Žarko Paić

1.

Koliko dugo mi je samo trebalo da se osmjelim napisati ovaj esej o veličanstvenome eseju francuske akademkinje, genijalne spisateljice koja će zauvijek ostati u pamćenju nas fanatika čitanja lijepe književnosti jer je oživjela rimskoga cara Hadrijana, uspostavila korelacije između srednjovjekovlja i suvremenosti kroz svezu imperija i kuge, uz čitav niz vrhunskih romana, knjiga eseja i zapisa poput Crne mijene i Labirinta svijeta. Već sam o njezinim knjigama pisao povodom jedne knjige razgovora, a na ovome blogu zvanom Kaos nalazi se i tekst posvećen Ljerki Mifki, hrvatskoj pjesnikinji i esejistici rijetkoga kova plemenita kazivanja u kojem se stapa melodioznost i refleksivnost, a koja je osobno poznavala Marguerite Yourcenar, vodila s njom i sama nadahnjujuće razgovore i često mi u detalje pričala o svemu što ih je misaono povezivalo u knjizi: Ljerka Mifka/Marguerite Yourcenar, Mjera ljepote, ljepota mjere, Ex Libris, 2005. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/izmedju-imperija-i-kuge/ ) Oklijevao sam s pisanjem eseja o praznoj viziji svijeta u djelu/događaju književnosti i života Yukia Mishime kao refleksije uz njezinu knjigu/esej naslovljen Mishima ili vizija praznine ponajprije stoga što je prvo čitanje njezina djela imalo odveć prizvuk neke začudne zanesenosti koja ne pomaže da se kristalno jasno vide stvari zbiljski i u razbijenome zrcalu ovog furioznoga, napuštenoga i mahnitoga svijeta.

Ponukalo me je isto tako njezino tumačenje Mishimina „slučaja“ da iznova uzmem u ruke neke njegove ključne romane i jedan toliko važan razgovor s japanskim teoretičarem i piscem i kritičarem posve suprotnoga, ljevičarskoga svjetonazora, Furubayashijem Takashijem pod naslovom „Mishimine posljednje riječi“ (studeni 1970.) koji smo objavili u Europskom glasniku br. 6/2001. (str. 539-580) u prijevodu Voje Šindolića. Mishima u tom razgovoru kaže kako ja njegov misaono-spisateljski i životni obrat od zapadnjačke kulture i globalne liberalno-demokratske politike jednako tako imperijalnoga Zapada u liku Amerike koju je zdušno, premda u kritičkim otklonima i pasivnosti, uvijek pratila i zapadna Europa, te oživljavanje iskonskoga duha Japana ništa drugo negoli suvremeni „put pera i mača“.

No, prije ove sveze duhovnosti i militarizma koje nalazimo i u ideologijskim zasadama japanskoga pokoravanja drugih azijskih naroda i geopolitičkih prostora postoji nešto krajnje neobjašnjivo racionalnim dokazivanjem. Mishima je u svojim romanima sjedinjavao na oniričko-ekstatički način, proustovsko-batajovski upravo nešto „subverzivno“. Riječ je sublimnoj katarzi koja povezuje doslovno ono što je Georges Bataille utkao u svoju knjigu Erotizam i smrt. To je kritika zapadnjačke opsesije s prosvjetiteljskim kultom Razuma i izgradnja modernoga društva kapitalistički ustrojene banalnosti života kojoj se jedina alternativa može pronaći u tzv. solarnoj ekonomiji i kultu žrtvovanja iskonskoj zajednici onkraj apstraktne sveze rada, kapitala i nihilizma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/spirale-transgresije/ )

Yourcenar je u ovoj knjizi upravo nastojala razumjeti, ne i opravdati, razloge zašto je najveći japanski pisac i uz filmskoga redatelja Akiru Kurosawu paradigmatski znak nesvodive biti onog japanskoga uopće u egzistencijalno-duhovnome smislu na najsloženiji način ono čudovišno i strano, ali ujedno i tako blisko univerzalnoj svjetsko-povijesnoj misiji čovjeka na kraju povijesti. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kamigrafijski-simulakrum-japan/ )

Zašto se, dakle, njegovo ritualno samoubojstvo zvano seppuku u maniri samurajske viteške tradicije samožrtvovanja ne može razmatrati kao nešto izvanjsko njegovu spisateljstvu, već je u cjelini posrijedi svojevrsni događaj singularnoga estetsko-političkoga čina radikalnoga prosvjeda protiv pokoravanja i porobljavanja svijeta?

2.

Prva objava eseja Mishima ili vizija praznine u izdanju Gallimarda datira iz 1980. godine. Isti izdavač ponovno ga je izdao 1986. prije nego što ga je objavio u kolekciji Folio 1993. godine. Sljedeća izdanja slijede Mora plodnosti 1988., 1993. i 2004., a predgovor je napisala Marguerite Yourcenar. Suprotstavivši “zlokobnu lakoću umiranja” “herojskoj teškoći življenja” 1970., ona smatra Mishimino pomno inscenirano samoubojstvo činom heroja i njegovim krajnjim remek-djelom. Njezin esej analizira djelo te intelektualno i moralno putovanje japanskoga pisca u pokušaju da shvati njegovu smrt seppukuom, na način samuraja. Yourcenar u Mishimi pronalazi mnoge odjeke vlastitih briga i opsesija: smrt, homoseksualnost, uzaludno i besmisleno političko samoubojstvo te propadanje civilizacije koju je proždirao kapitalizam. U svojem eseju ne krije udivljenje prema ovom čovjeku, nesumnjivo vrlo reprezentativnom za moderni Japan, rastrganom između jedinstvene i još uvijek vrlo žive baštine i prilagodbe kapitalističkome svijetu. 

Ono što je u njezinu tumačenju Mishime i navlastito njegova „projekta“ inscenirane smrti kao javnoga samoubojstva u smislu nastavka njegova umjetničkoga djela najstrahotnijim sredstvima najintrigantnije jest da posve niječe uobičajeni „anti-esencijalistički“ stav kako je djelo (filozofijsko i umjetničko) jedno, a život njegova autora posve nešto drugo. Štoviše, njezin je pristup Mishimi u cjelini takav da ne ostavlja nimalo dvojbe kako bi na temelju njegova „slučaja“ trebalo promijeniti ovu estetsku neutralnost književnosti i krenuti u smjeru istovjetnosti mišljenja kao pisanja i života kao ozbiljenja cjelovitoga djela. Nazvat ću stoga taj njezin odrješiti uzmak od etičko-estetskoga dualizma jedinstvenim i ne manje prijepornim tumačenjem teksta i života koje polazi od Mishimina samoubojstva kao performativnoga događaja žrtvovanja sebe samoga vječnoj uzvišenosti „svoje“ nacije-države-religije-imperija. Evo, kako to Yourcenar izvodi već na počecima svoje knjige o Mishimi.

„Način na koji su se kod Mishime tradicionalno japanski elementi podigli na površinu i rasprsnuli se u njegovoj smrti čine ga, naprotiv, svjedokom, i u etimološkom značenju riječi, mučenikom junačkoga Japana s kojim se povezao takoreći prkoseći struji. (…) Prošla su vremena kada smo mogli uživati u Hamletu ne brinući se previše za Shakespearea: vulgarna znatiželja za biografske zgode značajka je našega vremena, a višestruko je svojim metodama pojačavaju novinarstvo i mediji koji se obraćaju publici koja sve manje zna čitati. (…) …glavnu stvarnost treba tražiti u piščevu djelu: u konačnici, važno je ono što je autor izabrao napisati, ili bio prisiljen napisati. A Mishimina pomno pripremljena smrt zasigurno je jedno od njegovih djela. (Marguerite Yourcenar, Mishima ili vizija praznine, str. 9-10 i 10-11.)

Pitanje koje neumitno slijedi iz ovakvog hipostaziranja jedinstva i istovjetnosti života i djela autora u suvremenosti jest vrijedi li to i za slučajeve koji se pokazuju ekscesnim i skandaloznim u 20. stoljeću kad je riječ o velikim i utjecajnim intelektualnim osobama iz područja filozofije i književnosti koji su etički i politički ne samo zastranili u ideološku kaljužu nacizma, fašizma i staljinističkoga komunizma poput Martina Heideggera i Knuta Hamsuna, Luoisa-Ferdinanda Célina i Ezre Pounda, te u njihove novije nastavljače poput nobelovaca Petera Handkea i V. S. Naipaula? Ili je možda vjerodostojnije kazati da je ono što nastoji Yourcenar u svojem tumačenju Mishime posve autentičan „slučaj“ u kojem smrt postaje apsolutan umjetnički događaj ozbiljenja duha japanske kulture koju ponajbolje zrcali književnost autora Ispovjedi maske te Zlatnoga paviljona? U svakom slučaju, moguća su samo tri odgovora na ovo temeljno ontologijsko-egzistencijalno pitanje o odnosu mišljenja kao pisanja u djelu i života kao umjetničkoga događaja.

Prvo je upravo ovo što Yourcenar izričito pokazuje, potom dokazuje hermeneutički i faktografski te zagovara u svojoj knjizi amblematskoga naziva Mishima ili vizija praznine. Drugo je ono protiv kojeg prosvjeduje, a koje se često i posve opravdano rabi u argumentaciji da je život jedno, a filozofijsko i umjetničko djelo nešto posve drugo. Zar bi inače i dalje čitali upravo Hamsuna i Pounda te njihove nastavljače u drugome postmodernome ruhu ako bismo imali pred očima samo njihovu zaluđenost fašističkim teorijama obnove Rimskoga carstva i Trećega Reicha kao i kultom antimodernizma što svjedoči o moralnome posrnuću pisca, ali ne i izdaji temeljnoga estetskoga kanona ljepote i mjere u samome tekstu? I treće, ono što je upravo, čini se, danas najprihvatljivije, da djelo i život moralno i politički problematičnih autora nije potrebno ni apriorno dovoditi do apsoluta jedne nove sinteze i istovjetnosti, ali niti aposteriorno razdvajati da bismo uvijek znali gdje počinje autonomija visoke kvalitete djela, a gdje završava i u kojem kalu etička monstruoznost pisca. Preostaje samo onaj semiologijski, famozni način kontekstualnosti i djela i života pisca koji uvijek ima neku svoju nesvodivost „slučaja“.

Sklon sam ovdje kazati da upravo ovo treće rješenje prethodi i prvome i drugome  te ih obuhvaća. No, to ne znači da visoko ne cijenim ono što je Yourcenar u svojem eseju o Mishimi uspostavila kao mogući credo razmišljanja o jedinstvenome činu koji je toliko autentično japanski da upravo stoga ima znak junačke uzvišenosti „puta pera i mača“. Ali ima u tome nešto krajnje frivolno, u tom činu javnoga samousmrćenja što dokazuje postavku o globalnome društvu spektakla kojem je njegov ritualni seppuku kao performativni događaj naposljetku zapravo idealno poslužio u svrhu čiste ikonosfere potrošačkoga kapitalizma, to jest što  bi rekao Roland Barthes u svojoj knjizi o Japanu ꟷ kao idealno carstvo znakova. Nije li možda sablazan kazati da kao što kršćanstvo bez misterija Uskrsnuća ne bi imalo mesijanskoga smisla dosezanja blaženstva onkraj kraja povijesti i apokalipse, tako ni slučaj Yukia Mishime bez njegova samožrtvenoga performativnoga događaja ne bi ostavio od njegove književnosti ono što je više od života, a manje od smrti svojeg tvorca.

3.

Yukio Mishima, nakon što je imao dobro poznato djetinjstvo i krhku, mučnu adolescenciju koju je maestralno opisao u svojim djelima, zauvijek je ostao rastrgan između Apolona i Dioniza, između hladnoga razuma (lik Honde) i vatre strasti (lik Kiyoakija). „U svim slučajevima, povlačenje ili strah prethode neurednome napuštanju ili pogoršanoj disciplini, što je u konačnici isto“, kaže Yourcenar. Mishima ne vjeruje svojim željama; on im se prepušta samo kroz orgijastičnu ekscesiju ili opsesivnu potrebu za redom o čemu govori proustovski intonirano djelo koje spaja ljepotu pripovijedanja u ispovjednome stilu i esejistički rafinirano pisanje ꟷ Sunce i čelik. S ovom mješavinom grčkoga Zapada i drevnoga Japana, postoji „gotovo paranoidna potreba za normalizacijom, opsesija društvenim sramom, koju je etnologinja Ruth Benedict tako prikladno opisala kao zamjenu srama grijeha u našim civilizacijama.“

Marguerite Yourcenar nastoji „vidjeti kojim je putevima briljantni, obožavani ili, što je u konačnici isto, omraženi Mishima, zbog svojih provokacija i svojih uspjeha, postupno postao čovjek odlučan umrijeti“. Pomalo uzaludna potraga, priznaje, ali ona koja rezonira sa stoičkim idealom dobroga života, koji je priprema za dobru smrt. Ne egzotičnost, dakle, Mishime previše japanskoga da bi ga naša zapadna društva razumjela, već univerzalnost koja se povezuje s antikom ꟷ za transcendenciju, protiv materijalizma. Na kraju postojanja, ne postoji Bog već Praznina: budizam nije kršćanstvo. Smrt vađenjem utrobe je, za Mishimu, muški ekvivalent porođaja (opisanog za Yûichijevu suprugu u Zabranjenim ljubavima) ili pobačaja (Satoko u Proljetnome snijegu): radi se o davanju života ꟷ i stoga umiranju ꟷ kroz utrobu, daleko od dima i ogledala uma ili vatre srca. Davanje vlastitoga života, jest zelena zmija vječnoga povratka koja grize svoj rep i savija svoje prstenove u Praznini.  To je uistinu krunska i toliko moćna metafora         jer upravo simbolički obuhvaća ono mitsko i suvremeno kroz jezik onkraj njegove tehničke prazne redukcije na apstraktni niz ispraznosti. U svojem refleksivno moćnome i analitički preciznome nastojanju rasključavanja Mishimine opsesivne ideje da se Japan može i mora vratiti svojim izvornim načelima postojanja simbioze Cara i naroda izvan logike materijalističkoga Zapada, Yourcenar je pokazala u ovoj knjizi sve bitne konstelacije odnosa između estetskoga začaravanja zbilje od kraja 1930ih do kraja 1960 ih godina, od trijumfalnoga militarizma i osvajanja svijeta do pada u bezdan ravnodušja i pomirbe s poroznim i praznim ljušturama tehnički provedene demokracije i liberalizma kojem je otkazao povjerenje ponajprije zbog njegove nemogućnosti da dosegne misterij života i smrti bez pada u bezdan računajućega pragmatizma. Po tome, dakako, Mishima nije nipošto jedinstven u mišljenju otklona i obrata od Zapada/Amerike, jer je to program obnove imperija japanske autohtonosti i etničkoga nacionalizma koji je bio u temelju svih konzervativnih pokreta nadahnut samurajskim viteštvom i obnovom šintoističke „političke religije“. Yourcenar ovaj korak do prokletstva vladavine „zelene zmije“ opisuje u svojoj knjizi na upečatljivo vjerodostojan način.

„Neobično je da je pisac koji je u Moru plodnosti tako dobro opisao Japan koji je nesumnjivo došao do točke s koje nema povratka vjerovao da nasilni čin može nešto promijeniti. Ali izgleda da su Mishimini poznanici i Japanci i Europljani, bili još nesposobniji od nas procijeniti dubinu očaja iz kojeg su proizašli njegovi postupci. U kolovozu 1970, tri mjeseca prije nego što je Mishima izvršio seppuku, njegov engleski biograf s čuđenjem ga sluša kako izjavljuje da je Japan proklet. „Vladaju novac i materijalizam, moderni Japan je ružan“, rekao je. Zatim se poslužio metaforom: „Japan je“, dodao je, „žrtva zelene zmije. Od tog prokletstva nećemo moći pobjeći.“ (…) Zelena zmija, simbol zla koje je postalo nepopravljivo, to je očito ona zmija koju vidimo kako u blijedom svjetlu zore bježi iz zapaljene Hondine vile, dok preživjeli, koji iz opreza sjede na drugom kraju bazena u američkom stilu, u kojem se vidi odraz jedva ugašenih ruševina, udišu miris spaljenih tijela para koji je bio najviše drogiran da bi uspio pobjeći.“ (Marguerite Yourcenar, Mishima ili vizija praznine, str. 106-107)

No, ima još nešto u tom gotovo neshvatljivome činu posvećenja ovog jedinog, vlastita života onome što je često sinkretički u povijesti japanskih duhovnosti (religija i filozofijskih nauka posredovanih zen-budhizmom, konfučijanstvom i šintoizmom) žrtvovano svetome koje prethodi svakoj ljudskoj sudbini i prebiva u onostranoj praznini kao kozmičko-ljudskoj biti postojanja. Mishima je to u suvremenoj svjetskoj književnosti doveo do krajnjih granica tabua. Naime, u japanskoj filozofijskoj tradiciji, djela su važnija od jezika. Da bi se postiglo satori (buđenje), čija bi se analogija s lakanovskom stvarnošću mogla dovesti u pitanje posve negdje drugdje, čovjek se mora osloboditi od jezika. Nije, dakle, simbol zelene zmije samo izvanjsko prokletstvo, što dobro uviđa i Yourcenar u svojoj analizi Mishimine presudne odluke koja je u mnogim aspektima doista izvan svake logike i načela dostatnoga razloga. Žrtvovanje jezika u ime životnoga djela koje pokreće ono bestemeljno kao što je erotizam i smrt čini se naprosto „iracionalnim“.

Mnogi koji nastoje razumjeti „bit“ Japana i njegova povijesno-kulturnoga identiteta mogu do mile volje govoriti o povezanom otočju naroda Ainu i njegovu strahu od Drugih kao mogućih osvajača i kolonizatora. Upravo zbog toga neki će sociolozi još krajem 20. stoljeća naširoko rabeći paradigmu modernizacije iz okrilja zapadnjačkoga shvaćanja povijesti pokazivati da je agresivnost spram Drugih, izoliranost, poniznost spram tradicije, kult samožrtvovanja u ime zajednice i klansko-feudalnoga ustrojstva života, navlastitost kazališta Kabuki, specifičnost u shvaćanju tijela kao maske među drugim maskama, nemogućnost nastanka individualnosti kao samstvenoga subjekta izvan logike stroge hijerarhije rodno-spolnih uloga zadanih religioznim sinkretizmom tri velika sustava mišljenja i življenja (zen-budhizam, konfučijanstvo, šintoizam) ishod jedne zatvorene nacije-države sve do slavne i nikad dovršene Meiji-revolucije krajem 19. stoljeća koja je na kraju Tokugava šogunata drevni Japan uvela u svjetsku povijest. Ova zakašnjelost kasnije brze prilagodbe kapitalizmu i svijetu modernosti stvorila je egzistencijalni projekt života velikih pojedinaca svagda razapetih između bijega iz japanske ekskluzivnosti i povratka njegovim najmračnijim ishodištima. (v. o tome Mishimine knjige Sunce i čelik, Ispovijedi maske, Zlatni paviljon i Kurosawine filmove Rašomon, Sedam samuraja i Kagemusha)

4.

Yourcenar vodi svoju „veliku priču“ o Mishimi kroz izvrsno odabranu „sliku mišljenja“ kakva je u naslovu ove knjige eseja ꟷ vizija praznine. Posljednje poglavlje dramatski je intonirano, jer autorica savršeno dobro zna kako valja još aristotelovski dospjeti do kraja radnje u kojoj književnost i život postaju univerzalni simbolički kôd jedne transgresije koja nadilazi čak i Mishiminu slobodno odabranu sudbinu pobunjenika protiv establišmenta liberalno-demokratske vlasti, materijalizma i hedonizma Zapada te propasti velikih strasti kroz povratak radikalnome erotizmu smrti. Sve što je Mishima u životu stvorio kao veličajno književno djelo, unatoč posvemašnje problematičnim padom u praznu viziju svijeta povratkom onome Japanu koji militaristički izaziva strah i mučninu, a ne oslobađanje od ideoloških opsjena izvanjske stvarnosti, postaje performativni užas i prazno iskupljenje u negativnoj projekciji slobode kao samožrtvovanja. Ono što je iz faktografije posve poznato, a to je da se ritualni seppuku dogodio 25. studenoga 1970. godine, jest da je to dan kada je pisac svojem izdavaču obećao poslati posljednji svezak svoje tetralogije More plodnosti koje se uobičajeno smatra njegovim remek djelom, a pisano je od 1965-1970. godine.

Znamo iz mnogih biografija i različitih izvora da je pripadao terorističkome „klubu“ bivše vojne elite koje je nakanilo srušiti postojeću vlast nasiljem i da je njegovo samoubojstvo kako to precizno bilježi Yourcenar u tradiciji japanske književnosti gotovo „pravilo“ jer je deset slučajeva zabilježeno u 20. stoljeću sve do 1960ih godina. No, Mishima nije odabrao sudbinu kamikaza, već upravo ono najsvečanije, najstrahotnije i najsublimnije uopće. Seppuku predstavlja tajnu japanskoga kamigrafijskoga simulakruma, kako u svojoj studiji o japanskoj modernizaciji i njezinim kulturno-tehnološkim izazovima tvrdim u svojoj prvoj teorijskoj knjizi Postmoderna igra svijeta (Durieux, Zagreb, 1996.) Zašto?

Zbog toga što je šintoistički pojam kami ono što pretpostavlja izvorni animizam svijeta koji se politeistički zrcali u carstvu svih bića, To je stalna obnova života kao volje i sudbine kojemu čovjek kao pripadnik svoje zajednice mistične povezanosti pojedinca s Ocem/božanstvom kao utemeljiteljem života služi u svojoj pripadnosti gotovo nalik romantičnome germanskome mitu „krvi i tla“ koji je zlorabljen u nacizmu do stravičnih razmjera zatiranja i pogroma Židova, Roma i slavenskih naroda. No, ono što je seppuku nepovratno izgubio postajući puka bizarnost mahnite spektakularnosti pred javnošću (ritualni bodež, asistenti pri ovom krvavome obredu samoubojstva, bijeli ručnik i vrpca sa znakom izlazećega sunca na čelu kao simbola Japana) jest kraj referencijalnoga okvira ove japanske samurajske svetkovine smrti. Riječ je o kraju povijesti jednog svijeta s kojim je iščezla moć animizma i ljubav spram žive tradicije koja ostaje samo u religioznim sustavima svijeta života kao sjećanje na prošlost u slikovnoj fascinaciji s onime što je nastojao književno oživjeti Yukio Mishima u svojim književnim djelima.

Yourcenar je tragala za smislom istočnjačke alternative Zapadu u svojim prozama i esejima od Orijentalnih priča do ove gotovo refleksivne biografije/eseja o najznačajnijem japanskome književniku 20. stoljeća, pravome znaku onog japanskoga u svim aspektima njegove težnje da se minimalizam jezika očuva od svekolike buke i besmisla tehnološki i ideološko-politički homogenoga života u znaku nihilizma. Otuda je njezin put na Istok zapravo kretanje u krugu zapadnjačkih opsesija s onim primordijalno bestemeljnim u erosu i smrti, animizmu i zatvorenosti svijeta, ali i štedre solidarnosti s Drugima na distanci, uronjenosti u posve drukčije shvaćanje života od straha od smrti kakvu je Zapad ne u Grka, već od kasnoga kršćanstva unio u svoj imaginarij. (v. o tome Jean Delumeau, Le peur en Occident (XIVe-XVIIIe siècles, Fayard, Parit, 1978.) 

5.

Zašto je Mishimina vizija praznine naposljetku kristalizacija onog što je Yourcenar u svojim refleksivnim biografijama, romanima, pripovijetkama i esejima uvijek tematizirala kao temeljni problem ljudske smislene egzistencije u povijesti kao dramatskome srazu transcendencije i samoga života? To, što je predmet ove sublimne refleksivne književnosti nije ništa drugo negoli krhkost i veličajnost umjetnosti kao djela koje se ovjekovječuje u događaju stvaranja drugoga života, onog koji je čista vizija metafizičkoga jezika bez kojeg ne  bismo mogli ni zauvijek zašutjeti kad za to dođe vrijeme. Problem s Mishimom uistinu je u njegovu samožrtvovanju jezika, tog jedinog sredstva života umjetnosti kroz misterij pisanja i čitanja kao carstva znakova iza kojeg preostaje samo prazna vizija svijeta između moći erotizma, ljubavi i smrti.

Sunce postaje čelik, zlatni je paviljon u plamenu, more plodnosti donosi talog na pjeskovite olujnim vjetrom poharane obale… Samo je ispovijed čovjeka s maskom posljednji znak jedne povijesti koju spašava od napasti dosade ponavljanja vjera u moć književnosti.