O brainstormingu

August 18, 2024
jean-francois-lyotard
Jean Francois Lyotard

U knjizi Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju iz 1979. godine vodeći filozof postmoderne kaže.  

“U humboldtovskome modelu Sveučilišta svaka znanost zauzima svo­je mjesto u sustavu kojim vlada spekulacija. Ulazak jedne znanosti u područje druge može samo izazvati pomutnje, ’šumove’, smetnje u sustavu. Suradnja je moguća samo na spekulativnoj razini, u glava­ma filozofa. Ideja interdisciplinarnosti, nasuprot tome, pripada epo­hi delegitimiranja i njezinom užurbanome empirizmu. Odnos spram znanja nije odnos ozbiljenja života duha ili emancipacije čovječanstva; to je odnos između korisnika složenih konceptualnih i materijalnih kompleksa koji koriste njihova dostignuća. Oni ne raspolažu nekim metajezikom ni nekom metapričom da bi formulirali njegovu svrhu i najbolji način njihove uporabe. Ali raspolažu brainstormingom da bi osnažili njihove izvedbe.” (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 86.)

              O teorijskim konzekvencijama Lyotardova mišljenja koje nesumnjivo ima podosta dodirnih točaka s onim što sam razvio s mišljenjem tehnosfere, o čemu sam pisao još od moje prve knjige Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., pa preko Treće zemlje – tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., do Nihilizma i suvremenosti – Na Nietzschovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., dovoljno je reći kako je posrijedi bitan uvid u stanje mišljenja i društva-politike-kulture nakon kraja metafizike. Lyotard je jasno sagledao da s dolaskom ere AI završava „era profesora“ i dolazi doba vladavine istraživačkih laboratorija tehnoznanosti koji nadomještaju tradicionalan položaj Humboldtove ideje sveučilišta. Sve se već realiziralo u praksi. Za ovaj komentar i promišljanje obrata u biti tehnosfere koja u tendenciji postaje nova Ideja znanja bez aure metafizički vrloga sveučilišta i njegovih namjesnika u liku profesora kao sveze kognitivnih vladara u odori generala i kardinala čemu se genijalno izrugivao mladi James Joyce u Portretu umjetnika u mladosti, pogledajmo što je to zapravo „mozgovna oluja“, taj famozni brainstorming kojeg spominje Lyotard. Očito je iz njegova tumačenja obrata biti ideje znanja i sveučilišta da je riječ o novoj „legitimnosti“ i „performativnosti“ procesa komunikacije nakon što je s dolaskom kibernetike 1960ih u javni diskurs ušao čitav niz novih partikularno određenih preklapajućih post-disciplina znanosti s čvrstim tehnološkim potpornjem informatike. To se ponajprije odnosi na informacijske i komunikacijske znanosti, semiotiku, teorije suvremene umjetnosti polazeći od pojma performativa kao i teorije društva-politike-kulture polazeći od pojma događaja. Čini mi se da je u tom smislu reprezentativna knjiga koja je formalno pripadala filozofiji, ali i lingvistici i semiotici, upravo kanonska studija tzv. postmoderne, naime knjiga Jacquesa Derride, O gramatologiji.(Jacques Derrida,De la grammatologie, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1967.)

              Jezik i mišljenje utemeljeno na njegovim promjenama od logike do semiotike označava kraj metafizičkih mogućnosti mišljenja kao filozofije uma, te prodor tzv. filozofija jezika istodobno koincidira s usponom kibernetike. Uostalom, sam Derrida već na početku svoje ključne knjige u kojoj uvodi pojam logocentrizma kao biti metafizike upućuje na kompjutorski program kojim se vizualni ili tehnički jezik pojavljuje kao fundamentalna struktura ili kôd. Otuda primat pisma nad govorom u našoj postmodernoj kulturi odgovara primatu slike nad jezikom. Ovo pismo samo se dalje kibernetički usavršava, ali bit ostaje ista. Logika jezika u doba vladavine tehnosfere jest ona iz Wittgensteina druge faze, kada uvodi u optjecaj pojam jezičnih igara kao performativa znanja koje od univerzalnosti neke meta-narativnosti poput Hegelova duha ili Freudeova nesvjesnoga postaje knowhow, što znači da stvar ima svoje značenje samo u nekom kontekstu događaja, društva-politike-kulture, a ne apriorno i transcendentalno. „Oluja mozgova“ je stoga vulgaran engleski izraz za stanje u kojem ni filozofija ni bilo koji vrhovni meta-narativ metafizički shvaćene povijesti nema više gotovo nikakve vjerodostojnosti. Štoviše, ovo je izraz koji treba pospješiti tehnike mišljenja kao pisanja kroz tri učinkovita načina diseminacije znanja u skupinama. To su hvatanje ideje, jer doslovno treba uhvatiti ono što je u mreži mišljenja kao ono neiskazivo i neodredivo, potom diskusija  i kritika te izbor najbolje misaone opcije ili alternative. Tako funkcioniraju istraživačke skupine u laboratoriju. No, sada ova metoda istraživanja iz prirodnih znanosti posve prožima humanističke znanosti jer se znanje ne nalazi više u knjigama iznimnih mislioca kao pojedinaca, već se korporativno pojavljuje u tekstovima skupine koja svoj projektni zadatak „pušta“ u dijelovima u javnost uz pomoć interdisciplinarno ustrojenog autorstva u znanstvenim časopisima koji se umnožavaju geometrijskom progresijom u današnjem svijetu tehnoznanstvenoga uma.

           Brainstorming je kolektivna matrica mišljenja kao tzv. kreativnoga učenja i bit će sve više u uporabi što se više razvija koncept tehnosfere kao autopoietičkoga načina konstrukcije umjetnoga života. Razlog leži u tome što znanje nije više čin diseminacije ljudi-kao-genija, već strojeva-kao-performativa onog znanja koje je pragmatično i spremno trenutačno za uporabu poput readymades-objekta u industrijskoj proizvodnji. Usto, ovo znanje koje nastaje „mozganjem“ u skupini pripada glavnoj kategoriji kibernetičke komunikacije, a to je vizualna interakcija. Društvo se, dakle, pojavljuje kao brainstorming-efekt u smislu stalne i gotovo nužne interakcije unutar tzv. ekspertnih skupina. Demokratski potencijal ove tehnike stvaranja i diseminacije znanja pretvara svijet u mikro-makro strukture istraživačkih laboratorija protiv kojih, u načelu, mi filozofi ne bi trebali imati ništa. Osim samo ovoga.

           Mišljenje je samotna noć i praskozorje nastanka nove ideje u singularnoj svijesti ovog-i-tog pojedinca koji misli tako što s pomoću pisma otvara ono neistraženo i neizvedivo bilo čime osim jezikom mišljenja. Nema tu nikakvog laboratorijskoga stimmunga, nikakve apologije „mozgalica“ i raznolikih „mozgotvorina“.

          Kad misliš i pišeš, onda ono što misliš i pišeš poput shizo-dvojnika čita i tvoj Drugi koji te prati na tvojem putu mišljenja, a da ne moraš biti stvarno „lud“ poput Artauda da bi kazao kako te svako grupno mišljenje, osim možda u ideji grupnoga seksa, sablažnjava, iz jednostavnog razloga što nisi muzikalan na stvarne Druge oko tebe, osim kad im predaješ to što misliš i pišeš gotovo sveto tradicionalno u aulama sveučilišta ili u mraku svoje špilje.

         Svi smo mi filozofi, ipak na kraju, ponikli iz one Platonove špilje ideja i izlazimo na svjetlo dana samo kad imamo što za reći i kad je to što kažemo novo mišljenje apsolutne singularnosti, a ne rezultat pragmatično- kreativnoga brainstorminga.      

Similar Posts

Izgaranje

1. Sve češće američki izrazi iz tzv. gestalt-psihologije ili jednostavno psihologizma za svakidašnji život okupiraju prostor našeg jezika. Ponekad se dogodi da je prijevod tog američkoga izraza s engleskog jezika onako, baš dobro pogođen i posjeduje slikovitost u svojoj višeznačnosti. Evo, zar nije to slučaj s izrazom izgaranje (burnout). “Burnout”, je stanje emocionalne, fizičke i mentalne […]

July 18, 2025

Epoha Staroga Mačka ili hommage Andriji Mauroviću

1. Kad mi je palo na pamet da generacija X. više gubi interes za „jučerašnjim svijetom“, kako bi to kazao veličajni Stefan Zweig u svojoj predivnoj knjizi o kraju Austro-Ugarske i ideje Mitteleurope iz duha jedne sjajne kulture? Bilo je to na jednome predavanju iz Estetike na dodiplomskome studiju kad sam studentima nastojao približiti pokušaj […]

July 17, 2025