Copyright ©2026 Žarko Paić

A što ako se Bog ipak kocka?

Kontingencija i događaj

(Poglavlje iz knjige Tehnosfera, sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.)

November 20, 2025
A što ako se Bog ipak kocka?

1. Leibnizovo pitanje: Nužnost metafizike?

Pitanje o razlozima ili temeljima bitka kako se postavilo u iskonu grčke metafizike nikad nije posve postalo zastarjelim. Ono se u svojoj blaženoj jednostavnosti očuvalo u svim preobrazbama do suvremenih kozmologijskih promišljanja teorijske fizike koja nastoji pronaći tzv. Božju česticu kao mikro-supstanciju svekolikoga bitka. Gotovo da bi se moglo ustvrditi da se „bit“ metafizike uspostavlja i iščezava s pitanjem o bezrazložnosti-bestemeljnosti bitka sámoga. To je ono znamenito Leibnizovo pitanje koje Heidegger izvodi u raspravi Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine: „Zašto jest radije nešto (biće), a ne Ništa?“ (Pourquoi il y a plutôt quelque chose que rien?). (Martin Heidegger, Was ist Metaphysik?, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1975., 11. pregledano izd., str. 22.)

Ako dobro promotrimo kako Leibniz dolazi do onoga što ovo pitanje razotkriva moći ćemo otvoriti „novo poglavlje“ u odnosu između fizike kao temeljne znanosti o prirodi i metafizike kao prve filozofije (ontologije) i u doba njezina gubitka vjerodostojnosti, ako ne čak i promijenjene joj „biti“ sa svim posljedicama koje otuda neizbježno slijede. Ponaprije, pitanje uspostavlja svezu između bitka i Ništa polazeći od razloga-temelja za bitak i iste pripadne operacije bezrazložnosti-bestemeljnosti za Ništa. Uostalom, Hegel će u svojoj Enciklopediji filozofijskih znanosti (Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften) iz 1817. godine kazati da su oboje, bitak i Ništa, ono isto odakle se polazi u mišljenju. (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften I, Werke, sv. 8, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986., § 26-36.)

Metafizika stoga nužno mora biti iznad i izvan onoga što se mišljenju pokazuje kao „isto“. Kako to objasniti? Jednostavno, njezina se „bit“ izvodi iz temelja kao uvjeta mogućnosti egzistencije uopće. Ono „isto“ u sebi obuhvaća razliku i jedino se otuda nešto kao nešto može razlikovati od drugoga (bića). Iznad onoga što jest „isto“ ne stoji ništa drugo negoli ideja Boga. Za razliku od bitka i Ništa njegovo je samoodređenje onkraj onto-logike. Posrijedi je prvi uzrok i posljednja svrha svekolike opstojnosti. Sve metafizičke teodiceje, a paradigmatska je u tome ona Leibnizova, pretpostavljaju spoznaju Boga u sintezi uma i srca, stavka razloga i volje kao temelja bivanja/postajanja.

„Moć se odnosi na bitak, znanje ili razum na istinito, a volja na dobro.“ (Gottfried Wilhelm Leibniz, Die Philosophische Schriften (I-VII), sv. VI: Principes de la Nature et de la Grace fondés en raison, G.Olms Verlagsbuchhandlung, Hildesheim, 1965., str. 106.)

Izvan toga nemoguće je više misliti a da se ne prolazi isti začarani krug. Utoliko je metafizika muholovka, kako je to dobro zapazio ironični Wittgenstein. Na nju se ne lijepe muhe bez glave. Posve suprotno, u nju vjekovno hrle najmisaonije glave Zapada. Sáma se „muholovka“ danas više ne oslobađa svoje temeljne zadaće da lovi muhe, figurativno iskazano, odnosno da rješava probleme nastale zloporabom uma u druge svrhe. „Muholovka“ zjapi praznom jer se um u svojoj kibernetičkoj fazi sintetiziranja „umjetnoga života“ (A-life) ne bavi više ničim drugim negoli pragmatičnim pitanjem informacija potrebnih za nastanak novih mislećih strojeva bržih i svrsihodnijih od prethodne generacije. Problem, međutim, nije u onome što „jest“ isto u smislu identiteta bitka i mišljenja od Parmenida do Hegela. Ako više nije stvar u boljem ili svrsishodnijem mišljenju od onoga koje je bilo u optjecaju u prethodnome razdoblju, jer je to samo napredak u onome „istome“ (logičko-kalkulativnome modelu mišljenja), slika ili metafora muholovke ne čini se važnom za sintetsko mišljenje miješanja supstancija i stvaranja novoga života kao tehničke kopije „prirode“.

Za Leibniza se pitanje o bitku i Ništa pokazalo temeljnim problemom metafizike utoliko što je neizbježnost pitanja o tome zašto uopće bitak, a ne Ništa ukorijenjeno u samoj „biti“ metafizike koja utemeljuje fiziku, a ne obratno. Dakle, ovo pitanje jest o razlozima utemeljenja i otuda o „nužnosti“ da mišljenje pita o prvim uzrocima svekolikoga bitka tako što neprestano ima u vidu mogućnost kraja povijesti bitka u ništavilu moćnoga Ništa. No, ono što je još zagonetnije u ovome pitanju jest da se principium rationis ili stavak dostatnoga razloga, s kojim novovjekovna metafizika poprima svoje „novo“ utemeljenje, ne može dokazati nikako osim u začaranome krugu pitanja o bitku kao takvome i uopće. Nije, doduše, riječ o tautologiji koja bi izvirala iz logike identiteta i proturječja. Ono što Leibnizovo pitanje dovodi do krajnjih granica stare i nove metafizike jest nešto bitno „drugo“ i „drukčije“.

O čemu je riječ? Kada bi u pitanju bio tek bitak u smislu bitosti bića (volja, subjekt, duh), a ne i Ništa u smislu negacije bitka u onto-logičkome značenju pitanje bi bilo „logično“ i odgovor na njega bio bi jasan tautologijski način iskazivanja Istoga: Zato jer bi drukčije bilo nemoguće- Ili, zato što bitak za razliku od Ništa ima smisao, a Ništa nema nikakvo značenje koje dolazi iz njega samoga. Osim, dakako, što Ništa „nije“, nego „ništi“, kako je to u spomenutoj raspravi istaknuo Heidegger. No, problem metafizike jest u ovome. Pitanje o bitku bića odnosi se na „bit“ ili supstanciju, a iskazuje se riječju „što“ ili „štostvo“ (quiddittas). Što jest „nešto“ pretpostavlja da ono već uvijek postoji, a ne da ne postoji. Prema tome, uvjet mogućosti „biti“ nekog bića uopće jest njegova „egzistencija“. Pritom je jasno da klasična metafizika tome pridaje značenje izvedenosti iz logike dostatnoga razloga. Nešto nema razloga opstojnosti ukoliko je tek slučajno ili kontingentno „tu“, bezrazložno kao takvo.

Nema ni jednog mislioca sve do Nietzschea i kasnije na njegovim tragovima Deleuzea koji će taj obrat postaviti u samo središte drukčijega načina pitanja o „smislu“ onoga što se pojavljuje kao postajanje/bivanje (Werden, devenir). Ako bitak gubi svoju „bit“ u onome što bijaše bilo postojano i nepromjenljivo te na njegovo mjesto dolazi stalna promjena i transformacija stanja bitka, tada se pitanje o „biti“ razmješta tako što pitanje o nastanku nečega kao nečega (quoddittas) nadomješta prvu filozofiju. Metafizika se, dakle, okreće u sebi samoj i to tako što sada u prvi plan izbija pitanje imanencije, a ne transcendencije. Umjesto vjekovnoga podržavanja metafizike kao onto-teologije čije ustrojstvo pretpostavlja povijesni sklop bitka-Boga-svijeta-čovjeka i iskazuje se riječju „biti“ (Wesen, substantia), nova situacija s kojom otpočinje rastemeljenje metafizike nakon Hegela usmjerena je spram mogućnosti da fizika elementarnih čestica zamijeni metafiziku „biti“. Ili drukčije rečeno, kvantna fizika i Einsteinova općenita i posebna teorija relativnosti više se ne bave nepromjenljivim i vječnim razlozima postojanja svemira, već nastoje opisati i dohvatiti njegov nastanak (ontogenezu) polazeći od singularnosti materije, energije i kontingencije informacije. Ono što sjedinjuje singularnost ili jednokratnost svemira i kontingenciju forme u kojoj se pojavljuje „bit“ u novome sklopu kategorija i pojmova jest – događaj (Ereignis, événement). (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington-Indianapolis, 2004., str. 187-193.)

Već se u obratu od „biti“ do „događaja“ ili od ontogeneze do tehnogeneze pokazuje koliko se mišljenje preusmjerava na pojmove nastale u međuprostoru filozofije, umjetnosti i znanosti. Nećemo se upuštati u traganje za novim, „čistim“ jezikom ove apsolutne događajnosti događaja koji bi za sobom ostavio tajnu metafizičkih jezika Zapada i svijeta. Uostalom, upravo je Leibniz u svojoj ideji „prestabilirane harmonije“ svemira i Boga kao savršenoga urara-inženjera nastojao stvoriti univerzalnu semiotiku strojno izračunatoga „bitka“. U sintezi uma i intuicije, refleksije i neposrednoga zrenja, dospio je do toga da se znak odnosi na materijalnu strukturu glasa, a broj na mogućnost tvorbe slike koja postaje novim jezikom za tehničko doba.

„Logički račun je razlog svijeta, zato je svijet utjelovljena harmonija, božanska geometrija. (…) Logika kao najuniverzalnija metodika, i zato generalna znanost, u svom je jezgru dovoljan predračun (razlog) svijeta: Calculus logicus = Calculus rationalis = Calculus universalis. Otuda znak jednakosti: logos je ratio. (…) Najbolji od svih mogućih svjetova nije fantazijsko-metaforički, nego logičko-matematički svijet. Za Leibniza je to i jedini svijet koji u sebi nema nikakvog proturječja, koji se, dakle, sasvim izvjesno, ne može srušiti sam u sebi.“ – Tine Hribar, Istina o istini, V. Masleša, Sarajevo, 1982., str. 14. Vidi također: Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton, New York-London, 2000.

Pitanje o stavku razloga u konačnici jest pitanje o mogućnostima izlaza iz metafizike njezinim legitimnim sredstvima. Naravno, „izlaz“ ovdje ne označava njezino prevladavanje/dokidanje (Aufhebung), a niti prebolijevanje (Verwindung), gdje bi Hegel i Marx bili predstavnici prvoga smjera, a Heidegger drugoga. Ništa od toga dvoga. „Izlaz“ iz metafizike pretpostavlja „treće rješenje“. Možemo ga nazvati rješenjem koje proizlazi iz kibernetičkoga sklopa. Umjesto neizbježnoga kraja i novoga početka sve je u stalnim preobrazbama bitka u tehno-genetski konstruirana stanja. Primjerni slučajevi suvremenoga mišljenja na tom putu su Gilbert Simondon i Gilles Deleuze. Zajedničko im je nastojanje da sam proces postajanja (devenir) bitka učine transformativnom matricom „novoga“.

Ali Leibnizovo pitanje nije zapravo uopće tek metafizičko pitanje kao takvo u njegovoj posvemašnjoj jednostavnosti. Ono nadilazi metafiziku tako što pita zašto uopće ili radije bitak, a ne Ništa. To znači da riječ „zašto“, iako formalno pripadna bitku jer dolazi iz njegove upitnosti i Ničemu jer ukazuje na njezinu bezrazložnost-bestemeljnost, smjera onkraj granica onoga što jest nešto (quiddittas) i onoga kako nastaje nešto (quoddittas). Prvo i posljednje što proizlazi iz „zašto“ nije nipošto tek stavak razloga. Umjesto njega pokazuje se da „zašto“ u svojem beskonačnome kruženju ili „lošoj beskonačnosti“ ipak ima svoj kraj, inače bi bio sveden na igru kojom mala djeca ispituju granice početka i kraja metafizike. Zašto se, dakle, ono „zašto“ nalazi ispred „što“ i „da“, metafizike i fizike u klasičnome razumijevanju same stvari? Na to nam pitanje odgovore neće dati suvremena fizika, iako će njezini veličajni dosezi u teorijama kvanta u Bohra, Plancka i Heisenberga u potpunosti biti uvjetom mogućnosti nastanka „nove metafizike“ primjerene razdoblju tehno-znanosti i njoj pripadne informacijske paradigme.

Ako nova super-računala iziskuju ugrađivanje platformi koje obiluju kristalima, fraktalima i kvarkovima podešenim za ubrzavanje procesa komputacije i za pohranjivanje goleme količine podataka u memorijsku karticu, jasno je da se fizika više ne može razmatrati tek pozitivnom znanošću koja počiva na strogosti metode istraživanja i na opisu zakona kretanja sáme prirode (Newtonovi i Keplerovi zakoni). Uostalom, kibernetika se uspostavila vladajućom meta-znanošću upravljanja živim sustavima i okolinom tek stvaralačkim prisvajanjem statističke i informacijske entropije. Drugi zakon termodinamike postao je ujedno načelom obrata ili „povratne sprege“ (feedback) s prekretnim značenjem unutarnjega obrata „biti“ metafizike. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 305-333.)

Miguel de Beistegui u svojoj analizi odnosa Heideggera i Deleuzea, metafizike i kvantne fizike, vrlo uvjerljivo pokazuje razmjere tog obrata koji otpočinje u 17. stoljeću. Ne slučajno, Leibniz je paradigmatski mislilac jedne nove ontologije. Ona otvara mogućnosti spoja filozofije uma i fizike kao temeljne prirodne znanosti modernoga doba. Ako se time transformira vladajuće shvaćanje bitka kao postojanosti i nepromjenljivosti, bjelodano je da se problem kretanja koji je bio vodećom pobudom antičke metafizike iznova postavlja u obzorje promišljanja. No, sada se problem kretanja ne razmatra unutar Elejske škole aporija s metaforom brzonoga Ahileja i spore kornjače kao u Zenona. Umjesto toga, kretanje se izvodi iz procesualnosti bitka kao uzbibane materije čija se forma istodobno mijenja. „Bit“ se bitka ne ovjekovječuje izvana. Naprotiv, iznutra se dovodi do najznačajnijeg načela novovjekovne filozofije i uopće modernih prirodnih znanosti.

To je načelo dostatnoga razloga (principium rationis). A temeljni zakon na kojem počiva svekoliko znanstveno mišljenje označava zakon uzročnosti. Ono što je međusobno uvjetovano jest sredstvo i svrha, prvi uzrok i posljednji cilj Božjega plana stvaranja. Njegova se tajna može jedino rasključati s pomoću racionalnoga kôda. Ako je, dakle, moderna metafizika znanost utemeljanja s temeljnim pojmom supstancije čije podrijetlo leži izvan prostora i vremena, onda je „post-moderna metafizika“ u cijelosti ona koja se bavi kontingentnim veličinama, neodređenošću, rastemeljenjem načela svrsishodnosti povijesti, nastankom elementarnih čestica. Sažeto iskazano, klasična se metafizika bavila s „biti“ svijeta, dok se suvremena posvećuje istraživanju „događaja“. (Miguel de Beistegui, isto, str. 189.)

Trajnost se nadomješta promjenom, bitak posthumanim stanjem prijenosa „sustava informacija“, a vodeća riječ/pojam u interdisciplinarnim antropologijama s kibernetički usmjerenim shvaćanjem povijesti postaje kontrola nastanka i promjene „života“. Kada sve to imamo u vidu, lako je onda ustvrditi da kraj supstancijalizma-esencijalizma označava i početak velike igre s preslagivanjem karata u svim područjima duhovnoga bitka. Što vrijedi za filozofiju, mora se istom mjerom ogledati i u svim prirodno-tehničkim i društveno-humanističkim znanostima. Ono što Gaston Bachelard naziva „novim znanstvenim duhom“ utemeljenim na matematičkim funkcijama, Kantorovim teorijama skupova i Heisenbergovu načelu neodređenosti odvija se u spiralnome kretanju ne samo materije u zakrivljenome prostoru i apsolutnome vremenu ireverzibilnosti.

Pitanje o smislu ili značenju bitka u okružju suvremenih tehno-znanosti postaje pitanjem o načinu nastanka sáme kontingencije događaja s kojima više ne možemo disponirati polazeći od vjere u bitak kao nepromjenljivu danost „objektivnoga svijeta“. Pomak spram granice na čijem se horizontu pojavljuje događaj dovodi do toga da se „bit“ promjene ne može više odrediti iz promjene kao takve. Potrebno je transformirati i samu ideju „promjene“. A to znači iz temelja preokrenuti shvaćanje po kojem promjena dolazi iz postojanosti poput reza u kontinuitetu vremena. Nije više uopće stvar u binarnim oprekama trajnosti-prekida, postojanosti-nepostojanosti. Razlika između „promjene bitka“ i transformacije stanja u kojem informacija prethodi svrhovitu djelovanju jest razlika između metafizike kao onto-teologije (prve filozofije) i kibernetike kao tehno-geneze novih „umjetnih“ svjetova. Dok se, naime, ideja promjene izvodi iz mogućnosti povijesno-epohalnoga odnosa bitka, bića i biti čovjeka, transformacija pripada konstelaciji proizvodnih sklopova odnosa. Odnosi u prirodi kao bitku u njegovoj nužnosti i slobodi već su uvijek ovako ili onako određeni. Postoje iznimke koje potvrđuju pravilo. Tome usuprot, u kibernetičkome sklopu iznimka postaje pravilo; „povratna sprega“ djeluje samosvrhovito i samopokretački, dok se kontrola procesa komunikacije u „živim sustavima“ uspostavlja iz informacijskoga kôda.

Kada tako sagledavamo odnose, vidimo da analogija između bitka kao prirode i događaja kao „sustava informacija“ nije više operativnom, kako bi to rekao Gilbert Simondon. (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994.) Umjesto toga, potrebno je izaći iz logike sličnosti i poretka zasnovanoga na načelu identiteta. Transformacija stanja (condition) nadilazi razlikovanje prirode i kulture, izvornoga i reproduktivnoga. Kako valja shvatiti ovo „nadilaženje“? Ponajprije, nije više posrijedi plan transcendencije. Ništa se ne događa polazeći od djelovanja „Velikoga Drugoga“, uključujući čak i sekularizirano područje želje u Lacanovoj „etici psihoanalize“. U tom pogledu ona ima strategijsku funkciju praznoga mjesta Boga u odsutnosti simboličkoga značenja Realnoga. Ono što se pokazuje praznim nije stvarno mjesto praznine, već prazno mjesto vrhovnoga označitelja (transcendentalnoga subjekta). Zakon ne djeluje nikako drukčije negoli u odsutnosti transcendencije kao vertikalnoga upisivanja moći u tijelo-bez-organa. Odsutnost prvoga uzroka nužno dovodi do suspenzije posljednje svrhe. No, u svakom se slučaju radi o nestanku razloga da čak i pozitivne moderne znanosti poput kvantne fizike pretpostavljaju postojanje neke statičke veličine. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Immanence – Deleuze and Philosophy, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2010., str. 139-140.)

Ako pitamo „zašto“ uopće bitak, a ne radije Ništa, tada već unaprijed prihvaćamo neupitno metafizičku shemu mišljenja-bitka. Radi se, dakako, o mislećoj stvari koja dopušta da se ono što se ima misliti ujedno misli kao stvar mišljenja i kao mišljenje „na“ stvar. O čemu je tu riječ? Ni o čemu drugome negoli o počecima mišljenja i kazivanja „prve filozofije“ kao onto-teologije. Ono što podaruje mogućnost mišljenja u kazivanju pitanja koje je Leibniz otvorio kao temeljnu stvar metafizike nije nipošto „bitak“ bića u njegovoj bitosti, a niti „bit“ mišljenja unutar metafizike kao mišljenja „o“ stvari samoj. Podarivanje mogućnosti mišljenja mora biti na višoj razini od nužnosti mišljenja. To je prvotna razlika između onoga što je moguće i onoga što ima svoju zadanost u nužnosti stvari kakve inače jesu. Mogućnost predstavlja primarnu otvorenost bitka. To je dobro znao Heidegger tijekom njegova puta mišljenja. Nužnost se, pak, ne izvodi iz otvorenosti mogućnosti, nego iz neke već uvijek faktične situacije s kojom ne raspolažemo. Ona nam je unaprijed iskrsla. S njom, dakle, moramo računati iako bismo kadšto najradije preskočili je, nastojeći lebdjeti iznad ponora, nositi sa sobom lakoću postojanja, a ne težinu bitka kao nužnosti i faktičnosti. Uglavnom, kada pitanje nadilazi „što“ i „da“ nešto jest, tada ono nadilazi svojom mogućnošću odgovora sve što stoji zatočeno u području djelovanja „crne kutije“ metafizike. Zašto „ovo“, a ne zašto „ono“, zašto „sada“, a ne zašto „tada“ – sve to već uvijek pripada logici indukcije-dedukcije, a ne transdukcije i transjunkcije. „Zašto“ u unutarnjim mogućnostima Leibnizova pitanja nadilazi granice metafizike. Kako je to uopće moguće?

Prizovimo za to u pomoć Deleuzea. Kao što je poznato, tijekom njegova misaonoga puta, za razliku od Heideggera, pojam imanencije imao je više negoli bitno značenje u cjelini zadaće stvaranja „nove metafizike“. Heidegger je u kibernetici vidio kraj filozofije kao metafizike. Nije to značilo za njega nikakvu apologiju tehno-znanosti s vodećim pojmom informacije, nego prije svega razvitak unutarnjih mogućnosti mišljenja od njegova iskona (arché), preko vrhunca u novovjekovnoj subjektivnosti do suvremenoga stanja stvari u kojem informacija upravlja procesom tehničke konstrukcije bitka. Deleuzeovo se stajalište radikalno suprotstavlja tom putu mišljenja. Ono, naime, ne uspostavlja tek vladavinu imanencije kao novoga metafizičkoga načela konstituiranja zbilje. Umjesto toga, potrebno je govoriti o posve drukčijem načinu kojim se imanencija (ovosvjetovnost, ovostranost, fizika energetskih sila, vibracija intenziteta snaga) uspostavlja onim načelom koje Nietzsche pripisuje shvaćanju bitka kao volje za moć u vječnome prstenu bivanja. Pojam koji se za Deleuzea uistinu može prispodobiti objašnjenju što imanencija želi u djelovanju „strojeva želja“ jest – život. (Gilles Deleuze, „L’immanence: une vie…“, u: Deux Régimes de fous: Textes et entretiens 1975-1995, Minuit, Pariz, 2003., str. 361.)

Ako se „život“ ontologijski odredi polazeći od bivanja/postajanja (devenir), onda živjeti s onu stranu granica mogućega nalikuje produktivnome ludilu mašte, koja postaje više od zamišljanja nepostojećih svjetova. Življenje života u imanentnome značenju te riječi nikad ne može biti goli život na razini preživljavanja jedne ekscentrične biološke vrste/roda. Uvijek je posrijedi „višak“, a ne „manjak“ želje za dosezanjem onoga što životu izmiče iz vidokruga kontrole. Ako se želi životu otvoriti nešto „više“ od te neotklonjive snage imanencije s kojom iznova bitak shvaćamo „ovošću“ (haecceittas) i „takovošću“ kako je to izrekao Duns Scottus u osvit srednjovjekovne ontologije, (Vidi o tome: Martin Heidegger, „Die Kategorien – und Bedeutungslehre des Duns Scotus“, u: Frühe Schriften, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1972., str. 133-354.) moramo rastvoriti sve dostupne karte koje pokazuju stanje stvari u odnosu između onoga što pripada metafizici tradicionalnoga kova i njezinoj mogućoj obnovi na zasadama kibernetike i tehno-znanosti.

U ranome spisu Martina Heideggera o nauku kategorija i značenja u Dunsa Scotusa iz 1916. godine na kraju stoje i ove rečenice:

„U pojmu živoga duha i njegova odnosa spram metafizičkoga ‘podrijetla’ otvara se uvid u njegovu metafizičku temeljnu strukturu, u jednokratnost, individualnost čina s općenitim važenjem čime se osebičnost smisla zajednički odnosi spram živoga jedinstva. Objektivno uzevši, problem se odnosa vremena i vječnosti, promjene i apsolutnoga važenja, svijeta i Boga korijeni u tome da se znanstveno-teoretski reflektira u povijesti (oblikovanju vrijednosti) i filozofiji (važenju vrijednosti).“ (Martin Heidegger, isto, str. 352.)

Iako se u navedenome spisu Heidegger još uzda u pojam „živoga duha“ kao povijesno-oblikotvornoga u smislu „vrijednosti“ za pokušaj da metafizika očuva lik koji joj pruža sigurnost prolaza kroz dualizam supstancija, čini se razvidnim kako u odnosu spram razumijevanja bitka u Dunsa Scotusa koje je izveo Gilles Deleuze u svojim spisima nema mogućega sporenja. Obojica mislioca pokazuju da je transcendencija i transcendentno ono što može imati moć metafizičkoga ozakonjenja tek onda kada izostane objašnjenje „prvoga uzroka“ i „posljednje svrhe“ imanencije kao takve. Tada se vječnost i trajnost nalaze onkraj promjenljivosti i nepostojanosti. Problem je samo u tome što Heidegger povijesno-epohalno bitak ne smatra vječnim događajem postajanja (Werden, devenir). Konačnost je ključna riječ njegova mišljenja. Utoliko je posve primjerena za doba destrukcije tradicionalne ontologije. No, unatoč tome što je Deleuze od početka baveći se Spinozom i Nietzscheom dospio do razotkrića imanencije što će brusiti poput suhoga zlata do krajnjih granica samorazumljivosti u spisima i predavanjima sve do smrti, ostaje ipak nerazjašnjeno ono što taj pojam „pozitivno“ samoodređuje.

Ako se prisjetimo da su Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine uveli u igru „plan imanancije“ te otuda filozofiju, umjetnost i znanosti sveli na odnos između „nužnosti“ i „slučaja“, determinizma i kaosa, bit će možda jasnije zašto se mišljenje sámo pojavljuje kao imanencija, a ne kao rezultat nekog drugoga „tajnoga plana“. Još odlučnije: mišljenje nastaje kao događaj, a nije refleksija o bitku. Stoga Deleuze ima posve drukčije shvaćanje zadaće filozofije kao metafizike od Heideggerova. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, str. 231-271. i Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 109-164. i 165-203.)

Ponajprije, mišljenje se imanencije ne određuje izvanjski. Ono nije odraz ili refleksija Neba kao vječnoga eona u trajnosti svoje postojanosti. Umjesto toga, za Deleuzea se filozofija kao metafizika suspendira i neutralizira od utjecaja religiozno-mistične duhovnosti Istoka. Kada nastaje filozofija i s njom sustav mišljenja koji mijenja vjekovne navike naroda u drevno doba mitske slike svijeta već se oslobađa mišljenje od „događaja“ božansko-kultne vezanosti uz jezik prispodoba i mistične ekstaze „iracionalnosti“. Mišljenjem se otvara događaj imanencije. Stoga „ovost“ ili „ovostranost“ sada u potpunosti napušta svoju izvedenost iz metafizičke slike suprotnosti ideja i pojava. Put je bio otvoren onog trenutka kada se poredak više ne misli nikako drukčije negoli suočenjem s kaosom i moćnim djelovanjem Ništa. Zato Deleuze određuje „plan imanencije“ „slikom mišljenja“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 39-40. Vidi o tome: Raymond Bellour, „Das Bild des Denkens: Kunst oder Philosophie, oder darüber hinaus?“ u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., str. 13-25.)

Već je odatle izvjesno da sve ono što Heidegger u ranome spisu o Dunsu Scotusu naziva singularnošću i individuacijom pogađa bitak izvan njegove slike nepokretnosti u vječnosti. Slika se u tradicionalnoj metafizici izvodi iz jezika kao više duhovne razine „singularnosti i individuacije“. Ona je uvijek samo ogledalo i znak stvarnosti, privid i simulakrum, oponašanje i predstavljanje bitka (mimesis i representatio). Drugim riječima, njezina se „bit“ ne otvara imanentno kao oslikovljenje samoga života u njegovim vibracijama, ritmovima i ponavljanju. Slika nosi u sebi fatalnu konstrukciju onostranosti (transcendentnosti). I baš stoga odredba „biti“ metafizike odnosi se na urođenost slikovne zapalosti u svijet kao izrođenost bitka. Da bismo mogli razumjeti što slika jest i što „želi“, da se poslužimo naslovom jedne knjige oca-utemeljitelja vizualnih studija i „slikovnoga obrata“ (pictorial turn) W.J.T. Mitchella, moramo pokazati kako se metafizički sklop povijesti (bitak-Bog-svijet-čovjek) pokazuje u svojim epohalnim konstelacijama snaga i moći. (W.J.T.Mitchell, What Do Pictures Want? The Lives and Loves of Images, The University of Chicago Press, Chicago, 2005.)

Mišljenje nikad nije ovjekovječeno stanje izvan vremena. Ono se upisuje u vlastito vrijeme podarujući mu stil i jezik kojim opjevava i izračunava događaje bez kojih bi postojanje bilo osuđeno na besmisao. Kada se slika izvodi iz metafizičkoga sklopa povijesti njezino je mjesto i položaj određeno uvijek i samo kao „privid“, „doživljaj“ i „refleksija“ tehničkoga izlaganja bitka. No, kada sve to biva isključenim, nastaje prazan prostor za drukčije razumijevanje ontologijskoga statusa „slike“. Njoj više ne treba transcendencija da bi začaravala svijet. Dostatno je tek da imanencija samoga života struji kroz slojeve i stanja permanentne preobrazbe bitka. U tom pogledu „slika mišljenja“ nije ništa drugo negoli otvorenost kibernetičkoga sklopa u kojem informacija neprestano proizvodi nove transformacije. Misliti znači živjeti intenzivno, osjećati vibracije događanja kao područje onoga nadolazećega u valovima, poput osluškivanja elektromagnetskih valova u dubinama svemira. Događaj podaruje slici mišljenja više od onoga što se uobičajeno smatralo „slikom“ (image). Zato su ključne riječi/pojmovi nove metafizike za digitalno doba: slika, mozak i kaos.

2. Deleuzeov pojam imanencije kao života

Na prvi pogled u „slučaju“ imanencije kao života sve se postavlja s glave na noge. Obrat ima moć novoga ozakonjenja stvari same. Što je bilo ovjekovječeno područjem važenja transcendencije, sada se transformira u događanje kontingencije. Nije posrijedi tek djelatnost ontologijskoga razmještanja. Jer bi to značilo da sve ostaje „isto“, ali s drukčijim predznakom. Tako bi slika bila razmještena simbolička forma novoga jezika, mozak bi bio nadomjestak za funkciju uma u novovjekovnoj spekulativnoj filozofiji i znanostima, dok bi kaos bio samo preokrenuti poredak. Međutim, Deleuze se u razumijevanju transformacije stanja (materije kao mase) bitka usmjerava u moć postajanja/bivanja (Werden, devenir), što ima za posljedicu da se umjesto promjene supstancijalne forme bitka (=Istoga), mora uvesti u optjecaj diferencijalna ontologija neprestane transformacije stanja. Utoliko između novijih teorija kvantne mehanike i metafizike za doba tehnosfere vlada stanovita korelacija. Bilo bi neuputno kazati da je ovdje filozofija potpala pod utjecaj fizike elementarnih čestica do te mjere da su njezini novi pojmovi samo stvaralački prijepis rezultata do kojih je došla današnja vrlo popularna „teorija superstruna“ (Superstring theory). (Vidi o tome: Michio Kaku, Hyperspace: A Scientific Odyssey Through Parallel Universes, Time Warps, and the Tenth Dimension, Oxford University Press, New York, 1994.)

Ako, dakle, događanje pretpostavlja transformaciju stanja materije kao mase u sve većem ubrzanju, logično je zaključiti da se time stvara nova energija koja, prema novijim tumačenjima kvantne fizike, prelazi u polje u kojem djelovanje ne proizlazi iz unaprijed postojeće „supstancije“. Umjesto tog apriorizma na djelu se pojavljuje čisti događaj ubrzanoga kretanja. Iz toga nastaju novi odnosi između materije, mase i energije. Događaj „prethodi“ bitku, a ne obratno. Uostalom, na kraju svojega misaonoga puta to je tvrdio i Heidegger, ali nije do toga došao prihvaćanjem kvantne slike svijeta, kao što se isto tako može kazati za Deleuzea, unatoč tome što je njegov pojam „događaja“ (evénément) mnogo više u dodiru s onime što dolazi iz okružja kvantne teorije. Zašto je to ovdje toliko važno?

Ponajprije, kada se imanencija izjednačava sa životom, kako je to neupitno učinio Deleuze, onda je temeljno pitanje je li riječ o „istosti“ između jednoga i drugoga, ili se, pak, radi o razlici koja približava jedno drugome tako što nastaje iz nečega „trećega“. U ogledu „Imanencija: Jedanživot“ („Immanence: Une vie…“) iz 1995. godine objavljenim u časopisu Philosophie br. 47 Deleuze razvija ideju podrijetla ovoga pojma u nastanku od Spinoze preko Nietzschea do suvremenosti.(Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life, Zone Books, New York, 2001.) Kratka povijest razvitka pojma ne odnosi se na njegovu karijeru razbijača onto-teologijskoga kôda klasične metafizike. Daleko je primjerenije tumačiti njegovo preoblikovanje iz tradicije anti-filozofije koja je, uostalom, otpočela već s Dunsom Scotusom i njegovim shvaćanjem bitka kao univoknosti, a ne kako je to službena skolastika ozakonila hipotezom o analogia entis. Time se uspostavlja razlika između bitka i bića. Biće ne može biti modelom za bitak, a niti za odredbu Božje egzistencije.

Paradoks se sastoji u tome što bitak shvaćen ekvivokno ili po analogiji bića postaje prototipom Boga i njegovih atributa (primjerice, Jedno, Dobro, Istinito, Zbiljsko, Lijepo). Susrećemo se sada iznova s pitanjem razlike u pristupu Heideggera i Deleuzea s obzirom na „bit“ metafizike i njezine povijesne događajnosti. U vrlo dobrom tumačenju Deleuzeova posljednjeg teksta iz 1995. godine s nakanom uvođenja u vlastito razumijevanje života kao imanencije u razlikovanju moći bitka i kontingencije događaja, Giorgio Agamben tvrdi da

„načelo imanencije, prema tome, nije ništa drugo negoli poopćavanje ontologije univoknosti, što isključuje bilo kakvu transcendenciju bitka. (…) Ipak, Spinozin imanentni uzrok ostaje proizvodan u sebi baš kao i uzrok emanacije neoplatonista. Ali učinci Spinozinoga imanentnoga uzroka ne iščezavaju, za razliku od onih neoplatonista. S naglaskom na etimologijskoj figuri koja razmješta izvore pojma ‘imanencija’ od manere („preostati“) do manare („protjecati“) Deleuze vraća imanenciju kretanju i životu.“ (Giorgio Agamben, „Absolute Immanence“, u: Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford-California, 2000., str. 226.)

Iako se ta riječ provlači od samoga početka u svim Deleuzeovim spisima, protumačena u raznolikim obratima s obzirom na pokušaj stvaranja nove metafizike ili ontologije postajanja, mora biti posve jasno da će tek na kraju vlastita misaonoga puta ona biti svedena na pravu mjeru „transcendentalnoga empirizma“. To znači da će s njom Deleuze postupati u konfiguracijskim sklopovima, praveći od samoga „življenja“ stvaralačke figure s kojima operiraju filozofija, umjetnost i znanost. Ne može se misliti „ovost“ ili „ovostranost“ bez „onosti“ ili „onostranosti“. Naravno, imanentna transcendencija zbiva se već od Fichtea, doseže vrhunac u Marxa i Nietzschea, ali ono što će dobiti u sklopu promišljanja razloga za hipotezu o generativnim postupcima kojima se bitak transformira u stanja, a bića u mnoštvo modificiranih formi postajanja-drugim i drukčijim, daleko je izvan svake „logike smisla“.

Ako događaj prethodi bitku, kako se to uostalom misli već u kasnoga Lévinasa s idejom etičkoga odnosa spram apsolutno Drugoga, tada je očito, i tu Agamben ima potpuno pravo, da s njom više ne možemo govoriti o pojmu subjekta. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike? Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) Kakav bi to bio „imanentni subjekt“ kao uzrok samoga sebe u analogiji s Kantovim transcendentalnim subjektom? Očito, moglo bi se govoriti i destituciji moći subjekta, o njegovoj decentriranosti u poretku subverzije značenja kao u Lacana. Međutim, ono što je ponajmanje jasno upravo zato što se čini samorazumljivim jest izjednačenje imanencije sa životom polazeći od nečega „trećega“.

Što je drugo život u tom shvaćanju negoli singularnost protjecanja virtualnih događaja koji nisu ničime prethodno određeni osim svojom neodređenošću. Događaj se, dakle, virtualno nalazi u stanju mogućnosti aktualizacije, a nije već uvijek zatočen shemom moguće-zbiljsko-nužno. Sve što pogađa metafiziku nastalu nakon otkrića kvantne fizike odnosi se na stvaranje tog dinamičnoga polja neodređenosti i nepredvidljivosti nečega što više nema karakter „bića“ u smislu prepoznatljiva objekta promatranja. Ako to znači da se mora suspendirati i neutralizirati djelovanje transcendentalnoga polja, koje još od novoplatonizma bitak misli svagda u nadilaženju, suočavamo se s pitanjem kako se onda život u rasponu od različitih stanja bitka (od bioloških do psihosocijalnih) uopće može razlikovati? Pritom nije također jasno u čemu leži bitna razlika između čovjeka i životinje u odnosu spram pojma stroja. Jezik nije više kriterij razlikovanja jer se shvaćao uvijek kao i bitak u teologiji: naime, kao analogia entis.

Prema tome, čovjek ima jezik, a životinje se služe nekim drugim oblikom komunikacije. Kriteriji vrednovanja više nisu u vertikalnome zasnivanju bitka. Dapače, jezici se u odnosu na strojno izračunatu sliku konstruiranu kompjutorski pokazuju zastarjelim modelom mišljenja. Čovjek, naime, vodi svoju egzistenciju polazeći od smisla bitka čak i kada u svemu vidi očaj i tjeskobni svijet bez nade u dosezanje istine. Štoviše, pokretačka snaga transcendencije pretpostavlja da je svijet u sebi razdrt i raskomadan te da iziskuje misaonu djelatnost obnove „vjere u svijet“. Ne treba ovo značiti da će budućnost zahtijevati pravo na „novu religiju“ sklepanu prema modelu kvantne fizike ili Einsteinove teorije relativnosti. Čini se mnogo više važnijim uputiti na problem kako bez „imanentne transcendencije“ pitanje prvoga uzroka i posljednje svrhe ne iščezava iz obzorja promišljanja ne samo filozofije, negoli još više naizgled bezbožnih tehno-znanosti i kibernetike. Naposljetku, to je ono što je u jednom razgovoru s Antonijem Negrijem sám Deleuze postavio kao glavni razlog borbe za osmišljavanjem u potpunosti kontroliranoga društva na globalnoj razini postojanja.

„Subjektiviranje, događaj, mozak, čini mi se da je to jedno te isto. Što nam nedostaje jest ponajviše vjera u svijet; svijet smo posve izgubili, postali smo njegovi zatočenici. Vjerovati u svijet, to znači primjerice proizvesti događaje koji izmiču kontroli, čak i kad su neznatni, ili, pak, unijeti nove prostore-vrijeme u svijet, ali s manjim površinama ili reduciranim volumenima, upravo to znači imati pietas. U svakom pokušaju odlučuje se o pitanju o otporu ili podčinjavanju novoj kontroli. Potrebno je istovremeno stvaranje i narod.“ (Gilles Deleuze, Negotiations 1972-1990., Columbia University Press, New York, 1995. str. 176.)

Imanencija se pokazuje rješenjem staroga problema o konstituciji svijesti. Za Kanta se djelatnost transcendentalnoga subjekta smatra uvjetom mogućnosti spoznaje tzv. objektivnoga svijeta. Sintetički sudovi a priori su pritom oni koji omogućuju orijentaciju u prostoru i vremenu. Ali, nije problem u svijesti kao takvoj, nego u sintezi onoga što se sintetizira. A to mogu biti samo analitički sudovi o bitku, koji bez međusobne povezanosti s onim „trećim“ ostaju na razini empirizma bez (transcendentalnoga) iskustva. Bitak kao pozitivnost u smislu prisutnosti u vremenu „sadašnjosti“ i u prostoru „ovostranosti“ otklizava u iluziju vječne prisutnosti Istoga. Ono što se s imanencijom otvara temeljnim problemom nije više „svijest“ kao što je to bilo za Husserla i fenomenologiju. To je među prvima jasno vidio rani Heidegger. Problematičnim postaje „svijet“ (Welt), jer se svjetovnost svijeta više ne može izvesti iz umne konstrukcije objektivnosti objekta, budući da s imanencijom više nije održivo bilo kakvo shvaćanje „subjekta“.

Ako više nema „subjekta“, ono prazno se uvlači u prostor-vrijeme razumijevanja svijeta polazeći od djelatnosti kognitivnoga subjekta, bio on kartezijanski ili huserlijanski, ili se, pak, razmjestio u područje intersubjektivnosti Drugoga kao u Lévinasa. Deleuzeu je postalo jasno već u tumačenju Spinoze i Nietzschea da su opreke „svijest“ i „svijet“, „bitak“ i „egzistencija“, „temelj/razlog“ i „volja“ izvan horizonta nadolazećega mišljenja. Ne samo da se imanencija svodi u krajnjem slučaju na „život“, ali ne u redukcionističkome smislu, već u emancipacijskome od svake moguće subjektivnosti-objektivnosti. Ona nadilazi svojom moći svako metafizičko razlikovanje „onostranoga“ (transcendentnoga) i „ovostranoga“ (imanentnoga). Samo u nekom začudnome prostoru-između jednoga i drugoga otvara se „protijek“ sámoga života bez prvoga razloga i posljednjega cilja. Može se čak s punim pouzdanjem kazati da je život kao čista logika događaja imanentni smisao svake metafizike, pa čak i one koja je vjekovno bila na prijestolju mišljenja neprekoračivom granicom. Imanencija dovodi tako u odnos novi povijesno-epohalni sklop: život-postajanje/bivanje-svijet. Umjesto bitka, boga i čovjeka, stvaralačko poslanstvo tehnogeneze dovodi do toga da je snaga imanencije ravna „trećem poretku“ kibernetike i njezinom paradigmatskome pojmu za svaku buduću ontologiju – informacije.

U vrtoglavici imanencije, kako to poetski intonira Agamben, život se vodi kao neosobnost s onu stranu stavka razloga ili temelja. Što to znači? Ni u kojem slučaju ne smijemo misliti da više nema „subjektivnosti“ u smislu složenoga mapiranja mišljenja u sferi duševnosti i duhovnosti bitka, govoreći starinskim pojmovljem metafizike. Gubitak subjekta označava ulazak u razdoblje produktivnih nadomjestaka ili simulakruma. Deleuze je pokazao da umjesto metafizičkoga problema kretanja duše (monade) i njezine besmrtnosti, kako se to odvija od Platonovu dijalogu Fedon u kojem se i sáma filozofija definira težnjom za smrću (melete thanatou), imamo čitav niz sklopova opažaja, osjećaja i doživljaja svijeta u odnosima čiste tjelesnosti (korporalni obrat). S imanencijom, dakle, ulazimo u složene konfiguracije tijela kao događaja. No, tijelo se ne može „subjektivirati“. Sve što preostaje nako smrti transcendencije jest otvoriti sve pukotine i prolaze u jezgri Zemlje, prokope i kanale u složenom sustavu onoga što Simondon naziva „metastabilnom ravnotežom“. Ako je „život imanencija imanencije, apsolutna imanencija…“,(Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life, str. 4.) tada se nalazimo na pragu mogućnosti prelaska iz „neosobnoga“ ili gologa života vegatitivnosti biljke u psihososijalnu individuaciju životinje ili čovjeka. Mišljenje se pritom pojavljuje singularnim činom reza spram onoga što ne može promijeniti stanje, a niti okolinu u kojoj prebiva.

U sporu između „vitalizma“ i „materijalizma“, koji je još bio pripisivan Bergsonu zbog njegova shvaćanja bitka i vremena, a što je nesumnjivo Deleuze nastavio u posve drukčijem kontekstu filozofije i tehno-znanosti, razlike između osjećaja i doživljaja življenja kao takvoga postaju razlike u intenzitetima snaga i vibracijama tjelesnosti. Nije to više razlikovanje u stupnjevanju, koje ima svoje podrijetlo u tomističkome izlaganju bitka unutar skolastike srednjega vijeka. Formalna jednakost tjelesne organizacije životinje i čovjeka s naglaskom na „čistoj imanenciji“ odnosi se ponajprije na mogućnost prilagodbe vrsta/rodova tehničkome krajoliku života.

Ako se, dakle, umjesto metafizičkoga sklopa bitak-Bog-svijet-čovjek sada za Deleuzea radi o sklopu život-postajanje/bivanje-svijet nema nikakve sumnje da je funkcija imanencije za razliku od transcendentalnoga subjekta tehno-poietička. Pod tim pojmom valja shvatiti konstruktivnu sintezu kontingencije i događaja. Slučaj nije suprotnost nužnosti u novoj ontologiji postajanja/bivanja (Werden, devenir). Jednako tako, događaj nije puka suprotnost bitku. Umjesto dijalektički izvedenoga mišljenja suprotnosti koje se uvijek stapaju u sintezi tako što se poništavaju i čine ono što je novo kao sinteza proturječja, Deleuze rabi disjunktivnu logiku i kibernetičku strukturu mišljenja. To znači da su događaji kontingentni, a da bitak bivstvuje kao proces postajanja/bivanja „novoga“. Ako tako pristupimo ovome problemu vidimo da je „svijet“ za digitalnu ontologiju konstrukcija koja određuje stvarnosti njezine granice. Primat virtualnosti u tom pogledu označava novu dimenziju shvaćanja stvarnosti. No, nije to više kantovska shema formalnih uvjeta mogućnosti bitka, nego dinamička procedura aktualizacije događaja. Između kontingencije i događaja struji moć singularnosti. Utoliko se svijetom više ne može nazivati nešto što je samo od sebe iskrslo mišljenju, a niti nešto što je rezultat transcendentalnoga područja vladavine umnoga subjekta.

Svijet treba iznova konstruirati iz platformi od struna, a ne tek boraviti pasivno u njemu poput stvora/stvari funkcionalno određenoga „položajem“-u-svijetu. Budući da su sve kategorije i pojmovi u Deleuzea „rezultat“ ove virtualne konstrukcije aktualnih događaja, tada su stanja u kojem se zbiva vremensko pokazivanje bitka privremena i lišena bilo kakve postojanosti i trajnosti. Ono što „traje“ u vremenu, govoreći na tragu Bergsona, može biti samo iskustveno polje virtualizacije događaja. Sjećanje je nepouzdano; trajnost se može zajamčiti samo izgradnjom tehno-poietičkih strojeva mišljenja kao dokumentacije događaja.

Pristupiti imanenciji kao životu označava nešto bitno samopokretačko i samoorganizirajuće. Ovo su dva temeljna načela „drugoga poretka“ kibernetike. Budući da informacija ima moć transformacije značenja poruke tek zahvaljujući događaju, čitav se Deleuzeov eksperiment u dijalogu s kvantnom teorijom svodi na odnos virtualnosti i aktualizacije. Život nije pritom nadomjestak bitka. Ono na što se bitak u digitalnoj ontologiji jedino može svoditi jest informacija. U ovome slučaju, imanencija jest formalno načelo rastemeljenja bitka kao vječnosti i nepromjenljivosti u Euklidovu prostoru i Newtonovu vremenu. Time je protiv savršene pohvale inercije materije u njezinu kruženju od prvoga uzroka do posljednje svrhe u očuvanju statičkoga svemira. Kao to načelo, život se ne živi u nekoj vrsti zatvorenoga kruga mogućnosti-zbilje-nužnosti. Drugi član ovoga novoga sklopa ima presudno značenje otvorenoga stroja želja. Jer tijelo u njegovoj kontingenciji i singularnosti postaje/biva tijelom samo u korporalnim preobrazbama. Razlika na taj način prethodi identitetu, a ne kao što je to bilo u klasičnoj ontologiji.

Dinamička procedura sada život dovodi do imanentnoga (samo)uzroka vlastite „sudbine“. Ona se, dakako, ne shvaća tek kolektivnim činom vrste/roda, nego ponajprije ima osobno značenje iznimke koja stvara nova pravila. Upućivanjem na Spinozino shvaćanje bitka kao conatusa (težnja, nastojanje, stremljenje), jasno je kako želja nije tek pitanje prirodne nužnosti tjelesnoga osjećaja i doživljaja u fizičko-empirijskome svijetu odnosa. Radi se o bitku kao odnosu. Želja za održanjem života u biološkome smislu čuvanja snage i moći samoga ustrojstva bitka istodobno jača položaj misaone energije koja se nastoji održati na najvišim razinama pohranjivanja informacija (elementi sjećanja i tehnologije pamćenja). U Nietzschea je ta formula zaoštrena: život je volja za moć i ništa drugo. Sve vrijednosti, svi etički sustavi ne znače ništa ukoliko nisu u funkciji ove „vitalističke semiotike“ postajanja/bivanja (Werden, devenir). (Vidi o tome: Hemut Pfotenhauer, Die Kunst als Physiologie: Nietzsches ästhetische Theorie und literarische Produktion, Metzler, Stuttgart, 1985. )

U Deleuzeovu tekstu o „apsolutnoj imanenciji“ neprestano se varira odnos virtualnosti i aktualizacije. To bi za Kantovu metafiziku bilo nemoguće. Što je moguće nije i zbiljsko, a zbiljsko u realizaciji mogućnosti postaje nužnost zapadanja bitka u „vječnu sadašnjost“ (nunc stans). Bitak je kao čin transcendentalnoga subjekta uspostavljenost sinbtetičkih uvjeta a priori kojim mišljenje misli bitak polazeći od transcendentalnih uvjeta spoznaje prirode kao takve. Radi se uvijek o konstrukciji. S jedne se strane konstruira subjekt, a s druge je čin konstrukcije i sam konstruiran tako da empirijska zbilja u svijetu pojava ne može imati kriterij istine i vjerodostojnosti bez upućivanja na ono što Deleuze u Kantovoj metodi mišljenja naziva „transcendentalnom iluzijom“. Virtualnost nije, dakle, izvan aktualizacije. Ona je više od mogućnosti stoga što ima u sebi nepredvidljivost (probabilizam) i transformaciju stanja. Poput kibernetičkoga pojma informacije, tako se u Deleuzea virtualna aktualizacija nikad ne može shvatiti drukčije negoli kao singularnost događaja. Naravno, „bit“ se događaja mora misliti iz pojma kontingencije (slučaja), a ne iz metafizički posredovane nužnosti koja je od Spinoze do Hegela uspostavljena planom apsolutne konstrukcije mišljenja kao bitka. Kada to imamo u vidu, tada se pristup događaju otvara istodobno i kao stvaranje svijeta mnoštva i razlike. Drugim riječima, sve je u znaku višestrukoga ponavljanja.

Ništa nije više rezultat supstancijalizma Jednoga. To vrijedi i za pojam „svijeta“. Mi ne govorimo o virtualnim svjetovima lijepoga privida. Za nas su sada mjerodavni samo svjetovi uređeni prema pravilima „digitalne ontologije“. No, to ne znači da živimo u dva svijeta, virtualnome i stvarnome. Posve suprotno, virtualna aktualizacija odlučuje o karakteru svijeta kao digitalnoga privida koji više nije iluzijom prave slike mišljenja. Posrijedi je posve nova konstelacija odnosa. Kibernetika u svojem „trećem poretku“ pokazuje da informacija nadilazi razlikovanje forme i materije. Informacija se mora razumjeti kao stvaralački događaj apsolutne kontingencije. To znači, međutim, otklon od svake ontologije događaja koja prihvaća razlikovanje materije i energije, što je nakon kvantne teorije doista postalo neprihvatljivo. Uostalom, to najbolje znaju konstruktori „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Kada nastoje ugraditi nove spoznaje iz nanotehnologije u tehničke objekte služe se sintetičkim spojevima onkraj svakog razlikovanja.

Zaustavimo se na točki gdje Deleuze preispituje „bit“ subjekta i značenje pojma „svijeta“ s obzirom na intervencije u metafiziku zahvaljujući preuzimanju temeljnih pojmova kvantne teorije, biologije, geologije i astrofizike. Vidjeli smo kako su oba pojma za njega relikti tradicije. Od Kanta do Husserla postavljala se moć oblikovanja svijesti kao intencionalnoga predmeta vlastite konstrukcije. Da je time „stradao“ čitav sklop empirijskoga iskustva u ime transcendentalnoga potpornja znanstvene spoznaje o „objektivnome svijetu“ ne treba posebno podsjećati. Uostalom, u tekstu rasprave o imanenciji kao životu posebni je odjeljak posvećen Davidu Humeu. Ne bez razloga, dakako. Empirizam se u djelatnosti rastemeljenja metafizike pojavljuje obranom prava na drukčije određenje „subjekta“ i „svijeta“. Nije to povratak iskustvu protiv uma ulovljenoga u muholovku. Bolje bi bilo reći da prisustvujemo preustrojstvu onoga što je krasilo klasičnu metafiziku. Ali sada s naglaskom na „trojstvo“ novoga sklopa: život-postajanje/bivanje-svijet.

Ako se sada „subjekt“ definira iz slikovnoga kaosa mozga koji emitira informacije, a ne prima ih pasivno iz već uvijek postojećega izvanjskoga svijeta, nalazimo se u situaciji u kojoj ništa nije unaprijed određeno. Sve se neprestano iznova stvara u novome kontekstu. Dobar primjer su neuroznanosti danas. One dokazuju da su osjećaji isto toliko važni kao i misaona djelatnost jer proizlaze iz okružja kognitivnosti na razdjelnici životinje, čovjeka i stroja. „Subjekt“ se, dakle, rekonfigurira zahvaljujući događaju kognitivne djelatnosti u virtualnoj aktualizaciji. Od svega toga ne mora biti čak ništa osim poticaja na razmišljanje o nečemu što nadilazi granice jezika. Nikakva imaginacija ili poriv koji dolazi iz estetskoga područja nije tu pokretačem. Zato odnos „subjekta“ i „svijeta“ možemo odrediti transverzalnim, a ne vertikalnim ili horizontalnim. (Vidi o tome: James Williams, The Transversal Thought of Gilles Deleuze: Encounters and Influences, Clinamen Press, Manchester, 2005.)

Što to znači? Ponajprije, križanje i zakrivljenost u prostornome smislu veličina naglašava igru intenziteta snaga i vibracije energetskih polja. Ovo sve ima prizvuk jedne ezoterične ili hermetične fizike elementarnih čestica. I sam je Deleuze ukazivao zorno o čemu se tu radi. Zapadnjaci su preuzeli od Indijaca igru šaha koja predstavlja savršenstvo logičkoga računanja u igri kao kraljevstvu nužnosti i slučaja. No, slučaj se isključuje jer igrače odlikuje spoznaja „biti“ same igre. U simboličkome smislu riječ je o pobjedi razuma nad kaotičnim silama prirode. Ako je tome tako, tada se jedini problem šahovske igre svodi na eliminaciju slučaja i raspada poretka. Nasuprot spekulativno-refleksivnome dosegu šaha, Deleuze je rado pozirao na fotografijama gdje u zanosu igra kineski go-go. Za razliku od šaha ova igra pretpostavlja slučaj i neodređenost. Brzina pragmatičnih reakcija u binarnome kôdu nadvladava zagonetku računskih operacija šahovskih poteza sabranih u modele igranja poput sicilijanske obrane, primjerice.

Kada se tako postave stvari u odnos, mišljenje sámo iziskuje stvaranje novih pojmova. Jezik je događaj, jer ne opetuje bitak u pukome prikazu-predstavi. Kao stvaralački način ulaska novoga u svijet, jezik se nameće konceptualnim alatom spoznaje shvaćeno tehno-poietički. U tom pogledu Deleuze izvodi novi pojam „subjekta“ i „svijeta“ iz logike imanencije. No, nije posrijedi imanencija svijesti, pa se time ne radi o zamjeni mjesta transcendencije. Suočavamo se s imanencijom kao događajem stvaranja „novoga“ iz postajanja/bivanja bitka sámoga. Ono što se zbiva u obratu jest „ovo“, a ne „ono“: imanencija nije izokrenuta transcendencija, premda će Deleuze naposljetku s naputkom na Humea i britanski empirizam svoje mišljenje nazvati „transcendentalnim empirizmom“, što je naravno ironična kritika iluzija Kantove transcendentalne svijesti. Međutim, ne smije se zaboraviti koliko je na Deleuzeov pojam „događaja“ utjecalo mišljenje filozofa znanosti i matematičara Alfreda N. Whiteheada, koji u kritici Kanta i Humea prvi zagovara „transcendentalni empirizam“. Budući da je za Whiteheada sve iskustvo i sve je događaj, otpada i dugovjeki dualizam uma i materije kao i subjekta i objekta. Što preostaje, jest postkantovsko mišljenje onkraj metafizičkih suprotnosti uma i osjetilnosti. Uz samo jednu bitnu razliku: za Whiteheada se uvijek radi o događaju koji prethodi bitku i mijenja ga uključujući strukture mišljenja s najvišom razinom sebstva, dok se u Deleuzea događaj misli kao singularnost neosobnosti. (Vidi o tome: Isabelle Stengers, Penser avec Whitehead: une libre et sauvage création de concepts, Seuil, Pariz, 2002. i Steven Shaviro, „Deleuze’s Encounter With Whitehead“, http://www.shaviro.com/Othertexts/DeleuzeWhitehead.pdf)

Sva mjerodavna tumačenja puta u „život“ kao tijek i proces kojim se imanencija odsada treba razumjeti pokazuju da se s Deleuzeom nalazimo na rubu kaosa. Nismo dobili ništa drugo negoli „transverzalno mišljenje“. Ono mora pretpostaviti rad „Velikoga Trećega“ (tertium datur). Zato što razlika između bitka i događaja proizlazi iz razlike između prirode i tehnologije korak spram stvaranja „novoga“ znači ujedno i kraj prirode u smislu tradicionalne Newtonove fizike. Umjesto zakona koji jamče uvid u ponavljanje kretanja poput sile gravitacije, suvremena kvantna teorija uvodi pojmove neodređenosti, slučaja i kaosa. Čitava se priča o suvremenim traganjima za „Božjom česticom“ u europskom Institutu CERN posljednjih godina svodi na pokušaj probijanja „zida vremena“ s obzirom na posljednje Zakone o relativnosti vremena i kretanja. Kao što je Newtonova fizika postala zastarjelom u 20. stoljeću nakon kvantne teorije, sada se očekuje da će isto tako doba Einsteinovih teorema možda postati nedjelotvorno s dosezanjem tajne hiperprostora, putovanja kroz vrijeme i „beskonačne brzine“ (vittese infinie). Ako je priroda samopokretački organizam koji se očituje u slojevima ili, kako to tvrdi Simondon u fazama od fizikalne i biološke do psihosocijalne i tehnologijske, tada se problem pokazuje na posljednjoj razini ovog radikalno-konstruktivističkoga „empirizma“. Problem je, naravno, u tome što „strojevi želja“ kao zamašnjaci imanencije ili života više ne djeluju u logici tehnosfere. Razlog leži u tome što u njezinome otvorenome sustavu kibernetike „trećega poretka“ ni „subjekt“, a niti „svijet“ više nisu uopće važni za nesmetanu samoproizvodnju informacija. (Žarko Paić, Treća temlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 11-61.)

Što ih onda uopće nadomještava?

Želja želi, a stroj radi. No, što je težnja (oreksis) i svrha (télos) želje, ako je posve izvjesno da stroj u kibernetičkome modelu „trećega poretka“ dovodi pojam imanencije kao života do kružne uzročnosti bitka? Uvodeći u suvremenu filozofiju i umjetnost na velika vrata zapostavljeno i raskomadano tijelo-bez-organa, Deleuze i Guattari su od spisa Anti-Edip, Tisuću platoa do Što je filozofija? na uistinu zadivljujući način podarili dostatno razloga za „korporalni obrat“ (corporeal turn). Pritom se osobita pozornost u njihovim tekstovima posvećivala konstelaciji odnosa u kojima želja radi kao stroj, a stroj sám ispunjava listu želja u rasponu od tzv. prirodnih potreba do užitka u mišljenju kao samosvrhe ljudskoga bitka u doba tehnosfere. Tijelo se, dakle, uspostavlja novim načinom kibernetičkoga sklopa želje-postajanja/bivanja-svijeta.

No, za razliku od svih drugih poststrukturalističkih mislioca na tom tragu (Derride, Lyotarda i Lacana), za Deleuzea i Guattarija je bjelodano kako odnos nikad nije jednoznačan i linearan. Želja ne može biti pukim pokretačem tehničkih procesa. Ona je samo težnja za vlastitom transformacijom iz „stanja“ (bitka) u „kontingenciju“ (događaja). Za razliku od psihoanalize koja u ruhu znanstvenoga diskursa o tamnim zonama tjelesnosti predstavlja sekulariziranu teologiju za prosvijećeni moderni narod, Deleuzeova i Guattarijeva „shizoanaliza“ izvedena u spisu Anti-Edip (L’Anti-Oedipe) iz 1972. godine nosi prizvuk radikalne imanencije tijela. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie I, Minuit, Pariz, 1972.)

Odnos između prirode i tehnologije čini se ireverzibilnim, premda je vodeće načelo kibernetike u „povratnoj sprezi“ (feedback). Ono što se ponavlja, međutim, nije ništa drugo negoli nužnost želje za sve većim intenzitetom snaga. Sveza života i fizike ovdje ima drukčije utemeljenje. Što želja želi, a stroj radi svodi se na nadomjesne radnje stroja. Njegova se „bit“ ne može više odrediti iz mehanike gibanja same prirode kao u Newtonovoj paradigmi. Stroj koji ima u vidu Deleuze jest apstraktno trijelo-bez-organa kao pokretač svih životnih procesa. Na taj način valja razumjeti uobičajenu tvrdnju o tijelu kao stroju. Tijelo se stoga ne može misliti bez „kontingentne nužnosti“ transformacije iz organskoga u neorgansko. Ili, drukčije rečeno, tijelo nastoji produžiti vlastitu egzistenciju u drugoj formi besmrtnosti kao što je posthumano stanje. Konstrukcijom „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) mijenja se forma i materija prirode. Mistična moć transformacije tijela-bez-organa u ono što nadilazi granice prirode i kulture proizlazi stoga iz informacije. Bez nje ne može biti nikakvoga radikalnoga obrata ni fizike, a niti metafizike.

Želja za preobrazbom stanja u događaj podaruje upravo događaju osim mistične moći nadolazećega tijela ono što spaja materiju, energiju i informaciju u kibernetički sklop apsolutnoga stroja. To se nipošto ne može otkloniti. Jer bi inače suvremena fizika i Deleuzeova filozofija ostale nostalgične maštarije o iskonu u doba „kad je željeti još pomagalo“, kako pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije. Apsolutni stroj ne stvara samo želju za transformacijom u nova stanja materije, energije i informacije. Njegova je težnja da se stopi s Omega-točkom posthumane težnje za besmrtnošću s onu stranu svemira, da dosegne posljednju točku ekstropije. Tijelo u sklopu kibernetičkoga ustrojstva virtualnih svjetova mora se stoga rastjeloviti u onome što Deleuze i Guattari na tragu grčkih stoika i njihove metafizike nazivaju „beskonačnom brzinom“ (vittese infinie).(Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie? str. 118.)

Ako se Bog uistinu kocka sa svemirom, usuprot onome što je tvrdio Einstein na tragu ideala fizike kao kraljevske znanosti o prirodi izgrađene s Leibnizovim infinitezimalnim računom prema kojem je ovo najbolji od svih svjetova, ne mora se postaviti pitanje zašto se uopće Bog kocka ako se kocka, nego kako to čini? Kako je moguće da otvorenost mnoštva dimenzija, a ne tek tri ili četiri, već deset ili jedanaest, pokazuje da bitak kako ga ocrtavaju kvantna teorija i sve na njoj nastale suvremene kozmologijske spekulacije o hiperprostoru i mnoštvu usporednih svjetova, nije ništa drugo negoli apsurdan prikaz događanja na rubu kaosa? (Miguel de Beistegui, isto, str. 206.)

Sve što vrijedi za pitanje o odnosu „subjekta“ i „svijeta“ vrijedi isto tako i za odnos tijela i kontingencije u mreži kontinuiranih događanja, a ne tek fiksnoga singularnoga događaja. Što se događa, događa se poput neoavangardnoga koncerta pomahnitalih strojeva mišljenja u filozofiji, umjetnosti i znanostima samo zato jer je prava mjera entropije sustava u kibernetičkome „trećem poretku“ – informacija. Nije to ni materija (bitka), a niti energija (događaja). Ovdje je riječ o nastanku i nestanku informacija u „bijelim rupama“ koje ne dopuštaju virtualnim svjetovima da zauvijek budu progutani u ništavilu. (Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.)

2. Spiritualni strojevi i želja za ekstropijom

Za suvremenu fiziku već je postalo gotovo samorazumljivo da se materija peobražava u energiju i obratno. Razmjena nije, doduše, simbolički čin podarivanja i uzvrata. Ako se iz pojma materije u različitim pristupima filozofije, a još više fizike danas isključuje prisutnost inercije, što je zapravo ostalo od „materijalizma“ od atomistike Grka do dijalektičkoga mišljenja Alaina Badioua? Bez nakane da se pomnije upustimo u ovaj složeni problem, dostatno je za našu svrhu razmatranja kazati da je ono što je preostalo od pojma materije njezin energetski potencijal preobrazbe u – informaciju. Nikakav „materijalizam“ ne može održati svoj razlog opstojnosti danas bez visoke razine spekulativnosti i refleksije o dinamičnim sustavima ravnoteže. Drugim riječima, novije teorije koje spajaju fiziku, biologiju, kibernetiku i infomacijske znanosti kao što su teorije emergencije, kontingencije i složenosti (complexity) polaze od novoga shvaćanja materije i energije. Nije to više Aristotelova koncepcija koja pretpostavlja savršeni poredak kozmosa i prirode u mirovanju u odnosu na promatrača. Umjesto toga susrećemo se s promjenom pojmovno-kategorijalnoga sklopa na tragu Einsteina, kvantne mehanike i kibernetike.

Koliki je značaj materijalnosti za tehno-znanosti, koje operiraju sintetskim materijalima i u teoriji superstruna pretpostavljaju sučeljavanje mikro-čestica u prostoru kao dinamičkome i otvorenome horizonttu kretanja, ponajbolje svjedoči zahtjev da se novi mediji u tehničkome smislu njihove djelotvornosti svedu na kognitivnu svezu energije i dodira prstom po ekranu računala. Materijaliziranje i dematerijaliziranje, materija i antimaterija su nezamislivi bez drugoga člana trojstva Einsteinove znamenite formule E=mc2. Proizvoditi brzinu (informacija) znači tehno-genetski konstruirati stroj koji nadilazi „zid vremena“. Umjesto inercije, sve je u brzini kretanja kroz prostor-vrijeme. U cjelini, jedni pravi problem doba tehnosfere sastoji se u: (1) ubrzavanju kretanja tehničkoga objekta do Omega-točke u svemiru (ekstropija); (2) proizvodnji super-računala s memorijom koja će biti u stanju dokumentirati „beskonačnu brzinu“ (vitesse infinie) informacija. Sve drugo sa stajališta tehno-genetske konstrukcije svjetova čini se da je u pozadini ova dva temeljna procesa metamorfoza bitka i vremena.

Tako se pokazuje da je pojam inercije koji je bio pripisivan drevnome pojmu materije samo suprotnost brzini apsolutnoga stroja, odnosno da se sporost i tromost mogu danas misliti jedino kao „anomalije u sustavu“. Ono što je sporo i tromo ne može se postaviti u horizont učinkovite uzročnosti (causa efficiens). Bez nje kibernetika ne bi imala mogućnosti suspenzije i neutraliziranja potencijalnosti energije bitka kao nepromjenljivosti i postojanosti. Štoviše, bez toga ne bi bilo moguće tehnologijski proizvesti virtualnu stvarnost kao digitalnu simulaciju samoga života. Savladavanje sporosti i tromosti, što je u „biti“ ono isto u preobrazbi ili postajanju/bivanju materije i energije dovodi do toga da se ubrzavanje nužno mora misliti iz neodređenosti beskonačnih veličina. Iako su Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) taj paradoksalan pojam iz stoičke filozofije postavili u središte promišljanja odnosa filozofije, umjetnosti i znanosti, dalekosežno je značenje ovoga obrata.

Ponajprije, prevladavanje metafizike unutar sáme metafizike ne bi bilo moguće da se Deleuze u svojim promišljanjima oslanjao tek na materijalizam iz perspektive znanstvenoga pozitivizma 20. stoljeća. Već ta odluka da misli na graničnim crtama nečega što hermetično pomiruje Spinozu, Nietzschea i Bergsona pretpostavljala je razumijevanje onoga što materiju „produhovljuje“, ali tako da ju ne svodi na puki odraz ili emanaciju nečega spiritualnoga. Umjesto toga, materija se energetizira što dovodi do virtualne aktualizacije rastjelovljenja. Mnogo je pokušaja tumačenja koje promašuju već time što Deleuzea čitaju kao bergsonista, dakle, nekovrsnoga „vitalističkoga materijalista“. Isto je tako podosta kritičkih uvida koji mu, kadšto i opravdano, prigovaraju da je primjetan utjecaj francuske materijalističko-racionalističke tradicije koja se sabrala u ideji „mašinističke metafizike“. Sve to nije toliko u prvome planu ovoga razmatranja. Zanima nas ipak nešto posve drugo. Ako se, dakle, Bog kocka, kako onda treba razumjeti njegovu kontingentnu igru sa svemirom i prirodom uopće? Deleuze i Guattarijev je odgovor u tom pogledu u odnosu na Einsteinovu fiziku relativnosti posve na tragu njegova „materijalističkoga obrata“ s tragom hermetične metafizike događaja. (Vidi o tome: Joshua Ramey, The Hermetic Deleuze: Philosophy and Spiritual Ordeal, Duke University Press, Durham – London, 2012.) On, naime, ustvrđuje da se događaj ne može uopće shvatiti bez simultane igre/slučaja triju „kaoida“: filozofije, umjetnosti i znanosti. A to znači da događaj ne samo da „nije“ i da se ne može svesti na inerciju materije bitka. Ono što mu je u „biti“ nije drugo negoli procesualna transformacija stanja sáme materije. Energetski potencijal promjene stanja objekta proizlazi stoga iz nečega što „nadahnjuje“, a ne „produhovljuje“.

Umjesto materijalnosti materije kao dinamičke kategorije, sada se brzina kao konstatno ubrzavanje nalazi u samoj strukturi događaja. Ne ubrzava se objekt polazeći od bitka stvari (supstancija), nego se ubrzava događaj kao takav iz njegove kontingentne „biti“. Posrijedi je pojam informacije izvan dosega kibernetike upravo stoga što Deleuze dobro zna da informacija kao „treći poredak“ kibernetike proizlazi iz imanencije kao života. Da bi se održao poredak u stanju kaosmosa sám događaj mora postati ubrzanom slikom virtualne aktualizacije. Istina događaja suvremenoga svijeta nije nigdje tako plastično prikazana-predstavljena kao u filmu, koji sjedinjuje pokret i vrijeme od inercije i sporosti do pokretljivosti i brzine. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevela Mirna Šimat i Film 2: Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.)

Klasični ideal fizike istodobno je metafizički: da se priroda (physis) može izračunati i umno urediti kao savršeni poredak usklađenih zakona. U tome zapravo nema bitne razlike između Liebniza i Newtona, a čak se i Eisteinova fizika relativnosti prostora i vremena orijentira na tim osnovama. Počela ili aksiomi znanosti o prirodi pretpostavljaju istodobno da je svijet vječno kretanje u krugu i nastanak novoga iz odnosa materije i energije. Ono treće što će posve promijeniti način shvaćanja prirode u cjelini izveveo je Norbert Wiener izgradnjom osnova kibernetike. Informacija tako predstavlja nesvodljivost kontingentnoga događaja. Sve što se zbiva u svijetu (prirode, kulture i tehnologije) složeni je odnos između entropije i informacije. Ako se njezina „bit“ ne može odrediti pozitivno, a niti negativno, onda je samo uvjetno posrijedi upućivanje na odnos forme i materije (eidos-morphé). Kraj klasične paradigme znanosti s njezinim vodećim pojmovima poput „zakona“, „aksioma“ i „reprezentacije“, ali ne i strogosti metode i vrijednosti eksperimenta, određuje nastanak kvantne mehanike. Dok se, pak, klasična metafizika zasnivala na suprotnosti supstancije i događaja, suvremena se fizika više uopće ne bavi reverzibilnošću (ponavljanjem), nego singularnim događajima kontingencije (slučaja).

Promjena je, dakako, dalekosežna. Umjesto inercije i sporosti objekta koji leži u fiksnome prostoru i zamrznutome vremenu kretanja od prošlosti prema budućnosti, sada je naglasak premješten na drukčiji model kretanja i na posve novi pojam vremena. Drugi zakon termodinamike i evolucijska biologija pridonijeli su shvaćanju po kojem ireverzibilnost događaja posve mijenja ideju o postojanosti supstancije nekoga bića kao takvoga. Sve nam to govori o preusmjeravanju kretanja iz linearnosti u neodređenost koja se nastoji, što je naizgled paradoks, obuhvatiti statističkom vjerojatnošću (probabilizam). Što je veća moguća predvidljivost događaja u kontinuumu vremena, to je znanost o prirodi (fizika) sve manje pozitivistička, a sve više ona koja omogućuje novu metafiziku utemeljenu na „materijalizmu“ i „empirizmu“.

To je upravo ono što od početaka svojega misaonoga projekta pokušava izvesti Gilles Deleuze. Sjetimo se da je otvorenost novoga sklopa mišljenja u njega: život-postajanje/bivanje-svijet. Pokretačka moć imanencije ne svodi se pritom na problem svijesti i nesvjesnoga kao u neuroznanostima i psihoanalizi. Sam se život vodi „neosobno“. To znači da je virtualna aktualizacija onoga što nema svijest o sebi potencijalna materijalna energija ili energetsko spremište materije dostatno da život nadilazi ono što mu je odredila „vitalistička metafizika“ od Bergsona do danas. Uostalom, već je i Heidegger sa slavnim primjerom krpelja na temelju biologijskih istraživanja okoline i okoliša (Umwelt vs. Umgebung) Jakoba von Uexkülla u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) ukazao na pukotine u pojmu „života“, „psihe“ i „čovjeka“. Nije, dakle, problem tehno-geneze odnos svijesti i svijeta.

Umjesto toga, suočavamo se s problemom neodređenosti i kontingentne promjene koju unosi događaj u prostor-vrijeme odnosa elementarnih čestica. Pritom valja napomenuti da je posve jasno kako se događaj u svojoj nesvodljivosti ne može opisivati tek negacijom bitka ili njegovim suspendiranjem i neutraliziranjem. Nasuprot Heideggera koji je metafizički govor filozofije destruirao tako što ga je dovodio do granica iskazivosti u samome jeziku metafizike, pa mu je mistika bitka i misterij događaja (Ereignis) bio samozadan unutar kazivanja (Dichten), kod Deleuzea se radi o mahnitome rastemeljenju metafizike s pomoću govora sinkretizma, eklekticizma i hibridnosti filozofije, umjetnosti i znanosti. Hermetička moć sklopa i montaže ovdje doseže „sliku mišljenja“ koja više nema ništa s prirodom i ukorijenjenošću. Umjesto toga, sve je u prokopavanju hodnika i prolaza; sve je u rastemeljenju bitka i nastanku jezika koji govori slikovnom fascinacijom tehno-geneze. Heidegger je mislilac konačnosti Zemlje, a Deleuze izbačaja u beskonačnost svemira. Pohvala ukorijenjenosti i užitak u rizomatici razdvajaju ih nepovratno koliko god, inače, bili uvelike srodni u odredbi zadaće budućega mišljenja.

Kako razumjeti novo shvaćanje neponovljivosti i jednokratnosti (ireverzibilnosti i singularnosti)? Budući da je riječ o zacijelo najznačajnijim pojmovima suvremene fizike i metafizike, a izričito se razvijaju unutar Deleuzeove filozofije imanencije, potrebno je preciznije pokazati što uistinu Deleuze podrazumijeva kada rabi presudni pojam suvremene filozofije, umjetnosti i znanosti kao što je to događaj (événement). Ako bismo rekli da živimo u znanstveno-tehničkome razdoblju povijesti bio bi to doista pogrešan stav. To je moglo vrijediti sve do nastanka Einsteinove teorije relativnosti i Kopenhagenske škole kvantne mehanike. Otada se dešava promjena paradigme. Baveći se termodinamikom i osobito njezinim drugim zakonom iz kojeg proizlazi pojam entropije fizika se kao znanost našla pred tajnom apsolutnoga događaja.

Time se klasično ontologijsko pitanje o „biti“ ili supstanciji bića prometnulo u pitanje o nastanku događaja koji uopće omogućuje iluziju supstancijalizma i esencijalizma. Nije to značilo tek spuštanje u odaje mikrofizičkih svjetova gdje se zbiva složenost odnosa elementarnih čestica s novim definiranjem starih pojmova poput mase, materije, potencijalnosti i energije. Mnogo je važniji bio raskid s iluzijom da je svemir u prostorno-vremenskome smislu savršeni krug nastanka i nestanka entiteta poput planeta i galaksija i da se kozmologijski ono što „jest“ razotkriva kao činjenica u svijetu unaprijed postojećih objekata. Čitava je metafizika podržavala tu iluziju. Deleuze je u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) usmjerio kritičku pozornost na tzv. transcendentalnu iluziju s podrijetlom u Kanta. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F., Pariz, 2011., str. 71-74.)

Sažeto, njezin je učinak bio u tome da nas uvjeri kako postoje regulativni sudovi (primjerice, postulat Božje egzistencije) i konstitutivni koji omogućuju da spoznajemo svijet na temelju apriornoga uvjeta mogućnosti same spoznaje. Logika odnosno umna pravila proizlaze otuda iz „urođene“ sposobnosti mišljenja da kao subjekt ili transcendentalno Ja određuje iskustvu što nešto zbiljski „jest“, a što „nije“. Iluzija se, dakle, utemeljuje od samoga početka novovjekovne metafizike. Ona nije tek povlasticom Kantove filozofije. Štoviše, nalazi se i u čitavoj znanstvenoj arhitekturi mehanike gibanja. Newtonova fizika ponajbolje je pritom ocrtava. Kada to imamo u vidu, jasno je zašto se paradigma kvantne teorije pojavljuje uvodom u „novu metafiziku“.

Za Deleuzea se ne radi kao kod Heideggera o tome da kibernetika predstavlja kraj metafizike, a mišljenje „drugoga početka“ (anderen Anfang) ima poslanstvo preokrenuti smjer povijesnoga gibanja. Sada povijesnost iznova postaje mjerom jednostavnosti odnosa „prstenujuće igre svijeta“, kako to stoji u predavanju „Stvar“ („Das Ding“) iz 1950. godine. (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 157-175.) Umjesto povratka u drugi iskon (arché), sve je u neponovljivosti i jednokratnosti onoga „novoga“ u beskonačnome procesu stvaranja. Za Heideggera je budućnost posvemašnja novost povratka u iskon bitka (isto). Tome usuprot, za Deleuzea je budućnost u neponovljivoj jednokratnosti razlike. Smjer je različit. Misaoni putovi naizgled još više ne konvergiraju, premda upravo u tome valja tragati za blizinom u posljednjim rješenjima. Uostalom, temeljna razlika u promišljanju pojma događaja u Heideggera i Deleuzea (Ereignis vs. événement) svjedoči o promijenjenoj zadaći filozofije na kraju njezinih povijesno iscrpljenih mogućnosti.

Filozofija u prijelazu u „novo mišljenje“ koje više nije metafizičko (Heidegger) i ono koje stvara „novu metafiziku“ (Deleuze) svoje nadahnuće ne zadobiva iz tehno-znanosti. Prava adresa je umjetnost. Samo se iz njezine neutemeljenosti i slobode može izvesti radikalna promjena stanja stvari. U oba slučaja mislioci suvremenosti pokušavaju u umjetnosti pronaći spas/izbavljenje od apokalipse tehničkoga svijeta te s umjetnošću otvoriti nove mogućnosti filozofiji kao konceptualnoj arhitektonici.(Eric Alliez, Signature od the World: What is Deleuze and Guattari’s Philosophy?, Continuum, New York-London, 2004.)

Ako je entropija u kibernetici mjerom iščeznuća kada poredak dolazi u stanje homeostatske ravnoteže, postaje jasno da se njezina aporija sastoji upravo u temeljnome problemu kretanja prema natrag i prema naprijed. Vrijeme se stoga ne može više mehanički dijeliti na prošlost, sadašnjost i budućnost polazeći od ideje povratka na početno stanje. Uostalom, glavni pojam kibernetike kao što je „povratna sprega“ (feedback) djeluje unutar zatvorenoga sustava. Regulacija odnosa u takvim sustavima moguća je samo pod uvjetom vladavine kružne uzročnosti (circular causality). No, jasno je da se djelotvornost samoorganizacije i samoupravljanja živih sustava može održati tek kada je na djelu moć učinkovita uzroka (causa efficiens). Kada bismo Aristotelovu organologiju usporedili s dobom tehnosfere koja ima za svoje temeljno načelo ireverzibilnost i singularnost događaja, tada bismo mogli izvesti ovu misaonu operaciju.

Za Aristotela je formalni uzrok bića (causa formalis) onaj koji proizlazi iz Božjega uma. Zbog toga je theoria najviša moguća djelatnost primjerena čovjeku. Sve što je, dakako, praktično odnosi se na materijalni i učinkoviti uzrok (causa materialis i causa efficiens), dok finalni uzrok iskazuje cilj i svrhu bića (causa finalis ili télos). Za suvremenu kibernetiku, pak, ništa ne bi moglo biti samopokrenuto i samoupravljano da umjesto forme na njezino mjesto nije stupila informacija. A njezina je glavna zadaća da transformira prirodu u samohodni i samoproizvodni stroj. Tehno-genetska konstrukcija zasniva se stoga na vladavini učinkovita uzroka (causa efficiens). U preokrenutome poretku ontologija razlike i mnoštva sada se ne utemeljuje u ideji Boga kao formalnoga uzroka bitka uopće i bića u cjelini. Umjesto toga susrećemo se s imanentnim uzrokom transformacije stanja stvari (bitka bića u tradicionalnoj metafizici) s podrijetlom u postajanju/bivanju (Werden, devenir) onoga što se ne može nazvati više „bit“ ili supstancija bića. Neprestano spominjaje onoga što „više nije moguće“ ima ovdje funkciju formatiranja drukčijega jezika od onoga na koji smo vjekovno naviknuli. Pogrešno bi bilo reći da stvari više nemaju svoju „bit“. Imale su ih naprosto zato što im je bila pripisana u svjetovnosti svijeta kakvoga ne možemo više zamisliti. Svijet sada postaje konstrukcijom slike, mozga i kaosa.

Temeljni pojam stvaralačke evolucije novih svjetova otuda spaja univoknost bitka i neponovljivost vremena. Ontogeneza postaje nova metafizika događaja, a ne kao u Aristotela ontologija koja već unaprijed misli ono što „jest“ tako što razotkriva njegov cilj i svrhu (entelehija) u planomjernome poretku svijeta. Događaj se stoga ne može više misliti iz ontokronije zadanoga poretka stvari. Umjesto toga valja se okrenuti ontogenezi nadolazećih privremenih i promjenljivih stanja. Vrijeme teče ireverzibilno, ali u obrnutome smjeru – iz budućnosti u prošlost. Uostalom, to je upravo ono što povezuje Einsteinovu teoriju relativnosti vremena i poetsku refleksiju Miguela de Unamuna koje navodi Jorge Luis Borges u paraboli o vječnosti:

Nocturno el rio de las horas fluye

desde su manantial que es el manana

aeterno…

Noćna rijeka sáti teče

Iz svoga vrela koje je vječno

sutra.

(Jorge Luis Borges, Povijest vječnosti, u: Sabrana djela 1923-1982., GZH. Zagreb, 1985. str. 67. Sa španjolskoga prevela: Mirjana Polić-Bobić)

Lako je pronaći transverzalnih sveza između Simondona i Deleuzea u objašnjenju razlike stare i nove metafizike, one Aristotelove i ove koja se u dijalogu s kibernetikom uputila do beskonačnosti preobrazbe stanja stvari u suvremenoj „metastabilnoj ravnoteži“. Obojica se sučeljavaju s ontologijom kao iluzijom supstancijalizma, esencijalizma i hilemorfizma (Simondon). Deleuze će tome još dodati kako je transcendentalna iluzija metafizike novoga vijeka u Kanta najviši vrhunac iluzije subjekta: (1) kao svijesti naspram svijeta i (2) kao izvanjskoga polja u kojem se nalaze fiksni objekti. No, ono što nas osobito ovdje zanima ne svodi se na traganje za izvorima Deleuzeva pojma događaja. Izričito se ono nalazi u spisu Nabor: Leibniz i barok (Le pli: Leibniz et le Baroque) iz 1988. godine. (Gilles Deleuze, Le pli: Leibniz et le Baroque, Minuit, Pariz, 1988.) Zanima nas tek dvoje. Prvo, što jest za Deleuzea uopće događaj i, drugo, kako događaj stvara nove sklopove odnosa bitka i vremena (razlike i ponavljanja) u nesvodljivosti neponovljive singularnosti?

Da bismo to mogli izvesti, potrebno je prethodno razdvojiti još jednom imanenciju od transcendencije i stvaralačku djelatnost mišljenja od prikazivanja-predstavljanja (mimesis-representatio) bitka. Postupak razdvajanja nije suprotan sintezi. Ovdje imamo posla s dvostrukim rezom povijesti zapadnjačkoga mišljenja. Prvi rez je onaj ontologijski, a drugi epistemologijski. Transcendencija se formalno nalazi u Platonovu mišljenju ideja. No, puni procvat dobit će tek sa srednjovjekovnom skolastikom u djelu sv. Alberta Velikoga i sv. Tome Akvinskoga. Transcendentalije su za razliku do kategorija oni pojmovi koji imaju za staru metafiziku ulogu koju će Kant nazvati regulativnom, a odnosi se na mogućnost spajanja carstva ideja i svijeta pojavnosti: jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum) i biće (ens). Budući da je temelj teologije kao opravdanja Božje egzistencije u svijetu pojam savršenoga i najrealnijega bića kao što je Bog (ens realisimum), jasno je da se transcendentalije izvode iz pojma-ideje-zbilje stvaratelja svijeta (mundus). Stoga se prema ovome shvaćanju o formalno dva svijeta uvijek radi o primatu transcendencije nad imanencijom. Ali primat treba razumjeti iz unutarnje strukture metafizike uopće. U tom pogledu može se reći da je isključenje ili izvođenje „ovostranosti“ i „ovosti“ već uvijek zakašnjelost pojma s kojim Deleuze od stoika i skeptika u Grka, preko Spinoze i Nietzschea do Bergsona, pa nadalje s Whiteheadom i Simondonom misli događajnost događaja. Imanencija ne može iscrpiti puninu događaja. Naprotiv, događaj se zbiva u vlastitoj neponovljivoj jednokratnosti, a ne nečega drugoga, što prebiva u „onostranosti onoga“. Zaoštrimo li obrazloženje, tada se može krenuti smjerom drukčijega izlaganja bitka u čitavoj povijesti zapadnjačke metafizike. I to je neskrivena Deleuzeova ambicija gotovo gigantomahijski nalik Heideggerovoj da sve bitne mislioce koji su mu potrebni kao pokriće za glavnu hipotezu o događaju protumači u ključu imanentnoga događaja mišljenja.

Što preostaje odnosi se na energetsko polje materijalnosti informacije koja nadilazi razlikovanje forme i materije. Događaj se mora razumjeti polazeći od onoga istoga što odlikuje i misterij informacije. Ona nije ni materija niti energija, već postaje transformativno polje virtualne aktualizacije. Ako je informacija otvorenost kružne uzročnosti s vladavinom učinkovitoga uzroka kao temeljnoga načela stvaranja, tada se događaj razlikuje od metafizičkoga razumijevanja ideje promjene stanja bitka. Umjesto identiteta bića s njegovom nepromjenljivom „biti“ na djelu je transformacija „biti“ i njezino desupstancijaliziranje. Što će „biće“ postati stvaralačkom djelatnošću slike, mozga i kaosa ponajprije leži u vjerojatnosti i nepredvidljivosti samoga procesa događanja. Da se otrgnemo snažnim silama razaranja što se iskonski pripisuje kaosu, tehnogenetski konstruiramo strojeve „trećega poretka“ kibernetike. Njihova je temeljna ontologijska značajka da omogućuju kontrolu procesa kružne uzročnosti informacija (input-output) do mjere „metastabilne ravnoteže“. Događaj i kontrola su otuda kibernetički izrazi za ono što je bilo znamenovano slobodom i moći kao odnosima bez kojih ne postoji ništa samostojno u prirodi ni u kulturi. Baveći se pitanjem „razlike“ (bitka) i „ponavljanja“ (vremena) Deleuze je već u ranome mišljenju postavio temeljne postavke. Tijekom suradnje s Felixom Guatatrijem, osobito u posljednjem spisu za života Što je filozofija? iz 1991. godine pojam događaja postao je težištem suvremene filozofije u odnosu na pitanje tehnike.

Problem razlike između stare i nove metafizike kao ontologije svodi se, dakle, na problem neodređenosti događaja. Ne izvodi se otuda događaj iz razlike. Naprotiv, razlika se stvara u mnoštvu događaja. U razlici spram Jednoga (bitka), ono što mu se suprotstavlja i ima pokretljivost načela postajanja/bivanja može biti samo „nešto“ izvan i onkraj razlike bitka i bića kakva se pojavljuje od Platona do Heideggera. Biti izvan i onkraj te matrice mišljenja označava promjenu smjera. Misliti iz gledišta događaja pretpostavlja rastemeljenje svih mjerodavnih kategorija i pojmova zapadnjačkoga mišljenja. Ipak, nije svejedno kako se pristupa protokolima rastemeljenja. Je li posrijedi nastavak Heideggera drugim sredstvima kao u slučaju Lévinasa, Derride i Lyotarda ili, pak, u bliskome susretu s incijalnim pokušajima Whiteheada i Simondona poput Deleuzea korak dalje odlučuje o konačnome ishodu.

3. Čisti događaj: Mišljenje bez predmeta

„Što“ jest događaj? – na to pitanje ne može se odgovoriti ni afirmativno niti negativno. Razlog leži u tome što „događaj“ ne pripada predmetu ili objektu. Isto tako izlazi iz područja bitosti bića. „Događaj“ nadilazi razliku bitka i Ništa. U posvemašnjoj nesvodljivosti na bitak i na Ništa, te na kategorijalno i pojmovno samoodređenje, Deleuze ide tako daleko da odbacuje, primjerice, gotovo sva dostignuća Husserlove fenomenologije i njegovih nastavljača. Poput Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a), tako i on u Razlici i ponavljanju (Différence et répétition) za svoju kritiku ne uzima tek problem transcendencije svijesti. Još je važniji njezin obrat u imanenciji subjekta. To znači da promišljanje na tragu Leibniza može proizvesti samo ono mišljenje koje se usmjerava na „predmetnost bez predmeta…: to je više poetska, estetska stvar.“ (Joseph Vogl, „Was ist Ereignis?“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, str. 69.) Zašto se ne može postaviti pitanje o „štostvu“ (quiddittas) kad je riječ o događaju?

Jednostavno stoga što događaj u tom estetskome sklopu stvari mijenja odnose između bitka i bića. Događajem se, međutim, ne određuje promjena onoga što je već unaprijed postavljeno u odnos. Namjesto toga sve vodi prema stajalištu koje „čisti događaj naprosto“ izvodi iz slučaja nesvodljive onto-geneze bez prethodnoga uzora u ideatskoj strukturi bitka. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, str. 42.) Nije događaj postajanje/bivanje (Werden, devenir), jer bi se dokinula razlika između transcendencije i imanencije. Na taj način bi bilo nemoguće stabilizirati nešto što gotovo neminovno prelazi u stanje izvan granica mišljenja promjene. Kakva bi to, uostalom, bila metafizika kada ne bi imala razlog opstojnosti u dvojstvu „ovostranosti“ i „onostranosti“? Budući da se „imanentna transcendencija“ veže uz Marxa i Nietzschea, nije teško razabrati kako čitava logika Deleuzeova mišljenja povezuje bitak kao postajanje/bivanje (Werden, devenir) s onime što nije više dijalektička sinteza proturječja. Ako to nije, što onda uistinu „jest“? Deleuze se stoga neprestano vraća na početno pitanje o ontogenezi događaja kao procesa. Na nekoliko mjesta zgnusnutoga razmatranja pojma događaja u knjizi o Leibnizu i baroku upućuje se na Whiteheadovo razumijevanje istoga u razlici spram Leibniza. Konstelacija odnosa koja nastaje s događajem jednako je tako problematična kao i njegova ekstatička (ne)određenost. No, jedno je neporecivo. Ako se, naime, s pomoću vrste/roda kategorijalno iskazuje bitak u pojmovlju kao imenovanju „biti“ nečega kao nečega (primjerice, slavuja), onda je sve posve drukčije kada u konceptualnu igru ulazi događaj. Slavuja više nećemo pojmiti polazeći od univerzalnosti vrste ove pjesnicima drage ptice.

Umjesto toga, krenut ćemo u objašnjenje njegove neponovljive jednokratnosti. Na taj će način pojedinačnost tog i tog slavuja biti iskazana s pomoću heterogenih sastavnica: boje perja, specifičnosti pjeva, vibracije i intenziteta promjene stanja u odnosu na okolinu. Što smo time dobili? Ništa drugo negoli ono što Deleuze naziva mnoštvom u sklopu razlika. Ne čini „bit“ nekoga bića ono što to biće jest u njegovu postajanju/bivanju. Posve suprotno, zagonetka je singularnosti u slučaju kojim se iznimka kao novost u nizu ulančanih uzroka pokazuje pravilom. No, to je pravilo sve drugo negoli prikaz-predstava „bitka“ u njegovu „jest“. Pravilnost i zakonomjernost valja razmatrati iz perspektive mišljenja kao slike, mozga i kaosa. Za Deleuzea događaj uspostavlja nove odnosa izvan i onkraj linearne sheme razvitka. (Vidi o tome: François Zourabichvili, Deleuze. Une philosophie de l’événement, P.U.F., Pariz, 1994., str. 18-24.)

Ako se ne može na pitanje „što jest događaj?“ jednoznačno odgovoriti jer događaj istodobno ne potpada pod zakon bitka i ne iskazuje se glagolom „biti“, prvo iskušenje jest u tome da se taj pojam shvati iz praktične promjene stanja bitka. No, događaj se ne može „prakticirati“. Deleuze u spisu o Leibnizu upozorava da se ono što izaziva događaj i proizvodi nove događaje skriva u sljedećem:

„Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u periodu od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta…bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Događaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“ (Gilles Deleuze, Le pli: Leibniz et le Baroque, str. 103.)

Događaj se, dakle, ne može misliti iz poretka stvari kakve jesu u kontinuitetu prirode i povijesti. Njegova se struktura neodređenosti razvija iz kaosa. Ključno je za ovo mišljenje da se kaos ne suprotstavlja poretku u smislu borbe suprotnosti čije se krajnje rješenje pronalazi u dijelektičkoj sintezi. Deleuzeu je sve to strano. Kao što za Heideggera na razini rasprave Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine Ništa „nije“, već „ništi“, ali ne uništava, tako i kaos ne postoji. Pojam istoga događaja ne može se razumjeti ako se ne dovedu u asimetričan red pojmovi slike, mozga i kaosa. Tek sada vidimo da ono što čini platformu neke nove metafizike koju Deleuze razvija na impresivan i ne manje „shizoidan“ način u odnosu na čitavu tradiciju od Platona i Aristotela, preko Leibniza i Spinoze, Nietzscha i Bergsona, Whiteheada i Simondona obuhvaća želju za sklapanjem novoga iz apsolutne kontingencije događaja. Njihova se singularnost više ne ponavlja poput vretena bitka. Vrtoglava se brzina promjena pokazuje onda kada se neponovljivost jednokratnosti ipak „ponavlja“. A to je moguće samo pod uvjetom da događaj nije tek kozmologijsko-ljudski čin postajanja/bivanja drukčijim od bitka, kako bi rekao kasni Lévinas. (Emmanuel Lévinas, Autrement qu’être ou Au-delà de l’essence, Poche, Pariz, 2004.)

Moguće je ipak samo pod uvjetom da tehnogeneza u svoje „ruke“ preuzme konstrukciju onoga što sada nije, ali dolazi iz neposredne budućnosti. I tako u beskonačnost. Kaos ne znači pritom ništa drugo negoli mnoštvo, dok se Jedno (bitak) određuje uvijek kao nešto (quiddittas). U svijetu kvantne fizike i neuroznanosti to je kraj razdoblja vladavine inercije materije i svođenja energije na potencijalnost onoga što materiju obilježava kao unaprijed zadanu veličinu. Razlog zašto kaos postaje proizvodnim pojmom konstrukcije pod uvjetom stalne preobrazbe materije u energiju i obratno nalazi se u onome „trećem“. Informacija je drugo ime za kaos stoga što nastaje iz događaja, a nema značajke čiste forme. Dok se u Leibniza radi o kompozitnim svojstvima monada koje se međusobno povezuju u nove sklopove zbog njihove želje i težnje za ispunjenjem vlastita cilja i svrhe (teleologija), pa se kaos pojavljuje uvjetom mogućnosti najsavršenijeg od svih svjetova prema Božjem infinitezimalnome računu, u Deleuzea na tragu Whiteheada Bog postaje čistim događajem ili procesom postajanja/bivanja.

Drugim riječima, ne radi se o najsavršenijem od svih svjetova, već o jedino zbiljskome svijetu. A on istodobno predstavlja mjeru entropije i zahtjev kibernetičke kontrole nad procesom nastanka novoga. Nije stoga nipošto začudno što Deleuze izabire za rješenje ovog fizikalno-kozmologijsko-metafizičkoga problema pojam kaosmosa. Taj hibridni izraz potječe iz jezične radionice Jamesa Joycea, ali se pronalazi i u parabolama Jorgea Luisa Borgesa i romanima Witolda Gombrowicza.

Bog se, dakle, kocka samo zato što više ne postoji kraljevski put do svijeta nužnosti između odabranih mogućnosti. Virtualni svemir događaja, pak, zahtijeva kontingenciju i ireverzibilnost. Novo po prvi puta u svojoj povijesti od novoga vijeka više nije ništa svedivo na ono što je bilo. Umjesto prirode koja se u zakonima mehaničkih gibanja Newtona i Keplera dovinula do ideje uređenoga i savršeno konstruiranoga svemira kojim upravlja Bog kao matematičar i arhitekt, sada se susrećemo sa strojem u kibernetičkome modelu upravljanja svemirom s pomoću metastabilne ravnoteže kaosa i poretka. Između onto-logike povijesti i tehno-geneze onoga što dolazi nakon povijesne iscrpljenosti ciljeva i svrha stoji događaj širenja-sažimanja (extensio-implosio) informacije. To seže do krajnjih granica neodređenosti. Ništa više nema „smisao“ u sporome kretanju velikih kola bitka. Sve sada postaje višestrukošću „značenja“ u apsolutnoj brzini stvaralačke evolucije svemira. Znakovi su bez značenja koje im dolazi unaprijed iz čiste ideje. Kada informacija vlada, pustinja raste neizmjerno. U carstvu entropije jedini je način preživljavanja na najvišem intenzitetu i vibracijama života u događaju umjetničko-estetskoga stvaranja novih formi. Kroz njih struji ono životinjsko, ljudsko i neljudsko. Ako se događaj događa, a bitak jest, dok se vrijeme, pak, vremenuje, onda se u slučaju Deleuzeova tehno-genetskoga sklopa u kojem informacija ima status imanentne želje za stvaranjem „novoga“ radi o mišljenju stvaralačkoga montažerstva pojmova.

Što povezuje filozofiju, umjetnost i znanost nije ništa drugo negoli stvaralaštvo. No, nije to teologijska iluzija o stvaranju iz Ničega (creatio ex nihilo). Isto vrijedi i za sekularnu inačicu s idejom umjetnika kao modernoga demijurga. Što informaciju čini onim što pripada području između forme i materije ili materije i energije određuje struktura i sklop događaja. Sudbinom se u Grka nazivala izručenost bogovima. Protiv njihova bijesa ili osvete tragedija se odigravala u žrtvovanju heroja i djevica. Iskonski narodi time su iskazivali svoj strah od apsolutne slobode. Ni danas nije posve drukčije. Strah od imanencije označava osjećaj, doduše, interaktivne i planetarne samoće. Za razliku od „prirodne“ samoće, ova tehnički stvorena poput novoga događaja čovjeku podaruje istodobno uzvišenost slobode i napuštenost od svijeta sámoga. Singularnost se ipak ne vodi bez „unutarnje kontrole“. Nije to psihološki mehanizam vladanja sobom i afektima s mjerom dostojnom uzoritoga stoika među masom prepuštenom slijepim nagonima vrste/roda.

Biti konektiran s Drugima i ujedno biti na distanci spram Drugih moguće je i poželjno. Ali samo ukoliko sustav kontrolira svoje korisnike. Sve drugo bilo bi iluzorno u svijetu u kojem vladaju odnosi koje Deleuze u neobaroknome opisu sklopa/preklopa/nabora (pli, fold) ostavlja na granici konceptualnoga fraktala. Tamo gdje je bio krug ne treba doći fraktalni svijet mnoštva. Sve je već tu u perverznome obratu bitka u događaj. Ono što treba doći proizlazi iz stvaranja bez stvari. U „biti“ tehnogeneze kuje se „pakleni“ plan imanencije.

Što je to naposljetku „čisti događaj“? U svijetu metafizičkih ne-objekata, gdje se zbiva igra između kaotičnoga mnoštva i nastojanja za „barem malo reda“ informacija je postala neotklonjivost slučaja kao naše jedine preostale „nužnosti“. Slučaj postaje kaos, a kaos od slike u mozgu koja nastaje kao informacija ili uputstvo za djelovanje nepredvidljivo može promijeniti smjer i od događaja bez predmetnosti postati čistom kontingencijom. Ono što je u Deleuzeovu mišljenju najčudovišnije i najzanimljivije uopće jest to da događaj kontrolira poredak, a ne obratno. Sve postaje virtualno „moguće“ zato što je aktualno, a ne stvarno. U ovome neognostičkome konstruktivizmu bez Boga tehnosfera iz ravnodušne samoproizvodnje novih značenja odjednom izlazi u vrijeme bez razdvajanja prošlosti-sadašnjosti-budućnosti.

Što čini događaj stvaralački neodredljivim nije zapisano ni u kakvome tehnogenetskome kôdu informacije. Ono neodredljivo proizlazi iz apsolutne slobode konstruiranja novih stanja kao monada na putu u otvorenost prostora. Po prvi put se vrijeme više ne pokazuje mjerom određenja prostornoga položaja objekata. Umjesto toga ono je posljednjom granicom između bitka i Ništa. Ako je tome tako, ako prostor u svojoj beskonačnoj virtualnosti sada vremenu podaruje novu definiciju neponovljivosti „bića“ u postajanju/bivanju razlikom, onda se moramo oprostiti s iluzijom metafizike grosso modo. A ona se sastoji u tome da mišljenje ne može postojati bez „osobnosti“ i bez „singularnosti“ potpisa. Ovo je pogrešna pretpostavka. Problem Deleuzeova transverzalnoga mišljenja bio je u tome da „ono“ što je imalo karakter neosobnosti stvari same (to autó, das Ding) oslobodi od napasti prosvjećivanja. Zato su fenomenologija i psihoanaliza bile predmetom njegove oštre kritike. Svijet ne nastanjuju čiste supstancije. U njemu prebivaju monstrumi, hibridi, mutanti, klonovi, kiborzi, androidi. Svekoliki tehno-bestijarij bića što u odnosu spram Drugoga postoji na način i u formi stroja postaje uobičajenost suvremenosti. Štoviše, to je skrivena „bit“ metafizike. Da se sve preobražava u stroj i da stroj svemu što će biti još „živo“ utiskuje posljednji pečat stvaralačke patnje, užitka i slobode. Postoje strojevi želja i želja za strojevima onkraj prostora i vremena. Čitava metafizika na putu je prema tome. Događaj nastaje iz kaosa. I vraća se u njegove magme i lavu poput tajne velike piramide ovaj čas, ovu sekundu, ovu vječnost…

Bez strojeva sve bi bilo tek pusto i prazno u bezdanu od prohujalih događaja i prokockane slobode. Nije problem u besmrtnosti i beskonačnosti. Kao što je to ponajbolje znao Hegel, problem je u lošoj besmrtnosti i još lošijoj beskonačnosti. U prirodi ne vlada iluzija reda. Sve je, naprotiv, prožeto apsurdnim kretanjima s mjerom evolucijske entropije. Uostalom, Darwin je umjesto nekog uzvišenoga plana Božjega reguliranja odnosa između različitih bioloških vrsta/rodova otklonio ideju unaprijed određenoga cilja i svrhe. Sve što otuda preostaje, koliko se god to činilo apsurdno, može biti tek misao o kontroli kao „povratnoj sprezi-petlji“ (feedback-loop) života ili moći koja se odupire raspadu vlastita bitka u postulatu metastabilne ravnoteže.

Približavajući se dobu apsolutne implozije informacija prostori bez kontrole još uvijek su posljednje oaze u kojima još možda ima izgleda za mišljenje lišeno pragmatičkoga interesa, života bez pohlepe i svijeta bez računanja-planiranja-konstrukcije. Potrebno nam je barem malo kaosa da nas očuva od poretka tehnosfere i njezinih čistih događaja. Bogovi su štitili svijet od apokalipse bez posljednjega razloga. Između utjehe i ravnodušnosti kreće se, pak, svjetska povijest duhovnoga bitka. Utjehu nude kompromitirane religije, a ravnodušnost proizlazi iz sekularne mistike stroja. Navjestitelj kraja prirode i povijesti, veliki pjesnik modernosti Arthur Rimbaud u poemi Sunce i put (Soleil et char) iz 1870. godine pjeva: Jer čovjek je odigrao i prošao poput daha. Ono što je još „živo“ ne odnosi se ni na bogove niti na čovjeka. Posljednja oporuka metafizike nosi pečat ideje stroja. U tome se sabire bitak i događaj, sve ono što „jest“ i ono što će još nastati promjenom stanja. No, riječi ne označavaju ni jedno niti drugo. Ako je za Deleuzea čin proizvodnje pojmova najveća zadaća filozofije uopće, onda je ona kao i znanost samo drugi način beskonačne vrtoglavice stvaranja prema uzoru u umjetnosti.

Nietzsche je tvrdio da u čitavoj zapadnjačkoj metafizici nedostaje umjetnik kao filozof. A nama? Što preostaje nama koji smo sve već iskusili, sve vidjeli i sve virtualno izveli u čudu tehnosfere kao sinteze imaginacije i konstrukcije? Možda još samo malo otklona i od „mudrosti“ (theoria) i od „pobune“ (praxis) u tehno-poietičkome zanosu stvaranja koje više za svoj uzor nema ni Boga niti čovjeka. Problem je u tome što kibernetika u ideji apsolutnoga stroja sâma sebi zadaje tajni plan izvan svake moguće kontrole. Njegovi su kôdovi bez simbola, a njegove slike bez riječi kojima smo vjerovali više negoli vlastitoj sumnji u „istinu“.

Ako je Einstein potkopao „vjeru“ u metafizički smisao vremena, nije li posljednja istina kibernetike bez Boga u tome da je i sámo vrijeme bilo tek pukom fikcijom?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026