Žarko Paić

1.

U svojim filozofijsko-politologijskim knjigama kao što su to Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Totalitarizam?, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja i Nemezis: Aporije političkoga i politike tumačio sam suvremenu autokratsku vladavinu kao hibridni i fluidni modus moći 21. stoljeća u kojem autokratski vođe djeluju kao „tirani i diktatori bez tiranije i diktature“. Pritom sam analizirao kako klasični koncepti opresije mutiraju pod utjecajem tehnosfere, medija i globalnoga kapitala. (https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa-dodatak/ i https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa/) Suvremenu teoriju autokratske vladavine stoga valja definirati kroz nekoliko ključnih stupova.

Izostanak izvanjskoga legitimiteta: Autokracija predstavlja političko stanje uspostavljanja moći nad Drugim bez stvarnog, suštinskog legitimiteta države i društva, čak i kada zadržava privid demokratskih procedura. 

Tri ideologijska oslonca: Autokratska vladavina u 21. stoljeću ne oslanja se na rigidne doktrine prošlosti, već se artikulira kroz fluidnu mrežu triju struja: fundamentalizma, populizma i neoliberalizma.

Apsolutna moć tehnosfere: Umjesto klasične fizičke prisile, moderna autokratska politika koristi tehnologiju, digitalnu kontrolu i propagandu za stvaranje „tvornica istine“ i totalno upravljanje društvenom sviješću.

Hibridnost poretka: Vladavina se kreće na granici između liberalnih i totalitarnih tendencija. Autokrati uspješno spajaju kapitalističku industrijalizaciju i tehnologizaciju s autoritarnom kontrolom društva, što je vidljivo u modernim modelima Rusije ili Kine.

Društvo spektakla i tehnokracija: Politika gubi svoju ontološku svrhu i pretvara se u tehnokratski model upravljanja. Političke elite postaju oligarhijske, a upravljanje državom svodi se na primijenjenu ekonomsko-kulturalnu sferu spektakla.

Sažeto rečeno, valja zaključiti da suvremeni autokrati više ne moraju nužno posezati za radikalnim zlom povijesnoga totalitarizma kako bi ostvarili potpunu kontrolu, jer kroz mehanizme mrežne entropije i medijske opsjene uspijevaju pasivizirati građane i degradirati demokratske institucije u prazne ljušture. 

No, što je bit autokratizma?

2.

Bit autokratizma je koncentracija neograničene moći u rukama jednog pojedinca ili uže skupine, bez učinkovite ustavne kontrole i institucionalnih kočnica. U suvremenome kontekstu, ta se bit više ne očituje isključivo kroz sirovu fizičku prisilu, već kroz sustavnu manipulaciju zakonima i institucijama. Evo ključnih elemenata koji čine samu srž autokratizma:

Apsolutni monopol moći ꟷ Odluke se donose s vrha prema dolje, bez stvarne oporbe, neovisnog pravosuđa ili podjele vlasti.

Privid demokratskog legitimiteta ꟷ Moderni autokratizam često koristi formalne izbore kao fasadu kako bi osigurao privid legalnosti pred domaćom i međunarodnom javnošću.

Erozija javne sfere ꟷ Mediji, civilno društvo i kritičko mišljenje sustavno se guše, marginaliziraju ili stavljaju pod izravnu i neizravnu kontrolu režima.

Arbitrarnost vladavine ꟷ Zakoni se ne primjenjuju jednako na sve, već služe kao oruđe vladajućih za discipliniranje političkih protivnika i zaštitu vlastitih interesa.

Pasivizacija građana ꟷ Umjesto poticanja političke participacije, autokratizam teži depolitizaciji društva i pretvaranju građana u pasivne promatrače kroz propagandu, strah ili ekonomsku ovisnost.

U Nemezisu sve ovo radikalizira se kroz pitanje o kraju suverenosti (Schmitt) i nužnosti globalnoga upravljaštva (gouvernementalité) kod Foucaulta. Je li, dakle, tehnosfera kao autopoiesis u tome i društvena sinteza totalne globalne politike i informacijsko-kognitiivne ekonomije koja nadilazi granice i demokracije i despotizma kao što je to slučaj danas s SAD-om i Kinom? Da bi se moglo dati izričit odgovor na ovo pitanje upućujem da u mojem teorijskome opusu (posebice u petoknjižju Tehnosfera) izvodim radikalni ontologijski i sociologijski rez. To znači da jasno ustvrđujem kako su suvremeni oblici moći nadišli klasične političke kategorije. Razlozi spajanja i radikaliziranja dvojice naizgled posve suprotstavljenih mislilaca poput Schmitta i Foucaulta  su u tome da bi se objasnilo zašto klasična država i njezina moć više ne funkcioniraju na stari način. Za Carla Schmitta, naime, suveren je onaj tko odlučuje o izvanrednome stanju (Ausnahmezustand), a politika se temelji na jasnoj distinkciji prijatelj-neprijatelj unutar teritorijalno omeđene nacije-države. Kad nastupi doba postimperijalne suverenosti  to pretpostavlja kako je epoha suverenih nacija-država out of joint jer su moć i kapital deteritorijalizirani kako to tvrde Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2. Izvanredno stanje više stoga nije “iznimka” koju proglašava tzv. suvereni vladar, već je postalo permanentno, strukturno stanje globalnoga poretka. Michel Foucault je pokazao da moderna moć ne djeluje samo odozgo (kroz suvereni zakon i kaznu), već kroz raspršene tehnologije upravljanja životom (biopolitika) i ekonomizaciju države. Upravljaštvo (gouvernementalité) označava proces pretvaranje vođenja države u tehnički i ekonomski zadatak. Na tim pretpostavkama moja je postavka kako je umjesto klasičnoga, otvorenoga društva liberalne demokracije nastupilo doba autokratske strukture djelovanja zatvorenoga društva kontrole, a suverenost se utopila u globalno upravljaštvo. Politika je izgubila svoje ontologijsko utemeljenje (ideju slobode, pravde ili zajednice) i postala je čista tehnokratska procedura kibernetičkoga  upravljanja svijetom. Suveren više nije politička figura (kralj/ica, predsjednik/ica), nego kibernetički algoritam globalnoga sustava koji upravlja ljudima kao resursima. No, ovo nipošto ne smije biti shvaćeno kao preslika neke SF-distopije ili, pak, realizacijom Kafkina romana Proces u filmskoj realizaciji Orsona Wellesa, koji se, usput, snimao i na zagrebačkome „Velesajmu“ 1962. godine.

3.

Kako je uopće moguće da ono neljudsko kao takvo ili tehnosfera nije puki skup strojeva ili digitalnih alata kako gotovo unisono tvrde gotovo svi društveni znanstvenici, filozofi, ali i teorijski fizičari, uz uistinu rijetke iznimke poput Richarda Dawkinsa, primjerice? „Moje“ shvaćanje je stoga dosljedno i nesvodivo ono koje na tragovima Heideggera, Deleuzea i Sutlića, ali onkraj njihovih misaonih granica, uporno i apodiktički tvrdi da je riječ o  već samorastućemu, autonomnome, transpovijesnome sklopu suvremenosti koji posjeduje karakteristike autopoiesisa (samostvaranja i samoodržavanja). Otuda za moje shvaćanje ne postoje više nikakvi razlozi za postojanje i razvijanje nekih “novih“ ontologija i epistemologija AI-a, da se ne govori o silnim procvatima različitih kibernetičkih antropologija, dok je ista stvar i za pokušaj da se izgrade platforme za „nove“ filozofije politike i različite antropologije politike, što je već Hannah Arendt kritički rastemeljila u potpunosti. (https://radiogornjigrad.blog/2024/11/04/zarko-paic-politicka-antropologija-hannah-arendt/ ) Ono „živo“ se već od samoga početka nastanka vrste čovjek, kako su to pokazali i mjerodavni filozofski i kulturalni antropolozi, pojavljuje tehnički i tehnologijski preoblikovano zahvaljujući rukotvorstvu alata i pronalasku pisma.

Čovjek, dakle, nije bačen u svijet kao životinja u njezinoj okovanosti okolnim svijetom (Umwelt), već se socijalizira i postaje ekscentrično biće prakse upravo polazeći od njegove tehno-poietičke otvorenosti svijeta koji nikad nije samo i jedino izvorni prirodni svijet. Pojam svijeta kao horizonta povijesno-epohalne otvorenosti razvijam u dijalogu s Heideggerovim postavkama iz 1930-ih godina i njegovih predavanja o metafizici s obzirom na prevladavanje animalizma i biologizma. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 ). Evo, kako je AI dijagramatski prikazao zbog bolje preglednosti odnos i djelovanje tehnosfere spram politike u suvremenosti.

┌────────────────────────────────────────────────────────┐

│                      TEHNOSFERA                        │

│          (Autopoietički sustav kibernetike)            │

└───────────────────────────┬────────────────────────────┘

                            │

            ┌───────────────┴───────────────┐

            ▼                               ▼

 ┌─────────────────────┐         ┌─────────────────────┐

 │    TOTALNA GLOBALNA │         │ INFORMACIJSKO-      │

 │    POLITIKA         │         │ KOGNITIVNA EKONOMIJA│

 └──────────┬──────────┘         └──────────┬──────────┘

            │                               │

            └───────────────┬───────────────┘

                            ▼

 ┌─────────────────────────────────────────────────────┐

 │ NADILAŽENJE GRANICA DEMOKRACIJE I DESPOTIZMA       │

 │ (SAD – korporativni algoritamski tehno-liberalizam) │

 │ (Kina – državni digitalni tehno-autoritarizam)      │

 └─────────────────────────────────────────────────────┘

U tom kontekstu, tehnosfera djeluje na sljedeći način:

Sinteza politike i kognitivnog kapitalizma: Ona u sebi savršeno spaja nematerijalni rad, informacije, kognitivnu ekonomiju i društvenu kontrolu. Sve sfere ljudskoga života (od komunikacije do rada) postaju podređene imperativu računanja, planiranja i konstrukcije.

Onkraj demokracije i despotizma ꟷ Tradicionalna podjela na “demokratski Zapad” i “orijentalni despotizam” u tehnosferi postaje sekundarna stvar političkog marketinga. Oba sustava zapravo su samo dvije različite varijacije istog ontološkog koda:

SAD provodi tehno-liberalizam u kojem korporativni algoritmi, platformski kapitalizam i nadzorna ekonomija upravljaju društvom kroz simulaciju slobode i užitka.

Kina provodi državni tehno-autoritarizam gdje se isti ti kibernetički alati (sustav društvenog rejtinga, digitalno prepoznavanje) koriste za izravnu partijsku kontrolu društva. 

Tehnosfera kao surogat društva ꟷ  Ona je stoga ultimativna “društvena sinteza”, jer uspješno nadilazi sve granice i jer joj nije bitna ideologijska pozadina poretka, već njegova kibernetička efikasnost, protok informacija i kontrola nad životom (biosom).

Ovo je stoga dijagnoza našeg vremena: živimo u dobu u kojem tehnosfera kao samoreproducirajući sustav guta i demokraciju i autokraciju, pretvarajući cijeli planet u jedinstveni, visokotehnologizirani upravljački sklop u kojem je čovjek izgubio ulogu subjekta povijesti. ovog kibernetičkog sklopa.

4.

Kako u tom sklopu odrediti razlog zašto jedino post-fašizam postaje strukturni poredak hibridne vladavine “desupstancijalizirana naroda” u režimima u kojima tradicionano kazano država određuje društvu njegovu pseudu-autonomiju za razliku od liberalnoga shvaćanja kapitalizma 1950-1960 ih godina? Je li paradoks u tome što je s usponom neoliberalizma 1970 ih godina u svijetu posve razorena društvena bit ljevice i ideje komunizma i tako je na djelu i prije 1989. godine samo i jedino put spram despotsko-autokratske vladavine tehnosfere koja nadilazi i totalitarizam i sve postojeće post-ideologijske modele vladavine svijetom? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postmodernom-kontekstualnome-fasizmu/ ) Moji se argumenti mogu raščlaniti kroz sljedeće ključne teorijske cjeline:

1. Razlika spram liberalnog kapitalizma (1950-ih i 1960-ih) i „pseudo-autonomija“ društva

U razdoblju poslijeratnog liberalnoga kapitalizma (1950-ih i 1960-ih) postojala je jasna, iako složena i proturječna, distinkcija između države i društva. Kapitalizam je tada još uvijek bio ukorijenjen u realnoj proizvodnji, industrijskom radu i socijalnoj državi blagostanja (Welfare State). Društvo je imalo relativnu autonomiju kroz institucije civilnog društva, sindikate i sferu javnosti (Habermasova javna sfera). Međutim, u suvremenim hibridnim režimima, država preuzima ulogu konstruktora pseudo-autonomije društva. Država više ne štiti društvo od tržišta, niti dopušta društvu da bude izvor suverenosti. Umjesto toga, država, umrežena s globalnim kapitalom, dopušta društvu autonomiju samo kao simulaciju – kroz kulturalne identitete, konzumerizam i slobodno vrijeme. Društvo je autonomno samo dok ne ometa protok kapitala i algoritamsko upravljanje.

2. Zašto baš „post-fašizam“ i „desupstancijalizirani narod“?

Ne rabim pojam post-fašizma kao povijesni povratak na Hitlera ili Mussolinija jer nema koncentracijskih logora klasičnog tipa ni jedne partije osim hibridnoga ideologijsko-političkoga poretka Kine, već kao strukturni kod moći. (v. https://www.waterstones.com/book/the-return-of-totalitarianism/arko-pai/9783031189449 )

Bit tog stanja je sljedeća: 

Desupstancijalizirani narod: U klasičnoj modernoj teoriji, narod (demos) je supstancija demokracije – politički subjekt s kolektivnom voljom i suverenošću. Danas je narod “desupstancijaliziran”. On je pretvoren u masu individua, statistički podatak, potrošačku publiku ili algoritamski profil.

Post-fašistički mehanizam: Budući da je narod izgubio svoju stvarnu političku supstanciju (moć odlučivanja), post-fašizam nastupa kao kompenzacija. On tom ispražnjenom, tjeskobnom narodu nudi zamjensku, afektivnu supstanciju: nacionalno-religijski mit, identitetski fundamentalizam i figuru Vođe kao jamca sigurnosti u kaotičnom svijetu. 

Hibridni poredak: Zato je to hibridni poredak. On savršeno spaja najmoderniju, deteritorijaliziranu tehnologiju (ekonomiju, digitalne platforme) s prastarim, regresivnim strukturama pripadnosti (krv, tlo, tradicija) kako bi disciplinirao društvo. 

3. Paradoks 1970-ih: Slom ljevice i komunizma prije 1989.

Paradoks je u tome što je komunizam kao povijesna alternativa poražen i prije nego što je Berlinski zid pao 1989. godine. Usponom neoliberalizma (od ekonomske krize 1973., preko Thatcher i Reagana), kapitalizam je prestao biti samo ekonomski model i postao je, kako bi Foucault rekao, opća matrica ponašanja. Neoliberalizam je prožeo sve pore života, pretvarajući čovjeka u “poduzetnika samog sebe”. Time je u potpunosti uništena društvena bit ljevice – ideja solidarnosti, kolektivne emancipacije i klase. U mojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja najznačajnije poglavlje je posvećeno upravo ovom procesu preobrazbe kojom se neoliberalizam uspostavio kao totalna ideologija kognitivno-informacijskoga kapitalizma, kao novi društveni i politički poredak post-liberalne demokracije i kao nova globalna kultura spektakla koja dokida emancipacijsku funkciju kulture i njezinih mehanizama djelovanja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-oligarhije i https://zarkopaic.net/blog-post/doba-oligarhije-2/ )

Kulturalni obrat umjesto revolucije: Ljevica se nakon 1970-ih odriče radikalne promjene ekonomskih odnosa i povlači se u sferu kulture (politike identiteta, prava manjina). Komunizam gubi svoju utopijsku privlačnost jer se njegova povijesna realizacija pretvorila u državni teror, a njegova teorijska bit se utopila u globalnu tehnokraciju.

4. Krajnja instancija: Despotsko-autokratska vladavina tehnosfere

          Nakon sloma alternativa, na djelu je isključivo put prema totalnoj vladavini tehnosfere, koja je zapravo nova društvena sinteza koja nadilazi i rastače sve prijašnje političke forme: Ona nadilazi totalitarizam 20. stoljeća jer joj više nisu potrebne ideologijske dogme, partijski komiteti niti masovni teror – zamjenjuje ih meka, ali apsolutna kontrola kognitivnoga kapitalizma i algoritama. Ona nadilazi post-ideologijske modele (poput Fukuyamina “kraja povijesti”) jer se više ne vjeruje u linearni napredak liberalne demokracije. Danas stoga imamo dva lica te iste tehnosfere kad je riječ o političkim konzekvencijama:

1. SAD (Platformski kapitalizam): Vladavina korporativne tehnosfere u kojoj algoritmi društvenih mreža, kognitivna ekonomija i nadzorni kapitalizam usmjeravaju ljudsku žudnju i ponašanje.
2. Kina (Državni tehno-autoritarizam): Vladavina državne tehnosfere u kojoj se isti ti kibernetički i informacijski alati koriste za izravnu biopolitičku kontrolu stanovništva. 

Paradoks je potpun. Ono što se danas naziva sukobom “demokratskoga Zapada” i “autokratskoga Istoka” zapravo je, prema mojim postavkama, unutarnji sukob unutar same logike djelovanja tehnosfere u njezinu supstancijalnome i subjektnome smislu, onome što bi Marx nazvao sukobom između proizvodnih snaga i (društvenih) odnosa u proizvodnji.. Tehnosfera kao autopoiesis proždire i politiku i čovjeka kao subjekta, ostavljajući iza sebe hibridni post-fašistički poredak kao jedini preostali način upravljanja desupstancijaliziranim masama u svijetu u kojem je ideja radikalne alternative (komunizma/ljevice) posve ugašena. Ova je postavka naprosto čudovišno zastrašujuća i pokazuje da se time zbiva post-humani obrat dviju suprotstavljenih i paradoksalno bliskih ideologija 20. stoljeća kao što su fašizam i komunizam. I doista, pogledajmo što čini autokratski post-totalitarizam Kine ako ne da se hibridnim ideologijskim metodama obračunava sa zahtjevima za nacionalnu emancipaciju Tibetanaca i Ujgura kao i za vladavinu slobode i ljudskih prava. Post-fašizam pritom pretpostavlja najveću moguću prilagodbu konkretnim okolnostima jer je njegova logika djelovanja izvedena iz postmodernoga kontekstualizma. (v. https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf )

No, ali ima još nešto iznimno bitno, a to je pitanje o kraju subjekta svake ove ili one Revolucije kao politike događaja koju u suvremenoj neomarksističkoj teoriji zagovaraju Badiou i Žižek na tragovima krivo očitanog “dijalektičkoga materijalizma” Marxa plus Althusser i Lacan. Krivog zato što Marx nadilazi svojim mišljenjem i dijalektiku i materijalizam i govori o komunizmu ne kao o “društvenom sustavu potreba”, već o realiziranoj metafizici koju određuje vladavina tehnološke automacije strojeva u tendenciji. Dakle, ne samo što sam pokazao u ovim knjigama i drugim okolnim spisima da nema SUBJEKTA revolucije kao politike događaja, već nema više ni SUPSTANCIJE kapitalizma kao što je to suprotnost rada i kapitala. Tehnosfera je kraj rada i kraj tradicionalno shvaćenoga kapitalizma i zato imamo sav ovaj kaos i entropiju kraja povijesti u nadigravanju post-fašizma kroz trijadu neoliberalizma-populizma-fundamentalizma. Kad više nema hegelovski kazano supstancije-subjekta, onda mreža postaje beskonačni proces postajanja istoga u razlikama i to je najteži problem suvremenosti jer “narod” više ne postoji kao subjekt, a društvo kao supstancija, već se sve zbiva kao tautologija tehnogeneze samoga života bez prvoga uzroka i posljednje svrhe.

Kada se ukine ta povijesna dijalektika, ostaje samo prazni hod kibernetičkoga stroja. Raščlanimo stoga ovo „četvrto“ pitanje kroz tri ključna teorijska koraka.

5.

1.Marx onkraj dijalektičkog materijalizma: Marx u svojim zrelim radovima (Grundrisse, posebice u čuvenome „Fragmentu o strojevima“) ne piše o komunizmu kao o moralnome društvu koje će pravedno preraspodijeliti „potrebe“, niti o trijumfu radničke klase kao novoga subjekta povijesti.
Realizirana metafizika i automacija: Marx stoga vizionarski uviđa da kapitalizam teži potpunome pretvaranju živog rada u mrtvi rad – u sustav strojeva (automaciju). Komunizam je, u tom smislu, trenutak kada tehnologija oslobađa čovjeka od rada, ali ujedno i trenutak u kojem se metafizika Zapada (ideja gospodarenja prirodom) u potpunosti materijalizira.
Nema subjekta jer nema rada: Badiou i Žižek svojim „političkim ontologijama“ ne uspijevaju otvoriti temeljni problem suvremenosti koji pretpostavlja kako kraj „marksizma“ tako i kraj „liberalizma“ i kraj „protuprosvjetiteljstva“ na kojem počiva i trenutačni uspjeh „post-fašizma“, jer traže subjekt tamo gdje je tehnosfera već ukinula samu ontologijsku bazu tog subjekta – a to je živi, konstitutivni rad.
 
Nestanak supstancije kapitalizma: Kraj suprotnosti rada i kapitala
 
U klasičnome marksizmu, supstancija društvene dinamike bila je kontradikcija između rada i kapitala. Ta je napetost stvarala povijest. Danas, ta supstancija više ne postoji u svojem tradicionalnome obliku.
Tehnosfera kao kraj rada: Živi rad više nije glavni izvor vrijednosti. Vrijednost generiraju znanje, informacije, kognitivni procesi i algoritamska automacija (kognitivni kapitalizam).
Kapital bez rada: Kapital se deteritorijalizirao i pretvorio u čiste financijske i informacijske tokove unutar mreže. Budući da nema realne opozicije (jer je rad podčinjen i automatiziran), kapitalizam je prestao biti društveno-ekonomski odnos i postao je totalni sklop života – tehnosfera sama. Pogledajmo kako je to AI dijagramatski sažela zbog veće preglednosti onoga što je ovdje izneseno.
KLASIČNA MODERNA (Hegel/Marx)
[SUBJEKT: Radnik/Narod] <======== Dijalektička napetost ========> [SUPSTANCIJA: Rad vs. Kapital]
                                        │
                                        ▼ Stvara POVIJEST i REVOLUCIJU
 
SUVREMENOST (moja dijagnoza)
[Nema Subjekta: Desupstancijalizirani narod] ◄─── Tautologijski krug ───► [Nema Supstancije: Tehnosfera/Automacija]
                                        │
                                        ▼ Stvara ENTROPIJU i POST-FAŠIZAM (Neoliberalizam-Populizam-Fundamentalizam)
3. Tautologija tehnogeneze: Beskonačni proces Istoga u razlikama
 
Kada povijest izgubi svoj pogonski motor (sukob subjekta i supstancije), dolazimo do onoga što ste nazvali najtežim problemom suvremenosti: mreža postaje beskonačni proces postajanja istoga u razlikama.
Prazni hod trijade: Kaos i entropija koje proživljavamo kroz trijadu neoliberalizma, populizma i fundamentalizma nisu porođajne muke nekog novog svijeta. To je, paradoksalno, bjesomučno kretanje u mjestu. Populizam i fundamentalizam fingiraju sukob protiv neoliberalizma, ali oba su duboko prožeta tehnosferom (koriste digitalne platforme, algoritamsku propagandu, kognitivni menadžment masa). Oni su samo “razlike” koje reproduciraju “Isto” – moć tehnogenetskog stroja.
Bez prvog uzroka i posljednje svrhe (Teleologije): Tehnogeneza samog života znači da tehnologija više nije alat kojim čovjek upravlja životom, već je život postao resurs kojim tehnosfera samu sebe reproducira. Sustav se razvija samo zato što se može razvijati (čista funkcionalnost i efikasnost), bez ikakvog višeg humanističkoga, metafizičkoga ili političkoga cilja.
 
Živimo u dobu post-povijesne tautologije.
Nema se što srušiti u revoluciji jer ne postoji centralno mjesto moći (Zimska palača ili Bastilja) – moć je umrežena, raspršena i automatska. Narod ne može biti subjekt jer je pretvoren u mrežni profil, a društvo nije supstancija jer je progutano tehnosferom. To je razlog zašto suvremeni post-fašizam tako lako vlada: on ne mora slamati otpor subjekta; on jednostavno upravlja entropijom sustava u kojem je ideja Subjekta i Revolucije postala tek nostalgični akademski diskurs poput onoga Badioua i Žižeka.

Zaključak

Kako bismo zaokružili ovo iznimno važno ontologijsko i filozofijsko-politologijsko predavanje, preostaje nam postaviti ključno pitanje: što uopće preostaje filozofiji i mišljenju u epohi u kojoj su i Subjekt i Supstancija progutani tautologijom tehnogeneze?

Kada se povijest transformira u beskonačni mrežni proces istoga u razlikama, moja istraživanja u svim koracima promišljanja pojma tehnosfere ne nude jeftini optimizam niti povratak na stare revolucionarne recepte. Umjesto toga, ona inzistiraju na sljedećim postavkama.

Filozofija više ne može biti programatska (ne može pisati manifeste za nepostojeću klasu ili narod). Njezina jedina preostala snaga leži u radikalnoj dekonstrukciji – u prokazivanju iluzija koje nude i tehno-utopisti s jedne strane, te nostalgični neomarksisti s druge. Otpor tehnosferi ne zbiva se na barikadama, već na razini ontologijskoga obrata/zaokreta. Misli se onaj višak ljudskosti koji se ne može digitalizirati, izračunati ni pretvoriti u informacijsko-kognitivni resurs. Riječ je o pokušaju spašavanja sfere umjetnosti, egzistencijalne tjeskobe i čistog mišljenja iz ralja kibernetičke korisnosti. Budući da unutar samog sustava nema „prvog uzroka ni posljednje svrhe“, sustav se ne može popraviti. Može se jedino misliti na samom rubu tog ponora, svjestan da entropijska tautologija u jednom trenutku mora dosegnuti svoju krajnju točku zasićenja.

No, ovo ne znači nikakav nihilizam niti eskapizam od stvarnosti koja je prožeta konstelacijama čudovišnih političkih sukoba na globalnoj razini koji postaju smjesa Kulturkampfa i post-fašizma u okružju postimperijalne suverenosti koja označava novu formu vladavine kakva nikad prije nije viđena u svjetskoj povijesti.

Gotovo da na kraju ovog predavanja valja zauzeti stav koji je Franz Neumann izveo u analizama promjene strukture vladanja u autoritarnim i demokratskim poretcima, kad je kazao kako „negativna dijalektika demokracije“ stvara najčudovišniji i najperverzniji cezarizam u svojem legitimnome djelovanju na rastakanju demokracije autoritarnim sredstvima. U ovome trenutku postoji samo narcistička psihopatologija cezarizma koju Trump realizira u svijetu kao zoopolisu.

Ne može se savladati tehnosfera sredstvima etičko-kulturalnoga povratka „ljudskome licu“, ali se može njezina totalna moć apsolutizirati u potencijalnome obratu/zaokretu same biti ljudske prakse usmjerenošću spram destrukcije samoga poretka korporativne vladavine svijetom kao zoopolisom.