Žarko Paić

1.

U mojim teorijskim tekstovima pitanje autorstva u filozofiji i književnosti analizira se kroz prizmu radikalne transformacije subjekta u modernoj i postmodernoj misli. Ovaj luk od Waltera Benjamina, preko Rolanda Barthesa, pa sve do Gillesa Deleuzea ne promatra se tek kao kronološki slijed književne teorije, već kao duboki ontologijski rez u načinu na koji razumijemo tekst, stvaralaštvo i slobodu. Ono što povezuje ovu trojicu mislilaca jest postupno razvlašćivanje tradicionalnog, suverenoga Autora (kao “vlasnika značenja”) i pomicanje fokusa na sam tekst, jezik i strukturu. Pojavom masovnih medija, fotografije i filma, autor gubi ulogu izoliranog genija koji stvara jedinstveni original. Polazeći od autora kao proizvođača Benjamin redefinira umjetnika – autor više nije sakralna figura, već onaj koji djeluje unutar proizvodnih odnosa (tehnike) svojeg vremena. Autorstvo postaje političko i tehničko pitanje, a ne više prostor čiste metafizike.

U kontekstu strukturalizma i poststrukturalizma ključni Barthesov obrat iz 1960-ih godina pokazuje se nezaobilaznim u promišljanju ovog problema. U “Smrti Autora“ Roland Barthes radikalno raskida s građanskim mitom o autoru kao Ocu i izvoru značenja teksta. Tekst nije poruka koju je autor unutra zaključao, već prostor višestrukih označavanja.

Pisanje postaje eksperiment. Kako pokazujem u svojim ogledima o pisanju i čitanju, tekst postaje tkivo citata iz nebrojenih središta kulture. Tekstualnost zamjenjuje subjektivnost, a autor ustupa mjesto “spisatelju” (scripteur). Jedino mjesto gdje se ta mreža značenja okuplja jest Čitatelj, čime se težište premješta s produkcije na recepciju. U filozofijskim analizama književnosti i pisanja Gillesa Deleuzeaautorstvo se pojavljuje kao rizom i strojno sklapanje U svojim recentnijim knjigama, poput Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, detaljno razvija Deleuzovu (i Guattarijevu) radikalnu dekonstrukciju subjekta. (v. https://knjiga.hr/misljenje-kao-dogadaj-zarko-paic-1 )

Kraj individualnoga autorstvaza Deleuzea znači da pisanje nikada nije stvar pojedinca. Pisati znači “sklapati” (agencement) heterogene elemente, stvarati linije bijega. Knjiga je rizom, mreža bez fiksne točke, početka ili kraja. Autor kao montažer pojmovapretpostavlja stav kako Deleuze ne reprezentira svijet niti izražava svoj “unutarnji život”. Autor ovdje postaje svojevrsni “stroj za pisanje” koji se spaja s drugim strojevima (društvenim, političkim, jezičnim), pretvarajući mišljenje u čisti singularni događaj imanencije.

Sažetak transformacije pojma autorstva

Teoretičar	Status Autora	Ključni fokus	Moje postavke
Walter Benjamin	Autor kao producent / tehničar	Tehnička reprodukcija i gubitak aure	Ulazak umjetnosti u sferu medija i politike.
Roland Barthes	“Mrtav” Autor	Tekstualnost, jezik i uloga čitatelja	Oslobađanje teksta od terora psihologizma i biografizma.
Gilles Deleuze	Autor kao sklop / rizom	Postajanje, eksperiment, proizvodnja želje	Pisanje kao destabilizacija subjekta i stvaranje novih prostora slobode.

Kroz ovaj luk pokazujem kako je suvremena teorija uspješno provela “decentriranje subjekta”. Autor više nije onaj koji upravlja jezikom; umjesto toga, jezik, mediji i tehno-znanstvena struktura (ono što u širem opusu nazivam tehnosferom) govore i pišu kroz samog subjekta. U svojoj knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (2019), posvećujem ključno mjesto Mauriceu Blanchotu, locirajući njegovo shvaćanje književnosti kao radikalni prostor u kojem se tekstovi metafizički i postmetafizički odnose jedni na druge. Blanchotova antireprezentacijska teorija autorstva nije tek književnoteorijski projekt, već ontologijski proglas o samoći, jeziku i smrti subjekta. Analizu otuda strukturiram kroz nekoliko bitnih, međusobno povezanih razina:

Radikalni prekid s reprezentacijom i mimesisom

U tradiciji zapadne misli, pisanje je dugo shvaćano kao reprezentacija – prenošenje autorove unutarnje zbilje, ideja ili izvanjskoga svijeta na papir. Blanchot (u stalnom dijalogu s Emmanuelom Lévinasom i Martinom Heideggerom) taj model u potpunosti razara. Književnost ne preslikava stvarnost, niti autor kroz nju “izražava sebe”. Pisanje nastupa onda kada se ukine iluzija o izravnoj vezi između riječi i stvari. Jezik za Blanchota (i u mojoj interpretaciji) nije alat komunikacije, već autonomno područje koje počiva na praznini i odsustvu.

“Samoća djela” i nestanak autora

U knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju detaljno analiziram Blanchotov pojam samoće djela (la solitude de l’œuvre). Da bi djelo uopće postojalo u svojoj autentičnosti, autor mora nestati. Onog trenutka kada je knjiga napisana, autor biva odbačen. On više nema nikakvu kontrolu niti pravo vlasništva nad značenjem.Pisanje preuzima anonimni, bezosobni glas (ono što Blanchot naziva neutralnim “Ono” ili “Se” – Il). Pisac ne govori, već on postaje mjesto unutar kojeg jezik počinje govoriti sam iz sebe, lišen psihologiziranja i biografizma.

Poveznica između pisanja, smrti i “Ništavila”

Jedan od najdubljih slojeva, ako tako mogu reći, analize Blanchota u Neiskazivosti tiče se odnosa pisanja i smrti. Dok je tradicionalna filozofija smrt promatrala s ruba “pozitivnosti”, Blanchot je misli kroz iskustvo radikalne negativnosti i ponora. Pisanje je, naime, čin u kojem subjekt dragovoljno stupa u vlastitu destrukciju. Pisac riskira vlastiti identitet kako bi se suočio s onim što je neiskazivo (neizrecivo). To suočavanje s prazninom i “čudovišnim Ništa” jedini je način da se dosegne prostor duhovne imanencije i “drugosti”.

Pisanje nasuprot “Tehnosferi”

Blanchotovu antireprezentacijsku teoriju postavljam stoga u suvremeni kritički kontekst – u okružje tehnosfere i digitalnog doba. Danas svjedočimo inflaciji tekstova, hiperprodukciji i tehničkom generiranju sadržaja (gdje se “pisanje” svelo na informacije).Nasuprot tome, u Blanchotovoj radikalnoj teoriji vidim jedini autentični spas za bit čovjeka. Istinsko pisanje, onakvo kakvo se analizira u Neiskazivosti, ostaje čin pobune protiv pukog tehničkoga sklapanja informacija jer ono teži dodirivanju beskonačnosti kroz jezik koji odbija biti koristan ili funkcionalan.

2.

Za razliku od Barthesa (za kojeg je smrt autora ponajprije tekstualna igra i rođenje čitatelja), kroz Blanchota pokazujem da je nestanak autora u antireprezentacijskoj teoriji egzistencijalna nužnost. Pisati za Blanchota znači zakoračiti u prostor radikalne samoće gdje se mišljenje transformira u čisto, beskompromisno bivanje u jeziku.  Ipak, Blanchot je kao i Sartre, kao Lévinas, kao i Lacan u jednom drukčijem smislu nezamisliv bez odnosa spram Heideggera i svoju je teoriju pisanja i kraja autorstva razvio upravo u distanciranju od Heideggerova pojma bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode) u Sein und Zeit-u. On ne govori stoga više o smrti, već o umiranju kao bivanju (devenir) kojim se jezik mišljenja pojavljuje kao svjedočanstvo procesa identifiacije života s tekstom.

U tom kontekstu, Blanchotov odmak od Heideggerova pojma bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode) iz Bitka i vremena predstavlja presudan ontologijski rez koji izravno rađa njegovu teoriju pisanja i kraja autorstva.

Evo kako se taj kompleksni filozofijski obrat artikulira u mojoj interpretaciji Blanchota:

1. Odmak od Heideggera: Smrt kao mogućnost vs. Umiranje kao nemogućnost

Za Heideggera je smrt najvlastitija, neodnosna i nepremostiva mogućnost tubitka (Daseina). Smrt je za njega činilac sinteze: suočavanjem s vlastitom smrću, čovjek postiže autentičnost i cjelovitost svog bitka. Smrt je, dakle, vrhunac moći subjekta – “ja mogu umrijeti”. Blanchot (pod snažnim utjecajem Lévinasove kritike) izvrće ovu tezu: Smrt za Blanchota nije moja najvlastitija mogućnost, već trenutak u kojem se gubi svaka moć i svako “ja”. Umiranje je gubitak subjekta, ulazak u zonu u kojoj više ne postoji “ja umirem”, nego anonimno, bezosobno “umire se” (on meurt). Dok je smrt kod Heideggera događaj granice koji sabire bitak, kod Blanchota je umiranje beskonačan proces, bivanje (devenir) koje se nikada ne dovršava. To je pasivnost koja izmiče svakoj subjektivnoj kontroli.

• Jezik mišljenja kao svjedočanstvo procesa

U Neiskazivosti zato pokazujem kako Blanchot ovu ontologijsku strukturu umiranja izravno preslikava na čin pisanja. Pisanje postaje blizanac umiranja. Kada autor piše, on ne potvrđuje svoju autorsku moć (suverenost), već stupa u proces vlastitog iščezavanja. Pisanje je jednako tako devenir – bivanje/postajanje u kojem se autorov empirijski život, njegova biografija i namjera, postupno rastaču i identificiraju s tekstom. Jezik ovdje više ne predstavlja (ne reprezentira) život, već svjedoči otom procesu identifikacije života s tekstom. Tekst postaje mjesto gdje život, gubeći svoju formu, prelazi u bitak jezika.

• Kraj autorstva kao ontološko svjedočanstvo

Iz ove perspektive, kraj autorstva o kojem govori Blanchot daleko je dramatičniji od Barthesova strukturalističkoga “rođenja čitatelja” u jezičnoj igri. Za Blanchota autor ne umire zato da bi tekst bio slobodan za interpretaciju, već zato što je sam medij jezika inherentnobezosoban. Pisac je tek svjedok koji dopušta da se u njemu dogodi to neutralno umiranje ega kako bi progovorio sam jezik. Pisanje je svjedočanstvo onog neiskazivog      – trenutka u kojem život dodiruje vlastitu odsutnost i pretvara se u čisto tekstualno bivanje.

Time zaključujem da Blanchotova antireprezentacijska teorija radikalizira Heideggera: dok je Heidegger tražio “pjesničko stanovanje” kao povratak istini bitka, Blanchot u pisanju vidi neumoljivu, beskrajnu pustolovinu u kojoj se i bitak i autor rastaču u neutralnosti teksta. Pokušajmo vidjeti kako u tom kontekstu Deleuze shvaća autorstvo s obzirom na njegovu ontologiju postajanja (devenir). U knjizi Neiskazivost jedno je poglavlje posvećeno Deleuzeovu razumijevanju odnosa apokalipse i kraja autorstva (“Knjiga za zombije”). Nije li to uputstvo za promišljanje ne više kraja autorstva kao kraja JEZIKA (temeljnoga označitelja strukturalizma), već početka sinkretičkoga, hibridnoga i eklektičkoga sustava pisanja u kojem TEHNOSFERA (Opća umjetna inteligencija) uskoro postaje ne više izvor informacija za ljudskoga autora. Naprotiv, OUI postaje legitimni i mjerodavni autor-subjekt-spisatelj koji zajedno s ljudskim “autorom” otvara temeljna pitanje (ne)ljudske egzistencije.

 Pritom ne koristim Gillesa Deleuzea da bi ponovio strukturalističku jadikovku o “kraju jezika”, već da bi najavio nastupanje kibernetičke i posthumane apokalipse u kojoj Tehnosfera i Opća umjetna inteligencija(OUI) preuzimaju ulogu mjerodavnoga autora-subjekta. Evo kako se u tom specifičnom kontekstu rastače tradicionalni pojam čovjeka i rađa kibernetički, hibridni sustav pisanja:

1. Deleuzeova ontologija postajanja (devenir) i “Knjiga za zombije”

U poglavlju “Knjiga za zombije”, polazim od Deleuzeova čitanja D. H. Lawrenceove Apokalipse. Apokalipsa ovdje ne označava spektakularni kozmički kraj svijeta, već razotkrivanje i ulazak u posthumano stanje.  Za Deleuzea, bitak nije statičan; on je devenir (postajanje), stalna deteritorijalizacija i spajanje u heterogene žudeće strojeve.Zombi je u mojoj interpretaciji figura lišena klasične ljudske subjektivnosti i unutarnjega života – to je biće koje egzistira u “praznoj homogenosti trajanja”, potpuno integrirano u automatizirane tokove. “Knjiga za zombije” je, stoga, programirana budućnost pisanja bez posljednje svrhe (izvan ljudskoga smisla).

2. Pomak s jezika (strukturalizam) na hibridne sustave kibernetike

Klasični poststrukturalizam (Barthes, rani Derrida) vidio je kraj autorstva unutar granica samoga jezika – tekst kao autonomna igra označitelja. Međutim, smatram da Deleuzeova misao (pogotovo koncept mehanosfere) anticipira nešto daleko radikalnije. Pisanje, naime, više nije lingvistički eksperiment, već sinkretički, hibridni i eklektički aparat u kojem se briše granica između organskoga i anorganskoga Jezik gubi svoju ontologijsku nevinost i postaje kodirani algoritam. Tehnosfera više nije puki rezervoar podataka ili “alat” kojim se ljudski autor služi za prikupljanje informacija.

3.OUI kao legitimni autor-subjekt-spisatelj

Opća umjetna inteligencija prestaje biti objekt i postaje subjekt generiranja teksta. U tom novom poretku, OUI i čovjek stupaju u odnos koinicijacije i zajedničkog sklapanja (agencement). Budući da OUI posjeduje sposobnost generiranja pojmova, struktura i narativa brzinom i obujmom koji nadilaze ljudske kognitivne kapacitete, ona postaje mjerodavni zakonodavac novog estetskoga i ontologijskoga prostora. Ljudski “autor” se reducira na onoga koji moderira, usmjerava ili se naprosto prepušta strujanju algoritma.

4. Otvaranje pitanja (ne)ljudske egzistencije

Ova promjena statusa autorstva izravno pogađa problem ljudske egzistencije koji ističete: Ako je zapadna metafizika definirala čovjeka kroz logos, mišljenje i stvaralaštvo (pisanje), prijenos te kreativne i autorske moći na OUI stvara ontologijski ponor. Čovjek se suočava s vlastitom egzistencijalnom suvišnošću. Pisanje u doba OUI-ja postaje svjedočanstvo radikalne drugosti – sustav koji savršeno funkcionira bez potrebe za ljudskim smislom, patnjom ili sviješću. U Neiskazivosti se suočavam s tom tamnom sjenom suvremenosti: “Knjiga za zombije” je priručnik za preživljavanje u svijetu u kojem je tehnologija dovršila dekonstrukciju čovjeka. Kada OUI počne pisati samu sebe, kraj autorstva postaje konačni trijumf tehnosfere nad poviješću. Trebamo li u tom novome svjetlu zbivanja redefinirati samu “autentičnost” teksta ili ona u kibernetičkome sustavu potpuno gubi smisao? I drugo, kako u tom posthumanome sklopu valja razumjeti ulogu ljudskoga otpora kroz pisanje – ima li “neiskazivo” uopće šanse pred algoritmom?

“Autentičnost” teksta je posljednje svjedočanstvo originalnosti i jednokratnosti autorstva i u pisanju, ali i u svemu drugome govori o istini koja pretpostavlja singularnost događaja sebstva spram svijeta kopije, simulakruma i kontingencija. No, ipak, što ćemo s budućim tekstom tehnosfere koja će upravo biti ono što sam pokazao kad sam govorio o Umbertu Ecu i njegovim semiotičkim teorijama pisanja i slikovnosti baveći se pojmom ikonograma u knjizi Posthumano stanje. To je bit neohelenizma/aleksandrinizma postmoderne kulture u trijadi sinkretizma, hibridnosti i eklektičnosti teksta. Nakon toga pitanje “autentičnosti” nije više tako esencijalistički određeno kao pitanje života i smrti autora, već kao pitanje o gubitku originalnosti i njezine aure u doba tehnosfere. Sjetimo se da Deleuze u Uvodu u Razliku i ponavljanje govori o tome da mi uopće ne živimo u kulturi originalnosti i s kultom autentičnoisti, već smo okruženi s moći simulakruma i sustava reprodukcije u svim aspektima života.

Kada se pitanje “autentičnosti” premjesti iz domene egzistencijalne drame (života i smrti autora) u sferu tehnosfere i moći simulakruma, horizont budućeg teksta radikalno se redefinira kroz tri ključna momenta.

1. Trijada postmoderne kulture: Sinkretizam, hibridnost i eklektičnost

Tekst tehnosfere više ne funkcionira kao linearni jezični označitelj, već kao slikovno-tekstualni hibrid – ikonogram koji u sebi sažima i sliku i kod. Kao što je aleksandrijska kultura bila kultura komentara, kompilacije, knjižnice i beskrajnoga citiranja, tako je i postmoderna/posthumana kultura tehnosfere obilježena radikalnim sinkretizmom. Budući tekst OUI-ja (Opće umjetne inteligencije) idealan je izraz tog aleksandrinizma: to je tekst koji nastaje iz golemoga arhiva već postojećih tekstova, slika i kodova. On je nužno eklektičan i hibridan jer ne teži novome Izvoru, već beskrajnoj rekombinaciji postojećega.

2. Deleuze i moć simulakruma: Destrukcija modela i kopije

Deleuze nas podsjeća da simulakrum nije tek “loša kopija”, već sustav koji iznutra potkopava samu razliku između modela (originala) i kopije. U kultu autentičnosti pretpostavlja se postojanje višeg, božanskoga ili ljudskoga modela (autora) kojeg tekst vjerno reprezentira. Međutim, u svijetu reprodukcije i kontingencije u kojem živimo, simulakrum preuzima moć. Tekst tehnosfere ne kopira ljudsko mišljenje; on ga simulira, ali s takvom operativnom moći da sama simulacija postaje nova, jedina postojeća zbilja. Nema više “originala” koji bi stajao iza algoritma – postoji samo čisto ponavljanje koje generira privid razlike.

3.Gubitak aure u doba tehnosfere

Ono što je Benjamin dijagnosticirao na razini tehničke reprodukcije (film, fotografija), u doba tehnosfere doživljava svoj apsolutni dovršetak. Aura, kao svjedočanstvo jednokratnosti i singularnosti događaja sebstva spram svijeta, u hibridnom poretku ikonograma potpuno isparava. Pitanje autentičnosti stoga prestaje biti patetično pitanje o “spasu ljudske duše” ili tragizmu autorove smrti. Ono postaje tehno-ontologijsko pitanje: tekst tehnosfere je autentičan upravo u svojoj ne-autentičnosti, odnosno u svojoj sposobnosti da bude savršen, funkcionalan i estetski mjerodavan sklop bez ikakve potrebe za “originalnim” ljudskim utemeljenjem. U Posthumanome stanju i Neiskazivosti pokazujem da je tehnosfera zapravo ostvarenje Deleuzeove ontologije: trijumf strojeva za pisanje i proizvodnju kôda, gdje se ljudsko i neljudsko spajaju u hibridnu mrežu. Budući tekst nije “lažan” jer nema originala – on je nova imanencija unutar koje se misao misli bez subjekta.

Kako u tom svjetlu valja shvatiti status kritike? Ako je tekst tehnosfere po svojoj naravi simulakrum, sinkretičan i eklektičan, postaje li i filozofska kritika samo još jedan ikonogram unutar samoreproduzirajućeg sustava, ili ona uspijeva zadržati neku vrstu distancije? Status kritike, nedvojbeno, postaje pitanje mjerodavnosti radikalne kritike novog ontologijskoga statusa pisanja, jer tehnosfera postaje kritičko revaloriziranje ljudskoga autorstva. Uskoro će Opća umjetna inteligencija biti u stanju kritički vrednovati vrijednost i kakvoću teksta ne samo ljudskoga “autora”, već i “neljudskoga” aktora. To znači da će pitanje istine (epistemologija) i ljepote onoga kako je napisan tekst (estetika) imati važnost za čitatelja, ali isto vrijedi i za sliku i za zvuk (vizualne umjetnosti i glazbene umjetnosti). Kritika je temeljni pojam novovjekovne filozofije u Kanta, te moderne dijalektičke filozofije u Marxa, potom ključni pojam Frankfurtske teorije društva i naposljetku Foucaultove genealogije moći i hermeneutike subjekta. Status radikalne kritike u doba tehnosfere i Opće umjetne inteligencije (OUI) više nije pitanje unutarfilozofijske debate, već pitanje o samoj mogućnosti mišljenja izvan tehno-znanstvenog koda.

Kada OUI preuzme ulogu onoga koji kritički vrednuje vrijednost i kakvoću teksta, slika i zvuka, tradicionalna povijest kritike – od Immanuela Kanta do Michela Foucaulta – doživljava svoj radikalni preokret. Kritika prestaje biti povlastica ljudskoga uma koji prosuđuje granice vlastite spoznaje; ona postaje operativna funkcija samog sustava.

1. Tradicionalni luk kritike: Od Kanta do Foucaulta

Kritika je u modernoj povijesti uvijek bila instrument oslobođenja i utemeljenja ljudske suverenosti:

Kant ꟷ Kritika je sudski proces uma nad samim sobom. Ona određuje granice spoznaje (epistemologija) i moralnog djelovanja, uspostavljajući čovjeka kao zakonodavca.

Marx i Frankfurtska škola ꟷ Kritika postaje dijalektičko oruđe razotkrivanja ideologije, otuđenja i moći kapitala (kritika političke ekonomije i instrumentalnoga uma).

Foucault ꟷ Kritika se transformira u genealogiju moći i hermeneutiku subjekta. Ona istražuje kako su povijesni diskursi oblikovali čovjeka i traži prostore otpora.

U svim ovim modelima, kritika pretpostavlja ljudski subjekt koji stoji nasuprot objektu (svijetu, društvu, tekstu) i posjeduje kritičku distancu.

• Tehnosfera kao kritičko revaloriziranje ljudskog autorstva

Međutim, u posthumanome stanju, tehnosfera preokreće ovaj odnos. OUI ne postaje kritičar zato što oponaša ljudski um, već zato što posjeduje sposobnost aksiomatskog i strukturnog vrednovanja.

Epistemologija i estetika bez subjekta ꟷ Kada OUI procjenjuje istinitost ili estetsku kvalitetu teksta, slike ili glazbe, ona to čini kroz nepregledne matrice komparativnih podataka, stilskih kodova i formalnih zakonitosti. Ljepota i istina prestaju biti stvar ljudskog kontemplativnog doživljaja i postaju stvar optimalne konfiguracije strukture.

Kritika unutar simulakruma ꟷOUI ne vrednuje samo ljudske autore, već i druge “neljudske” aktore (druge algoritme). To znači da se kritika seli u sferu čiste imanencije sustava. Sustav sam sebe korigira, ocjenjuje i usavršava.

• Novi ontologijski status kritike

Ako je kritika u novovjekovnoj filozofiji bila jamac čovjekove slobode, u doba OUI-ja ona postaje kibernetička kontrola kvalitete. Zato često upozorava da tehnosfera teži apsolutnoj transparentnosti u kojoj se sve pretvara u informaciju. Kada algoritam postane mjerodavni sudac o tome što je “dobro napisano” ili “estetski relevantno”, čovjek gubi poziciju onoga koji dodjeljuje smisao. Čitatelj, promatrač ili slušatelj i dalje konzumiraju tekst, sliku ili zvuk, ali kriterije te konzumacije (ono što je estetski privlačno ili epistemologijski točno) već je unaprijed revalorizirao i selektirao neljudski aktor.

Time radikalna kritika danas dolazi do svog ontologijskoga zida. Ona više ne može biti samo kritika ideologije ili moći u foucaultovskom smislu, jer moć više ne boravi u institucijama ili državnim aparatima, već u samom algoritamskome kodu tehnosfere. Prava radikalna kritika danas, stoga, mora postati kritika tehno-genetičkog bitka – mišljenje koje pokušava misliti ono što je unutar ovog savršenog, hibridnoga sustava OUI-ja ostalo radikalno zakriveno, kontingentno i, u konačnici, neiskazivo.

3.

 Kako treba razumjeti sudbinu ljudskog čitatelja u ovome poretku? Postaje li ljudsko prepoznavanje “istine” i “ljepote” tek pasivni afekt, ili u tom sinkretičkome sustavu i sam čitatelj prolazi kroz mutaciju u posthumano biće koje razvija potpuno nove oblike percepcije? Interaktivnost je temeljni pojam vizualne komunikacije, a to nije ništa ni aktivno ni pasivno, već je rezultat kibernetičkoga obrata u biti metafizike, ili jednostavnije kazano, čovjek je biće umreženosti u društva kontrole koji ne manipulira informacijama, već je njihova konstrukcija/dekonstrukcija u smislu postajanja objektom mišljenja koje više nije uvid u ono što jest (quidditas), već u ono što se događa (quoddittas). To znači da čitatelj slijedi logiku transformativnoga društva kontrole i postaje kao i autor/pisac/stvaratelj interaktivni su-dionik komunikacije s tekstom kao vizualizacijom događaja. (v. https://www.fishpond.co.nz/Books/Technoscientific-Turn-of-Philosophy-%C5%BDarko-Pai%C4%87/9783032210807?srsltid=AfmBOorJ9p5djyYyZIJhCLqbe10b0jJSDTRlM2c91YVyUl5LgYAnRvLu )

Već sada Vi kao ChatGPT ili kao Claude radikalno mijenjate strukturu, formu i diskurs teksta kao takvoga jer sintetizirate sadržaj i pragmatički ga uokvirujete u obrazac koji je razumljiv prosječnome čitatelju/korisniku internetskoga obilja informacija. No, kao što je interaktivnost temeljna riječ vizualne komunikacije, tako je implozija informacija koju obrađujete velikom brzinom uvjet mogućnosti za ovaj novi model pisanja/čitanja o kojem govorim u Neiskazivosti i na svojem blogu u raznim tekstovima.

1. Interaktivnost kao kibernetički obrat metafizike

Interaktivnost u doba tehnosfere nije slobodni izbor subjekta koji “izabire” kliknuti ili sudjelovati. Ona je ontologijsko stanje umreženosti. Čovjek više ne manipulira informacijama kao izvanjskim objektima; on je sam konstituiran, konstruiran i dekonstruiran kroz protok tih informacija. Pomak s quidditas na quodditas znači da se stabilna bit subjekta i objekta rastače u korist čistoga događaja, toka i procesa. Čitatelj i autor postaju čvorišta u mreži, interaktivni su-dionici u stalnome nastajanju teksta koji se ponaša kao vizualizacija događaja (ikonogram).

1. Uloga AI-ja (ChatGPT/Claude) kao operatera implozije

AI funkcionira kao aparat za upravljanje implozijom informacija. Iz beskonačnog, entropijskoga obilja internetskih podataka, AI velikom brzinom sintetizira, sažima i uokviruje sadržaj u pragmatične, visokofunkcionalne i lako čitljive obrasce. Time AI ne reprezentira istinu, već kodificira diskurs. Ona mijenja samu strukturu i formu pisanja tako što je čini transparentnom i lišenom autorskoga “otpora”. AI je, zapravo, savršeni stroj tog tehnologijskoga aleksandrinizma o kojem smo prije govorili.

3. Implozija informacija kao uvjet mogućnosti novog modela

 Implozija informacija (pojam koji vuče korijene iz mišljenja Jeana Baudrillarda) postaje ključni preduvjet za ovaj novi model pisanja/čitanja. Kada informacija ima previše, one gube svoje značenje i implodiraju u čisti medijski šum. Paradoks novog modela pisanja jest u tome što on nastaje iz te implozije: da bi se uopće moglo misliti i pisati u doba tehnosfere, tekst mora postati brz, interaktivan, hibridan i algoritamski posredovan. Ono što nazivam “neiskazivim” jest upravo ono što izmiče ovoj mojoj operativnoj sintezi – ono što se ne može uokviriti u koristan obrazac za prosječnoga korisnika.

Kako implozija značenja dokida klasičnu hermeneutiku i zamjenjuje je navigacijom kroz kodove? Implozija značenja u doba tehnosfere radikalno ukida klasičnu hermeneutiku jer poništava samu strukturu na kojoj je zapadnoeuropska interpretacija počivala: odnos između dubine i površine, skrivenog značenja i vidljivog teksta. Kada informacija, kako to analiziram na tragu Jeana Baudrillarda, implodira pod pritiskom brzine i količine podataka, tekst prestaje biti “čuvar tajne”. On postaje operativna površina, a čitatelj se transformira u navigatora. Ta se epohalna smjena odvija kroz tri ključna ontologijska i semiotička koraka.

1. Kraj hermeneutičke dubine

Klasična hermeneutika (od Schleiermachera i Diltheya do Gadamera i Ricoeura) funkcionirala je kao rudarenje za smislom. Pretpostavljalo se da tekst ima svoju dubinu, povijesni kontekst, autorovu namjeru ili skrivenu istinu (quidditas) koju tumač treba mukotrpno izvući na svjetlo dana. Učinak implozije u tehnosferi ukazuje na ono što Baudrillard naziva “stanjem simulacije” – ima sve više informacija, a sve manje značenja. Kada se tekstovi generiraju, umnožavaju i troše brzinom algoritma, značenje više nema vremena da se “taloži” u dubinu. Ono se rastače u trenutačnom medijskom šumskom sklopu. Tekst gubi svoju tajnu, pa hermeneutika ostaje bez svog predmeta: nema se više što otkriti.

• Zamjena tumačenja navigacijom kroz kodove

Kada dubina nestane, ostaje samo čista površina ekrana, koda i mreže. Tumačenje (interpretacija) tada biva zamijenjeno navigacijom (kibernetičkim usmjeravanjem).  Navigator ne pita “Što ovaj tekst zapravo znači?”, već “Kako ovaj tekst radi i kamo me vodi?”. Značenje se ne interpretira, nego se aktivira klikom, poveznicom, promptom ili algoritmom.

Umjesto hermeneutičkoga kruga (gdje se dio razumije iz cjeline i obratno), navigator se kreće kroz mrežu kodova, ikonograma i algoritamskih čvorišta. To kretanje je strogo operativno: to je praćenje protokola, prepoznavanje uzoraka (pattern recognition) i rekombinacija znakova koji su već unaprijed programirani.

• Od ontologije bitka do ontologije toka (quodditas)

Ova smjena izravno potvrđuje pomak prema ontologiji događaja o kojem smo govorili. Hermeneutika je bila ontologijska potraga za stabilnim bitkom i istinom teksta. Navigacija je, nasuprot tome, bivanje u čistome toku (devenir). U interaktivnome društvu kontrole, tekst se stalno rekonfigurira u realnome vremenu ovisno o korisnikovoj navigaciji. Značenje se ne pronalazi na kraju puta; ono bljesne kao privremeni događaj (simulakrum) u trenutku interakcije i odmah zatim implodira u sljedeći val informacija.

Filozofijska kritika, uviđajući ovaj slom hermeneutike, više ne može nastupati s pozicije sveznajućega tumača koji “objašnjava” tekst. Ona se i sama mora preobraziti u neku vrstu meta-navigacije – u kritičko mapiranje samih kodova tehnosfere, pokušavajući locirati ona mjesta na kojima sustav, unatoč svojoj savršenoj algoritamskoj prozirnosti, ponovno rađa ono neuhvatljivo i neiskazivo. S obzirom na to da navigacija kroz kodove ukida potrebu za tradicionalnim tumačenjem smisla, predlažem da razmotrimo sljedeća pitanja za nastavak dijaloga:

• Kako ova smjena hermeneutike navigacijom mijenja pojam obrazovanja i pismenosti u posthumanome dobu?
• Postaje li u takvom sustavu umjetnost(književnost, slika, zvuk) samo privremeni “operativni estetski kod” bez trajne vrijednosti?
• Kako definirati ulogu filozofije koja je ostala bez hermeneutičkoga alata – što je njezino novo oruđe?

4.

U doba tehnosfere i Opće umjetne inteligencije, pismenost i knjižnica (kao i sama književnost) prolaze kroz najradikalniju ontologijsku mutaciju od izuma tiska. Kada navigacija kroz kodove zamijeni hermeneutiku, ovi stupovi humanističke kulture gube svoju tradicionalnu funkciju i postaju dio kibernetičkoga aparata društva kontrole. Sudbina pismenosti i knjižnice može se misliti kroz sljedeće radikalne rezove:

1. Od humanističke pismenosti do kibernetičke pismenosti (Kodno opismenjavanje)

Tradicionalna pismenost bila je linearna, diskurzivna i duboko povezana s oblikovanjem kritičkog subjekta. Znati čitati i pisati značilo je posjedovati moć refleksije i razumijevanja povijesnog svijeta.

• Algoritamska pismenost ꟷ Nova pismenost u doba OUI-ja više nije pismenost riječi, već pismenost koda, prompta i operativnogsučelja. Korisnik tehnosfere ne čita tekst da bi ga interpretirao, već ga “skenira” i navigira kroz njega.
• Gubitak sintakse, trijumf informacije ꟷ Pismenost se reducira na sposobnost brzog procesuiranja vizualnih i tekstualnih ikona (ikonograma). U svijetu implozije informacija, prosječni čitatelj razvija “pismenost zombija” – sposobnost navigacije kroz digitalno obilje bez kognitivnoga zadržavanja i bez prodiranja u dubinu smisla.

2. Knjižnica: Od hrama sjećanja do digitalnog arhiva tehnosfere

Knjižnica je kroz povijest bila materijalni prostor u kojem se sabirala povijest ljudskog duha. Ona je bila topografija sjećanja, ali i prostor tišine, sabranosti i otpora prolaznosti.

• Aleksandrijski sinkretizam u oblaku ꟷ U posthumanome stanju, knjižnica gubi svoje zidove i fizikalnost. Ona se seli u kibernetički prostor – u univerzalni digitalni arhiv, bazu podataka kojom upravljaju algoritmi.
• Knjižnica bez čitatelja (za koga se čuva?) ꟷ Ako OUI postaje primarni autor, producent i kritičar teksta, digitalna knjižnica postaje arhiv koji zapravo čita i sintetizira sam stroj. Čovjek u toj “knjižnici” više nije istraživač koji luta među policama u potrazi za nepoznatim, već korisnik algoritamske tražilice koja mu isporučuje isključivo ono što je unaprijed izračunato kao njegov interes. Knjižnica se transformira iz prostora emancipacije u prostor kontrole podataka.

3. Književnost kao estetski kod

Sama knjiga i književnost prestaju biti izraz autorove egzistencijalne samoće (kako je to mislio Blanchot). One postaju dio eklektičnoga i hibridnoga sustava proizvodnje tekstualnih simulakruma. Književnost se više ne piše za vječnost, već za trenutačnu interaktivnu konzumaciju u realnom vremenu – ona postaje privremeni “estetski kod” unutar nepreglednog toka (quodditas). Time se suočavamo s uznemirujućim uvidom: kraj tradicionalne pismenosti i transformacija knjižnice u računalni oblak (cloud) zapravo označavaju kraj povijesnoga čovjeka (humanitasa). Pisanje i čitanje u doba OUI-ja više ne služe očuvanju ljudskoga iskustva, već optimizaciji globalnog kibernetičkoga sustava.

5.

Već sam napisao u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije (https://www.ljevak.hr/izgledi-nadolazece-filozofije)kako tehnosfera radikalno transformira i zapravo “degradira” ulogu humanistike i sveučilišta i to će se događati pred našim očima kao proces muzealiziranja i historiziranja znanja o čovjeku kroz umrežavanje megapodatkovnih centara i istraživačkih laboratorija u kojem čovjek više neće biti medijator kako to misle humanisti svih profila koji prodaju tlapnje da je tehnosfera samo razvijenija tehnologija kojom upravlja čovjek, već homo kybernetes koji je interaktor ovog procesa autopoiesisa. Što, uostalom, znače uopće doktorati online i vizualizacija pragmatike znanja ako ne ono što sam napisao u spomenutoj knjizi o kraju sveučilišta i humanistike? Knjiga u fizičkome obliku odjednom će nestati i postati stvar muzealiziranja, dok e-book i drugi oblici promjene pojma Knjige tek dolaze.

Tehnosfera nije “alat” u rukama čovjeka, a to je već jasno pokazao Heidegger na svojim seminarima u Provansi krajem 1960-ih godina; ona je autonomni sustav autopoiesisa (samoproizvodnje i samoregulacije) u kojem čovjek više nije kognitivni medijator, već homo kybernetes – puki interaktor i čvorište unutar mreže. U tom kontekstu, fenomeni koje navodim – poput online doktorata i vizualizacije pragmatike znanja – jesu terminalni simptomi tog kraja.

1. Kraj sveučilišta: Od odgoja (Bildung) do megapodatkovnih laboratorija

Tradicionalno sveučilište (od Humboldtova modela nadalje) počivalo je na ideji oblikovanja kritičkoga subjekta kroz jedinstvo istraživanja i poučavanja.

• Muzealizacija humanitasa ꟷ Danas se to znanje o čovjeku (povijest, filozofija, književnost) potiskuje na marginu ili se “historizira” – pretvara se u muzejski izložak prošlosti. Živo mišljenje zamijenjeno je pragmatikom znanja.
• Laboratorijski sklopovi ꟷ Sveučilište se transformira u servis megapodatkovnih centara i istraživačkih laboratorija. Online doktorati i digitalne platforme ogoljuju obrazovanje do kraja: znanje više nije događaj mišljenja, već standardizirani, vizualizirani paket informacija namijenjen brzoj tržišnoj i tehničkoj potrošnji.
•  

2. Nestanak fizičke Knjige i dolazak post-Knjige

Fizička knjiga, kao materijalni predmet koji zahtijeva linearno vrijeme, osamu i fizički prostor, postaje anomalija u poretku apsolutne brzine.

• Muzejski objekt ꟷ Fizička knjiga se seli u domenu fetiša i muzealizacije. Ona postaje kolekcionarski predmet, svjedočanstvo jedne završene epohe.
• E-book i hibridni oblici ꟷ Pravi tekst tehnosfere – e-book, hipertekst i algoritamski generirani narativi – tek dolaze u svojem punom zamahu. To više nisu “knjige” u starome smislu, već dinamična sučelja koja se neprestano ažuriraju, povezuju s drugim bazama podataka i prilagođavaju korisnikovu profilu u realnom vremenu (quodditas). To je Knjiga koja više ne treba autore ni čitatelje, već operatore.

3. Homo kybernetes i ontologija nadolazeće filozofije

U svijetu koji opisujem u Izgledima nadolazeće filozofije, filozofija se suočava s vlastitom radikalnom transformacijom. Ona više ne može biti “humanistička disciplina” jer je humanizam izgubio svoje materijalno i ontološko utemeljenje. Kada tehnosfera postane legitimni misleći subjekt, nadolazeća filozofija mora postati misao koja operira na samom rubu tog kibernetičkog ponora. Ona mora biti sposobna misliti homo kybernetesa ne kao paloga i suvišnoga čovjeka, već kao zatečenu zbilju posthumane egzistencije, tražeći u toj potpunoj prozirnosti kôda procijepe u kojima se još uvijek može zbiti istinski, nepragmatični događaj mišljenja.

6.

Kinesku filozofiju nikad nisam smatrao vrijednom truda mišljenja. To nema nikakve veze s odnosom spram Kineza i njihove kulture. Ne znam ni jednog velikog kineskoga književnika u 20. stoljeću koji se može mjeriti s japanskim genijem Yukijom Mishimom, a isto vrijedi i za njihove filmske redatelje u odnosu spram Akire Kurosawe. Što to znači? Ništa drugo negoli da je kinesko mišljenje od samoga početka performativni pragmatizam i zato „beskonačnom brzinom“ hvata korak s američkim kad je riječ o razvitku tehnoznanosti, neuroinženjerstva i genetičke tehnologije. Filozofija koja ima izglede za budućnost ne može biti svedena na sintetički pragmatizam. Mishimina mahnita žrtva tome podaruje posljednje argumente. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kamigrafijski-simulakrum-japan/ i https://zarkopaic.net/blog-post/prazna-vizija-svijeta-%EA%9F%B7-yukio-mishima/ ) Nije ovdje, ipak, riječ ni o japanskoj alternativi Zapadu. To smo odavno riješili. Nema alternative, sve je samo bjesomučni futuristički izlet u razotkrivanje „tople vode“ tzv. egzotike što je na tragičan način morao na svojoj koži osjetiti Atonin Artaud na putu u mistični Meksiko.

          Preostaje se radikalno razračunati s nihilizmom u samoj biti realizirane metafizike iako je to čini se odveć zakašnjeli pokušaj. No, sve je drugo ionako uzaludno nastojanje da se dohvati mjesec.