Copyright ©2026 Žarko Paić

Totalni kaos i politika umrežene entropije

Kamo vode građanski nemiri i ulično nasilje od Francuske i dalje?

October 20, 2026
Totalni kaos i politika umrežene entropije

1.

Francuska doista proživljava najgore građanske nemire i nerede u posljednjih nekoliko godina, izazvane masovnim prosvjedima koji su eskalirali u nasilje diljem zemlje. Val demonstracija, koji je prvotno započeo krajem rujna kao prosvjed učenika i profesora zbog uvjeta u školstvu i manjka nastavnika, brzo se proširio i pretvorio u širi protuvladin pokret zbog visokih troškova života, rasta cijena goriva i slabljenja javnih usluga. Tijekom eskalacije prošlu subotu, više od pola milijuna ljudi izišlo je na ulice u oko 110 marševa diljem zemlje. Iako je većina prosvjedovala mirno, radikalne skupine i maskirani izgrednici izazvali su kaos u Parizu, Marseilleu, Lilleu i drugim gradovima. Zapaljene su povijesne zgrade poput gradske vijećnice u Limogesu, uništeno je i opljačkano oko 1.500 trgovina, a na ulicama su ostali prevrnuti i izgoreni automobili.

Predigra ovih zbivanja često se zaboravlja u političkim i politologijskim analizama. Bilo je to prije tri godine kad su francuske ulice i barikade gorjele u borbi protiv državne politike Macrona i njegova zakona o umirovljenju zaposlenika u javnim službama s produljenjem dobne granice do 64 godine. (v. https://analihpd.hr/tko-smo-mi-o-pobjedi-i-porazu-metapolitike-bez-subjekta/ ) No, sada više nije riječ o borbi državnih zaposlenika protiiv neoliberalne tehno-korporativne države, već o socijalno-političkome prosvjedu srednjoškolaca i studenata protiv raspada sustava školstva, socijalne sigurnosti i visokih troškova života srednje i radničke klase uzrokovanih visokom inflacijom i rastućim nejednakostima u društvu. Policija je privela gotovo 2.400 prosvjednika diljem zemlje. Ranjeno je oko 1.000 policajaca i žandara, dok su među prosvjednicima zabilježena najmanje dva smrtna slučaja i teške ozljede. Predsjednik Emmanuel Macron oštro je osudio nasilje poručivši da će izgrednici “platiti za svoje zločine”. Dok vlada krivi radikalnu ekstremnu ljevicu i delinkvente, oporba je optužuje za potpunu nekompetenciju i gubitak kontrole. Slični prosvjedi protiv visokih troškova života ovog su vikenda zabilježeni i u drugim europskim zemljama poput Italije, Portugala i Belgije. Kako to analiziraju vodeći politolozi, sociolozi i filozofi u Francuskoj i Njemačkoj?

2.

Gotovo svi mjerodavni intelektualci spominju u tekstovima duboke strukturne promjene, generacijski jaz i krizu povjerenja u demokratske institucije. Njihove se analize fokusiraju na nekoliko ključnih dimenzija. Ugledni francuski sociolog i filozof Pierre Rosanvallon u svojim analizama ističe da je francuska mladež na ulicama jer je shvatila da se moderna politika vodi primarno za starije generacije, dok se bolni rezovi prebacuju na leđa mladih. On tvrdi da su vlade godinama izbjegavale teške odluke (poput reforme mirovinskoga sustava ili poreznih opterećenja) kako ne bi izgubile glasove stabilnoga i brojnijeg glasačkoga tijela (“boomera”), što je sada posve zagušilo i osiromašilo mlađu generaciju. Mladi su stoga posve izgubili povjerenje u elite, etablirane političke stranke i vlastitu ekonomsku budućnost, što prosvjede pretvara u izraz dubokog egzistencijalnoga očaja. (v. https://www.youtube.com/watch?v=yL5PWkYeRmU )

Poznati francuski politolog i stručnjak za istraživanje javnog mnijenja Jérome Fourquet(iz instituta Ifop) napominje da su problemi mladih predugo bili u “slijepome kutu” društva. Nagomilani problemi – od kolapsa obrazovnoga sustava podijeljenog po nejednakim šansama, preko nesnošljivih cijena najma stanova u europskim metropolama, pa sve do činjenice da mladi moraju raditi uz studij, a poslije ne mogu naći stabilne poslove – stvorili su, prema riječima stručnjaka, “simbol jedne očajne mladosti”. Konzervativniji analitičari i povjesničari, poput britansko-američkog povjesničara Niala Fergusona situaciju opisuju još brutalnije, navodeći da su mladi danas “vrsta u izumiranju” koju društva na državni dug iskorištavaju kako bi financirala lagodan život starijih, svjesno stvarajući golem generacijski jaz.Sociolozi koji proučavaju dinamiku prosvjeda i policijskoga djelovanja, poput francuskog sociologa Sebastiana Rochéa, upozoravaju na opasnu spiralu nasilja. (v. https://www.youtube.com/watch?v=7OFjWiawUMU )

Roché ističe da se kultura francuske policije radikalno promijenila i postala iznimno represivna prema maloljetnicima, što dodatno potkopava autoritet države i provocira asimetrični odgovor radikaliziranih prosvjednika koji simbole države (poput vijećnica) vide kao legitimne mete.

Sukob se više ne odvija pod vodstvom tradicionalnih sindikata koji su nekada kanalizirali bijes, već se organizira horizontalno putem društvenih mreža, što prosvjede čini nepredvidivima i podložnima utjecaju anarhističkih i ultralijevih grupacija (“crni blok”).

Njemački politolozi i istraživači prosvjeda, poput Philippa Gasserta sa Sveučilišta u Mannheimu, povlače jasnu paralelu između francuske i njemačke kulture prosvjedovanja. Dok njemačka politička kultura teži institucionalnom konsenzusu, pregovorima i strukturiranim demonstracijama, Francuska povijesno baštini takozvani “repertoar otpora” – tradiciju u kojoj se ulica smatra legitimnim ustavnim korektivom vlasti kada institucije zakažu. (v. https://www.phil.uni-mannheim.de/zeitgeschichte/team/prof-dr-philipp-gassert/) Njemački društveni analitičari uočavaju da se francuski sindrom “Endzeitstimmunga” (osjećaja kraja svijeta/apokalipse) polako prelijeva i na njemačko društvo kroz rastući prosvjedni potencijal potaknut visokom inflacijom, energetskom krizom i proračunskim štednjama, no francuska eksplozivnost ostaje jedinstvena zbog duboko ukorijenjenoga osjećaja socijalne nepravde.

Već spomenuti Pierre Rosanvallon, jedan od najutjecajnijih suvremenih francuskih političkih filozofa i povjesničara, u središte svojih analiza postavlja strukturalni slom povjerenja između građana i demokratskih institucija. Trenutačne nemire u Francuskoj on ne vidi kao izolirani incident ili puki ekonomski revolt, već kao simptom duboke mutacije unutar samog demokratskog sustava. Rosanvallon uvodi u svojim studijama koncept kronične kratkovidnosti modernih demokracija. Izborni ciklusi (koji traju 4 do 5 godina) tjeraju političare da donose odluke koje donose brze rezultate ili osiguravaju glasove najstabilnijih glasačkih skupina. U društvima koja stare (poput zapadnoeuropskih), najveću i najpouzdaniju glasačku bazu čine starije generacije (“boomeri”). Vlasti stoga podsvjesno štite njihova stečena prava, dok bolne ekonomske rezove i teret dugova prebacuju na budućnost – odnosno na leđa mladih koji tek ulaze na tržište rada. Stoga mladi osjećaju da su sustavno isključeni iz političkoga fokusa i da nemaju mehanizme utjecaja kroz standardne izbore, što rađa eksplozivan osjećaj nepravde.

U svojoj trilogiji o demokraciji, Rosanvallon objašnjava da pobjeda na izborima više nije dovoljna da bi vlast imala stvarni autoritet. Nekada je izborni trijumf davao “bjanko ček” vladajućima, no danas građani traže konstantnu provjeru vlasti. On razlikuje dvije vrste demokracije: proceduralnu (sam čin glasovanja) i supstancijalnu (kako vlast vlada iz dana u dan). Kada se građani osjećaju nevidljivima, a vlast ignorira njihove svakodnevne probleme (poput kolapsa školstva i rasta troškova života), dolazi do raskola. Vlast gubi društveni legitimitet iako je legalno izabrana. Ulica tada postaje jedino mjesto gdje građani smatraju da mogu “vratiti kontrolu”. U knjizi “La Contre-démocratie”, Rosanvallon pritom opisuje uspon paralelnog političkoga sustava koji se ne temelji na predlaganju projekata, već na nadzoru, odbijanju i prosvjedu. Budući da su građani izgubili vjeru da političke stranke mogu donijeti pozitivne promjene, njihova se politička energija kanalizira kroz negativnu moć – moć blokiranja, organiziranja prosvjeda i rušenja vladinih reformi. Nemiri na ulicama Pariza i drugih gradova manifestacija su te kontrademokracije u svojem najradikalnijem obliku, gdje se destrukcija simbola države koristi kao ultimativno sredstvo pritiska na vlast koja odbija dijalog. Rosanvallon zaključuje da se ovaj začarani krug ne može riješiti represijom ili kozmetičkim reformama. Demokracija se mora iznova osmisliti kroz dugoročno planiranje koje uključuje mlađe generacije i stvara nove kanale stalnog dijaloga između građana i države, izvan samih izbornih kutija. (v. https://www.amazon.fr/Contre-D%C3%A9mocratie-politique-%C3%A0-l%C3%A2ge-d%C3%A9fiance/dp/2020884437 )

3.

Suvremeni sociolozi koji proučavaju digitalne pokrete ističu da su ove demonstracije ogledni primjer “horizontalnoga prosvjeda”, koji posve zaobilazi tradicionalne posrednike poput političkih stranaka i formalnih sindikata. Društvene mreže (posebno TikTok, Telegram i X/Twitter) koriste algoritme koji maksimiziraju angažman korisnika prikazivanjem najšokantnijih sadržaja. Kratki videozapisi policijske brutalnosti ili paljenja zgrada postaju viralni u nekoliko minuta, djelujući kao emocionalni akcelerator koji potiče gledatelje da se i sami pridruže neredima. Sociolozi uočavaju opasan trend među mlađim prosvjednicima (nerijetko tinejdžerima) koji nemire tretiraju kao svojevrsnu videoigru uživo. Sukobi s policijom i pljačke snimaju se iz prvog lica, montiraju uz dramatičnu glazbu i objavljuju na TikToku radi prikupljanja lajkova i statusa unutar digitalnih subkultura. Koordinacija se odvija u šifriranim grupama na aplikacijama poput Signala i Telegrama. Prosvjednici u realnome vremenu dijele lokacije policijskih barikada i koordiniraju brze, disperzirane napade u takozvanim “flash mob” formatima. Zbog nepostojanja formalnih vođa ili pregovarača, država i policija nemaju sugovornika s kojim bi smirili situaciju, što prosvjede čini nepredvidivim, dugotrajnijim i sklonijim radikalizaciji.

Dramatične razlike u načinu na koji se francuske i njemačke vlasti nose s masovnim prosvjedima i neredima proizlaze iz potpuno različitih filozofija održavanja javnog reda i mira. Dok francuski model naglašava državni autoritet i fizičko distanciranje prosvjednika, njemački se model temelji na komunikaciji, selektivnom djelovanju i prevenciji nasilja. Francuska policija (posebno specijalne postrojbe poput CRS-a i žandarmerije) povijesno baštini militarizirani pristup kontroli masa. Ona rijetko ulazi u bliski kontakt s masom kako bi razgovarala ili pregovarala. Umjesto toga, koriste masovna sredstva prisile s udaljenosti – ispaljuju goleme količine suzavca, koriste vodene topove i kontroverzne gumene metke (LBD). Cilj je potisnuti i razbiti masu pod svaku cijenu. Sociolozi poput Sebastiana Rochéa upozoravaju da ovakav neselektivni pristup često pogađa i mirne prosvjednike, što u trenu radikalizira cijelu masu i stvara osjećaj da je država neprijatelj. Mobilne postrojbe (BRAV-M) uvedene su s ciljem suzbijanja brzih uličnih nereda, ove postrojbe na motociklima upadaju u grupe prosvjednika i provode brza uhićenja. Kritičari i politolozi ističu da njihovo djelovanje često graniči s brutalnošću, što dodatno dolijeva ulje na vatru.

4.

Krajnja ljevica prosvjede vidi kao autentični ustanak radničke klase i obespravljene mladeži protiv neoliberalnih vlada. Nepokorena Francuska – LFI)je stranka predvođena Jean-Lucom Mélenchonom koja odbija bezuvjetno osuditi nasilje na ulicama. Oni nerede interpretiraju kao “socijalnu samoobranu” protiv Macronove ekonomske politike i navodne sustavne brutalnosti policije. Ljevica pokušava usmjeriti bijes s ulica u organizirani politički pritisak za rušenje vlade, tražeći zamrzavanje cijena, drastično oporezivanje bogatih i ukidanje represivnih policijskih postrojbi (poput BRAV-M). U NjemačkojSavez Sahre Wagenknecht – BSW i Die Linke)radikalna ljevica koristi francuske nerede kao upozorenje domaćim vlastima. Oni tvrde da njemačko ustrajanje na proračunskoj štednji i ignoriranje stambene krize vodi ravno u “francuski scenarij”. Ljevica ovdje nastoji mobilizirati sindikalnu bazu i potaknuti masovne, ali mirnije prosvjede protiv rasta troškova života prije nego što situacija posve izmakne kontroli.

Krajnja desnica, pak, nemire ne vidi kao socijalno pitanje, već kao potpuni slom pravne države, zakona i reda. Nacionalno okupljanje – RN i vođe Marine Le Pen i Jordan Bardella oštro osuđuju nerede i pozivaju na uvođenje izvanrednoga stanja te maksimalnu upotrebu policijske sile. Njihov je narativ usmjeren na srednju klasu i građane koji strahuju za svoju sigurnost i imovinu. Desnica prosvjede slika kao dokaz “anarhije” koju podržava ljevica i koristi ih za promociju svojih glavnih tema: strože imigracijske politike, deportacije izgrednika s dvostrukim državljanstvom i uvođenja politike “nulte tolerancije” prema kriminalu. U Njemačkoj (AfD) Alternativa za Njemačku koristi dramatične snimke zapaljenih francuskih gradova na društvenim mrežama kako bi njemačkim biračima poslala poruku: “Ovo je vaša budućnost ako nastavite glasati za etablirane stranke”. AfD prosvjede koristi kao krunski dokaz propasti zapadnoeuropskoga društvenog modela i multikulturalizma, pozicionirajući se kao jedina politička opcija koja može jamčiti stabilnost, sigurnost i očuvanje tradicionalnoga poretka.

Kratki pregled političke eksploatacije nemira:

Politički taborKako definiraju nerede?Glavna meta napadaŠto nude kao rješenje?
Krajnja LjevicaOpravdani bunt protiv socijalne nepravde i skupoće.Neoliberalni ekonomski model i policijska represija.Preraspodjela bogatstva, socijalna davanja i reforma policije.
Krajnja DesnicaAnarhija, barbarstvo i slom državnog autoriteta.Vlade koje su “izgubile kontrolu” i ljevičarski radikali.Izvanredno stanje, drastično strože kazne i antimigracijska politika.

Optužba da iza nemira stoje Rusija koja želi destabilizirati Macrona i dovesti Le Pen na vlast i da je riječ o prolomu islamizma arapskih migranata u nasilju na ulicama iza koje stoji Iran u političkim, obavještajnim i medijskim krugovima kroz ove se dvije teze vrlo glasno artikuliraju, ali se prema njima primjenjuje stroga diferencijacija između provjerenih obavještajnih hibridnih prijetnji i politički motiviranih narativa. Teza da Rusija koristi i potencira nemire kako bi oslabila Emmanuela Macrona i trasirala put Marine Le Pen prema vlasti ima snažno uporište uanalizama sigurnosnih službi koje se bave hibridnim ratovanjem, ali uz važnu ogradu: Rusija nije uzrok prosvjeda, već njihov multiplikator. Europski centri za kibernetičku sigurnost ističu da Rusija primjenjuje strategiju u kojoj uzme stvarni domaći problem (poput opravdanoga gnjeva učenika zbog školstva ili građana zbog troškova života) i kroz tvornice botova i koordinirane profile na društvenim mrežama (X, TikTok, Telegram) umjetno pumpa radikalne sadržaje. Cilj je polarizirati društvo do točke u kojoj politički dijalog postaje nemoguć.

Slabljenje Macrona izravno koristi Moskvi jer je on jedan od najglasnijih zagovornika snažne europske vojne pomoći Ukrajini i strateške autonomije Europe. Zanimljiv je pritom „taktički“ politički obrat Marine Le Pen. Iako je njezina stranka (Nacionalno okupljanje) u prošlosti imala bliske odnose s Moskvom, Le Pen i njezin stranački šef Jordan Bardella povukli su neočekivan taktički potez. Oni su javno osudili neprijateljske hibridne činove i sabotaže Rusije prema francuskim interesima. Time se krajnja desnica nastoji prikazati kao institucionalna i domoljubna opcija, skidajući sa sebe stigmu “ruskih igrača” uoči presudnih izbora. Teza, pak, da iza nereda stoji planirani islamistički ustanak arapskih migranata koji žele preuzeti kontrolu nad francuskim ulicama primarno dolazi iz inozemnih desnih krugova i radikalnih internetskih platformi, dok domaći francuski stručnjaci situaciju ocjenjuju znatno složenijom.

Američki neokonzervativni političari s MAGA ideologijskim backgroundom poput predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, ali i europski populistički lideri poput mađarskoga Pétera Magyara izravno su prosvjede proglasili dokazom “izmaka kontroli masovnih migracija” i tvrdnjom da “Islam želi preuzeti nekad veliku zemlju”. Nerijetko se u prilog ove postavke oni načitaniji među američkim i europskim „magaistima“ pozivaju na književno pretkazanje sadašnjega kaosa u romanu francuskoga romanopisca Michela Houllebecqa Pokoravanje (Litteris, Zagreb, 2016.) u kojem pisac govori o političkoj i kulturalnoj islamizaciji francuskoga društva kao realiziranoj distopiji i propasti liberalno-demokratske tradicije Zapada.

No,ozbiljni francuski analitičari odbacuju tezu da su ovi prosvjedi vjerski (islamistički) motivirani. Zahtjevi prosvjednika i učenika na samome početku ticali su se isključivo financiranja škola, manjka profesora i troškova života. Na transparentima nema vjerskih obilježja ni islamističkih parola. Činjenica je da u nasilnim nemirima i pljačkama trgovina sudjeluje velik broj mladih iz marginaliziranih predgrađa, u kojima žive druga i treća generacija obitelji imigrantskoga podrijetla. Međutim, sociolozi naglašavaju da je njihov motiv socio-ekonomski i generacijski gnjev, a ne religija. Riječ je o mladim ljudima koji su francuski državljani, ali žive u getoiziranim četvrtima s najlošijim školama, visokom nezaposlenošću i lošom perspektivom, zbog čega simbole francuske države (poput gradskih vijećnica) napadaju iz osjećaja odbačenosti, a ne zbog islamističke ideologije.

Sve ovo postaje, međutim, idealno stanje za političku paranoju i totalnu ksenofobiju te dovode do stanja u kojem je sve moguće i sve nemoguće, u kojem politička entropija nadvladava stabilne odnose i sklopove moći i interesa različitih subjekata/aktera. Dok desni narativi koriste vizualni kaos na ulicama kako bi sve sveli na rasni i vjerski sukob (“islamizaciju”), a vlada pokušava uprijeti prstom u vanjske neprijatelje (Rusiju), vodeći europski intelektualci upozoravaju da se time prikriva stvarna domaća kriza: potpuni slom francuskoga modela integracije, ekonomsko osiromašenje mladih i duboka institucionalna nemoć Macronove administracije.

5.

Kada se spoje pojmovi neoliberalizma i korporativne tehnokracije – analiza prosvjeda se s uličnoga nasilja seli na teren potpunoga kraha modela na kojem je Europska unija građena u posljednjih nekoliko desetljeća. Europski vodeći intelektualci taj proces analiziraju kroz dvije ključne dimenzije raspada. Kritički ekonomisti tako ističu da su trenutačni nemiri izravna posljedica višegodišnjega inzistiranja na neoliberalnim politikama štednje, deregulacije tržišta rada i privatizacije javnih usluga. Europski građani, a posebno francuski, desetljećima su pristajali na visoke poreze jer su zauzvrat imali vrhunsko, besplatno javno zdravstvo, izvrsno školstvo i sigurnu starost. Kada tehnokratske vlade pod izlikom “tržišne konkurentnosti” i “fiskalne discipline” sruše te stupove (što se vidi u kolapsu francuskoga školstva koji je i pokrenuo ove prosvjede), društveni ugovor prestaje vrijediti. Dok korporativni profit raste, troškovi života, energenata i stanovanja prebačeni su na građane. To stvara situaciju u kojoj rad više nije jamac dostojanstvenoga života, što mlade generacije gura u ekonomski očaj i radikalizam.

Politolozi stoga definiraju na tragu Foucaulta djelovanje tehnokratske države ili korporativnoga upravljanja društvom, gdje se političke odluke više ne donose putem demokratskoga konsenzusa, već se nameću kao “jedine racionalne ekonomske nužnosti” pojmom racionalnoga upravljaštva (gouvernementalité). (v. https://zarkopaic.net/works/neoliberalism-oligarchy-and-politics-of-the-event-at-the-edge-of-chaos/ ) To je vladavina bez naroda, pa se Emmanuel Macron često opisuje kao arhetip takvog tehnokratskoag vladara – bivši investicijski bankar koji državu vodi kao korporaciju. Kada vlada koristi ustavne premosnice (poput famoznoga članka 49.3 u Francuskoj) kako bi progurala nepopularne zakone mimo parlamenta, ona poručuje građanima da njihovi glasovi i prosvjedi nemaju nikakvu težinu pred odlukama financijskih tržišta i rejting agencija.

Gubitak demokratskoga posredovanja znači da tehnokracija ne trpi kompromis; ona nudi samo “optimizaciju”. Kada se politika svede na menadžment, gubi se prostor za socijalni dijalog. Građani shvaćaju da su institucije postale servis za korporativne i financijske interese, zbog čega se demokratski otpor seli s glasačkih kutija (koje izgledaju beskorisne) izravno na barikade. Ovaj krah europskih politika stvara opasan politički vakuum. Budući da liberalni centar odbija priznati neuspjeh svog ekonomskoga modela, on gubi moralni i politički autoritet, ostavljajući otvoren prostor populistima i radikalima koji obećavaju povratak nacionalnoga suvereniteta i zaštitu od podivljaloga tržišta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-oligarhije/ )

Problem je što je jezgra europskih politika u nacionalnim državama i u EU upravo mainstream ove korporativne tehno-države (populisti, tzv. narodnjaci, postfašisti koji poput talijanske premijerke Meloni dolaskom na vlast postaju integrirani u diskurs neokonzervativizma prihvatljivoga i liberalnoj većini tzv. političkoga naroda) i autokratske nacionalne politike (bivše zemlje istočnoga bloka od Mađarske, Slovačke, Hrvatske, Slovenije, Poljske). Dakle, tzv. stabilnost Europe ugrožena je od nadiranja hibridnih desnih postfašista (AFD, Le Pen i drugi) zahvaljujući totalnome promašaju neoliberalizma i tehno-korporativizma i migracijskim prolomima naroda Trećega svijeta bez mogućnosti integracije. To sam opisao u knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) u dva poglavlja: o post-demokratskome stanju i o kraju multikulturalizma.

Prosvjedi na ulicama samo su površinska manifestacija onoga što teorijski artikuliram kao entropiju političkoga. U knjizi anticipiram stanje u kojem klasična demokracija biva ispražnjena od svojeg izvornoga sadržaja (sukoba ideja, borbe za slobodu) i zamijenjena tehnokratskim upravljanjem (managementom) krizama. Dolaskom na vlast, akteri koji su nekada bili radikalna alternativa kao postfašistička desnica bivaju usisani u korporativni tehno-diskurs. Oni prihvaćaju fiskalna pravila Bruxellesa, atlantsku geopolitičku liniju i neoliberalni okvir, dok za uzvrat dobivaju dopuštenje da provode neokonzervativne kulturne politike prihvatljive liberalnoj većini.Bivše zemlje Istočnog bloka razvijaju hibridne oblike vladavine. One koriste demokratske procedure (izbore) kako bi uspostavile autokratsku kontrolu nad institucijama, stvarajući privid stabilnosti koja zapravo skriva duboku političku nemoć građana (slobodu bez moći). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kulturkampf-danas/ )

Pitanje migracijskih valova iz Trećeg svijeta ne promatram kroz površni dnevnopolitički ključ (ksenofobije ili pukoga humanitarizma), već kroz slom zapadnoga koncepta integracije. Projekt multikulturalizma funkcionirao je dok je postojao snažan ekonomski motor neoliberalizma koji je trebao jeftinu radnu snagu, a društvo imalo privid stabilnosti. Kada nastupi ekonomska i socijalna demontaža države blagostanja, getoizirane skupine gube ikakvu mogućnost stvarne asimilacije ili integracije. Oni postaju, kako u svojim kasnijim tekstovima razrađujem, “tamni Drugi” unutar korporativnoga poretka. Sukob na ulicama stoga nije religijski rat (islamizam), nego nasilna eksplozija onih koji su unutar mreže kapitala posve desubjektivirani – imaju apstraktnu “slobodu” unutar sustava, ali nemaju nikakvu društvenu “moć” da promjene svoj položaj. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/identitet-kao-dispozitiv-moci/ )

Krah neoliberalnih politika i tehno-korporativizma stvorio je plodno tlo za nadiranje novih, hibridnih postfašističkih i suverenističkih pokreta (AfD u Njemačkoj, Le Pen u Francuskoj). Tragedija europskoga mainstreama (i tzv. narodnjaka i tehnokrata) leži u tome što oni pokušavaju očuvati “stabilnost” upravo onim alatima koji su krizu i proizveli: daljnjom depolitizacijom, uvođenjem tehnokratskih mjera kontrole i represijom na ulicama. Kada političari počnu govoriti isključivo jezikom trgovaca i menadžera, ulica postaje jedino preostalo mjesto artikulacije gnjeva. No, u mreži entropije, taj gnjev bez jasne emancipatorske ideje često završava u čistoj destrukciji i destiliranom kaosu, što opet otvara vrata novim autoritarnim rješenjima.

6.

Temeljno pitanje koje postavljam u Slobodi bez moći: Politika u mreži entropije glasi: Što se događa s politikom kada ona prestane biti prostor javnoga djelovanja i postane tehnokratska simulacija?(v. https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/filozofija/sloboda-bez-moci ) Kada građani shvate da su klasični politički kanali (izbori, stranke, parlamenti) postali puki servis korporativnog kapitala, nastupa stanje entropije političkoga. U tom stanju, ulični neredi i demonstracije više nisu klasični revolucionarni pokreti koji teže izgradnji novog, pravednijega društva, već postaju izraz čiste, slijepe destrukcije. Filozofijsko-politologijski gledano, ovaj se fenomen odvija kroz tri ključna koraka.

1. Suvremeni čovjek u liberalno-kapitalističkome poretku posjeduje apstraktnu, zakonski zajamčenu slobodu (slobodu govora, kretanja, konzumacije i prosvjeda). Međutim, ta je sloboda posve lišena stvarne društvene moći da se išta suštinski promijeni. Moć je disperzirana u nevidljive mreže tehnokracije, algoritama, rejting agencija i korporativnih elita. Prosvjednici na ulicama (bilo da su to francuski profesori, osiromašeni radnici ili marginalizirana mladež iz predgrađa) bolno su svjesni te nemoći. Njihov bijes proizlazi iz spoznaje da vladajući tehnokrati njihove mirne prosvjede i peticije doživljavaju tek kao “šum u sustavu” koji menadžment treba privremeno amortizirati.

2. Slom emancipatorskog subjekta i pojava “gnjevne mase”. U povijesti su revolucije (poput one 1789. ili studentskoga prosvjeda 1968.) imale jasnu ideologijsku viziju i politički subjekt – radničku klasu ili studente koji su nudili alternativni društveni projekt.Danas, u umreženome društvu entropije, nema jedinstvenog političkoga subjekta. Masa na ulicama je heterogena, fragmentirana i organizirana isključivo horizontalno (preko društvenih mreža).Budući da tehnokracija sustavno uništava mogućnost artikulacije prave političke alternative, otpor se transformira iz kreativnoga (izgradnja novoga) u čisti reaktivni nihilizam. Paljenje gradskih vijećnica, škola i automobila nije uvod u revoluciju; to je očajnički čin privlačenja pažnje sustava koji je postao imun na ljudsku patnju.

3. Post-demokracija kao generator vlastite propasti. U poglavlju o post-demokraciji, opisujem kako vladajući mainstream (populisti, konzervativci, liberali) održava privid stabilnosti tako što sve društvene konflikte pretvara u tehničke ili sigurnosne probleme.Kada migrant iz Trećega svijeta prosvjeduje u predgrađu Pariza, sustav ga ne vidi kao obespravljenoga građanina, već kao “sigurnosni rizik” koji treba suzbiti represijom.Time se zatvara začarani krug: tehnokratska država svojom hladnoćom i depolitizacijom proizvodi nasilje, a potom to isto nasilje koristi kao opravdanje za uvođenje još veće kontrole, policijske represije i izvanrednoga stanja.Migracijski prolomi naroda Trećeg svijeta u Europu nisu se dogodili u vakuumu, već u trenutku kada je europski neoliberalni model već počeo proždirati vlastitu državu blagostanja.

Bez snažnog integracijskoga pokretača, ti su narodi ostali zarobljeni u “slijepome kutu” korporativne tehno-države. Oni su formalno slobodni, ali suštinski isključeni. Kada ta getoizirana mladost eksplodira u nasilju, ona samo zrcali unutarnju entropiju samog zapadnoga društva – društva koje je izgubilo vlastite vrijednosti i pretvorilo se u goli menadžment preživljavanja.

7.

Kada se teorijska matrica iz knjige Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije primijeni na geografsku i političku periferiju Europske unije – s posebnim naglaskom na Hrvatsku i susjedne post-tranzicijske zemlje – entropija političkoga poprima specifičan, ogoljeniji oblik. Periferija ne proživljava krizu kroz spektakularne ulične nerede poput Pariza, već kroz tihu demografsku i institucionalnu supstituciju. Na periferiji je vladajući mainstream (poput HDZ-a u Hrvatskoj) doveo tehno-korporativno upravljanje do paroksizma. Politika se više ne bavi temeljnim ideologijskim vizijama razvitka, već pukim povlačenjem sredstava iz EU fondova i održavanjem klijentelističke mreže. Izbori su postali proceduralna simulacija u kojoj apatična većina ne sudjeluje (niska izlaznost), čime građani dobrovoljno pristaju na stanje slobode bez moći – imaju slobodu izbora, ali nemaju moć promijeniti duboko korumpiranu strukturu.

Suočene s masovnim egzodusom vlastitog radno sposobnog stanovništva prema jeftinijim i razvijenijim jezgrama EU (Njemačka, Irska), države poput Hrvatske posegnule su za klasičnim neoliberalnim receptom: nekontroliranim i brzim uvozom radne snage iz zemalja Trećega svijeta (Azija, Daleki istok). Tako se događaperiferni slom integracije prije nego što je uopće započela. Dok su Francuska i Njemačka barem deklarativno pokušavale graditi platforme multikulturalizma, periferija EU uvozi radnike isključivo kao živu potrošnu robu za građevinu, dostavu i ugostiteljstvo. Agencije i korporacije ih tretiraju kroz čistu ekonomsku kalkulaciju optimizacije troškova. “Kraj multikulturalizma” ovdje se očituje u svojoj najbrutalnijoj fazi. Stvara se, naime, paralelno, posve neintegrirano pod-društvo bez ikakvih socijalnih i kulturnih spona s lokalnim stanovništvom, što postavlja tempiranu bombu za buduće socijalne konflikte kada ekonomski rast uspori.

Iznimno sam skeptičan prema jeftinim političkim rješenjima i receptima. Izlaz iz post-demokracije i mreže entropije ne leži u povratku na staro (jer je stara socijaldemokracija i rodila moderni neoliberalizam), niti u retrogradnim utopijama hibridne desnice koja obećava povratak suverenim nacijama-državama u svijetu globalnoga kapitala. Raskid s diktatom tehno-korporativizmapretpostavlja pritom demontažu mita da su ekonomske politike “neutralne nužnosti”. Pitanja proračuna, poreza, javnoga zdravstva i školstva moraju prestati biti stvar bankarskih menadžera i rejting agencija te se vratiti u sferu radikalnoga demokratskoga odlučivanja. Politika ponovno mora postati sukob oko vizije pravednoga društva, a ne menadžmenta rizika. Dokle god ulica nudi samo reaktivni nihilizam (paljenje i pljačku), ona samo hrani tehno-državu koja žudi za opravdanjem represije. Izlaz je u stvaranju novih oblika solidarnosti i političkih platformi koje apstraktni gnjev mase mogu prevesti u koherentne, dugoročne zahtjeve. To podrazumijeva ponovno promišljanje radničkih, građanskih i studentskih saveza izvan nametnutih digitalnih algoritama. Budući da je liberalni multikulturalizam propao, a postfašistički šovinizam vodi u barbarstvo, europski mislioci zazivaju stvaranje zajednice koja se ne temelji na zajedničkom etničkom podrijetlu ili pukom toleriranju ekonomskih migranata, već na zajedničkoj borbi protiv desubjektivacije. To znači integraciju kroz radnička, socijalna i ljudska prava – priznavanjem da je obespravljeni migrant u predgrađu Pariza ili dostavljač u Zagrebu u istoj strukturnoj poziciji kao i osiromašeni domaći radnik. Izlaz iz entropije, prema tome, nije kozmetička reforma EU institucija, već ponovno rođenje politike kao autentične ljudske djelatnosti kojom se vraća moć u ruke onih koji danas posjeduju samo praznu, formalnu slobodu.

8.

Slavoj Žižek nudi komplementarnu i iznimno oštru psihoanalitičko-političku nadopunu ovdje iznijetih teza o entropiji politike u svojim angažiranim tekstovima objavljenim na raznim portalima. Dok dijagnosticiram strukturalni gubitak moći unutar post-demokracije, Žižek fokus prebacuje na samu narav suvremenoga bunta, definirajući ulične nerede u Francuskoj i Europi kao napad na prazno središte sustava. Žižekova filozofska intervencija ovog problema pokazuje se da su toprosvjedi bez programa ili “značenje bez označitelja”. Za razliku od klasičnih političkih revolucija koje su imale jasan program i viziju (poput komunizma ili socijaldemokracije), suvremeni ulični neredi, prema Žižeku, pate od kroničnog nedostatka ideologije.Žižek pritom primjećuje da prosvjednici na ulicama nemaju koherentan skup zahtjeva koji bi ponudili održivu alternativu liberalnom kapitalizmu. Kada pale automobile i pljačkaju trgovine, oni ne šalju poruku “Želimo ovaj specifičan politički sustav”, već šalju čisti krik nemoći: “Znamo da nas sustav ignorira, i ovo je jedini način da nas primijetite”.

To je ono što Žižek naziva napadom na prazno središte – sustav je postao toliko tehnokratski, depersonaliziran i lišen bilo kakve supstancijalne ideje, da prosvjednici više nemaju “cara kojemu mogu odrubiti glavu”. Oni udaraju u prazno, napadajući materijalne simbole države i kapitala jer je sama moć postala nevidljiva i disperzirana u algoritmima i financijskim tokovima. Žižek upozorava da su vladajuće elite i hibridni desni populisti (poput Marine Le Pen ili AfD-a) zapravo u tjesnoj simbiozi. Sustav se hrani tom podjelom kako bi opstao. Tehnokratski centar (Macron i briselski mainstream) koristi prijetnju postfašizma kako bi ucijenio građane: “Ako ne glasate za naše neoliberalne rezove i korporativnu tehno-državu, doći će fašisti i nastupit će barbarstvo”.

Hibridna desnica, s druge strane, koristi opravdani socijalni gnjev i migracijske prolome kako bi ponudila lažno rješenje u obliku nacionalističkoga autoritarizma, dok istodobno – kao što pokazuje primjer Giorgije Meloni – čim sjedne u fotelje, u potpunosti integrira neoliberalni ekonomski diskurs. Na taj način, stvarni antagonizam (klasni, socijalni, strukturni slom) biva zamijenjen kulturnim ratom, dok jezgra korporativnog upravljanja ostaje netaknuta. U jednoj od svojih najprovokativnijih teza o uličnom nasilju, Žižek tvrdi da pljačke luksuznih trgovina tijekom nereda nisu čin transcendencije ili rušenja kapitalizma, već paradoksalno – ultimativni dokaz da su prosvjednici u potpunosti internalizirali vrijednosti kapitalizma. Mladi prosvjednici ne žele uništiti potrošačko društvo; oni su gnjevni jer su iz njega isključeni. Kada razbijaju izloge kako bi došli do skupih tenisica ili pametnih telefona, oni zapravo realiziraju nametnutu kapitalističku žudnju koju si u redovnim uvjetima neoliberalne oskudice ne mogu priuštiti. To je tragedija entropije: čak i u svom najnasilnijem obliku, bunt ostaje zarobljen unutar koordinata samog sustava koji pokušava napasti.

Umjesto zaključka

Europa ne boluje od viška politike (kako to tvrde tehnokrati koji se žale na “populizam”), već od njezina radikalnoga nedostatka. Prava opasnost za stabilnost Europe nije sama ulična destrukcija, već činjenica da ni ulica ni institucije trenutačno nemaju snagu artikulirati emancipatorski projekt koji bi nadišao krah neoliberalizma i ponudio novu definiciju društvenog ugovora.

Pitanje je, naravno, kakvu uopće emancipaciju i društvenu promjenu možemo očekivati u ovome stanju post-demokracije i rasapa liberalnoga konsenzusa kad je čitav problem strukturne metastabilnosti sustava ovog monstruoznoga svjetskoga poretka izvan europskoga okružja i to u neoimperijalnome tehno-korporativizmu geopolitike krvi i dizela od ovalnoga ureda Bijele kuće do zidina Kremlja i vladara nad globalnim kineskim zidom.

Pariz
Pariz
Gradska vijećnica, Limoges
Gradska vijećnica, Limoges

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026