Copyright ©2026 Žarko Paić

Doba oligarhije

Drugi dio

March 9, 2026
Doba oligarhije

Uvod

Ekonomija, politika i kultura u neoliberalnome shvaćanju postaju metastabilnim sklopom. On se uvijek nalazi na rubu kaosa. Razlog leži u tome što globalna ekonomija funkcionira poput mreže fraktalnih odnosa između korporativno uređenoga svijeta, neovisno je li riječ o formalno demokratskome poretku vrijednosti sa zaštitom privatnoga vlasništva, slobodom tiska i ustavom zajamčenim ljudskim i građanskim pravima, ili se sve to suspendira u autokratskome poretku vladavine, ili je možda, naposljetku, posrijedi hibridni sustav vladavine između despocije i tiranije. Kako valja razumjeti pojam metastabilnosti? Nije riječ o strukturnim krizama kapitalizma. Umjesto periodičnoga zastoja u investiranju i ostvarenju profita transnacionalnih korporacija s obzirom na stalni napredak tehnoznanstvenih istraživanja s kojima se kapital u svojim metamorfozama od robe, preko novca do kapitala uzdiže do totalne mobilizacije kognitivnih kapaciteta čovjeka kao animal rationale, sada je obrat u tome što kaos i entropija predstavljaju novu ravnotežu sustava. Nije li to paradoksalno i aporetično u svojoj učinkovitosti? Znači li to da je za uspjeh neoliberalizma u globalnome poretku gotovo neizbježan savez triju pojavnih formi u kojima se pokazuje njegova kontingentna moć?

To su ponajprije razvitak tehnosfere iz koje nastaje semiosfera, odnosno organiziranje ekonomije kao managementa ljudskih želja, potom politički sustav na rubu demokracije koji umjesto vladavine jednakih promiče plutokratsku oligarhiju elita iznimno prilagođenih vrtoglavim promjenama u tehnologiji i društvu, te naposljetku ono što je vidljivi rezultat našeg informacijskoga doba – mediosfera kao mahniti stroj za proizvodnju pseudo-realnosti. U svim se aspektima svijeta života ogleda moć neoliberalizma, čak i tamo gdje se to na prvi pogled ne očekuje. Pojam vođe zamijenjen je marketingom vodstva ekonomskih gurua nalik američkim televizijskim fundamentalističkim propovjednicima. Ali, mesijanstvo i apokalipsa s neba se sele na realne probleme. Prostori tzv. slobodnoga vremena, kao što su to još opisali Adorno i Horkheimer, kroz djelatnost „kulturne industrije“ u potpunosti su zaposjednuti marketingom zabave i spektakla (entertainment). To je, uostalom, za neoliberalni propagandni uspjeh idealni model psihopolitike. Što mora činiti suvremeni političar da bi bio vjerodostojan nije drugo negoli sveza new age duhovnjaštva i celebrity-figura sporta i show-biznisa. Otkako je predsjednikom SAD-a postao holivudski glumac Ronald Reagan u dva mandata (1981-1989.), mijenja se poželjni lik političara iz tehnokrata u zvijezdu apsolutne moći. Prevlast slike otada nadomješta dugovjeku moć jezika.

Metastabilnost se odnosi na promjenjive strukture i hibridne sklopove snaga s kojima operira New Management Economy. U svakom slučaju jedno je neporecivo. Oligarhijska moć elita u suvremeno doba raspoređena je gotovo ravnomjerno diljem globalnoga poretka, bez obzira na političke razlike i kulturne vrijednosti. Što je više metastabilnosti sustava „krizni management“ ostvaruje više profita. Za to je već dovoljno kazati da se u jeziku ekonomsko-političke logike neoliberalizma uspostavio izraz „upravljanja krizom“. (Vidi o tome: Luis Suarez-Villa, Corporate Power, Oligopolies, and the Crisis of the State, State University of New York Press, Albany-New York, 2015.) Metajezik informacijske ekonomije duboko je ušao pod kožu u svakodnevnom životu svih sudionika globalno-planetarnih interakcija. Pobjeda neoliberalizma nad životom dosiže vrhunac kada um postaje želja za ništavilom i prazninom bitka samoga. Nije stoga začudno da se u fenomene suvremenoga new age „duhovnoga obrata“ ubraja vrhunski cinizam neoliberalnoga psihopolitičkoga turizma: bankari za svoju glavnu destinaciju odabiru putovanje na Tibet! Doseći vrhunce Geo-ekonomije znači osvojiti svijet kao prostor-vrijeme duhovno-materijalne ekstaze. Tijelo više nema granice kao što kapital više nema svoju fizičku odredivost. Sve je premješteno u svemir i informacijsku imploziju svijeta. Ništa više nije „ništa“, kao što se bitak ne iskazuje onime „jest“. Poput glavne postavke teorija složenosti, (complexity) emergencije i kontingencije koje više ne pitaju o „biti“ stvari (qoudittas), već o načinu stvaranja nečega kao nečega (quidditas), tako se i neoliberalni globalni kapitalizam u svojoj egzistencijalnoj strukturi pojavljuje u formi metastabilne realnosti samoga života.

A taj se život u svim svojim preobrazbama poput Kafkina kukca razotkriva samo iz jedne jedine perspektive. To je totalna mobilizacija ekonomije uma i želje za dosezanjem omega-točke entropije: iz ništa kroz kvantitativno beskonačno nešto do apsolutnoga ništavila. Pogledajmo kako se to odigrava u spektakularnome događaju ekonomskog managementa i političkoga marketinga. Zašto je neoliberalna kultura radikalnoga individualizma ujedno najneracionalniji izbor uopće ako za svoje posljednje opravdanje poseže za „političkom teologijom“ mesijanske psihopolitike Vođa (leadership)?

David Cameron, britanski premijer, na konferenciji konzervativne stranke u ožujku 2013. godine izjavio je da se Velika Britanija izgrađuje u smjeru „Aspiration Nation“, zemlju u kojoj više neće biti važno poznanstvo s nekim uglednikom ili socijalno i nacionalno podrijetlo, već tko je tko i kamo smjera. Ukratko, nova politika konzervativaca u drugom desetljeću 21. stoljeća iskazuje utopiju ranoga liberalizma poznatog u SAD-u kao „jednakost šansi“. No, za razliku od te ideologijske mantre koju je, kako smo već istakli, Alexis de Tocquveille smatrao ujedno uvjetom mogućnosti istinske demokracije, ali i skrivenom opasnošću svođenja slobode i jednakosti na konzumeristički svjetonazor, sada se sve premješta u moć totalne kontrole samog oslobođenoga pojedinca. Štoviše, neokonzervativni se pojam društva, ako se to još tako uopće može nazvati, određuje iz perspektive uspjeha pojedinaca koji u svojem korporativnome organiziranju nadomještaju socijalnu državu idejom „Aspiration Nation“.

Nema nikakve sumnje, radi se o konceptu nove meritokracije, odnosno vladavine manjine kao elite najuspješnijih koji predvode „društvo“ u smjeru ovladavanja svjetskim tržištima. Egalitarizam se kritički dekonstruira na taj način da ga se ideologijski svodi na glavnoga krivca ekonomske zaostalosti u odnosu na druge konkurentne prostore kapitalističkoga investiranja. Meritokracija se pojavljuje ne tek sinonimom za oligarhijsku vladavinu. Ona je njezin praktični rezultat. U ovome pojmu spajaju se ekonomski management i politički marketing. Tri su mu temeljna načela ili idejni pokretači: (1) ekonomski rast; (2) kapitalistička konkurencija; (3) jednakost šansi. Svo troje se uklapa u neoliberalni model upravljanja svijetom kao sjedinjenjem logike tržišta i logike političkoga odlučivanja (marketizacija=meritokracija).(Vidi o tome: Jo Littler, „Meritocracy as Plutocracy: The Marketising of ‘Equality’ under Neoliberalism“, New Formations, br. 80-81/2013., str. 52-72.)

Što je to – meritokracija? Britanski sociolog Michael Young u djelu Uspon meritokracije (The Rise of Meritocracy) kao i američki sociolog Daniel Bell u glasovitome spisu Dolazak postindustrijskoga društva (The Coming of Post-Industrial Society) pokazali su kako se unutar različitih formi kasnoga kapitalizma stvaraju ekonomske, političke i kulturalne pretpostavke za prijelaz u stanje individualističkog osjećaja u kojem želja za uspjehom i motivacija sustavom nagrada na tržištu postaje presudnom. (Michael Young, The Rise of Meritocracy, Transaction Books, London, 2004. i Daniel Bell, The Coming of Post-Industrial Society: A Venture in Social Forecasting, Basic Books, New York, 1973.)

Meritokracija pritom postaje novim načinom doživljaja vlastite inicijative i talenta u konkurentskoj prirodi kapitalističke ekonomije. Neoliberalizam se oslanja upravo na ideologijske i kulturalne diskurse kao što su „društvena mobilnost“, „natjecateljski stimulans“, „singularnost uspjeha“. Jednostavno, riječ je o psihopolitici ili marketingu navigacije društvenim procesima s osloncem na tržišne strategije uspjeha. Suvremeni predlošci takvog marketinga nalaze se u različitim agresivnim reklamama o vlastitoj inicijativi i riziku koji uvijek donosi uspjeh. A uspjeh se, dakako, može mjeriti jedino kvantitativno, odnosno profitom i dugoročnim ulaganjem u vlastitu „kreativnost“. Pod time se misli na razvitak suvremenih „kreativnih industrija“, jer je posredovanje u komunikaciji postalo važnije od fizičkoga rada.

Televizijske emisije koje potiču ovu konkurenciju u stvaranju talenata zasnivaju se na novome pristupu psihologiji samosvjesnoga pojedinca poput Talent show-a ili The Voice. Njihova je strategija spoj manipulacije osjećajima priznanja i zapovijedi kontrolnoga mehanizma interakcije između pojedinca i zajednice. Kontrola masovne publike ili stvarnih subjekata-objekata potrošačkoga društva pojavljuje se na dvije razine: ekonomskoj i psihološkoj. Proizvod ili objekt potrošnje nije tek materijalni objekt. Mnogo je važnije ono što se zahvaljujući procvatu estetizacije i dizajnu krajem 20. stoljeća upisuje u samu strukturu nesvjesnoga. Želja za uspjehom mora imati svoj korelat u materijalnome liku objekta visokog društvenoga statusa i priznanja u društvenoj hijerarhiji. Simbolički kapital meritokracije označava njegovu stvarnu vladavinu u svim institucijama globalnoga poretka danas. Naravno, obrazovanje je na samome vrhu. Ali samo ono obrazovanje koje se danas razvija kao norma uspjeha u kognitivnome kapitalizmu i koje pridonosi društvenoj mobilnosti i pokretljivosti kapitala.

U filmu Paula Thomasa Andersona, Magnolija, svojevrsnoj kulturalnoj paradigmi Amerike 1990-ih godina, u kojem se fragmentacijom realnosti život u postindustrijskome društvu „prikazuje“ i „predstavlja“ kao negativan rezultat neoliberalne paranoje o nužnosti uspjeha, pa svi likovi u svojoj histeriji i duhovnoj praznini pate od nemogućnosti ljubavi i sreće u dubokoj tjeskobi i depresiji, nestaju razlike između elita i masa. Meritokracija je psihopolitika oligarhije, ali njezin je paradoks u tome što se zbiva jedino u masovnome društvu bez stvarnoga subjekta. Po prvi se put u svjetskoj povijesti dešava derealizacija želje. Do toga dolazi na taj način što se, paradoksalno, sama želja propagira emancipacijom od represije i to kako u libertinskim društvenim pokretima 1960-ih i 1970-ih godina, tako i u psihoanalitički usmjerenome marksizmu na tragu Lacana. Meritokracija nije tek vladavina obrazovanih, pametnih i talentiranih u neoliberalnoj ekonomiji New Managementa, kao što nije tek psihopolitika dosezanja krajnjih ciljeva u političkome marketingu. To je ono što odlikuje kulturu u njezinom postmodernome obratu s kultom razlika i heterogenosti, fleksibilnošću, fluidnošću, hibridnostima i preobrazbama identiteta. Neoliberalizam se u mnogostrukim formama utjelovljuje u posthumanome stanju bez solidarnosti s Drugime, bez „socijalne osjetljivosti“, bez suosjećanja s onima koji se nalaze na dnu i u podzemlju globalnoga poretka nejednakosti. I zato nije nipošto paradoksalno što se politika oligarhije i meritokracije kao postdemokratska borba za očuvanjem privilegija u zamrznutome stanju vladavine elita nad društvenim klasama zbiva kao etičko-pravni konsenzus o permanentnim reformama onoga Istoga.

Tajna je uspjeha neoliberalizma u tome što se management i marketing ne odnose samo na ekonomske strategije „uspjeha“ na svjetskome tržištu. Politika i kultura suvremenog doba predstavljaju korporativno upravljanje u kojem kontrola transakcija na tržištu ljudskoga kapitala ne dolazi više izvan sustava. Kontrola je postala kategorijom vladavine oligarhije kao meritokracije upravo stoga jer je riječ o onome neljudskome. A ono počiva na biokibernetičkome kôdu umjesto komunikacije face-to-face. Drugim riječima, neoliberalizam se ne svodi na ekonomiju zato što se koristi ekonometrijskim metodama mjerenja svega što jest u politici i kulturi. Njegova je bit meta-ekonomskom, a politika se svodi na ono što je Ranciere nazvao parapolitikom događaja koji se konstruira i u toj društvenoj konstrukciji kao (protu)revoluciji kapitalizma u 21. stoljeću ne nazire se kraj ovome događaju s globalno-planetarnim posljedicama za sve vidljive i nevidljive subjekte/aktere.

„Neoliberalizam se često opisuje kao ideologija tržišta i kao suprotnost državnoj intervenciji. Premda je istina da neoliberalizam ima svoju ideologiju i propagandu, on je ipak fundamentalno novi društveni poredak u kojem su moć i prihodi viših slojeva vladajućih klasa – bogataša – bili iznova uspostavljeni nakon njihova pada. Ovu višu kapitalističku klasu nazivamo ‘financijskom’, a financijskim institucijama one kroz koje se njihova moć učvršćuje. Iako su uvjeti koji su pridonijeli strukturnoj krizi postupno nestali, veliki dio svjetske ekonomije obilježava sporiji rast i nezaposlenost, a nejednakost je u zabrinjavajućem porastu. To je bila cijena uspješne obnove prihoda i bogatstva najbogatijih.“ (Gérard Duménil i Dominique Lévy, „The Neoliberal (Counter-)Revolution“, u: Alfredo Saad-Filho i Deborah Johnston (ur.), Neoliberalism: A Critical Reader, Pluto Press, London – Ann Arbor, 2005., str. 9. )

Ako prihvatimo postavku Duménila i Lévyja o neoliberalizmu kao novom društvenome poretku onda je upitno o kakvom se to shvaćanju društva radi, jer neoliberalizam upravo razara bit društva u liberalnome shvaćanju tog pojma. Naime, društvo nije tek prostor ozbiljenja egoistične motivacije pojedinca u stjecanju bogatstva, nego prostor interakcije različitih individualnih i kolektivnih identiteta od sindikata, NGO-sektora civilnih službi do mikropolitika identiteta raznolikih spolno/rodnih, rasnih i nacionalnih manjina. Nadalje, društvo nije ni agregat pojedinačnih interesa. Štoviše, ono je u izravnoj korelaciji s tipom države u okviru prostora teritorijalne suverenosti od novoga vijeka do kraja moderne. Michel Foucault je predavanja o biopolitici i umijeću vladanja zaokružio s temeljnim pitanjem o državi koje bismo mogli formulirati parafraziranjem slavnoga iskaza Margaret Thatcher: There is no such thing as state.

Ako onda nije više jasno što je to društvo u neoliberalnome poretku, još je manje izvjesno o kojoj se to i kakvoj državi radi kada je njezina temeljna značajka vladavine, naime suverenost nad vlastitim prostorom zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, dovedena u pitanje ulaskom u globalni poredak nacija-država s hegemonijom SAD-a u okrilju zapadnjačke civilizacije (NATO, MMF, Svjetska banka). „Novi društveni poredak“ koji se neoliberalizmom stvara može se samo uvjetno odrediti istoznačnim s neoimperijalnom formom globalizacije. Razlike su u tome što je neoliberalizam upravo sve i ništa u strogom teorijskome i praktičnome smislu riječi: i ideologija, i ekonomska strategija privatizacije javnog ili zajedničkoga dobra, i psihopolitika kao marketing, i diskurs moći, i put do nove (ne)jednakosti između vladajućih oligarhija u svijetu.

Ta logika i-i određuje njegovu složenu bit u novim povijesnim uvjetima. No, ono što je ovdje najvažnije jest to da je „novi društveni poredak“ u znaku entropije i na rubu kaosa. Razlog leži u tome što se neprestano insceniraju nove krize i vode regionalni ratovi između oligarhijsko-plutokratske forme neoimperijalne moći i mreže „odmetničkih država“ (rogue states). Ali to više nisu ratovi između nacija-država, već policijske intervencije u permanentnom građanskome ratu na globalnoj razini. Društvo bez solidarnosti i bez unutarnje stabilnosti subjekata/aktera može biti samo „društvo kontrole“. A njime se upravlja kao korporacijom. To je društvo s ograničenom odgovornošću i s privremenim rokom trajanja. Stoga neoliberalizam nije „novi društveni poredak“. Posve suprotno, s neoliberalizmom nalazimo se na kraju modernoga shvaćanja društva. Što ga nadomješta jest sustav svjetske sigurnosti kao ravnoteže „umreženih društava“ o kojima govori sociolog Manuel Castells. (Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000. S engleskoga preveo Ognjen Andrić) Njihova se aktivnost naposljetku svodi na interakcije u mreži nove komunikacijske moći ekonomije, politike i kulture. I baš zbog toga što više ne postoje elementarne čestice „novog društvenoga ugovora“ između meritokracijski shvaćenih pojedinaca kao homo aeconomicusa, čitav se „novi svjetski poredak“ čini kao mreža prepuna rupa i tragova rizomatske strukture unutarnjeg i vanjskoga terora koji tu mrežu para na čvorovima glokalnih kriza iz dana u dan.

1. Kritika oligarhije i njezine granice: Mafija kao mračni Drugi neoliberalizma

Vratimo li se pitanju zašto „racionalni izbor“ u doba neoliberalizma postaje najgori oblik iracionalnosti, tada je jedan od odgovora već sadržan u samoj biti globalnoga kapitalizma. Vidimo da je ovaj pridjev „globalnosti“ rezultat obrata: suvremeni kapitalizam zasnovan na nematerijalnome radu jest financijski ili spekulativan, a ne industrijski i usmjeren na proizvodnju objekata/stvari. To, naravno, ne znači da proizvodnja nije nadišla sve povijesne epohe. Problem je, međutim, u tome što obrat iz proizvodnje-industrije u financijsko-spekulativno područje transakcija na tržištima dionica počiva na ekonomiji „javnoga duga“ u koji su poput muhe u paukovoj mreži upletene sve tzv. zemlje u razvitku. A pojam „razvitka“ (development) više se ne odnosi ni na kakvu industriju, već na eksploataciju nematerijalnoga rada u digitalnoj ekonomiji preko svih granica radne izdržljivosti. Eksploatacija u kognitivnome kapitalizmu nije spekulativna, ali su njezine posljedice dramatske za razvitak normalne društvenosti. Radi se o pokoravanju slobodnoga vremena do posljednjih granica sna, jer digitalni radnici više ne spavaju. (Johnatan Crary, 24/7: Late Capitalism and the Ends of Sleep, Verso, London-New York, 2014.) Oni interaktivno bdiju nad mrežom u mahnitoj trci za inovacijama na nemilosrdnom tržištu u globalnome poretku.

Posljedice nisu, dakle, tek u posvemašnjem umoru od nematerijalnoga rada čime se okupira javna percepcija u korporativnome prostoru gledanja, nego se radi o svođenju slobodnoga vremena na „radni prostor“ kvantifikacije. Spekulativni je kapitalizam okrutan u svojem oligarhijskome upravljanju svijetom. Zbog toga što vrijeme transakcije postaje prostorom umreženih translokacija u realnome vremenu, vrtoglavo se ubrzavaju operacije za koje su potrebne nove tehničke vještine. I još više racionalnost bez izbora u stalnom obrazovanju koje ne stvara tek društveni pritisak nove modernizacije. Društvo je tu posve nevažno. Jedino što se čini presudnim jest moć tehnosfere (kibernetika i informatika). Stoga kontrola i vladavina nad prostorom reinvestiranja nije rezultat „slučaja“. Ovdje otpada bilo kakva mistika kontingencije. Kapitalizam se u spekulativnome stadiju vlastita razvitka „nužno“ ponaša poput aksiomatskoga stroja razaranja unutarnje i izvanjske okoline.

Razlog je u tome što se ne može smiriti nikakvim tlapnjama o „održivome razvitku“ i ekološkim vatrogasnim mjerama očuvanja oaza prirode od pustošenja. Svi su pozivi za obratom poput katehizma za obzirne bludnice, bez ikakvoga pokrića i bez smisla. Deleuze i Guattari jasno izvode ono što se čini temeljnim paradoksom baš ovoga „ovdje“ i „sada“ kapitalizma zasnovanog na neoliberalnoj ideji „racionalnoga izbora“. Oni kažu da je sve u kapitalizmu racionalno osim kapitalizma samoga. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Capitalism: A Very Special Delirium“, u: S. Lothinger (ur.), Chaosophy, Autonomedia/Semiotexte, New York, 1995., str. 36.)

Ludilo je sistematsko, a um nije nevin u ludnici. Prema tome, ono što se zbiva kada iz stadija industrijskoga razvitka ulazimo u doba financijskog ili spekulativnoga kapitalizma jest neizbježna posljedica razaranja društvenih odnosa povjerenja i minimalnoga konsenzusa o nevaranju ili poštenju u ovoj igri između banaka, država i transnacionalnih korporacija.

Korupcija je samo izvanjski fenomen degeneracije vrijednosti u plutokratskim demokracijama danas. Dubinsko razaranje čitavoga sklopa društvenih mreža ekonomije, politike i kulture događa se u izlasku iz mraka na svjetlo, u objelodanjivanju „javnih tajni“, razotkriću masovne paranoje bez koje ovaj psihopolitički poredak demokracije ne bi mogao postojati, ali tako da sve ostane isto. Jer kako kaže Béla Hamvas, „ono što je bilo u mraku neka ostane u mraku“. Najznačajniji fenomen ovoga prijelaza koji je neoliberalni kapitalizam učinio od 1980-ih godina do danas nije u racionalnome izboru homo oeconomicusa da bude predmetom svoje vlastite želje za profitom, svojom vlastitom korporacijom i managementom hiperindividualizma. Naprotiv, najznačajniji fenomen oligarhijske vladavine u kojoj ekonomija određuje granice politici i kulturi jest prelazak kapitalizma u stanje koje Bernard Stiegler naziva „mafijizacijom“. (Peter Lemmens: „This system does not produce pleasure anymore“ – An interview with Bernard Stiegler, Krisis: Journal for contemporary Philosophy, br.1/2011., str. 39. www.krisis.eu)

Kumovi i rođaci nisu više u podzemlju. Oni su umreženi u strukture moći. Nalaze se u institucijama financijskih i političkih elita. Odlučuju o „javnome dugu“ država pred bankrotom, o siromaštvu bez granica, o životu i smrti u doba jedne neljudske kontrole samoga života. Mafijaštvo se ne događa negdje drugdje. Nije to više sicilijanski sindrom, nezaboravno prikazan u filmovima Francisa Forda Copolle Kum I-III. Umjesto toga, mafijizacija preuzima način funkcioniranja oligarhije danas jer sama ekonomija zahtijeva da u „iracionalnoj racionalnosti“ višak vrijednosti mora biti razmješten iz rada u ne-rad, iz prirode u kulturu, iz industrije u financije. Spekulativni realizam neoliberalnoga kapitalizma događa se posvuda gdje niču arhitektonski blizanci i tornjevi, ta urbana čudovišta jedne korporativne arhitekture koja stremi u nedogledne visine ne zato što više nema prostora horizontalnoga proširenja, nego zato što je moć uvijek pitanje vertikalne hijerarhije, pa bila ona stvarnom ili simboličkom.

Bilo bi neoprostivo i pogrešno razmatrati spekulativnu ili financijsku moć globalnoga kapitalizma u pojmovima urote između neoliberalne ekonomije i politike sa subjektima/akterima s onu stranu zakona. Daleko od toga. U vjerodostojnim pokušajima analiza globalizacije ili informacijskoga doba, kakav je i zacijelo Castellsova trilogija, tzv. mafijaška ekonomija razmatra se u okviru onoga što je javno dostupno kad je riječ o statističkim pokazateljima i drugim parametrima ekonomsko-sociologijskih istraživanja. Tako je, uostalom, i u brojnim studijama o neoliberalizmu u 21. stoljeću. Strukturna kriza kapitalizma 1970-ih godina dovela je očigledno do ubrzanja razgradnje socijalne države i kejnzijanskih programa ravnoteže države, tržišta kapitala i rada. No, je li taj prijelaz u doba vladavine financijskoga kapitalizma iz kojeg se generiraju problemi s demokratskim poretkom uvođenjem načela kompetencije i stručnosti umjesto jednakosti u „javnome znanju“ nastankom oligarhije ili plutokracije, samo rezultat neoliberalnoga smjera ekonomije i politike kao managementa? Pretpovijest kriminala kao poduzetništva često je na granici apsurda. U jednoj zanimljivoj dokumentarnoj seriji National Geographic-a o usponu mafije u svjetskoj ekonomiji 20. stoljeća posebno je znakovito otkriće tajnoga dogovora između CIA-e i Pentagona s kumovima talijanske mafije u Chicagu i Palermu za vrijeme 2. svjetskoga rata. Cinizam je ovoga „deala“ bio u tome da su mafijaši svoje domoljubne osjećaje spram SAD-a i Italije stavili u funkciju rušenja korporativne ekonomije talijanskoga fašizma. Ništa u tome nije bilo uzvišeno „domoljubno“, a niti se radilo o nerazrješivu misteriju. Fašistički totalitarizam je, naime, bio u načelu „državotvoran“ do te mjere da je isključivao mafijaške klanove sa Sicilije u redistribuciji BDP-a u doba ratne ekonomije.

Što nam to svjedoči negoli da je u neoliberalnome sustavu homo aeconomicus ujedno poželjnom normom i za državu i za mafiju pod uvjetom ubrzanoga rasta spekulativnoga profita iz investiranja u tzv. neproizvodan rad, od raznih poduzetništva (enterprise) s javnim službama, davateljima usluga, do medijskog i sportskoga biznisa. Pritom se valja kloniti toga da ono što pripada „financijskome“ sektoru unaprijed proglašavamo parazitskim radom nauštrb fizičkoga. To je još Marx vidio kao problem kad je razmatrao prikrivene oblike najamnoga rada u kapitalizmu 19. stoljeća. Sve što je vezano uz djelatnost posredovanja postaje kapitalom. Uvjet za to je stvaranje novoga viška vrijednosti. Definicija rada u 20. stoljeću razmjestila se pritom do različitih „nomadskih“ profesija. Neoliberalizam utoliko predstavlja razotkriće dimenzije s onu stranu (fizičkoga) rada. Što stvara novu vrijednost nije više, dakle, vezano isključivo uz proizvodnju objekata kao materijalne forme predmeta. Nematerijalan rad i njegova korporativna privatizacija u poduzetničkome smjeru upravljanja određuje glavne tijekove kapitalizma 21. stoljeća. (Vidi o tome: Gérard Duménil i Dominique Lévy, Capital Resurgent: Roots of the Neoliberal Revolution, Harvard University Press, Cambridge – London, 2004., str. 217-219.)

Što je u tom kontekstu s moralnim vrijednostima na koje se pozivaju tradicionalni liberali, konzervativci i socijalisti? Zar u njihovo „zlatno doba“ industrijske ekonomije ranoga 20. stoljeća nije nastala i cvjetala mafija? Odgovor je unaprijed poznat. Nostalgija za kompromisom između kapitala, rada i države blagostanja ipak je samo žalovanje za onim vremenom o kojem pjeva Peter Handke u svojoj poemi Živjeti bez poezije: „Nekoć, kada je željeti još pomagalo.“ Želja je u neoliberalnome kapitalizmu pokretač društvene mobilnosti, ekonomskog razvitka i natjecateljske etike posjedničkoga individualizma. Stoga nije nimalo neobično da je Čikaška škola svoj program neoliberalne ekonomije nastojala izgraditi na novim psihološkim teorijama motivacije pojedinca kao i na mnogim tehnikama psihologije uspjeha, o čemu je u svojim predavanjima o biopolitici govorio i Foucault. Tko bi pokušao na tragovima Garyja S. Beckera govoriti o etici „racionalnoga izbora“, morao bi ponajprije dokazati što uopće misli o odnosu između ekstremnoga bogaćenja u financijskome sektoru, managerskih provizija i siromaštva koje se pojavljuje na rubovima globalizirane ekonomije i u njezinome središtu. Razlike između klasa u informacijskome kapitalizmu usluga sve su veće. Nije nevažno da se u kritici neoliberalizma od Davida Harveya (David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, Oxford, 2005.) do Gérarda Duménila i Dominique Lévyja nastoji dokazati postavka da je riječ ponajprije o restauraciji moći vladajuće klase političkim projektom vladavine kroz totalnu preobrazbu kejnzijanske ekonomije i demokratskoga konsenzusa 1970-ih godina u Americi i Europi. Prema tome, siromaštvo u samome srcu bogatoga svijeta Zapada nije nastalo preko noći. Uz imigrantske valove stanovništva iz Afrike i Azije pogođenih građanskim ratovima i strukturnim problemima globalizacijske ekonomije kraj je 20. stoljeća najavio problem koji se tek danas pokazuje gotovo nerazrješivim bez radikalnoga preokreta konstelacije ekonomije, politike i kulture u globalnome poretku. To je ono što dovodi do kontingentne veze između neoliberalizma, oligarhije i mafije. Politika kao korporativno poduzetništvo u službi moći transnacionalnih korporacija ujedno razara bit demokracije i učvršćuje vladavinu korporativnih elita. Pojam se jednakosti slama pred zahtjevima slobode. Iz nje proizlaze prava homo oeconomicusa na ozbiljenje svojih mogućnosti u stjecanju materijalnih dobiti i simboličkoga kapitala priznanja egoiteta kao pokretača povijesti. Umjesto ravnoteže snaga nalazimo se u entropijskoj situaciji kaotičnoga determinizma svjetske ekonomije. Krize više nisu „slučajnosti“. U tvorbi dinamične realnosti ništa se ne događa bez paradoksalne sveze racionalnosti i kaosa.

Tako valja shvatiti da siromaštvo mnogih u svijetu nije tek posljedica uvećanja bogatstva nekih. Neki su s neoliberalnom politikom postali nadmoćna manjina oligarhijske elite, a mnogi pauperizirana većina stanovništva u svijetu. Ovdje vlada „zakon“ obrnute proporcionalnosti. Glavna se kategorija „razvitka“ pojavljuje kao promijenjena dijalektička kategorija proturječja. U pitanju je konstelacija odnosa na kojima se zasniva moć u neoliberalnome diskursu slobode kao jednakosti šansi. Odnosi nisu posljedica „prirodnih“ uvjeta postojanosti, već složena igra suprotstavljenih snaga. Nije ovdje riječ samo o proturječju kapitala i rada. Sada je kapital postao uvjet mogućnosti rada kao informacijske ekonomije. Fizički rad ne stvara novu vrijednost. Posve suprotno, akumulirani i socijalizirani kapital u formi korporativnoga upravljanja zemljom, industrijom i informacijama odlučuje o političko-kulturalnim formama vladavine. Paradoks je, dakle, neoliberalizma kao konzervativne revolucije na kraju moderne povijesti u tome da je sintetičko jedinstvo triju temeljnih načina artikulacije života uopće (teorija, praksa i proizvodnja) rezultat općeg svođenja politike i kulture na ekonomiju kao novu politiku i kulturu. Taj obrat iz sredstva u svrhu, koji otpočinje u novome vijeku ulaskom znanosti i tehnike u proizvodnju života dosiže s neoliberalizmom najveći stupanj apstrahiranja samoga života. Apstraktni stroj „tijela-bez-organa“, kako ga nazivaju Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu, postaje neoliberalnom formom globalnoga kapitalizma. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia I, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1983.) Zato su srodnosti između formi kapitalističke vladavine danas i na Zapadu i u Kini, primjerice, veće od njihovih političkih razlika. Oligarhija i mafija formalno potrebuju slobodno tržište i korporativnu strukturu upravljanja. Okviri političkoga sustava i kulturne razlike važni su samo za privid geografskih razlika, za ono što razlikuje prostor od teritorija do mjere kada sve postaje nerazlikovnom zonom djelovanja „global Governance“.

Siromaštvo se rijetko ozbiljno teorijski analiziralo upravo s pomoću misaonih alata bliskih Čikaškoj školi neoliberalizma. Krajem 20. stoljeća neomarksistički francuski sociolog Pierre Bourdieu pokazao je da se iza maske europskog ekonomskoga razvitka skrivaju opasne tendencije nastanka mase siromašnih u paralelnim društvima Zapada. (Pierre Bourdieu, La misere du monde, Seuil, Pariz, 2007.) Stoga neka fantomska etika neoliberalizma pretpostavlja tek „privatni humanitarni consulting“ ili, pak, Caritas.corp. u koncesiji do drugoga Kristova došašća. Treće postoji. To je upravo ono što se događa danas kada se javno ili zajedničko dobro korporativno privatizira, a od građanskih revolucija na trgovima slobode preostaju samo uspomene i medijski spektakl insceniranoga događaja.

Vratimo li se definiciji oligarhije u suvremeno doba za razliku od vremena antičke Grčke, vidjet ćemo ono što je uistinu „novo“ kao što je neoliberalizam događaj raskida s klasičnim liberalizmom tzv. prirodnih zakona tržišta u smislu laissez-faire. Naime, oligarhijom se u globalnome kapitalizmu ne određuje tek nova klasa super bogatih poduzetnika i političara u stalnoj borbi za vlast. Bogatstvo postaje jedinim mjerilom uspjeha u doba oligarhije. Kao kriterij za procjenu stupnja moći na društvenoj ljestvici, jasno je da se radi o motivacijskome treningu dosezanja ciljeva vlastitim talentima. Ekonomija i njezine matematičke metode izračuna dobiti i profita se otuda pojavljuje uvjetom mogućnosti promjene političkog i kulturalnoga statusa. Današnje teorijske analize klasa u svjetlu neoliberalne ekonomije i politike nužno moraju imati u vidu još i dodatni kriterij osim ekonomskoga za analizu razloga zašto klasni sukobi nisu više usmjereni na lokalni teritorij nacije-države, nego se razmještaju u globalni kontekst sukoba kapitala i rada, gdje se interes kapitalizma, dakako, pokazuje odlučujućim, pa stoga kriza ne pogađa bogate i moćne koliko osiromašuje one koji su na dnu društvene ljestvice. Štoviše, kada se pojam klase zamjenjuje elitom na djelu je restrukturacija političkoga određenja pojma moći u suvremenim društvima. (Jeffrey A. Winters, „Oligarchy and Democracy“, National Interest, Vol. 7, br. 2/2011. 28. rujna)

Problem s određenjem razlike između izvornoga shvaćanja oligarhije u Platona i Aristotela s našom epohom jest u tome što u Grka taj pojam predstavlja negaciju političke dimenzije slobode i jednakosti. Zato su oligarsi koji su sudili Sokratu za kvarenje mladeži i urotu protiv političkoga poretka u Ateni njegova doba u bitnome samo legalni uzurpatori demokratske vladavine. Suvremena oligarhija ima dodatnu vrijednost u tome što je rezultat neoliberalne (kontra)revolucije. Sprega politike i ekonomije odnosi se na već uočeni prijelaz iz logike industrijskoga rada u nematerijalan rad, odnosno iz logike industrijskoga kapitalizma u kognitivno-informacijski ili spekulativno-financijski. To je bit transformacije u društvenim odnosima. Iz toga proizlazi da se nova klasa proizvodi kao tehnokratska elita u sustavu visokog obrazovanja i kao legitimna moć uspostave načela ekonomskog rasta, privatizacije javnoga ili zajedničkoga dobra, slobode tržišta i društvene mobilnosti kapitala i rada. Drugim riječima, promjena se ne odnosi samo na subjekte/aktere ekonomije neoliberalnoga kapitalizma, već i na političke pokretače tzv. strukturnih reformi.

Ta je mantra današnje svjetske ekonomije zapravo velika politička floskula. Iza toga se krije uspostava totalne mobilizacije svih resursa u cilju ostvarenja programa neoliberalne (kontra)revolucije. Reformirati javni sektor znači dugoročno ga upropastiti preobrazbom u korporativni sektor usluga poput telekomunikacija i energetike, kao što pokazuju primjeri u tranzicijskim zemljama istočne Europe. Transnacionalne korporacije u tom sektoru ubiru najveće dividende uz povećanje cijena svojih usluga. Država se pritom pojavljuje u funkciji „suverenoga“ sluge drugoga gospodara. Kolonijalizam, naravno, nije više baš toliko okrutan kao u 19. stoljeću. Ali je stoga u svojoj novoj formi postao kulturalno-političkom formom vladavine. Kada mafija više nije u podzemlju, sve postaje pervertirano i paradoksalno, pa i to da se demokratska politika u doba oligarhije svodi na management i marketing a ne na događaj politike istine kao slobode i jednakosti u javnoj raspravi. Korupcija kao „nužnost“ funkcioniranja politike u plutokratskim poretcima ne odnosi se samo na kolonizirane države u imperijalnome poretku vladavine. Naprotiv, riba smrdi od glave. Razlika je samo u tome što je korupcija u središtu carstva legalizirana poput prostitucije, a na rubovima ima okus divljine i amoralnoga ponašanja vlada i pojedinaca.

Bernard Stiegler u knjizi Za novu kritiku političke ekonomije predlaže da se umjesto klasno-političke odrednice buržoazije ili kapitalističke klase s paradigmom rada i industrije uvede nov pojam za neoliberalnu vladavinu globalnim poretkom. Budući da, prema njemu, politička ekonomija više nema svoj predmet niti učinak kao u 19. stoljeću, jer se rad i višak vrijednosti razmještaju u sfere „proletarizacije i pauperizacije“ nematerijalnoga sektora proizvodnje-potrošnje, potrebno je zaokrenuti u smjeru „nove kritike političke ekonomije“. Ponajprije, proleterizacija je gubitak moći u sustavu apstraktne logike djelovanja ekonomije te pokoravanje nadzornom modelu društva, dok je pauperizacija osiromašenje u apsolutnom i relativnome razmjeru. Buržoazija ili kapitalistička klasa nadomještaju se mafijom. Za Stieglera je pojam mafije mnogo složeniji. Mogli bismo kazati da u sebi obuhvaća shvaćanje nove elite (bez) znanja, moć tehnokratskog upravljanja te kulturu poduzetničkoga barbarstva. Sve to proizlazi otuda što mafiji kao „novoj buržoaziji“ više nisu važni oblici estetskoga ukusa visoke kulture modernizma, već samo zabava i luksuz u društvu spektakla.

Ova „nova buržoazija“ nastala je u dvostrukome procesu ekonomsko-političke transindividuacije: neoliberalnom (kontra)revolucijom na Zapadu 1980-ih godina te raspadom komunizma u istočnoj Europi i svijetu. Nije stoga začudno da ruski oligarsi – trgovci naftom, plinom i oružjem – u sprezi s autokratskim poretkom vladavine, gdje državna korporacija poput GAZPROM-a postaje ubojito oružje Putinovih ucjena u geopolitičkoj igri s Europom oko plinske transverzale, imaju značajke upravo te prokazane riječi za bezobzirni kriminal. „Mafija“ u epohi neoliberalnoga kapitalizma, kako ju Stiegler analizira, predstavlja nešto na rubu i onkraj vjere u modernost i zakona kao pravno-ideologijskoga oslonca moći.

Politika više nije mogućom bez udjela „mafije“ i njezina blagoslova kao prostora izbornog marketinga stranaka, medijske tvorbe događaja i kulture „demokratskoga dijaloga“. Zakoni o sprečavanju sukoba interesa postaju lakrdijom, jer se vlasništvo nad nekretninama i pokretninama kao i vlasništvo u dioničkome udjelu bez posebnih poteškoća prebacuju na treće osobe. Porezni se sustav čak i u doba socijalističkih vlada u Europi, primjerice, ako je riječ o politici progresivnih stopa koje bi trebale ići u prilog pravednije raspodjele BDP-a na srednje i niže klase, elegantno uklapa u neoliberalni program samo s drugim predznakom. Foucault je to pokazao u analizama ekonomskih mjera njemačkih Ordoliberala i njima suprotstavljene Čikaške škole. Dok je još pojam buržoazije osim ekonomske vladavine i političke moći vladajuće klase ranoga kapitalizma imao i ono što je Baudelaire smatrao jezgrom estetske modernosti, naime kult novoga u umjetnostima i iz njih shvaćenog dekadentnoga stila života, današnja se situacija može opisati padom vrijednosti srozane do bahatosti i praznine praznoglavih celebrity-figura u medijskoj pomami za uzdizanjem banalnosti na tron uzvišenosti. Rezultat je „normalizacija“ mafije kao populističkih figura iz svijeta života. Oni, doduše, upravljaju svjetskom ekonomijom i odlučuju o sudbinama političkih elita. Ali to čine u skladu s predstavom o moralno neutralnoj masovnoj kulturi. (Bernard Stiegler, For a New Critique of Political Economy, Polity Press, Cambridge, 2010., str. 60-66.)

Jedan od glavnih pokazatelja stupnja korupcije u modernim demokratskim poretcima nije tek vulgarno podmićivanje predsjednika vlada i stranaka već u samome trenutku izborne utrke s pomoću raznih sumnjivih donacija koje dolaze iz zaklada i sponzorstva transnacionalnih korporacija. Problem s korupcijom nalazi se u središtu funkcioniranja ekonomije nacija-država i njihova pravnoga sustava ograničene suverenosti. Riječ je o nemogućnosti kontrole, primjerice institucije Federalnih rezervi u SAD-u, a na naddržavnoj razini potpune nemoći u kontroli transakcija MMF-a, Svjetske banke i novoga izuma neoliberalne svjetske politike – agencija za ispitivanje vjerodostojnosti mjera ekonomske politike država u novom svjetskome poretku, koje „neovisno“ procjenjuju stanje javnoga duga i kreditnu sposobnost potencijalnoga dužnika (Standard & Poor’s, primjerice). Uz, dakako, nastanak banaka koje kreditiraju korumpirane države tako da iz njih „isisavaju“ kapital i na financijskome tržištu dovode te države u dužničko ropstvo, pred bankrot i potpuni raspad društvenoga sustava socijalne sigurnosti, mirovinskoga sustava i zdravstva poput „zloglasne“ Goldman Sachs group.inc. (Vidi o tome: David Harvey, „Neoliberalism as Creative Destruction“, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 2007., str. 41-43. http://ann.sagepub.com/cgi/content/abstract/610/1/21)

Odredba neoliberalizma kao „stvaralačkoga razaranja“. kako to izvodi David Harvey u svojim kritičkim analizama globalnoga kapitalizma iz neomarksističke perspektive, čini se samo dijelom pogođenom slikom jedne univerzalne paradigme moći vladavine globalnim svijetom. Ako je u biti globalnoga poretka sadržana njegova planetarnost, a to znači primat prostora nad vremenom, tada je geografski način mapiranja novih teritorija u kojima se kapitalizam utjelovljuje istodobno dokaz da se radi o lažnoj univerzalnosti.

Umjesto civilizacijske misije liberalizma u Europi i SAD-u od početka novoga vijeka do 20. stoljeća s programom sloboda (liberties) i prava vlasništva u svrhu nastanka individualizma bez kojeg bi pojam slobode bio prazan, a politički poredak despotski ili tiranski, u neoliberalnome se shvaćanju sloboda kao uvjet mogućnosti ljudske stvaralačke avanture svodi na slobodu-za-poduzetništvom. A to znači da se sloboda ne misli kao bestemeljnost događaja u kojem jednakost pravednosti podaruje konkretan sadržaj. Naprotiv, sloboda označava samo slobodu-od-države. Doista je bio u pravu još Ernst Jünger kad je u razmatranju mogućnosti i nužnosti svjetske države (Weltstaat) u budućnosti globalno-planetarne sudbine svijeta sagledao problem u tome da anarhisti i liberali vide državu kao prijetnju vlastitoj pobunjeničkoj privatnosti i vlastitome pravu na ravnodušnost spram Drugoga.(Ernst Jünger, Der Weltstaat, Klett-Cotta, Stuttgart, 1960., str. 72-75.) Čitav se problem neoliberalizma danas pokazuje u tome što ne postoji više mogućnost ostvarenja slobode, jednakosti i pravednosti bez onoga što se nekoć nazivalo „bratstvo“ ili „prijateljstvo“, a danas „solidarnost“ između jednakih. Tijekom moderne povijesti sukoba između kapitalizma i demokracije (ekonomije i politike) pojam se solidarnosti pokušavao misliti kao komunikativna racionalnost aktera unutar građanskoga društva ili kao odnos između jednakih unutar strukturne podijeljenosti društva na klase i slojeve.

Solidarnost je, dakle, bila nešto pripadno etičkome imperativu, ali bez pravne snage djelovanja. Taj „kao da“ apel za univerzalnošću slobode, jednakosti i pravednosti nemoguće je provesti bez: (1) radikalne promjene ekonomskih uvjeta funkcioniranja kapitalizma kao vladajućega modela društvene razdiobe bogatstva; (2) političke transformacije društva iz stanja elitarne ili predstavničke demokracije u participativnu ili deliberativnu; (3) kulturalne subverzije pojma političkoga iz područja onoga što Ranciere naziva „policijom“ u demokratski poredak estetski shvaćene politike kao zajedništva u nadolazećem stanju jednakosti. (Oliver Marchart, „The Second Return of the Political: Democracy and the Syllogism of Equality“, u: Paul Bowman i Richard Stamp (ur.), Reading Ranciere, Continuum, London – New York, 2011., str. 129-147.)

Jasno je da preokret tradicionalnih pojmova u povijesnome sklopu nužno mora biti i kritika neoliberalne (kontra)revolucije. Ideologijski se ona svodi na „povlačenje političkoga“ ili na postavke o „kraju ideologije“. Najbolje je to izrekla Margaret Thatcher sloganom svoje Konzervativne stranke: There is no alternative. Tri su temeljna stupa tog radikalnoga puta na kojem „nema alternative: slobodna tržišta, slobodna trgovina i kapitalistička globalizacija. Solidarnost se na kraju svodi na moralno-političko pitanje djelovanja onih koji su izbačeni iz ove okrutne igre jer nisu bili dorasli riziku poduzetništva ili su naprosto kolateralne žrtve „novog svjetskoga poretka“.

Je li opravdano koristiti pojam „mafije“ za ono što čini novu klasno-socijalnu osnovu neoliberalne vladavine u globalnome poretku moći? Ne čini li se to preteškom moralnom kvalifikacijom, nekovrsnom borbenom retorikom marksizma u pokušaju da se diskurs povijesti kao povijesti klasnih borbi, kako je to tvrdio Marx u Manifestu KP, u obnovljenome smislu riječi nastavi drugim sredstvima? U svakodnevnome žargonu pojam se „mafije“ koristi za nemogućnost ostvarenja jednakosti i pravednosti u osiguranju opstanka javnog ili zajedničkoga dobra (communauté). Nestanak vrijednosti povjerenja u demokratske institucije države zbog rastuće pojave korupcije sudstva, policije, vojske, crkve, sveučilišta dovodi do toga da se čini kako raspad moralno-političkoga konsenzusa stvara ozračje za mafijašku protu-politiku organiziranoga kriminala i zločina. Slabost je takvih država u novom svjetskome poretku, poput Meksika i Kolumbije, obrnuto srazmjerna njihovu ekonomskome potencijalu. Što je veća moć mafije u kontroli ilegalne trgovine drogom to je na djelu manja sposobnost legalnoga upravljanja prirodnim i ljudskim resursima. Mafija nije otuda „država u državi“, već tihi partner u dualnoj ekonomiji i politici oligarhijskoga upravljanja svijetom. Primjeri su brojni, od ruske mafije i sprege s oligarsima do potencijalno najveće mafije u nadolazećem razdoblju 21. stoljeća.

To je kineska s kojom dolaze na vidjelo svi paradoksi i aporije globalnoga kapitalizma. Razlog leži u tome što se njezini izvori ne nalaze samo u neoliberalnoj ekonomiji koja stvara nova tržišta. Ona se poput duboko ukorijenjena virusa pronalazi u mrežama političke ideologije maoizma i managementa hibridne oligarhije. Konfucijanski ethos odanosti državi kao korporaciji i neoliberalna strategija pokoravanja tržišta diljem svijeta nose u sebi mogućnosti preobrazbe jednog u drugo i obratno. Kina nema dijalektiku povijesti. Ali ima povijest dijalektičkih skokova i transgresivne kulture kao tradicije ogoljene od kulta izvornosti i napasti autentičnosti. Njezin ulazak na pozornicu globalne ekonomije i politike u 21. stoljeću potvrđuje postavke Harveya i Arrighija, primjerice, da se uz autokratski poredak političke vladavine može razviti snažan privredni rast uz spoj spekulativno-financijskoga i tvrdog industrijskoga kapitalizma. (Vidi o tome: Giovanni Arrighi, Adam Smith in Beijing: Lineages of the Twenty-First Century, Verso, London-New York, 2007.)

Kao što je Marx pripadnike buržoazije ili kapitalističke klase i proletere označavao „karakternim maskama“ vladajuće ideologije, koja pretpostavlja binarne opreke gospodara i sluge iz Hegelove dijalektike za mogućnost povijesnoga razvitka, tako se i u globalnome kapitalizmu spekulativno-financijskoga tipa ne radi o postojanim akterima. Sve je promjenjivo i privremeno. A „mafijom“ se može označiti samo apstraktno polje vladavine. Umjesto javnosti zagovara se tajnovitost korporativne privatizacije dobara. Kriminal i zločin nisu ekstremi na moralnoj vagi društvene prihvatljivosti amoralnoga ponašanja. Tko želi govoriti o neoliberalnome kapitalizmu bez oligarhije i mafije taj vjeruje u vlastite opsjene o moći nedužne ekonomsko-političke vladavine. Dvije su skupine neoliberalnih aktera, teorijski projektanti i praktični izvršitelji, oni koje se uglavnom naziva tim prokazujućim pojmom amoralnosti i kriminalne mreže interesa. Prvi su tzv. Chicago boysi nadahnuti idejama Miltona Friedmana. U suradnji s čileanskim diktatorom Pinochetom, zločincem i predvodnikom oligarhijsko-autokratskih poredaka u svijetu 1971. godine nakon što je srušen socijalistički vođa Allende, demokratski izabrani predsjednik Čilea, izvršili su prvi radikalan eksperiment privatizacije javnog sektora uz nesmetanu eksploataciju svih resursa u ime ekonomskoga rasta. Neoliberalna transformacija ekonomije i politike u doba Pinocheta sa svim posljedicama ovog obrata pokazuje ono nečuveno i kriminalno u cijeloj priči. Umjesto slobode i ljudskih prava s kojom liberalne demokracije paradiraju svijetom, Pinochetov vojni udar s pomoću CIA-e i Pentagona protiv Salvadora Allendea bio je paradigmatski politički udar na demokraciju s formalno „demokratskom“ obranom temeljnih vrijednosti liberalnoga kapitalizma. Početak je bio u znaku krvavoga terora vojne elite spram vlastitoga naroda. O mogućem scenariju svršetka bolje je šutjeti, jer apokalipsa bez kraja, kako je to promislio Derrida, pretvara svijet iz projekta u projektile. (Jacques Derrida, „No Apocalypse, Not Now (full speed ahead, seven missiles, seven missives)“, Diacritics, Vol. 14, br. 2/1984., ljeto)

Drugi je slučaj uporabe pojma/riječi „mafija“ vezan uz Indoneziju. Tamo su bili djelatni niz reformatora javne uprave i ekonomskoga sustava kompetitivnosti na svjetskome tržištu, ali na taj način što su stvaratelji nove ekonomske i drugih javnih politika bili u službi krvavoga diktatora Suharta i njegova autokratskoga poretka zatiranja ljudskih prava. Svi su „stvaralački razaratelji“ u Indoneziji 1960-ih godina studirali na sveučilištu Berkeley u SAD-u. Mnogi ih zbog toga smatraju prethodnicima neoliberalizma u zemljama u razvitku. Kako god bilo, postoje bitne neodređenosti i nedefiniranosti u bliskoj svezi oligarhije i mafije, kao što je, dakako, teorijska razvedenost pojma neoliberalizma katkad više od složenog teorijskoga problema.

Je li sve to možda dostatnim razlogom da se ti pojmovi napuste za objašnjenje paradoksa i aporija globalnoga kapitalizma? Nipošto. Temeljna je značajka globalnosti-planetarnosti svijeta kao procesa „napretka“ i „razvitka“ kapitalizma u tome što više ne počiva ni na čemu fiksnome i postojanome. „Sve se čvrsto pretvara u dim“, stoji zapisano u Marxovom i Engelsovom Manifestu KP, političkome spisu u kojem pohvala kapitalizmu kao „progresivnome“ stadiju u razvitku svjetske povijesti zbog toga što oslobađa čovjeka od ropske ovisnosti od političkih formi antičkoga ropstva i srednjovjekovnoga feudalizma pokazuje i njegove epohalne granice kao društvenoga sustava masovnoga osiromašenja i izrabljivanja radničke klase. (Karl Marx i Friedrich Engels, Manifest der kommunistischen Partei, MEW, sv. IV, Dietz, Berlin, 1972.)

Modernost je, dakle, već uvijek još-ne-totalna mobilizacija svih resursa, budući da nedostaje preobrazba materijalnoga u nematerijalan rad, te društvenoga bitka u informacijsko-komunikacijske tehnologije. Nova moć s kojom suvremeni kapitalizam dosiže sintezu subjekta i objekta povijesti počiva u tom sklopu. Ako više ništa nije fiksno i postojano, kako se u tradicionalnoj metafizici bitak mislio iz vječnosti i nepromjenljivosti kao „priroda“ i kao „zakon“, tada se nalazimo u razdoblju postajanja, fluidnosti i složenosti (complexity). Sada kontingencija zamjenjuje nužnost, a transindividuacija kibernetičkoga sustava i okoline postaje pojam koji potiskuje „zakon“ u drugi plan. Svi pojmovi koji su nastali s neoliberalnom (kontra)revolucijom su hibridni pojmovi iz novih znanstvenih disciplina: informatike, lingvistike i biologije. Informacija, jezik i život predstavljaju pojmove sukladne trojstvu novovjekovnih kategorija tehničkoga sklopa mišljenja. To su računanje, planiranje i konstrukcija. Kao što je neoliberalizam apstraktni stroj kapitalističkoga „napretka“ i „razvitka“, kako su ga ponajbolje opisali Foucault u predavanjima o biopolitici i Deleuze u nacrtu društava kontrole, tako su odnosi između oligarhije i mafije odnosi neodređenosti i kontingentnosti događaja. A to samo znači da nema više razloga govoriti o zakonu kauzalnosti između jednog i drugoga. Umjesto toga postoje složeni mehanizmi preklapanja interesa, međuovisnost financijskoga kapitala i političkoga kriminala, nesvodljivost obrazovanja i novih kompetencija na nepotizam i kleptokraciju. Ali…da, istina je, živimo umjesto u demokracijama u poretcima oligarhije. To je ono najčudovišnije da jedno nije suprotnost drugome, već njegov negativni dodatak ili nadomjestak.

U povijesti pojmovne artikulacije oligarhija još od Aristotela ima dodatnu „kvalitetu“. Nije to samo vladavina elite nad društvom. Ponajprije se radi o političkome načinu pokoravanja većine kao naroda (laos i etnos). No, kada se narod u demokratskome poretku pojavljuje subjektom političkoga kao demos tada se susrećemo s izravnom prijetnjom poretku „iznutra“. Nastanak oligarhije mora imati u sebi dvostruku svezu između moći u političkome smislu riječi (vladavina) i bogatstva stečenog prevarama, makinacijama i otimanjem. Ono što je u suvremenome značenju riječi oligarhije bjelodano jest da se njezinim usponom do prijestolja moći razara demokratski poredak vrijednosti. Vidjeli smo već da filozofi politike i teoretičari političkoga pokušavaju misliti taj obrat s pojmovima koji nadilaze politiku, ili se, pak, usmjeravaju spram razlikovanja onoga što ima karakter an-arhijske pobune samog političkog protiv institucionalnoga poretka vladavine („policije“), kako je to dosljedno provedeno kod Rancièrea.

Zaključak

U cjelini, dolazak oligarhije u prostor demokratske rasprave uz tamnu sjenu Drugoga u neoliberalizmu – mafije – ukazuje da je vladavina političkoga naroda u doba kraja suverenosti nacije-države postala nevjerodostojnom pričom. Umjesto nepostojećeg političkoga naroda, kao što je to slučaj u državama Europske Unije, vladavina oligarhije ima značajke ravnoteže snaga ljevice i desnice u parlamentu i izvan njega, u onome što je još pripadalo području građanskoga društva, ali sve više gubi na spontanosti i stvaralačkome otporu mikropolitičkih subjekata/aktera. U paralelnim društvima, s hegemonijom priznatih političkih građana/državljana i onih koji postoje kao nepriznata imigrantska populacija na rubovima ekonomije i politike kao „ljudi bez dokumenata“ (stateless people ili sans papiers), ne vode se kulturalni sukobi samo oko „praznoga središta moći“. Još više se tu lome koplja oko priznanja kolektivnoga identiteta. (Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford-California, 1998.)

Pitanje političke vjerodostojnosti Europske Unije stoga se u nadolazećem razdoblju mora otvoriti kao pitanje o dvije vrste građanstva/državljanstva. Ukoliko Europa ne želi ostati utopijom bez pokrića i survati se u bezdan nacionalizma i šovinizma pitanje političke vjerodostojnosti Europske Unije stoga se u nadolazećem razdoblju mora postaviti kao pitanje o dvije vrste građanstva/državljanstva, To su:

(1) transnacionalno građanstvo/državljanstvo i

(2) politički narod unutar granica postojećih nacionalnih država s težnjom očuvanja njegova kulturnoga identiteta i uzdizanja do još nepostojeće europske kozmopolitske perspektive. (Daniele Archibugi (ur.), Debating Cosmopolitics, Verso, London-New York, 2003., str. 1-15.)

Ako oboje ne postoji u zbilji ili se srozava na puke ideale, tada je paradoksalni cinizam prosvjetiteljskoga projekta Europe u tome da su samo oligarhijske elite transnacionalne i ujedno predstavnici vlastite kulturne tradicije, dok je mafija „univerzalnom“ jer se globalno umrežava brže od sindikata, NGO-sektora i subverzivnih kontrakultura. Nije ovo ništa neočekivano. Logika kapitala u informacijsko doba sastoji se u tome što globalnost-planetarnost u osvajanju tržišta zahtijeva sve kvalitete koje je neoliberalni projekt transformacije ekonomije i politike od početka upisao u vlastiti kôd: kompetitivnost, racionalnost, stručnost, poduzetništvo, ulaganje u „ljudski kapital“, društvena mobilnost. Transnacionalne elite umrežavaju se, dakle, zbog toga što više nije moguće vladati državom i društvom bez suverenosti ako ne postoji izlazak na svjetska tržišta i korporativno upravljanje na temelju preobrazbe politike u management i marketing. Problem je s demokratskim formama vladavine što su ograničene na lokalnost i suverenu moć građana unutar teritorijalno fiksne države. Javna se rasprava uvijek vodi u svojem dvorištu, iako su velike mogućnosti komunikacije u digitalno doba.

Kibernetička demokracija (online forumi, peticije, interaktivnost sudionika u procesu sudjelovanja u politici) ipak je samo simbolički kapital participacije, ali ne i presudan za obrat stvari. U „novom svjetskome poretku“, koji nije ništa drugo negoli put spram imperijalne politike u okviru vladavine oligarhija s demokratskom legitimnošću, najteža društvena posljedica ovog umrežavanja u globalno-planetarne okvire jest rastuća pojava valova ilegalne imigracije iz Afrike u države Europske Unije te latinoameričkoga stanovništva iz Meksika, Portorika, Paname u SAD. No, neoliberalizam i njegova ekonomija globalnoga rasta financijskoga kapitala upravo stvara moralnu paniku o pošasti ilegalne imigracije. Koncentracija moći u imperijalnim središtima zahtijeva masovnu nezaposlenost. Točnije rečeno, otvaranje mnoštva privremenih poslova nadomješta kejnzijanski program pune zaposlenosti. Rezultat je tog procesa u rastućoj pojavi tzv. prekarijata. (Guy Standing, Precariat: The New Dangerous Class, Bloomsbury Academic, London, 2014.)

Velika većina nezaposlenih dolazi iz visokoobrazovanoga stanovništva. A budući da se realni sektor ekonomije oslobađa od progresivnih poreza u korist novih poduzetničkih projekata, seljenje kapitala istodobno označava i seljenje privremene radne snage u globalnome kretanju spram izvora privremenih poslova. Sve postaje privremeno zbog toga što su pokretljivost i inovativnost zamašnjaci društvenoga razvitka. Problem je samo u tome što takav dinamičan model razvitka funkcionira bez društva i solidarnosti. Ideja se obitelji raspada. Dolazi do „umora od samoga sebe“, kako Alain Ehrenberg definira depresiju. Naposljetku, čitav se život vodi samo u težnji za uspjehom. (Alain Ehrenberg, La fatigue d’etre soi: Dépression et société, Odile Jacob, Pariz, 1998.) Stoički ideal sreće slama se pred ovim imperativnom korisnosti. Što drugo preostaje negoli self-help industrija privremene katarze i dugotrajan „rad na sebi“. Ako je nešto s neoliberalizmom konačno doseglo vrhunac samorefleksije, onda je to niz praksi managementa jednog posve razmještenog i napuštenoga subjekta.

Na ishodu modernoga doba oligarhija više nije problem koncentracije ekonomsko-političke moći u rukama elite. Pravi je problem u tome što se elite umnažaju u mrežama globalnog kapitalizma. Jednako tako ne određuju samo pervertirane forme demokracije bez subjekta (političkoga naroda). U sivim zonama vladavine u globalnome poretku posvuda vlada ono isto s minimalnim kulturnim razlikama. Oligarhijska se moć konstruira iz moći financijskoga kapitalizma. Geometrijskom progresijom ta se moć širi i implodira na posve drugim čvorištima mreže. Racionalnost izbora postaje izlikom za nemogućnost istinskoga izbora alternative između demokracije i tiranije. Kada se alternativa svodi na ne-alternativu unutar jednog te istog načina upravljanja svjetskom ekonomijom i različitih političkih poredaka od plutokracije do autokratske tiranije, iscrpljene su mogućnosti promjena. Zbog toga se svagda iznova u neoliberalnome shvaćanju svijeta govori samo o „strukturnim reformama“, dok pojam „promjene“ ne označava drugo negoli promjenu na vrhu vlasti u izbornom političkome marketingu. Začarani krug oligarhije ne završava političkim revolucijama. Posve suprotno, tek nakon njihova trijumfa slijedi „Dan poslije“, u cijeloj svojoj banalnosti i rutini svakodnevice. A njome više ne upravljamo „Mi“ kao racionalni subjekti ekonomije želje. Umjesto „nas“ vladaju pravila igre u kojoj se oligarhija ne rađa tek iz ljudske-odveć-ljudske želje ili volje za moć. Njezina je istina u „društvima kontrole“ postala transformacijom same želje u kapital kao moć bez granica. Na toj posljednjoj crti u imaginarnome teritoriju obzorje se zatamnjuje. Iza njega vlada još samo potpuna tama globalno-planetarnoga nihilizma.

Budućnost možda ipak ne „pripada kaplarima“. Ali kada se umjesto njih pojave psihopatski strojevi moći jedne elite bez dostojanstva, od budućnosti ne preostaje drugo osim nove povijesti beščašća. Alternativa postoji. Zove se događaj nadolazeće zajednice apsolutne politike jednakosti kao poretka univerzalne slobode i pravednosti. Njoj pripada naše povjerenje i naša borba za ispunjenjem smisla života.

doba-oligarhije-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026