Žarko Paić

Vratit ću se u vrijeme kad sam diplomirao kod Vanje Sutlića s radom „Može li se igrom svijeta preboljeti metafizika? Kostas Axelos i planetarno mišljenje“. Bilo je to početkom veljače 1982. godine. Uz visoku ekstazu mišljenja koje je tragove nadolazeće budućnosti nastojalo pronaći u tekstovima Nietzschea, Heideggera, Sutlića i poetskome začaravanju svijeta Arthura Rimbauda, posljednje poglavlje tog mladenačkoga teksta bio je pokušaj tumačenja njegovih bljeskovitih stihova i iskaza iz Pisma Vidovitoga, Iluminacija i Sezone u paklu. Uz Heideggerovo tumačenje tajne Hölderlinovih elegija kao obrata u biti zapadnjačke metafizike, činilo mi se da je na tom tragu baš grčko-francuski suvremeni filozof Kostas Axelos pronašao mogućnost sumišljenja s prokletim pjesnikom „apsolutne modernosti“ kao svjedočanstva otvorenosti novoga svijeta u njegovoj realiziranoj planetarnosti. Nije mi ovdje do naknadnog kritičkoga prevrednovanja kako dosega Axelosova mišljenja, tako i mojeg ranoga uvida u korelaciju između filozofijskoga tumačenja kako Hölderlinove poetske zadaće u modernoj književnosti, tako i Rimbaudove „misije“ koju je uistinu nadahnjuće rasvijetlio Axelos u knjizi Vers la pensée planetaire, Minuit, Pariz, 1964. Zašto se zapravo uopće vraćam na ishodišta onog o čemu sam zadnjih dvadeset godina napisao niz knjiga poput Neiskazivosti – O mišljenju kao pisanju, Nihilizma i suvremenosti – Na Nietzscheovu tragu i Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam? Razlog je sljedeći. Pojam planetarnosti, naime, pretpostavlja istodobno bit lutanja u čitavoj povijesti metafizike kao i realizaciju njezine tehničke sudbine kao kraja povijesti i kraja čovjeka u tradicionalnome smislu kao subjekta i temeljnog Označitelja vladavine nad prirodom kao takvom. Usto, planetarnost označava kretanje zemlje i čovjeka s njom od inercije do beskonačne brzine, te izbačaj iz zavičajnoga toposa življenja u iskonskih Grka u ono što će ponajbolje iskazati njemački pravnik i politolog Carl Schmitt u svojem djelu Nomos zemlje objavljenim 1947. godine kad uporabi izraz Groβraum, što bismo danas sinonimno mogli uzeti kao značajku globaliziranja svijeta u smislu njegove nad-nacionalnosti i nad-svjetovnosti. Ovaj izbačaj ujedno je kraj egzistencijalnoga nabačaja ljudske pustolovine koja se još nekako mogla smatrati idejom slobode unutar „maloga prostora“ ponajprije europskoga zemljopisa u kojem su nastali polis-republika-nacionalna država kao mjera ljudskoga u njegovim povijesno određenim granicama.

Evo, kako Axelos pobliže određuje Rimbaudovu poeziju planetarnoga svijeta. Ponajprije, ona je „metafizička“, „lutalačka“ i „selilačka“, u znaku putovanja. U Iluminacijama stoji i ovo: „Pod svaku cijenu i sa svakim zrakom, čak i u metafizičkim putovanjima. – Ali ne tada.“ Axelos stoga dolazi do ključne postavke kako je Rimbaudova poezija „misaona“, jer ona „osluškuje glas sveukupnoga bitka svijeta i pjeva ga svojim jezikom…sva okrenuta prema nekom budućem i svijetlom poetskom djelovanju.“ (Kostas Axelos, „Rimbaud i poezija planetarnoga svijeta“, u: Ante Stamać i Vjeran Zuppa, prir., Nova evropska kritika II, Izdavački centar Marko Marulić, Split, 1969., str. 39. S francuskoga prevele Anka Buljan i Ljerka Mifka.) E, sada slijedi ono najvažnije uopće što Rimabuda razlikuje od hajdegerovski shvaćenoga Hölderlina. Axelos, naime, ustvrđuje kako se Rimbaud

„dijete prirode, otvara novoj snazi i usuđuje se ispitivati tehniku. Rimbaud istražuje ritam i smisao postanka sveopće povijesti, mjesta gdje se odigrava sudbina bitka, u vremenskom slijedu. Te povijesti što je napustila Istok da bi se smjestila na Zapadu, što je imala svoja razdoblja, što je bila grčka, kršćanska i srednjovjekovna, europska i moderna povijest, da bi najzad postala planetarna povijest. Rimbaudova poezija održava budnom povijesno sjećanje, i poezija je planetarnoga svijeta. Ona je poetsko poimanje lutajućeg svijeta, svijeta u kojem istina više nema mjesta ni prebivališta, smrvljena u lutalačkoj trci planete što ispunjava sudbinu kroz sva svoja zastranjenja, sva svoja skretanja, sve svoje promašaje. Zemlja ljudi, tlo na kojem se odigrava sudbina otkrivanja svijeta, postaje ono što jest: πλᾰνήτης, lutajuća zvijezda, ta Irrstern koju se Hölderlin usudio proniknuti i imenovati.“ (isto, str. 40.)

No, čak i ako ovu začudnu bliskost francuskoga navjestitelja avangardne težnje za stapanjem umjetnosti i života s njemačkim pjesnikom biti romantike kao posljednjeg velikog obrata u samoj strukturi metafizičkoga mišljenja dovedemo do postavke o znakovima nadolazeće budućnosti jezika koji se rasprirodnjuje i postaje slikom bezavičajnosti kao sudbine Zapada uopće, ostaje ipak nešto posve nesvodivo u slučaju Rimbauda. Što drugo negoli njegovo naprasito i odlučno, kako Vam drago, napuštanje pjesničke zadaće u razumijevanju planetarnoga doba i to u 21. godini života u korist mahnitoga putovanja na Istok. Nije li simptomatično da Hőlderlinova životna drama završava s ludilom, dok autor Sezone u paklu s onim pretkazujućim završetkom bez presedana u modernome pjesništvu ꟷ „Međutim, ovo je bdjenje. Primimo sve utjecaje i zbiljske nježnosti. A u zoru, naoružani žarkom strpljivošću, ući ćemo u blistave gradove.“ (Arthur Rimbaud, Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982., str. 29. S francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić) ꟷ odlazi iz Europe/Zapada i kako kaže Axelos, „okreće se svijetu izlazećeg sunca, te nepomične zvijezde, okreće se azijskim i istočnim svjetovima i zacrtava upitni pokret povratka. (Axelos, isto, str. 40)? Povratak Istoku je povratak drukčijoj verziji nepoznate povijesti koja bijaše uvjet mogućnosti grčkoga svijeta physisa i kerygme, onoj koju Rimbaud poetski kazuje kao povratak „na Istok, iskonskoj i vječnoj mudrosti“. Ali ipak uz dodatak, da to nije bio i nužan uvjet. Zato je čak i u Rimbauda koji poput Hölderlina veliča iskonski sklad prirode i duha u Grka, na djelu ono navlastito „francusko“ u shvaćanju obrata u biti romantike. Umjesto „drugoga početka“ kao povratka grkstvu i Grcima, što je obilježilo njemačku ideju umjetničke religije (Kunstreligion) i u Hölderlina i u Nietzschea, i u Hegela, Schellinga i u Wagnera, francuski je okret Istoku kao puta u planetarno doba misije Novoga mišljenja svagda i svojevrsno traganje za duhom misticizma i ezoterije. Rimbaud je otvorio Pandorinu kutiju ove moderne lutalačke metafizike putovanja koja će u 20. stoljeću doseći najviše vrhove u književnosti Artauda, Michauda, Cendrarsa. No, Axelos je u pravu. Taj mahniti pokret „metafizičkoga puta“ na Istok u svim smjerovima, sa svim sredstvima poezije i filozofije, put u ono što nadilazi moderni tehnički nihilizam kroz iskustvo Drugoga i njegove napatvorene autentičnosti „divlje duše“, završit će neuspješno, jer se „spasonosni povratak na Istok pokazuje u stvari nemogućim“. (Axelos, isto, str. 41)

Zašto je spasonosni okret Istoku promašaj i poraz zapadnjačke ideje obnove svojih iscrpljenih misaono-životnih mogućnosti koje simbolizira slučaj Rimbauda, a poznato je da se upuštao u trgovinu i krijumčarenje, istraživačka putovanja, sumnjive poslove kolonijalnoga osvajanja Bliskoga Istoka, čitajući knjige čiste prakse i pragmatike za obavljanje svojih poslova sve do smrti u agoniji one iscrpljujuće gangrene? Zar zato što istočnjačke duhovnosti i misticizam zamućuju Zapadnjacima njihov racionalni pogled u budućnost kao probabilistički shvaćenu kontroliranu neizvjesnost? Ili možda zato što je ta moćna, pradavna i nespoznatljiva Azija onkraj same biti filozofije koja s Heraklitom postaje pustolovina  Λόγοςa? Ne, ništa od toga. Rimbaudova je smrtna agonija kao i Hölderlinovo ludilo ishod upravo one nihilistične „biti“ planetarnoga doba i njemu primjerenoga mišljenja moderne tehnologije koja sve ljudsko-suviše-ljudsko raskorjenjuje, pretvara u neljudsko, čini pukom funkcijom i sredstvom know-how mišljenja koje ni filozofiju ni poeziju više uopće ne treba osim kao estetički nadomjestak, ukras, sredstvo terapeutske razonode i zabave u društvima spektakla. To je, dakle, ono Unheimlich u svekolikome rimbaudovskome „metafizičkome putovanju“ i razotkriću „blistavih gradova“ koje više ne zavode svojom ljepotom i uzvišenošću, već su jedino topografija lutalačkoga nemira i dosade u akumulaciji užitka onkraj granica svih zamislivih transgresija samoga života.

Istinska mjera smislenoga kazivanja koju Axelos u njegovu tumačenju Rimbauda iznosi postaje u ovo doba digitalnoga zaborava razlog više za okret prošlosti koja, eto, i u mojem slučaju ima neku „priču“ koju vrijedi istaknuti. Činilo mi se, naime, u tim danima mladenaštva i u brižnom pokroviteljstvu povijesnoga mišljenja Vanje Sutlića da je nužno otvoriti problem sagledavanja mogućnosti drukčijega mišljenja koje nosi ono spasonosno naspram linearnoga puta zapadnjačke metafizike u svoju neminovnu apokalipsu. Poema gotovo-dječaka, šesnaestgodišnjaka Sunce i pꞿt (Soleil et Chair) iz svibnja 1870. godine pokazuje nam Rimbauda kao „orfičkoga vidovnjaka“ koji u maniri klasične poezije slavi physis i kosmos, vječitu grčku vatru bitka i moć erotičkoga postajanja u božanskome zanosu smjera nečemu uistinu čudovišnome. Po prvi put uopće u modernome pjesništvu kao i mišljenju uključujući čak i Nietzschea najavljuje se ništa drugo negoli kraj čovjeka i začudno je da to Michel Foucault u njegovu djelu Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti ne spominje kao datum koji nadilazi granice jezika apsolutne modernosti. Evo Vam dokaza!

ꟷ „Jer čovjek je odigrao i prošao kao dah!
                  Umoran od rušenja idola svih u prah,
                  Uskrsnut će on jednom, oslobođen božanstva,
                  I kao gospodar prodrijet u nebeska tajanstva! (Soleil et chair, str. 48)

Planetarno doba je doba transhumanoga homo kybernetesa i to više nije doba poezije koja iz biti jezika iskazuje istinu same istine svijeta zbog toga što postoje samo različite „slike svijeta“ i mnoštvo drukčijih pogleda u ništavilo „iluminacija“. Tekst o Axelosu i njegovu planetarnome mišljenju završio sam 1982. godine s nizom upitnika. Sada više nisu nužni. Jer vrijeme je svoje odigralo i prošlo kao dah u planetarnoj totalnoj mobilizaciji istoga. Preostala je, doduše, Rimbaudova poezija. I nema nikakve dvojbe: svakim će danom biti sve više bezuvjetno i oslobađajuće slobodno razotkrivanje genija olujnoga neba i zastava ekstaze.