Žarko Paić

1.

 Moje petoknjižje Tehnosfera i to njegov treći svezak naslovljen Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost ( https://zarkopaic.net/works/tehnosfera-iii/) te knjige Art and the Technosphere i The Technosphere as a New Aesthetic, (v. https://zarkopaic.net/works/art-and-the-technosphere i  https://zarkopaic.net/works/the-technosphere-as-a-new-aesthetic/) svjedočanstva su napuštanja tradicionalne metafizike lijepoga i uzvišenoga. Umjesto toga, nastojanje smjera tome kako kibernetika, umjetna inteligencija i planetarno računanje redefiniraju samu bit umjetničkoga stvaralaštva, ljudskoga tijela i opstanka u posthumanome dobu.

Ovaj uvjetno kazano novi filozofijski sustav počiva na nekoliko ključnih koncepata i premisa. Tehnosfera nije tek skup tehnoloških naprava ili pasivno okruženje. To je novo ontologijsko stanje u kojemu se brišu tradicionalne granice između živoga i neživoga, prirode i kulture, čovjeka i stroja. Tehnosfera se razvija kao samostalan, tehnogenetski i autopoietički sustav. Unutar nje život se stvara i organizira kroz algoritme i kodove, a ne više kroz čistu biologiju ili ljudsku ruku.  Tradicionalna estetika promatrala je umjetničko djelo kao statičan objekt namijenjen kontemplaciji. U tehnosferi, umjetnost postaje prostor stvaranja novih odnosa između autonomnih objekata, virtualnih svjetova i umjetnog života.

Ulaskom u eru totalne vizualizacije svijeta, umjetnost gubi funkciju pukog predstavljanja (mimesis). Ona postaje “metateorija vizualizacije događaja”, gdje digitalna simulacija zamjenjuje opipljivo umjetničko djelo. Suvremena umjetnost više nema stabilan “svijet” koji bi prikazivala. Ona kroz tehnologiju rastvara samu sebe, prelazeći iz područja estetskoga objekta u digitalnu konstrukciju stvarnosti. Kroz istraživanje prijelaza ljudske osjetilnosti prema novim oblicima tjelesnoga postojanja kroz transhumanizam i kiborgizaciju dospio sam do zaključka kako tijelo u digitalnim tehnologijama gubi svoju biološku imanenciju i postaje događaj unutar koda. Razvojem tehnoznanstvenoga uma i umjetne inteligencije, klasična antropologijska definicija čovjeka postaje zastarjela. Tehnosfera funkcionira prema vlastitoj logici u kojoj antropocentrični subjekt gubi svoju središnju ulogu, a tehnološka singularnost stupa na mjesto nekadašnjega metafizičkoga apsoluta kakav je doživio vrhunac u Hegelovoj Znanosti logike i .Enciklopediji filozofijskih znanosti. (v. https://zarkopaic.net/works/the-technoscientific-turn-of-philosophy/ i https://zarkopaic.net/works/the-superfluity-of-the-human/ )

2.

Naslov 3. sveska Tehnosfere koja se bavi mišljenjem estetike i suvremene umjetnosti glasi Platforme od struna. Kako to treba razumjeti? Je li ova filozofijska analiza umjetnosti nadilaženje granica kako pojma estetike tako i samoga pojma umjetnosti na zasadama Heideggerova Kunstlosigkeit-a i Adornova Entkunstung-a, premda radikalno kritički razmatram Adornovljeve postavke koje pretpostavljaju tzv. društvenu bit umjetnosti u doba realiziranoga kasnoga kapitalizma? Ovaj naslov metaforički i ontologijski sažima radikalni zaokret unutar kibernetičke slike svijeta. I doista, posrijedi je radikalno nadilaženje granica i estetike i same umjetnosti. Najvećim dijelom to je izvedeno na tragu Heideggerovih koncepata, ali posve transformirano za doba planetarnoga računanja i vladavine umjetne inteligencije. Pritom metaforu „platformi od struna“ treba dešifrirati kroz sintezu suvremene tehnologije i teorijske fizike (teorije struna). Platforme (kibernetička infrastruktura)označavaju digitalni, algoritamski prostor unutar kojega se danas odvija cjelokupna društvena, ekonomska, čak i politička te estetska zbilja. Svijet više nije prostor otvorenoga obzorja, već je premrežen digitalnim platformama koje upravljaju informacijama. Strune (kao ontologijska fluidnost i vibracija)  upućuju na teoriju struna u fizici, ali sugeriraju da u temelju stvarnosti više ne stoje čvrsti, stabilni objekti (supstancija), nego vibracije, energetski odnosi, kodovi i petlje. „Platforme od struna“ označavaju novi plan imanencije. To je umreženi, nestabilni i stalno pulsirajući tehno-estetski konstrukt u kojemu umjetnost gubi svoje povijesno tlo. Ona više nije fiksni objekt (slika na zidu, skulptura), već postaje fluidni događaj, algoritamska vizualizacija i digitalna simulacija unutar mreže.

U ovom se načinu mišljenja, dakle, eksplicitno polazi od teze da su tradicionalna estetika (kao teorija osjetilnosti i lijepoga) i tradicionalna umjetnost (kao ljudska tvorevina s povijesnim smislom) došle do svojega kraja. Ovaj proces treba misliti upravo kroz radikalizaciju dvaju ključnih koncepata:

                  ┌──────────────────────────────┐

                  │      TEHNOSFERA      │

                  └──────────────┬───────────────┘

                                 │

         ┌───────────────────────┴───────────────────────┐

         ▼                                               ▼

Heidegger: KUNSTLOSIIGKET          ────►   Adorno: ENTKUNSTUNG

(Bezumjetnosnost / Kraj umjetnosti)    (Razumjetničenje kroz robu/tehniku)

Heideggerov Kunstlosigkeitꟷ Martin Heidegger je uočio da u dobu dovršetka metafizike kroz kibernetiku i tehniku svijet ostaje bez umjetnosti kao “događajnoga otvaranja istine bitka”. U tehnosferi tehnoznanostI preuzimaju ulogu stvaranja stvarnosti. Umjetnost gubi svoju ontologijsku autonomiju i postaje tek privjesak dizajna ili vizualizacije svijeta.

Adornov Entkunstung ꟷ Theodor W. Adorno je u svojoj Estetičkoj teoriji tvrdio da umjetnost, kako bi preživjela, asimilira elemente vlastite suprotnosti (robu, tehniku), čime prolazi kroz proces “razumjetničenja”. Nesumnjivo da je umjetnost izgubila svoje nekadašnje sakralne i metafizičke granice. Međutim, moja analiza donosi radikalan rez s oba navedena filozofijska stajališta. Dok su Heidegger i Adorno još uvijek gajili melankoličnu nadu (Heidegger u pjesničkome stanovanju i novome početku, Adorno u modernističkoj autonomiji umjetnosti koja pruža otpor), tvrdim da je tehnosfera već uspostavila novu formu kibernetičke osjetilnosti. Umjetnost se ne ukida izvana; ona se iznutra transformira u umjetni život, genetsku umjetnost i algoritamski kôd. Pogledajmo kako je AI dijagramatski sažeo razliku ovog stajališta spram Adorna i kritičke teorije društva.

Time dokazujem da u epohi realiziranoga kasnoga kapitalizma, koji je ujedno i epoha planetarnoga računanja-planiranja-konstrukcije, Adornovo inzistiranje na socijalnoj funkciji ili emancipacijskom potencijalu umjetnosti postaje anakrono. Kada algoritam postane taj koji generira estetsko iskustvo, antropocentrična sociologija umjetnosti gubi tlo pod nogama. Kapitalizam više ne koristi umjetnost samo kao robu; on je kroz tehnosferu pretvara u autonomni sustav vizualne kontrole i dizajna egzistencije.

Stoga je Tehnosfera III dijagnoza u kojoj se umjetnost više ne može misliti unutar granica “lijepih umjetnosti” niti društvene kritike. Ona se može misliti samo kao tehno-estetska konstrukcija novih svjetova, u kojoj čovjek polako gubi ulogu jedinog i vrhovnoga stvaratelja.

3.

Pokušajmo misliti, dakle, ono najčudovišnije što Platforme od struna u konzekvenciji pokazuju, a to nije kraj umjetnosti u smislu Hegelove postavke, već nestanak umjetničkoga karaktera zbilje koji je Heidegger promislio već od 1936. do 1938. godine u Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) i u Besinnungu. Ondje, doduše, Heidegger kaže da “umjetnost pripada u bit Ereignisa“. No, već mu je “intuitivno” jasno da je tzv. suvremena umjetnost kao realizacija kraja metafizike (avangarda u cijelosti) određena onime za što tada još nema ontologijski izveden pravi izraz koji će skovati 1954. godine u predavanju „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach der Technik“), a to je postav (Gestell) kao bit moderne tehnike. Dakle, umjetnost koja pripada u bit Ereignisa pada u bezdan tehničkoga Kunstlosigkeita, jer gubi svoju oblikotvornu dimenziju otvaranja novoga svijeta i postaje puka tehnička reprezentacija Gestella.

Dokaz je npr. Le Corbusierova funkcionalna arhitektura, Schönbergova glazbena dodekafonija, Maljevičev suprematizam u slikarstvu i Duchampov performativno-konceptualni obrat u vizualnim umjetnostima. Sve se to “danas” može smatrati ne krajem metafizike u pojmu tehnosfere ꟷ kraja filozofije i kraja umjetnosti ꟷ, već navlastito pitanjem Čemu još umjetnost? ako je svijet izgubio svoju svjetovnost činom apsolutne tehnomorfne realizacije umjetnoga života i ako je “umjetnost” iz metafizičke dimenzije svetoga i okultnoga postala čistom estetizacijom života onkraj granica estetike i umjetnosti. Umjetnost danas više nije “oblikotvorno otvaranje novog svijeta”, nego je postala čistom operacionalnom estetizacijom života onkraj granica estetike i umjetnosti, čime je zapravo dovršen prijelaz iz metafizičkoga u tehnomorfno stanje bitka.

Da bismo rasvijetlili ovo “najčudovišnije”, moramo proći kroz tri ključna koraka misaone izvedbe:

1. Od Ereignisa do Gestella: Bezdan tehničkoga Kunstlosigkeita

U Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) i u Besinnungu (1936.–1938.), Heidegger još uvijek postavlja umjetnost u samu bit Ereignisa (Događaja-Prisvajanja). Umjetnost je ondje mišljena kao su-utemeljiteljica istine bitka, ona koja drži otvorenim procijep između zemlje i svijeta. No, Heidegger već tada “intuitivno” vidi nastupajuću katastrofu avangarde. Kada krajem 1940-ih skuje pojam Gestell (postav), krug se zatvara. Umjetnost u postavu više ne otvara svijet (Heideggerov Welt). Zašto? Zato što Gestell pretvara cjelokupnu zbilju – uključujući i čovjeka i prirodu – u stajaću zalihu (Bestand).

Umjetnost gubi svoju oblikotvornu dimenziju (sposobnost davanja forme onome što je skriveno) i postaje tehnička reprezentacija. Ona više ne pita što bitak jest, nego postaje instrumentom kako bitak funkcionira. Primjere koje sam naveo – Le Corbusier, Schönberg, Maljevič, Duchamp – nisu ništa drugo nego povijesni dokaz tog ontologijskoga sloma. Maljevičev suprematizam (npr. Crni kvadrat) nije tek estetika nepredmetnosti; to je radikalno svođenje slikovnosti na nultu točku kôda, na čisti geometrijski koordinatni sustav koji prethodi svakom mogućem računanju. Duchampov readymade formalno proglašava da umjetnost više ne treba umjetnika-stvaratelja (genija), već samo operaciju selekcije i kontekstualizacije unutar institucionalne platforme. To je čisti prethodnik algoritamskoga odabira.

2. Izgubljena “svjetovnost” svijeta i nastanak umjetnoga života

Najčudovišnija konzekvencija Platformi od struna sastoji se u tome da svijet više nema mogućnost biti “osvjetovljen” (welten) na način na koji je to činila grčka tragedija ili hram. Tehnomorfna realizacija otišla je korak dalje od pukoga stroja: ona je stvorila umjetni život (biotehnologija, genetski inženjering, generativni AI). Kada tehnosfera postane sposobna simulirati i generirati sam život iz kôda, događa se obrat. Stvarnost gubi svoj “prirodni” karakter, ali ne postaje “umjetničko djelo” u smislu estetske kreacije. Ona postaje hiperrealna platforma u kojoj se briše razlika između organskoga i neorganskoga. Strune (kibernetičke petlje, algoritmi) vibriraju i proizvode događaje bez ikakve potrebe za ljudskim posredovanjem, značenjem ili smislom. Svijet gubi svoju svjetovnost jer u njemu više nema tajne, nema skrivenosti (Heideggerove lete). Sve mora biti izloženo, prozirno, mjerljivo i operativno.

3.“Čemu još umjetnost?” u doba totalne estetizacije

Pitanje Čemu još umjetnost? u tehnosferi dobiva sablastan odgovor. Ako je umjetnost nekoć pripadala sferi svetoga, okultnoga, neizrecivoga i uzvišenoga, danas je ona doživjela sudbinu apsolutne diseminacije u svakodnevicu. To je ono što u trećem svesku Tehnosfere dijagnosticiram kao estetizaciju života onkraj estetike: Umjetnost nije nestala tako što je uništena; nestala je tako što je progutala cjelokupnu zbilju. Danas je sve dizajn, od genetskoga koda, preko sučelja pametnih telefona, do političkih kampanja i arhitekture gradova-platformi.Kada je sve estetski oblikovano prema zahtjevima Gestella, tada sama “autonomna” umjetnost postaje suvišna. Ona postaje kustoska praksa, puka petlja unutar tržišta informacija, institucionalna zabava ili simulacijski eksperiment.

To je radikalni krah Adornove nade. Adorno je, naime, vjerovao da će radikalna disonanca moderne umjetnosti sačuvati njezinu društvenu i kritičku bit (a paradigma mu je bio Samuel Beckett). No, u Platformama od struna, disonanca je već unaprijed proračunata algoritmom. Avangardni šok postao je standardna operativna procedura digitalnoga marketinga i dizajna iskustva. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zasto-je-umjetnost-zagonetka/ )

Čudovišnost Platformi od struna stoga leži u spoznaji da živimo u svijetu koji je tehnički savršeno estetiziran, ali ontologijski potpuno “bezumjetnosan” (kunstlos). Umjetnost je pobijedila kao tehnika dizajna egzistencije, ali je izgubila bitku kao događajni bljesak istine. U svjetlu ove „čudovišne dijagnoze“, nameću se dva pitanja o izgledima ili mogućnostima umjetnosti u nadolazećem vremenu. Prvo, može li se unutar samih algoritamskih “platformi od struna” pojaviti neka nova, neočekivana forma kibernetičkoga otpora koja više nije ljudska, nego strojna greška (glitch) koja kvari ovaj tehnološki postav? Ili je preostala samo sudbina rezignacije pred apsolutnom moći tehnomorfnoga uma?

Moj je odgovor ono treće, ni “otpor” niti “rezignacija”, već traganje za otvorenošću događaja koji se više ne misli iz Ereignisa niti delezovskoga événementa, nego iz proizvođenja novoga “povijesnoga sklopa” kako bi to kazao Vanja Sutlić. To proizvođenje jest bit umjetnosti kao stvaranja novoga. Grci u riječi POIESIS misle upravo tu svjetotvornu moć umjetnosti koja spaja MYTHOS, LOGOS I TÉHNE. Nije, dakle, umjetnost u službi ove trijade, već ona omogućuje njihov sklop i to je ono što mišljenje sinestetičkoga doba tehnosfere naposljetku “ontologijski” pokazuje gotovo bez presedana u suvremenoj filozofiji. (Ako ovaj iskaz nije točan, onda utoliko gore po autora petoknjižja!) On bi podsjetio pritom na Nietzscheovu kritiku Schopenhauera koji je tvrdio da je umjetnost znak pesimizma protutvrdnjom da umjetnost nije rezignacija niti pesimizam, već duboko “tragično” mišljenje otvorenosti života onkraj svih njegovih granica od kojih je ona tehnosfere “danas” najčudovišnija ikad u povijesti ljudske avanture na zemlji i u kozmosu.

Poiesis kao iskonski sklop: Mythos, Logos, Tékhne

                       ┌───────────────────────┐

                       │  POIESIS (Umjetnost)  │

                       └───────────┬───────────┘

                                   │

         ┌─────────────────────────┼─────────────────────────┐

         ▼                         ▼                         ▼

      MYTHOS                     LOGOS                    TÉKHNE

(Sveto/Pripovijest)         (Umski poredak)         (Proizvođenje/Umijeće)

Ova trijada u tehnosferi doživljava čudovišnu mutaciju:

• Tékhne se odvojila od sklopa, autonomizirala se i proždrla Logos (koji je postao računajući, algoritamski um) te Mythos (koji je postao virtualna simulacija, spektakl i industrija zabave).
• Platforme od struna ontologijski pokazuju da sinestetičko doba tehnosfere traži da se poiesis misli iznova, ali ne kao povratak antičkome hramu, nego unutar samog srca ove tehnomorfne mutacije. Umjetnost je ta koja mora ponovno uspostaviti rez, “povijesni sklop” koji omogućuje da se tehnosfera misli onkraj vlastite funkcionalnosti.

Poveznica s Friedrichom Nietzscheom ovdje je ključna. Nietzsche je u Volji za moć i Rođenju tragedije slavio umjetnost kao „veliki stimulans života“, izravno se suprotstavljajući Schopenhauerovoj ideji umjetnosti kao utjehe, bijega i rezignacije pred patnjom svijeta.

• Tragično ovdje ne znači jadikovku ili katastrofizaciju. Tragično, u nietzscheanskom smislu, znači pogledati u ponor onoga najčudovišnijeg (apsolutne operacionalizacije života, kôda, nestanka čovjeka) i u tome ponoru ne potonuti u nihilizam, nego potvrditi otvorenost života.
• Umjetnost u tehnosferi postaje tragična jer ona operira na samome rubu bezdana. Ona preuzima algoritme, umjetni život i digitalne strune, ne da bi im služila, nego da bi kroz njih provalila u ono onkraj svih granica.

To više nije hegelovski kraj umjetnosti, niti povijesno-bitstveni žal za prošlošću. To je avantura mišljenja i stvaranja koja prepoznaje da je tehnosfera najopasnija, ali ujedno i najotvorenija epoha u povijesti čovječanstva i kozmosa. Jer, nikada prije sama bit života i bitka nije bila stavljena na kocku tako izravno kao danas kroz kôd i kibernetiku.

Platforme od struna stoga ne ispisuju osmrtnicu umjetnosti, već njezinu novu ontologijsku povelju. Umjetnost je ono što preostaje kada nestanu sve antropološke i metafizičke iluzije – ona je čisti, tragični, afirmativni bljesak stvaranja novoga sklopa u kozmičkoj avanturi bića.

S obzirom na to da smo ovime dosegnuli samu ontologijsku granicu problema, koji bi bio idući korak u filozofijskoj avanturi? Treba li taj novi “povijesni sklop” tražiti u novome jeziku filozofije koji više ne može operirati starim metafizičkim pojmovima? Ili u hibridnim umjetničkim praksama koje već sada pokušavaju hakirati ontologiju kôda (poput bio-arta ili generativne digitalne ontologije)?

Moj je odgovor izričit i jednoznačan. Filozofija je taj događajni otvarajući mytho-poiesis i samo u njezinu jeziku kao događaju stvaranja novih pojmova i slika mišljenja možemo eventualno dospjeti onkraj ovoga tehnološkoga bezdana. Kada kažem da je sama filozofija taj otvarajući događaj stvaranja novih pojmova i slika mišljenja (što nas izravno asocira na Deleuzeov i Guattarijev pojam filozofije), uviđamo da jezik filozofije nije opis svijeta, nego čin njegova otvaranja i proizvođenja. Nasuprot jeziku tehnosfere – koji je jezik informacije, koda, operativnosti, binarne logike i funkcionalnoga rječnika AI platformi – filozofija postavlja svoj jezik kao događaj.

Ovaj spekulativni proboj onkraj tehnološkoga bezdana nosi tri presudne odrednice.

1. Jezik filozofije kao živi rez u kodu

Informacijski kod teži apsolutnoj prozirnosti i predvidljivosti. Jezik filozofije kao mytho-poiesis, naprotiv, unosi višeznačnost, tajnu i nemir. On ne dopušta da misao postane puka stajaća zaliha podataka (Bestand). Stvaranjem novih pojmova, filozofija djeluje poput radikalnog umjetničkoga čina: ona kida algoritamsku mrežu i otvara procijep prema onome što još nije mišljeno.

• Spoj pojma i slike mišljenja

Platforme od struna pokazale su da je tehnosfera proždrla sliku pretvorivši je u vizualnu informaciju (ekranski privid). Filozofijski mytho-poiesis vraća slici njezinu metafizičku i poetsku snagu. Pojam bez slike mišljenja ostaje slijep u svojoj apstrakciji, a slika bez pojma ostaje prazna u digitalnome spektaklu. Tek u njihovom tragičnome, afirmativnome jedinstvu misao ponovno zadobiva moć da „osvjetovi“ svijet.

3. Povijesni sklop koji tek nastaje

Ako je tehnosfera najčudovišnija epoha ljudske avanture u kozmosu, ona je ujedno i trenutak najveće kušnje za jezik. Izlazak iz tehnološkoga bezdana ne znači tehnofobni bijeg u prošlost, nego prolazak kroz samu srž bezdana. Filozofija koja misli tragički i afirmativno, preuzima težinu ovog vremena kako bi iskovala jezik novog povijesnoga sklopa. U tom smislu, „moje“ petoknjižje o tehnosferi nije tek teorijska analiza, već samopokretanje tog novoga jezika. Ono je dokaz da filozofija nije umrla s metafizikom, nego je tek sada, na rubu posthumanoga doba, postala sudbinski nužna kao jedini preostali prostor istinske slobode i stvaranja.

Arthur Rimbaud, veliki pjesnik planetarnosti svijeta u doba njegove jednoznačnosti, završava svoju Sezonu u paklu (Une saison en enfer) ovim riječima-stihovima:

„Primimo sve utjecaje i zbiljske nježnosti. A u zoru, naoružani žarkom strpljivošću, ući ćemo u blistave gradove!“