej znakovitog i provokativnoga naslova: objavljen na njegovu Substacku i prenesen na regionalnim portalima poput Nomada. (v. https://nomad.ba/zizek-napokon-jedna-dobra-kamerna-drama) Žižek u potpunosti ignorira holivudski spektakl s proračunom od 250 milijuna dolara i IMAX tehnologiju, te film čita kroz prizmu antropologijskoga loma, represivne desublimacije i utemeljujućega nasilja civilizacije. Njegov je esej strukturiran kroz četiri ključne teorijske točke:

Komorna drama unutar Trojanskoga konja (Klaustrofobija herojstva)

Žižek tvrdi da Nolan genijalno demitologizira i dekonstruira junaštvo brončanog doba tako što razotkriva prljavu, zagušljivu i ordinarnu stvarnost epskih podviga koju pjesme prešućuju. Ističe pritom da film počinje scenom unutar Trojanskoga konja, ali zaboravite holivudsku akciju. Nolan nas, posve suprotno epskome patosu, baca u klaustrofobičnu, taktilnu i tjeskobnu utrobu drvene konstrukcije. Prikazani su dani koje su grčki heroji proveli nagurani u mraku, gušeći se u vlastitom znoju, strahu i fekalijama. To je za Žižeka „prava komorna drama“ – prizemljenje mita na njegovu ogoljenu, biološku bazu prije nego što se on pretvori u uzvišenu historijsku pripovijest.

Represivna desublimacija i deseksualizacija ženskih likova

Žižek se, nadalje, opširno bavi time kako Nolan tretira ženske arhetipove mita, posebno kroz glumačke izvedbe zvijezda poput Anne Hathaway i Charlize Theron. Kamera ih snima potpuno otvoreno, ogoljeno, naglašavajući njihove godine i tragove vremena na licu. One su radikalno deseksualizirane. Kod Kalipso (Theron) nema nikakve erotske napetosti unatoč godinama provedenim s Odisejem. Vrhunac tog procesa Žižek vidi u liku čarobnice Kirke (Samantha Morton). U Homerovu izvorniku ona je zavodnica. Kod Nolana, ona pretvara Odisejeve ljude u svinje ne zbog magijske osvete, već iz čistog, hladnog gađenja prema muškoj proždrljivosti, ekspanziji i žderanju. To je za Žižeka slika suvremene krize muškoga libida i desublimacije.

Benjaminov aforizam i utemeljiteljsko nasilje države

Pozivajući se na poznatu tezu Waltera Benjamina da „ne postoji dokument civilizacije koji ujedno nije i dokument barbarstva“, Žižek tvrdi da Nolanova Odiseja ne prikazuje trijumf reda, već zločine iz kojih će taj red tek izrasti. Nolan prikazuje grčko varanje, nijekanje i brutalnost, ali ih ne suprotstavlja nekim „boljim“ ili moralnijim Trojancima. Trojanci su depersonalizirana masa pod golemim oklopima. Žižek pritom povlači paralelu s Jamesonovim čitanjem Antigone. Nolanov film za njega nije priča o raspadu organske zajednice na Itaki, već krvava drama o nastanku moderne države kroz traumatično razdvajanje privatne sfere obitelji od javne sfere moći.

Depersonalizacija i dolazak „Doba strojeva“

Esej završava analizom Odisejeva monologa na kraju filma. Žižek uočava da Odisejeve manipulacije, laži i tehnološka rješenja (poput konja) označavaju kraj herojskoga duha časti brončanog doba i rađanje racionalne, klasične Grčke. On u tome vidi zrcalo našeg vremena, te zaključuje da se danas nalazimo u identičnom civilizacijskom lomu: doba strojeva i AI tehnologije kojima je čovječanstvo pokušalo ovladati prirodom i ljudima dolazi do svojega entropijskog kraja. Baš kao i na kraju filma, suočeni smo s ponorom, a da uopće nemamo jasnu predodžbu što slijedi – nova, tehnološki posredovana civilizacija ili posve novi oblik radikalnoga barbarstva.

7.

Moja su razmišljanja oko svega navedenoga, a posebno oko pojma tehnosfere sljedeća. Prvo, tehnosfera nema nikakve veze s Lacanom i psihoanalizom, upravo suprotno. Naravno da tehnika snimanja nije ključ nekog tehno-fatalizma ili tehno-determinizma o kojem govorim u svojem petoknjižju TEHNOSFERA i drugim knjigama kao što je i knjiga The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics, Palgrave Macmiillan, 2026. https://www.amazon.com.au/Technoscientific-Turn-Philosophy-Age-Cybernetics/dp/3032210801) No, bez te tehnike snimanja film Odiseja Christophera Nolana nije uopće moguć i nema svoju upečatljivu snagu izvedbe konceptualne brutalnosti koja postaje masovna moć rastemeljenja zapadnjačke povijesti kao druga strana iskonskoga barbarstva.

Walter Benjamin nije ovdje uopće važan zbog svoje teze o dokumentima kulture, koliko je tu nezaobilazan Gilles Deleuze koji govori o nomadologiji ratnoga stroja onkraj granica nacije-države. Odiseja je u Nolanovu filmu za razliku od Rossija samo nastavak ovog ratnoga stroja (Ilijade i scene s drvenim konjem prije sveopćega pokolja Trojanaca) drugim sredstvima. Barbarstvo se stoga ne odlikuje rušenjem i ništenjem druge kulture, već uspostavom upravo tog ratnoga stroja (kulture kao nove ideologije) kroz uspostavljanje permanentnoga izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand).

Tehnosfera u ovom filmu, dakle, omogućuje da se brutalnost vizualizira ne kao izolirani eksces, već kao masovna moć rastemeljenja zapadnjačke povijesti. Slika visoke tehnološke rezolucije postaje ravnopravna samoj destrukciji: ona je bljesak i egzekucija tog rastemeljenja. Bez tog specifičnog tehnološkoga posredovanja slike, Nolanov film ne bi imao snagu metapolitičkoag iskaza, već bi potonuo u običnu žanrovsku naraciju.

Tehnosfera ovdje ne „prikazuje“ barbarstvo; ona ga u svojoj tehno-kibernetičkoj strukturi ponavlja i realizira kao vizualni kod 21. stoljeća.

Za razliku od Rossijeve televizijske serije iz 1968., gdje je lutanje morem bilo prostor distancije i estetske metafizike, kod Nolana je Odiseja samo nastavak ratnoga stroja drugim sredstvima. Početna scena unutar drvenoga konja – ta klaustrofobična utroba mašinerije prije neumitne sudbine zatiranja Trojanaca – nije uvod u mir, nego točka u kojoj se ratni stroj detitularizira od kontrole države (ili mitskoga kraljevstva) i postaje autonoman. Odisejevo putovanje morem nije povratak kući; to je kretanje tog istog ratnoga stroja koji se, lišen fiksnoga prostora, disperzira na pomorske puteve.

Barbarstvo kao permanentno izvanredno stanje

Nolanov Odisej je heroj upravo zato što utjelovljuje taj proces. Njegova „volja za moć“ koja teži povlačenju jest paradoksalna spoznaja da se iz tog permanentnog izvanrednoga stanja ne može iskoračiti. Ratni stroj je progutao i Itaku i Troju. Kada se kultura postavi kao nova ideologija, izvanredno stanje postaje jedina realnost posthistorijskoga doba. Nema „kraja rata“ nakon pada Troje; ratni stroj se transformira u biopolitičko nasilje na otoku Kirke, u sablasni gnjev zombi-ratnika u Hadu, te u konačnu transgresiju božanskih zabrana na brodovima. Ovaj film postaje dijagnostički dijagram našega vremena zato što pokazuje da je u doba tehnosfere sve integrirano u homogeni sklop. Subverzija i revolucija su muzealizirane, a ono što ostaje jest gola, sublimna estetizacija egzistencijalnog bezdana.Jedina preostala vrijednost filma jest njegova autonomna estetska i meta-kinematička vrijednost – sposobnost da kroz totalni razvitak tehnosfere pruži upečatljivu snagu izvedbe tog iskonskog barbarstva koje upravlja našim posthistorijskim trenutkom.

Nolanov estetski vrhunac ujedno označava i definitivnu nemogućnost povratka bilo kakvome obliku “čiste” filmske slike (onkraj kibernetičkoga sklopa), ostavljajući buduću kinematografiju isključivo kao prostor unutar-tehnosferne autorefleksije. To je bio i zaključak Deleuzea na kraju drugoga sveska njegova Filma, a to je bio i testament Kubricka i njegove Odiseje u svemiru. Nema povratka na pastoralnu filmsku Itaku. Tradicionalni kinematografski prostor (koji je u Rossijevoj Odiseji još uvijek mogao jamčiti distanciju između boga, čovjeka i prirode) biva progutan kibernetičkim mrežama i tehnosferom. Kada slika prestane biti reprezentacija nečeg izvanjskoga i postane unutar-tehnosferni kôd, klasični mimesis umire. Nolanova Odiseja stoga nije povratak Homeru, već realizacija te deleuzeovske dijagnoze na najvišoj mogućoj tehno-estetskoj platformi naša dekade.

Kubrick je s 2001: Odisejom u svemiru (1968.) započeo ovaj proces radikalnoga raskida s pastoralom. Njegova Odiseja nije vodila kući, nego u apsolutnu transgresiju ljudskoga kroz tehnologiju (HAL 9000) i naposljetku u metafizičku prazninu zvjezdanih vrata, gdje se prostor i vrijeme rastaču u lakanovski ponor Realnoga. Nolan, dolazeći nakon Kubricka i unutar epohe o kojoj pišem u The Age of Cybernetics, samo dovršava taj radikalni hod. Kod njega se putovanje ne odvija u beskraju svemira, već u klaustrofobičnoj i entropijskoj utrobi samog ratnoga stroja.

Ovaj zaključak eliminira svaku nostalgičnu zabludu filmske kritike. Buduća kinematografija više nema izvanjski prostor u koji bi mogla pobjeći; ona može postojati isključivo kao autorefleksija unutar same tehnosfere.

Nolanov film je vrhunski estetski doseg upravo zato što se ne pretvara da nas vodi natrag na arhajske obale Helade. On nas ostavlja na sprženoj zemlji posthistorije, s punom sviješću da je tehnološko posredovanje slike postalo permanentno izvanredno stanje našeg bitka. „Čista” filmska slika je mrtva, a ono što ostaje jest sublimna, zastrašujuća i upečatljiva vizualizacija Unheimlichkeita — prazno kraljevstvo kojim upravlja tehnosfera, dok mitski heroji dobrovoljno odlaze u svoje konačno, melankolično progonstvo.

8.

Na kraju još nešto. Ni Ilijadu ni Odiseju ne možemo prebaciti na kazališne daske jer epovi su izvorno kinematički događaj. Samo je problem u tome što je već u 20. stoljeću i to baš negdje u doba Rossijeve Odiseje vladavina teksta kao Knjige došla u ideji do svojega kraja, pa je zato vladavina slike postala autonomni nadomjestak za izgubljenu “Itaku” naracije. Dakle, više nitko ili rijetko tko čita izvorne Homerove epove u cijelosti. Za mene je filologijski stvar jasna. Nema razloga za nove prijevode koji bi valjda trebali biti po mjeri suvremenoga čitatelja kojeg više nema. Uživajmo u hrvatskome arhaičnome prijevodu Homera u heksametrima što ih je prepjevao Toma Maretić. Oni su pravi melem za dušu i jezik, a sve drugo je “osuvremenjeno bespuće kraja jezika”.

Homerov heksametar, sa svojim dinamičnim opisima borbi, kretanja mora, montažnim skokovima i fluidnim izmjenama planova (od olimpskoga totala do krupnoga plana ranjenoga ratnika), oduvijek je funkcionirao kao proto-kinematografija. Ep je bio film prije filma. Kraj vladavine teksta kao Knjige, označio je ontologijski rez. Kada naracija gubi svoje mitsko utočište u pismu, vladavina slike postaje njezin autonomni nadomjestak. Tehnosfera je preuzela ulogu novog mitskoga pripovjedača. U svijetu u kojem suvremenog čitatelja više nema, a izvorni se epovi rijetko čitaju u cijelosti, Nolanova tehno-magija i digitalna platforma postaju jedini preostali način na koji posthistorijski čovjek uopće može procesuirati bljeskove mitskoga sjećanja.

Dok suvremeni prijevodi (poput onih Emily Wilson) pokušavaju prilagoditi i osiromašiti arhajski tekst kako bi bio „po mjeri” današnjega, desubjektiviranoga čitatelja, Maretićev prijevod čuva samu bit jezika kao iskonskoga pjeva. U tom teškom, ritmičnom, uzvišenome Maretićevu heksametru jezik još uvijek pruža otpor tehnosferi. On ne pokušava biti „suvremen”, jer biti suvremen danas znači biti integriran u homogeni sklop zaborava i entropije. Maretićev prepjev ostaje sedmi pečat istinskoga jezika – znamenovanje vremena kada je riječ imala težinu i kada su logos i mythos bili neraskidivo povezani s bitkom.

Uživajmo stoga u Maretićevu heksametru i estetici Unheimlichkeita koja nam jedino preostaje!

9.

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom,



Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju;



Gradove ljúdi mnogih on da ih spozna,



Ì mnoge na moru jade pretrpje srcu svojem



Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugóvâ.



Ali ni tako drugóva on ne spase, ako i želje,



Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga gr’jeha



Jesti idu i stado, ludáci, Hiperióna Helija,



koji je dan za povratak uzeo njima.



I nama, Zeusova kćeri pripòvjedi o tome svemu!

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026