Žarko Paić

1.

Francuski filozof Alain Badiou u svojoj zbirci eseja The Age of the Poets (Doba pjesnika) analizira na uistinu izazovan i intrigantan način složen i povijesno promjenjiv odnos između filozofije i poezije. On proglašava povijesni završetak razdoblja – koje se proteže od Hölderlina i Nietzschea do Paula Celana (uz Heideggera kao svojeg glavnog zastupnika) – u kojem je poezija preuzela ulogu i strukturu same filozofijske misli. U tom je razdoblju filozofija bila šavom spojena ili podređena poeziji. Badiou tvrdi da filozofija mora raskinuti tu vezu kako bi povratila vlastitu slobodu i autonomiju.  Kroz svoj koncept inestetike (estetike bez vladavine filozofije), smješta poeziju kao autentičan, neovisan postupak istine, a ne kao zamjenu ili temelj za filozofiju i pritom se izričito suprotstavlja i Platonovu izbacivanju pjesnika iz države (politeia) i Heideggerovu podređivanju filozofije pjesničkome iskazu, tražeći ravnotežu u kojoj poezija misli samostalno, dok matematika i logički zahvati (matemi) ostaju bliži političkoj zbilji. (v. https://www.sup.org/books/theory-and-philosophy/handbook-inaesthetics)

No, zašto Badiou tvrdi da Heidegger podređuje filozofiju poeziji? Nije li već Nietzsche nastojao prevladati metafiziku kao nihilizam tako što je umjetnost, čija bit leži u kazivanju ekstatičkoga bivanja (Werden), smatrao jedinom duhovnom moći koja autentično misli život koji se ne može odrediti “matematički” (znanstveno) niti duhovnjački (religiozno), ponajmanje politički, već jedino iz onoga privida istine “bitka” s kojim čovjek pleše ponad ponora i što iskazuje izrijekom “stimulansa za život”? Dakle, nije li ta Badiouova kritika Heideggera i njegova mišljenja u kojem poetski način mišljenja (Dichten) smatra alternativom računajućem mišljenju (Rechnen) zapravo redukcija svekolika tumačenja poezije koju Badiou poduzima u ovoj knjizi, posebno stoga što je podario izvrsnu analizu Pessoine poezije, posebno njegova heteronima Alvara de Camposa kao predstavnika avangarde 20. st. u poemi Pomorska pjesan? Kako je moguće onda tumačiti “doba pjesnika” ako se filozofija ne rastvori u svojoj metafizičkoj strukturi kazivanja i postane fluidna i metamorfna ꟷ zar tako što će se umjesto ideje i smisla bitka (Platon i Heidegger) zagovarati političko kao temelj ontologije?

Da bismo odgovorili na prethodno pitanje je li Badiouova kritika zapravo redukcija, moramo rekonstruirati njegovu poziciju i vidjeti kako on definira “doba pjesnika” i zašto inzistira na radikalnome razdvajanju filozofije i poezije.

2.

Badiou, prema stavovima njegovih brojnih tumača sklonih ideji repolitizacije umjetnosti u 21. stoljeću, ne poriče da Heidegger time pokušava nadvladati metafiziku i računajuće mišljenje (Rechnen). (v. moju kritiku Badiouovih postavki u knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. https://www.antikvarijat-biblos.hr/en/books/philosophy/sloboda-bez-moci ) Međutim, on tvrdi da Heidegger u tom pokušaju radi nešto opasno za samu filozofiju: proglašava pjesnički jezik (Dichten) jedinim preostalim utočištem u kojem se bitak može objaviti. U Heideggerovoj viziji znanstveno-tehnički um je opustošio svijet, a filozofijski jezik je istrošen metafizikom. Stoga filozofija, da bi uopće mislila bitak, mora postati “slušateljica” pjesnika (poput Hölderlina). Badiou to vidi kao kapitulaciju filozofije – filozofija gubi vlastitu autonomiju i postaje puki sluga ili tumač pjesničkoga iskaza. Nadalje, Badiou upravo Nietzschea vidi kao začetnika “doba pjesnika”.

No, u čemu je onda problem za Badioua?  Nietzsche, kako bi spasio život od “matematičkoga” i dogmatskoga umrtvljivanja, proglašava kraj filozofije kao racionalne potrage za istinom. Badiou želi spasiti filozofiju i ideju istine, ali bez vraćanja na teologijski ili dogmatski platonizam. Za njega, ako filozofija prihvati nietzscheanski ili heideggerovski nauk da se istina/bitak može samo “pjesnički iskusiti” ili “ekstatično živjeti”, ona gubi mogućnost univerzalnoga, racionalnoga i revolucionarnoga mišljenja. Badiou je, nedvojbeno, doista napisao briljantne stranice o Pessoi, nazivajući ga filozofskim pjesnikom par excellence. Nije li onda proturječno to kako Badiou može ujedno hvaliti Pessou, a istovremeno kritizirati “doba pjesnika”? Ipak, mnogi će zagovornici njegova mišljenja tvrditi da Badiou ne reducira poeziju.

Prema inestetici, umjetnost (poezija) sama po sebi proizvodi istine koje su imanentne i singularne. Pessoina poezija, sa svojim mnoštvom heteronima, za Badioua misli pluralnost bitka unutar same poezije. Pjesnik ne treba filozofa da mu kaže što njegova pjesma znači. Redukcija se događa kada filozofija instrumentalizira pjesnika. Badiou stoga smatra da su Heidegger i sljedbenici nanijeli štetu i filozofiji i poeziji: filozofiju su pretvorili u pseudo-poeziju, a poeziju su opteretili time da bude “sveto kazivanje Bitka”. Badiouov odgovor je radikalan i potpuno suprotan Heideggeru. Za Badioua, struktura čistog bitka-kao-bitka nije fluidna, mitska niti jezična. Bitak je čisto mnoštvo bez jedinstva, a jedini jezik koji to može misliti bez upadanja u religiju ili mitologiju jest matematika (Cantorova teorija skupova).

Dakle, umjesto Heideggerova pjesničkoga kazivanja, Badiou postavlja matem (logičko-matematičku strukturu) kao temelj ontologije. Politika za Badioua nije temelj bitka. Filozofija za njega nema svoj vlastiti temelj, već izvire iz četiri uvjeta (procedure istine): znanosti (matematike), umjetnosti (poezije), politike (emancipacije) i ljubavi. Filozofija se, dakle, prema Badiouu ne treba “rastvoriti” i postati fluidna da bi pobjegla od metafizike. Ako postane previše fluidna (samo jezik, samo igra privida), ona gubi oštricu i ne može ponuditi nikakvu univerzalnu istinu. Ona mora ostati prostor u kojem se susreću matematika (koja misli strukturu bitka) i poezija (koja misli događaj i ono neizrecivo), ali tako da niti jedna ne proguta onu drugu.

Badiouov zaključak u The Age of the Poets nije onda redukcija poezije, već pokušaj da se pjesnik rastereti od zadaće spasitelja čovječanstva. Zato on želi reći kako je doba pjesnika završilo jer je poezija odradila svoj posao čuvanja misli u mračnim vremenima nihilizma. Sada kada je to razdoblje prošlo, filozofija ponovno mora preuzeti svoj rizik – misliti istinu kroz matematiku, logiku i političku emancipaciju, ostavljajući poeziju slobodnom da bude ono što jest: autentična, autonomna umjetnost, a ne zamjena za metafiziku.

3.

Čitav je problem s Badiouom, kako ja mislim, u tome što je njegova “ontologija” Mnoštva, prividne autonomije matematike, logike, politike i umjetnosti (poezije) ono što je samo nastavak metafizike drugim sredstvima, ovaj put, znanstvenim teorijama kontingencije i emergencije te Kantorovim teorijama skupova. (v. https://www.seuil.com/ouvrage/l-etre-et-l-evenement-alain-badiou/9782020098625 ) Na taj se način metafizika nastavlja i u post-metafizičko doba s tom razlikom što je skriveni primat ove “ontologije” (inače ne bi Badiou govorio o dijalektičkome materijalizmu kao Marxovoj poziciji što je upitno, jer je to Engelsova redukcija Marxova mišljenja i kasnije Lenjinova) u pojmu političkoga kao politizacije društva i države i to u trenutku kad ni društva ni države nakon neoliberalne destrukcije svijeta kraja 1980ih više nema i kad je ono što zovem tehnosferom posve dovelo u pitanje smisao bilo kakvih novih ontologija. To je pokazano u mojoj knjizi Doba oligarhije (v. https://www.superknjizara.hr/hr/doba-oligarhije-2017-zarko-paic )u kojoj je i opsežna kritička studija o Badiouu.

Dakle, ako je posrijedi skriveni primat političkoga kao politizacije (zašto bi inače Badiou ponajviše analizirao Camposa kao avangardnoga heteronima Pessoe, a ne Ricarda Reisa ili Alberta Caeira?), onda je samorazumljivo da je tzv. autonomija poezije uvijek ograničena autonomija. Uostalom, poezija nakon Heideggera i njegova tumačenja Hölderlina Rilkea, Trakla, nije pronašla svojeg filozofa koji bi imao snagu tumačenja kao on, jer ni pristup Pessoi ni Celanu kao posljednjim velikim pjesnicima kasne modernosti nije nikad dosegao takvu razinu mišljenja, već je posve “poznanstvenjen” u duhu novije teorije književnosti i njezinih pseudo-znanstvenih pojmova. Istini za volju valja kazati da je Celan u tome bolje prošao od Pessoe. Razlog je što su „hajdegerovski“ tumači, jedan kao zaštitni znak hermeneutike (Gadamer), a drugi dekonstrukcije (Derrida) objavili izvrsne knjige o njegovu pjesništvu. (v. https://www.amazon.co.uk/Gadamer-Celan-Contemporary-Continental-Philosophy/dp/0791432300 i eb.english.upenn.edu/~cavitch/pdf-library/Derrida_Sovereignties_in_Question.pdf )

Umjesto Platonove ideje ili kršćanskoga Boga, Badiou postavlja aksiomatiku formalne matematike. Ta navodna “neutralnost” i formalizam zapravo skrivaju metafizičku čežnju za strukturiranjem onoga što izmiče – postojanja. Pretvaranjem bitka u čistu matematičku proceduru, Badiou svjedoči ogubitku autentične egzistencijalne dubine mišljenja. Njegova, pak, fascinacija Alvarom de Camposom (autorom Pomorske pjesni i Trafike) naspram, primjerice, mističnoga i ruralnoga Alberta Caeira ili klasicističkoga Ricarda Reisa zaslužuje još nekoliko napomena. Campos je radikalni avangardist, pjesnik strojeva, brzine, luke, dinamike i modernoga urbanoga kaosa. On predstavlja poeziju koja je već strukturirana probojem moderne zbilje. Birajući Camposa, Badiou dokazuje da njegova “autonomija umjetnosti” (inestetika) drži skriveni šav s političkim i povijesnim događajem. Umjetnost je za njega autentična samo onda kada funkcionira kao avangardni proboj – što znači da je njezina sloboda zapravo uvjetovana i instrumentalizirana Badiouovom vlastitom žudnjom za političkom transformacijom.

Heidegger je u pjesničkome jeziku vidio sudbinsko kazivanje, dok Badiou, kroz aparat suvremene teorije književnosti, pjesmu tretira gotovo kao operaciju ili proceduru generiranja istine. Rezultat je da taj sve složeniji i sofisticiraniji poznanstvenjen jezik današnje tzv. znanosti o književnosti poeziju lišava njezina sakralnog i ekstatičkoga karaktera koji su zagovarali Nietzsche i Heidegger. Već sam na ovome blogu zvanom Kaos pokazao koliko je čak i vrhunski teorijski pristup Wernera Hamachera poeziji Hölderlina i Celana na tragu hermeneutike i dekonstrukcije unatoč svoje vjerodostojnosti za suvremenost u mnogim svojim aspektima razlogom kritičkoga preispitivanja i ne nadilazi nasljeđe Heideggera. Uostalom, to je nasljeđe živo čak i kad se Heideggera napušta i smatra problematičnim za pristup modernoj poeziji izvan postavke o iščekivanja nadolaska otvorenosti smisla bitka u autentičnome kazivanju.

Ono što, pak, Badiou ingeniozno u ovoj knjizi pokazuje jest da je Pessoa kao jedini pjesnik nadahnut filozofijom u svim svojim metamorfozama naprosto onaj kojemu je jedini mogući filozofijski okvir onaj Gillesa Deleuzea i njegove „ontologije postajanja“ (devenir) u kojoj ništa nije postojano niti je sam autor uopće jamstvo čvrstoga utemeljenja u ideji subjekta. Pessoa je sa svojih 75 heteronima i nadalje najveća zagonetka ne samo poezije suvremenosti, već i mogućnosti njezina tumačenja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pessoa/ )

Pjesničko doba je prošlo, ali ipak…