Žarko Paić

1.

Penser dans un monde mauvais je utjecajna esejistička knjiga francuskoga sociologa i filozofa Geoffroya de Lagasnerieja, objavljena 2017. godine za izdavačku kuću PUF iz Pariza, a prevedena je već godinu kasnije na hrvatski ꟷ Misliti u lošem svijetu, Udruga Bijeli val i Multimedijalni Institut Zagreb, 2018. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg. Autor je istaknuti francuski filozof i sociolog, rođen 12. travnja 1981. godine. Trenutačno radi kao profesor filozofije i sociologije na akademiji [École Nationale Supérieure d’Arts de Cergy-Pontoise] (https://www.matthes-seitz-berlin.de/autor/geoffroy-de-lagasnerie.html ). Smatra se jednim od najvažnijih suvremenih lijevo-progresivnih intelektualaca u Francuskoj, čiji je rad duboko usmjeren na kritiku političkih institucija, kaznenoga sustava i preispitivanje modernoga shvaćanja demokracije. Početkom 2026. godine objavio je utjecajnu knjigu L’âme noire de la démocratie. Manifeste pour un autre idéal politique, (https://geoffroydelagasnerie.com/) (Crna duša demokracije: Manifest za drukčiji politički ideal). U njoj preispituje temeljne stupove modernoga društva poput glasovanja, parlamentarizma i većinskog načela, tvrdeći da progresivna misao mora izaći iz okvira tradicionalnih demokratskih iluzija. Blisko surađuje s poznatim sociolozima i piscima svoje generacije, kao što su Édouard Louis i Didier Eribon, zalažući se za sociologiju i filozofiju koje izravno interveniraju u političku stvarnost i podupiru oblike političkoga otpora.

Djelo o kojem ću ovdje više reći funkcionira kao radikalni manifest i priručnik za intelektualnu pobunu, propitujući ulogu mislilaca, pisaca i znanstvenika u društvu obilježenom nepravdom, dominacijom i eksploatacijom. U tom pogledu diskurs je de Lagasnerieja fluidna sveza između slavne francuske tradicije pamfleta i racionalne argumentacije koja ima za cilj ništa drugo negoli obnoviti u drugome kontekstu 21. stoljeća ono što su francuski lijevi intelektualci poput Sartrea, Foucaulta i Bourdieua te njemačka Frankfurtska kritička teorija društva s Adornom i Horkhimerom postavili kao uvjet mogućnosti razumijevanja tzv. intelektualne intervencije u prostor-vrijeme turbulentnih promjena društvene i političke sfere prožete proturječnim sklopovima moći ove trijade: angažman, situacije i ideologije u neoliberalnome kapitalizmu i različitim formama protuprosvjetiteljstva i desnoga političkoga populizma.  Knjiga polazi od premise da živimo u duboko nepravednome svijetu te istražuje kako se baviti intelektualnim radom, a da se pritom ne postane suučesnik u održavanju postojećega poretka. Autor oštro kritizira ideju neutralne ili “čiste” znanosti. Smatra da ignoriranje političkih i društvenih realnosti u ime objektivnosti zapravo pridonosi reprodukciji postojećih sustava moći i nasilja. Cilj društvenih znanosti ne bi trebao biti puko opisivanje svijeta, već kreiranje destabilizirajućih praksi znanja koje aktivno narušavaju i potkopavaju oblike dominacije.

Lagasnerie poziva na napuštanje izoliranoga proučavanja pojedinačnih društvenih fenomena. Umjesto toga, predlaže kritičko povezivanje svih intelektualnih praksi s realnim posljedicama koje one ostavljaju na svijet. Etika odgovornosti autora (v. drugo poglavlje knjige) pritom se pokazuje ključnim političkim činom pisanja. Jer bez pisanja intelektualni je čin današnjice sveden na zastarjeli koncept ideologijske vezanosti uz retoričko tribunstvo autora u svijetu diskurzivnih kulturalnih ratova (Kulturkampf) koji u 21. stoljeću više ne predvodi tzv. kulturalni marksizam, već metapolitička konzervativna desnica.  Svaki čin pisanja i istraživanja ujedno je i čin političkoga angažmana. Autor se mora konstantno pitati kako njegovo djelo može poslužiti kao oružje za emancipaciju.

Djelo je strukturirano kao kritički dijalog s tradicijom francuske sociologije i kritičke teorije (osobito se naslanjajući na nasljeđe mislilaca poput Pierrea Bourdieua i Michela Foucaulta). Stil pisanja je angažiran, polemičan i usmjeren na mlađu generaciju istraživača i aktivista koji traže načine kako preoblikovati prostor kritičke misli.

2.

          Pitanje intelektualnog angažmana potaknulo je velike rasprave tijekom cijeloga 20. stoljeća. Kada razmišljamo o takozvanim “angažiranim” intelektualcima, likovi Jean-Paula Sartrea, Michela Foucaulta i Pierrea Bourdieua ističu se kao izraziti načini angažmana. Problem je što se taj pojam po mojem sudu vrlo često ne izvodi iz njegovih filozofijsko-političkih izvora u smislu Sartreova egistencijalizma i njegove „konverzije“ nakon 2. svjetskoga rata na marksizam osebujnoga tipa promišljanja i kazivanja s esejima „Egzistencijalizam je humanizam“ te „Što je angažirana književnost?“, a vrhunac slijedi s prvim i jedinim sveskom Kritike dijalektičkoga uma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/projekt-slobode/ )

          Sartreov angažman može se konceptualizirati kao angažman “univerzalističkog kritičkoga intelektualca” uz neizbježan dodatak koji pretpostavlja svijest o drukčijem načinu pisanja kao ozbiljenja slobode koju je već od temeljnoga ontologijskoga djela Bitak i ništavilo iz 1943. godine odredio kao projekt ljudske egzistencije koja prethodi njegovoj esenciji. Sartre se posebno angažira kroz svoje spise o rasnome problemu u Sjedinjenim Državama i Francuskoj, antisemitizmu u Francuskoj, kolonijalnim pitanjima i tako dalje te kritici kolonijalizma u Alžiru. Nasuprot tome, Michel Foucault konceptualizira lik “specifičnoga intelektualca” čija se kritika usredotočuje na određeno područje društvene stvarnosti na temelju specijaliziranog znanja. Ako je za Sartrea glavna riječ-pojam angažiranoga intelektualca projekt slobode, onda je to za Foucaulta kasnoantička, grčka riječ parresia kao izravno govorenje istine u lice vladaru sa svim etičko-političkim konzekvencijama ovog radikalnoga položaja pisca kao intelektualca. (v. Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Udruga Bijeli val, Zagreb, 2013.) Ova konceptualizacija pronašla je konkretnu provedbu osnivanjem Grupe za informacije o zatvorima 1971. Pierre Bourdieu, francuski sociolog i autor jedne od najvažnijih sociologijskih knjiga druge polovine 20. stoljeća Distinkcija, razvijajući koncept kolektivnoga intelektualca u kritičkome dijalogu i razračunavanju s Antonijem Gramscijem, predložio je drugi pristup utemeljen na timskom radu, utjelovljen u “Raisons d’agir” (Razlozi za djelovanje), koji se usmjerio borbi protiv neoliberalizma.

U Sartreovu djelu, situacije se analiziraju i same po sebi, kao pojedinačni objekti, i, prije svega, kao dio sustava. Stoga, tekstovi Situacija sadrže razvoj utemeljen na glavnim filozofskim djelima Bitak i ništavilo i Kritika dijalektičkoga uma. Ono što je Sartre nastojao osuditi doista je bio sustav u svojoj cjelini, pokazujući da je rasizam, na primjer, ugrađen u ekonomske, društvene, pa čak i ontološke odnose. Dok je Alain Renaut opisao Sartrea kao „posljednjeg filozofa“ jer je proizveo „odgovore koji su izraženi u terminima istine“, mora se priznati da i drugi filozofi danas još uvijek iznose ovu legitimnu tvrdnju. Iako ne tvrde da posjeduju „apsolutno znanje“ ili da su „totalni intelektualci“, odnos između filozofskoga istraživanja i stvarnosti nije zastario, daleko od toga. Taj odnos je čak i predmet promišljanja, kako sam po sebi tako i zbog onoga što otkriva o ulozi i mjestu filozofa, a šire gledano i intelektualaca, u društvu.

Pitanje koje, pak, postavlja Geoffroy de Lagasnerie unutar samog znanstvenoga istraživanja mogu li se njegovi objekti i metode razmatrati apstraktno istodobno označava i ključno pitanje kako znanstveno istraživanje sudjeluje u stvarnome životu, u smislu života koji žive članovi društva koje uključuje stručnjake za znanstvena istraživanja? Čini se da su iznova u geneaologiji ovog načina razmatranja o znanosti i ideologiji tekstovi Karla Marxa i Maxa Webera kao suprotstavljene pozicije kritike političke ekonomije kao temeljne znanosti modernoga kapitalizma te uloge znanstvenika kao neutralnoga i „objektivnoga“ analitičkoga promatrača događaja u empirijskome životu društva pretpostavke i za suvremena istraživanja. Figura angažiranoga intelektualca kao da upućuje na takvu korelaciju iz jednostavnog razloga što je njegova misija upravo u posredovanju kritike i znanstvene „objektivnosti“. (v. o tome eksplicitno i moju studiju: Žarko Paić, Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. te zbornik: Žarko Paić (prir.), Što s intelektualcima? Angažman, kritika društva i spektakl, Litteris, Zagreb, 2020.)

3.

Što predlaže u tom kontekstu de Lagasnerie? Moram priznati ne baš nešto posve „radikalno“, osim što je na tragovima Sartrea, Foucualta i Bourdieua dospio do postavke da ako „treba znanosti privesti sudu svijeta“, onda to znači izgradnju tzv. opozicijskih polja, a pojam je mixtum compositum političke subverzije sustava kakav postoji, rekao bi Alan Badiou u „kapitaloparlamentarizmu“ i Boudieova ključnog pojma iz njegove sociologije kulture koja zahtijeva promjenu temeljnoga habitusa i razdiobe simboličkoga i kulturnoga kapitala. Ono što zahtijeva autor ove knjige u obraćanju Drugima kao sugovornicima „ nije institucionalno, nego političko pitanje.“ (str. 63)

          Problem s ovom knjigom nije u tome što se manifestno i diskurzivno-kritički obraća potencijalnim krugovima intelektualne javnosti koja se unaprijed podrazumijeva kao tzv. lijevo-progresivna, već u tome što smatra da je teza o „kraju intelektualaca“ u suvremenom svijetu stvar konzervativne desnice, što je samo formalno točno, ako se zna da je to tvrdio još 1960ih godina francuski kritičar totalitarizma Raymond Aron, da bi koncem 1980ih glavni mislilac postmoderne Jean-François Lyotard na upečatljiv način pokazao da je ova riječ-pojam kao i ideologija, uostalom, a isto je na drukčiji način artikulirao i Gilles Deleuze u svojim tekstovima o društvu kontrole, izgubila svoju vjerodostojnost i nemoguće ju je održati na starim temeljima vladavine znanosti u liberalno-demokratskome svijetu. Utoliko inače zanimljivu i intrigantnu knjigu Geoffroya de Lagasneriea Misliti u lošem svijetu ovi iskazi tzv. polja osporavanja sustava i drugi slični pojmovi dovode do nevjerodostojnosti argumentacije jer se položaj intelektualca u cjelini u suvremenome svijetu ne samo radikalno promijenio nagorezbog vladavine tehnosfere i logike info-kognitivnoga kapitalizma, već je i distribucija znanja tzv. kolektivnoga intelektualca postala umreženi dispozitiv moći onog neljudskoga koje autor uopće ne može dohvatiti instrumentarijem svoje kritike.

          Misliti znači ponajprije stvarati nove konceptualne tvorbe koje pogađaju bit novoga vremena u kojem živimo, a to što takvo mišljenje nužno pretpostavlja „loš svijet“ ionako je za mišljenje prava blagodat jer bi sve drugo za određivanje smisla i zadaće intelektualca u trijadi angažmana, situacije i ideologije bilo naprosto „dosadno“ i neiventivno. Problematično je što ovaj tip !lijevo-progresivnoga“ mišljenja samo perpetuira neoperabilne tradicionalne matrice shvaćanja odnosa intelektualaca i znanosti u tzv. kulturi i njezinim vrijednostima kakve su postale nakon Sartrea, Foucaulta i Bourdieua umrtvljene i nije ih moguće oživjeti bez radikalnoga obrata u samome pojmu mišljenja kao uvjeta mogućnosti djelovanja intelektualaca u „lošem svijetu“.