Žarko Paić

„Prava apokalipsa je ona koju donosi tehnologija, era primijenjene znanosti, koja će čovjeka pretvoriti u nešto drugačije od onoga što je bio nekada. Dogodilo se nešto bez ekvivalenta u dosadašnjoj povijesti čovječanstva. Zastrašuje nas ideja da naša djeca i potomci neće biti kao mi. To je, u neku ruku, kraj svijeta.“ (P.P. Pasolini)

1.

Gledaš kroz grotlo Etne u filmsku kameru koja snima ovaj morbidni okoliš u slavu odavno propalih svetaca jedne druge apokalipse. Oko tebe je metež, možda sve podsjeća na onaj drevni helenski kaos. Romska djeca i njihovi šugavi psi u blatu od razrovanih guma kamioneta izlaze na sunce nakon dugih kišnih noći. Svetkovina izmaštana života miješa se s ponosom i nadom, jer na obzorju gori polje kukuruza i povijest se sunovraća u bezdane od salitre i kuge. Iz kadra izlaze dva kalabreška transvestita u pripijenim crnim minicama od skaja i razderanim mrežastim čarapama, te urlaju na začuđene prolaznike uz drevnu rimsku cestu kojom vrludaju zapušteni čempresi i pinije poharane zadnjom ljetnom olujom.

Pjevaš o životu

„u onim bijednim nastambama gdje se troši nepouzdan i srdačan dar postojanja…tjelesna, kolektivna prisutnost; osjećaš pomanjkanje svake prave religije…svijetle rajonski autobusi, u grozdovima radnika na vratima, a grupe vojnika idu, neužurbano, prema brdu što skriva sred vlažnih iskopa, i suhih gomila smeća u sjeni, zavučene kurvice…“ (P.P. Pasolini, Gramscijev pepeo, u: Mladen Machiedo (priredio i preveo s talijanskoga), Novi talijanski pjesnici, NZ „Marko Marulić“, Split, 1971., str. 145-146.)

2.

Voziš se pustinjskim predjelima uokolo egipatske doline kraljeva i razmišljaš o svetoj obitelji svojih opsjednutih traumom i tabuom velikih predaka, o razlozima zašto je ideja Majke ovdje najveća prepreka u razumijevanju milosrđa. Južni narodi su zatočeni carstvom imaginarnoga od postanka do danas. Svi plaču za svojim vječnim madonama, psuju ih na pasja kola, zaogrću krvavim pokrovima od čiste bjeline, padaju ničice pred njihova koljena i mole za iskupljenje nakon tisuću počinjenih amoralizama iz vjekovne dužnosti spram zakona Oca i svih njegovih drugih patetičnih malih fašizama. Paradoksi te opsjedaju još od dana koje si proveo s Frankom Basagliom u otvorenome kampu za shizofrenike i narcističku djecu budućnosti s vjerom u antipsihijatriju i dolazak jednog strašnoga proročanstva. Nigdje nisam naišao na takav mesijanski ton, metafizičku moć i fantastičan prolom slika iz poeme nastale 1964. godine koja preciznošću grčkih vidovnjaka iz Sofoklovih tragedija naviješta našu opskurnu suvremenost.

          Pjevaš, dakle, kako

„Ali plavih očiju jedan od tolikih sinova sinôva spustit će se iz Alžira, brodovima na jedra i vesla.         Pratit će ga tisuće ljudi sitnih tijela i očiju kao u bijednih pasa njihovih očeva na barkama porinutim u Kraljevstvima gladi. Donijet će sa sobom djecu, i kruh i sir, u žutim papirima uskrsnog ponedjeljka. Dovest će bake i magarce, na galijama ukradenim iz kolonijalnih luka. Iskrcat će se u Crotoneu ili Palmiju, u milijunima, odjeveni u azijske prnje ili američke košulje. Kalabrezi će odmah reći kao lopovi lopovima: „Evo davne braće, s djecom i kruhom i sirom.“ (…) …odričući se časti seljačkih religija, zaboravljajući čast podzemlja, izdajući nevinost barbarskih naroda, sa svojim Alijima Plavih očiju – izaći će iz zemlje da pljačkaju – izronit će sa dna mora da ubijaju – sići će s nebeskih visina da otimlju – i da nauče drugove radnike radosti života – da nauče građane radosti slobode – da nauče kršćane radosti smrti – srušit će Rim i na njegove razvaline položiti sjeme Antičke Povijesti. Zatim će s Papom i svim sakramentima otići kao cigani gore prema Zapadu i Sjeveru s crvenim zastavama Trotzkoga na vjetru.„ (P. P. Pasolini, Proročanstvo, u: Mladen Machiedo (priredio i preveo s talijanskoga), Novi talijanski pjesnici, NZ „Marko Marulić“, Split, 1971., str. 151-152.)

No, dobro, nitko nije prorok i nositelj staklene kugle 333. dana da bi bio sto posto u pravu, Crvene su zastave posve pocrnile, a tvorac ideje „permanentne revolucije“ nakon meksičke sjekire doživio je apsolutnu drugu smrt i više ga iz duboke kome neće probuditi ni onaj pobjedonosni zvuk teške lokomotive koja prolazi stepama i planinama do Vladivostoka i širi poslanstvo napretka i vjere u balzamiranu vječnost. Sve je drugo, uglavnom, poetski i proročki tako kako jest i baš zato nas ispunjava uzvišenim spokojem od traume drugoga došašća onih koji su čitavu povijest bili nitko i ništa, a sada žele biti netko i nešto i žele to odmah i sada.

3.

1968. je mitska godina kraja povijesti i umjesto da misliš kako ćeš snimiti događaj autentičnoga povijesno-mesijanskoga obrata svijeta u svojem Teoremu, već tri te neurotične noći pohodi u bdjenjima lik pokojnoga mlađeg brata Guida, ubijenoga potkraj 2. svjetskoga rata. Mrtvaci uglavnom ništa ne govore. Guido u tome nije iznimka. Zamišljaš posljednju scenu svojeg životnoga filma upravo na obroncima Etne koja glumi Vezuv. Jer ipak je ovaj veći vulkan simbolički kralj svih vulkana i istinski navještaj apokalipse zbog Pompeja i pepela koji prekriva civilizaciju brutalnoga imperija, tišine i umijeća užitka u razvratu kao stilu života.

Govoriš mu kako će izgledati ta posljednja, apokaliptičko-mesijanska scena. Guido te pomno sluša okrenut poput torza Apolonova kipa u lijevu stranu ovog iznajmljenoga milanskoga stana u kojem Silvana Magnano vodi ljubav sa zagonetnim gostom kao svojim žuđenim Anti-Kristom koji joj podaruje smjer pravoga života i budi nadu da još ima mogućnosti neke druge nužnosti od zgrtanja blaga i vjere u industrijalizam društva spektakla u kojem čak i tvoj film i književno djelo nije drugo negoli gola roba na tržištu, koja se tek danas prodaje možda i bolje negoli u danima povijesnih sutona i anarhističkih barikada u Milanu. (https://zarkopaic.net/blog-post/krik-iz-pustinje-ili-destrukcija-prosloga-zivota/ )

Reći ćeš, Guido mi bijaše model i zbiljski uzor, gotovo platonska ideja, za lik zagonetnoga Gosta, a ja sam samo Pjesnik i skitnica što traći svoje odabrano vrijeme u pokušaju da uvjeri svijet u ono što je jedino smisleno: da su i Krist, i  teška sirotinja onda i danas, i apostolski dani i noći, i propovijedi boraca za radnička i ljudska prava, i sva povijest ljudske avanture pod ovim mračnim nebom i blistavim zvijezdama onkraj magle jedno te isto. Sve su razlike pitanje perspektive, i onda i danas, i ništa drugo.

          Pjevaš kao što nitko možda nikad nije tako divno pjevao i red je da te se sluša kao zavjetnoga proroka posljednjih stvari na ovoj zemlji, tiho i s osjećajem kako poezija još možda može doseći smisao življenja pod uvjetom da je govor autentičan, a stihovi uklesani u silne patnje i uskomešanu krv čovječju…

„Ah, noge moje bose što koračate pustinjskim pijeskom! Noge moje bose što me vodite tamo gdje tek je jedna prisutnost i gdje ničeg nema da me brani od pogleda tuđih! (…) Kao nekoć izraelskom narodu ili apostolu Pavlu, pustinja mi se pričinja kao ono što je, od stvarnosti, jedino neophodno. (…) Onaj koji je tražio milanskim ulicama je li isti koji sada traži putovima pustinje? Istina je: simbol stvarnosti ima nešto što stvarnost nema: on predstavlja svako njeno značenje, a ipak joj dodaje – zbog svoje predodžbene prirode – značenje novo. (…) Zašto se protiv moje volje lice grči, vratne žile se nadimlju, oči se ispunjaju ognjenom svjetlošću? I zašto urlik koji mi, trenutak zatim, razjaren izlazi iz grla, ne pridodaje ništa od dvoličnosti koja je do sada gospodarila ovim mojim koračanjem pustinjom? (…) To je urlik u kojem se na dnu zebnje osjeća neki plašljivi akcent nade: ili urlik izvjesnosti, potpuno apsurdne, u dubini kojeg odzvanja čisto očajanje. U svakom slučaju ovo je izvjesno; što god ovaj moj urlik značio, suđeno mu je da traje iza svakog mogućeg svršetka.“ (P.P. Pasolini, „Ah, noge moje bose“, u: Mladen Machiedo (priredio i preveo s talijanskoga), Novi talijanski pjesnici, NZ „Marko Marulić“, Split, 1971., str160, 161 i 162.)

Bdjenja su dovršena. Guido se vratio u svijet mrtvih. Nebo nad Milanom poprimilo je boje narančaste prašine. I sve je postajalo s vremenom bezličnije i dosadnije, čak i sukobi skvadrista i leftista podno rimskih katakombi. Svaka epoha imala je svoja bdjenja i svitanja, ali ova koju je najavio Teoremom Guidov brat prije no što ga je na plaži u Ostiji 1975. godine izmrcvario do smrti navodno njegov ljubavnik i pripadnik Crnih brigada više nema doslovno ništa osim pepela u ustajalome zraku.

4.

„Film predstavlja kritiku buržoazije i kapitalizma kroz prizmu marksizma i psihoanalize. Lik tajanstvenog gosta često se interpretira kao manifestacija Boga, anđela ili primitivne, neobuzdane seksualnosti koja uništava umjetne društvene konstrukte. Film je izazvao velike kontroverze i sudske procese zbog navodne opscenosti, no Vatikan mu je prvotno dodijelio nagradu katoličkoga ureda za film (OCIC), koja je kasnije povučena.“ (AI komentar uz Teorem)