Žarko Paić

1.

Metafora o kraju povijesti kao listanju kataloga slika odnosi se na postmodernu i estetsku interpretaciju Hegelova koncepta završetka povijesnoga razvitka, a najsnažnije ju je u filozofijski diskurs uveo francusko-ruski mislilac Alexandre Kojève, a kasnije razradio Gianni Vattimo kroz pojam slabe misli. (v.  https://zarkopaic.net/blog-post/nihilizam-i-povijest/ ) Kada Georg Wilhelm Friedrich Hegel u svojoj Filozofiji povijesti govori o kraju povijesti on ne misli na prestanak kalendarskoga vremena ili događaja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/stanje-levitacije/) Kraj označava ostvarenje i ispunjenje ljudskog duha, točku u kojoj je čovječanstvo postiglo punu samosvijest i slobodu, a fundamentalni ideološki i egzistencijalni sukobi koji su pokretali povijest (kroz dijalektiku gospodara i sluge) bivali su razriješeni. Značenje ove metafore u kontekstu suvremene filozofije objašnjava se kroz sljedeće ključne aspekte:

Muzealizacija prošlosti ꟷ Kada se povijest “dovrši”, prošli događaji, patnje, revolucije i velike metafizičke potrage gube svoju transformativnu i stvaralačku moć. Oni prestaju biti živa stvarnost za koju se umire i postaje se dio “kataloga”. Prošlost se estetizira i pretvara u muzejski izložak.

Estetsko promatranje (Skopofilija povijesti) ꟷ Čovjek na kraju povijesti više nije aktivni stvaralac (povijesni subjekt), već postaje promatrač ili turist vlastite prošlosti. Život u postpovijesti svodi se na dokolicu i listanje slika – pasivno konzumiranje različitih stilova, epoha, kultura i ideologija koje su izgubile svoj izvorni, obvezujući intenzitet. Sve postaje jednako dostupno i površno zanimljivo, baš poput modnog ili umjetničkog kataloga.

Gubitak povijesne težine (postmoderni relativizam) ꟷ U svijetu gdje je povijest završena, više nema napretka prema nekom višem cilju. Ostaje samo vječno ponavljanje i kombiniranje već postojećih formi (pastiche). Slika više ne reprezentira duboku metafizičku istinu, ona je samo estetski površinski fenomen. Ta vizija izravno je najavila duh postmoderne i potrošačkog društva, gdje se globalni spektakl, medijske slike i kultura zabave nameću kao jedina preostala zbilja nakon što su se ugasile “velike povijesne priče”.

2.

Alexandre Kojève ključna je figura za moderno razumijevanje Hegela. U svojim slavnim predavanjima 1930-ih godina, radikalizirao je Hegelovu tezu i postavio pitanje: ako je povijest završena, što se događa s čovjekom? Povijest je za Hegela i Kojèvea bila vođena borbom za priznanje i radom. Kada su ti sukobi razriješeni u “univerzalnoj i homogenoj državi” (gdje su svi slobodni i jednaki), čovjek više nema povijesnoga posla. Kojève nudi dvije fascinantne i naizgled suprotstavljene vizije tog stanja.

• Američka varijanta (Povratak animalnosti) ꟷ Smatra da su Sjedinjene Američke Države već dosegle postpovijesno stanje obilja. U tom stanju, čovjek prestaje biti “čovjek” u povijesnome smislu (koji riskira život za ideale) i ponovno postaje životinja u skladu s prirodom. On i dalje gradi kuće (kao što ptice grade gnijezda), svira glazbu i igra se, ali sve to radi automatski, zadovoljavajući svoje prirodne potrebe bez dubljeg egzistencijalnog smisla. To je čovjek koji pasivno uživa u obilju i konzumerizmu – ekvivalent listanja kataloga radi zabave.
• Japanska varijanta (Čisti snobizam) ꟷ Nakon posjeta Japanu 1959. godine, Kojève drastično mijenja mišljenje. Shvaća da postpovijesni život ne mora biti čisto animalan. Japansko društvo je stoljećima živjelo u miru bez povijesnog napretka, ali je razvilo čisti snobizam. Prakse poput čajne ceremonije, ikebane ili ritualnih samoubojstava (seppuku) pokazuju da ljudi mogu djelovati potpuno neovisno o prirodnim potrebama, ali na temelju čistih, praznih formi.

Za Kojèvea, postpovijesni čovjek postaje ili konzument (životinja) ili esteta (snob) koji živi u svijetu praznih formi i slika, lišenih povijesne težine.

Talijanski filozof Gianni Vattimo povezuje, pak, kraj povijesti s rađanjem suvremenog medijskoga društva (društva spektakla) i svojom filozofijom “slabe misli” (pensiero debole). Za Vattima, kraj povijesti ne znači katastrofu, već oslobođenje, a metafora o listanju kataloga slika kod njega dobiva jasan medijski kontekst.Vattimo tvrdi da je ideja o jednoj, linearnoj Povijesti (s velikim “P”) zapravo bila konstrukcija zapadnog, bijelog, kršćanskog čovjeka. S usponom masovnih medija, radija, televizije i kasnije interneta, ta se jedinstvena priča raspala. Umjesto jedne povijesti, mediji su dali glas svima – manjinama, lokalnim kulturama, različitim podžanrovima i subkulturama. Rezultat toga nije transparentnije društvo, već kaotičnije, ali i slobodnije društvo. Stvarnost postaje golema mapa ili katalog slika koje istovremeno koegzistiraju.

U takvom svijetu gubi se pojam o “objektivnoj zbilji”. Sve što imamo su interpretacije, slike i vijesti. Vattimo smatra da to slabljenje bitka i gubitak “čvrstih istina” smanjuje nasilje. Ljudi više ne ratuju zbog apsolutnih ideologija, već nauče živjeti u svijetu gdje se “povijest lista” kao zbirka različitih kulturnih stilova.

Kraj povijesti za Vattima je prelazak iz moderne (koja je bila opsjednuta napretkom i novim) u postmodernu, u kojoj se kružimo kroz estetske oblike prošlosti, svjesni da nijedna slika u katalogu nije konačna Istina.

3.

No, kraj povijesti pretpostavlja u Hegela realizaciju apsoluta kao sinteze subjektivnog, objektivnoga i apsolutnoga duha (umjetnosti-religije-filozofije). Apsolut je realizirana sinteza supstancije i subjekta (bitka i mišljenja) u ideji koja vlada zbiljom tako da se zbilja tendencijski mora ponašati sukladno ideji i u tome je fundamentalni platonizam metafizike. Smisao povijesti može postojati samo ako je ideja ona koja upravlja zbiljom i daje joj rekao bi Nietzsche za umjetnost ꟷ “stimulans za život”. Kad nastupi “kraj povijesti” sve je nužno (ne više moguće i zbiljski) realizirano u pojmu: i religija i umjetnost, a filozofija postaje enciklopedijski realizirana znanost apsoluta, što znači da više nije riječ o teodiceji svjetske povijesti (Bog kao “lukavstvo uma” u povijesti), već o tehnodiceji kao realiziranoj znanstvenoj povijesti koja u sebi obuhvaća realizirane forme apsoluta (subjektivni duh u ćudorednosti, objektivni duh u državi i apsolutni duh u filozofiji kao procesu Aufhebunga).

Otuda kraj povijesti jest povijest kraja realizacije metafizike i nužno ima karakter gubitak onog što je povijest pokretalo prema “naprijed” i prema “budućnosti” kao eshatologiji i soteriologiji. Listanje kataloga slika govori o ispunjenom vremenu s dominacijom prošlosti koja se sada pojavljuje u ekstazi “vječne sadašnjosti” te ima značajke onoga što je Georg Steiner nazvao “nostalgijom za apsolutom”, a koji se više ne pojavljuje kao pojam totaliteta, već kao fraktalno-transverzalne mreže događaja. Oni su međusobno povezani kibernetičkim četvorstvom informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije, kako sam to izveo u mišljenju tehnosfere.

Kada nastupi Hegelov “kraj”, ta napetost nestaje. Zbilja je u potpunosti prožeta pojmom; nema više “ostatka” koji bi težio prema budućnosti. Umjesto opravdanja Boga u povijesti (teodiceja) putem “lukavstva uma”, na scenu stupa tehnodiceja – tehno-znanstvena samorealizacija apsoluta. Država, ćudorednost, umjetnost i religija više nisu živi procesi samoostvarenja, već postaju funkcionalni podsustavi enciklopedijski realizirane znanosti. Budućnost kao eshatologijski i soteriologijski horizont (spasenje, napredak) time je ukinuta jer je sve već tu. Ako je vrijeme ispunjeno, a napredak nemoguć jer je cilj dosegnut, vrijeme se prostorno preslaguje. “Listanje kataloga slika” tada nije tek postmoderna zabava (kako to površno interpretira kulturalizam), već ontologijsko stanje ispunjenoga vremena.

Prošlost se ne pojavljuje kao povijesno sjećanje koje obvezuje, već u ekstazi vječne sadašnjosti – sve epohe, svi stilovi i svi pojmovi dostupni su simultano, lišeni svoje povijesne nužnosti. Čovjek kraja povijesti pati za totalitetom (onom idejom koja je nekada pokretala zbilju), ali taj Apsolut više nije dohvatljiv kao jedinstveni pojam. On je dovršen i prepušten pukoj reprodukciji. Ključni obrat nastaje s uvođenjem pojma tehnosfere čime se rješava zagonetka: kamo nestaje dovršeni Apsolut? On se ne gasi, nego se tehnologizira. Izgubivši vertikalnu dimenziju (metafiziku), on se horizontalno disperzira u fraktalno-transverzalne mreže događaja. Sustav više ne treba “lukavstvo uma” jer kibernetička povratna sprega i kontrola automatski samoreguliraju zbilju. Komunikacija zamjenjuje dijalektiku; informacija zamjenjuje spoznaju.

U tom kontekstu, “listanje kataloga slika” postaje savršena metafora za suvremeni interfejs tehnosfere. Pregledavanje ekrana, algoritamsko strujanje vizualnih podataka i digitalni arhiv čovječanstva nisu ništa drugo do tehno-znanstveno realizirani apsolutni duh koji, lišen eshatologije, vrti vlastitu prošlost u savršenoj kiber-petlji.

4.

Pogledajmo sada ovo. U prepisci između Carla Schmitta i Alexandra Kojèvea 1950 ih godina obojica su konstatirala da je Hegelov kraj povijesti nastupio i da je svijet nakon dva rata u 20. stoljeću postao prostor realizacije tehnološko-ekonomskih projekata koji nadilaze tzv. kulturne razlike u ideologijsko-političkim sustavima imperijalnih poredaka (SAD-a, SSSR-a, Kine i razorene i fragmentirane Europe koja teži nadvladavanju zastarjeloga koncepta nacije-države). Pritom je Kojève zastupao svoje teze iz Kako čitati Hegela te kazao da je svijet na putu realizacije univerzalne svjetske Države čime politika biva nadomještena ekonomijom i kulturom kroz procese upravljanja svijetom kao racionalnim sustavom ljudske želje za užitkom i igrom, jer je rad sve više postao tehnologiziran. Schmitt je branio svoje postavke iz Nomosa Zemlje i govorio da se slaže s Kojèveom u mnogo stvari, ali ne u onoj najvažnijoj. Iako je pokazao da je svijet na putu stvaranja imperijalnih poredaka koji gutaju i razaraju sve ono što je krasilo nacije-države, nije smatrao da će političko i politika biti usisano u ekonomsko-kulturalni “marketing”.

 Umjesto toga tvrdio je da je političko čovjeku “urođeno” zbog njegove agonalne naravi čak i kad je društveno-državni poredak na putu dokidanja velikih sukoba između nacija, kolektiva i pojedinaca. Problem koji otuda vidim jest onaj koji postavljam u knjizi Nemezis. (v. https://naklada-breza.hr/filozofija/nemezis/ ) Kraj povijesti valja misliti kao totalnu vladavinu tehnosfere koja preobražava čovjeka u homo kybernetesa. Tako sve ono što je bilo mjerodavno za filozofiju politike postaje sveza upravljaštva i Kuturkampfa kroz ratove za postimperijalnu suverenost (zemlju i informacije kao sklop volje za moć nad Drugime). Otuda je problem mišljenja i življenja nakon “kraja povijesti” u tome što više ne postoji cilj i svrha ljudske egzistencije kao takve, već samo planovi i projekcije njegove planetarne moći koja je ionako postala funkcija vladavine onog neljudskoga u formi tehnosfere. Stoga ta silna brutalna okrutnost bez granica, tautologija cinizma koji nadilazi granice ideologije, kultura kao totalni spektakl i život koji se iživljava u dokidanju svake sublimnosti užitka.

Problem s Kojèveovom vizijom čistog ekonomsko-kulturalnoga upravljanja jest u tome što ono nije donijelo mirni pacifizam dokolice, već je – kako je Schmitt predviđao – političko mutiralo. Unutar tehnosfere, klasična filozofija politike (ideje pravednosti, suvereniteta građana, općeg dobra) biva zamijenjena spojem tehno-upravljaštva (cyber-governance) i permanentnoga Kulturkampfa. Postimperijalni ratovi za suverenost više se ne vode primarno za teritorij u klasičnome smislu, već za zemlju i informacije kao sklop volje za moć nad Drugime. Informacijski prostor postaje novi Nomos, a kontrola nad algoritmima, podacima i narativima postaje ultimativno geopolitičko oružje. Sukob kultura (Kulturkampf) unutar tog prostora služi kao stalno generiranje neprijateljstva koje održava sustav u stanju napetosti, ali bez eshatologijskoga cilja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa/ )

Paradoks te moći jest u tome što ona više nije u rukama čovjeka kao subjekta. Moć je postala funkcija vladavine neljudskoga u formi tehnosfere. Čovjek (homo kybernetes) više ne upravlja tehnologijom radi ostvarenja ljudskih ciljeva, već tehnologija, kao autonomni samoregulirajući sustav (kibernetičko četvorstvo), koristi čovjeka za vlastitu ekspanziju i optimizaciju. Kada antropocentrični horizont nestane, nestaje i etička samokontrola. Otuda proizlazi brutalna okrutnost– ne više iz strasti ili ideologijskoga fanatizma, već iz hladne, sistemske nužnosti tehnosfere koja odstranjuje sve što je nefunkcionalno ili disfunkcionalno.

Kada se povijest dovrši u formi tehnosfere, kultura se transformira u totalni spektakl, a ideologija gubi svoju mobilizacijsku moć i postaje marketinški kod. To rađa već spomenutu tautologiju cinizma: svi znaju da su slike u katalogu prazne, da su politički narativi simulakrumi, ali sustav nastavlja funkcionirati upravo kroz to cinično sudioništvo (“znamo, ali ipak činimo”).

         Za Hegela i rano čovječanstvo, užitak i priznanje zahtijevali su rad, posredovanje i sublimaciju (kroz umjetnost, religiju, institucije). U tehnosferi, gdje je užitak desublimiran, neposredan i algoritamski serviran, on gubi svoju estetsku i egzistencijalnu težinu. Život postaje desublimirano iživljavanje – neprekidno strujanje podražaja koje ne donosi ispunjenje, već vodi u vječnu prazninu desenzibiliziranoga homo kybernetesa.

5.

“Listanje kataloga slika” u ovom radikalnome mišljenju više nije estetska kontemplacija dovršenoga duha, već manično, algoritamsko skrolanje (scrolling) unutar kiber-tamnice u kojoj aparat troši čovjeka, dok se on iživljava u prividu moći i užitka, nesvjestan da je postao tek puki terminal neljudskoga sustava. Ni otpor tzv. sustavu ni kapitulacija pred njim nisu više uopće bitni, jer su to posve nemjerodavne riječi-pojmovi s kojima valja misliti suvremenost, a relikti su pseudo-marksističkoga “žargona autentičnosti”. Otpor je uvijek reaktivan i odnosi se na nemoćni protest protiv novoga apsoluta (tehnosfere kao moći koja nadilazi čak i društvenu formu info-kognitivnoga kapitalizma) u ime rada, klase, roda/spola, identiteta nacije ili kulture.

Kapitulacija je, pak, riječ koja pretpostavlja ratnu terminologiju u smislu posvemašnje predaje jedne strane u ratnome sukobu i njezina neutraliziranja i suspendiranja. Suvremena umjetnost je zrcalo svih perverzija i subverzija unutar svijeta sustava i svijeta života suvremenoga kapitalizma i njezin je prostor-vrijeme djelovanja sve više ograničen na retro-futurizam koji se odvija kao Kulturkampf (re/politizacije umjetnosti i re/estetizacije politike u smislu nadigravanja komunizma i fašizma kako završava Benjaminova rasprava 1936. Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti).

Stoga je suvremena umjetnost u doba tehnosfere anakronizam jer više ništa ne može postati više “novo” što je mantra bezidejnosti suvremene umjetnosti, pa se onda njezina “suvremenost” mora opravdati dosadnim ponavljanjem trijade šoka, provokacije i eksperimenta. Vidjet ćete da će to uskoro biti neutralizirano i suspendirano u samoj ideji tehnosfere koja muzealizira i historizira život tako da ga estetizira. Nema više razloga ni za kritičko revaloriziranje prošlosti jer je “listanje kataloga slika” postalo svakodnevno bavljenje životom kojem umjetnost više ne podaruje “stimulans”, jer je život stvoren kao umjetnički projekt kroz računanje, planiranje i konstrukciju kao estetizirane plohe svemirskoga broda po uzoru na avangardni konceptualizam krajem 1960 ih godina u Kubrickovu filmu 2001 Odiseja u svemiru.

Tehnosfera, dakle, ne neutralizira umjetnost tako što je zabranjuje, već tako što je usrećuje vlastitom realizacijom. Kada cijeli planet (i izvan njega) postane estetizirani, projektirani i kibernetički kontrolirani prostor, umjetnost kao izdvojena sfera nestaje. Ostaje samo besciljno, samoregulirajuće kruženje informacija na glatkim plohama našeg tehnološkog svemirskoga broda.