Žarko Paić

1.

Što smo sve udaljeniji od iskona ili začetnih vremena civilizacije kao nastanka jezika, knjige i arhitektonskih zdanja veličajnih palača i grobnica, to nas sve više i više arheologijska forenzika na temelju svevideće AI i kopačko-istraživačkih ruku istraživača staroga Egipta, Grčke i Rima podaruje čudesnim otkrićima usuprot onome što je dosad bilo gotovo ozakonjeno kao „povijesna istina“. Tako ovih dana svjedočimo nečemu iznimnome, krajnje začudnome i naravno neočekivanome. Evo o čemu je riječ.

          Kako je, naime, papirus Homerove Ilijade završio unutar jedne egipatske mumije? To je pitanje na koje ekipa arheologa u Egiptu sada pokušava odgovoriti. Egipatska mumija, papirus i ulomak iz Homerove Ilijade… kombinacija se može činiti nevjerojatnom. Ipak, upravo je to ono što su arheolozi otkrili 2025. godine na nalazištu Oksirinh, u grobnici koja datira iz rimskoga razdoblja, prije otprilike 1600 godina. Izvanredno otkriće koje naglašava supostojanje više kultura u drevnome Egiptu. Tijekom iskapanja provedenog između studenog i prosinca 2025., ekipa predvođena Núrijom Castellano dospio je do iznenađujućega otkrića u grobnici 65 na nalazištu Oksirinh (današnji Al-Bahnasa), nekada jednom od glavnih gradova pod dinastijom Ptolemeja između 323. i 30. godine prije Krista.

Istraživači su otkrili papirus postavljen u trbuh mumije tijekom procesa balzamiranja, kako izvještava francuski Le Figaro. Nakon analize koju je početkom 2026. godine proveo tim stručnjaka, tekst je identificiran kao ulomak iz „Kazala brodova“ u drugoj knjizi Ilijade. Točnije, riječ je o poznatome odlomku koji navodi grčke snage okupljene pred Trojom. Kako je profesor Adiego u izjavi primijetio, ovo nije u potpunosti bez presedana: „Nije prvi put da smo otkrili grčke papiruse, zamotane, zapečaćene i integrirane u proces mumifikacije, ali do sada je njihov sadržaj bio uglavnom magičan.“ Međutim, iako su papirusi pronađeni u mumijama do sada bili isključivo ritualni ili magični tekstovi, „prava novost leži u otkriću književnoga papirusa u pogrebnome kontekstu“, dodaje.

Istraživanja su također otkrila pogrebni kompleks sastavljen od tri vapnenačke komore, koje su sadržavale ne manje od 52 mumije i nekoliko drvenih sarkofaga, od kojih su mnogi oštećeni drevnim pljačkanjem. Možda najupečatljivije je to što su neke od mumija imale zlatne jezike u ustima. Ovi zaštitni elementi trebali su omogućiti pokojniku da govori u zagrobnome životu tijekom suda pred Ozirisom. U blizini su arheolozi također pronašli tragove kremiranja – prakse rijetke u Egiptu, ali češće u grčkome svijetu.

2.

Uzeh nakon što ovo pročitah na nekom američkome portalu s pripadnim slikama mumija i ilustracijama Homera i ahejskoga pohoda na Troju u ruke Ilijadu (Izdanje Zore Matice hrvatske, Zagreb, 1965. godine, s prijevodom s grčkoga na hrvatski veličajnoga Tome Maretića i s pregledom i priređivanjem za objavljivanje isto tako dičnoga Stjepana Ivšića.) Otvorih drugo pjevanje (22. dan) s naslovom „San, kušanje, Beotija ili kazalo brodova“ (str. 29-56). Ovaj se ulomak proteže na stihove 494-877. Pročitah nakon dužega vremena iznova ne samo drugo, već i treće i još neka kasnija pjevanja i zamislih koja li je to strašna vojska pod ahejskim zastavama krenula svojim sjajnim brodovljem put Troje po silnome moru uzdajuć se u povoljne vjetrove i milost svih bogova i boginja s Parnasa. Drugo pjevanje Ilijade kazuje kako nakon što je Zeus poslao lažni san Agamemnonu, Odisej potiče Grke na borbu i sprječava ih da odustanu i vrate se kući iz smrću obuzete Troje.

Usto, ovo pjevanje sadrži detaljan popis ahejskih vojnih snaga, njihovih vođa i brodova, te nam služi kao poetski vjerodostojni povijesni i epski prikaz silnih razmjera rata. Osim ahejskih snaga, Homer ovdje također iznosi opise trojanskih saveznika. Iako se vojska polako pokreće, do očekivanog sukoba na bojištu još uvijek ne dolazi, što je primjer epske figure odgode neizbježnoga sukoba kojom Homer svoje čitatelje i slušatelje uz liru dovodi do vrhunca uzbuđenja i pripreme za katarzu.  Ovo pjevanje postavlja temelje za sukobe koji će uslijediti u trećem pjevanju, gdje se vojske konačno približavaju jedna drugoj pred Trojom.

3.

A sada poslušajmo besmrtnika Homera da imamo pred očima prizor kad Agamemnon, kralj Ahejaca u pohodu na Troju, zakolje bika u počast bozima za slavu i vječni ponos ratnika što krenuše u rat ne žaleći vlastite žrtve za djevu Helenu i domaju dičnu Heladu. Doduše, ako je početak povijesti Zapada upravo Homerova Ilijada, onda je taj početak ne samo u znaku Ahilejeva osornoga gnjeva, već ponajprije u znaku opake i zlehude sudbine da iza moćnih štitova i duhovne baštine Helade sve do danas leži u biti ove metafizike rata i osvajanja čudovišno častohleplje, otimanje tuđe zemlje, širenje imperija na Istok, etničko čišćenje Trojanaca i njihovo zatiranje.

„Tada junak kralj Agamemnon zakolje bika,

Tovnoga bika petaka premogućem Kronovu sinu,

I svih Ahejaca starješine stane pozivat;

On Idomeneja kralja i Nestora najprije zovne,

Onda Ajasa oba i Tidejeva sina,

Šestog Odiseja zatim, mudrinom jednakog Zeusu;

A sam od sebe mu dođe Menelaje, grlati bojnik,

Jer je za brata znao u duši da gotovi gozbu.

Opkole bika svi i zrnja ječmenog uzmu,

Med njima onda kralj Agamemnon molitvu počne:

„O crnooblačni Zeuse, o predični, najveći bože,

Koji u eteru vladaš – ne zašlo sunce, ne došla

Tmina, dok Prijamov krov strmorom ne okrenem čađav

I dok Prijamu vrata ne zapalim gorućim ognjem,

Košulju Hektorovu dok mačem na njegovim grudma

Ne strgam poderanu, dok mnoštvo oko njeg drugova,

Ne padne ničice u prah, sa zemljom ne sastave zube.“

Eto, zlatni jezici egipatske mumije čuvaju biserje i zlato helenske mitopoetske moći imenovanja onog što ljudska narav uopće jest i što muževe silne „krasi“ vjerom u pravdu mača i ognja do posljednjeg Trojanca. I neka još netko kaže da civilizacija nije ujedno uzvišenost mišljenja i pjevanja i krvave orgije brutalne moći osvajanja Drugoga s čime nastaje ono što nazivamo poviješću kao svezom kulturnoga poslanstva i gibanja u lošu beskonačnost onoga što pripada biti žrtvovanja i dosade.

Ushićenost pronalaskom papirusa s Homerom u mumiji u trećem desetljeću 21. stoljeća je događaj koji zaslužuje osobitu zahvalu svezi suvremene arheologije i tehnosfere bez čega ne bismo mogli tako precizno ustvrditi korelacije između drevnih kultura na području Sredozemlja i nubijske pustinje. Egipćani, faraoni i elita duhovnjaka, uživala je u čitanju Ilijade, a za Odiseju nam neće trebati nova otkrića mumificirane povijesti. Uskoro ćemo gledati film autora Oppenheimera, holivudskoga majstora spektakla, fantastike i psiho-biografizma, Christophera Nolana.

Ako je otkriće papirusa s Homerom u mumiji dokaz neumrle povijesne prošlosti satkane od mitopoezije i historiografije koja nas mami i guta sve više i više svojim uvidima u mračni iskon civilizacije kao sublimnoga barbarstva, onda je ovaj spektakularni retro-futurizam Odiseje u nadolazećem vremenu živi dokaz da je naša sumorna sadašnjost zapravo puka iluzija koja nikoga više ne zadovoljava svojim mahnitim ubrzavanjem nihilizma. Preostaje samo mitska prošlost i tehnološka singularnost bliske budućnosti.

Mi smo samo dugo prijelazno stanje jedne već odigrane tragedije i komedije povijesnoga poslanstva Zapada na svojem ishodu.