Žarko Paić

Ljerki Mifki, u spomen

„Napisala sam pripovijest o jednom imperatoru i istodobno opisala veliku pojedinačnu sudbinu, to je sve. Uvijek je ugodno biću koje je nekoć živjelo dati malo stanište u vremenu“ – rekla je Marguerite Yourcenar u razgovoru s Matthieom Galeyom. (Mathieu Galey, Otvorenih očiju: Razgovori s Marguerite Yourcenar, Irida, Zagreb, 1997.)

Melankolična povijest dekadencije Rimskoga carstva u romanu Hadrijanove uspomeneistodobno je i Yourcenarova vlastita filozofija povijesti i suvremeni mit. Oboje pretpostavljaju onu „teoriju priče“ koja za razliku od postmoderne ne vidi u „malim pričama“ iskupljenje za grijeh totalne umjetnosti, nego se retrospekcijom metapovijesti kao priče uopće vraća povjerenje suvremenog pripovjedača u povijesnost povijesti izvan svih linearnih, vulgarno-metafizičkih razumijevanja njezina početka i kraja. Mit i književnost iz obzorja modernoga subjekta na kraju njegova povijesnog utemeljenja posjeduju moć nijekanja „našeg“ vremena. Ona se usmjerava na plošnu književnost stvorenu prema načelu monotonije događanja u vremenu.

Yourcenar je vratila u suvremeni roman metapovijest kao priču-rijeku bez napasti objektivne povijesti i bez radikalnog reza u unutarnju strukturu govora suvremenoga romana. Usuprot postmodernističkoj tehnici bricolage-a i patchworka minulih epoha, koji ima svoj primjereni ekvivalent u teoriji modnih stilova (retro-futurizam i revival već dogođenih stilova na ruševinama neoavangarde), Yourcenar je zacijelo jedan od posljednjih velikih pokušaja obnove književnosti i mita iz pozicije svojevrsnog filozofijskog skepticizma. Njezin je istinski naum ispripovijedati unutarnju povijest melankolično-tragičnih figura – od rimske dekadencije, preko srednjega vijeka do modernoga doba – kao suvremenu priču čovjeka koji refleksivnim moralizmom nastoji objasniti traume vlastita vremena.

S Hadrijanovim uspomenamajoš se uvijek može spokojno meditirati o povijesti u doba imperijalnog protezanja Pax Romane na cijeli poznati svijet. Ali samo pod uvjetom da se Hadrijana ne shvati kao pukog moralizatora, već kao državnika i melankoličnog filozofa. Politika, umjetnost, ljubav, barbari, kultura i civilizacija, veličajna prošlost Grada-Svijeta koji je težio slavi da bi namirio račune s prošlošću vlastite gradnje. Možda nitko kao Yourcenar nije iz hermeneutike antike svojega doba tako mudro i s osjećajem mjere za vrijeme podarila 20. stoljeću sliku carske dekadencije s kojom je otpočela pustolovina europskog utemeljenja. Drugi su Rimu odredili stereotip krvi, orgija i žudnje za strahovlašćem, poput Roberta Gravesa u stiliziranoj dosadi romana Ja, Klaudije. Yourcenar je tomu usuprot izgradila svoju koncepciju povijesti iz duha melankolije kao vladajućeg načela svake produktivne dekadencije. To je vidljivo ne samo u njezina dva najbolja romana Hadrijanove uspomenei Crna mijenanego u još tri knjige uspomena Arhiv sjevera, Spomen na mrtvei Što, vječnost?objavljenim pod zajedničkim naslovom Labirinti svijeta, kao i u dvije zbirke pripovijesti Kao voda što tečei Orijentalne pripovijesti. Rani radovi, romani Alexis ili rasprava o uzaludnoj borbi, Posljednji udaraci Novčić snauz nekoliko drama i zbirki pjesama nikad nisu izazvali pozornost čitatelja, osim kritika i akademskih krugova privrženika.

Zahvaljujući otvorenosti spram povijesti kao lutanja i neispisane ploče sjećanja, svi njezini romani ne pripadaju tek formalnome okviru povijesnoga romana, za koji sama spisateljica u razgovoru s Ljerkom Mifkom kaže da je posrijedi „jedna lažna vrsta“, koja fluidno može poprimiti različite likove kao što je, uostalom, hirovita cijela književnost 20. stoljeća. Primjeri su brojni. Yourcenar kao paradigmu navodi upravo roman Hermanna Brocha Vergilijeva smrt da bi uputila na vlastito razumijevanje povijesti u razlici spram Brochova i to ondje gdje ih povezuje ista strast. Riječ je o nečem što po samorazumijevanju Marguerite Yourcenar nadilazi francusku tradiciju moralizma u književnosti.

„Danas ipak često vidimo u romanu historijskog tipa, kao uostalom i u drugom, neku vrstu onirizma potpuno udaljenog od stvarnosti ili koji se njome koristi tek kao polazištem. (Značajan roman H. Brocha, Vergilijeva smrt pripada tom redu.“ (Marguerite Yourcenar, Jedan susret; eseji, intervju, Izdanja Atibarbarus, Zagreb, 1996.)

Takva „onirička“ koncepcija književnosti, međutim, ne odgovara istovrsnome postupku psihologijskog subjektivizma. Ni načini pripovijedanja nisu istovjetni. Njezini povijesni romani pisani su kao „arheološko pismo“ različitih povijesnih znanosti i humanistike. To je raskošno pripovijedanje, koje bi se moglo možda primjereno označiti sintagmom rekonstrukcije duše. Nije posrijedi tek romantični odnos spram povijesne nepreglednosti i ambivalentnog postava protagonista koji nose u sebi težinu povijesnog zadatka i vlastitu sudbinu (Hadrijan i Zenon). Naprotiv, svaki se lik takve hiperpsihologijske etike ne smješta u prazni metafizički prostor subjektivizma prosvjetiteljske tradicije. Zato „moralizam“ Marguerite Yourcenar nadilazi etički korektne sudove o caru kakav je, navodno, bio u zbilji. Ali što je to uopće povijesna zbilja bez metapovijesne priče? Za autoricu Hadrijanovih uspomena i Crne mijenenemoguće je tvrditi kako ona poput Seneke ili Ciorana – rimskog i modernoga skeptika – dvoji o biti zbilje koja propada u vremenu iz neke više, metafizičke perspektive. Priča o metapovijesnoj zbilji nije zbiljska priča suvremenosti o onome što se „dogodilo“. To je jedino priča koja rekonstruira „povijest duše“ iz vlastite melankolične hermeneutike svijeta na izdisaju, kako ga je opisao Cioran razmatrajući analogne primjere iz povijesti dekadencije.

Što znamo o povijesti nije nikakvo apsolutno znanje hegelovskog totaliteta, nego uživljavajuća sposobnost imaginacije da stvori usporedne svjetove. U tom bi se smislu moglo govoriti da je Yourcenar više sklona Diltheyu i hermeneutičkome filozofiranju negoli bilo kakvom psihologijskome redukcionizmu s pojmom trajanja i tromosti sjećanja kakav je, primjerice, izgradio Marcel Proust s osloncem u intuicionizmu Henrija Bergsona. Lebdeće perspektive, sloboda konstrukcije na temelju precizno ustrojene male i velike arheologije povijesti, „groznica bića koja u potpunosti ispunja svoju sudbinu“ (Ljerka Mifka), lakoća izmještanja vremenskih zona, premda se na osnovu paradoksa povijesnoga romana uvijek zna da onaj tko govori (Hadrijan ili Zenon) govori kao netko nama prispodobiv – sve su to bitne odrednice Yourcenarova razumijevanja onirične književnosti. Ona se, doduše, nipošto ne uklapa u koncept Roger Cailloisa ili Tzvetana Todorova o fantastici i snu zato što je posrijedi filozofijski san jedne osviještene pripovjedačice izvan nametnutih kanona. U njezinome snovitome svemiru nema mjesta za fanstastiku koja poeovski razgrađuje stvarnost tako da je sublimira u nešto morbidno ili protkano paukovom mrežom iluzija.

Yourcenar je izgradila književno-mitski svijet povijesne rijeke sjećanja. On je ipak bitno drukčiji po stilu kazivanja, stoičkome idealu slobode u vremenu posvemašnjeg rasapa te prianja uz vremensku strukturu nikad prolazeće prošlosti koja nas određuje i kad to strastveno niječemo. Metapovijesna priča je unutarnja struktura našeg „raspričanog“ vremena bez mita i bez velike književnosti. Sadašnjost je hiperrealistični cyber-art s psudomitskim stvorovima. Kao u reality show-u u njemu se glumi iluzija stvarnog života. Budućnost je ionako znanstvena priča genetskog determinizma bez povijesti. Što preostaje jest povijesna prošlost kao mit, kao metapovijesna priča i kao melankolični bezdan uspomena.

Koliko ima istine u onom poznatom izrijeku da je stil čovjek, može se primijeniti upravo na stil Marguerite Yourcenar. Njezina je rečenica oslobođena epitetskih kićenosti i svakovrsne manirističke retorike. I sama priznajući da je u mladosti mislila kako lijepo pisanje pretpostavlja uživljavanje u kićenu ljepotu kakve ornamentalne statuete rimske božice, razvijala se do zrelih djela ukrotivši ruku do stupnja majstorske samodiscipline. Metafore postaju stoga jednostavne. Poetizacija se reducira na minimum. Psihologijske situacije govore čistim jezikom i neusiljenim. Stil kao isklesan iz rimskoga mramora (Matthieu Galey). Zato je besmisleno prilaziti autorici duhovnoga života s melankoličnim carem tako što će joj se podići spomenik romaneskne filozofkinje, što je na stanovit način uvijek i bila, da bi se elegantno zaobišla kao žena koja je pisala iznimno zanimljive moralističke romane.

Uistinu je, pak, riječ o romanima izvan struje vremena; o zacijelo u prethodnome 20. stoljeću najizdvojenijem opusu koji se formalno svrstava u vrstu povijesnih romana, ali to ni po nadahnuću ni po misaonome dosegu ne odgovara stanju stvari. Ako pod povijesnim romanom predmnijevamo Scottov realizam, kako ga je shvatio Georg Lukács u svojoj estetici romana, ili, pak, moderne pozitivističke (re)konstrukcije s uporištem u postmodernome kaosu metapovijesne igre, kao što je to izvrsno izveo u nas gotovo prešućeni Horst Stern u romanu-studiji Čovjek iz Apulije o rimsko-njemačkome caru Fridriku II Barbarossi, (Horst Stern, Čovjek iz Apulije, August Cesarec, Zagreb, 1993.) onda je Yourcenar spisateljica anti-povijesnih romana. Ona je povijesno stanište postavila samo kao duhovno-povijesni okvir za razvitak ispovjedne moralističke priče razorenog subjekta. Hadrijanovo „Ja“ pripovijeda iz dubine tragično-melankoličnoga iskustva epohe uspona i pada Rimskoga carstva, koje je izmislilo građanina i republikanizmu podarilo smisao borbe na život i smrt. No, Hadrijanovo „Ja“ kao i Zenonov moderni subjekt pripovijedaju s onu stranu povijesti kao arheološke iskopine u vremenu. Ako se Yourcenar priklanjala platonističkoj anamnezi po kojoj je prošlost sve, a sadašnjost i budućnost tek nerefleksivno trajanje „sada“ i „još-ne-sada“, onda je bjelodano da svaki autentični lik mora progovoriti ex tenebris zato što izgovara tajnu ispovijest čovjeka na vlasti, slobodnog da uništi sve podanike, ali istodobno neslobodnog da prestane biti ono što jest u „svojem“ vremenu.

Marguerite Yourcenar i u esejima je pokazivala žudnju za mjerom. Antički ideal ljepote kao suglasja božanskog, prirodnog i ljudskog paradigma je svekolika umjetničkog isijavanja smisla. Esej tako i naslovljen Mjera ljepote, ljepota mjere (Zapis uz Antonijev kip u Delfima)nema nakanu probuditi nas suvremene za osjećaj uzvišenosti, kako je to u svojim putovanjima Grčkom želio Hugo von Hofmannsthal. I premda se zapis o kipu odnosi također na Hadrijana, bilo bi neumjesno svoditi esej na puki popratni sloj romana. Ne navodi Yourcenar slučajno onaj dio Platonova Fedonau kojem se govori kako je sklad nešto nevidljivo, netjelesno, predivno i božansko. Ta klasična „mjera“ ljepote odgovara ideji suvremene obnove lijepoga i uzvišenoga čak i u postmodernoj estetici prikazivanja neprikazivoga u Jean-Francois Lyotarda. (Jean-Francois Lyotard, Le différend, Éditions de Minuit, Paris, 1983.) Tako je uopće s konceptom oniričke književnosti. Ona nije alogično i nesputano lelujanje, nego strogo skladanje smisla nečeg što nas svojom nadvremenskom snagom nadilazi.

Kao mjerodavna suputnica i istraživačica hermeneutičke višeslojnosti Yourcenarove spisateljske pustolovine, Ljerka Mifka, i sama privržena gotovo opsesivno onoj „vatri nemogućeg“ što plamti u noći bez sna, noći Blanchotove opčinjenosti zrcalima, pojavljuje se kao autentična Druga, a da to ne izaziva nikakve naputke feminističkog „pisma razlike“. Priča postaje višesmisleni dijalog dvoje različitih o Istome. Pjesnikinja i esejistica, prevoditeljica i likovna kritičarka sretno spaja u razgovoru s Yourcenar lucidnost zapažanja i refleksivnost bez koje je pristup književnome onirizmu i melankoličnoj filozofiji povijesti francuske spisateljice nemoguć i uzaludan pothvat. Mifka je suprotstavila sudbine Hadrijana i Zenona iz dubine odnosa spram smrti.

„Hadrijanu je neprestano ulaziti u smrt, dok je smrti neprestano ispunjavati Zenona.“

Hermetizam je, kako Mifka razvija svoje postavke u esejima o stvaralaštvu Marguerite Yourcenar, istodobno rimska oporuka prožeta nejasnim odnosom gnostičkih i misterijskih kultova koji su cvjetali u Hadrijanovo doba s nečim što će određivati cjelokupnu metafizičku povijest Zapada kao njegovo tamno Drugo. Alkemičar, filozof i liječnik Zenon stoga nije ništa drugo negoli izokrenuti melankolični vladar. Ali ne više dekadentnoga carstva, već otajstvena života tvari u doba kad se pojam apsolutne bolesti – kuge – uzdiže iznad svake obične metafore.

Moralističko pripovijedanje u doba hiperrealizma i reality-show ideologije više kao da nema razloga opstojnosti. Kao da je riječ o nečem izgubljenom u vremenu koje više nitko ne može precizno odrediti a ponajmanje postmoderne naratologijske teorije, međusobno ispresijecane i gotovo posve pozitivistički odmaknute od zbilje povijesne apokalipse, koja kao književna i filozofijska figura „kraja“, kako je to ironično zapazio Jacques Derrida, sama uživa u vlastitome beskrajnom usmrćivanju – bez kraja. Melankolični onirizam s uporištem u „arheološkom pismu“ povijesti stoga je metapovijesna priča s krajem svijeta na izdisaju. U doba obnove ideje naratologijskog spektakla suvremenih filmova o velikim povijesnim temama kao što su Trojanski rat, križarsko pustošenje Jeruzalema, ili pak mitske retro-futurističke sage o ratovima zvijezda, priča o dekadenciji jedne povijesno neumrle epohe okončava kao tekstualni spomenik estetskome moralizmu po unutarnjoj dužnosti. Hadrijanova dvojnica, nesvodiva na bilo što u „svojem“ vremenu, ispričala je posljednje poglavlje jednog romana o unutarnjem nemiru svijeta rascijepljena na strasti i ideologije, umsko i tjelesno.

Prošlost nas više ne progoni utvarama. Ona je danas ukrotiva trauma koja se vraća samo pod uvjetom strogog nadzora njezinih ciikličnih posljedica. Sve drugo su hibridne priče „malih teorija“ u doba bez povijesti i svijesti o njoj.

(Tekst je objavljen u „Novome listu“, 1997.)