Žarko Paić

1.

          Stéphane Mallarmé, (18. ožujka 1842. – 9. rujna 1898.), čije je pravo ime bilo Étienne Mallarmé, bio je francuski pjesnik koji je, uz Paula Verlainea, jedan od utemeljitelja simbolističkoga pokreta u francuskoj poeziji. Simbolizam je postao jedan od vladajućih pjesničkih pokreta ne samo za francusku književnost u 19. stoljeću, već i za engleske, američke i ruske pjesnike koji će prihvatiti ideje simbolizma u novonastalim oblicima modernizma 20. stoljeća. Kao simbolist, Mallarmé slijedi dugu tradiciju pjesničke alegorije. Ono što ga izdvaja od naraštaja ovih pjesnika jest čista gustoća slika s višeznačjem. On postavlja simbol u prvi plan pjesničkoga postignuća i time potiskuje narativnu logiku i tradicionalnu pjesničku formu i strukturu u zaleđe. Pogledajmo što je time književnost dobila na uzdarje svih svojih eksperimentalnih traganja za „elementarnim česticama“ drukčijeg razumijevanja umjetnosti od tradicionalne intencionalnosti odnosa forme i sadržaja.

Slika podaruje jeziku njegovo simboličko značenje i ujedno ga pročišćava od svih izvanjskih utjecaja. Dok je njemačka romantika s Novalisom i Hölderlinom nastojala zbližiti filozofiju i poeziju kroz razotkrivanje izvorne grčke umjetnosti koja oslobađajući se mitske predaje postaje istinski put jezika od natruha religioznosti u slobodu uspostavljanja bogova kao simbola vladavine ideja u zbilji, s Mallarméom otpočinje uistinu prava suvremenost koja zbližava apsolutnu misao i kazivanje kroz vizualiziranje forme u samoj materijalnosti pisma kao traga ili onog što će ponajprije Jacques Derrida i poststrukturalisti razviti kao diseminaciju fragmentirana značenja. Zato nije nimalo začudno, kako to naglašava i Zvonimir Mrkonjić u svojem predgovoru, da „sve većim stupnjem apstraktnosti sugestije Mallarmé se u svojoj poeziji nastoji približiti glazbi čijoj je izražajnosti uvijek zavidio. (…) Tako usporedo s Rimbaudovom potragom za „objektivnom“ poezijom, Mallarmé nalazi najviši razlog za neosobnost pjesništva.“ (str. 13) Evo kako to „pretkazuje“ sam Pjesnik u „pjesmi“ koja nosi naslov „Pojava budućnosti“.

„Kad svi budu promotrili to plemenito stvorenje, trag nekog već prokletog razdoblja, jedni ravnodušni jer nisu imali snage razumjeti, a drugi rastuženi i oka navlažena suzama pomirenim sa sudbinom zgledat će se; dok pjesnici tih vremena, osjećajući da im se ponovno pale ugasle oči, uputit će se prema svojoj svjetiljci, mozga za tren opijena nejasnom slavom, opsjednuti Ritmom i zaboravivši da postoje u doba koje je nadživjelo ljepotu“. (str. 101-102)

Mallarméova poezija, poput one Charlesa Baudelairea, rabi često slikovne metafore kao što su zvijezda, nebo, djevica pozivajući se na njih uvijek iznova tijekom pjesme. Slika ima zadaću simboliziranja onog što pripada apstraktnome području ljudskoga uma. Ta sklonost apstrakciji, što je učestala pojava u simbolističkoj poeziji, proizlazi iz cjelokupne moderne opsesije s oslobađanjem od srednjovjekovne epsko-narativne strukture koja je prenijela mit u okrilje religiozna referencijalnoga okvira i na taj način stvorila gotovo nepropusni okvir vladavine onostranoga nad ovostranim. Ali s vremenom je to postalo neprimjereno nastojanju da se jezik pročisti od natruha izvanjskih patvorina srednjovjekovlja i njegova statičkoga imaginarija. Slika je, dakle, nužno postala sredstvom/svrhom modernoga emancipacijskoga subjekta i ta je sinestezija simbolizma u poeziji imala svoj adekvatni izraz u slikarstvu impresionizma i u glazbi francuske dekadencije od Debussyja do Ravela. Ono što Mallarmé unosi u ovaj složeni poredak autonomije teksta i heterogeneze značenja jest najradikalniji i najeksperimentalniji rez s tradicijom koji nadilazi sve postojeće forme i diskurse pisanja uopće, a za to je istinsko svjedočanstvo vizualizacije riječi u poemi Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj (Un coup de dés jamais n’abolira le hasard, 1897.).

Više od stoljeća nakon njegove smrti, još uvijek se smatra jednim od najtežih i nesumnjivo najzačudnijih pjesnika na francuskome jeziku. Svaka od njegovih pjesama je slojevita aluzijama, igrom riječi i metaforama, a često su zvukovi riječi jednako važni kao i njihova doslovna značenja. Iako je predstavljala izazov čitatelju, ova značajka učinila je Mallarméa posebno privlačnim glazbenicima. U hrvatskome izdanju naslovljenom Faunovo popodne (Meandarmedia, Zagreb, 2023.) koje je priredio i s francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić, nakon njegova kapitalna dvosveščana djela Rimabudove poezije u izdanju Grafičkoga zavoda Hrvatske 1982. godine (koje i danas uz Divlju dušu i Paralelne vulkane Marije Čudine objavljene u istog izdavača, a za to je bio zaslužan Albert Goldstein, držim na posvećenome mjestu svoje kućne biblioteke), u kratkoj uvodnoj bilješci Mrkonjića čitamo da je Mallarmé, uz Rimbauda koji je „i protiv svoje volje prepustio svom nemirnom životu da tumači njegovu poeziju…proživio život koji ni po čemu ne slijedi preobrazbe njegova pjesništva.“ (str. 11) Nemam nikakvih dvojbi da je i ovo Mrkonjićevo postignuće na istoj razini vrijednosti za uvid u najsloženije djelo uopće modernizma i modernosti uopće. I u trećoj dekadi 21. stoljeća u hrvatskome jeziku njegova prisutnost podaruje moć posve drukčijeg promišljanja i otvorenosti osmišljavanja jezikom koji Marcel Raymond naziva „artističkim“, ako su već pjesnici poput Baudelairea i Rimbauda oni kojima s punim pravom pripada pridjevak „vidovitih“. Francuska je moderna kultura u bitnome smislu totalitet onog što je istodobno prožeto duhom avangarde i dekadencije, napretka i nazatka i to u jeziku, slici i glazbi. Od simbolizma do novoga Parnasa, od destrukcije i dekonstrukcije metafizike na navlastit način igre s metaforama, alegorijama i vizualnim kodiranjem svijeta kao u Mallarméovoj „zbirci“ ravnoj razini suvremene kozomologije i astrofizike počevši od teorije relativnosti Einsteina i kvantne teorije do teorija kontingencije ꟷ Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj.

2.

Poezija Stephanea Mallarméa otvara jedan od najčišćih primjera vladavine uma u verziji koja za razliku od Hegelova apsoluta sjedinjuje čisti poiesis i téchne onkraj njihovih tradicionalno shvaćenih metafizičkih razlika. Unatoč njegovoj reputaciji najopskurnijega od svih simbolističkih pjesnika, nakon što se um uskladi s Mallarméovim duboko spoznatim značenjem, nijedna druga novija poezija ne pomiruje svijet, ljudsku prirodu i čin pisanja na tako jedinstven i vjerodostojan način. Ipak, valja istaknuti da Mallarméov razvitak prema simbolizmu nije bio bez vidnih poteškoća. Dok je produbljivao svoje razumijevanje biti poezije, izvan proturječja u svojoj kršćanskoj vjeri, iskusio je ono što je nazivao ‘bezdanom’. Tek je postupno pronašao put izvan utjecaja odlučnog katolicizma svoje obitelji do zrelog izražavanja odnosa poezije spram života. 

Kada je 1864. godine Mallarmé prerano najavio, u pismu svom prijatelju Henryju Cazalisu, novu metodu pisanja poezije, nije mogao predvidjeti osobnu krizu koju će ona izazvati. Njegov uvid da bi trebao ‘slikati ne stvar, nego učinak koji ona proizvodi’ doveo ga je do proturječja u naslijeđenom kršćanskome vjerovanju. Mallarmé je prevladao ovaj čudovišni ‘bezdan’ tek onda kad je, ne onako kao što je učinio radikalno Nietzsche, pojam Boga kao idealnog stvoritelja nadomjestio poetičkim simbolizmom estetski vođenoga života posvećenoga traganju/eksperimentu najapsolutnije slobode uopće, i to one koja se nalazi u činu spisateljske moći. Nije slučajno da to naziva filozofijski Idejom i nju određuje sjedinjenjem jezika i slike kroz carstvo zvuka/tona/melodije kao glazbu. U tekstu „Glazba i književnost“ to glasi ovako:

„Ja donosim, na svoj estetički rizik, ovaj zaključak (ako sam vas po nekoj, uvijek odsutnoj milosti izlaganja naveo da ga odobrite, bila bi to za mene čast koju sam večeras tražio): da su Glazba i Književnost alternativno lice, ovdje prošireno prema mračnom; ondje iskričavo, izvjesnošću fenomena, jednog jedinog, koji nazvah Ideja.“ (str. 254)

3.

Derridina kratka rasprava o Mallarméovu djelu napisana je za svezak u nizu pod naslovom Tableau de la littérature française, zbirci uvodnih eseja o kanonskim francuskim piscima. (v. engl. izd. Acts of Literature, Routledge, London-New York, 1992.)  Doslovno, naslov niza znači “Slika francuske književnosti”, a Derrida počinje propitujući, u Mallarméovo ime, poimanje književnosti koju ovaj izraz implicira. Mallarméovo pisanje, i ono koje je klasificirano kao “književno” i ono koje nije, uznemiruje tradicionalne kategorije književnosti i književne kritike, uključujući pojmove kao što su knjiga, tema, značenje i forma. Ali model revolucionarnoga pisca koji samostalno raskida s prošlošću za Derridu nije primjeren. Zato on prepoznaje ovaj Mallarméov trenutak kao trenutak krize, istovremeno označavajući kraj književnosti kako je bila klasično shvaćena uz razotkrivanje onih aspekata književnosti koji su uvijek, potencijalno, prijetili da to shvaćanje razore.

Derrida stoga naglašava da se ovdje ne radi o tome da je Mallarmé doveo do krajnosti iskorištavanje semantičkoga bogatstva koje je bilo kritički istaknuto obilježje poezije još od kulture antičke Grčke, već o njegovoj dekompoziciji jezičnih elemenata o kojima ovisi takav komentar, osobito riječ. Događaj se za Derridu, unutar pjesme, postavlja nasuprot i uz ‘značenje’ teksta. Kriza Mallarméovog potiskivanja značenja susreće se s događajem praznoga prostora. Nabor teksta koji se (samo) presavija jest’ sila „rascjepa“, ona koja se prelijeva iz značenja teksta i postaje prazna stranica na kojoj su možda mogle biti riječi, ‘ovi neodređeni krajevi/nabujalog/gdje je sva stvarnost rastopljena’. Otuda valja vidjeti razlog zašto Derrida promišlja upravo onu prazninu koju Mallarmé smješta unutar značenja, kao i prazninu u kojoj prazni prostor i njegov ‘nabor’ dolazi do razgraničenja.

Knjiga, duhovni instrument (“le livre, instrument spirituel”): Ovo je naslov poglavlja “Quant au livre” (U vezi s knjigom). Kao poetski hommage knjizi u djelu Stéphanea Mallarméa na navlastit način odražava odnos koji se uspostavlja između etera i bjeline. Jer crnilo slova pripada gnostičkoj naravi metalurgije kojom se u materiju upisuje život od krvi i mesa kao proživljena sudbina Ideje. Zato Pjesnik, taj auratični artist i prethodnik svekolika eksperimentalizma u poeziji suvremenosti, iskazuje i ovu misao:

„Čovjeku je povjereno vidjeti božanski, jer spona, po volji providna, nema izraza osim u paralelizmu listova knjige pred njegovim očima.“ (str. 168)

Možda je na tragu Mallarméa ponajbolje misli o tom suodnosu božanskoga i ljudskoga kroz iskustvo Knjige kao „duhovnoga instrumenta“ ispisao mislilac pisanja na ishodu modernosti. Riječ je, naravno, o Mauriceu Blanchotu koji ustvrđuje kako Mallarmé shvaća pisanje kao „nešto ekstremno čije je područje djelovanja i glavna supstanca ‘sam čin pisanja’. Pisanje se pojavljuje kao krajnje stanje koje pretpostavlja radikalan preokret.“ (Maurice Blanchot, Književni prostor, Litteris, Zagreb, 2015., str. 30. S francuskoga preveo Vladimir Šeput) Ovaj preokret znači da je pisac u svojoj apsolutnoj samoći onaj koji više ne može vratiti se u svijet kao okvir izvanjske djelatnosti nečeg puko profanoga, ali ni svetoga. Sve što mu preostaje svodi se na onaj „bezdan“ kao trajnu krizu u suočenju s nečim takvim kao što je Knjiga.

Zato je „iskustvo svojstveno Mallarméu ono što Blanchot tako jasno dovodi do krajnosti moderne izloženosti pjesnika sa samim sobom i svojom varljivom estetskom autonomijom. Mallarmé je prvi pjesnik koji se pita „postoji li nešto poput Književnosti?“, a „sama književnost je pitanje“. (Blanchot, str. 36) Eto, ovo je razlog zbog čega smo tako bliski s Mallarméom i u 21. stoljeću kad nam njegove „djevice“, „fauni“, „sunce“ i „zvijezde“ zvuče gotovo zastarjelo, onako arhaično unatoč neprestana izazova u pokušaju shvaćanja čiste forme pisanja koje u poemi/eklogi Faunovo popodne odzvanja svojom bjelinom eteričnosti.

„O glazbalo bijega, procvjetaj, zloćudna

            Siringo, gdje mene na jezeru čekaš!

            (…)

            Na te Etno, evo gdje Venera slazi

            Da ti glavu nogom bezazleno gazi

            Kad ružni san tutnji il plamen se guši.

            Zvijezdi vina pružit usne rastvorene!

            Zbogom, obje: odoh motriti vam sjene.“ (str. 54 i 56)

4.

Ono s čime ću završiti ovaj ogled nije više vezano ni uz ideju Knjige ni uz stihotvorstvo kao pisanje „u doba koje je nadživjelo ljepotu“. Mallarmé je pjesnik neosobnosti čiste Ideje i stoga je on prethodnik svekolike refleksivnosti koja je od poezije dospjela do života kao estetičkoga razvitka Teksta. On je neokrunjeni kralj strukturalizma i poststrukturalizma, Derride i Blanchota, kojima je Tekst istoznačnost s događajem samoga pisanja što prethodi govoru. Završit ću, dakle, s onim što je prepoznato u njegovu pjesništvu kao iskustvo krize ili „bezdana“. U 19. stoljeću poezija je upravo suočenje s tim iskustvom i razrješava ga na dramatski način.

Mallarmé je, naime, živio kao građanski situiran profesor engleske književnosti u provinciji i Parizu. No, baš stoga što je rascjep života kao homo duplexa ono što određuje krizu i sumnju u bit poezije koja postoji u Knjizi, a ne više u svijetu, onda je druga sudbina pjesnika njegovo prokletstvo i ludilo, kakvo bijaše u slučaju Friedricha Hölderlina, njemačkoga Pjesnika pjesnika, istinskoga navjestitelja obrata u samoj strukturi kazivanja nakon spoznaje da su bogovi iskonske Helade i mitski heroji iščezli i svijet je u svojoj praznini ostavljen na milost i nemilost lutanja prostorima pustoši i bezavičajnosti. I doista, Mallarmé je kao artist onaj koji je proživio vlastitu nemoć i bez-vidovnjaštvo jezika koji se preobrazio iz mistike i misterija egzistencije čovjeka u tehničko sredstvo komunikacije, u slučaj koji nikad neće dohvatiti bacanje kocke.

Između ludila jezika i dosade samoga „bezdana“ ovog života ovdje i sada zbiva se

Brodolom

          Čovjeka

                    Bez lađe…