Copyright ©2026 Žarko Paić

Raskomadani kaleidoskop vremena

Walter Benjamin i sjaj „dijalektičkih slika“

December 29, 2024
Raskomadani kaleidoskop vremena
Walter Benjamin

1.

U kakvome su odnosu povijesno vrijeme i slike? Ponajprije, za Benjamina vulgarno vrijeme opredmećenja ili postvarenja nesvodljiva života u modernome kapitalizmu pripada dosadi sadašnjosti. No, nije to vrijeme oprisutnjenja niza vremena-sada (Jetztzeit). Da bi vrijeme postalo „homogeno i prazno“ mora se iz njegove živosti i jednokratnosti izdvojiti ono što čini furiju napretka u svim očitovanjima. Možemo to nazvati vremenom tehničke konstrukcije života kao „prazne homogenosti“. Iz nje nastaje dosada. Ovo je istinski fenomen zamrzavanja povijesti u ne-kretanje čiste sadašnjosti. Paradoks je, dakle, da dosada istodobno predstavlja uvjet mogućnosti kretanja prema naprijed i zaustavljanja vremena od nestanka u crnim rupama ništavila. Kako to objasniti? Želja je jedan pol dijalektičke slike. Odnosi se na utopijsko polje snoviđenja o budućnosti. Drugi je pol svijest o „praznoj homogenosti“ vremena napretka. U istom osjećaju želja za novim i njezino umrtvljivanje susreću se kao iskustvo zijeva ili bezdana slobode djelovanja.

Kada se moderni čovjek dosađuje izjeda ga bolest dekadencije. To je ono što Baudelaire u pjesmi u prozi naziva već u naslovu svoje knjige najpreciznijom oznakom modernosti uopće – Spleen Pariza. U refleksijama koje Benjamin objavljuje pod naslovom Pariz Drugoga Carstva u Baudelairea (1927-1939.) nailazimo na objašnjenje da je duh modernosti (modernité) u punom smislu riječi za razliku od romantike koja je bila u pasivnosti i inerciji zapravo početak herojstva.A heroj ne može biti građanin kao subjekt što je već jasno pokazao Marx u svojim ranim političkim tekstovima poput Priloga kritici židovskoga pitanja (Zur Judenfrage) i Uz kritiku Hegelove filozofije prava (Zur Kritik des Hegelschen Rechtsphilosophie). (Karl Marx i Friedrich Engels, Ausgewälte Schriften in sechs Bänden, sv. I, Dietz, Berlin, 1981.)

Pravi je subjekt stoga u strasti i odlučnosti onoga tko živi između ideologije napretka i predstave o vječnome vraćanju (istoga=bitka). Tko je to drugo do prava slika estetske modernosti – umjetnik kao dekadent. Samo je on kadar prijeći granice između svjetova. Usto, samo se on može na smrt dosađivati ne-kretanjem onoga što poput stroja miruje u zaustavljenom stanju povijesti. ( Walter Benjamin, „Pariz Drugoga Carstva u Baudelairea“, u: Estetički ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986. S njemačkoga prevela: Truda Stamać, str. 23-100. Izbor, predgovor i redaktura Viktor Žmegač)

Subjekt modernosti, doduše, jest ujedno i subjekt umjetnosti kao proizvođenja novoga. No, njegova je bit u neljudskome. Budući da se umjetnost u moderno doba može pojaviti samo kao estetska autonomija unutar politički konstituirane suverenosti prostora kraja nacije-države, onda je ono što povezuje umjetnost i politiku kao sfere raspadnute aure metafizičkoga sklopa mita i religije neljudsko par excellence. To je, dakle, nešto što omogućuje postojanje fantazmagorije o „ljepoti“ i „uzvišenosti“ modernih arkada/pasaža. Iz željezne konstrukcije prividne moći ovjekovječenja modernosti rađa se novo doba. Bit konstrukcije jest samoproizvodnja svijeta kao tehničkoga računanja i planiranja bitka u formi postvarenja robe. Tehnika, dakle, u totalnoj reproduktivnosti svodi umjetnost na proizvođenje novih formi života, a politiku na nesvodljivost suverene moći stvaranja „izvanrednoga stanja“. (Vidi o tome: Peter Fenves, „Is There an Answer to the Aestheticizing of the Political?“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, str. 60-72.)

Tako smo prispjeli do krajnje granice modernosti. Želja za ovjekovječenjem neljudskoga u formi slike-fetiša postaje „dijalektika u zastoju/mirovanju“. Na tragu Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) iz 1927. godine i Benjamina iz Umjetničkoga djela u doba njegove tehničke reproduktivnosti (Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit) iz 1935/1936. godine Giorgio Agamben je izrekao ključnu misao biopolitičke produkcije moći u doba kraja modernosti uopće. Kada između životinje, čovjeka i stroja više nisu na djelu razlike „antropologijski stroj stupio je u stadij mirovanja“. (Giorgio Agamben, Das Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 88.)

U strukturi tekstualne mreže montaže i (de)konstrukcije metafizički monolitne Knjige kao carstva apsolutnoga duha (Hegel), čitanje gustih snopova misli unutar Arkada/Das Pasagen-Werk nalikuje pretraživanju onoga što je već uvijek „ovdje“ i „sada“ zato što je estetski preobraženo u mitski dragulj u kruni „imperijalne panorame“ propasti. Walter Benjamin kao da je najavio vrijeme koje će u svojem postpovijesnome arhiviranju prošlosti biti doba citata, ornamenata bez funkcije i ljepote bez čovjeka. Zbog toga je u pravu Max Pensky kada u analizi pojma „dijalektičkih slika“ tvrdi da je gotovo nemoguće izvesti suvislu i konzistentnu interpretaciju tog oksimorona koji očigledno predstavlja temeljnu točku Benjaminove metode montaže-u-povijesti. To je razlogom zašto se može činiti da je posrijedi „opskurno shvaćanje“. U čemu se ogleda ta „opskurnost“ i koje su joj značajke? Ponajprije, ako je shvaćanje stapanja jezika mišljenja i slike kao izraza tog mišljenja nešto što Benjamin nastoji dovesti do samopokazivanja istine biti tehničke konstrukcije epohe modernoga kapitalizma, onda je prva posljedica uvođenje „dijalektičkih slika“ u djelo o Parizu 19. stoljeća ta da se bitno mijenja način mišljenja onoga što tradicionalno odgovara „biti“ bitka i „biti“ vremena. Rekli smo da je sveza između sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) i konstelacija (društva-kulture) u Benjamina navlastita inovativnost njegova mišljenja-pisanja. Ono što se pokazuje samo od sebe jest stvar sama.

No, kako se pokazuje i čemu smjera jest preokret metafizičkoga ranga ontologije s glave na noge. Nije samo stvar u nadopuni ili reinterpretaciji Marxove kritike političke ekonomije kapitalizma time što umjesto ekonomije sada kultura postaje nova moć začaravanja–raščaravanja stvarnosti. Mnogo je važnije da se obrat sastoji u tome što Benjamin polazi od fenomenologije stvari kao slike-robe u njezinoj singularnosti fantazmagorije da bi došao do univerzalnosti jedne moguće nove „ontologije događaja“ tehno-poetičke biti modernosti. U tom smislu slika više ništa ne prikazuje što se iskazuje jezikom bitka u mediju zbiljskoga stanja. Ono što slika pokazuje jest ukazivanje na zaustavljeno kretanje vremena napretka u bljesku trenutka. Ne slučajno, najznačajniji prilozi za jednu kulturalnu sociologiju medija nastali unutar horizonta Frankfurtske kritičke teorije društva 1930-ih godina su eseji Siegfrieda Kracauera i Waltera Benjamina o fotografiji i filmu.

Ali vodeći medij umjetnosti moderne koji odgovara onome što jest bit „dijalektičke slike“ unutar mreže značenja Arkada/Das Pasagen-Werk pripada ideji fotografije. Upravo je izum fotografije kojom nastaje „gubitak aure“ umjetničkoga djela prekretan događaj ulaska u modernost. S njom se dešava mitska reprezentacija profanoga svijeta. Događaj se, pak, zbiva tako što fotografski snimak predstavlja, a ne prikazuje nešto „objektivno“. Razlika između predstavljanja (reprezentacije) slike i njezina prikazivanja (mimezis) upućuje na bitnu razliku između bitka kao prirode (fizis) i bitka kao konstrukcije (subjektivnost subjekta-objektivnost objekta) umjetnoga svijeta. Bljesak i zaustavljeni trenutak su samorazumljive značajke određenja fotografske slike u analognome dobu. (Walter Benjamin, „Kleine Geschichte der Photographie“, u: Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996., str. 47-63. Vidi o tome: Diarmuid Costello, „Aura, Face, Photography: Re-Reading Benjamin Today“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, str. 164-184. i Noah Isenberg, „The Work of Walter Benjamin in the Age of Information“, u: New German Critique, br. 83/2001. proljeće-ljeto, str. 119-150.)

Pogledamo li pomnije kako Benjamin zadobiva svoje „pojmove“ i „kategorije“ kao nadomjeske za spekulativno-dijalektičku tvorbu od Kanta do Hegela i Schellinga, bit će bjelodano nešto uistinu zanimljivo za svaku daljnju usmjerenost spram vizualnog ili estetskoga obrata metafizike. Naime, „dijalektičke slike“ su istodobno misaone konstrukcije i osjetilno-doživljajni prafenomeni (Urphänomenen). S pomoću njih dolazi do neposrednoga iskustva uronjenosti u zbilju trajne promjene. Kada se misao približava slici onoga što pokazuje kretanje zbilje pojmovna je arhitektonika postala figuracijom života. Kao što je fotografija zaustavljanje trenutka u protijeku vremena, tako je „dijalektička slika“ dohvaćanje bljeska vječnosti. U stanju ponavljanja onoga što jest (bitka) tehnikom reproduktivne montaže-u-povijesti vrijeme poprima značenje složene jednokratnosti izvan jednolikoga kretanja prema naprijed. Mitsko začaravanje modernosti uvijek je stoga i demistifikacija njezine biti. Kako se to događa? Jednostavno, tako što umjesto protokola svetoga kapitalizam počiva na logici čeličnih konstrukcija i fetišizma robe u potrošnji objekata, a ne u njihovoj proizvodnji. Ovo je odlučna razlika spram industrijske paradigme rada u Marxa. Sve otuda postaje sveza profanosti i nadomjesnog religioznoga kulta.

U fragmentu Kapitalizam kao religija iz 1921. godine pronalazimo način mišljenja koji određuje teologijsku kritiku profanosti kapitalizma s kojom se modernost pojavljuje „novim kultom“. Religija djeluje u sekularnome dobu ne samo kao nadomjestak svetoga pod krinkom estetske i političke konfiguracije ophođenja sa slikama-fetišima industrijske proizvodnje-potrošnje. Čini se da je mnogo važnije nešto drugo. Naime, u tom se fragmentu pokazuje skriveno podrijetlo nastanka kapitalizma iz srednjovjekovnog odnosno teologijskoga shvaćanja oikonomie. Potrebno je skrenuti pozornost da se u suvremenoj raspravi na tragu Benjamina o tom „stroju prevođenja“ teologijskih u političke pojmove suverenosti novoga vijeka iznova pojavljuje blizina Schmittovih i Benjaminovih stavova o liberalizmu, sekularnosti i profanosti. (Walter Benjamin, Kapitalismus als Religion (Fragment von 1921), u:, Gesammelte Schriften, sv. IV (ur. Rolf Tiedemann und Hermann Schweppenhäuser), Frankfurt/M., 1985., str. 100-103. Vidi o tome: Boris Gunjević, „Rastjelovljenje – Demonska ambivalentnost kapitalizma i religije“, Up & Undeground, br. 27-28/2015., str. 191-210.)

2.

Vjerojatno je najmističniji pojam koji proizlazi iz niza „dijalektičkih slika“ onaj koji se odnosi na pokušaj razumijevanja odnosa Anđela povijesti i Mesije događaja, onoga pripadnoga melankoliji ruševina prošlosti i onoga što se povezuje s posljednjim udarom „božanskoga nasilja“ s onu stranu povijesti. Nadomještanjem se sekularna strategija modernosti u svim pojavnim očitovanjima ekonomije, politike i kulture, uzdiže do navlastite projekcije smisla sliko-tvorevina mišljenja. U izrazu kategorijalne određenosti za bit estetskoga privida koji krasi svijet modernosti sve postaje fluidnim. Slika je to mišljenja (Denkild) imenovana – profano osvjetljenje (profane Erleuchtung). Na ovu figuru nailazimo u Benjaminovu ogledu Nadrealizam: Posljednji trenutni snimak europske inteligencije iz 1929. godine. U njemu se raspravlja o odnosu između slike i medija nastanka akcije iz kontemplativne prirode umjetnosti u tehničkome svijetu moderne. (Walter Benjamin, Der Sürrealismus. Die letzte Momentaufnahme der europäischen Intelligenz, u: Gesammelte Schriften. Sv. II,1. Suhrkamp, Frankfurt/M.,1977., str. 297.)

No, pravi je problem s kojim se Benjamin morao razračunati u tome što je mistična bit slike u tradiciji filozofijsko-teologijskoga spora vezana uz glavni pojam estetike klasičnog njemačkoga idealizma. Štoviše, taj se pojam čini toliko obvezujućim za sve daljnje rasprave o odnosu Benjamina, Heideggera i Deleuzea te odnosa umjetnosti, politike i tehnike u planetarnome dobu vladavine tehnosfere. Recimo odmah da se s njime na specifičan način bave i historijski materijalizam Marxa i Freudova-Lacanova psihoanaliza, da pripada također u područje svijesti i nesvjesnoga, rada i proizvodnje, spoznaje i ideologije. Taj je pojam ujedno ključan za ranoga Nietzschea. Na razini spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt des Tragödie aus dem Geist der Musik) iz 1872. godine pojavljuje se slika koprene bika i zastiranja istine, a u posve drugome diskursu komunikologije za digitalno doba Vilém Flusser ga uvodi u svoj programatski ogled Digitalni privid (Digitaler Schein). (Vilém Flusser, „Digitalni privid“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 481-490. S njemačkoga preveo: Boris Perić) Doista, bez privida (Schein) nema ideje ljepote, spoznaje, istine, autentičnosti bitka i vremena, estetskoga načina mišljenja.

U slučaju Benjaminove alternativne materijalističke historiografije na načelima začaravanja-raščaravanja stvarnosti čitav bi projekt montaže-u-povijesti i kritike ideologije modernoga kapitalizma ostao nevjerodostojnim pokušajem uvida u skrivenu bit jednoga sustava proizvodnje života koji svijet konstruira u igri istine pojavljivanja i njezina nužnoga privida. Bez privida, dakle, nema mogućnosti „iluminacije“. U kakvome su odnosu „profano osvjetljenje“ i privid kao fantazmagorija? Prethodno valja kazati da se preobrazba pojmova iz spekulativno-dijalektičkoga jezika u figuralno-dijalektičku igru montaže-u-povijesti mora razumjeti koliko iz preokreta metode istraživanja toliko još više iz preokreta sustava u heteronomiju događanja same stvari života. Jezik se nadomještava slikom. No, samo svezom sklopa i konstelacije odnosa. A to znači da otpada zakon kauzalnosti kao nadodređujućo načelo spoznaje „nužnosti“ zbilje u kategorijama „napretka“. Umjesto toga, suočavamo se s novim pristupom kritici ideologije. Sada se radi o kritici kauzalnoga determinizma Hegelove i Marxove koncepcije povijesti.

Privid je, paradoksalno, nužan uvjet da bi istina u svojoj otvorenosti perspektiva mogla biti pojavnom ili zornom igrom prafenomena i doživljaja stvarnosti u znaku začaravanja-raščaravanja. U strogom metafizičkome okviru mišljenja od Aristotela do Hegela riječ je o bitku koji se voli prikrivati. Medij njegova pokazivanja jest pojavna bit samoga bitka. A zbiva se kroz dva modusa: prisutnosti-odsutnosti (parousia-anousia). Kada se bitak ne bi prikrivao, ne bi bilo razlike između profanoga i svetoga, božanskoga i ljudskoga. To znači da metafizika ne bi imala razlog postojanja. Sjetimo se da je Heideggerov ključni pojam zaborava bitka (Vergessenheit des Seins) u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) iz 1927. godine u svezi s povijesno-epohalnim događajem nastanka metafizike. Ona ne bi bila „nužnom“ i „urođenom“ čovjeku kada ne bi postojala mogućnost da se sjećanje na bitak pojavljuje kroz glavnu ekstazu vremena kao što je prisutnost ili sadašnjost (ousia). Otuda je ontologijska razlika bitka i bića uvjet mogućnosti metafizičke povijesti bitka uopće kao povijesti onto-teologijskoga mišljenja. Paradoksi i aporije onoga što Benjamin misli kada kreće u izgradnju nove i alternativne verzije povijesti na zasadama historijskoga materijalizma i židovskoga mesijanstva, uvjetno rečeno filozofije i teologije, pokazuju se tamo gdje se događa antinomijski prijepor vjere u napredak i predstave o „vječnome vraćanju“. Dodajmo ovome još i sljedeće: gdje ono što uistinu pokreće „antropologijski stroj“ modernosti nije ništa drugo negoli želja za „novim“ i potreba za povratkom u „iskon“, koji se ukazuje kao „cilj“.

Međutim, metafizička postojanost bitka u tehničko doba modernosti zbiva se tako što društveni odnosi između stvari postaju prirodni odnosi između ljudi. To je Marxova odredba ideologije kao pervertiranoga načina društvenih odnosa u kapitalizmu. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V.Masleša, Sarajevo, 1967.) No, to ne znači odsutnost svijesti o razlozima perverzije s kojom ono lažno ili prividno postaje istinito, a ono autentično i iskonsko se povlači u zaborav pred pseudo-istinom izokrenuta svijeta. Na temelju vladavine logike razmjenske vrijednosti koja je pravi razlog egzistencije „fetišizma robe“ sve postaje fantazmagorično. Tajna ideologije stoga je upravo u nužnome djelovanju privida samoga bitka kao sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) i konstelacije odnosa (društva-kulture). Ako privid nastaje s nastankom pervertirane verzije povijesti kao katastrofe, onda je za Benjamina posve jasno da mora postojati mogućnost i drukčije verzije istinske povijesti. A nju iziskuje samo mesijansko mišljenje, što zapovijeda Nietzsche u spisu O koristi i šteti historije za život, kojeg Benjamin navodi na početku 12. Povijesno-filozofijske teze:

„Trebamo Historiju, ali drugačiju



nego što je treba



razmaženi besposličar u vrtu znanja.“



(Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 120.)

3.

Ideologija, dakle, jest pojam nastao s modernim industrijskim razdobljem ekonomije-politike-kulture. Ali, ona ima svoje podrijetlo već u nastanku poretka društvenih odnosa koji kapitalizmu podaruju značajke najnaprednijeg sustava organizacije ljudskoga života u dosadašnjoj povijesti. Razlog leži u tome što je zasnovan na ovjekovječenju „privida“ kao istine, a fantazmagorije kao realnosti. Zamjenom mjesta i preokretom metafizičkoga ranga same stvari (das Ding selbst) život postaje sredstvom neke čudovišne svrhe. Ova strukturna perverzija čini da Marx govori o nužnosti mistifikacije unutar samoga procesa kruženja robe iz apstraktne sfere stvari u konkretnu sferu posredovanja. Kada novac postaje kapital, a kapital bit cjelokupne organizacije života u modernim društvima nalazimo se u začaranome krugu preobrazbi prirode-društva-kulture. Benjamin u svojem preusmjeravanju dijalektike iz područja društvenih odnosa između stvari u kulturalne konstelacije slikovne moći privida postvarene robe dolazi nužno do prolaza između dvojega. Jedno je povijesno određenje napretka kao katastrofe, a drugo mesijansko određenje događaja kraja povijesti iz same biti „vječnoga vraćanja“ (istoga=bitka).

U praznini između dvije moći kristalizacije „istine“ odvija se proces mistifikacije i demistifikacije ideologije kapitalističkog modernoga svijeta. U pitanju je, dakle, odnos moći i znanja o načinu ovladavanja svijetom. Čini se kao da bez antinomija nema moderne. Ovome još treba dodati da bez paradoksa i aporija nema ni izbavljenja iz čarobnoga zagrljaja novoga pristupa objašnjenju njezine dvoznačnosti. Zašto? Razlog leži u tome što se mišljenje ne odnosi spram bitka kao njegov puki opis ili iskazivanje, nego kao pokazivanje i ukazivanje na ono što se događa u postajanju. Bez odnosa kretanja i mirovanja nemoguće je izvesti ono što Benjamin uistinu smjera kada uvodi figure umjesto pojmova poput „profanoga osvjetljenja“ i „dijalektičke slike“. Iz sklopa europske avangarde i nadrealizma kao umjetničkoga pokreta na rubu svjetova izveden je čitav novi kategorijalni aparat od 1924-1940. godine, od ogleda o Baudelaireu, Kafki, Proustu do Arkada/Das Passagen-Werk i posljednjih filozofijskih i teologijskih fragmenata.

Sjetimo se samo da je pokret povijesne avangarde imao tri svoje istaknute formacije: (1) ruski futurizam i konstruktivizam; (2) berlinski dadaizam; (3) pariški nadrealizam. U prvome je naglasak na ideji društvene tvorbe svijeta kao participativnoga stroja života; u drugome se radi o performativnoj tjelesnosti kao sveze praiskonskoga krika i slobode; u trećem je, pak, sve na nesvjesnoj produkciji želje za stvaranjem novoga iz duha snoviđenja. (Rolf Tiedemann, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, str. 138-146.) Sva su tri jedinstvena u svojoj singularnosti i ujedno univerzalna po htijenju da umjetnošću preoblikuju život tako da mu podare sjaj ljepote i privid nove uzvišenosti. Između toga protječe tamna rijeka „dijalektike u zastoju/mirovanju“. Avangarda kao nastavak modernizma drugim sredstvima ili kao radikalan obrat biti modernosti unutar vlastite matrice djelovanja nije bila tek ozbiljenje znanstveno-tehničkih mogućnosti mišljenja do stadija nestanka čovjeka iz umjetnosti njegovom preobrazbom u „stvar“. Ono što je bio program ove transsupstancijacije iz živoga u neživo, iz ideje „života“ u ideju „stroja“ u svojim krajnjim nakanama jest samoproizvodnja kognitivne tjelesnosti u slikama. To je kraj metafizike govora i početak „novoga iskona“.

Zaziv praiskonskoga kaosa i racionalna mistika strojeva – Fernando Pessoa u svojoj futurističkoj fazi pjeva: Želim biti stroj! – pronašli su zajedničku „sliku“ u simboličkoj konstrukciji prelaska svih moralnih, političkih i ideologijskih granica. Osim one posljednje. Avangarda je, naime, sebe samu nastojala dokinuti/prevladati (Aufhebung) na dijalektički način. Ideja o prevladavanju umjetnosti dokinućem u životu kao ekstatičkome prolomu mase i energije prisutna je od ruskih konstruktivista 1920-ih do francuskih situacionista 1960-ih godina 20. stoljeća. Hegelov stroj beskonačnoga napretka duha na kraju povijesti gleda unatrag prisjećajući se svega što je minulo s pogledom u „katalog slika“ iz prošlosti. Taj pogled unatrag za Benjamina predstavlja skrivenu bit mesijanske politike događaja. A ona nije usmjerena kao avangardni pokreti u umjetnosti i politici 20. stoljeća prema naprijed u budućnost, već prema natrag u prošlost. Upravo u tome valja pronaći razlog cjelokupnoga obrata mišljenja suvremenosti. Poznato je, ono je otpočelo s Heideggerom i njegovom destrukcijom tradicionalne ontologije u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u). Povratak iskonu ne označava pritom težnju za „nostalgijom za apsolutom“ (Georg Steiner). Naprotiv, tek s drukčijim razumijevanjem odnosa između sadašnjosti u znacima bezuvjetnoga napretka i prošlosti kojoj budućnost utiskuje pečat iskupljenja moguće je otvoriti novo poglavlje u povijesnome slijedu razvitka. Vratiti prošlosti dostojanstvo znači dovesti je u svezu s onim što jest, doduše, nadolazeće. No, smjer odakle dolazi nije unaprijed određen. On se zbiva s kontingentnim događajem „profanoga osvjetljenja“.

U objašnjenju uporabe riječi „fantazmagorija“ Benjamin upućuje na zaslijepljenost sjajem predmeta. Iz njega zrači okultna moć profanacije. ( Giorgio Agamben, Profanations, Zone Books, New York, 2007.) No, druga je strana istog učinka na sudionike u zajedničkome obredu potrošnje kao sekulariziranome ritualu idolopoklonstva fetišu. Time nastaje svijest o prividu bez kojeg nema udivljenja „ljepotom“ i „uzvišenošću“ novoga svijeta. Baudelaire ga uvijek mjeri s antikom. I u tom omjeravanju uzdiže rang „visokoga modernizma“ na tron apsolutne istine. Možda u tome valja vidjeti razlog zašto modernost tako panično traga za autonomijom svojih područja. Što je bez temelja na čudovišan način utemeljuje sve drugo. Već je na prvi pogled jasno da kapital pretpostavlja stalne preobrazbe društva-kulture. One pokazuju samo to da je povijest čovječanstva rezultat procesa razaranja bitka. Benjamin to naziva „ruševinama“. Poznat je iskaz iz 7. Povijesno-filozofijske teze da je „dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 116.)

Na njihovim se ostacima uzdižu novi hramovi bezuvjetnog znanstveno-tehničkoga napretka. Zahvaljujući obratu od vulgarno-materijalističkoga razmatranja povijesti koja je prošlost postavila uzorom za sadašnjost ili je sadašnjost otupjela pred obećanjem rajskih vrtova budućnosti, estetsko je razumijevanje svijeta postalo ujedno i političko. No, s jednom bitnom nadopunom: riječ je o mesijanskome događaju ulaska u povijest kroz nišu posljednjih sati, kroz bljesak trenutka vječnosti:

„Gataoci koji su ispitivali što vrijeme krije u svom krilu nisu ga zacijelo osjećali ni kao homogeno ni kao prazno. Tko to ima na umu doći će možda do pojma kako se prošlo vrijeme doživljava u spominjanju: naime, isto tako. Kao što je poznato, Židovima je bilo zabranjeno da istražuju budućnost. Tora i molitva uče ih, naprotiv, spominjanju. Ono je skidalo čari s budućnosti kojom su opsjednuti oni koji navraćaju gataocima. No, za Židove budućnost je ipak bila homogeno i prazno vrijeme. Jer u njoj svaka sekunda male su dveri kroz koje može ući Mesija.“ ( Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 124.)

Kada Benjamin neprestano rabi pridjeve „homogeno“ i „prazno“ za vulgarno vrijeme, onda je samorazumljivo da se binarna opreka takvome vremenu pronalazi u nečemu što bi trebalo biti „heterogeno“ i „ispunjeno“ vrijeme. I doista, jedino se takvo vrijeme s punim pravom može znamenovati autentičnim i istinskim. U strogome smislu riječi, razlika između dva vremena jest razlika između dva pojma povijesti. Prvi se odnosi na vremenitost povijesti kao katastrofe u znaku otuđenja i postvarenja čovjeka, a drugi, pak, smjera onome što označava prostor spasa ili posljednje zone ljudske sreće gdje prebiva moć mesijanskoga Zakona. Ispunjeno vrijeme nasuprot praznoga jest nužno heterogeno nasuprot homogenoga. No, ovdje nije riječ o manihejskome shvaćanju posljednje borbe Mesije s Antikristom kao u političkoj teologiji Carla Schmitta. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, u: Tvrđa, br.1-2/2015., str. 84-104.)

Naprotiv, problem koji Benjamin postavlja u samo središte njegova kasnoga mišljenja jest kako razumjeti filozofijsko-teologijsku intervenciju mišljenja kao montaže-u-povijesti ako izostaje mogućnost sudbonosnog i prekretnoga događaja radikalne promjene. Korak spram pitanja o odnosu božanskoga i ljudskoga u svezi mesijanskog događaja odlučuje o povijesnome odnosu ne samo filozofije i teologije uopće. Posrijedi je odluka o odnosu između bitka kao sklopa umjetnosti-politike-tehnike i vremena kao konstelacije odnosa društva i kulture u posljednjem stadiju slikovnoga privida „napretka“ zapadnjačke civilizacije. Nipošto nije slučajno da se Benjamin zadnjih godina života intenzivno bavio upravo problemom ove „zabranjene budućnosti“ koja Židovima uskraćuje pravo na nadu u povijesnome svijetu katastrofe.

Postoji ona njegova misao koju posebno navodi Adorno, na kraju njegova najznačajnijega filozofijskoga spisa Podrijetlo njemačke žalobne igre iz 1928. godine: „Samo zbog onih beznadnih nada nam je dana.“ Iako je posve bliska sveza između Blochove „filozofije nade“ i „duha utopije“ s Benjaminovim melankoličnim mesijanstvom potvrđena u različitim novijim tumačenjima, ovdje nas zanima ponajprije nešto što proizlazi iz onoga prostora-između (in–between) kraja povijesti kao povijesti kapitalističke avanture otuđenja/postvarenja u neizbježnoj katastrofi svjetskih ratova i propasti kulture te dolaska spasonosnoga obrata. No, on ne prispijeva iz budućnosti kao aktualizirane sadašnjosti u budućem, nego iz samoga iskona. Iz otvorenosti prošlosti koja nikad nije minula u strujanju „vječnoga sada“ (Jetztzeit) otvara se povijest u drukčijem viđenju života. Zašto je to za Benjaminovo mišljenje iznimno značajna točka posredovanja? Vidjeli smo da je u nekoliko navrata u fragmentima Arkada/Das Passagen-Werk, a izrazito u posljednjim nabačajima Povijesno-filozofijskih teza i Teologijsko-političkoga fragmenta nastojao pronaći nišu ulaska spasonosnoga u „ovu“ povijest koja se zbiva u znaku zbiljske katastrofe vladavine planetarne tehnike u ideologijsko-političkim poretcima nacizma-fašizma i staljinističkoga komunizma, što je bilo za njega i mnoge druge kritičke intelektualce veliko razočaranje da se SSSR pojavljuje novim totalitarnim Levijatanom.

Kada je nada u dolazak spasonosnoga obrata autentične komunističke revolucije bez prijetnje neslobode i ropstva sve više postajala lažnom utopijom, a kada se politika nasilja i militarizma u Europi nadvijala opasnošću totalnoga rata do istrebljenja Židova, Benjamin se posvećuje pokušaju mišljenja koji će do danas ostati veličajnim porazom radikalne politike događaja. Ujedno će i postati uvjetom mogućnosti svake buduće „slabe misli“ melankolije povijesti. Ono što je, dakle, preostalo u tom sporu između Anđela povijesti i Mesije događaja jest prazno mjesto „kulture“ kao dokumenta „barbarstva“. Čudovišnost predstavlja razotkriće da nije nasilje nešto izvan prosvjetiteljskoga mita o napretku. Posve suprotno, ono pripada ideji povijesti kao obećanja „vječne sreće“. Tko vjeruje u napredak mora pretpostaviti postojanje nesvodljive strukture i matrice povijesti – moći nasilja. Bez toga bi sve bilo nalik turističkome izletu u budućnost kroz buku i zaslijepljenost luna-parkova. (Walter Benjamin, Zur Kritik der Gewalt,u: Gesammelte Schriften, sv. II.1, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1999, str. 179-204.)

Kultura se kao „privid“ i „fantazmagorija“, ili drukčije rečeno Marxovim jezikom kritike političke ekonomije, nužno pojavljuje u formi i diskursu ideologije. Zato više nije zadatak tek onaj koji je sebi zacrtala u programu Adornova i Horkheimerova kritička teorija društva. Potrebno je mnogo radikalnije uočiti da je „kultura“ na kojoj se utemeljuje povijesni poredak kapitalizma i modernosti fenomenologija jedne općenite logike proizvodnje „homogenosti i praznine“. Doduše, to je Adorno kasnih 1930-ih u SAD-u prozvao kulturnom industrijom. Sagledao je ovu pojavu kao novi društveni aspekt unutar Marxove kritike otuđenja rada.

4.

Za razliku od Adorna, posve je jasno da je Benjamin mnogo složenije i vizionarski pokazao kako se iz biti moderne tehnike razvija slikovni ili fantazmagorični poredak mišljenja na kojem se zasniva suvremena umjetnost, pa čak i politika. Ta se logika odvija u sklopu umjetnosti-politike-tehnike. A zbiva se u promjenama konstelacija društva-kulture. Pravi je zadatak stoga vidjeti je li blizina Benjamina s prosudbama čitavog kruga mislilaca i intelektualaca vezanih izravno ili neizravno uz program kritičke teorije društva (Adorno, Horkheimer, Marcuse, Brecht, Bloch, Kracauer) zapravo ono isto kako se određuje i pojam aure u znamenitome spisu o umjetničkome djelu i tehničkoj reproduktivnosti – jednokratno i neizbježno udaljavanje u približavanju? Nije li Benjamin uistinu unatoč ozračju i čitavome diskursu tzv. društvene kritike već s onu stranu svake dijalektike napretka i svake apologije radikalnoga društvenoga obrata u biti povijesti kao materijalističke profane strategije spasa.

Njegov životni suputnik i prijatelj, teolog i autor nekih od najznačajnijih studija o židovskome misticizmu i mesijanstvu, Gershom Scholem tvrdi veoma izričito da se materijalistička pozadina njegova marksizma s preusmjeravanjem na kritiku Marxove ideje industrijskoga rada i povijesnoga napretka u čemu nasljeđuje prosvjetitelje i Hegela, mora sagledati iz drukčije perspektive. Ako je „marksistički rabin“, onaj kojega sve više i više u naše doba mnogi navode kao da doživljuju novu objavu ili mistično prosvjetljenje, bio nesvodljiv slučaj sveze dviju tradicija u suvremenome diskursu ezoterične kritike modernoga svijeta – Marxova historijskoga materijalizma i teologije židovskoga mesijanstva – onda se nešto uistinu novo događa s mišljenjem. Ono jest, doduše, ta hibridna sveza. Ali i nije to što se čini, a što ipak nastoji prisvojiti Scholem za svoje, mora se priznati, iznimno uvjerljivo tumačenje:

„Svatko zna kako Benjaminovi marksistički tekstovi upućuju u određen smjer, pa i kada diskusije o određenju tog smjera ne dopuštaju da se vidi kraj. Ne treba sumnjati u Benjaminovu odlučnost da se okuša s predmetom i terminologijom klasne borbe kao sadržajem, ne samo svjetske povijesti nego i filozofije. /…/ …mnogi radovi i zapisi koji se dodiruju s radom o pasažima otvoreno i neuvijeno pribjegavaju mističnoj tradiciji i priključuju njezinu kontinuitetu. To što takvi radovi, kao o Lesskowu, Kafki i drugi razaraju legendu o jednoznačnoj razvojnoj liniji u Benjaminovoj produkciji, često je, kako je već navedeno, bilo razlogom što su bili zatajeni u svijesti njegovih marksističkih komentatora na novoj ljevici.“(Gershom Scholem, „Walter Benjamin i njegov Anđeo“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 129. i 130.)

U duhu Scholemova tumačenja Benjamina nastalo je podosta novijih pristupa. Oni se, uvjetno rečeno, kreću unutar ove dvojake sheme: (1) mesijansko vrijeme događaja i (2) mistično shvaćanje povijesti kao „profanoga osvjetljenja“. ( Vidi o tome: Roland Faber, „Mesianische Zeit: Zu Walter Benjamins ‘mystischer Geschichtsauffasung’ in zeittheologischer Perspektive“, u: Münchener Theologische Zeitschrift, Vol. 54, br. 1/2003., str. 68-78.) Pritom se izdvaja misaona poveznica između umjetnosti i politike. I to na taj način što se rasprava o umjetničkome djelu i tehničkoj reproduktivnosti iz 1935/1936. godine postavlja posredujućom razdjelnicom između Benjaminovih nastojanja da spoji revoluciju i mesijanstvo, kritiku napretka i događaj spasonosnog udara „božanskoga nasilja“ s posljednjim pečatom vječne pravednosti. (Eric Jacobson, Metaphysics of the Profane: The Political Theology of Walter Benjamin and Gershom Scholem, Columbia University Press, New York, 2003.)

Nema nikakve dvojbe da se pristup Benjaminu u svođenju na samo jednu stranu u njegovome misaonome prijelazu spram nadolazeće epohe vladavine tehnosfere mora otkloniti. To podjednako vrijedi za vulgarni marksizam i vulgarnu teologiju spasa. Oba su puta gotovo istovjetna onome što je sam Benjamin odredio u raspravi iz 1935/1936. godine estetizacijom politike i politizacijom umjetnosti. Samo s tom razlikom, dakako, što profanost prvoga i svetost drugoga jedan drugome podaruju legitimno pravo na isključivost bez razlike. Uglavnom, temeljni je problem ovoga teologijsko-mesijanskoga obrata u mišljenju kasnog Benjamina u tome što se iz njegovih antinomija slike i jezika, figuralnosti i diskursa, ne može kao ni u slučaju „opskurnosti“ pojma-figure „dijalektičkih slika“ izaći na svjetlo dana bez prethodnog razračunavanja sa shvaćanjem vremena. Sklop ne određuje kauzalnim slijedom poredak konstelacija. Zbog toga se vrijeme u Benjamina ne može svesti tek na postojanost „sadašnjosti“ u mjeri vječnosti. Bitak se, naprotiv, vremenuje kao događaj obrata u samome „jest“. Iz mesijanske strukture vremenitosti onoga što je već uvijek „prošlo“, ali nije „minulo“, zbiva se istinska povijesnost „prirode“ i „duha“.

Rekli smo već da je pojam konstelacija ona figura koja se odnosi na složenu mrežu vremena unutar društveno-kulturalne konfiguracije samoga sklopa umjetnosti-politike-tehnike. Ne može se razumjeti čemu Benjaminu uopće potreba za mistikom u povijesno-filozofijskome obrazlaganju ideje novoga razumijevanja povijesti i vremena ako ne uvidimo da su slike Anđela i Mesije mnogo više od profano-teologijskih simbola povijesti kao napretka i kraja povijesti kao događaja posljednjega obrata same stvari uopće. Štoviše, uvođenjem ovih religiozno-simboličkih pojmova-slika nastaje okvir za igru privida i istine, sjene i osvjetljenja. Sve je gotovo nalik susretu filozofije s duhovnim iskustvom onoga nesvodljivo Drugoga. Susret je to grčko-židovske tradicije u samoj biti zapadnjačke povijesti. U trenutku njezina tragičnoga raspada tek se može nazrijeti veličina unutarnjega dijaloga. Postoje dva teologijska pristupa vremenu. Jürgen Moltmann, njemački zastupnik „političke teologije“ na tragovima Schmitta i Benjamina, tako razlikuje:

(1) historijski kontinuitet od prošlosti prema budućnosti s ključnim pojmom linearnoga razvitka;

(2) teologijski diskontinuitet s dolaskom iz budućnosti prema prošlosti kao mesijanski događaj. (Jürgen Moltmann, Das Kommen Gottes: Christliche Echatologie, Güterslohe Verlagshaus, Gütersloh, 1995. 2. izd.)

U tom pogledu se mesijansko vrijeme nasuprot povijesnoga određuje reverzibilnošću. Umjesto puke nade i očekivanja spasa iz budućnosti radi se o mišljenju svojevrsnog „negativnoga kairosa“. O njemu Benjamin govori kroz pojam „vremena-prisutnosti“ (Jetztzeit). Ulazak kroz niše vremena, kroz sekundu vječnosti u povijest, pretpostavlja mogućnost mističnoga stvaranja događaja s onu stranu uobičajenoga historizma. Diskontinuitet vremena s kojim se uspostavlja „novost“ novoga u događaju božanske pravednosti dovodi do razdvajanja vulgarnoga od autentičnoga života. Stoga je bjelodano da se u Benjaminovu tumačenju ideje povijesti sudaraju i poklapaju filozofijsko i teologijsko shvaćanje. No, ono što je ovdje najvažnije jest razlikovanje koje Benjamin izvodi u Teologijsko-političkome fragmentu iz 1921. godine:

„Tek Mesija dovršava svekoliko povijesno zbivanje, i to u smislu da tek on razrješava, dovršava, stvara njegovu vezu s mesijanskim. Stoga se ništa historijsko po sebi ne može pozivati na mesijansko. Stoga carstvo Božje nije telos historijskog dynamisa; ono ne može biti postavljeno kao cilj nego kao kraj.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 125.)

5.

Kako, dakle, misliti vrijeme u kojem suvremenost označava istodobno kraj moderne vjere u napredak i drukčije mogućnosti ponavljanja ili „vječnoga vraćanja“ onoga što već uvijek bijaše? Što jest drukčije nije ništa drugo negoli ono Drugo u svojem bezuvjetnome pravu na iskrsavanje iz ništavila poput nenadanoga udara, bljeska mesijanske svjetlosti. Valja biti suzdržan u analogijama. Vidjet ćemo koliko se u pristupima podudaraju Benjamin i Derrida oko ideje mesijanske politike događaja. Bez obzira na razlike proizašle otuda što Benjamin nasljeđuje Marxovu dijelektiku povijesti i Adornov/Horkheimerov program kritičke teorije društva, dok Derrida nasljeđuje Heideggerovu misao o povijesnosti bitka kao događaja te, u svojem kasnome razdoblju, zajedno s Lévinasom smjera etičko-političkome obratu dekonstrukcije, postoje nesvodljive korelacije. (Jacques Derrida, Specters of Marx: The State of Debt, the Work of Mourning and the New International, Routledge, London-New York, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zajednica bez uvjeta: O dekonstrukciji subjekta moderne politike“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 393-432.)

Ovo naglašavam stoga što je za razumijevanje suvremenosti kao svojevrsne kafkijanske potrage za „trećom zemljom“ između distopije sadašnjosti i utopije Kanaana potrebno otvoriti prostor posve drukčijem putu mišljenja od tradicionalne filozofije i teologije. Kako? Traganje za onim što jest bitno drukčije od svekolike misaono-spisateljske tradicije suvremenosti zahtijeva da se tumačenje Benjamina ne iscrpljuje u zatvorenome krugu prilagodbe i napasti „aktualiziranja“. To bi bilo naprosto neprimjereno veličini njegove apsolutne novosti. A ona se pokazuje u svemu što je napisano i izrečeno na navlastit način mistike i tajne, objave i objelodanjivanja onoga što čini bit modernosti s onu stranu epohalne dovršenosti jednog razdoblja u svojim mogućnostima kazivanja u umjetnosti-politici s obzirom na konstelaciju društvenih odnosa. Što preostaje i čemu se ovdje potpuno posvećujemo jest nedjeljiv ostatak sklopa. Ali isto tako i nedjeljiv ostatak konstelacija. Ako se umjetnost-politika svode na tehničku konstrukciju svijeta u preobrazbama u ono neljudsko, tada je umjesto društva u iščeznuću posrijedi nesvodljiv ostatak u kulturi postindustrijskoga doba. Tehnika se više ne odnosi na društvo. Njezin se utjecaj proširuje na kulturu kao emergentnu mrežu totalne mobilizacije. Kraj društva označava stoga promjenu ontologijskoga mjesta kulture. U pariškim Arkadama/Das Passagen-Werk ta se promjena ogleda u promjeni perspektive u razumijevanju biti modernosti uopće. Iz nje proizlazi usmjerenost spram „dijalektičkih slika“ i figura mišljenja. One, naime, pokazuju što se događa (quoddittas) u transformaciji samoga objekta/stvari potrošnje, a ne iskazuju tek puki opis onoga što „jest“ (quiddittas). Ako je tome tako, tada valja napustiti svođenje njegova mišljenja i na marksizam i na židovsko mesijanstvo u strogome smislu riječi. Benjamin je to predskazao u svojim fragmentima. Jezik melankolične ideje povijesti toliko upečatljivo i dramatski iskazuje bit vremena da se mogu postaviti tri okosnice ovoga razmatranja.

(A)

Poviješću označavamo predmet konstrukcije. Time otpada razmatranje „činjenica“ i kauzalno-teleologijskih modela ispisivanja događaja unutar „homogenog i praznoga vremena“. Umjesto prebiranja po groblju velikih opsjena transcendentalnoga subjekta iskustva koji unaprijed vidi sve odjednom iz linearne sheme „napretka“ duha kao u Hegela, na djelu je rastemeljenje povijesti. Posrijedi je ispunjeno vrijeme mnoštva „malih“ monada mode, reklame, rubnih tvorevina stila života građanske visoke klase u modernome društvu. Tako pojam kulture postaje odredbom nove ekonomije estetizirane potrošnje. Alternativna verzija povijesti pretpostavlja, pak, preokret ranga svih stvari. Sada se u središtu historijskoga razmatranja ne nalazi ono grandiozno i prazno, već kvalitativno novo i ispunjeno složenošću životnih sila. Promjena perspektive mišljenja dokazuje da za nove fenomene moderne umjetnosti-politike-tehnike nužno valja izgraditi nove konceptualne alate. Heterogenost života u kapitalizmu fantazmagorije i simboličke slike napretka kao vječnoga vraćanja Istoga u krugu jedne kulturalne ekonomije želje dovodi do raskida s historijom shvaćenom „odozgo“.

U duhu Nietzscheove kritike zakona kauzalnosti sada se otvara mogućnost apsolutne kontingencije događaja. Benjaminova je ideja o „historijskome shematizmu“ ujedno početak razjašnjenja novoga sklopa i konstelacija kapitalizma. Usmjereno pokoravanju želje čovjeka u vremenu slobode od industrijskoga rada ono hrli u zagrljaj čudovišnoga. Sve što otuda još preostaje od masivnog pojma „građanskog društva“ i regulacije kapitala kao „društvenoga odnosa“ prelazi iz sfere „prirode“ u sfere „kulture“. Na taj se način uspostavlja početak vladavine kulture kao nove ideologije. Njezino podrijetlo leži u totalnoj politizaciji svijeta života bez obzira je li riječ o fašizmu-nacizmu, staljinističkome komunizmu ili liberalnome kapitalizmu. Kapitalizam funkcionira kao novi religiozni kult. A to znači da se u profanome stanju modernoga svijeta sve pojavljuje u različitim preobrazbama ove strukturne perverzije. Nije religija postala profanom, nego je kapitalizam sebe preobrazio u poredak totalne (de)sakralizacije života. Vladavina „privida“ i „maski“ poprima estetsku formu konstrukcije života. Nakon toga je samorazumljivo zašto avangardna umjetnost, osobito nadrealizam, predstavlja paradigmatski slučaj kaotičnoga poretka upravljanja arhipelagom želja. Metoda montaže-u-povijesti i pronalazak pojma „dijalektičke slike“ kao „profanoga osvjetljenja“ stvaraju mogućnost da se taj kaos i preobrazbe vremena stabiliziraju u bljesku trenutka. U mirovanju „antropologijskoga stroja“ povijesti samo je predah do novoga kretanja u nepoznato.

(B)

Revolucija postaje iskupljenje prošlosti od vlastitih spoznajno-etičkih zastranjenja. Ovo valja razumjeti i kao kritiku prošlosti sa stajališta sadašnjosti i obratno. Kada nastupa čin iskupljenja nastaje prekid s logikom kontinuiteta vremena. Tada se „privid“ više ne „priviđa“, a istina čitavoga procesa posredovanja u povijesnome napretku od prvoga do posljednjeg (eshatologija) poprima trag „profanoga osvjetljenja“. Što je bio temeljni problem idealističke dijalektike, a to je početak povijesnoga zbivanja zahvaljujući preobrazbi ideje u duh (Hegel) ili tvorbe rodnoga bića kao što je čovjek u radnu životinju koja misli (animal rationale), ozbiljuje se u najvišoj formi društvene općenitosti kao što je to moderno industrijsko društvo. Ako se revolucija ne može svesti tek na puku promjenu političke vlasti unutar okružja demokratske igre moći između vladajuće klase kapitalista i potlačene klase radništva, onda se mora preokrenuti način same konstrukcije polja političkoga.

Preokret smjera iz područja čistog klasnog nasilja u područje suverenosti „božanskoga nasilja“. Benjamin je svoje shvaćanje političkoga na uistinu eklektički način izveo iz anarhističke i autoritarne sveze pojmova suverenosti i „izvanrednoga stanja“ na tragu Georgesa Sorela i Carla Schmitta. No, ovdje nije riječ o pukome spajanju naizgled nespojivoga. Umjesto toga susrećemo se s navlastitim mišljenjem mesijanske „političke teologije“. Pritom valja istaknuti da je točka prijepora Benjamina i Schmitta od ranih 1920-ih godina do 1940. godine kada totalitarni poredak fašizma-nacizma već pokorava Europu ratnim nasiljem i nečuvenim terorom u sprezi s antisemitskom ideologijom uništenja Židova jasno istaknuta već na početku Teologijsko-političkoga fragmenta:

„…stoga teokracija nema politički nego samo religijski smisao.“ (Walter Benjamin,Novi Anđeo, str. 125.)

Političko postaje nastavak kulture kao socijaliziranoga duha drugim sredstvima. Razlog ovoga unutarnjega obrata marksističke teorije politike leži u tome što ekonomija u 20. stoljeću prelazi u formu totalne vladavine. Moć se sada legitimira simboličkim nasiljem stvari/objekata, a ne više neposrednim odnosom društvenih maski kapitalizma. To je skriveno podrijetlo onoga najznačajnijega uopće u Benjaminovoj suvremenosti – uvidu da tehnička reproduktivnost u formi organiziranog života kao apstraktnoga stroja postaje uvjetom mogućnosti estetskog privida (umjetnosti) i suverenoga poretka nasilja (politike). Što će krajem 20. stoljeća biti pomak iz nadzornoga u društvo kontrole (Foucault-Deleuze) najavljeno je već fluidnim figuralnim „pojmovljem“ u Benjamina.

(C)

Pitanje o ontologijskome karakteru tehnike postaje glavnim pitanjem ne samo nestanka tradicionalne dihotomije društvo-kultura, nego isto tako i kauzalnoga determinizma između tehnike kao tehnologije i društva kao odnosa snaga u povijesnome razvitku njegovih formi od antike, srednjeg vijeka do novog vijeka i modernog-postmodernoga oblikovanja života u ljudskim zajednicama. Prijelaz iz ljudske uvjetovanosti tehnike u neljudsko upravljanje stvari nad čovjekom označava prekretno stanje-između (in-between) mehaničke tehnologije i kibernetičke tehnosfere. Prva počiva na zakonu kauzalnosti, a potonja se orijentira iz djelovanja povratne sprege (feedback). Jedan od razloga zašto se Benjaminu sve više posvećuju tumačenja koje dovode u svezu njegovo mišljenje moderne tehnologije kao sklopa ili dispozitiva, govoreći fukoovsko-delezovski, u odnosu spram informacijske tehnologije koja omogućuje digitalnu ekonomiju, politiku i kulturu zacijelo se skriva u tome što je među prvima u 20. stoljeću otvorio problem konstelacija odnosa umjetnosti i tehnike. Polazeći od uvida da je raspad aure umjetničkoga djela događaj prelaska u stanje nematerijalnosti novih (tehničkih) medija, otvorio je time čitav novi horizont mišljenja. (Vidi o tome: Mark B.N. Hansen, New Philosophy for New Media, The MIT Press, Cambridge Massachusetts – London, 2004., osobito „Uvod“ (str. 1-20.)

Kada više nema prvoga uzroka i posljednje svrhe, tada je tehnosfera s kojom danas svijet postaje tehno-genetskom konstrukcijom „umjetnoga uma“ (A-intelligence) i „umjetnoga života“ (A-life) neka vrsta unutarnjeg obrata filozofije i teologije. Život u doba tehnosfere izgradnja je sklopova tehničke moći (umjetnosti-politike) u konstelacijama nadomjesnoga društva-kulture. Kada ljudsko tijelo u umjetnom „profanome osvjetljenju“ više nema funkcije i ne služi „Velikome Drugome“, nego se rekonstruira i reorganizira iz mreže ljudsko-neljudskih svojstava poput Kafkina preobraženog junaka Gregora Samse koji je postao kukcem u snu, nastaje doba tehno-poietičkih preobrazbi. Snovita je mreža fantazmi i fantazmagorija koje Benjamin pronalazi u arhivima i muzejima, na rubovima velegrada u otpacima povijesti. U intertekstualnoj mreži filozofije, književnosti, politike i teologije ono toliko fluidno u ovome svijetu postaje otvorenim događajem „bljeska“ trenutka.

Fotografskim snimkom trenutnoga stanja odgođene propasti dokumentira se stanje-između (in-between) povijesne prolaznosti i mesijanske vječnosti. No, ta se fluidnost pokazuje prednošću pred krutim označiteljima „velike povijesti“. Štoviše, s Benjaminovim pristupom dijalektici melankolije povijesti i mesijanskoga događaja bez presedana ulazimo tek u suvremenost. A ona umjesto antinomija bezuvjetnoga napretka i „vječnoga vraćanja“ (istoga=bitka) počiva na neodređenosti praznine između „novoga“ i „ponavljanja“, dosade homogenosti i beskrajne heterogenosti konstruiranoga života. To je način odvijanja sklopa-u-konstelacijama kao „stabilnosti u promjeni“. U Zentralparku Benjamin kaže:

„Tok povijesti, kako se predstavlja pod pojmom katastrofe, ne može zainteresirati mislioca više od kaleidoskopa u dječjoj ruci kojoj se pri svakom pokretu sve sređeno ruši u novi red. Pojmovi vladajućih uvijek su bili zrcala zahvaljujući kojima se uspostavljala slika nekog ‘reda’. – Kaleidoskop treba razbiti.“ ( Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 92.)

(Uvod u knjigu Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, Fakultet za medije i komunikacije, Beograd, 2018.)

Anđeo Povijesti Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026