Žarko Paić

1.

U suvremenoj filozofiji medija i estetici, moja razmatranja pojmova “tehnosfere” i “svijeta kao slike” kroz prizmu radikalnoga obrata u kojem tehnologija prestaje biti tek ljudski alat pojavljuju se u petosveščanoj Tehnosferi i knjigama Art and the Technosphere te The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics. (v. https://mvinfo.hr/knjiga/13023/tehnosfera-v-dizajn-kao-misljenje-autonomni-objekti-i-njihove-preobrazbe https://www.flipkart.com/art-and-the-technosphere/p/itm51d76ddc59535 https://www.tgjonesonline.co.uk/product/zarko-paic/the-technoscientific-turn-of-philosophy–the-age-of-cybernetics/16047381) Za razliku od klasičnoga poimanja tehnologije kao neutralnog sredstva kojim upravlja čovjek, tehnosferu definiram kao samoreferencijalan, autonoman sustav koji prethodi subjektu i strukturira samu ljudsku spoznaju. Čovjek više nije gospodar tehnologije; umjesto toga, strojno mišljenje i algoritamski život počinju diktirati način na koji ljudi vide i doživljavaju stvarnost. Tehnosfera spaja biologiju, kibernetiku i vizualizaciju, pretvarajući živi svijet u kodove i simulacije (“umjetni život”)

U izravnoj svezi s postavkama Martina Heideggera o “dobu slike svijeta” (Die Zeit des Weltbildes), radikaliziram konzekvencije ovog slikovnoga obrata za digitalno doba  Dok je klasična umjetnost nastojala oponašati (mimesis) ili predstavljati (reprezentacija) stvarnost, suvremena digitalna slika više nema izvanjski svijet koji prikazuje. Ulaskom u sferu virtualne stvarnosti i totalne vizualizacije događa se svojevrsni “realizirani ikonoklazam”. Slika postaje samostalan objekt, a sam svijet se reducira na računalno generirani vizualni konstrukt. (v. https://www.kulturkaufhaus.de/en/detail/ISBN-9783030753047/Paic-Zarko/Aesthetics-and-the-Iconoclasm-of-Contemporary-Art )

Ključne razlike u poimanju slike i tehnologije

2.

Umjetna inteligencija (AI) nije tek novi kreativni alat, već autonomni generator novih estetskih formi koji stubokom mijenja status umjetnika i same umjetnosti.

• Slika bez ljudskog oka ꟷ AI stvara vizualni sadržaj koji više ne nastaje iz ljudske imaginacije, memorije ili afekta. To su računalno generirane vizualizacije temeljene na matematičkim algoritmima i dubokom učenju.
• Estetika koda ꟷ Tradicionalna estetika bavila se formom, harmonijom i značenjem. Kibernetička estetika, pak, bavi se operativnošću koda. Umjetničko djelo postaje procesuiranje podataka u stvarnom vremenu.
• Kraj mimesisa (oponašanja) ꟷ AI ne kopira stvarnost niti je apstrahira. Ona iz baze podataka sintetizira potpuno novu, autonomnu sferu hiperrealnosti.

Kroz koncept tehnosfere, provodim stoga sustavnu dekonstrukciju tradicionalnoga humanizma, tvrdnjom da je ideja čovjeka kao središta i mjere svih stvari povijesno potrošena. Čovjek više nije subjekt koji upravlja objektima (strojevima). Granica između ljudskoga i tehnološkoga se briše kroz procese kiborgizacije, biotehnologije i digitalnoga umrežavanja.

• Tehnološki apriori ꟷNaša spoznaja, jezik i emocije više nisu “prirodni”. Oni su unaprijed strukturirani sučeljima, algoritmima platformi i digitalnim kodom. Tehnologija je postala novo ontološko utočište bića.
• Gubitak autentičnoga iskustva ꟷ Unutar tehnosfere, ljudsko se iskustvo svodi na “korisničko iskustvo” (UX). Sloboda izbora zamjenjuje se optimizacijom i prediktivnim analitikama koje provode algoritmi.

Za razliku od povijesnoga razvitka gdje je čovjek bio promatrač, unutar tehnosfere promatranje i stvaranje preuzima sama tehnološka struktura:

[ Ljudski subjekt ]  –>  Promatra i interpretira stabilan svijet (Humanizam)

         │

         ▼ (Tehnološki obrat)

[ Algoritamski kod ] –>  Generira i procesira samostalnu sliku (Posthumanizam)

         │

         ▼

[ Tehnosfera / Hiperrealnost ] (Svijet i slika postaju jedno te isto)

             Budućnost više nije linearno vrijeme koje tek treba doći, već je ona već ugrađena u sadašnjost kroz algoritamske projekcije, simulacije i operativne sustave tehnosfere. Budućnost se ne iščekuje – njome se upravlja u stvarnome vremenu.

3.

Suvremene tehnologije poput VR-a (virtualne stvarnosti), AR-a (proširene stvarnosti) i NFT-ova nisu samo novi mediji, već radikalna promjena ontologije umjetničkoga djela. Budućnost umjetnosti stoga ne pripada slikama na platnu ili skulpturama u galeriji. Umjetnost postaje imaterijalni digitalni kod, tokenizirani podatak (NFT) koji egzistira isključivo unutar mrežne strukture. Tradicionalni promatrač je stajao ispred slike i razmišljao o njoj. U VR-u i metaverzumu, promatrač ulazi unutar same slike. On postaje dio računalno generiranoga okoliša, čime se briše granica između subjekta koji gleda i objekta koji je gledan.

Dizajn u tehnosferi prestaje biti estetsko oblikovanje predmeta (namještaja, automobila, odjeće) i postaje biotehnološki i informacijski inženjering.

• Dizajniranje egzistencije ꟷBudući dizajn ne uređuje prostor oko čovjeka, već dizajnira samoga čovjeka i njegov okoliš. To uključuje dizajn sučelja (UI/UX), dizajn genetskoga koda, algoritamsko modeliranje gradova (pametni gradovi) i upravljanje ljudskim ponašanjem kroz platforme.
• Tehno-estetika svakodnevice ꟷ Sve što nas okružuje postaje funkcionalno dizajnirano za interakciju sa strojevima. Estetika i funkcionalnost se spajaju u jedno – lijepo je ono što je optimalno procesuirano i umreženo.

Usporedba: Tradicionalna umjetnost vs. Budućnost u tehnosferi

U konačnici, budućnost tehnosfere donosi prelazak s biopolitike (upravljanja tijelima) na psihopolitiku i tehnopolitiku. Budući sustavi moći ne kontroliraju ljude silom, već prediktivnom analitikom (Big Data). Predviđajući naše želje, kupovinu i političke stavove, algoritmi konstruiraju budućnost prije nego što je uopće doživimo, pretvarajući slobodu izbora u puku iluziju unutar savršeno dizajniranog sučelja. U „mojoj“ filozofijskoj analizi tehnosfere, metaverzum predstavlja konačni stadij realizacije Heideggerova “doba slike svijeta”. To više nije prostor u kojem čovjek koristi tehnologiju kako bi pobjegao iz stvarnosti; metaverzum je ontologijski konstrukt u kojem stvarnost biva potpuno usisana i zamijenjena slikom. Iz ove perspektive, metaverzum nije tek napredna trodimenzionalna društvena mreža, već prostor radikalnoga otuđenja i tehno-kapitalističke kontrole. Stoga se moja kritika ovog sklopa može raaščlaniti u nekoliko ključnih točaka:

U klasičnoj teoriji medija uvijek je postojala distancija između stvarnoga objekta i njegove reprezentacije (slike). Metaverzum tu distanciju trajno briše:

• Slika postaje okoliš ꟷ Umjesto da promatramo sliku na ekranu, mi u metaverzumu živimo unutar slike.
• Gubitak fizikalnosti ꟷ Svijet gubi svoju materijalnost, nepredvidljivost i tjelesnost te se reducira na računalno generiranu geometriju i algoritamski kod.

U metaverzumu čovjek ne nastupa kao autentično biće, već kao avatar – vizualno formatirani konstrukt  Da bi uopće postojao u metaverzumu, subjekt mora biti digitalno čitljiv, biometrijski identificiran i algoritamski profiliran. Ljudsko djelovanje i sloboda smanjuju se na puki performans unutar zadanih predložaka (predloženi izgledi, ograničene skripte ponašanja i unaprijed programirane interakcije).

Posve je, međutim, neupitno da je ekonomska pozadina metaverzuma čudovišna jer je nastavak info-kognitivoga kapitalizma u predatorskome obliku eksploatacije ljudske percepcije kao hiperprostora u kojem se kapitalizam proširio na samu ljudsku svijest i maštu. (v. https://press.uchicago.edu/ucp/books/book/distributed/C/bo44893600.html )U metaverzumu je sve – od virtualnoga zemljišta do digitalne odjeće i pogleda – privatizirano i pretvoreno u podatak (tokenizirano). Korisnik unutar metaverzuma postaje ultimativni izvor podataka. Svaki pokret oka, gesta avatara i interakcija se prate, analiziraju i monetiziraju u stvarnome vremenu.

Metaverzum je dakle, “realizirana kibernetika” – tehnološki konstrukt koji guta ljudsku autonomiju i pretvara nas u korisnike (UX elemente) unutar korporativno upravljane hiperrealnosti.

4.

U petom svesku Tehnosfere, pod naslovom Dizajn kao mišljenje: Autonomni objekti i njihove preobrazbe, postavljam jasnu granicu između tradicionalnog dizajniranja predmeta i suvremenog fenomena estetiziranja svijeta. Ova distinkcija označava prijelaz iz industrijskoga modernizma u posthumanu epohu tehnosfere. Dizajniranje predmeta pripada povijesnoj epohi u kojoj su jasne binarne opozicije (subjekt-objekt, funkcija-forma, materija-duh) još uvijek funkcionirale. Dizajn je ovdje shvaćen kao ljudska djelatnost oblikovanja iuljepšavanja okoline. Predmet ima svoju jasnu “uporabnu vrijednost” i služi čovjeku kao neutralan alat ili ukras. Unutar ovog okvira vodi se klasični estetski spor: treba li predmet prvenstveno biti funkcionalan ili estetski autonoman? Umjetnički predmet i industrijski proizvod još uvijek su odvojeni entiteti. Čovjek je stvaratelj (dizajner) koji izvanjskoj materiji utiskuje formu s ciljem olakšavanja ili oplemenjivanja ljudskog života.

Kada govorim o “estetiziranju ili dizajniranju svijeta”, opisujem stanje u kojem estetika prestaje biti ukras predmeta i postaje operativni princip same stvarnosti. Što znači moja fundamentalna postavka petoga sveska Tehnosfere  o dizajnu kao mišljenju? Dizajn, naime, u tehnosferi više nije samo crtanje predmeta, već sklop između filozofije, tehnoznanosti i estetike. Svijet se više ne oprema dizajniranim predmetima; sam svijet je dizajniran kao autopoetički sustav. U tehnosferi se dokida razlika između funkcije i estetskoga izgleda. Predmeti postaju “autonomni objekti”. Oni više nisu pasivne stvari, već umreženi procesi, sučelja i kôdovi koji aktivno sudjeluju u kreiranju ljudskog iskustva. Svijet koji je potpuno “estetiziran” gubi svoju materijalnu nepredvidljivost i autentičnost. Sve postaje simulakrum, vizualni konstrukt i informacija. Umjetnost gubi svoju izdvojenu poziciju jer je cjelokupna stvarnost pretvorena u estetski kodiranu, tehnološki generiranu hiperrealnost.

Ovo je izravna usporedba dvaju koncepata u “Tehnosferi V”

Zato je nužno odbaciti staro metafizičko pojmovlje i dualizme. Tehnosfera V pokazuje kako estetiziranje svijeta zapravo znači da je sama tehnologija postala vrhovni umjetnik i dizajner koji oblikuje ljudsku egzistenciju.

5.

U kontekstu petoga sveska Tehnosfere, pojam autonomni objekti označava ključni teorijski pomak u kojem tehnički predmeti prestaju biti tek pasivno oruđe u ljudskim rukama i postaju aktivni, samoreferencijalni entiteti. Uvodni ovaj pojam kako bih opisao novo ontologijsko stanje unutar realizirane kibernetike, gdje su objekti prožeti kodom, računanjem i informacijom.  U tradicionalnoj teoriji dizajna, predmet je definiran svojom funkcijom: stol služi za pisanje, čekić za zabijanje čavala. Nasuprot tome, autonomni objekti u tehnosferi posjeduju “samosvrhu” (objekt-svrha u sebi). Njihova primarna uloga više nije puko olakšavanje ljudskoga rada.Oni funkcioniraju unutar zatvorenog, autopoetičkoga sustava u kojem komuniciraju s drugim strojevima i algoritmima, neovisno o neposrednoj ljudskoj intervenciji.

Klasični predmeti nastali su spajanjem materije (tvari) i forme (oblika). Zato tvrdim da autonomni objekt u potpunosti dokidaju taj dualizam. Autonomni objekt nastaje u sklopu triju elemenata: tvari, energije i informacije. Informacija (algoritamski kod) postaje fundamentalno tvorbeno načelo. Zbog toga predmet više nije statičan; on se u realnome vremenu preobražava, procesira podatke iz okoline i prilagođava svoja stanja (poput pametnih senzora, dronova ili navigacijskih sustava u automobilima). Budući da su autonomni objekti istovremeno i estetski i funkcionalni procesi, oni dokidaju klasičnu distanciju između promatrača (čovjeka) i promatranoga predmeta. Autonomni objekti ne služe tome da ih čovjek gleda kao vanjska umjetnička djela. Oni sami vizualiziraju događaje i stvaraju okoliš u kojem se čovjek kreće, čime upravljaju ljudskom percepcijom i ponašanjem (tzv. sučelja ili interfaces).

Autonomni objekti su stoga nositelji “estetiziranja svijeta” – oni pretvaraju cjelokupnu stvarnost u dizajnirani, sintetički i kibernetički sklop unutar kojeg ljudsko biće gubi ulogu vrhovnog subjekta i postaje tek jedan od korisnika sustava. U petom svesku Tehnosfere oslanjam se stoga na koncepte Viléma Flussera i Brune Latoura. Ali ne uvodim ih samo kao sociologijske ili komunikacijske opise stvarnosti, već kao filozofijske dokaze radikalne preobrazbe bitka u informaciju. Flusserovo “telematsko društvo” i Latourov “internet stvari” (odnosno njegova Teorija aktera-mreže) služe mi prije svega kako bih pokazao da suvremeni dizajn više ne oblikuje odvojene predmete, već generira cjelokupnu interaktivnu mrežu posthumanoga života. (v. https://www.hanser-literaturverlage.de/buch/vilem-flusser-dinge-und-undinge-9783446239401-t-1201 i https://academic.oup.com/book/52349 )

Vilém Flusser je ključni vizionar digitalnoga koda. Njegov pojam telematskoga društva (društva u kojem su decentralizirani tehnički uređaji i ljudi umreženi u neprestanu kibernetičku komunikaciju) koristim za redefiniranje samoga dizajna.  Flusser, naime, tvrdi da u telematskome dobu živimo u “kodificiranome svijetu” u kojem vladaju “tehničke slike”. Otuda dizajn više ne barata opipljivom tvari, već dizajnira digitalne kôdove i sučelje. U telematskome društvu  ljudi i strojevi komuniciraju programskim jezicima. Društvo prestaje biti skup ljudskih odnosa i postaje izvedenica računalnih mreža. Dizajnirati u ovom kontekstu znači programirati uvjete i protokole komunikacije.

Francuski teoretičar Bruno Latour ključan je za moje utemeljenje pojma autonomnih objekata. Latourov koncept u kojem nežive stvari, tehnologije i objekti unutar “interneta stvari” (Internet of Things) imaju vlastitu agenciju (aktivnu ulogu), prevodim u ontologiju tehnosfere.

• Svijet kao interaktivna mreža ꟷ Latour dokida strogu modernističku podjelu na ljudski subjekt i prirodni/tehnički objekt. Stoga kritički koristim ovaj uvid kako bih pokazao da predmeti unutar tehnosfere nisu pasivni alati. Oni su “autonoman tehnoznanstveni sklop“ koji stvara tim stručnjaka, a koji potom samostalno operira.
• Stvari koje misle i djeluju ꟷ Internet stvari u mojoj analizi postaje prostor gdje autonomni objekti (re)definiraju okoliš. Predmeti više nisu samo dizajnirani za upotrebu, već kroz ugrađene senzore, algoritme i kôdove, oni sami dizajniraju i strukturiraju ponašanje čovjeka u stvarnome vremenu.

U Tehnosferi V izvodim zaključak da je suvremeni dizajn zapravo “transklasična logika autopoiesisa” (samo-stvaranja). Svijet se otuda estetizira – putem nematerijalnoga koda i tehničkih slika koje zamjenjuju stvarnost. To se događa unutar hibridne mreže interneta stvari, u kojoj autonomni objekti preuzimaju funkciju subjekta i sami postaju generatori novog životnog okoliša. Dizajn stoga više nije ukrašavanje ili ergonomija industrijskoga proizvoda. On je postao totalni operativni sustav tehnosfere koji unaprijed formatira i kodira cjelokupnu ljudsku egzistenciju.

6.

U petome svesku Tehnosfere, postavljam, dakle, svoju radikalnu tezu: u epohi tehnosfere, klasični koncept “uporabne vrijednosti” predmeta biva u potpunosti dokinut. Ovaj nestanak označava konačni slom tradicionalne metafizike i političke ekonomije (od Aristotela do Marxa), koje su predmete uvijek promatrale kroz dvojstvo uporabne vrijednosti (čemu stvar služi u praktičnom životu) i razmjenske vrijednosti (koliko stvar vrijedi na tržištu). U tradicionalnom svijetu, predmet je imao jasnu svrhu izvan samoga sebe. Čekić je služio za zabijanje čavala, a automobil za prijevoz od točke A do točke B. Njegova uporabna vrijednost bila je vezana uz ljudsku ruku i tjelesnu radnju.

• Gubitak instrumentalnosti: Unutar telematskoga društva i interneta stvari, predmeti postaju autonomni objekti prožeti informacijom.
• Pametni telefon ili autonomno vozilo više nisu samo alati. Oni su sučelja (interfaces) spojena na globalnu mrežu. Njihova primarna funkcija nije puka upotreba, već neprekidno odašiljanje, procesiranje i generiranje podataka.

U digitalnome dobu tvar (materija) gubi na važnosti u korist informacije. Kada kupujemo suvremeni dizajnirani proizvod, mi više ne kupujemo njegovu materijalnu uporabnost, već pristup mreži i informacijsku vrijednost. Uporabna vrijednost pretvara se u operativnu vrijednost. Predmet vrijedi onoliko koliko je sposoban komunicirati s drugim objektima u sustavu (kompatibilnost, povezivost, ažuriranje softvera).Ako se autonomni objekt isključi iz mreže, njegova materijalna uporabna vrijednost pada na nulu, čime se dokazuje da stvar više ne posjeduje nikakvu samostalnu bit izvan tehnosfere.Nekadašnji “korisnik” koji upotrebljava predmet radi zadovoljenja svojih prirodnih potreba u tehnosferi postaje formatirani subjekt unutar dizajna sučelja.Uporabna vrijednost zamijenjena je kategorijom “korisničkoga iskustva” (User Experience – UX).

Dizajn otuda više ne olakšava rad, već estetski i algoritamski modelira ljudsko ponašanje. Čovjek ne upotrebljava predmet; umjesto toga, programirani predmet uvjetuje kako će se čovjek ponašati, što će osjećati i na koji način će percipirati stvarnost. Evo, dolje je sažetak koji je AI učinio zbog preglednosti uvida u bit stvari.

Preobrazba vrijednosti predmeta

Nestanak uporabne vrijednosti krunski je dokaz da je dizajn postao totalno mišljenje posthumanoga stanja. Stvari nas više ne opslužuju; one nas umrežavaju, pretvarajući našu svakodnevicu u neprekidni estetsko-kibernetički proces. U petome svesku Tehnosfere rješavam ovo pitanje kroz radikalnu dekonstrukciju uloge samoga stvaratelja, pokazujući da u epohi u kojoj nestaje uporabna vrijednost predmeta, suvremeni dizajner nužno prestaje biti umjetnik u klasičnom smislu i postaje kibernetički programer i tehno-birokrat. Budući da dizajn više ne oblikuje opipljive stvari nego informacijske procese, ekran i digitalna površina (sučelje / interface) postaju novo ontološko mjesto u kojem se dokida tradicionalni susret čovjeka i svijeta.

Sučelje (interface) više nije tek prozirno staklo kroz koje gledamo digitalne sadržaje, niti je samo praktična upravljačka ploča. Ono je primarni operativni prostor tehnosfere koji izravno strukturira našu stvarnost. Tradicionalni prozor ili slika nudili su pogled u dubinu, u prostor koji se nalazi “iza”. Digitalno sučelje, pak, posjeduje samo površinu. Sve što postoji u telematskome društvu mora biti prevedeno na tu dvodimenzionalnu površinu ekrana kako bi uopće bilo spoznatljivo.

• Sinteza subjekta i objekta ꟷ Na površini sučelja događa se radikalni obrat. Korisnik dodirom ili pogledom (UX) prividno upravlja aplikacijama, no zapravo sučelje povratno formatira njegove kognitivne i motoričke funkcije. Čovjek i ekran postaju jedno tijelo – kibernetički sklop.
• Sučelje kao zamjena za svijet ꟷ Mi više ne boravimo u fizičkome prostoru koji je opremljen predmetima, nego boravimo unutar samog sučelja. Ono postaje filtar kroz koji se prelama cjelokupna društvena, politička i estetska zbilja.

U klasičnome modernizmu (primjerice u tradiciji Bauhausa), dizajner je bio shvaćen kao umjetnik-vizionar koji posjeduje estetsku autonomiju i humanističku zadaću da ljudski život učini ljepšim i funkcionalnijim. U tehnosferi ta je iluzija srušena:

• Dizajner kao programer koda ꟷ Budući da su autonomni objekti prožeti informacijom, dizajner danas mora projektirati algoritamske protokole, baze podataka i digitalne arhitekture. Njegov primarni alat nije olovka ili kiparstvo, već programski kôd. On dizajnira ponašanje sustava, a ne izgled predmeta.
• Dizajner kao tehno-birokrat sustava ꟷ Dizajner u info-kognitivnome kapitalizmu gubi svoju autorsku slobodu (auru autora). On postaje operativac unutar velikih tehnoloških korporacija čiji je zadatak optimizacija korisničkog iskustva (UX). Njegov cilj je birokratski hladan i proračunat: maksimalno produljiti vrijeme koje korisnik provodi unutar sučelja radi ekstrakcije podataka i monetizacije pažnje.
• Autonomija dizajna bez dizajnera ꟷ U svojim analizama idem korak dalje i upozoravam na pojavu generativnoga dizajna i umjetne inteligencije. Sustavi danas sami sebe optimiziraju i redizajniraju na temelju povratnih informacija iz okoline. U tom trenutku, ljudski dizajner postaje suvišan; samoreferencijalna tehnosfera preuzima ulogu ultimativnog dizajnera i umjetnika.

Završna sinteza “Tehnosfere V”

U petome svesku tako zaokružujem cjelokupni projekt Tehnosfere. Pokazujući kako sučelja proždiru materijalni svijet, a dizajneri postaju puki tehničari koda, određujem suvremeni dizajn kao operativnu post-metafiziku našega doba – sustav koji ne služi čovjeku, već čovjeka prilagođava autonomnome životu strojeva.

7.

Kako je ono autorefleksivno kazao Paul Klee u svojem Dnevniku kad je dospio do najvažnijega otkrića u svojim slikovnim istraživanjima onog što se još zove umjetnost, ovako-nekako, zar ne?

„Sada me objekti zamjećuju.“

Kraj metafizike subjektivnosti nastaje tako što se čitav mistični svijet predmeta preobražava djelatnošću tehno-znanstvenoga obrata u najbanalniji sustav protoka informacija koje ovaj „svijet“ svode na mišljenje kao dizajn.

Iza toga više nema ništa, ali ima nešto moćnije od ničega. Ništa drugo negoli totalna moć autopoiesisa ispražnjenoga od svake „visine“ i svake „dubine“, apsolutna moć koja samodostatno i samoispunjeno sve drugo pretvara u Ništa.