1.
Ima li „još“ bitka? Ima li još „Ničega“? Ima li još „vremena“? Potrebno je ponajprije u ovome razmatranju jasno razgraničiti tzv. pojmove metafizike i kibernetike koja nije tek neka tzv. post-metafizika u smislu nekog prijelaza i onog što u ontologijsko-temporalnome smislu dolazi „poslije“ nečeg kao što je to sinonim za povijest zapadnjačkoga mišljenja kojemu su tzv. onostranost i ovostranost (transcendencija i imanencija) nužnost razdvajanja onog što je u svojoj biti „Jedno“ i misli se svagda ili kao idealizam ili materijalizam (od Platona do Hegela). Tradicionalna ili klasična metafizika stvarala je svoje pojmove polazeći od sveze bitka i vremena kao postojanosti i nepromjenljivosti, vječnosti i beskonačnosti, obuhvatnosti i onoga što je Jedno-Sve unatoč razlika u shvaćanju samoga bitka u Parmenida i Heraklita, primjerice.
Novija ili post-moderna metafizika kojoj je paradigmatski mislilac Gilles Deleuze polazi od radikalne promjene samoga ontologijskoga ustrojstva zbilje i umjesto bitka, bića i biti čovjeka ꟷ a ovu „trijadu“ Vanja Sutlić u Biti i suvremenosti naziva povijesnim sklopom ꟷ uvodi u optjecaj prerađeni niz konceptualnih „slika mišljenja“ kao što su razlika, ponavljanje, virtualna aktualizacija, mnoštvo, singularnosti. Razlog je što se umjesto statične slike svijeta s njezinim formama-matricama „bitka“ i „ništa“ sama zbilja već od novoga vijeka kreće spram znanstveno-tehničke transformacije i poprima karakter reproduktivne strukture neljudskoga simulakruma. Otuda je čitav proces rastemeljenja metafizike Zapada s vrhuncem u Hegela ujedno i proces misaone operacije imanentne transcendencije koja s Marxom i Nietzscheom u 19. stoljeću označava i kraj metafizike kroz realizaciju filozofije i kroz uspostavljanje volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. U oba slučaja mišljenje podaruje najznačajnije uvide u bit novovjekovne epohe na svojem zalasku. Marx izvodi dijagnozu svijeta kao otuđenja i postvarenja samoga života u bezuvjetnoj vladavini kapitalizma ne samo kao društvenoga sustava, već i kao kraja svekolika „humanizma“ svođenjem povijesnoga sklopa na ono što Sutlić određuje sintagmom praksa rada kao znanstvena povijest, dok Nietzsche pokazuje da je bit ovog „svijeta“ upravo u sveprožimajućem i sveobuhvatnome nihilizmu, što znači da „ništa“ više nema svoj izvorno određujući smisao, pa je nužno odbaciti stare vrijednosti odnosno kategorije i pojmove koji su proizlazili iz filozofije kao metafizike, a među njima je posebno mjesto podareno „bitku“, „biću“ i „biti“ u svim njihovim očitovanjima.
Ono što jedino preostaje u rastemeljenju ove onto-teologijske strukture metafizike nakon „smrti Boga“ jest pojam bivanja (Werden) kao dinamičko načelo zbilje. Isto u drugome obratu kroz dijalektičko dokidanje bitka, bića i biti čovjeka čini i Marx onkraj granica povijesne dijalektike uspostavljanjem principa individuacije u samoj strukturi dijalektičkoga prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) „nižega“ u „višem“. Što je, dakle, nasljeđe tzv. post-metafizike? To da stvaralački princip bivanja ili postajanja (Werden-devenir) „postaje“ uvjet mogućnosti svekolike imanentne transcendencije. U konzekvenciji to znači da tri fundamentalna pojma tradicionalne ili klasične metafizike od Aristotela do Hegela kao što su „bitak“, „Ništa“ i „vrijeme“ ne samo da nisu sami o-sebi, ali ni za-sebe više djelotvorni jer je hipostaziranje bivanja ili postajanja prekrilo sve što uopće „biva“ ili „postaje“, nego su uvođenjem kibernetike kao realizirane metafizike, rekao bi Giorgio Agamben, neutralizirani i suspendirani. I što onda „imamo“, kad se neprestano još od Marxa i Nietzschea do svih ključnih misaonih figura suvremenosti među kojima je Heidegger conditio sine qua non svekolike „post-metafizike“ i „post-moderne“ uz naravno Wittgensteina i Deleuzea, svaki mogući pokušaj kritike ovog procesa realizacije metafizike u zbilji kao bivanju ili postajanju kibernetičkoga sustava mišljenja kao autopoiesisa koji podaruje „bit“ tehnosferi proglašava u odnosu na tradicionalnu metafiziku osobito predsokratskih Grka samo nastavkom nihilizma drugim sredstvima? Usput, sjetimo se, Heidegger će još 1962. godine u predavanju „Vrijeme i bitak“ („Zeit und Sein“) uvesti u optjecaj svezu između bitka i vremena i imenovat će je pojmom događaja (Ereignis). Dakle, nije više ontologijski smisleno kazivati da bitak „jest“, već da ga „ima“ (Es gibt…Zeit…Es gibt Sein). (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964 )
Što to drugo znači negoli da je „gotovo“ zauvijek s ontologijom uopće u bilo kakvome svojem novome ruhu, a to onda znači da je svršeno i s metafizikom koja se realizira u kibernetici. Ako više bitak „nije“, već ga ima, ako, pak, vrijeme nije, već ga ima (bolje je reći vremenuje se), što ćemo s tradicionalnim pojmom Ničega? Ništa „nije“, već ništi, ali sve to je moguće samo iz otvorenosti događaja (Ereignis). Događaj se događa, a ne zbiva, i upravo u toj bitnoj razlici mišljenja koje više nije okovano i zatočeno metafizikom moguće je pokazati zašto je nemoguće nastavljati s „povratcima Grcima“ ili „povratcima iskonu“ kao nekovrsnoj spasonosnoj alternativi protiv vladavine globalno-planetarnoga nihilizma. (v. Žarko Paić, The Matrix of Singularity: After Ontology and Its Fundamentals, Palgrave Macmillan/Springer, Cham, 2026. (u pripremi)
Protiv nastojanja prevladavanja/prebolijevanja metafizike u rasponu od Marxa i Nietzschea do Heideggera u suvremenoj filozofiji otvara se prostor tzv. povratka izvorima u Parmenida što je najvjerodostojnije i najprijepornije uopće izveo talijanski mislilac Emanuele Severino u svojoj kritici ontologije bivanja ili postajanja s vrhuncem u Nietzschea. Kao da se zaboravlja da su nastojanja izlaska iz „zatočeništva u oslobođenje“ (izraz potječe iz izvrsne knjige Eugena Finka, Nietzscheova filozofija, Cekade, Zagreb, 1981. S njemačkoga preveo Branko Despot) od metafizike i njezina zatvorenosti unutar dvojstva „višega“ i „nižega“, ideje i pojave, stvoritelja i stvorenoga, misaone alternative svo troje mislioca nakon Hegelove apsolutne znanosti duha – i Marxa, i Nietzschea i Heideggera. Ni jedan od njih više ne rabi tradicionalne kategorije i pojmove ontologije kao metafizike jer za razliku od hipostaziranja „vječnosti“ i „postojanosti“ misle povijesnost povijesti polazeći od epohalne konačnosti samoga „bitka“, „bića“ i „biti čovjeka“, što znači da je njihovo shvaćanje vremena ponajprije kritika metafizičke hipostaze onog što je Aristotel izveo kao „vječno sada“ (nunc stans).
Razlog leži u tome što se redukciji tzv. izvorne vremenosti na znanstveno-tehničku temporalnost novoga vijeka s njegovim moćnim „ništenjem“ svekolike metafizičke povijesti (prirode i duha u hegelovskome smislu) ne može vratiti dostojanstvo „povratkom Parmenidu, Heraklitu, Anaksimandru“ iz jednostavnog razloga što povijesnost povijesti pretpostavlja vladavinu drugačijeg sklopa mišljenja od hipostaze „drevne“ vječnosti i beskonačnosti. Naime, povijesnost povijesti označava radikalni obrat, ne i puki okret i preokret unutar „istoga“ što su sve pseudo-soluciie unutar kruga metafizike, koji ne odbacuje kategorije i pojmove tradicije u nepovrat, već ih drugačije i povijesno misli. Nije li to dokaz upravo da su pojmovi slobode i događaja (Ereignis) u Heideggera izvedeni u dijalogu s izvornim grčkim mišljenjem, ali im je smisao u otvorenosti povijesti kao epohalnome sustegnuću i konačnosti? Protiv svake obnove philosophiae perennis u liku „povratka ovome ili onome u povijesti mišljenja“ dostatno je kazati sljedeće. Usto, to znači uputiti u ovoj intervenciji i na konzekvencije mišljenja koje povijesnost povijesti ne shvaća ni u kakvoj silaznoj putanji „imanentizma“, ni u kakvoj „negativnoj teodiceji“ ili pohvali različitih ontologija mnoštva kao u slučaju Lévinasa i Badioua, ali izričito u Deleuzea. (v. Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022. https://www.researchgate.net/publication/369528498_Zarko_Paic_Misljenje_kao_dogadaj_MIZANTROP_Zagreb_2022 )
Ako „ima“ vremena i „ima“ bitka, onda to znači da je i Ništa ne više ništenje bitka i vremena, već unutarnja struktura događaja kao onoga što nije nikakva ni prirodna nužnost niti ljudska mogućnost u smislu njegove smrtnosti i konačnosti, već Ništa ništi samo ako je već u događaju koji se događa prisutna mogućnost smrti kao nestanka bitka uopće u rasponu od kozmičke smrti galaksija do egzistencijalnoga kraja „singularnoga pojedinca“ roda/vrste zvanog čovjek. Iskustvo smrti Drugoga pretpostavlja iskustvo smrti sebstva u preuzimanju vlastite egzistencije kao događaja življenja u obuhvatnosti svih ekstaza ili dimenzija vremena. (v. o tome Žarko Paić https://zarkopaic.net/blog-post/samoca-sloboda-smrt/) Nihilizam nije otuda samo ništenje vrijednosti zapadnjačke metafizike zato što na temeljno pitanje o smislu bitka izostaje odgovor: „Zašto?“
2.
Nihilizam je za Heideggera bit metafizike i u seminaru s Eugenom Finkom o Heraklitu on pronalazi i bit informacije u samoj jezgri odnosa logosa i svijeta. Logos je, pak, Heraklitov izraz za bitak, kao što je to ideja za Platona, energeia za Aristotela, duh za Hegela itd. Ne može za epohalnu konačnost tzv. grčkoga svijeta vrijediti shvaćanje bitka kao „rada“ ili „informacije“ jer bi to tek bilo posvemašnji apsurd na granici satiričke travestije Monty Pythona. Isto tako nije moguće i bilo bi to krajnje besmisleno grčke i skolastičke pojmove unutar njihova „svijeta“ aplicirati na suvremeno doba tehnosfere osim kroz semantičku otvorenost mijene značenja jer riječi nisu vjetar niti „igra staklenim perlama“. Za to je pravi „krivac“ Heidegger koji je vratio u filozofiju nakon Hegela i Schellinga filozofijsku „filologiju“, ali ne s ezoteričnom vjerom u moć npr. aletheiae ili logosa, apokalipse ili kairosa, što na njegovu tragu više-manje svi od Gadamera i Derride do Severina i Agambena i drugih ponavljaju s manje uspjeha, katkad i s posvemašnjim promašajem. Jezično „čistunstvo“ i „genealogizam“ često je samo loša izlika za originalnost mišljenja i služi naposljetku kao puka filologijska razbibriga. Uostalom, najveći filolog među filozofima koji je nadilazio i filologiju i filozofiju jest sam Nietzsche. (v. o tome Heideggerove i Finkove knjige, isto tako one Deleuzea i Klossowskoga, u nas Sutlićeva, Despotova i Barbarićeva tumačenja Nietzschea, v. https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/, https://www.superknjizara.hr/hr/despotova-predavanja-1986-1987-s-nietzscheom-u-nihilizam-2020-branko-despot , https://mvinfo.hr/knjiga/10037/veliki-prsten-bivanja-uvod-u-nitzscheovu-misao a u slovenskoj filozofiji to je izvodio izvrsno Ivan Urbančič, v. https://www.biblos.si/isbn/9789612133825 ).
Filozofija nije povratak u iskon, već eventualno što je i samo problematično u kasnoga Heideggera mišljenje „drugoga početka“. Ono što filozofija misli u svojem kazivanju jest povijesno-epohalni događaj mišljenja u kojem se bitak, Ništa i vrijeme pokazuju u svojoj otvorenosti spram nadolazeće budućnosti i to ne kao nikakvoga tehno-futurizma ili post-i-transhumanizma što su samo koraci post-metafizike na putu spram apsolutne tehnološke singularnosti. Hegel je tu ostao nenadmašan. Valja ga stoga uvijek navoditi kad god se osjetimo nostalgični spram prohujale prošlosti ili začarani tehnološkim optimizmom retro-futurizma: filozofija je svoje vrijeme sabrano u mislima. Nije to apologija „aktualizma“, a ni „loše beskonačnosti“ ove euforije s virtualnošću bez granica. To je imperativ i bezuvjetna nužnost autentične slobode koja mišljenju podaruje dostojanstvo. (v. Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.)
Nije, dakle, kao što to tvrdi Jonel Kolić u svojoj implicitnoj kritici i mojih stajališta iznijetih u prenesenome tekstu na ovome blogu (https://zarkopaic.net/blog-post/a-sto-ako-se-bog-ipak-kocka/ ) bila riječ o tome da bi „otuda onostranost u svim svojim varijacijama – Bog, Ideja, Bitak… bez obzira na točnu konfiguraciju transcendencije, ono što je uvijek postojano je subordiniran položaj vremena/bivanja/postajanja.“ Umjesto toga valja reći sljedeće. Bitak je fundamentalna riječ-pojam zapadnjačke metafizike i različita njegova shvaćanja i značenja tijekom povijesti mišljenja nisu dokaz „pluralizma mišljenja“, već povijesnoga razlikovanja i oblikovanja mišljenja kao epohalne strukture odnosa u kojem vrijeme nije „derivat“ nikakvoga „subjektivizma“ ili „objektivizma“, već horizont unutar kojeg se događa sam život u njegovoj neponovljivoj jednokratnosti, a ne zbiva se „ništa“ jer riječ zbivanje ima metafizičko podrijetlo djelovanja pojma bivanja ili postajanja nečega kao nečega.
Umjesto toga, vrijeme valja izbaviti ili osloboditi od jarma metafizike i njezina reduktivnoga „aktualizma“ u smislu vladavine ekstaze ili dimenzije sadašnjosti, jer stvar je mišljenja jednostavna. Bitak bit-stvuje u svim svojim ekstazama ili dimenzijama kao ono što bijaše bilo (u-prošlosti), što „jest“ sada ili u prisutnosti i što će biti ubuduće kao nadolazeći događaj. Ni jedna od vremenskih ekstaza nije ni u Nietzschea ni u Heideggera hipostazirana (o Marxu valja zbog njegova „antropologijskoga horizonta“ ostaviti stvar otvorenom zbog bezgranične vjere u apsolutni karakter oslobođenja tzv. proizvodnih snaga u budućnosti kroz razvitak znanosti i tehnologije).
Naravno, „postoji“ i četvrta ekstaza ili dimenzija autentične su-vremenosti koja u sebi sabire i prošlost i sadašnjost i budućnost kao „živu beskonačnost i vječnost“ u epohalnoj konačnosti. To „četvrto“ je samo bivanje života kao amor fati ili kao događaja koji volju za moć (bitak) kao vječno vraćanje jednakoga (vrijeme) proživljava kao svetkovinu jednokratnosti i ekstaze tako što kao njegov Zaratustra izgovara tisuću puta DA samome životu. Svi prigovori ponajprije Severina i neoparmenidovskih tumača ne pogađaju svoj cilj stoga što je bit umjetničkoga događaja principa individuacije u nadilaženju same volje za moć kao umjetnosti, a ne nekog usputnoga fenomena života među fenomenima. (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Nietzsche-Der-Wille-zur-Macht-als-Kunst )
Za Nietzschea je otuda pitanje umjetnosti i života umjetnika-kao-filozofa uvjet mogućnosti nastanka nadčovjeka i njegove težnje prevladavanja svih dosadašnjih vrijednosti, jer je umjetnost, a ne moral, znanost, pa čak ni filozofija ono najuzvišenije uopće: stimulans za život onkraj apologije vječne postojanosti i trajnosti „bitka, bića i biti čovjeka“. Nikakva tu fatalizma nema, a shvaćanje je vremena izvan bilo kakve predsokratske teogonije i ontogonije. Vrijeme se vremenuje kao „sveti prsten događanja“ što ne znači ništa drugo negoli da je događaj u kojem se susreću i „Veliko Podne“ i „azurno zvono“ bivanja ili postajanja otvorenost čovjeka za ono što bijaše bilo u prošlosti, za ono što jest u sadašnjosti i za ono što će biti u nadolazećoj budućnosti.
Živjeti svoje vrijeme znači živjeti ekstatično u svim dimenzijama njegova „pojavljivanja“, jer vrijeme nije ništa o-sebi, niti je bilo kakav tzv. subjektivni konstrukt naspram fizikalne kozmologijske „objektivnosti“. Vrijeme se povijesno-epohalno događa upravo u „trenucima“ koji nisu puko trajanje „sada“, već se poput bljeska meteora zrcale u ovjekovječenoj sudbini/udesu svijeta kao umjetničkoga djela. Mi nemamo uopće dobru riječ za ono što Nietzsche svojim mišljenjem „hoće“ i kamo „smjera“, jer smo naslijedili za riječ umjetnost latinsku riječ ars i u svim njezinim modifikacijama uvijek je riječ o nečemu drugotnome, umjetnome, neprirodnome naspram izvornoga i nepatvorenoga. Grci nisu imali riječ za umjetnost i to ih je spasilo od pada u tehnički bezdan estetizacije. Imali su svezu poiesis i téhne. I u tome je metafizička skrivena povijest nastanka nihilizma jer je prvo proizvođenje kao stvaranje „novoga“, a drugo označava početak tehničke konstrukcije samoga života. Sve što mi suvremeni danas imamo nakon kraja umjetnosti koje je jasno vidio još Hegel, jest mogućnost tehno-poietičke konstrukcije svjetova i ta je konzekvencija dokaz da bilo kakav povratak Grcima u smislu „nove ontologije“ kao metafizike ima samo i jedino karakter više ili manje plemenite nostalgije za „smislom bitka“ što je već nakon Hölderlina i njegova Hiperiona oostalo naprosto iluzijom.
Uostalom, nije li tome svjedok i sam Nietzsche koji zanosno pjeva u Gaya Scienzi: Jer tebe ljubim vječnosti! (v. https://zarkopaic.net/blog-post/cemu-jos-patnja-kao-duhovni-izvor-umjetnosti/
Samo povijesno-epohalna konačnost „svijeta“ omogućuje uvid u zbiljsku beskonačnost svjetova i u onaj vid „vječnosti“ koji nije nikakva onostranost vs. ovostranost, već sinteza iskonske vremenosti i onog nadolazećega u vrtnji i vrtlogu, vrenju i vrtložnosti sfera koje su prava „bit“ vremena onkraj svekolike hipostaze metafizički reducirane vječnosti. (v. o tome Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, A. Cesarec, Zagreb, 1988. Osobito instrukcije o razlikovanju pojmova vremena od grčkoga aiona i kronosa, do latinskoga tempusa, te starocrkveno-slavenskoga izraza za vrijeme i vremenovanje s podrijetlom u neprestanoj vrtnji i vrtloženju, vraćanju i okretanju a ne linearnome hodu u ireverzibilnost kao u slučaju kršćanske temporalnosti s početkom u sv. Aurelija Augustina. Isto tako v. i moje izvođenje pojma čovjeka unutar horizonta filologije i hrvatskoga izraza čo-vjek koji povezuje izvorno shvaćanje vremena ne kao reducirane vječnosti, već kao vijeka vremenovanja namjesnika bitka čija „bit“ leži u povijesnome egzistencijalnome nabačaju slobode izvan granica tzv. subjektivizma volje i tzv. objektivizma prirodne nužnosti i faktičnosti u: Žarko Paić, Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. Prir. Damir Barbarić)
3.
Bitak se, dakle, mora iznova „vratiti“ u filozofijsko mišljenje, a „Ništa“ se mora ne samo proglasiti reliktom nihilizma „imanentne transcendencije“ koja ne otvara radikalno mogućnost spasonosnoga puta u iskonski smisao samoga bitka i vremena. Naravno, ni „bitak“ ni „vrijeme“ nisu za Severina priređeni i realizirani u nihilizmu moderne tehnologije kao prazne riječi, već kao udes/sudbina zapadnjačke povijesti i stoga se mora iznova misliti ono što je u samoj metafizici razlog ove „koruptnosti“ i „degeneracije“ smisla bitka uopće, a to otpočinje s Platonom i njegovim pojmom proizvođenja (novoga) što se iskazuje grčkom riječju poiesis. Da je ovaj „povratak Parmenidu“ zapravo u svojim bitnim konzekvencijama ne samo kritika Nietzschea i Marxa, već i Heideggera samo je po sebi jasno.
Ali, kao što sam to već pokazao nekoliko puta u svojim knjigama, problem je što je tanka razlika spram Heideggera i njegova puta mišljenja prebolijevanja zapadnjačke metafizike takva da se često ne vidi što je to zapravo taj „veliki korak natrag“ samoga Severina i zašto je ovo mišljenje posve nemoćna alternativa cjelokupnoj „totalnoj mobilizaciji“ tehnosfere koja se ne može svesti samo na „imanentnu transcendenciju“ i na bezuvjetni nihilizam tehnoznanstvene konstrukcije svjetova. (v. Žarko Paić, „Veliki povratak iskonu: Emanuele Severino i bit nihilizma“, u: Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 307-339. https://zarkopaic.net/blog-post/kerygma-i-autopoiesis/ ) U Severina koji smatra pojam bivanja ili postajanja počevši od grčkoga poiesisa znakom nihilizma u samoj biti metafizike naravno da je nemoguće imati „sliku mišljenja“ koja će poput Nietzschea uzeti pojam umjetnika za paradigmatski lik filozofije na njezinu putu realizacije u samome životu. I zato je ovaj neoparmenidovski kozmologizam u suočenju s pitanjem tehnosfere za razliku od Heideggera, Deleuzea i Sutlića nedjelotvoran. Štoviše, s njime nije moguće zapodjenuti pravi razgovor o onome što su 2018. godine upravo i učinili, gotovo stotinu godina nakon razgovora Bergsona i Einsteina, baš Emanuele Severino i nobelovac, matematičar i fizičar Roger Penrose. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/
I, kako je završio taj „posljednji“ razgovor između filozofa i znanstvenika ne više samo o pitanju vremena kao filozofijskome i fizikalnome problemu, već o AI i budućnosti filozofije i kozmologije uopće? Odgovor je neporeciv. Završio je isto kao i prvi razgovor 1922. godine između Bergsona i Einsteina. Samo što je sada pitanje o zagonetki objekta X ili tzv. umjetne inteligencije ostao nerazjašnjen kako pojmovljem metafizike koju je branio Severino tako i pojmovljem matematičke fizike koju je zastupao Penrose. No, znanstvenik je bio kao i Einstein onaj koji je dinamičku teoriju kozmosa i problema svrhovitosti mišljenja još i mogao nekako svesti na logiku broja i slike. Ali filozof osim objašnjenja Platonova poiesisa kao početka svekolika nihilizma kojim i današnja AI operira bez svijesti o vlastitim granicama „uma“ nije mogao dati bilo kakvu drugu dijagnozu i predviđanje što će biti s čovjekom u nadolazećoj budućnosti. (https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/)
Zašto? Zbog toga što filozofija i u formi metafizike i u formi onoga što Heidegger naziva Dichten što je drugi način poiesisa nema više nikakva „alata“ kojim bi dosegla razinu onoga što pripada „biti“ tehnološke singularnosti.
Tehnosfera nije samo drugačija „stvar mišljenja“ od svih dosadašnjih formi duhovnoga bitka (mit-religija-umjetnost-filozofija-znanost), već je njezina navlastitost i specifična razlika spram ljudskoga mišljenja u tome što je to stvar koja misli svoje vrijeme sabrano u dispozitivu kvantifikacije i vizualizacije onoga što smo od iskona Grka naslijedili kao pojmove „bitka“, „Ništa“ i „vremena“. Zato je sve samo konstrukcija, ali ne više tek spekulativna za koju je kao u Hegela refleksija skriveni „bog metafizike“, već kibernetička koja stvaranjem apsolutnoga stroja nadilazi granice i tzv. objektivnoga vremena fizičara i tzv. subjektivnoga vremena u glavi filozofa. Bitak „nije“, već ga „ima“, Ništa „nije“, već „ništi, Vrijeme ne postoji, već „se vremenuje“. I ova trijada tradicionalnih pojmova djeluje u novome sklopu samo ako se događa događaj kojim i ono neljudsko i ono ljudsko bivaju ili postaju svagda drukčijim od onoga što ih dovodi u ovaj odnos.
Paul Valéry kaže:
Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija.
