Grci su naša sudbina, izvor osmišljavanja svijeta i najava njegove propasti. Sve je već u doba „Republike genijalnih“, kako ih je nazvao Schopenhauer, stvoreno i odigrano, čitava povijest ideja kao sjedinjenja jezika i slike. Filozofija nakon njih je pad najviše moguće razine, mračno doba kršćanske skolastike, a nakon toga put u znanstveno-tehnološku singularnost bez povratka u istinu bitka, kako je to jasno pokazao Heidegger u svojim predavanjima/raspravama nakon njegova temeljnoga djela Bitak i vrijeme.
Književnost koja u sebi sabire tragediju i komediju poslanstva i rasapa bitka od mita, spjeva, poezije i drame, zatvoreni je krug savršene igre koju ocrtavaju heroji i heroine, simbolički arhetipovi svekolike ljudske civilizacije. Naša suvremenost koju ponajbolje povijesno-epohalno ocrtavaju misaone figure Nietzschea, Kierkegaarda i Marxa zbog fundamentalnih ideja uobličenih u pojmove nihilizma i volje za moć, estetsko-etičko-religiozne egzistencije singularnoga pojedinca, te prakse rada kao znanstvene povijesti kako Sutlić pogađa u bit Marxova projekta nadolazeće budućnosti realiziranoga „komunizma“, u znaku je tri najvažnije misaono-životne figure iz drevnoga grčkoga svijeta mita-tragedije-soteriologije.
To su Edip, Antigona i Odisej kojeg, što bi iziskivalo posebnu filozofijsko-filologijsku raspru, nazivamo zbog najznačajnijeg romana 20. stoljeća, Joyceova Uliksa, njegovim latinskim imenom. Zar to nije jedinstveni slučaj da je latinitet ili rimsko nasljeđe u tumačenju Homerova spjeva Odiseja polazeći od njegova „subjekta“, kralja Itake i najmudrijeg Grka u helenskome ratnom pohodu na Troju, prevladalo ono izvorno grčko. Neću ovdje analizirati, međutim, ni značenje Edipa za modernu kulturu kroz Freudovu psihoanalizu, a niti dalekosežnu moć oslobađanja istine u liku žene kao što je to Antigona za sve što u 21. stoljeću smjera konačnome priznanju „onome vječno ženskome“ ne više iz perspektive „muških fantazija“, već iz nesvodljivosti najveće tragične žrtve povijesti kao što su to žene bez kojih ne postoji ovaj svijet. Ostavit ćemo taj problem za neko drugo razmatranje: zašto Edip unatoč svojeg tragično nesvjesnoga nije heroj zapadnjačke povijesti, već je to samo i jedino za sva vremena Antigona?
Kao što je svima poznato, a da nikad nisu imali u rukama Homerov spjev o povratku Odiseja iz ratom opustošene Troje u svoju žuđenu domaju i zavičaj ꟷ Nijemci to pastoralno-poetski nazivaju Heimat i ta riječ divno zvuči samo u Hölderlinovim odama i elegijama, ali ne i u militarnome poklonstvu „krvi i tlu“ ꟷ drugi odlučujući spjev zapadnjačke civilizacije fantastičan je prikaz-predstava ne odlaska znamenitoga Itačanina u imperijalno posezanje za tuđim teritorijem zbog glupog povoda kao što je otimanje žene, doduše, najljepše na svijetu/Grčkoj, već povratka lukavoga ratnika i njegove preostale družine sveudilj egejsko-jonskoga mora i vjerojatno Jadranskoga, jer nema Mljeta bez nimfe Kalipso i njezine ljubavi spram začaranoga Uliksa. Nema povratka bez ideje odlaska. Povratak je svrha ili telos udesa/poslanstva metafizičkoga putovanja, a odlazak je ozbiljenje prvoga uzroka.
Putovanje, dakle, kao ključni pojam/slika ljudske neizvjesne pustolovine u ovome svijetu uvijek pretpostavlja dvoje: događaj nastanka uzroka zbog čega se to sve uopće zbiva, a ne ostaje u vječitoj nepomućenosti i dosadi trajanja (nunc stans) te povratka na mjesto odlaska kao posljednje svrhe ili cilja kretanja. Putovanje je pojam/slika izvorne vremenosti koje se sabire u ekstazama ili dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Istinski putnici kroz vrijeme nisu vjerski hodočasnici koji putuju već uvijek označenim putovima, već moreplovci i pustinjski nomadi. Samo oni mogu upravljati svojom sudbinom, jer ih ništa ne određuje apriorno, deterministički, čak i kad iz naslijeđena iskustva znaju lokacije u oceanima (otoci, podzemne struje, bezdani) ili pustinjama (oaze, zakopani gradovi u pijesku, tajna dina). Da bi putovanje od-do, u smislu odlaska i dolaska imalo smisla, potrebno je da čovjek ne zna svoju sudbinu i da u tom činu osvajanja prostora u vremenu protjecanja bitka samoga postoje rizici i neizvjesnosti, neodređenosti i struktura iskonskoga ili suvremenoga kaosa (nered i odstupanje od reda).
Sve je stoga putovanje i putovanje čini bit svega. More i pustinja su pritom granični prostori i prostranstva onog što pripada biti zemlje/Zemlje. I nije nimalo začudno zašto je filozofijska usmjerenost Gillesa Deleuzea u njegovim djelima od Razlike i ponavljanja do Tisuću platoa prožeto ovim misterijem čiste imanencije. Uostalom, on i nastanak grčke filozofije u polisu i sav patos Homerovih epova s temeljnim pojmom Odiseje kao lutanja, a ne putovanja, određuje iz ovosvjetovne „virtualne aktualizacije“. Ipak, valja podsjetiti da je Heidegger u predavanju o Anaksimadru i eshatologiji Zapada već naslutio pukotine u metafizičkome shvaćanju povijesti. Na jednom mjestu zbog toga i spominje mogućnost da povijest kao putovanje nije ništa jednoznačno i samorazumljivo poslanstvo bitka kojemu čovjek „služi“ kao mjerodavni namjesnik. Postoji ta čudovišna mogućnost da povijest od osmišljavanja bitka postane bludnja ili posvemašnje lutanje kao vrtoglavi kaos zbivanja. No, je li to misaono i duhovno-povijesno „skretanje s puta“ uistinu i kontingentno mišljenje na putu transverzalnoga uvida u ono nadolazeće, neka ostaje ovdje pitanjem.
Evo, pao je vodeći pojam/slika postmetafizike uopće, a nalazi se eksplicitno u svim mojim knjigama s vrhuncem auto-poietičko-biografske Knjige lutanja: Pisma, razgovori, zapisi (Litteris, Zagreb, 2024). Lutanje je, naime, bit odisejstva, jer Uliks u Homera, pa čak i u Joycea, ne odlazi nekamo gdje je već bio ili nije bio s težnjom viđenja neviđenoga, neodredljivog i nenadanog događaja. Uliks više ne putuje kao što je to činio kad je na prevaru i nužno morao biti dijelom Agamemnonove vojne na Troju kao mudri, lukavi i dični Grk. Usput, znate li nekoga iz mitsko-epskog okružja Ilijade tko se odlučno, samosvjesno i herojski suprotstavio ovoj ideji osvajanja Troje kao amoralno-političkome činu helenskoga proto-imperijalizma u želji za vladanjem nad Malom Azijom? Ako ga i ima, on je posvemašnji marginalac, autsajder, prokazani neprijatelj polisa i ideje vječne Grčke, nitko i ništa koji ne zaslužuje ni Homerov epitaf u kakvoj sveopćoj fusnoti beščašća.
Lutanje označava bit našeg udesa koji više nema u sebi nikakva višeg smisla i eshatološke iluzije i fikcije. Lutati znači tražiti mjesto-u-svijetu koje još nije pogođeno iskustvom „transcendentalne okupacije“ života, pa su stoga lutalice i nomadi putnici kroz vrijeme koje ne možemo više imenovati tzv. svjetskim putnicima. Oni su globalno-planetarni turistički posjetitelji egzotičnih mjesta na Zemlji i ništa više. (v. Žarko Paić, „Zemljovidi za lutalice: Nomadizam i kaos kraja povijesti“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009. https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/07/zemljovidi-za-lutalice-zarko-paic.html Isto tako: https://zurnal.info/clanak/bezglave-lutalice-nomadizam-je-cool-ali-nomadi-su-primitivni/17965)
Odiseja na engleskome jeziku jest jedino i samo ono što stoji u naslovu najgenijalnijeg filma-ideja uopće, a ne tek 20. stoljeća, Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru. Postoji, naravno, ontologijsko-temporalni problem u ideji ovoga filma, a on se sastoji u tome što je ideja kozmičko-planetarnoga putovanja zapravo lutanje kao povratak na ishodišnu točku, ne prostora Zemlje, već rađanja živoga bića Čovjeka koji samo u stalnome putovanju svemirom postaje istinsko „zvjezdano dijete“, posthumani stvor čiste umjetne inteligencije i božanstvene metafizike kao misterija uma kao takvoga.
Uliks ima smisla samo kroz onih deset godina lutanja nemirnim i kaotičnim morima na kojima susreće ljepotu i užas, nimfe i kiklope, Kirku i svoje sudrugove pretvorene u prasce, već spomenutu mljetsku Kalipso o čemu je divnu poemu u mladenaštvu ispjevao Mak Dizdar, te naposljetku mladu princezu Nausikaju prije ulitimativnoga povratka na Itaku svojoj vjernoj Penelopi i etičko-političkoj dužnosti da pokolje sve te pohotne i pijane prosce i uspostavi novi red u starom polisu do kraja svijeta. U suvremenoj filozofiji ima jedno sjajno tumačenje Homerova Odiseja i njegova duhovno-povijesnoga lika u razlici spram biblijskoga, židovskog Abrahama. Naime, Derrida u analizi Lévinasovove ontologije stranca kao Drugoga, na jednom mjestu pokazuje kako Odisej predstavlja figuru slobode kao putovanja i traganja za smislom koji nije izvan zavičajnoga prostora zajednice (polis-politeia), već se nalazi u samome iskonu svijeta i zato svako putovanje nužno pretpostavlja i povratak u zavičajnu luku smisla bitka. Abraham, kao figura vječnoga židovskoga lutalačkog života, ujedno je tragična figura jer luta pustinjom u potrazi za novim Edenom. I ta je sudbina židovstva ono što vječno označava nadu u nadolazeću budućnost. Uliks, dakle, označava smislenu prošlost svijeta kao arhajski zov povijesti baš onako kako to Novalis, romantični njemački filozof-pjesnik, kazuje o biti filozofije.
Filozofija je čežnja za iskonom i težnja da se posvuda bude kao kod svoje kuće.
Joyceov Uliks krajnje je i kontingentno sažimanje iskustva vremena u prostoru jednog zavičajnoga grada kao što to bijaše irski Dublin iz kojeg je pisac dragovoljno otišao poput vječnoga nomada i nikad se više u njega nije vratio. No, sve što je napisao nosi pečat slikotvornosti ovog Grada koji ujedno sjedinjuje arhetipsku čežnju za iskonskom postojbinom i ujedno težnju da se na nomadskim lutanjima svojeg duhovnoga života posvuda bude kao kod svoje kuće.
Je li to za Joycea i njegovu Noru bila i Pula, nisam siguran, jer koliko znam to je za autora Portreta umjetnika u mladosti bilo jedno od najtjeskobnijih iskustava života u europskim provincijama, od Züricha do Trsta. Kad god sam sa svojim prijateljem Miodragom Kalčićem Kinom iz Pule, koji o tom boravku irskoga anti-Uliksa zna uistinu sve i više od toga, u pubu „James Joyce“ kod Zlatnih vrata pričao o putovanju-lutanju uz putnu kriglu nelošeg lokalnog piva, uvijek smo obojica imali neku nelagodu ne zbog nas, već zbog njega. Ali spašava ga od čudovišne književne letargije u ovom rimskome provincijalnom gradu posljednja rečenica iz pisma njegovu bratu u Dublin, kojeg neprestano moli da mu žurno šalje novac na adresu Via Medolina 7. Evo tog epitafa moderne subjektivnosti, dragi moji „uliksisti“ i đojsovski pasionirani tragači za posljednjim opuškom Velikog Meštra Finneganova bdjenja, pa slobodno izvršite po tisućiti put neuspješni ritualni seppuku iz patološke ljubomore na Njega.
Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.
Lutanje je, dakle, postala implozija zgusnute vječnosti jer bez povratka na ishodišno mjesto makar u snovima i tvornici vlastitih tlapnji nema povijesti. Znao je to i sam Odisej/Uliks kad se vraćao na „svoju“ Itaku, koja više nije bila ista topologija bitka, da to opet kažemo pojmom Heideggera, već neko drugo mjesto i lokacija u-prostoru, ali ipak mjesto ukorijenjenosti u zavičaj, pa makar i izgubljeni kao u naslovu jedne izvrsne knjige Slobodana Novaka. Derridin, pak, Abraham na svojem lutanju nema ovu opsesiju, jer ukorijenjenosti u tlo pustinje nema i ne može je biti. Nema zato bolje izreke o tom sudbinskome nomadizmu životu od one Cioranove, iako on sam kaže da je to samo palimpsest drevne tibetske mudrosti:
Domovina je logorovanje u pustinji.
Kad čitam Homera i njegovu Odiseju iz ne znam kojeg razloga na pameti mi je druga verzija Uliksova povratka. Ona koja ima u sebi anti-lutalačko značenje, što u prijevodu na slikovni jezik znači ovo. Uliks je doplovio kući na Itaku. Prepoznao ga je njegov slijepi pas i mrzovoljni ribari s Komiže u falkuši od zlata koji mu nikad neće zaboraviti iz muškog ponosa kako je zaveo nimfu Kalipso na Mljetu, a oni ni uz veličajne darove i silnu žudnju baš ništa. Kad je shvatio u hipu da je povratak u zavičaj puka fantazija o tome da ga ovdje čeka spokojstvo i vječnost uz pehare meda i vina, s prvim brodom za Nigdje odlutao je samotan u nepoznato.
Kad čitam Joyceova Uliksa vrti mi se u glavi od 24 sata dosadnoga Dublina i jedino što me uspavljuje u blaženstvu zaborava jest ispovijest ili solilokvij Molly Bloom u kojem žestokim jezikom „muškoga diskursa“ traži svoje pravo na orgazam bez povijesti. Što preostaje od ideje putovanja kao lutanja bez povratka na ishodišno mjesto vlastite tragedije?
Ništa drugo negoli ovaj jezik traume i slobode, na kojem sanjamo i umiremo, u kojem se rađamo poput Uliksove nerođene djece iz utrobe Kirke i fikcija kiklopskoga podzemlja, ozareni srećom da smo još uvijek na nekom svojem putovanju kao lutanju kroz morske tjesnace i pustinjske prijevoje ove lutajuće zvijezde koja se polako gasi, ali s mjerom u bezmjerju svega što još uvijek jest.
