Žarko Paić

1.

Krešimir Purgar najznačajniji je, najagilniji i najsustavniji hrvatski teoretičar suvremene umjetnosti u svjetskim razmjerima. Bez njegovih doprinosa teoriji slike i uspostavljanju transdisciplinarnih okvira vizualnih studija na institucionalnoj razini ne bismo nikad imali mogućnost da se sve ono što je 1994. godine promišljeno kao „slikovni obrat“ (pictorial turn/iconic turn) u studijama američkoga teoretičara W.J.T. Mitchella i njemačkoga povjesničara umjetnosti i filozofa Gottfrieda Boehma realizira i u ovim uvjetima gdje i dalje suvereno vlada provincijalna duhovna letargija matoševski kazano „naših ljudi i krajeva“. Ovu postavku nije uopće teško dokazati. Dostatno je samo pogledati taksativno njegove istraživačke projekte, autorske knjige, zbornike i hrestomatije, sudioništvo na najvažnijim svjetskim konferencijama s ovom tematikom, predavanja na prestižnim sveučilištima u SAD-u i Europi, izdavačku djelatnost u okviru Centra za vizualne studije koji je utemeljio u Zagrebu. (v. https://unios.academia.edu/Kre%C5%A1imirPurgar i https://www.vizualni-studiji.com/

          Krešimir Purgar je redoviti profesor vizualnih studija na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku. Njegov se rad fokusira na suvremenu teoriju slike, vizualne studije (Visual Studies) i znanost o slici (Bildwissenschaft), a cjeloviti doprinos ovom polju prepoznatljiv je po premošćivanju kontinentalnih teorijskih tradicija (poput njemačke znanosti o medijima i fenomenu slike) i angloameričkih vizualnih studija. (v. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-030-71830-5 ) Prvi je u nas uveo novi način pristupa semiotici slike u istraživanju doprinosa talijanskoga teoretičara neobaroka Omara Calabresea  (https://romatrepress.uniroma3.it/wp-content/uploads/2020/02/A-Sign-of-Times.-Omar-Calabrese-and-the-Pictorial-Turn.pdf ), a u knjizi o neobaroknome subjektu izveo je utjecajnu analizu slikarstva Lovre Artukovića (v. https://mvinfo.hr/knjiga/3085/neobarokni-subjekt-the-neo-baroque-subject ).

2.

Purgar je jedan od vodećih stručnjaka za rad američkoga teoretičara W.J.T. Mitchella, začetnika ideje o “slikovnome obratu” (pictorial turn). Uredio je opsežnu knjigu W.J.T. Mitchell’s Image Theory: Living Pictures (Routledge, 2017).  Kroz analizu Mitchellova rada, Purgar dekonstruira temeljne pojmove suvremenih vizualnih studija kao što su metaslike (metapictures), živuće slike (living pictures) i odnos teksta i slike (imagetext).  Isto tako, on povezuje Mitchellovu kritičku ikonologiju s europskim kontekstom, posebice s njemačkim disciplinama Bildwissenschaft i Medienwissenschaft.  Kroz zbornik Theorizing Images (2016, Cambridge Scholars Publishing, https://www.waterstones.com/book/theorizing-images/arko-pai/9781443888004 ), koju smo zajednički priredili on i ja, Purgar istražuje uloge koje slike imaju u formiranju suvremenoga društva, znanosti i politike. Zastupa pritom stav da ne postoji jedna, univerzalna teorija slike jer slikama nedostaje jedinstvena, dogovorena ontologija. Umjesto toga, vizualni studiji moraju funkcionirati kao transdisciplinarno polje koje neprestano propituje odnos između slika i moći, vizualne percepcije i tehnologije.

Knjiga Pictorial Appearing: Image Theory After Representation  (objavljena u izdanju Transcript Verlaga iz Bielefielda 2019. godine i distribuirana putem Columbia University Pressa – https://www.amazon.com/Pictorial-Appearing-Image-Theory-Representation-ebook/dp/B0DT4Z4NHH ) predstavlja temeljni teorijski doprinos Krešimira Purgara suvremenoj znanosti o slici. Njezina središnja nakana jest redefinirati način na koji razumijemo slike u digitalno doba, odmičući se od tradicionalnih semiotičkih i povijesno-umjetničkih modela.

Glavna teorijska postavka knjige jest da se suvremena kultura slika nalazi u specifičnom tranzicijskome razdoblju. Purgar to opisuje formulom: slike više nisu puka reprezentacija, ali još uvijek nisu postale potpuna imerzija.

Kritika reprezentacije ꟷ Tradicionalna teorija promatra sliku kao “prozor u svijet” ili znak koji predstavlja nešto što se nalazi izvan nje (referent). Purgar tvrdi da digitalne slike (od CGI-ja do virtualne stvarnosti) gube tu strogu referencijalnu vezu sa stvarnošću.

Problem imerzije ꟷS druge strane, tehnologije teže potpunom “uranjanju” (imerziji) u kojem bi tehnološki posrednik nestao, a korisnik izgubio distanciju prema slici. Knjiga dokazuje da ta točka još nije dosegnuta – mi smo i dalje svjesni slike kao medija.

Tranzicijski prostor ꟷ Upravo u tom međuprostoru (“više-ne-reprezentacija” i “još-ne-imerzija”) nastaje potreba za novim pojmovnim aparatom.

U zaokretu od “značenja” prema “pojavljivanju” kao novome pristupu tzv. ontologije slikePurgar predlaže radikalan metodologijski pomak. Umjesto klasičnog semiotičkoga i kulturologijskoga pitanja: Što slike znače?, suvremena teorija mora postaviti tri nova pitanja:

1. Što slike jesu? (ontologijska razina)
2. Kako se pojavljuju? (fenomenologijska razina)
3. Što nam čine? (pragmatička razina / agens slike)

Koncept slikovnoga pojavljivanja (pictorial appearing) fokusira se na sam čin manifestacije slike. Slika se ne promatra kao statičan objekt koji čeka interpretaciju, već kao dinamičan događaj koji posjeduje vlastitu prisutnost (presence) i utječe na promatrača neovisno o tekstu ili jeziku.

Knjiga je izrazito transdisciplinarna i uspješno spaja autore koji rijetko komuniciraju unutar istih teorijskih okvira. Purgar se pritom snažno oslanja na Marionovu fenomenologiju i njegov koncept “zasićenoga fenomena” kako bi objasnio kako slike nadvladavaju naše uobičajene koncepte percepcije i daju nam “više nego što možemo pojmiti”. Francuska poststrukturalistička teorija ovdje uključuje uvide mislilaca poput Gillesa Deleuzea i Georgesa Didi-Hubermana kako bi dekonstruirao fiksne vizualne reprezentacije i istražio temporalnost unutar slika. Usto, koristi Mitchellovu ideju o “slikovnome obratu” i postavlja pitanje o tome što slike zapravo žele od nas. Njemačka znanost o slici (Bildwissenschaft), naposljetku, za Purgara je važna stoga što podastire rigorozne spekulativne alate kako bi secirala tehničku i medijsku narav suvremenih vizualnih fenomena.

Pictorial Appearing nudi mapu za navigaciju kroz suvremeni vizualni kaos. Purgar uspijeva dokazati da digitalno doba nije uništilo sliku, već ju je oslobodilo tereta da stalno mora biti zamjena ili “kopija” nečega drugoga. Slike su postale autonomni fenomeni koji zahtijevaju vlastitu ontologiju. Za istraživače vizualne kulture, medija i estetike, ova knjiga nudi nužan konceptualni alat za razumijevanje svijeta u kojem više ne gledamo slike, već s njima i unutar njih živimo. Fokusirat ćemo se na zaokret od “značenja” prema “pojavljivanju“, odnosno na novu ontologiju slike koju Purgar razvija u svojoj knjizi. Ovaj dio predstavlja ključni metodologijski rez kojim autor želi osloboditi teoriju slike dominacije jezika i semiotike. Iako je riječ o visoko teorijskome djelu, Pictorial Appearing nije apstraktna rasprava, već teoriju testira na konkretnim vizualnim primjerima i medijima. Knjiga analizira: odnos slikovnoga i filmskoga prostora, primjerice, kako se kinematografsko vrijeme manifestira unutar slikarskoga (slikovnoga) prostora (npr. kroz analize filmskih i slikarskih postupaka);  digitalnu virtualnost i tehnologijui to kako algoritamski generirane slike redefiniraju pojam “stvarnosti”.

Desetljećima je vizualna teorija (predvođena autorima poput Rolanda Barthesa) promatrala sliku kao tekst. Smatralo se da sliku “čitamo” i tražimo njezine skrivene kodove i značenja. Purgar tvrdi da je taj model u digitalno doba iscrpljen iz dva razloga. Slike nisu jezik. Jezik funkcionira kroz dogovorene simbole, dok slika posjeduje neposrednu vizualnu prisutnost koja djeluje na nas prije nego što je uopće stignemo verbalno analizirati. Suvremene digitalne slike (od visoke rezolucije do CGI-ja) proizvode senzorni višak koji se ne može svesti na puku poruku ili tekstualno značenje. Purgar u knjizi vjerodostojno istražuje materijalni i medijski status slike. Slika više nije statično platno na zidu muzeja niti pasivna fotografija na papiru. U digitalno doba, slika je privremeni raspored piksela na ekranu, generiran algoritmom. Njezin bitak (ontologija) je nestabilan, fluidan i neraskidivo vezan uz tehnološki supstrat (softver i hardver). Reći što slika jest danas zahtijeva razumijevanje njezine tehničke pozadine, a ne samo njezina estetskoga izgleda.

Pojam “slikovnoga pojavljivanja“ označava trenutak u kojem slika stupa u našu svijest kao autonomni fenomen. Oslanjajući se, kako rekosmo, na fenomenologa Jean-Luca Mariona, Purgar objašnjava da nam se suvremene slike daju s takvim intenzitetom da nadvladavaju našu sposobnost konceptualizacije.  Prije nego što shvatimo što slika prikazuje, mi doživljavamo kako nam se ona prikazuje (njezinu svjetlost, teksturu, ritam, dinamiku). Pojavljivanje je događaj sam po sebi. Inspiriran teorijama W.J.T. Mitchella (“Što slike žele?”), Purgar istražuje djelatnu moć (agency) slika. Slike nisu pasivni objekti našeg pogleda. One aktivno suoblikuju našu stvarnost. Slike nas zavode, šokiraju, modificiraju našu pažnju (kroz ekonomiju pažnje na društvenim mrežama) i tjeraju nas na akciju. One posjeduju vrstu “života” i autonomije koja izravno utječe na ljudsku kogniciju i emocije.

Pomicanjem fokusa na pojavljivanje, Purgar omogućuje teoretičarima da analiziraju suvremene vizualne fenomene koji nemaju klasično značenje. Primjerice, kada gledamo apstraktnu digitalnu grafiku u videoigri ili kompleksnu vizualizaciju podataka, mi ne tražimo skrivenu metaforu (reprezentaciju), već reagiramo na njezino čisto, imerzivno pojavljivanje u prostoru i vremenu. U knjizi Krešimir Purgar posvećuje posebnu pažnju radu Lamberta Wiesinga, Johna Lechtea i Žarka Paića kako bi dodatno učvrstio svoj teorijski okvir koji nadilazi klasičnu reprezentaciju. Svaki od ovih autora donosi specifičnu perspektivu unutar Purgarova četiri modaliteta slikovnoga pojavljivanja kao što su temporalnost, transparentnost, medijalnost i referencijalnost.

Evo kako Purgar analizira i integrira njihove doprinose. Njemački filozof Lambert Wiesing ključan je za Purgarovo odbacivanje semiotike. Purgar se uvelike oslanja na Wiesingove koncepte iznesene u djelima poput Vidljivost slike i Umjetna prisutnost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/znanost-o-slici/ ) Wiesing dokazuje da slike ne moraju nužno biti znakovi koji upućuju na nešto drugo; one se mogu promatrati zbog svoje čiste vidljivosti (pure visibility) Njegov koncept “umjetne prisutnosti” (artificial presence) objašnjava da slika prikazuje stvari kao isključivo vidljive, oslobođene zakona fizike (npr. u računalnim simulacijama ili virtualnoj stvarnosti). Purgar koristi Wiesinga kako bi argumentirao modalitet transparentnosti i medijalnosti. On mu služi kao dokaz da digitalni objekti na ekranu posjeduju vlastitu, autonomnu realnost koja ne “reprezentira” stvarni svijet, već stvara novi fenomen prisutnosti.

Australski teoretičar John Lechte koji je poznat po radu o strukturalizmu i teoriji slike donosi povijesno-teorijsku dubinu Purgarovoj raspravi o tranziciji slike. Lechte se bavi pitanjem što sliku uopće čini slikom i kako se ona razlikuje od drugih objekata u svijetu. Purgar pritom koristi njegova promišljanja o naravi vizualnoga znaka i važnosti materijalne dimenzije medija. Lechte pomaže Purgaru u definiranju modaliteta referencijalnosti. Kroz dijalog s Lechteom, knjiga problematizira kako se kroz povijest – od špiljskoga  slikarstva do digitalnoga ekrana – mijenjao status realnosti unutar slike. Lechteov rad pouzdano služi kao most za razumijevanje trenutka u kojem slika prestaje biti “kopija” i postaje autonomna.

Isto tako Krešimir Purgar uključuje u raspravu i moje shvaćanje slike iz perspektive mišljenja tehnosfere. (v.  https://www.amazon.com/Art-Technosphere-%C5%BDarko-Pai%C4%87/dp/1527584844) Time ugrađuje moje uvide u analizu suvremenih vizualnih fenomena koji brišu granicu između ljudske percepcije i računalnoga kôda. Prema Purgaru, doprinos moje analize slike bez svijeta vidljiv je u raspravi o temporalnosti gdje realno-vremenski prijenosi i interaktivni ekrani stvaraju privid simultanosti i u konačnoj dijagnozi da živimo u post-reprezentacijskome dobu, gdje je tehnologija sama postala vizualna ontologija.

Glavna spona između njegovih teorijskih i mojih filozofijskih istraživanja slike jest radikalna teza da je klasično doba reprezentacije završeno. Obojica odbacujemo ideju da je suvremena slika samo “kopija” ili “zamjena” za nešto iz stvarnoga svijeta Za Purgara, slika u digitalnome dobu postaje autonomni događaj i “prostor/događaj” fenomena vidljivoga. Za mene, pak, ta ista slika postaje proizvod kibernetičkoga kôda unutar kojeg tehnosfera guta samu stvarnost.

3.

Urednički rad Krešimira Purgara na međunarodnoj sceni najreprezentativniji je kroz njegove visoko cijenjene uredničke knjige (zbornike) objavljene kod prestižnih svjetskih izdavača Routledge i Palgrave Macmillan, kao i kroz specifične talijanske publikacije i prijevode koji reflektiraju njegovu duboku povezanost s talijanskom teorijskom tradicijom budući da je diplomirao talijanistiku te često spaja talijansku semiotiku s vizualnim studijima. Purgar je za Routledge  uredio nekoliko kapitalnih tematskih svezaka koji okupljaju vodeće svjetske teoretičare slike i vizualne kulture.

W.J.T. Mitchell’s Image Theory: Living Pictures (2016) kao zbornik predstavlja prvu sustavnu i sveobuhvatnu kritičku sintezu rada utemeljitelja slikovnog okreta, W.J.T. Mitchella. Purgar je okupio autore koji iz različitih disciplinarnih kutova analiziraju koncepte poput metaslika, odnosa teksta i slike te pojma “živućih slika”. Knjiga sadrži i tri opsežna i autoritativna intervjua sa samim Mitchellom. The Iconology of Abstraction: Non-figurative Images and the Modern World (2020) je zbornik koji radikalno redefinira pojam apstrakcije. Purgar i suradnici ovdje dokazuju da apstrakcija nije isključivo umjetnički fenomen moderne umjetnosti, već sveprisutni vizualni jezik suvremenoga doba – od kartografije i astronomije do kompleksnih tehnologija vizualizacije digitalnih podataka. Images, Reality, and Digital Culture: Towards a Post-Pictorial Condition (2025) je najnoviji Purgarov urednički pothvat u Routledgeu. Fokusira se na prijelaz iz “slikovnoga” u “post-slikovno” stanje pod utjecajem ekoloških i digitalnih vizualizacija, analizirajući trenutak u kojem se virtualna prisutnost odvaja od tradicionalne povijesti umjetnosti.

Purgarov rad u Italiji snažno je, pak, obilježen dijalogom između tamošnje izuzetno jake tradicije semiotike (predvođene autorima poput Umberta Eca i Omara Calabresea) i angloameričkih vizualnih studija. Studiare le immagini – Teorie, concetti, metodi (Carocci editore, 2023): Ovaj zbornik/knjiga objavljen na talijanskome jeziku i funkcionira kao sveobuhvatan priručnik i teorijski pregled za talijanski akademski prostor. U njemu Purgar sistematizira glavne metode, pojmove i suvremene teorije znanosti o slici, čime izravno utječe na kurikulume vizualnih studija na talijanskim sveučilištima. Purgar redovito objavljuje radove unutar talijanskih znanstvenih zbornika i izdavačkih kuća posvećenih teoriji medija (primjerice, izdavačka kuća Roma TrE-Press).

Zajedno smo osim Theorizing Images objavili još dva zbornika, Vizualnu konstrukciju kulture (v. https://mvinfo.hr/knjiga/5556/vizualna-konstrukcija-kulture ) i Teoriju i kulturu mode (v. https://www.studijdizajna.com/content/teorija-i-kultura-mode )

4.

Cjelokupna dosadašnja teorijska djelatnost Krešimira Purgara rijedak je slučaj u našim uvjetima vrhunskoga dara za sintetiziranje novih spoznaja o umjetnosti u suvremeno doba određeno vladavinom tehnosfere i različitih pokušaja da se rasvijetle razlozi zašto je nužno krenuti drukčijim putem u avanturu promišljanja slike i protiv svih nastojanja da se obrani neobranjivo pod egidom vjernosti tzv. tradiciji humanistike.

Stoga je posve očekivano da će Purgar biti na svjetskoj teorijskoj pozornici uvažen i mjerodavan sudionik novih impulsa i energija u stvaranju „nove slike svijeta“, a u nas kako to obično biva „toleriran“ na dalekoj distanciji, jer nepripadnost pseudo-klanovima i već anakronim orijentacijama znači i ustrajni muk tzv. kulturne javnosti o onome što nadaleko nadilazi uske horizonte „naših ljudi i krajeva“, da to još jednom matoševski zapečatimo.