Žarko Paić

1.

Catrin Misselhorn, rođena 1. studenoga 1970. u Stuttgartu, je njemačka filozofkinja, a od travnja 2019. profesorica na Sveučilištu Georg August u Göttingenu. Smatra se vodećom misliteljicom na području etike strojeva i robotike u Njemačkoj. Od 2007. do 2008. bila je stipendistica Feodor Lynen Zaklade Alexander von Humboldt u Centru za afektivne znanosti u Ženevi, kao i na Collège de France i Institutu Jean Nicod za kognitivne znanosti u Parizu. Nakon toga, istraživala je i predavala na Sveučilištu u Zürichu, Sveučilištu Humboldt u Berlinu i Sveučilištu u Tübingenu, gdje je doktorirala 2003. i završila habilitaciju kao asistentica na katedri Manfreda Franka 2010. Od 2012. do 2019. bila je voditeljica katedre za filozofiju znanosti i filozofiju tehnologije na Sveučilištu u Stuttgartu.

Od travnja 2019. Catrin Misselhorn predaje filozofiju na Sveučilištu Georg August u Göttingenu. Tamo je Misselhorn otkrila filozofiju umjetne inteligencije i etiku robota kao područja istraživanja za sebe i predstavila svoje prve publikacije u tom području, koje su premostile jaz između filozofije tehnologije i njezina rada na estetici. Na primjer, povukla je analogiju između naših afektivnih reakcija na humanoidne robote (posebno empatije) i onih prema izmišljenim likovima u filmu te je taj pristup učinila temeljem svoje analize i objašnjenja “Jezive doline”.

2.

U svojoj knjizi “Umjetna inteligencija – Kraj umjetnosti”, filozofkinja Catrin Misselhorn ispituje utjecaj umjetne inteligencije na umjetnost. Postavlja pritom temeljna pitanja o promjenjivoj prirodi teorije i prakse umjetnosti te o samoj definiciji umjetnosti. Trebamo li redefinirati pojam umjetnosti? Tko ili što se smatra stvarateljem umjetnosti ili kako razlikujemo original od krivotvorine? Naravno, ova su se pitanja počela ozbiljno postavljati još 1930-ih godina nakon što je Walter Benjamin objavio svoju raspravu „Umjetničko djelo u doba tehničke reproduktivnosti“, a posebno 1950-ih godina kad je Martin Heidegger dospio do najdalekosežnijih postavki o vladavini postava (Gestell) kao biti moderne tehnike. Pritom se autorica bavi aspektom nerazlučivosti umjetnosti i ne-umjetnosti koji je predložio likovni kritičar i filozof Arthur C. Danto te proglašava umjetnu inteligenciju sljedećom fazom.

U ovoj fazi pojavljuje se daljnja nerazlučivost: umjetnost koju stvaraju ljudi i umjetnost koju stvaraju strojevi. Autorica definira umjetnost na temelju tri točke: umjetnost mora utjelovljivati ​​značenje, to značenje mora izražavati viši red i mora biti u odnosu na umjetnički kontekst. Međutim, u slučaju umjetne inteligencije, Misselhorn primjećuje da ona ne može preuzeti odgovornost. Estetsku odgovornost može preuzeti samo autor, a takvog autora u umjetnoj inteligenciji nema. Naravno, odmah ćemo ukazati na rasprave 1960-ih godina Rolanda Barthesa o „smrti autora“ i autorstva kao koncepta djelovanja autentičnoga genija kakav se u filozofijskim spisima Schopenhauera i zagovornika njemačke romantike pojavio kao totalni subjekt umjetničkoga stvaralaštva. No, genij je metafizički izraz za vladavinu platonizma u novome ruhu mišljenja koje pretpostavlja razliku visoke, elitne i niske, masovne umjetnosti. Usto, pojam genija nužno pretpostavlja i razlikovanje duhovnoga i prirodnoga, jer je od Schellinga bit umjetnosti pronalazi u nastajanju novoga boga iz same estetske proizvodnje svijeta. Sve je to mehaniziranjem proizvodnje i nastankom kibernetike 1960-ih godina posve dovedeno u pitanje.

Budući da umjetna inteligencija trenutno djeluje na temelju sadržaja koji generiraju ljudi, autorica ove knjige klasificira sve objekte generirane umjetnom inteligencijom kao krivotvorine. Fokusira se posebno na proizvode koji oponašaju poznati stil. Kratka referenca na istraživanje materijala podržanih umjetnom inteligencijom pomaže razjasniti ovu točku. Čak i poznati elementi generiraju bezbrojne nove konfiguracije i stvaraju nove materijale koji se teško mogu smatrati krivotvorinama. Međutim, referenca na krivotvorinu u kontekstu umjetne inteligencije ostaje zanimljiva, jer ono što nama izgleda lažno može se činiti lažnim samo zato što ne prepoznajemo autentično u njemu, kako bi glasila primjedba jednog epistemologijskoga tehno-objektivizma.

Autorica u knjizi tvrdi da procjena statusa, identiteta i kvalitete umjetničkoga djela ovisi o tome tko ga je stvorio i koji su ciljevi bili ostvareni. To je nemoguće s krivotvorinama ili djelima bez autora. Misselhorn identificira tri moguće posljedice razvitka u području umjetne inteligencije: Prvo, mogla bi se pojaviti umjetnička praksa slična evoluciji šaha ili Goa, u kojoj koegzistiraju i ljudske i strojne prakse. Drugo, postoji mogućnost da će se umjetnici pomiriti s ograničenjima stroja i da će umjetnost postojati samo u strojnoj simulaciji, čime će izgubiti svaku bitnu vezu s onim što smo prije shvaćali kao umjetnost. Treće, autorica smatra da će ljudska umjetnost degradirati strojnu umjetnost ako se umjetna inteligencija ne razvije, budući da ne može stvoriti ništa potpuno novo. Međutim, postoji nada da će umjetna inteligencija motivirati umjetnike da dalje razvijaju umjetnost. Misselhorn naglašava da budućnost umjetničke prakse ovisi o tome kako se bavimo umjetnošću.

3.

U jednom od njezinih brojnih javnih predavanja uz ovu knjigu koja već ima svoje četvrto izdanje, autorica kaže da budući da AI nema etičku odgovornost, tada ni njezina estetska kreativnost u budućem generativnome razvitku neće biti znak da je AI postala umjetnikom-umjetnicom kao subjektom umjetničkoga stvaranja. (v. https://vbg.arbeiterkammer.at/akblog/bildung/catrin-misselhorn.html) Moram priznati da me ova postavka Catrin Misselhorn ne iznenađuje. Ona je samo logična posljedica njezine kao i brojnih drugih teoretičara i prirodno-tehničkih znanstvenikatemeljne „ontologijske“ postavke da je AI uvijek i samo sofisticirani alat ili sredstvo/svrha ljudske kreativne djelatnosti i da u tom pogledu može napredovati samo u onome što Heidegger naziva računajućim mišljenjem (Rechnen), ali ne i u tzv. kazivajućem mišljenju (Dichten), jer je posrijedi stroj, a ne biološko-duševno-duhovni entitet kako se uobičajeno definira čovjek. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/  Za Misselhorn se stoga ne postavlja pitanje o razlici „kppije“ i „simulakruma“ kao ontologijsko pitanje koje je najprodornije promislio u suvremenoj filozofiji Gilles Deleuze još 1968. godine u svojoj ontologiji postajanja u knjizi Razlika i ponavljanje. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/academia-virtualis-4/ )

O tome sam pisao i objavio niz knjiga i pokazivao ustrajno da je takav stav o instrumentalnome shvaćanju suvremene tehnologije out of joint. (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-o-buducnosti-misljenja-razgovori/ i https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-u-izdanju-palgrave-macmillana/ ) Možete zaboraviti na ove utješne de-ontologije i različite bio-etičke zabrane pogubnih učinaka AI na našu ljudsku civilizaciju utemeljenu na razlikovanju znanosti i filozofije i umjetnosti. Stvar s „krajem umjetnosti“ ne treba više tražiti ni u Hegela, ali ni u Heideggera koji je najprodornije promislio što znači realizacija filozofije kao metafizike u kibernetici i koje su konzekvencije ovog procesa za umjetnost uopće, kojoj je pred kraj života posve poklonio svoje povjerenje, i to ne više poeziji (jeziku), već slikarstvu (slici) u djelima Cézannea i Kleea. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ )

Kraj umjetnosti je nužnost jedne zgode u povijesti (realizacije) metafizike i uopće nije problem hoće li AI imati mogućnost (etičko-estetsku) umjetničkoga stvaranja u smislu „originalnostI“ i „ingenioznosti“ kakav uobičajeno pripisujemo Rembrandtu i Nietzscheu, da Nietzscheu koji je lik umjetnika smatrao posljednjom mogućnošću spašavanja filozofije od pada u tehnički bezdan kraja povijesti. Ne, sve su to zablude koje počivaju na ideji da je ono artificijelno i tehničko samo nastavak prirode i čovjeka drugim sredstvima. Pa, je li onda „čovjek“ samo nastavak visokih primata ili majmuna drugim sredstvima kako to tvrde evolucionisti različitih profila i filozofski antropolozi čak i kad poput lucidnoga Plessnera pokazuju da je njegova bit u ekscentričnoj pozicionalnosti. I da i ne, naravno. Ono „ne“ je problem, i to se po analogiji događa „danas“ s pitanjem o biti onoga što AI „jest“ i koje su mu ontologijsko-spoznajne kao i sinestetičke mogućnosti.

Nije li ono ljudsko-suviše-ljudsko upravo u tom navlastitome događaju razdvajanja od biološke evolucije kao kontinuiteta zahvaljujući pronalasku tehnike koja u moderno doba postaje od instrumenta ili sredstva ljudske kreativnosti svrhom tehnološkoga napretka, da bi u suvremeno doba nastankom kibernetike, računala i AI u potpunosti sve nužno dospjelo do ideje i zbilje tehnosfere kao samosvrhe i samoproizođenja (autopoiesis?) Teško je prihvatiti da je s „umjetnošću“ kao povlasticom ljudske kreativnosti gotovo, ali ne u smislu zdravorazumski zgotovljenoga „kraja“ poslije kojeg više nema ništa. Ne, sam je Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ iz 1964. godine jasno kazao da kraj ne znači nikakav apokaliptički događaj, već kraj u smislu dovršenih mogućnosti, koje su, bez obzira što o tome autorica tvrdi u ovoj knjizi, uistinu sve većim napretkom AI kao generativnoga stadija u procesu ozbiljenja ideje tehnološke singularnosti takve da se umjetnost mora početi misliti posve drukčije i posve radikalno. (v. https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2026/01/Dispozitiv_2025_01_8-18_Zarko_Paic.pdf )

No, očito je nužno da ove moje postavke nisu još otvorile „oči“ i onima koji su spekulativno na višoj razini od drugih, pa je prolazak kroz ovu špilju od suvremenosti i njezinih metafizičkih okamina naprosto neizbježno jer teško se pomiriti s idejom da je „čovjek“ uvijek i samo neopskrbljena životinja koja svojim mišljenjem ostaje zakopana u pijesku vremena kao animal rationale kojeg već u svemu nadilazi ono što nazivam u svojim knjigama homo kybernetes.