Žarko Paić

1.

Francuska doista proživljava najgore građanske nemire i nerede u posljednjih nekoliko godina, izazvane masovnim prosvjedima koji su eskalirali u nasilje diljem zemlje. Val demonstracija, koji je prvotno započeo krajem rujna kao prosvjed učenika i profesora zbog uvjeta u školstvu i manjka nastavnika, brzo se proširio i pretvorio u širi protuvladin pokret zbog visokih troškova života, rasta cijena goriva i slabljenja javnih usluga. Tijekom eskalacije prošlu subotu, više od pola milijuna ljudi izišlo je na ulice u oko 110 marševa diljem zemlje. Iako je većina prosvjedovala mirno, radikalne skupine i maskirani izgrednici izazvali su kaos u Parizu, Marseilleu, Lilleu i drugim gradovima. Zapaljene su povijesne zgrade poput gradske vijećnice u Limogesu, uništeno je i opljačkano oko 1.500 trgovina, a na ulicama su ostali prevrnuti i izgoreni automobili.

Predigra ovih zbivanja često se zaboravlja u političkim i politologijskim analizama. Bilo je to prije tri godine kad su francuske ulice i barikade gorjele u borbi protiv državne politike Macrona i njegova zakona o umirovljenju zaposlenika u javnim službama s produljenjem dobne granice do 64 godine. (v. https://analihpd.hr/tko-smo-mi-o-pobjedi-i-porazu-metapolitike-bez-subjekta/ ) No, sada više nije riječ o borbi državnih zaposlenika protiiv neoliberalne tehno-korporativne države, već o socijalno-političkome prosvjedu srednjoškolaca i studenata protiv raspada sustava školstva, socijalne sigurnosti i visokih troškova života srednje i radničke klase uzrokovanih visokom inflacijom i rastućim nejednakostima u društvu. Policija je privela gotovo 2.400 prosvjednika diljem zemlje. Ranjeno je oko 1.000 policajaca i žandara, dok su među prosvjednicima zabilježena najmanje dva smrtna slučaja i teške ozljede. Predsjednik Emmanuel Macron oštro je osudio nasilje poručivši da će izgrednici “platiti za svoje zločine”. Dok vlada krivi radikalnu ekstremnu ljevicu i delinkvente, oporba je optužuje za potpunu nekompetenciju i gubitak kontrole. Slični prosvjedi protiv visokih troškova života ovog su vikenda zabilježeni i u drugim europskim zemljama poput Italije, Portugala i Belgije. Kako to analiziraju vodeći politolozi, sociolozi i filozofi u Francuskoj i Njemačkoj?

2.

Gotovo svi mjerodavni intelektualci spominju u tekstovima duboke strukturne promjene, generacijski jaz i krizu povjerenja u demokratske institucije. Njihove se analize fokusiraju na nekoliko ključnih dimenzija. Ugledni francuski sociolog i filozof Pierre Rosanvallon u svojim analizama ističe da je francuska mladež na ulicama jer je shvatila da se moderna politika vodi primarno za starije generacije, dok se bolni rezovi prebacuju na leđa mladih. On tvrdi da su vlade godinama izbjegavale teške odluke (poput reforme mirovinskoga sustava ili poreznih opterećenja) kako ne bi izgubile glasove stabilnoga i brojnijeg glasačkoga tijela (“boomera”), što je sada posve zagušilo i osiromašilo mlađu generaciju. Mladi su stoga posve izgubili povjerenje u elite, etablirane političke stranke i vlastitu ekonomsku budućnost, što prosvjede pretvara u izraz dubokog egzistencijalnoga očaja. (v. https://www.youtube.com/watch?v=yL5PWkYeRmU )

Poznati francuski politolog i stručnjak za istraživanje javnog mnijenja Jérome Fourquet(iz instituta Ifop) napominje da su problemi mladih predugo bili u “slijepome kutu” društva. Nagomilani problemi – od kolapsa obrazovnoga sustava podijeljenog po nejednakim šansama, preko nesnošljivih cijena najma stanova u europskim metropolama, pa sve do činjenice da mladi moraju raditi uz studij, a poslije ne mogu naći stabilne poslove – stvorili su, prema riječima stručnjaka, “simbol jedne očajne mladosti”. Konzervativniji analitičari i povjesničari, poput britansko-američkog povjesničara Niala Fergusona situaciju opisuju još brutalnije, navodeći da su mladi danas “vrsta u izumiranju” koju društva na državni dug iskorištavaju kako bi financirala lagodan život starijih, svjesno stvarajući golem generacijski jaz.Sociolozi koji proučavaju dinamiku prosvjeda i policijskoga djelovanja, poput francuskog sociologa Sebastiana Rochéa, upozoravaju na opasnu spiralu nasilja. (v. https://www.youtube.com/watch?v=7OFjWiawUMU )

Roché ističe da se kultura francuske policije radikalno promijenila i postala iznimno represivna prema maloljetnicima, što dodatno potkopava autoritet države i provocira asimetrični odgovor radikaliziranih prosvjednika koji simbole države (poput vijećnica) vide kao legitimne mete.

Sukob se više ne odvija pod vodstvom tradicionalnih sindikata koji su nekada kanalizirali bijes, već se organizira horizontalno putem društvenih mreža, što prosvjede čini nepredvidivima i podložnima utjecaju anarhističkih i ultralijevih grupacija (“crni blok”).

Njemački politolozi i istraživači prosvjeda, poput Philippa Gasserta sa Sveučilišta u Mannheimu, povlače jasnu paralelu između francuske i njemačke kulture prosvjedovanja. Dok njemačka politička kultura teži institucionalnom konsenzusu, pregovorima i strukturiranim demonstracijama, Francuska povijesno baštini takozvani “repertoar otpora” – tradiciju u kojoj se ulica smatra legitimnim ustavnim korektivom vlasti kada institucije zakažu. (v. https://www.phil.uni-mannheim.de/zeitgeschichte/team/prof-dr-philipp-gassert/) Njemački društveni analitičari uočavaju da se francuski sindrom “Endzeitstimmunga” (osjećaja kraja svijeta/apokalipse) polako prelijeva i na njemačko društvo kroz rastući prosvjedni potencijal potaknut visokom inflacijom, energetskom krizom i proračunskim štednjama, no francuska eksplozivnost ostaje jedinstvena zbog duboko ukorijenjenoga osjećaja socijalne nepravde.

Već spomenuti Pierre Rosanvallon, jedan od najutjecajnijih suvremenih francuskih političkih filozofa i povjesničara, u središte svojih analiza postavlja strukturalni slom povjerenja između građana i demokratskih institucija. Trenutačne nemire u Francuskoj on ne vidi kao izolirani incident ili puki ekonomski revolt, već kao simptom duboke mutacije unutar samog demokratskog sustava. Rosanvallon uvodi u svojim studijama koncept kronične kratkovidnosti modernih demokracija. Izborni ciklusi (koji traju 4 do 5 godina) tjeraju političare da donose odluke koje donose brze rezultate ili osiguravaju glasove najstabilnijih glasačkih skupina. U društvima koja stare (poput zapadnoeuropskih), najveću i najpouzdaniju glasačku bazu čine starije generacije (“boomeri”). Vlasti stoga podsvjesno štite njihova stečena prava, dok bolne ekonomske rezove i teret dugova prebacuju na budućnost – odnosno na leđa mladih koji tek ulaze na tržište rada. Stoga mladi osjećaju da su sustavno isključeni iz političkoga fokusa i da nemaju mehanizme utjecaja kroz standardne izbore, što rađa eksplozivan osjećaj nepravde.

U svojoj trilogiji o demokraciji, Rosanvallon objašnjava da pobjeda na izborima više nije dovoljna da bi vlast imala stvarni autoritet. Nekada je izborni trijumf davao “bjanko ček” vladajućima, no danas građani traže konstantnu provjeru vlasti. On razlikuje dvije vrste demokracije: proceduralnu (sam čin glasovanja) i supstancijalnu (kako vlast vlada iz dana u dan). Kada se građani osjećaju nevidljivima, a vlast ignorira njihove svakodnevne probleme (poput kolapsa školstva i rasta troškova života), dolazi do raskola. Vlast gubi društveni legitimitet iako je legalno izabrana. Ulica tada postaje jedino mjesto gdje građani smatraju da mogu “vratiti kontrolu”. U knjizi “La Contre-démocratie”, Rosanvallon pritom opisuje uspon paralelnog političkoga sustava koji se ne temelji na predlaganju projekata, već na nadzoru, odbijanju i prosvjedu. Budući da su građani izgubili vjeru da političke stranke mogu donijeti pozitivne promjene, njihova se politička energija kanalizira kroz negativnu moć – moć blokiranja, organiziranja prosvjeda i rušenja vladinih reformi. Nemiri na ulicama Pariza i drugih gradova manifestacija su te kontrademokracije u svojem najradikalnijem obliku, gdje se destrukcija simbola države koristi kao ultimativno sredstvo pritiska na vlast koja odbija dijalog. Rosanvallon zaključuje da se ovaj začarani krug ne može riješiti represijom ili kozmetičkim reformama. Demokracija se mora iznova osmisliti kroz dugoročno planiranje koje uključuje mlađe generacije i stvara nove kanale stalnog dijaloga između građana i države, izvan samih izbornih kutija. (v. https://www.amazon.fr/Contre-D%C3%A9mocratie-politique-%C3%A0-l%C3%A2ge-d%C3%A9fiance/dp/2020884437 )

3.

Suvremeni sociolozi koji proučavaju digitalne pokrete ističu da su ove demonstracije ogledni primjer “horizontalnoga prosvjeda”, koji posve zaobilazi tradicionalne posrednike poput političkih stranaka i formalnih sindikata. Društvene mreže (posebno TikTok, Telegram i X/Twitter) koriste algoritme koji maksimiziraju angažman korisnika prikazivanjem najšokantnijih sadržaja. Kratki videozapisi policijske brutalnosti ili paljenja zgrada postaju viralni u nekoliko minuta, djelujući kao emocionalni akcelerator koji potiče gledatelje da se i sami pridruže neredima. Sociolozi uočavaju opasan trend među mlađim prosvjednicima (nerijetko tinejdžerima) koji nemire tretiraju kao svojevrsnu videoigru uživo. Sukobi s policijom i pljačke snimaju se iz prvog lica, montiraju uz dramatičnu glazbu i objavljuju na TikToku radi prikupljanja lajkova i statusa unutar digitalnih subkultura. Koordinacija se odvija u šifriranim grupama na aplikacijama poput Signala i Telegrama. Prosvjednici u realnome vremenu dijele lokacije policijskih barikada i koordiniraju brze, disperzirane napade u takozvanim “flash mob” formatima. Zbog nepostojanja formalnih vođa ili pregovarača, država i policija nemaju sugovornika s kojim bi smirili situaciju, što prosvjede čini nepredvidivim, dugotrajnijim i sklonijim radikalizaciji.

Dramatične razlike u načinu na koji se francuske i njemačke vlasti nose s masovnim prosvjedima i neredima proizlaze iz potpuno različitih filozofija održavanja javnog reda i mira. Dok francuski model naglašava državni autoritet i fizičko distanciranje prosvjednika, njemački se model temelji na komunikaciji, selektivnom djelovanju i prevenciji nasilja. Francuska policija (posebno specijalne postrojbe poput CRS-a i žandarmerije) povijesno baštini militarizirani pristup kontroli masa. Ona rijetko ulazi u bliski kontakt s masom kako bi razgovarala ili pregovarala. Umjesto toga, koriste masovna sredstva prisile s udaljenosti – ispaljuju goleme količine suzavca, koriste vodene topove i kontroverzne gumene metke (LBD). Cilj je potisnuti i razbiti masu pod svaku cijenu. Sociolozi poput Sebastiana Rochéa upozoravaju da ovakav neselektivni pristup često pogađa i mirne prosvjednike, što u trenu radikalizira cijelu masu i stvara osjećaj da je država neprijatelj. Mobilne postrojbe (BRAV-M) uvedene su s ciljem suzbijanja brzih uličnih nereda, ove postrojbe na motociklima upadaju u grupe prosvjednika i provode brza uhićenja. Kritičari i politolozi ističu da njihovo djelovanje često graniči s brutalnošću, što dodatno dolijeva ulje na vatru.

4.

Krajnja ljevica prosvjede vidi kao autentični ustanak radničke klase i obespravljene mladeži protiv neoliberalnih vlada. Nepokorena Francuska – LFI)je stranka predvođena Jean-Lucom Mélenchonom koja odbija bezuvjetno osuditi nasilje na ulicama. Oni nerede interpretiraju kao “socijalnu samoobranu” protiv Macronove ekonomske politike i navodne sustavne brutalnosti policije. Ljevica pokušava usmjeriti bijes s ulica u organizirani politički pritisak za rušenje vlade, tražeći zamrzavanje cijena, drastično oporezivanje bogatih i ukidanje represivnih policijskih postrojbi (poput BRAV-M). U NjemačkojSavez Sahre Wagenknecht – BSW i Die Linke)radikalna ljevica koristi francuske nerede kao upozorenje domaćim vlastima. Oni tvrde da njemačko ustrajanje na proračunskoj štednji i ignoriranje stambene krize vodi ravno u “francuski scenarij”. Ljevica ovdje nastoji mobilizirati sindikalnu bazu i potaknuti masovne, ali mirnije prosvjede protiv rasta troškova života prije nego što situacija posve izmakne kontroli.

Krajnja desnica, pak, nemire ne vidi kao socijalno pitanje, već kao potpuni slom pravne države, zakona i reda. Nacionalno okupljanje – RN i vođe Marine Le Pen i Jordan Bardella oštro osuđuju nerede i pozivaju na uvođenje izvanrednoga stanja te maksimalnu upotrebu policijske sile. Njihov je narativ usmjeren na srednju klasu i građane koji strahuju za svoju sigurnost i imovinu. Desnica prosvjede slika kao dokaz “anarhije” koju podržava ljevica i koristi ih za promociju svojih glavnih tema: strože imigracijske politike, deportacije izgrednika s dvostrukim državljanstvom i uvođenja politike “nulte tolerancije” prema kriminalu. U Njemačkoj (AfD) Alternativa za Njemačku koristi dramatične snimke zapaljenih francuskih gradova na društvenim mrežama kako bi njemačkim biračima poslala poruku: “Ovo je vaša budućnost ako nastavite glasati za etablirane stranke”. AfD prosvjede koristi kao krunski dokaz propasti zapadnoeuropskoga društvenog modela i multikulturalizma, pozicionirajući se kao jedina politička opcija koja može jamčiti stabilnost, sigurnost i očuvanje tradicionalnoga poretka.

Kratki pregled političke eksploatacije nemira:

Optužba da iza nemira stoje Rusija koja želi destabilizirati Macrona i dovesti Le Pen na vlast i da je riječ o prolomu islamizma arapskih migranata u nasilju na ulicama iza koje stoji Iran u političkim, obavještajnim i medijskim krugovima kroz ove se dvije teze vrlo glasno artikuliraju, ali se prema njima primjenjuje stroga diferencijacija između provjerenih obavještajnih hibridnih prijetnji i politički motiviranih narativa. Teza da Rusija koristi i potencira nemire kako bi oslabila Emmanuela Macrona i trasirala put Marine Le Pen prema vlasti ima snažno uporište uanalizama sigurnosnih službi koje se bave hibridnim ratovanjem, ali uz važnu ogradu: Rusija nije uzrok prosvjeda, već njihov multiplikator. Europski centri za kibernetičku sigurnost ističu da Rusija primjenjuje strategiju u kojoj uzme stvarni domaći problem (poput opravdanoga gnjeva učenika zbog školstva ili građana zbog troškova života) i kroz tvornice botova i koordinirane profile na društvenim mrežama (X, TikTok, Telegram) umjetno pumpa radikalne sadržaje. Cilj je polarizirati društvo do točke u kojoj politički dijalog postaje nemoguć.

Slabljenje Macrona izravno koristi Moskvi jer je on jedan od najglasnijih zagovornika snažne europske vojne pomoći Ukrajini i strateške autonomije Europe. Zanimljiv je pritom „taktički“ politički obrat Marine Le Pen. Iako je njezina stranka (Nacionalno okupljanje) u prošlosti imala bliske odnose s Moskvom, Le Pen i njezin stranački šef Jordan Bardella povukli su neočekivan taktički potez. Oni su javno osudili neprijateljske hibridne činove i sabotaže Rusije prema francuskim interesima. Time se krajnja desnica nastoji prikazati kao institucionalna i domoljubna opcija, skidajući sa sebe stigmu “ruskih igrača” uoči presudnih izbora. Teza, pak, da iza nereda stoji planirani islamistički ustanak arapskih migranata koji žele preuzeti kontrolu nad francuskim ulicama primarno dolazi iz inozemnih desnih krugova i radikalnih internetskih platformi, dok domaći francuski stručnjaci situaciju ocjenjuju znatno složenijom.

Američki neokonzervativni političari s MAGA ideologijskim backgroundom poput  predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, ali i europski populistički lideri poput mađarskoga Pétera Magyara izravno su prosvjede proglasili dokazom “izmaka kontroli masovnih migracija” i tvrdnjom da “Islam želi preuzeti nekad veliku zemlju”. Nerijetko se u prilog ove postavke oni načitaniji među američkim i europskim „magaistima“ pozivaju na književno pretkazanje sadašnjega kaosa u romanu francuskoga romanopisca Michela Houllebecqa Pokoravanje (Litteris, Zagreb, 2016.) u kojem pisac govori o političkoj i kulturalnoj islamizaciji francuskoga društva kao realiziranoj distopiji i propasti liberalno-demokratske tradicije Zapada.

No,ozbiljni francuski analitičari odbacuju tezu da su ovi prosvjedi vjerski (islamistički) motivirani. Zahtjevi prosvjednika i učenika na samome početku ticali su se isključivo financiranja škola, manjka profesora i troškova života. Na transparentima nema vjerskih obilježja ni islamističkih parola. Činjenica je da u nasilnim nemirima i pljačkama trgovina sudjeluje velik broj mladih iz marginaliziranih predgrađa, u kojima žive druga i treća generacija obitelji imigrantskoga podrijetla. Međutim, sociolozi naglašavaju da je njihov motiv socio-ekonomski i generacijski gnjev, a ne religija. Riječ je o mladim ljudima koji su francuski državljani, ali žive u getoiziranim četvrtima s najlošijim školama, visokom nezaposlenošću i lošom perspektivom, zbog čega simbole francuske države (poput gradskih vijećnica) napadaju iz osjećaja odbačenosti, a ne zbog islamističke ideologije.

Sve ovo postaje, međutim, idealno stanje za političku paranoju i totalnu ksenofobiju te dovode do stanja u kojem je sve moguće i sve nemoguće, u kojem politička entropija nadvladava stabilne odnose i sklopove moći i interesa različitih subjekata/aktera. Dok desni narativi koriste vizualni kaos na ulicama kako bi sve sveli na rasni i vjerski sukob (“islamizaciju”), a vlada pokušava uprijeti prstom u vanjske neprijatelje (Rusiju), vodeći europski intelektualci upozoravaju da se time prikriva stvarna domaća kriza: potpuni slom francuskoga modela integracije, ekonomsko osiromašenje mladih i duboka institucionalna nemoć Macronove administracije.

5.

Kada se spoje pojmovi neoliberalizma i korporativne tehnokracije – analiza prosvjeda se s uličnoga nasilja seli na teren potpunoga kraha modela na kojem je Europska unija građena u posljednjih nekoliko desetljeća. Europski vodeći intelektualci taj proces analiziraju kroz dvije ključne dimenzije raspada. Kritički ekonomisti tako ističu da su trenutačni nemiri izravna posljedica višegodišnjega inzistiranja na neoliberalnim politikama štednje, deregulacije tržišta rada i privatizacije javnih usluga. Europski građani, a posebno francuski, desetljećima su pristajali na visoke poreze jer su zauzvrat imali vrhunsko, besplatno javno zdravstvo, izvrsno školstvo i sigurnu starost. Kada tehnokratske vlade pod izlikom “tržišne konkurentnosti” i “fiskalne discipline” sruše te stupove (što se vidi u kolapsu francuskoga školstva koji je i pokrenuo ove prosvjede), društveni ugovor prestaje vrijediti. Dok korporativni profit raste, troškovi života, energenata i stanovanja prebačeni su na građane. To stvara situaciju u kojoj rad više nije jamac dostojanstvenoga života, što mlade generacije gura u ekonomski očaj i radikalizam.

Politolozi stoga definiraju na tragu Foucaulta djelovanje tehnokratske države ili korporativnoga upravljanja društvom, gdje se političke odluke više ne donose putem demokratskoga konsenzusa, već se nameću kao “jedine racionalne ekonomske nužnosti” pojmom racionalnoga upravljaštva (gouvernementalité). (v. https://zarkopaic.net/works/neoliberalism-oligarchy-and-politics-of-the-event-at-the-edge-of-chaos/ ) To je vladavina bez naroda, pa se Emmanuel Macron često opisuje kao arhetip takvog tehnokratskoag vladara – bivši investicijski bankar koji državu vodi kao korporaciju. Kada vlada koristi ustavne premosnice (poput famoznoga članka 49.3 u Francuskoj) kako bi progurala nepopularne zakone mimo parlamenta, ona poručuje građanima da njihovi glasovi i prosvjedi nemaju nikakvu težinu pred odlukama financijskih tržišta i rejting agencija.

Gubitak demokratskoga posredovanja znači da tehnokracija ne trpi kompromis; ona nudi samo “optimizaciju”. Kada se politika svede na menadžment, gubi se prostor za socijalni dijalog. Građani shvaćaju da su institucije postale servis za korporativne i financijske interese, zbog čega se demokratski otpor seli s glasačkih kutija (koje izgledaju beskorisne) izravno na barikade. Ovaj krah europskih politika stvara opasan politički vakuum. Budući da liberalni centar odbija priznati neuspjeh svog ekonomskoga modela, on gubi moralni i politički autoritet, ostavljajući otvoren prostor populistima i radikalima koji obećavaju povratak nacionalnoga suvereniteta i zaštitu od podivljaloga tržišta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-oligarhije/ )

Problem je što je jezgra europskih politika u nacionalnim državama i u EU upravo mainstream ove korporativne tehno-države (populisti, tzv. narodnjaci, postfašisti koji poput talijanske premijerke Meloni dolaskom na vlast postaju integrirani u diskurs neokonzervativizma prihvatljivoga i liberalnoj većini tzv. političkoga naroda) i autokratske nacionalne politike (bivše zemlje istočnoga bloka od Mađarske, Slovačke, Hrvatske, Slovenije, Poljske). Dakle, tzv. stabilnost Europe ugrožena je od nadiranja hibridnih desnih postfašista (AFD, Le Pen i drugi) zahvaljujući totalnome promašaju neoliberalizma i tehno-korporativizma i migracijskim prolomima naroda Trećega svijeta bez mogućnosti integracije. To sam opisao u knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) u dva poglavlja: o post-demokratskome stanju i o kraju multikulturalizma.

Prosvjedi na ulicama samo su površinska manifestacija onoga što teorijski artikuliram kao entropiju političkoga. U knjizi anticipiram stanje u kojem klasična demokracija biva ispražnjena od svojeg izvornoga sadržaja (sukoba ideja, borbe za slobodu) i zamijenjena tehnokratskim upravljanjem (managementom) krizama. Dolaskom na vlast, akteri koji su nekada bili radikalna alternativa kao postfašistička desnica bivaju usisani u korporativni tehno-diskurs. Oni prihvaćaju fiskalna pravila Bruxellesa, atlantsku geopolitičku liniju i neoliberalni okvir, dok za uzvrat dobivaju dopuštenje da provode neokonzervativne kulturne politike prihvatljive liberalnoj većini.Bivše zemlje Istočnog bloka razvijaju hibridne oblike vladavine. One koriste demokratske procedure (izbore) kako bi uspostavile autokratsku kontrolu nad institucijama, stvarajući privid stabilnosti koja zapravo skriva duboku političku nemoć građana (slobodu bez moći). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kulturkampf-danas/ )

Pitanje migracijskih valova iz Trećeg svijeta ne promatram kroz površni dnevnopolitički ključ (ksenofobije ili pukoga humanitarizma), već kroz slom zapadnoga koncepta integracije. Projekt multikulturalizma funkcionirao je dok je postojao snažan ekonomski motor neoliberalizma koji je trebao jeftinu radnu snagu, a društvo imalo privid stabilnosti. Kada nastupi ekonomska i socijalna demontaža države blagostanja, getoizirane skupine gube ikakvu mogućnost stvarne asimilacije ili integracije. Oni postaju, kako u svojim kasnijim tekstovima razrađujem, “tamni Drugi” unutar korporativnoga poretka. Sukob na ulicama stoga nije religijski rat (islamizam), nego nasilna eksplozija onih koji su unutar mreže kapitala posve desubjektivirani – imaju apstraktnu “slobodu” unutar sustava, ali nemaju nikakvu društvenu “moć” da promjene svoj položaj. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/identitet-kao-dispozitiv-moci/ )

Krah neoliberalnih politika i tehno-korporativizma stvorio je plodno tlo za nadiranje novih, hibridnih postfašističkih i suverenističkih pokreta (AfD u Njemačkoj, Le Pen u Francuskoj). Tragedija europskoga mainstreama (i tzv. narodnjaka i tehnokrata) leži u tome što oni pokušavaju očuvati “stabilnost” upravo onim alatima koji su krizu i proizveli: daljnjom depolitizacijom, uvođenjem tehnokratskih mjera kontrole i represijom na ulicama. Kada političari počnu govoriti isključivo jezikom trgovaca i menadžera, ulica postaje jedino preostalo mjesto artikulacije gnjeva. No, u mreži entropije, taj gnjev bez jasne emancipatorske ideje često završava u čistoj destrukciji i destiliranom kaosu, što opet otvara vrata novim autoritarnim rješenjima.

6.

Temeljno pitanje koje postavljam u Slobodi bez moći: Politika u mreži entropije glasi: Što se događa s politikom kada ona prestane biti prostor javnoga djelovanja i postane tehnokratska simulacija?(v. https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/filozofija/sloboda-bez-moci ) Kada građani shvate da su klasični politički kanali (izbori, stranke, parlamenti) postali puki servis korporativnog kapitala, nastupa stanje entropije političkoga. U tom stanju, ulični neredi i demonstracije više nisu klasični revolucionarni pokreti koji teže izgradnji novog, pravednijega društva, već postaju izraz čiste, slijepe destrukcije. Filozofijsko-politologijski gledano, ovaj se fenomen odvija kroz tri ključna koraka.

1. Suvremeni čovjek u liberalno-kapitalističkome poretku posjeduje apstraktnu, zakonski zajamčenu slobodu (slobodu govora, kretanja, konzumacije i prosvjeda). Međutim, ta je sloboda posve lišena stvarne društvene moći da se išta suštinski promijeni. Moć je disperzirana u nevidljive mreže tehnokracije, algoritama, rejting agencija i korporativnih elita. Prosvjednici na ulicama (bilo da su to francuski profesori, osiromašeni radnici ili marginalizirana mladež iz predgrađa) bolno su svjesni te nemoći. Njihov bijes proizlazi iz spoznaje da vladajući tehnokrati njihove mirne prosvjede i peticije doživljavaju tek kao “šum u sustavu” koji menadžment treba privremeno amortizirati.

2. Slom emancipatorskog subjekta i pojava “gnjevne mase”. U povijesti su revolucije (poput one 1789. ili studentskoga prosvjeda 1968.) imale jasnu ideologijsku viziju i politički subjekt – radničku klasu ili studente koji su nudili alternativni društveni projekt.Danas, u umreženome društvu entropije, nema jedinstvenog političkoga subjekta. Masa na ulicama je heterogena, fragmentirana i organizirana isključivo horizontalno (preko društvenih mreža).Budući da tehnokracija sustavno uništava mogućnost artikulacije prave političke alternative, otpor se transformira iz kreativnoga (izgradnja novoga) u čisti reaktivni nihilizam. Paljenje gradskih vijećnica, škola i automobila nije uvod u revoluciju; to je očajnički čin privlačenja pažnje sustava koji je postao imun na ljudsku patnju.

3. Post-demokracija kao generator vlastite propasti. U poglavlju o post-demokraciji, opisujem kako vladajući mainstream (populisti, konzervativci, liberali) održava privid stabilnosti tako što sve društvene konflikte pretvara u tehničke ili sigurnosne probleme.Kada migrant iz Trećega svijeta prosvjeduje u predgrađu Pariza, sustav ga ne vidi kao obespravljenoga građanina, već kao “sigurnosni rizik” koji treba suzbiti represijom.Time se zatvara začarani krug: tehnokratska država svojom hladnoćom i depolitizacijom proizvodi nasilje, a potom to isto nasilje koristi kao opravdanje za uvođenje još veće kontrole, policijske represije i izvanrednoga stanja.Migracijski prolomi naroda Trećeg svijeta u Europu nisu se dogodili u vakuumu, već u trenutku kada je europski neoliberalni model već počeo proždirati vlastitu državu blagostanja.

Bez snažnog integracijskoga pokretača, ti su narodi ostali zarobljeni u “slijepome kutu” korporativne tehno-države. Oni su formalno slobodni, ali suštinski isključeni. Kada ta getoizirana mladost eksplodira u nasilju, ona samo zrcali unutarnju entropiju samog zapadnoga društva – društva koje je izgubilo vlastite vrijednosti i pretvorilo se u goli menadžment preživljavanja.

7.

Kada se teorijska matrica iz knjige Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije primijeni na geografsku i političku periferiju Europske unije – s posebnim naglaskom na Hrvatsku i susjedne post-tranzicijske zemlje – entropija političkoga poprima specifičan, ogoljeniji oblik. Periferija ne proživljava krizu kroz spektakularne ulične nerede poput Pariza, već kroz tihu demografsku i institucionalnu supstituciju. Na periferiji je vladajući mainstream (poput HDZ-a u Hrvatskoj) doveo tehno-korporativno upravljanje do paroksizma. Politika se više ne bavi temeljnim ideologijskim vizijama razvitka, već pukim povlačenjem sredstava iz EU fondova i održavanjem klijentelističke mreže. Izbori su postali proceduralna simulacija u kojoj apatična većina ne sudjeluje (niska izlaznost), čime građani dobrovoljno pristaju na stanje slobode bez moći – imaju slobodu izbora, ali nemaju moć promijeniti duboko korumpiranu strukturu.

Suočene s masovnim egzodusom vlastitog radno sposobnog stanovništva prema jeftinijim i razvijenijim jezgrama EU (Njemačka, Irska), države poput Hrvatske posegnule su za klasičnim neoliberalnim receptom: nekontroliranim i brzim uvozom radne snage iz zemalja Trećega svijeta (Azija, Daleki istok). Tako se događaperiferni slom integracije prije nego što je uopće započela. Dok su Francuska i Njemačka barem deklarativno pokušavale graditi platforme multikulturalizma, periferija EU uvozi radnike isključivo kao živu potrošnu robu za građevinu, dostavu i ugostiteljstvo. Agencije i korporacije ih tretiraju kroz čistu ekonomsku kalkulaciju optimizacije troškova.  “Kraj multikulturalizma” ovdje se očituje u svojoj najbrutalnijoj fazi. Stvara se, naime, paralelno, posve neintegrirano pod-društvo bez ikakvih socijalnih i kulturnih spona s lokalnim stanovništvom, što postavlja tempiranu bombu za buduće socijalne konflikte kada ekonomski rast uspori.

Iznimno sam skeptičan prema jeftinim političkim rješenjima i receptima. Izlaz iz post-demokracije i mreže entropije ne leži u povratku na staro (jer je stara socijaldemokracija i rodila moderni neoliberalizam), niti u retrogradnim utopijama hibridne desnice koja obećava povratak suverenim nacijama-državama u svijetu globalnoga kapitala. Raskid s diktatom tehno-korporativizmapretpostavlja pritom demontažu mita da su ekonomske politike “neutralne nužnosti”. Pitanja proračuna, poreza, javnoga zdravstva i školstva moraju prestati biti stvar bankarskih menadžera i rejting agencija te se vratiti u sferu radikalnoga demokratskoga odlučivanja. Politika ponovno mora postati sukob oko vizije pravednoga društva, a ne menadžmenta rizika. Dokle god ulica nudi samo reaktivni nihilizam (paljenje i pljačku), ona samo hrani tehno-državu koja žudi za opravdanjem represije. Izlaz je u stvaranju novih oblika solidarnosti i političkih platformi koje apstraktni gnjev mase mogu prevesti u koherentne, dugoročne zahtjeve. To podrazumijeva ponovno promišljanje radničkih, građanskih i studentskih saveza izvan nametnutih digitalnih algoritama. Budući da je liberalni multikulturalizam propao, a postfašistički šovinizam vodi u barbarstvo, europski mislioci zazivaju stvaranje zajednice koja se ne temelji na zajedničkom etničkom podrijetlu ili pukom toleriranju ekonomskih migranata, već na zajedničkoj borbi protiv desubjektivacije. To znači integraciju kroz radnička, socijalna i ljudska prava – priznavanjem da je obespravljeni migrant u predgrađu Pariza ili dostavljač u Zagrebu u istoj strukturnoj poziciji kao i osiromašeni domaći radnik. Izlaz iz entropije, prema tome, nije kozmetička reforma EU institucija, već ponovno rođenje politike kao autentične ljudske djelatnosti kojom se vraća moć u ruke onih koji danas posjeduju samo praznu, formalnu slobodu.

8.

Slavoj Žižek nudi komplementarnu i iznimno oštru psihoanalitičko-političku nadopunu ovdje iznijetih teza o entropiji politike u svojim angažiranim tekstovima objavljenim na raznim portalima. Dok dijagnosticiram strukturalni gubitak moći unutar post-demokracije, Žižek fokus prebacuje na samu narav suvremenoga bunta, definirajući ulične nerede u Francuskoj i Europi kao napad na prazno središte sustava. Žižekova filozofska intervencija ovog problema pokazuje se da su toprosvjedi bez programa ili “značenje bez označitelja”. Za razliku od klasičnih političkih revolucija koje su imale jasan program i viziju (poput komunizma ili socijaldemokracije), suvremeni ulični neredi, prema Žižeku, pate od kroničnog nedostatka ideologije.Žižek pritom primjećuje da prosvjednici na ulicama nemaju koherentan skup zahtjeva koji bi ponudili održivu alternativu liberalnom kapitalizmu. Kada pale automobile i pljačkaju trgovine, oni ne šalju poruku “Želimo ovaj specifičan politički sustav”, već šalju čisti krik nemoći: “Znamo da nas sustav ignorira, i ovo je jedini način da nas primijetite”.

To je ono što Žižek naziva napadom na prazno središte – sustav je postao toliko tehnokratski, depersonaliziran i lišen bilo kakve supstancijalne ideje, da prosvjednici više nemaju “cara kojemu mogu odrubiti glavu”. Oni udaraju u prazno, napadajući materijalne simbole države i kapitala jer je sama moć postala nevidljiva i disperzirana u algoritmima i financijskim tokovima. Žižek upozorava da su vladajuće elite i hibridni desni populisti (poput Marine Le Pen ili AfD-a) zapravo u tjesnoj simbiozi. Sustav se hrani tom podjelom kako bi opstao. Tehnokratski centar (Macron i briselski mainstream) koristi prijetnju postfašizma kako bi ucijenio građane: “Ako ne glasate za naše neoliberalne rezove i korporativnu tehno-državu, doći će fašisti i nastupit će barbarstvo”.

Hibridna desnica, s druge strane, koristi opravdani socijalni gnjev i migracijske prolome kako bi ponudila lažno rješenje u obliku nacionalističkoga autoritarizma, dok istodobno – kao što pokazuje primjer Giorgije Meloni – čim sjedne u fotelje, u potpunosti integrira neoliberalni ekonomski diskurs. Na taj način, stvarni antagonizam (klasni, socijalni, strukturni slom) biva zamijenjen kulturnim ratom, dok jezgra korporativnog upravljanja ostaje netaknuta. U jednoj od svojih najprovokativnijih teza o uličnom nasilju, Žižek tvrdi da pljačke luksuznih trgovina tijekom nereda nisu čin transcendencije ili rušenja kapitalizma, već paradoksalno – ultimativni dokaz da su prosvjednici u potpunosti internalizirali vrijednosti kapitalizma. Mladi prosvjednici ne žele uništiti potrošačko društvo; oni su gnjevni jer su iz njega isključeni. Kada razbijaju izloge kako bi došli do skupih tenisica ili pametnih telefona, oni zapravo realiziraju nametnutu kapitalističku žudnju koju si u redovnim uvjetima neoliberalne oskudice ne mogu priuštiti. To je tragedija entropije: čak i u svom najnasilnijem obliku, bunt ostaje zarobljen unutar koordinata samog sustava koji pokušava napasti.

Umjesto zaključka

Europa ne boluje od viška politike (kako to tvrde tehnokrati koji se žale na “populizam”), već od njezina radikalnoga nedostatka. Prava opasnost za stabilnost Europe nije sama ulična destrukcija, već činjenica da ni ulica ni institucije trenutačno nemaju snagu artikulirati emancipatorski projekt koji bi nadišao krah neoliberalizma i ponudio novu definiciju društvenog ugovora.

Pitanje je, naravno, kakvu uopće emancipaciju i društvenu promjenu možemo očekivati u ovome stanju post-demokracije i rasapa liberalnoga konsenzusa kad je čitav problem strukturne metastabilnosti sustava ovog monstruoznoga svjetskoga poretka izvan europskoga okružja i to u neoimperijalnome tehno-korporativizmu geopolitike krvi i dizela od ovalnoga ureda Bijele kuće do zidina Kremlja i vladara nad globalnim kineskim zidom.