Žarko Paić

1.

KnjigaTheClosing of the American Mind (punim naslovom: The Closing of the American Mind: How Higher Education Has Failed Democracy and Impoverished the Souls of Today’s Students je uistinu kultna i kontroverzna knjiga američkoga političkoga filozofa Allana Blooma, objavljena u ožujku 1987. godine. Knjiga je postala neočekivani bestseler, provevši četiri mjeseca na prvome mjestu ljestvice najprodavanijih knjiga The New York Timesa, te je pokrenula duboke rasprave o stanju visokoga obrazovanja i zapadne kulture koje traju i danas.  Bloom u knjizi iznosi oštru kritiku suvremenog američkoga društva i sveučilišta, tvrdeći da su društvene i političke krize zapravo odraz duboke intelektualne krize. Knjiga je podijeljena u tri ključna dijela: 

(1) Kritika moralnoga relativizmaꟷ Bloom tvrdi da su studenti usvojili nekritički oblik “otvorenosti” koji je zapravo prerastao u apsolutni relativizam. Vjerovanje da su sve istine i vrijednosti relativne uništilo je želju za potragom za stvarnom istinom i smislom.

(2) Intelektualno osiromašenje studenataꟷ Autor optužuje elitna sveučilišta da su napustila tradicionalni kurikulum temeljen na klasičnim tekstovima (poput Platona, Shakespearea i Rousseaua) u korist političke korektnosti, multikulturalizma i tržišno orijentiranih programa. Rezultat toga je “duhovno osiromašenje” mladih koji više ne znaju kritički razmišljati o velikim životnim pitanjima.

(3) Utjecaj popularne kulture: Bloom je bio izrazito kritičan prema pop-kulturi, a posebno prema rock & roll glazbi. Smatrao je da ona nudi umjetne i površne emocije fokusirane isključivo na seksualnost, čime otupljuje senzibilitet mladih za suptilnije i dublje oblike umjetnosti, poput klasične glazbe.

Kao izravni svjedok studentskih nemira na Sveučilištu Cornell 1969. godine, Bloom je smatrao da su ti prosvjedi i radikalni zahtjevi za “relevantnošću” nastave trajno urušili autoritet profesora i integritet sveučilišta, pretvarajući ih u politička bojišta umjesto mjesta za filozofijsko promišljanje. Knjiga je izazvala golemu buru i polarizirala javnost. Dok su je konzervativni intelektualci i kritičari hvalili kao nužno i hrabro upozorenje protiv propadanja akademskih standarda, ljevičari i liberalni kritičari optuživali su Blooma za elitizam, eurocentrizam i nostalgiju za prohujalim vremenima. Bez obzira na kritike, rad Allana Blooma ostaje jedno od najvažnijih djela u modernoj povijesti akademskih rasprava o ulozi visokoga obrazovanja u demokratskome društvu ne samo u SAD-u.

2.

Allan Bloom se može s punim pravom smatrati prethodnikom desne konzervativne kritike tzv. Woke kulture u Americi i svijetu. Njegova se glavna teza kritike sveučilišnoga relativizma i postmodernizma usmjerava na dekonstrukciju Derride i njegovih američkih sljedbenika, a istomišljenika ima u književnoj teoriji u glasovitome djelu Harolda Blooma Zapadni kanon. (v.  https://www.amazon.com/dp/1573225142?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback) No, je li iza ove fasade političkoga spora konzervativaca i liberala kao slučaja culture wars posrijedi ipak još nešto važnije. Naime, Bloom je u političkoj filozofiji najvjerodostojniji učenik Lea Straussa koji je poznat kao jedan od najznačajnijih političkih filozofa 20. stoljeća (uz Hannah Arendt, Carla Schmitta i Johna Rawlsa), a Strauss je bio mislilac koji je poput postmodernoga Machiavellija (skriveno) bio teorijski guru neokonzervativizma, o čemu je pisao i Francis Fukuyama u svojoj knjizi o neokonzervativizmu i politici suvremene Amerike. (v. https://knjiga.hr/knjiga/sto-s-intelektualcima-paic-zarko-ur-077908 i https://www.portalnovosti.com/cemu-jos-intelektualci/ )

 To znači da je Bloom u svojoj iznimno važnoj knjizi u kontekstu kritike suvremenoga sveučilišta potaknuo produbljene diskusije koje su 1980ih bile u žiži interesa između modernista (Habermas) i postmodernista (Lyotard i francuski poststrukturalizam). Ipak, za razliku od Lyotarda koji je ingeniozno najavio u Postmodernome stanju iz 1979. godine doba tehnološke racionalnosti i kraja “velikih priča” metafizike, te doba “kraja profesora” u sustavu info-kognitivnoga kapitalizma koji preteže na stranu tehnoznanosti, a ne humanistike, u Sumraku američkoga uma Bloom ne pokreće ovo temeljno pitanje suvremenosti, već se zadržava na političko-kulturalnim culture wars smatrajući da je suvremeno sveučilište doživjelo posvemašnji rasap vrijednosti. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-brainstormingu/ )

Fenomeni koje on opisuje 1987. godine — poput imperativa “otvorenosti” koja eliminira potragu za objektivnom istinom, relativizacije estetskih i moralnih kriterija pod krinkom multikulturalizma te uvođenja političkih agendi u kurikulume — predstavljaju embrionalnu fazu onoga što se danas naziva woke ideologijom. Poveznica s Haroldom Bloomom i njegovim Zapadnim kanonom (1994.) ovdje je ključna. Iako nisu bili u srodstvu i teorijski su polazili s različitih pozicija, obojica su branila autonomiju visoke kulture i književnosti. Harold Bloom je skovao termin Škola ogorčenja (School of Resentment) za one koji su književnost počeli analizirati isključivo kroz prizmu rase, roda i klase, što je izravan ekvivalent današnjoj kritici identitetske politike. Allan Bloom je tu istu tendenciju prepoznao u političkoj filozofiji i institucionalnome životu sveučilišta. Strausijanska pozadina i “skrivena” agenda neokonzervativizma nedvojbeno je važna pozadina teorijskoga djelovanja Allana Blooma čije filozofijsko-političke oglede krasi hermeneutička preciznost, ljepota stilske jednostavnosti i klasični smisao za mjeru, sve što također pronalazimo u spisima Lea Straussa.

Sjetimo se, Leo Strauss je smatrao da je moderna (koja počinje s Machiavellijem, a kulminira s Nietzscheom i Heideggerom) dovela do nihilizma i krize Zapada. Njegovo ključno učenje o ezoteričnome pisanju (ideji da veliki filozofi skrivaju svoje prave poruke između redaka kako ne bi destabilizirali društveni poredak) duboko je oblikovalo strausijance. Iz te perspektive, Bloomov napad na dekonstrukciju (Derrida) i francuski poststrukturalizam nije bio samo akademski spor. Za strausijance, američko je sveučilište trebalo biti rezervoar iz kojeg se regrutira intelektualna elita sposobna voditi liberalnu demokraciju. Dopustiti da sveučilište preplavi relativizam značilo je ugroziti sam opstanak zapadne civilizacije u Hladnome ratu. Kao što je Francis Fukuyama zabilježio, neokonzervativci su prva generacija desnih intelektualaca koja je shvatila da se moć ne nalazi samo u ekonomiji ili vojsci, već u kulturalnoj hegemoniji. Zato je Bloomova knjiga poslužila kao ideologijsko oružje u culture wars 1980-ih.

Dok Bloom očajava nad time što studenti više ne čitaju Platona i slušaju rock glazbu, on promašuje strukturnu transformaciju sveučilišta: Kraj ere profesora i instrumentalizacija znanja jest fenomen koji je Lyotard predvidio da u doba info-kognitivnog kapitalizma znanje prestaje biti cilj sam po sebi (kako su ga zamišljali i Platon i Bloom) i postaje puka roba. Sveučilišta se transformiraju u korporacije vođene principom performativnosti (efikasnosti i profitabilnosti). Tehnoznanosti se, pak, uspostavljaju kao nova društvena moć i tradicionalnu humanistiku potiru u pozadinu. Pravi razlog marginalizacije humanističkih znanosti na suvremenom sveučilištu nije (samo) pobjeda dekonstrukcije ili woke kurikuluma, već činjenica da kapitalističko tržište rada više ne treba profil građanina-filozofa. Ono treba usko specijalizirane tehničare, programere i menadžere. Iza fasade političkoga spora konzervativaca i liberala krije se dublja ironija.

Allan Bloom je kritizirao simptome, ali ne i uzrok. Kriza vrijednosti na sveučilištu koju je Bloom opisao zapravo je bila nuspojava trijumfa kasnog kapitalizma i tehnološke racionalnosti. Sveučilište koje je Bloom priželjkivao — mjesto kontemplacije, dokolice (schole) i potrage za Istinom — uništeno je ekonomskom logikom efikasnosti i komodifikacije, a ne samo ljevičarskim profesorima književnosti. U tom smislu, Bloom je doista postavio temelje današnjim kulturnim ratovima desnice i ljevice, ali je njegova strausijanska fiksacija na “ideje” stvorila slijepu pjegu za materijalne i tehnološke procese koje je Lyotard tako vizionarski najavio.

3.

U svojim analizama koje kulminiraju u studiji “Sveučilište i tehnosfera: Kraj humanistike i mogućnosti obrata?” u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije (Mizantrop, Zagreb, 2023) pokazao sam da je Lyotard gotovo jedini, naravno uz neizbježnoga Deleuzea, pokazao konzekvencije dolaska onoga što nazivam dobom tehnosfere, kad je filozofijski rekao da je na djelu ne više akumulacija znanja kao univerzalne vrijednosti stvaranja dobrog i pravednoga društva u liberalnome kapitalizmu Zapada, već ono što je nazvao savoir faire (know–how), dakle, pragmatike znanja kao partikularnoga alata spoznaje koji pretpostavlja totalnu specijalizaciju profesija i ujedno interdisciplinarnost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sveuciliste-i-tehnosfera/ ) Jasno je, kako pokazujem, da je logika tehnosfere ona koja zahtijeva Moć transnacionalnih korporacija koje nadilaze tzv. moć nacija-država i pretvaraju znanje i obrazovanje u fluidni poredak know-how metafizike. Nije slučajno da je ovaj političko-ideologijski pragmatizam postao najznačajniji pokretač umrežavanja znanja kao informacije za daljnju uporabu.

Otuda su sveučilišta umjesto tradicionalnoga državnoga nadzora i ograničene autonomije slobôda kao “utjehe i iluzije vlastita izolacionizma od svijeta” postala stjecišta korporativnoga upravljaštva (gouvernementallité, kako to kaže kasni Michel Foucault), pri čemu je sama ideja sveučilišta koje doseže vrhunac s Humboldtovom reformom krajem 19. stoljeća i traje do Bolonjske reforme krajem 20. stoljeća prestala biti veličajno dvojstvo prirodno-tehničkih znanosti i humanistike. Umjesto toga, doba tehnosfere (AI i tehno-inženjerstvo) zbrisalo je ovu prosvjetiteljsku Kantovu iluziju i zavladala je totalna hegemonija tehnoznanosti koje sve druge znanosti čine svojim funkcionalnim dodatkom. Zato je Bloomova knjiga aktualna samo po ovim perifernim konzekvencijama kulturalno-političkih sukoba tzv. liberala i ljevice vs. neokonzervativaca.

Dokaz za ovu moju tezu je Trumpov brahijalni odnos spram Harvarda kojeg je na kraju pokorio svojim korporativno-državno-neoimperijalinim zahtjevima. Najznačajnija konzekvencija “kraja ideje sveučilišta” je to da je istraživačko-eksperimenalna logika tehnosfere ne više na sveučilištima, već na tehno-institutima i laboratorijima kao što je to Silicijska dolina.

4.

Humboldtov model sveučilišta počivao je na prosvjetiteljskoj ideji da humanistika (filozofija i filologija) drže arhitektonski ključ cjelokupnoga znanja, dajući smisao i etički okvir prirodnim znanostima. Unutar tog okvira, znanje je imalo emancipacijsku ulogu (stvaranje građanina, traganje za Istinom). Međutim, logika tehnosfere ukida tu iluziju izolacionizma. Znanje se desubjektivizira i pretvara u informacijski fluid namijenjen isključivo operativnosti. Lyotardov savoir-faire (know-how) ovdje prestaje biti tek pedagoška metoda i postaje novi post-metafizički princip: znanje vrijedi samo ako je prevodivo u računalni kod, algoritam ili tržišno primjenjivu inovaciju. Interdisciplinarnost, koju moderna sveučilišta toliko proklamiraju, zapravo nije humanističko prožimanje, već funkcionalno umrežavanje partikularnih alata radi maksimizacije učinka (performativnosti).

Tradicionalni državni nadzor zamijenjen je fluidnim upravljačkim tehnikama transnacionalnog kapitala. Sveučilišta više ne proizvode nacionalnu elitu ili kritičku svijest, već se samo-upravljaju kao korporacije kroz evaluacije, metriku, citiranost i privlačenje kapitala.

U tom kontekstu, AI i tehno-inženjerstvo (tehnosfera) ne predstavljaju samo novu znanstvenu disciplinu, već novu ontologijsku situaciju. Tehnoznanost je proždrla humanitarnu supstanciju sveučilišta. Humanistika više nije ravnopravni sugovornik; ona je  pretvorena u pragmatički instrument — u etička povjerenstva koja služe kao PR pokriće za tehno-korporativne pothvate ili u poligone za identitetske mikro-sukobe koji savršeno zamagljuju strukturnu realnost moći. Politička desnica napada Harvard i druga ključna sveučilišta u SAD-u zbog “wokeizma” (simptoma o kojem je Bloom pisao), ali stvarna geopolitička i neoimperijalna nužnost zahtijeva da se ta inertna akademska tijela podvrgnu izravnoj naredbi državno-korporativnoga kompleksa.Kraj ideje sveučilišta putem eksteritorijalizacije postaje ponajprije američki, a potom globalni slučaj ove deteritorijalizacije moći znanja u informacijskome kapitalizmu. Sveučilište je izgubilo svoj povijesni monopol na proizvodnju budućnosti. Istinsko, radikalno eksperimentalno mišljenje i tehnološki proboji više se ne događaju u kuli od bjelokosti akademije, već u laboratorijima Silicijske doline, vojnim institutima i zatvorenim istraživačkim centrima transnacionalnih giganata. Sveučilište je time ostalo tek zastarjeli birokratski aparat za distribuciju diploma i simulakrum nekadašnje autonomije.

 Allan Bloom je stoga u The Closing of American Mind zapravo napisao elegiju za svijet koji je već nestajao pod naletom tehnosfere, potpuno nesvjestan da rock glazba i dekonstrukcija nisu uzroci, već površinski valovi tektonskoga poremećaja. Dok se on brinuo za “dušu” studenata, tehnosfera je redefinirala što uopće znači biti čovjekom u kognitivnome kapitalizmu. Ima li onda još izgleda za obranu i posljednje dane veličajne zapadne humanistike na kojoj smo duhovno stasali i koja nas je činila barem u našim divnim tlapnjama „boljim ljudima“ posvećenim drevnim idealima grčke i renesansne ideje plemenite mudrosti satkane od filozofije i umjetnosti od Platona do Leonarda?

5.

Prelazak u duhovne katakombe Imperija već su se dogodile jer je situacija s filozofijom i humanistikom uopće postala jasna kad pogledamo programe izdavaštva velikih svjetskih nakladnika akademske literature (Routledge, Springer, MIT Press itd.). Uostalom, moje knjige poput Neoliberalism and Oligarchy (Cambridge Scholars Publishing) i The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics (Palgrave Macmillan) o tome izravno govore. Čitav se njihov izdavački program barem 70 % orijentira na sveučilišne hrestomatije i zbornike prilagođene ovom know-how sustavu pragmatičnoga znanja. Moje teze su radikalna kritika ovog spekulativno-refleksivnoga korporativiziranja za potrebe jednog sustava koji ne treba originalnost mišljenja, već heterogenost i nadomjestivost znanja kao pragmatičke robe na globalnome tržištu. Bijeg u istinske subverzivne katakombe sustava je uzaludan, jer smo tako lišeni mogućnosti da svoje ideje diseminiramo drugima.

Tehnosfera počiva na transparentnosti znanja i informacija što znači da nema ništa izvan ni unutra, ni gore ni dolje, pa je čak i Deleuzeova rizomatika out of joint. Dakle, u samome prostoru bez središta i ruba ove metamorfne mreže nalazi se jedino preostali naš duhovno-egzistencijalni prostor djelovanja sve dok je to ne samo moguće, nego i smisleno.  Kada su Deleuze i Guattari u Tisuću platoa koncipirali rizom kao decentraliziranu mrežu nasuprot arborescentnim (hijerarhijskim, stablastim) strukturama moći, činilo se da subverzija leži u samome umrežavanju. Međutim, tehnosfera je proždrla rizom. (v. https://www.ljevak.hr/misljenje-kao-dogadjaj )

Ona je preuzela logiku mreže bez središta i ruba i pretvorila je u ultimativni aparat kontrole. U potpunoj transparentnosti informacija, koncept “izvanjskoga” (izlaska iz sustava) više ne postoji. Ne možemo, dakle, pobjeći u katakombe jer unutar imanencije tehnosfere nema prostora skrivenoga od pogleda; sve što je prepušteno izolaciji biva prepušteno irelevantnosti i entropiji. Sustavu ne treba autentični Dasein ili singularno mišljenje, već heterogenost i nadomjestivost znanja. Znanje mora funkcionirati kao zamjenjiva roba. Svaki profesor, autor ili istraživač mora biti modularan – zamjenjiv bilo kojim drugim modulom na globalnom tržištu akademskog rada. Kada filozofija postane “pragmatička roba”, njezina je zadaća tek da popunjava administrativne i epistemologijske kućice unutar metamorfne mreže. To je smrt refleksije i trijumf operativnosti.

6.

Vratimo se naposljetku Bloomovim zapažanjima o krizi ideje sveučilišta i „sumraku američkoga uma“. Sve što je napisao u toj knjizi, sve smo to na svojoj koži kao profesori u doba Bolonjske reforme sveučilišta proživjeli i tome se nema što proturječiti. Evo, pročitajmo što kaže:

„Naša su sveučilišta prepuna studenata koji su savršeno civilizirani, ali su potpuno lišeni duhovnoga sadržaja. Oni više ne čitaju knjige da bi pronašli odgovore na velika životna pitanja, već da bi dobili diplome za tržište rada.”

“Gubitak navike čitanja klasičnih tekstova osudio je mlade na vječnu sadašnjost, lišenu svijesti o dubini prošlosti i mogućnostima budućnosti.”

Autor ovog bloga zvanog Kaos predavao je do prije dvije godine humanističke predmete koje je sam osmislio u cijelosti i neki su bili jedinstveni ne samo u našim okolnostima na jednom fakultetu sveze prirodno-tehničkih znanosti i umjetnosti i mode. Zadnji semestar predavao sam izrazito malobrojnim studenticama i pokojem studentu digitalnu estetiku, teoriju znanosti i kulturu spektakla. Neke od mojih knjiga su nastale iz ovih predavanja poput Vizualnih komunikacija: Uvoda i trećega sveska Tehnosfere koji je posvećen estetici i suvremenoj umjetnosti. Dakle, nastojao sam im približiti Deleuzeovu teoriju filma i Debordovu teoriju društva spektakla. U jednom trenutku baveći se diobom pojma spektakla na faze koje Debord naziva koncentriranim, difuznim i integriranim, i dajući niz primjera s filmovima u kojima se pojavljuju vodeće zvijezde francuskoga novoga vala u filmovima Jean-Luca Godarda zamijetio sam da jedna kolegica savršeno mirno i spokojno hekla svoj ručni rad i na ušima ima slušalice s kojih valjda dopire kakva rave-techno glazba ili tome slično. Rekao sam malo glasnije da bi i Debord i Deleuze bili „oduševljeni“ ovom „slikom mišljenja“ kao što sam i ja, jer je to živi dokaz da je filozofija u doba tehnosfere postala vizualno heklanje jednog već odavno nastaloga svijeta u kojem vlada sveopća ravnodušnost i užitak u ovjekovječenom trajanju.

No, vjerojatno me nitko više nije čuo ništa i to je bilo dovoljno da se rastanemo bez loših osjećaja da ćemo se opet negdje sresti u nadolazećem vremenu. Sve ima svoje vrijeme osim samoga vremena koje „beskonačnom brzinom“ curi poput pijeska iz pješčanika u svoj bezdan.