Žarko Paić

1.

Izraz „diktatorska mašta“ nalazi se u jednoj od najboljih teorijskih knjiga posvećenoj modernoj poeziji uopće, remek-djelu njemačkoga profesora romanske filologije sa Sveučilišta u Freiburgu, Huge Friedricha (1904.-1978.), Struktura moderne lirike: Od sredine 19. do sredine 20. stoljeća (Die Struktur der modernen Lirik: Von der Mitte des neunzehnten bis zur Mitte des zwanzigsten Jahrhunderts, Rowohlt, Hamburg, 2006.) Knjiga je inače objavljena još 1956. godine, a u hrvatskome prijevodu Trude i Ante Stamaća otisnuta je u glasovitoj biblioteci izdavačke kuće „Stvarnost“ iz Zagreba 1985. godine, koja je donosila prijevode vrhunskih filozofa i teoretičara književnosti, poput knjiga Kostasa Axelosa, Herberta Marcusea, Rolanda Barthesa, Viktora Šklovskoga, Emila Staigera i drugih. Hugo Friedrich analizira poeziju Arthura Rimbauda kao ključnu prekretnicu koju karakterizira radikalno odstupanje od reprezentacijske stvarnosti. Pritom opisuje Rimbaudov poetski pristup kao “diktatorsku maštu”.

To stvara zasebnu stvarnost, koja je za pjesnika apsolutna. Ona podređuje jezik pjesnikovoj volji, a ne više pukome opisu vidljivoga izvanjskog svijeta. U kontekstu Friedrichove analize, to znači da pjesma postaje vlastiti, često nejasan, hermetički svijet. Kroz ovu diktatorsku maštu Rimbaud radikalno oslobađa jezik i presudno oblikuje strukturu moderne poezije. Pogledajmo kako to Friedrich u ovoj knjizi pojašnjava. Ponajprije ta začudna „diktatorska mašta“ razlikuje se od „stvaralačke mašte“ u djelu Charlesa Baudelairea, ali isto tako i u djelima J. J. Rousseaua i E. A. Poea, jer

„ne postupa usvajajući i opisujući već s neograničenom kreativnom slobodom. Realni svijet puca pod suverenom odlukom jednog subjekta koji svoje sadržaje ne želi priznati već ih želi stvarati sam. Iz Rimbaudova pariskog razdoblja sačuvala se jedna njegova usmena izjava. „Mi iz slikarstva moramo izagnati njegovu staru naviku da preslikava, ne bismo li ga tako učinili suverenim. Umjesto da reproducira objekte, ono mora izazivati uzbuđenja, i to pomoću linija, boja i obrisa izvučenih iz vanjskoga svijeta, a ipak pojednostavljenih i obuzdanih: jedna prava magija.“ (…) Apsolutna sloboda subjekta želi biti sagledana kao ona sama. (…) Umjetnički impuls za sobom ostavlja iskrivljeno, neprijateljsko lice svijeta. To je jedan čin nasilja. Jedna od ključnih Rimbaudovih riječi glasi: okrutan. (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb, 1972., str. 68-69)

Sve je ovdje pogođeno i predstavlja ideju modernizma u umjetnosti kroz jezik autonomije i oslobođenja od svih pojmova i kategorija tradicionalne metafizike. Naravno, poezija ima pritom posebno značenje svojevrsne profane alkemije i ezoterije za proizvodnju „novoga jezika“ koji će odrediti cjelokupno stanje svijesti polazeći od apsolutne slobode subjekta. Ne smijemo smetnuti s uma da je ovaj proces stvaranja uvjeta za posvemašnju slobodu umjetnosti od svih prethodnih utega i okova njezina poslanstva da unosi „novo“ u svijet i da čovjeka prenosi u sfere uznesenosti i uzvišenosti morao biti izveden upravo radikalno i bez žalovanja za dičnom prošlošću. Istinski prethodnik avangarde u 20. stoljeću kad je riječ ne samo o poeziji, već i vizualnih umjetnosti, a to je posvjedočio i rani Picasso još u doba svojeg kubizma, upravo je vidoviti pjesnik i razaratelj tradicije sredstvima začudne sveze iskona (arhé) i uvida u nadolazeću budućnost, Arthur Rimbaud.

Pojmovi koje Hugo Friedrich povezuje uz njegovo pjesništvo kao programatski okvir svekolikoga djelovanja su oni koji uopće ne proizlaze iz područja umjetnosti, već su izvedeni iz politike i znanosti. To su suverenost, apsolutna sloboda, eksperiment, nasilje, okrutnost i, naposljetku, ono što je ovdje naš predmet razmatranja ꟷ diktatorska mašta.

2.

Nije nimalo slučajan ovaj poredak hibridne sveze onog naizgled anti-umjetničkoga koje u modernome pjesništvu s Rimbaudom postaje credo jedne posve navlastite estetike i u kojoj umjesto Kantovih kategorija ljepote i uzvišenosti središnju ulogu zauzima razarateljski subjekt umjetnika kao skrnavitelja tradicije i umjetnika kao navjestitelja budućnosti u znaku totalnoga prevrednovanja svih vrijednosti kakvu je otvorio Nietzsche svojim mišljenjem volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Hugo Friedrich stvorio je iznimno značajan pojam, gotovo ideju-vodilju čitavog procesa nastanka i uspostavljanja logike književnoga modernizma tako što je kroz analizu pjesničkih postupaka i poetike Baudelairea, Rimbauda i Mallarméa dospio do postavke kako je obrat u biti metafizike nakon Nietzschea u njihovim djelima i posljedično u poeziji sve do druge polovine 20. stoljeća vladavina prazne transcendencije.

Ono što je „prazno“ predstavlja gubitak svoje biti (supstancije). Stoga još samo „postoji“ bezbitno ili tako što je stanje ljudske egzistencije i njegova čitavoga svijeta ostavljeno na milost i nemilost konstrukcije samoga subjekta. Posljedice su ovog „ispražnjavanja praznine“ da je pojam nastao u doba teologijske skolastike kršćanstva kao što je transcendencija ostao bez potpornja u zbilji. Poezija koja nastavlja dalje svoj put spram neodređenosti svjetske povijesti živi u tom prostoru-vremenu gubitka transcendencije koju je ponajbolje iskazao Nietzscheov Zarathustra iskazom „Bog je mrtav“. U svim pokušajima modernizma kad je riječ o pjesništvu, navlastito francuskoga kruga od Baudelairea, Rimbauda i Mallarméa kao ishodišta novoga u književnosti, susrećemo se s logikom ovog nadomjeska, Riječ je o ideji prevladavanja razdvojenosti dva svijeta kao što su onaj ideje i zbilje, onostranoga i ovostranoga, ljepote i uzvišenosti te šoka, provokacije i eksperimenta što će inaugurirati povijesna avangarda upravo na tragovima Rimbauda. Iako, posve je jasno da Friedrichova analiza nastanka konceptualnoga izvođenja prazne transcendencije i njezina pravoga adresata kao što je to suočenje s ništenjem i ništavilom, onim moćnim Ništa u korijenu metafizike kao nihilizma ponajviše duguje Mallarméovu nastojanju oko „apsolutne poezije“ sa svim njezinim konzekvencijama za budućnost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/knjiga-od-etera-i-bjeline/

Nije teško razabrati kako se metoda rastemeljenje svetoga i božanskoga u jeziku modernoga pjesništva otuda, što je rezultat mojih „estetičkih istraživanja“ u knjizi  Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.), odvija kao vladavina procesa estetizacije u znaku negacije i nadomještanja transcendencije s imanencijom, svetoga sa svjetovnim, ideje sa zbiljom. Diktatorska mašta pritom ima funkciju „revolucionarnoga“ nasilja nad Jezikom kao svetim označiteljem povijesti u znaku vladavine mita i religije. Sam je mladi Arthur Rimbaud u svojem pristupu poeziji već u Pismima Vidovitoga (1871.) sve do krunskoga svjedočanstva kraja poezije uopće njezinim prelaskom iz mitopoezije u esejističku prozu jednog planetarnoga svijeta, kako je to ingeniozno hajdegerijanski protumačio Kostas Axelos u knjizi Na putu prema planetarnome mišljenju (Vers la pensée planétaire, Minuit, Pariz, 1964.), u najznačajnijem djelu ove diktatorske mašte kao što je to Sezona u paklu (Saison en enfer) iz 1873. godine, shvaćao svoju ulogu dvostruko: poetski i revolucionarno. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/planetarno-doba-bez-poezije/ )

Razlog leži u tome što je svesrdno podržavao Parišku komunu i u tim danima mladenaštva nastojao biti posve usmjeren ideji komunizma, kako to točno kaže Zvonimir Mrkonjić, njegov hrvatski prevoditelj, pjesnik i esejist kad upućuje na to da je bio u svim okolnim tekstovima uz taj prijelomni politički događaj 19. stoljeća „sarkastičan prema miltaristički nastrojenom rodoljublju, koje zapravo krije kukavičluk kao što se to razabire iz načina kako u jednom pismu deformira riječ patriotisme u patrouillotisme“ (Zvonimir Mrkonjić, „Arthur Rimbaud“, u: Arthur Rimbaud, Djelo 1, GZH, Zagreb, 1982., str. 15. Prijevod, studija i bilješke). U zanosu metaforike s kojom se Rimbaud razračunava s poezijom predmodernizma, posrijedi je nasljeđe „estetike ružnoga“ koja se od romantizma uspostavila kao autentična negacija ljepote i uzvišenosti shvaćene anakrono i gotovo maniristički.

„Otrovna biljka i ruže, na drugim mjestima smeće i zlato: kao da su to slikovne formule za disonance što ih takva mašta pridaje svojim plodovima. Česte su i oštre leksičke disonance, naime skupine riječi koje na najužem jezičnom prostoru sabiru heterogene stvari i vrijednosti: sunce opijeno katranom; srpanjsko jutro sa zimskim okusom pepela;  bakrene palme; snovi poput „golubinjeg izmeta“. Ono što bi dalo naslutiti prijatnost ili udobnost, najčešće je na kraju teksta pogođeno zalutalim metkom, i to provalom neke brutalne ili ružne riječi.  (…) Kaos i apsurd pojavljuju se u trijeznoj kratkoći, suprotnosti u ravnodušnom nizanju riječi bez „ali“, „ipak“, „međutim“. (Hugo Friedrich, isto, str. 70)

Da, kaos i apsurd, to je to! S Rimbaudom smo odlučno na putu realizacije apsolutne slobode u tekstu. Zato to i nije više poezija u tradicionalnome shvaćanju onoga što je izvorno bila grčka poiesis s njezinim poljem značenja u mašti (phantasia) nečega zbiljskoga kao takvoga. Vidjeli smo da je i slikarstvo shvaćao ne-reprezentacijski i ne-referencijalno; da je tražio unutarnju korelaciju između jezika i bitka kroz postajanje „alkemije riječi“ onkraj pukoga mimetičkoga kruga smislenosti stvari. Umjesto svega onog što je poezija bila u svojoj mitsko-religioznoj postojanosti službe ljepoti i transcendenciji bez praznine (Bogu?), sve se preokreće i u tom obratu nužno mora imati višak jedne posve brutalne, nasilne, okrutne metaforike i retorike. Jer svijet koji Rimbaud nakon 1871. godine i poraza Revolucije u Parizu zatječe postaje okrutno polje bezobzirne volje za moć, kapitalizam industrijskoga razdoblja u svojem depoetiziranome stanju neprestano ponavljajuće sezone u paklu.

Kaotičnost i apsurd nisu u mišljenju i pjevanju, već u samoj „biti“ ovog svijeta apsolutne modernosti do krajnjih granica njezina neuspjela poslanstva promjene samoga života. Ono što Rimbaud uistinu proročanski smjera promijeniti nije više nikakvo društvo s utopijom komunističke revolucije koju je fanatično i strastveno (a kako drukčije?) priželjkivao, već sam život koji mora postati umjetnički odnosno poetski proživljen da bi svijet imao smisla onako kako je to možda bilo u doba iskona u Grka, u zajedništvu prirode i stvaralačke ekstaze. I otuda sve u Sezoni u paklu ima značajke oproštaja, prevladavanja metafizike, estetskoga imperativa „novoga života“, od „izvrijeđane ljepote“ do ulaska u „blistave gradove“.

3.

Rimbaudovo djelo Une saison en enfer (Sezona u paklu, 1873.) ključno je djelo moderne književnosti, često shvaćeno kao radikalni prekid s tradicionalnim poetskim oblicima. To je lirska prozna pjesma koja odražava osobne krize i radikalnu poetsku preorijentaciju. Evo ključnih aspekata u kontekstu “diktature mašte” i djela. Ponajprije, postoji sveza između radikalne poezija i unutarnjega pakla. Rimbaud je, naime, svoje iskustvo opisao kao vrijeme koje je proživio pišući, stvarajući tako “nimbus radikalne poezije”. “Pakao” predstavlja psihološki i duhovni preokret lirskog ja. “Diktatura mašte”/Svjetovi snova: U poglavljima poput „Alchimie du Verbe” (Alkemije slova), Rimbaud razmišlja o svojim ranijim, gotovo frenetičnim pokušajima kontrole stvarnosti putem mašte. Opisuje namjerni proces “ludila” kroz senzornu pretjeranu stimulaciju kako bi postao “vidjelac”.

Pjesnik prepoznaje gorčinu ljepote i opasnost apsolutne vladavine mašte, koja ga je dovela u izolaciju. Ova zbirka/djelo je istodobno pokušaj pronalaska reda u kaosu nakon turbulentne veze s Paulom Verlaineom i neuspjeha vlastitih ekstremnih umjetničkih ambicija. Sve je srušeno i sve je na putu novoga načina umjetničke (de/re)konstrukcije. Ništa više nije odijeljeno, tzv. život od poezije koja ne prikazuje niti ne predstavlja tek svijet kakav zbiljski jest, već ono što je s diktaturom mašte otvoreno kao prostor-vrijeme jednog radikalno estetski proživljenoga života u kojem jezik postaje više od metafore i simbola, ona „živa vatra“ nadolazeće budućnosti koju je on doslovno jedini u čitavoj modernoj poeziji vidio još tako plastično u pjesmi Sunce i put (Solleil et char) kroz sliku posthumanoga stanja u kojem čovjek više nema položaj subjekta.

Umjesto toga, njegovo je povijesno poslanstvo završeno. Evo, ovo sam naveo u svojoj knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011) kao krunski dokaz vizionarstva bez presedana. Dječak-mladić Arthur Rimbaud imao je šesnaest godina kad je napisao 1870. godine u svibnju ove stihove:

ꟷ „Jer čovjek je odigrao i prošao kao dah!

                  Umoran od rušenja idola svih u prah,

      Uskrsnut će on jednom, oslobođen božanstva,

      I kao gospodar prodrijet u nebeska tajanstva! (Soleil et chair, str. 48)

4.

U poglavlju „Nemoguće“ iz Sezone u paklu nalazi se esejistički refleksivni ulomak koji je poslužio Kostasu Axelosu kao filozofu planetarnoga mišljenja da pokaže koliko li je Rimbaudova težnja da uspostavi red u kaosu svjetsko-povijesnoga gibanja čovječanstva zapravo uzaludan povratak na dovršeno metafizičko ishodište u Grka. Ovo poglavlje je autobiografski naprosto odlučujuće. Znamo da je nakon te sudbonosne knjige nazvane životno-proročanski, pjesnik Arthur Rimbaud prestao s umjetničkim pozivom i postao namjesnik korporativnoga kapitalizma na putu za Istok, onaj koji će trgovinu i eksploataciju prirode vlastitim padom u bezdan tehničkoga opstanka platiti naposljetku i povratkom u banalnost života između mučne trgovine oružjem u ekspedicijama na putu za Kairo i daleke afričke pustinjske zemlje. 1891. godine umro je u Marseillesu 10. studenoga nakon malignoga tumora od amputacije noge. Što nam govori „Nemoguće“ danas i ubuduće?  Ovo, poslušajmo.

„Slao sam do đavola mučeničke palme, zrake umjetnosti, ponos izumilaca, gorljivost pljačkaša; vraćao sam se na Istok, k prvotnoj i vječnoj mudrosti. (…)  – Ali zar nije zbiljsko mučenje u tome što se, od te objave znanosti, od kršćanstva, čovjek igra sebe, dokazuje sebi očevidnosti, napuhuje se od naslade ponavljajući dokaze, a ne živi nikako drukčije! Istančano, glupo mučenje; izvor mog duhovnog naklapanja. (…) Crkveni će ljudi reći: Slažemo se. Ali vi hoćete govoriti o Edenu. U povijesti istočnih naroda nema ništa za vas. – Istina je; mislio sam upravo na Eden! Kakav je to moj san, ta čistoća drevnih rasa! A filozofi: svijet nema dobi. Čovječanstvo se naprosto seli. Vi ste na Zapadu, ali vam je slobodno živjeti na vašem Istoku, starom koliko god hoćete – i živjeti lijepo. I ne dopustite sebi poraz. Filozofi, vi pripadate svom Zapadu.“ (Arthur Rimbaud, Sezona u paklu, u: Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982., str. 24-25.)

Nije riječ samo o filozofima. Zapad je sjaj i prokletstvo svoje „istočne sudbine“ jer je rođen iz duha mudrosti i ljubavi spram istine. No, ono što Rimbaud vidi samo kao nemoćnu alternativu ovome Zapadu u znaku vladavine monoteističkoga kršćanstva i filozofije kao sveze logosa i mythosa i posve joj se priklanja do fanatizma i očaja jest propast onoga što je Zapadu otvaralo duhovne izgleda prebolijevanja traume njegova usuda da bude u službi neprestanoga „napretka“ i „razvitka“ druge temeljne riječi koja je uz poiesis pripadala u Grka ideji umjetnosti. Ta druga riječ zapravo je tendencijski bila ono prvotno i ono posljednje uopće. Riječ je o riječi-pojmu téhne. Upravo s njom završava diktatorska mašta kao tajna prokletstva apsolutne slobode. Ona guta sve pred sobom kao Duchampov estetski objekt „Sušilo za boce“. I jezik i njegove mistične moći i maštu i njezine svjetove onkraj svih granica jezika.

Dajmo na kraju zasluženo posljednju riječ o tome što sam ovdje pokušao promisliti upravo onome tko je bio nadahnuće za ovaj povratak Rimbaudu, uz Hölderlina mojem istinskome pjesniku za sva vremena. U „Zaključnome sudu“ o Rimbaudu i „diktatorskoj mašti“ Hugo Friedrich kaže:

„Kad je dospio na granicu na kojoj je njegovo pjesništvo, izobličujući i svijet i Ja, počelo razarati samo sebe, on, tek devetnaestogodišnjak, imao je dovoljno karaktera da zanijemi. Ta nijemost čin je same njegove pjesničke egzistencije. Ono što je prije bilo krajnjom slobodom u pjesništvu, sada je postalo slobodom od pjesništva.“ (Hugo Friedrich, isto, str. 81)

zato što o sebi više nema što reći nakon što je i sama mašta ostala bez svojeg pokretača u bezdanu planetarne mahnitosti tehno-poiesisa.  Vizija je poetskoga vidovnjaka nakon poraza Revolucije još odavno na barikadama Pariza ostala samo „prazna transcendencija“. Nakon toga ništa se bitno ne zbiva u poeziji 21. stoljeća niti će se bilo što novo uopće dogoditi.

Zašto, pitate se? Zato što se više nema što rastemeljiti i raskomadati i zato što od planetarnoga svijeta ne ostaje ništa osim „kraja povijesti“ kao sezone u paklu u kojoj Pjesnik na kraju Knjige ulazi trijumfalno u nove „blistave gradove“, zaslijepljen svjetlošću moćnijom od „beskonačne brzine“ kojom hitamo svojoj žuđenoj singularnosti.