Žarko Paić

1.

Kakva priča o magičnoj slobodi ideje književnosti, o radikalnome pobunjeništvu, o suverenosti zla, o sustavu represije u doba okrutne vladavine aristokrata prije bijesa i odmazde Revolucije, o ludilu i iskupljenju bez utjehe, o Markizu de Sadeu i autonomiji paradoksalnoga doba apsolutne modernosti! Uvijek sam u iznimnoj knjizi Georgesa Bataillea, Književnost i zlo ( La litérature et le mal, Gallimard, Pariz, 1957) ponajviše uživao u njegovoj studiji o najznačajnijem piscu filozofskih romana i subverzivnome skrnavitelju zapadnjačke metafizike Razuma, autoru Justine i Filozofije u budoaru. Dodatni razlog ovome užitku u tekstu bio je i njegova analiza slučaja tzv. izgubljenoga rukopisakoji ima elemente prave male tragedije s „happy endom“ nakon gotovo manje od dva stoljeća.

Što ćemo, umjetnost je kao i ljudska sklonost slobodi i zlu vječna, pa ta dva stoljeća i nisu baš nešto tako strašno što se moglo dogoditi s objavljivanjem jednog rukopisa koji je sam de Sade smatrao zacijelo svojim misaono-životnim djelom, svojim jedinim pravim raison d’etre. Naime, Bataille je pokazao u svojoj studiji da je upravo ta knjiga koju je pisao majstor apsolutne transgresije paradigmatski slučaj posvemašnjeg otklona od povijesti književnosti i ujedno njezina metaliterarna sudbina zapadnjačke povijesti koja se realizirala u totalnome nasilju jedne opskurne a-teleologije u doba oslobođeno svih ideala i svih tzv. etičko-političkih obzira.

Priča o izgubljenome rukopisu Markiza de Sadea ide, dakle, ovim slijedom.

2.

Rukopis je bio toliko sitan da je trebalo povećalo da biste ga pročitali. Markiz de Sade se 37 dana mučio zapisujući svoje riječi, pišući samo navečer uz svjetlost svijeća u svojoj zatvorskoj ćeliji u Bastilli kako ne bi riskirao da ga uhvate tamničari. Kad bi došao do kraja jednog komada papira, ispod njega bi zalijepio drugi, neprestano produžujući rukopis. Do trenutka kada je završio prvu verziju svojeg šokantnoga romana u jesen 1785., on je imao 157 000 riječi, a svitak papira mjerio je nešto više od 12 m. Na vrhu je bio zapisan naslov, Les 120 journées de Sodome, ou l’École du libertinage (120 dana Sodome, ili škola libertinstva). Njegova priča o četiri bogata slobodnjaka koji se prepuštaju tzv. najizopačenijim seksualnim fantazijama postat će jedan od najkontroverznijih romana ikad napisanih. Četiri godine kasnije, u srpnju 1789., Bastille se našla u epicentru Francuske revolucije. Tada su pobunjenici upali u pariški zatvor. Nekoliko dana ranije,  de Sade je prebačen u azil za duševne bolesnike, ali njegov dragocjeni rukopis ostao je skriven u ćeliji i nikada ga više autor nije pronašao. „Svaki dan prolijevam krvave suze“, napisao je o gubitku. Dvadeset pet godina kasnije umro je, misleći da je rukopis zauvijek izgubljen.

          No, smotani svitak ostao je skriven od pljačkaša zatvora i na kraju je pronađen zaglavljen između kamenja jednog od zidova ćelije. Nekako je došao u posjed tipa po imenu Arnoux de Saint-Maximin, vjerojatno jednog od radnika unajmljenih da sruše Bastille. Tijekom sljedeća dva stoljeća, rukopis je živio vlastitim životom, seleći se između Francuske, Njemačke i Švicarske, dok je neceremonijalno prelazio od jednog vlasnika do drugoga. Bizarno, gotovo svi koji su ga posjedovali izgubili su životnu ušteđevinu ili su vidjeli kako im je otet, što je dovelo do sugestije da je ovaj opsceni roman zapravo proklet. Idemo dalje, još nije gotovo, jer je Pier Paolo Pasolini na temelju upravo čitanja ovog romana 1975. godine snimio svoj najkontroverzniji film uopće, Salo ili 120 dana Sodome.

          Svitak se čuva inače u Parizu, ljubaznošću francuske vlade, u Musée de la Bibliothèque Nationale de France, u ulici Rue Vivienne u 2. arondismanu, gdje ga javnost može vidjeti. No, njegov put do tamo bio je dug i zamršen. Arnoux de Saint-Maximin prodao ga je aristokratskome kolekcionaru knjiga Charlesu-Andréu de Beaumontu, koji ga je oporučno ostavio svojem zetu, koji ga je zauzvrat predao svojem sinu, markizu de Villeneuve-Transu. Potonji je dao izraditi drvenu kapsulu s faličnim poklopcem na zavrtanje za smještaj pornografskoga djela. Njegov sljedeći poznati vlasnik bio je njemački istraživač seksa Iwan Bloch, koji je 1904. objavio prvo tiskano izdanje priče – samo 200 primjeraka, ali to je učinio anonimno i na izvornom francuskome jeziku, kako bi zaštitio svoj ugled.

Nakon Blochove smrti u dobi od 50 godina, jedva izbjegavši ​​spaljivanje knjiga koje su počinili nacisti krajem 1920-ih, rukopis 120 dana Sodome prešao je u ruke Blochovog izdavača Maxa Harrwitza, koji ga je prodao dobro povezanoj francuskoj aristokratkinji, vikontesi Marie-Laure de Noailles, a koja je slučajno bila Sadeova praprapraunuka. Otprilike u to vrijeme francuski nadrealisti počeli su se zanimati za rukopis. “Nadrealisti su stvarali eksplicitna umjetnička djela inspirirana njegovim životom i pisali ezoterične eseje o njegovim teorijama, organizirali izlete u njegov provansalski dom iz djetinjstva i planirali maskirane orgije u napuštenoj vili”, kako piše Joel Warner u knjizi The Curse of the Marquis de Sade (Penguin Books, New York, 2023). “I poput markiza, pretežno muška skupina tretirala je ženska tijela kao objekte koje su mogli slobodno ispitivati,, secirajući ih i ponovno sastavljajući u skulpturama, fotografijama i slikama.” Nećemo ovo komentirati, jer nije uopće važno, osim možda za današnje moralističke i ine moralizatorske „skandalozne kronike“. Ono što je važno jest put de Sadeova rukopisa do svoje posljednje metafizičke postaje.

Nakon što je vikontesa umrla od moždanoga udara 1970. godine, rukopis je pripao njezinoj kćeri Nathalie, nakon čega je ukraden, prokrijumčaren u Švicarsku i prodan bogatome kolekcionaru erotike Gérardu Nordmannu. Nordmann je umro relativno mlad, u ranim 60-ima, što je dodatno potaknulo glasine o prokletstvu. Sadeovo djelo potom je završilo u Bibliotheci Bodmeriani, knjižnici u blizini Ženeve.

Eto, djelo se smirilo u spokojstvu neutralne Švicarske, u raju za porezne obveznike golemih apetita i još zlogukijih interesa tzv. globalnoga kapitala kojemu književnost transgresije apsolutnoga događaja kao što je zlo u svojoj suverenosti donosi čudovišno golemi ekstraprofit jer u doba totalnoga simulakruma žeđ za originalnošću teksta nadilazi i granice svih erotsko-pornografskih opsesija s okrutnošću i zazornošću uopće.

3.

U studiji o de Sadeu iz knjige Književnost i zlo ponajprije je zanimljivo da Bataille navodi kako je zaslugom suvremenih francuskih teoretičara književnosti i filozofa poput Pierrea Klossowskoga i Mauricea Blanchota genij de Sadea konačno „normaliziran“ kao jedno od ključnih i epohalnih događaja ne samo francuske moderne književnosti, već onoga što nazivamo svjetskom književnošću iako nije jasno na što se taj pojam zapravo odnosi, jer je jedno Goetheova ideja Weltliteratur, a nešto posve drugo globalna protežnost kanona nacionalne i transnacionalne književnosti kojemu bit određuje pripadnost jeziku kao temeljnome označitelju i fluidnome identitetu tzv. kulture. Pisac romana koji nosi ideološko značenje prokletstva i zla kao što je to Markiz de Sade i 120 dana Sodome nije mogao ni biti priznat, a kamoli „kanoniziran“ ni u pred-revolucionarno niti u post-revolucionarno doba kraja 18. i početkom 19. stoljeća. Razlog leži u tome što je odgoj za „školu libertinstva“ bio i danas jest posve nemoguće poslanstvo u modernome društvu kapitalizma na Zapadu jer ono što jest metaliterarno značenje ovog krajnje transgresivnoga teksta dovodi u pitanje čitavu tradiciju i temelje tzv. prirodnoga odnosa razmjene ljubavi i seksualnosti od religije do etike i politike čak i samosvjesnih libertinskih intelektualaca.

No, ovdje se nećemo baviti ovim izvanjskim aspektima de Sadeova romana 120 dana Sodome, a niti njegovim tumačenjem u smislu transeutne kritike ideoloških struktura narcističke psihopatologije sadizma u Pasolinijevu filmu nadahnutom ovim književnim djelom kao paradigmatskim slučajem kritike fašizma. Zanima nas nešto posve drugo i drukčije: naime, zašto je de Sade, prema Batailleu, toliko ustrajno nastojao oko ideje samouništenja svega ljudskoga-suviše-ljudskoga pozivajući se na mit i fantazmu prosvjetiteljstva kao što je to ideja prirode, ali ne u njezinoj „nevinosti“ kao što je to činio Jean-Jacques Rousseau, već je pretkazao doba okrutnosti koje će s Antonim Artaudom u 20. stoljeću dovesti do vrhunca književnosti apsolutne transgresije? (v. Žarko Paić,          Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.) Volja za samoništenjem pretpostavlja ono što Bataiille naziva suverenošću zla. Ovo samouništenje prolazi kroz sve tabue civilizacije i kulture i prelazi granice tjelesnoga užitka dovodeći upravo do onoga što književnost može, a život ne može. A to nije ništa drugo negoli napredak u svijesti o slobodi, da to kažemo hegelovski, koja svijest nije ona što poput Jahve lebdi ponad voda, već ona u svojoj transgresivnoj zazornosti, ona koja prodire kroz ljudsku seksualnost i kao zločin nad Drugim dolazi do apsolutnoga užitka kao Smrti. Priroda umire u činu apsolutne okrutnosti zato što više nije ništa o-sebi, u stanju nesvjesnoga, već je svjesno društveno reguliranje odnosa kojim čovjek seksualno ispražnjava svoju tjeskobnu egzistenciju na ovoj zemlji kroz profane i svete obrede okrutnosti.

Problem je i posvemašnji paradoks, na što Bataille s pravom upozorava, a to će nastaviti u svojim radio-predavanjima i Foucault (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pisanje-kao-fantazmagorija-apsolutne-zudnje/ kako je de Sadeova književnost u svojem ponavljanju i dosadi očitovanja seksualnih radnji subjekta/akatera u njegovim djelima ono što istodobno ima značajke autonomije teksta onkraj granica života, a što je s druge strane svojevrsni nagovor ili artikulacija moći Jezika u buđenju seksualne želje s elementima upravo pornografskoga imaginarija. Zato je priča o izgubljenome rukopisu u metežu i kaosu zbivanja Revolucije u zatočeništvu Bastille u Parizu, onaj strahotni autorski očaj kojim Pisac kaže:

„…Moji rukopisi, zbog čijeg gubitka lijem krvave suze! …nikad Vam neću moći predstaviti sav moj očaj zbog tog gubitka, on je za mene nenadoknadiv!“

Ono što je ovdje najsublimnije od svega što se književnosti apsolutne mahnitosti i okrutnosti pripisuje, jer ne zaboravimo da i prva knjiga Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta naslovljena de sadovski Justine nosi svoje metafizičko nasljeđe iz imaginarija ovog Pisca neobuzdanosti strasti i dramatike erosa u ideji ljubavi, jest da je izgubljeni rukopis 120 dana Sodome zapravo „velika priča“ o radosti i mukama stvaranja vlastita djela u prostoru apsolutnoga zatočeništva. Nigdje drugdje ne može nastati novo djelo koje rastvara svijet na fragmente kaosa negoli u osamljenosti i duhovnim odajama izolacije od svijeta, dobrovoljno ili represivno.

Pisanje je transgresija ovog života i podaruje mu najveći mogući užitak-u-tekstu tek onda kad je umrljano tintom i kad u očaju za izgubljenim vremenom autorskih bdjenja postaje svetkovina „krvavih suza“ u doba srozano do suverenosti zla u njegovoj sveopćoj banalnosti. Nije rukopis de Sadeova romana u svitcima donio prokletstvo njegovim metafizičkim tragačima i podlim kradljivcima, taštoj rodbinskoj svojti i drugim čuvarima europske tradicije tog mračnoga predmeta želja. Ne, ništa nema u rukopisu kao materijalnome tragu duhovne okrutnosti kao što ništa isto tako ne postoji u mahnitosti želje za transgresijom ovog svijeta normalizirane perverzije i represije Ur-Staata osim onoga što je Markiz de Sade u svojoj zatvorskoj ćeliji 14. srpnja 1789. godine otvorio svojim „osloboditeljima“ kao sablasni duh prije no što je odveden u drugu psiho-tamnicu s okovima i navučenom luđačkom košuljom preko glave.

Što?

Tajnu revolucije koja i prije svojeg trijumfalnoga događaja ozbiljenja i propasti apsolutne slobode njezine razvratne „svece“ i „vizionare“ proglašava izopačenim i mahnitim „izrodima“.