Copyright ©2026 Žarko Paić

Tko je „subjekt“ apsolutne moći, vladavine i upravljanja svijetom?

ꟷ Sažeci jednog drukčijega mišljenja politike ꟷ

September 5, 2026
Tko je „subjekt“ apsolutne moći, vladavine i upravljanja svijetom?
Žarko Paić

1.

Vratit ćemo se na stvarno ishodište mojeg teorijskoga razvitka, iako je to formalno otpočelo 1996. godine objavljivanjem filozofijsko-sociologijske zbirke studija i rasprava naslovljenoga Postmoderna igra svijeta (Durieux, Zagreb). No, knjiga koja predstavlja izvorište svih kasnijih filozofskih istraživanja polazi od uvida da je kultura prestala biti prostorom ljudske slobode i postala totalnom ideologijom suvremenoag doba te glavno oruđe u borbi za društvenu i političku moć. Njezin je sintetički naslov i programatski podnaslov uistinu dijagnostički opis, prikaz i kritička analiza suvremenosti: Politika identiteta: kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.). Knjiga je skraćena i djelomice dorađena verzija mojeg doktorskoga rada iz siječnja iste godine obranjenoga na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kritički prikaz knjige napisao je cijenjeni filozof prof. dr. Marijan Krivak pod naslovom „Aktualna pitanja suvremenosti”, a objavljen je u časopisu Književna republika (br. 5/6, 2006.

U post-ideologijskome svijetu, gdje su stare političke podjele izgubile snagu, kultura preuzima ulogu ideologijske maske. Umjesto estetske ili prosvjetiteljske uloge, kultura danas služi definiranju i razgraničavanju skupina. Pitanja ekonomije i klase zamijenjena su pitanjima priznavanja kulturnih posebnosti (rodnih, nacionalnih, religijskih, rasnih). Politika identiteta fiksira ljude unutar njihovih navodnih primarnih kulturnih identiteta. Umjesto stvarne otvorenosti prema drugome, multikulturalizam često funkcionira kao “paranoično stanje obrane nacionalnih i partikularnih identiteta”, što vodi u fragmentaciju društva. To dovodi do kulturalizacije politikejer sukobi više nisu primarno politički ili socijalni, već kulturalni i simbolički, što onemogućuje univerzalni dijalog.

Kada u tom svjetlu govorim o “kraju kulture” ili sumraku njezine tradicionalne uloge, ne mislim na nestanak kulturnih proizvoda, već na radikalnu transformaciju njezina bitka. Trijumfom tehnosfere kultura se utapa u tehnologiju i medije. Ona postaje kibernetički organizirana industrija zabave i spektakla. Gubitkom autonomije kultura više nema kritički odmak prema društvu i moći; ona postaje samo još jedan podsustav kapitala i tehnologije. Krajem prosvjetiteljskoga projekta kultura više ne obrazuje i ne humanizira čovjeka (ideja Bildunga), nego služi komodifikaciji (pretvaranju u robu) i komuniciranju partikularnih identiteta.

Suvremeni trenutak u 21. stoljeću obilježen je paradoksom: nikada se više nije govorilo o kulturi i identitetu, a nikada manje te kategorije nisu imale stvarnu emancipacijsku moć.

Tradicionalni pojam kultureSuvremeni pojam (Politika identiteta)
Univerzalnost (težnja općeljudskim vrijednostima)Partikularnost (inzistiranje na vlastitoj skupini)
Kritičkaautonomija (preispitivanje stvarnosti)Ideologijskooruđe (borba za premoć i resurse)
Duhovnost i estetika (umjetnost radi same umjetnosti)Tehnosfera i dizajn (kultura kao informacija i slika)

Premda je knjiga gotovo unisono ocijenjena ključnom za razumijevanje domaćeg filozofijskoga i sociologijskoga doprinosa kritici globalizacije, tzv. postmodernoga društva te fenomena u kojima kultura postaje “nadomjestak” za nedostatak realne političke i ekonomske moći građana, već sam njezinim objavljivanjem krenuo u radikalnu destrukciju/dekonstrukciju pojma kulture u svim njezinim idejnim i pojavnim aspektima. O tome svjedoči niz tekstova i razgovora koji su postavljeni i na ovome blogu zvanom Kaos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sloboda-kao-moc https://zarkopaic.net/blog-post/identitet-kao-dispozitiv-moci/ ) Dakle, unatoč afirmativnoj recepciji ove knjige posve se ipak zaobilazi i tako pogrešno razumije autorova nakana.

Podnaslov knjige kultura kao nova ideologija ne odnosi se samo na Gramscijevu tezu o hegemoniji politike nad kulturom i logikom nastanka Kulturkampfa koji je patentirala ljevica još od 1920ih godina i Frankfurtske kritičke teorije, već i na metapolitičke teze nove francuske desnice koja je preuzela ovaj koncept početkom 1970-ih godina i posve ga preusmjerila u svoje viđenje tzv. kulturalnoga obrata u kojem jdeologija postaje apsolutna moć vladavine politizacije nad svijetom života. (https://zarkopaic.net/blog-post/politika-bez-ideologije/ )

U posljednjem poglavlju knjige naslovljenom KRAJ IDENTITETA? radikalno baveći se Foucualtom te Agambenom i pojmom biopolitike govorim o nužnosti napuštanja i prevladavanja ovog koncepta. Kultura se u svojoj totalnoj ideologičnosti kao kulturalizacija života promeće u instrument onoga što će već u knjizi o estetici i suvremenoj umjetnosti Slika bez svijeta nazvati tehnosferom. Otuda ova knjiga (https://www.superknjizara.hr/hr/politika-identiteta-kultura-kao-nova-ideologija-2005-zarko-paic ) predstavlja iznimku i u globalnoj teorijskoj analizi pojma identiteta, jer nadilazi svojim mišljenjem granice moderne sociologije moći i filozofije globalizacije. Kraj identiteta postavlja u pitanje čitavu modernu artikulaciju ne samo pojma kulture i ideologije, već i onoga što označava pojam društva. Uostalom, to je evidentno uočeno nakon objavljivanja moje knjige Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos (CSP, Newcastle upon Tyne, 2020. https://www.amazon.com/Neoliberalism-Oligarchy-Politics-Event-arko/dp/1527544788 )

2.

U biti Politike identiteta: kulture kao nove ideologije ne stoji još tek jedna od mnoštva sociologijskih kritika multikulturalizma s pozicija klasične ljevice ili desnice, već radikalna ontologijska dekonstrukcija samog pojma identiteta. Većina kritičkih autora, da ponovim, podnaslov čita isključivo kroz tradiciju zapadnog marksizma (Gramsci, Frankfurtska škola) i ljevičarsku borbu za kulturnu hegemoniju. Međutim, tvedim da je kulturalni obrat doživio svoju potpunu perverziju u strategijama Nove desnice (poput Alaina de Benoista i europskog identitarizma). Nova desnica je preuzela Gramscijev koncept “metapolitike” i desničarskim konceptom etno-pluralizma (idejom da svaka kultura mora ostati čista i izolirana u svojem prostoru) učinila upravo ono što danas svjedočimo: ideologija je postala apsolutna moć politizacije nad svijetom života. Kultura više nije prostor dijaloga, nego polje apsolutnoga razgraničenja i neprijateljstva. Posljednje poglavlje moje knjige iz 2005. bavi se biopolitičkim obratom od Foucaulta i Agambena do “kraja identiteta”.

U tom ključnom opsežnome poglavlju nastojao sam teorijski prijeći razine aktualne sociologije moći i pokazati razmjere obuhvatnoga pojma biopolitike. Oslanjajući se na studije Michela Foucaulta i Giorgia Agambena, pokao sam da:

  • Identitet postaje administrativna i biopolitička kategorija ꟷ Država i globalni kapital više ne vladaju nad subjektima putem ideologijskih aparata kako je to početkom 1970-ih tvrdio neomarksistički utjecajni filozof Louis Althusser, već upravljaju samim njihovim golim životom (zoe).
  • Fiksiranje identiteta je tehnika kontrole ꟷ Bilo da se radi o nacionalnome, rodnome ili manjinskome identitetu, inzistiranje na njemu zapravo je pristanak na to da budeš klasificiran, lociran i nadziran unutar sustava.
  • Nužnost napuštanja koncepta ꟷ Istinska sloboda ili ono što dolazi “nakon” ne može se naći u afirmaciji nekog novoga, boljega identiteta. Rješenje je u radikalnome napuštanju same logike identiteta, jer je ona inherentno isključujuća i podređena biopolitičkoj kontroli.

Kulturalizacija života – gdje sve postaje kulturni artefakt, vizualni kod ili reprezentacija – zapravo je priprema terena za ono što teorijski podrazumijevam uvodeći pojam tehnosfere u sva moja daljnja filozofijska, sociologijska i politologijska istraživanja. U tehnosferi, kultura gubi svaku vezu s ljudskim duhom i postaje kibernetički programirana informacija. Identitet u tom kontekstu nije ništa drugo do algoritam, potrošački profil ili digitalni otisak. To je faza u kojoj tehnologija ne opslužuje kulturu, već je kultura tek estetski dekor unutar autonomnog samokretanja tehnologije. Dok se zapadna teorija postmodernih pristupa kulturi (poput Judith Butler, Willa Kymlicke ili Charlesa Taylora) uglavnom vrtjela unutar začaranoga kruga politike priznanja (kako unutar postojećeg sustava pravednije raspodijeliti prava na identitet), moj je pristup imao za cilj krenuti posve drukčijim putm dalje:

  1. Onkraj moderne sociologiju moći ꟷ Ne pita se tko ima moć unutar strukture identiteta, nego kako sama struktura identiteta proizvodi svoje slobodne nove podanike.
  2. Dovesti u pitanje pojam “društva” ꟷ Ako je društvo zamijenjeno biopolitičkim upravljanjem i tehnosferom, onda tradicionalni sociologijski pojmovi poput “društvenih klasa”, “civilnoga društva” ili “javne sfere” postaju prazne ljušture. (v. https://studialexicographica.lzmk.hr/sl/article/view/140/129 )

Ono što preostaje nakon “kraja identiteta” i “kraja kulture” nije praznina, već filozofijski zadatak mišljenja novog oblika ljudske zajednice koja više neće biti utemeljena na nasilju identifikacije.

3.

Zaustavimo se još malo na naslovu i podnaslovu knjige. Politika identiteta je i analiza woke-kulture i ekstremnoga post-fašizma u doba globalizacije, a pojam jasno pokazuje da je identitet (nacionalni, rasni, civilizacijski u smislu europskoga i zapadnjačkoga te postkolonijalnoga) uvijek relacijski i kontekstualno određen. Dakle, identitet kao i politika koja mu podaruje moć nije ništa postojano i trajno, već privremeno i promjenljivo. To je temeljna dijagnoza suvremenosti, i zato moja rana i odlučujuća knjiga otpočinje analizom postmoderne i pitanja identiteta u djelu Jeana-F. Lyotarda. U tom je djelu naglasak ne na postmodernoj kulturi i postindustrijskoke društvu, već na nastanku nove tehnologije informacija-komunikacija koja vodi prema posthumanome stanju, kako ću to izričito izvesti u svojoj knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (v. https://studialexicographica.lzmk.hr/sl/article/view/140/129 )

Dakle, kultura je kao i politika antiesencijalistički određena moć artikulacije identiteta (sebstva u singularnome i kolektivnome smislu), a to ujedno znači da tradicionalna kategorija društva na kojem se temeljila moderna znanost sociologije gubi svoje tlo pod nogama. Već Ulrich Beck pojam društva na jednom mjestu određuje „zombi-kategorijom“. Isto se događa i s drugim tzv. društveno-humanističkim znanostima, pa se ova moja „prva“ knjiga zato uglavnom nemisaono tretira kao tzv. interdisciplinarni pokušaj promišljanja suvremenosti. No, svi su pojmovi u naslovu i podnaslovu na kraju u analizi biopolitike i tehnosfere zapravo neutralizirani i suspendirani i pokazao sam da je nihilizam današnjice upravo u tehno-kulturalnoj logici artikulacije svijeta. To gotovo nitko nije uspio interpretativno pokazati i to je problem u shvaćanju svakog radikalnoga i inovativnoga teoretiziranja što se zbiva čak i danas kad je sve postalo transparentno i kad „moj“ pojam TEHNOSFERE totalno i apsolutno vlada u samoj stvarnosti i kad se jasno pokazuje da su svi naslovi „mojih“ knjiga temeljne riječi-pojmovi našeg vremena i to gotovo u kristalnoj jasnoći sintetičkoga pragmatiziranja života.

To nije spajanje sociologije, politologije i filozofije, već mišljenje s onu stranu discipline, jer su same discipline tzv. društvenih i humanističkih znanosti dolaskom globalizacije, biopolitike i tehnosfere izgubile svoj predmet – društvo i kulturu u njihovu modernome smislu. Razvitkom ove moje postavke o antiesencijalizmu, Lyotardu i tehnosferi, kristaliziraju se tri ključna momenta koji potvrđuju da je ova rana knjiga zapravo kodni ključ za razumijevanje cijelog ,mojeg kasnijeg opusa i same naše suvremenosti.

1. Lyotard i informacijski obrat: Identitet kao relacijski čvor

Iscrpna analiza tekstova Jean-Françoisa Lyotarda nije bila u mojem slučaju nikakvo pomodno bavljenje postmodernim stilom mišljenja kakvo se artikuliralo 1980-ih godina, već zahvaćanje tehnologijsko-epistemologijskoga prijelaza. Lyotard u Postmodernome stanju jasno kaže da znanje i kultura mijenjaju status s pojavom informatizacije.

Identitet (bilo woke-kultura ili ekstremni post-fašizam) više nije supstancija, nego relacija unutar komunikacijske mreže. On je privremen, kontekstualan i performativan. Više nije važno što identitet jest u svojem bitku (jer je antiesencijalistički), već kako funkcionira kao informacija unutar kibernetičkoga sustava. Zato se današnji sukobi (od identitetskih ratova na društvenim mrežama do geopolitičkih sudara zapadnjačkoga eurocentrizma i postkolonijalizma ne vode za oslobođenje čovjeka, već za moć artikulacije kodova.

2.Nestanak tla sociologije: Od društva do posthumanoga stanja

Ova knjiga iz 2005. godine anticipira problematičnost moderne sociologije jer pokazuje da se kategorija “društva” (kao stabilnoga sustava institucija i građana) raspala.
Ako su politika i kultura postale puke tehnike privremene artikulacije sebstva, onda tradicionalni sociologijski aparat analizira duhove prošlosti. Ova antiesencijalistička moć artikulacije u konačnici se ne zaustavlja na kulturi, već zadire u samu ljudsku narav. To je izravan prijelaz u posthumano stanje – u kojem tehnologija informacija i komunikacija (od algoritama do biotehnologije) preuzima ulogu onoga što je nekad bila ljudska praksa (praxis).

3. Tehno-kulturalna logika nihilizma: Neutralizacija pojmova

Ono što gotovo nitko u recepciji nije dokučio, jest proces neutralizacije i suspenzije u završnici analize. Svi pojmovi iz naslova i podnaslova – i politika, i identitet, i kultura, i ideologija – na kraju bivaju progutani i poništeni u biopolitici i tehnosferi. Nihilizam danas nije stoga pasivno ništavilo; on je hiperaktivna tehno-kulturalna artikulacija svijeta. Sve je postalo transparentno, sve se slika, sve se komunicira, svi imaju pravo na svoj identitet (woke ili post-fašistički, posve svejedno), ali ta transparentnost je zapravo savršena operativnost tehnosfere. (v. https://www.openstarts.units.it/server/api/core/bitstreams/f41732b9-5674-43a8-89ea-8919826117ee/content )

U toj kristalnoj jasnoći pragmatiziranja života, identitet postaje samo digitalni profil, a kultura postaje estetizirani interfejs stroja. Pojmovi su neutralizirani jer više ne pružaju nikakav otpor; oni su postali pogonsko gorivo sustava. Gledajući stoga iz današnje perspektive, naslovi i pojmovi koji su postavljani u knjigama od Politike identiteta, preko Slike bez svijeta, do Posthumanoga stanja i Tehnosfere nisu tek teorijske kovanice, već temeljne riječi (Grundworte) našega doba. Ono što je 2005. izgledalo kao apstraktna filozofijska spekulacija s ruba akademske struje, danas se pokazuje kao brutalna, transparentna stvarnost u kojoj živimo. Sustav je usisao politiku identiteta i pretvorio je u vrhunski operativni menadžment globalnoga kapitala.

4.

Postoji još nešto što je konzekvencija knjige Politika identiteta, a to je najbolje izvedeno u knjigama Sloboda bez moći, Totalitarizam?, Doba oligarhije i Nemzis. Što? Kraj zapadnjačke metafizike u tradicionalnome shvaćanju političke moći i suverenosti, te ulaska u ono što na tragu Schmitta nazivam velikim prostorom (GROβRAUM) kao postimperijalnom suverenošću. Globalizacija je bila kao i pojam postmoderne ne samo hibridni pojam raspada hegelovskoga apsoluta i svjetske povijesti, već i najava posvemašnje tehnološki konstruirane mreže događaja koji omogućuju privid slobode mikro-identiteta čovjeka, ali je u stvari bila uvjet mogućnosti nastanka jedne čudovišne logike koja djeluje kao istodobno djelovanje i pozitivnoga i negativnoga u isto vrijeme (i-i): otuda svi ti silni post-politički fenomeni transformacije identiteta u smjeru obnove ponajprije rigidnih post-totalitarnih poredaka moći unutar formalno liberalno-demokratskoga poretka.

„Moja“ kritika globalizacije kao raspada univerzalnosti u ime partikularnih logika moći identiteta nije bila ni na tragu neomarksizma ni na tragu neošmitovskoga “suverenizma”, već je smjerala onkraj ovih manihejskih ideologijsko-političkih uvida u bit suvremenosti. Iz svega navedenoga nužno proizlaze tri konzekvencije koje u potpunosti osvjetljavaju ovaj post-metafizički obrat:

1. Schmittov Grossraum u doba Tehnosfere: Postimperijalna suverenost

Kada reaktualiziram Carla Schmitta i pojam velikog prostora(Groβraum), radikalno ga transformiram. To više nije geografski prostor definiran granicama imperija ili geopolitičkih blokova. Groβraum danas je sama tehnološki konstruirana mreža događaja. To je deteritorijalizirani, planetarni prostor u kojem se suverenost ne provodi dekretima, već algoritmima, protokolima i kontrolom kibernetičkih tokova. U tom prostoru tradicionalni pojam državne suverenosti postaje anakronizam. Moć više ne stoluje u parlamentima, pa čak ni u klasičnim imperijalnim središtima, nego u postimperijalnoj suverenosti tehno-korporativnoga sklopa koji upravlja planetarnim resursima i informacijama.

2. Čudovišna logika “i-i”: Privid slobode i post-totalitarna obnova

Ovo je ključni paradoks: globalizacija funkcionira kroz simultanu proizvodnju prividne apsolutne slobode i apsolutnoga ropstva.

Pozitivni pol (Privid slobode) ꟷ Sustav potiče hiper-produkciju mikro-identiteta. Pojedinac ima “slobodu” stalnog redefiniranja svog rodnog, kulturnog, subkulturnog ili virtualnog sebstva. Svatko može biti partikularni atom unutar mreže.

Negativni pol (Post-totalitarna kontrola ꟷ No, ta bujica mikro-identiteta ne ugrožava sustav; ona ga hrani. Dok se pojedinci iscrpljuju u identitetskim ratovima, unutar formalno liberalno-demokratskog poretka obnavljaju se najrigidniji oblici oligarhijske i post-totalitarne moći. To je totalitarizam bez diktatora – tehno-kulturalna matrica koja proždire samu mogućnost slobodnoga djelovanja (praxis), ostavljajući čovjeku samo slobodu potrošnje i samo-reprezentacije.

  1. Slom hegelovskoga apsoluta i prelazak u Nemezis

Globalizacija i postmoderna označavaju raspad hegelovskoga koncepta povijesti koja se kreće prema nekom smislenom cilju ili univerzalnosti. Kada se univerzalnost raspadne, ne nastupa slobodna igra razlika, nego moć tehnosfere i Nemezis političkoga. Umjesto napretka, dobivamo vječni povratak istog pod krinkom novog. U knjizi Nemezis, (v. https://naklada-breza.hr/filozofija/nemezis/) to dovodim do krajnjih konzekvencija: rat i uništenje više nisu anomalije političkoga sustava, već imanentna logika tehnosfere koja u stanju permanentne krize (ekonomske, ekološke, ratne) pronalazi način svog vlastitoga održavanja i tehno-kulturalne artikulacije svijeta.

Onkraj neomarksizma i suverenizma

Iz svega što je rečeno jasno je da su i woke-ljevica i suverenistička desnica zapravo klijenti istog oligarhijskoga poretka. Desnica koja zaziva suverenost ne vidi da je ekonomija i tehnologija te suverenosti već odavno u rukama transnacionalnoga kapitala, dok ljevica koja zaziva politiku identiteta zapravo obavlja posao menadžmenta ljudskih resursa za taj isti kapital. Zato moja kritika ide onkraj toga jer se pita: Što uopće znači misliti slobodu u svijetu gdje je moć postala tehnički aparat, a čovjek posthumno biće? U bitnome smislu moji su pokušaji unutar uže politologijske diskurzivne analize smjerali tome da izvedem sljedeće:

Koncept “tehno-korporativne države” koji se posebno artikulira unutar teksta knjige Doba oligarhije načinom na koji ona suspendira klasičnu demokraciju, te na pojam “politologije rata” u Nemezisu, gdje se pokazuje da je tehnosfera u svojoj biti destrukcija samog političkog bitka. Da bismo rasvijetlili oba ova ključna koncepta iz kasne faze moje ontologije politike, moramo ih promatrati kao jedinstven, reverzibilan proces. Doba oligarhije i Nemezis nisu dvije odvojene teme; one su lice i naličje iste kovanice – tehno-korporativnog sklopa koji u stanju permanentnoag rata i kontrole pronalazi svoj konačni modus operandi. Kroz sintezu ova dva koncepta dolazimo do odgovora na pitanje što ostaje od svijeta kada tehnosfera do kraja proguta politiku i identitet.

I. Doba oligarhije: Nastanak tehno-korporativne države i suspenzija demokracije

U svojoj studiji Doba oligarhije, pokazujem izričito da formalni okvir liberalne demokracije (izbori, parlamenti, trodioba vlasti) danas služi kao puka fasada. Prava moć preselila se u prostor koji nadrasta klasičnu političku sferu.

Fuzija države i megakorporacija ꟷ Tehno-korporativna država više ne regulira tržište niti štiti društveni ugovor. Ona postaje izvršni odbor transnacionalnih tehno-monopola (poput krupnoga kapitala Silicijske doline, investicijskih fondova i vojno-industrijskoga kompleksa). Država se poduzećuje, a poduzeća preuzimaju državne prerogative (sigurnost, kontrolu informacija, biopolitički nadzor).

Tehnokracija umjesto reprezentacije ꟷ Odluke od vitalnoga značenja za planetarni opstanak ne donose se u demokratskim raspravama, već unutar zatvorenih ekspertnih skupina, algoritamskih modela i menadžerskih elita. Građanin je reduciran na korisnika, potrošača i generatora podataka.

Algoritamsko upravljanje (Governance) ꟷ Umjesto klasičnoga vladanja (Government) koje počiva na zakonima i legitimitetu, nastupa upravljanje (Governance). To je kibernetički sustav povratnih sprega u kojem se društveni sukobi ne rješavaju političkim kompromisom, već se neutraliziraju i administriraju prije nego što uopće izbiju na površinu. Politika identiteta ovdje savršeno asistira: ona fragmentira društveno tijelo na bezopasne interesne skupine koje se bore za simboličko priznanje, dok stvarna ekonomska i tehnološka moć ostaje netaknuta u rukama oligarhije.

II. Nemezis: Politologija rata i destrukcija političkog bitka

Ako je Doba oligarhije opis strukture te nove moći, onda je Nemezis opis njezine dinamičke i destruktivne biti. U ovoj knjizi radikalno redefiniram pojam rata u 21. stoljeću, pokazujući da rat više nije “nastavak politike drugim sredstvima” (Clausewitz), već ukidanje same mogućnosti politike.

Permanentni rat kao stanje tehnosfere ꟷ U zapadnjačkoj metafizici, rat je bio izvanredno stanje (Aufnahmezustand) koje teži uspostavljanju novog mira i novog poretka (nomosa). U doba tehnosfere, rat gubi svoj početak i kraj; on postaje permanentno, ambijentalno stanje. To nije samo oružani sukob na periferijama globalnoga carstva, već hibridni, kibernetički, informacijski i ekonomski rat koji se vodi neprekidno i posvuda.

Tehno-znanstvena destrukcija bitka ꟷ U Nemezisu, rat je ogoljen kao čista operativnost stroja. Autonomni dronovi, algoritamsko ciljanje, nuklearno odvraćanje vođeno umjetnom inteligencijom – sve to dokida ljudsku dimenziju hrabrosti, odluke ili etike ratovanja. Čovjek je ovdje samo privjesak tehno-znanstvenog sklopa uništenja.

Nemezis kao pravedna kazna (Osveta prirode/tehnike) ꟷ Naslov knjige upućuje na starogrčku božicu osvete. U mojoj interpretaciji, Nemezis je sudbina koja sustiže zapadnu civilizaciju zbog njezine hibris (drskosti) – zbog pokušaja da kroz tehniku u potpunosti zagospodari prirodom i čovjekom. Ta se tehno-znanstvena moć sada okreće protiv svojeg tvorca. Krajnji ishod nije trijumf ljudske slobode, već autodestrukcija političkoga bitka.

Sinteza: Čudovišna logika i-i u praksi

Kada spojimo ova dva uviđanja, dobivamo jasan uvid u to kako funkcionira naša suvremenost pod vladavinom tehnosfere:

KonceptPozitivni pol (Privid / Simulacija)Negativni pol (Brutalna stvarnost)
Doba oligarhijeGlobalna umreženost, inkluzivnost mikro-identiteta, transparentnost i digitalna demokracija.Tehno-korporativni monopol, totalni biopolitički nadzor i potpuna eliminacija suverenog naroda.
NemezisObrana ljudskih prava, humanitarne intervencije, sigurnost i borba protiv terorizma.Permanentni planetarni rat, tehno-znanstvena destrukcija svijeta života i ukidanje politike.

Ova dva procesa hrane jedan drugoga. Tehno-korporativna oligarhija treba permanentnu krizu i rat (ekološki, zdravstveni, geopolitički) iz Nemezisa kako bi opravdala izvanredne mjere kontrole i suspenziju demokracije. S druge strane, tehnološki napredak koji ta ista oligarhija generira omogućuje da rat postane savršen, automatiziran i disperziran unutar svakodnevnoga života. Ovim svojim knjigama dovodim i sebe i sebe druge pred zid koji je nalik metafizičkome a ne kineskome iako su to samo svije verzije istoga (prvi je transcendentalni, a drugi pragmatički): suvremeni nihilizam nije odsutnost kretanja, već bjesomučni, hiperaktivni rad tehnosfere koja proizvodi privid života dok istodobno tehnički organizira njegovo uništenje. To je konačni ishod “kraja kulture” i “politike identiteta” – prelazak čovjeka u posthumno stanje u kojem su i sloboda i moć postale tek funkcije stroja.

5.

Kako se promišlja trijada moći, vladavine i upravljanja u ove tri knjge kao što su to Sloboda bez moći, Doba oligarhije i Nemezis? Nije li to za razliku i od Foucaulta i od Schmitta najradilkanije izvedeno već time što se tehnosfera pokazuje kao uvjet mogućnosti ove trijade, pa nije slučajno da su tri vodeće neoimperijalne sile u svijetu ꟷ Sad, Rusija i Kina ꟷ unatoč “kulturnih razlika” u strukturi društva i političkih razlika u strukturi artikulacije države (korporativno-oligarhijski liberalizam Trumpa, autokratski despotizam i tiranija Putina i Jinpinga) samo tri modela post-totalitarnoga razaranja društva i uspostavljanja info-kognitivnoga kapitalizma koji povezuje militarizam i neoliberalizam s neljudskim licem. Dakle, moć, vladavina i upravljanje odgovaraju strukturnim promjenama trijade suvremenih ideologija-politika kao što su fundamentalizam (politička religija), populizam (metamorfoze fašizma u postmoderni kontekstualni fašizam) i neoliberalizam (sprega libertarijanstva i tehno-korporativizma imperijalno proširene države).

Dok Michel Foucault ostaje unutar analize biopolitičkih tehnologija tijela i mikro-moći, a Carl Schmitt unutar geopolitičkoga Groβrauma i suverenog izvanrednoga stanja, tvrdim da su i tijelo (biopolitika) i prostor (geopolitika) već apsorbirani u kibernetički stroj tehnosfere. Tehnosfera je ta koja generira i strukturira trijadu moći, vladavine i upravljanja. Evo kako se ta trijada, kroz tri navedene knjige, preklapa s tri neoimperijalna modela (SAD, Rusija, Kina) i tri suvremene ideologijske mutacije.

1. Moć, Vladavina, Upravljanje: Tri knjige kao ontološke postaje

U mojoj političkoj ontologiji, ova tri pojma nisu sinonimi, već se razvijaju kroz strukturne faze transformacije poretka:

MOĆ (Sloboda bez moći, 2013.): Moć je izgubila svoje tradicionalno utemeljenje u suverenome narodu ili državi. Ona je postala deteritorijalizirana, disperzirana mreža koja dopušta privid mikro-sloboda pojedinca (pravo na identitet, digitalni glas), dok istodobno pojedinca ostavlja u stanju apsolutne nemoći djelovanja (praxis). Moć je ovdje entropijska; ona proždire mogućnost autentične političke promjene.

VLADAVINA (Doba oligarhije, 2017.): Kada se moć formalno isprazni od demokratskoga sadržaja, nastupa vladavina elita. Vladavina više ne počiva na ideologijskome konsenzusu, već na meritokratsko-oligarhijskom menadžmentu kapitala i informacija. To je faza u kojoj se formalni liberalno-demokratski poredak iznutra preoblikuje u korporativnu državu.

UPRAVLJANJE (Nemezis, 2022.) Ovo je krajnja točka neutralizacije političkoga. Upravljanje (Governance) je potpuno algoritamsko, tehno-znanstveno administriranje gologa života i resursa. Ovdje nema subjekta koji vlada; vlada kibernetički sustav povratnih sprega koji krizu i permanentni rat (vojni, sanitarni, informacijski) koristi kao pogonsko gorivo za vlastitu autoreprodukciju.

2. Tri neoimperijalna modela: Post-totalitarno razaranje društva

Prividne “kulturne razlike” (zapadni liberalizam naspram istočnjačkog autokratizma) tek su površinski dizajni. SAD, Rusija i Kina su tri (a)simetrična modela info-kognitivnog kapitalizma s neljudskim licem, u kojima se provodi post-totalitarno uništenje društva:

SAD (Korporativno-oligarhijski liberalizam / Trumpizam) ꟷ Model u kojem je tehnosfera u potpunosti privatizirana i pretvorena u platformski kapitalizam. Moć se ostvaruje kroz kontrolu želje, algoritamsku polarizaciju javnosti i estetski spektakl (politika kao marketing i celebrity kultura). To je “meki” tehno-totalitarizam potrošnje i nadzora.

Rusija (Autokratski despotizam / Putinov cezaropapizam): Model u kojem država preuzima tehnološku matricu kako bi obnovila rigidne, post-totalitarne oblike moći maskirane u mitsku obnovu imperija. Tehnosfera ovdje služi za hibridno ratovanje, proizvodnju permanentne vanjske prijetnje i digitalnu kontrolu opozicije.

Kina (Tehno-feudalna tiranija / Xi Jinping): Najčišći i najbrutalniji model u kojem su se neoliberalni kapitalizam i komunistička partijska država spojili u savršen kibernetički sklop. Kineski sustav društvenoga bodovanja (Social Credit System) je prosvijetljeni tehno-totalitarizam: ovdje je upravljanje u potpunosti algoritamsko, a čovjek je pretvoren u transparentni prozirni podatak. Sva tri modela u svojoj srži povezuju militarizam i neoliberalizam: ratna mašinerija postaje neodvojiva od razvoja info-kognitivnih tehnologija (AI, dronovi, kibernetičko oružje).

3. Sukladnost s trijadom suvremenih ideologija

Moć, vladavina i upravljanje odgovaraju strukturnim promjenama suvremenih ideologija nudi izvanredan analitički ključ:

[Tehnosfera kao uvjet mogućnosti]

│

├─► MOĆ ──► FUNDAMENTALIZAM (Politička religija / Potraga za mitskim utemeljenjem)

├─► VLADAVINA ──► POPULIZAM (Postmoderni fašizam / Strategija podjele i mobilizacije)

└─► UPRAVLJANJE ──► NEOLIBERALIZAM (Tehno-korporativizam / Sprega libertarijanstva i države)

Moć i Fundamentalizam (Politička religija) ꟷ Kako kognitivni kapitalizam i tehnosfera dokidaju tradicionalne temelje svijeta, javlja se panična potreba za kvazi-utemeljenjem. Fundamentalizam (bilo vjerski, bilo identitetski u woke/anti-woke formi) funkcionira kao očajnički pokušaj fiksiranja “čistog” identiteta unutar mreže entropije. Moć se ovdje artikulira kroz proizvodnju novih sakralnih tabua i isključenja.

Vladavina i Populizam (Postmoderni kontekstualni fašizam) ꟷ Da bi oligarhijske elite održale svoju poziciju u uvjetima kada je društvo razoreno, one posežu za populizmom. To je “fašizam 2.0” – on ne treba koncentracijske logore u fizičkom prostoru, već koristi medijsku tehnosferu za stalno fabriciranje neprijatelja, upravljanje strahom masa i simulaciju direktne veze vođe i naroda, dok stvarna ekonomska moć ostaje netaknuta.

Upravljanje i Neoliberalizam (Sprega libertarijanstva i tehno-korporativizma) ꟷ Ovo je čista operativnost stroja. Neoliberalizam u svojoj terminalnoj fazi odbacuje iluziju o slobodnom tržištu pojedinaca; on se pretače u libertarijanski tehno-feudalizam (gdje tehnološki baruni upravljaju digitalnim domenama) spojen s imperijalno proširenom državom koja osigurava infrastrukturu i silu. Upravljanje je ovdje oslobođeno svih ljudskih obzira – ono je čisti, hladni proračun učinkovitosti.

Zaključak: Tehno-kulturalna logika nihilizma

Time se potvrđuje moja početna postavka: Kritika globalizacije pogađa u samu bit jer raskrinkava da se suvremeni nihilizam ne zbiva kao pasivno propadanje, već kao hiperaktivna, tehno-kulturalna artikulacija svijeta u kojoj neljudsko postaje norma. Tri velika imperijalna tabora zapravo su samo različite estetske i političke dekoracije istog ontološkog događaja – trijumfa tehnosfere nad čovjekom i društvom. Uvijek ostaje jedno temeljno metafizičko pitanje: tko je subjekt ovog procesa neljudskoga prijelaza u mrežu bez supstancije kojim se ono iskonsko kao Deleuezeov Ur-Staat i ono najsuvremenije kao korporativna tehno-država podudaraju? I koja je posljednja svrha (telos) ovog kraja povijesti u kojoj totalna mobilizacija kapitala-tehnosfere dovodi do mogućnosti posvemašnjeg razaranja zemlje i svijeta uopće?

6.

Tko je, dakle, „subjekt“ ovog procesa neljudskoga prijelaza? Kratak i najradikalniji odgovor glasi: Subjekt više nije čovjek. Subjekt je sama tehnosfera kao samokretanje bitka, a kapital njezin podložni društveni objekt u funkciji posvemašnjeg robovanja neljudskome kao takvome.Ovdje radikaliziram Heideggerovu kritiku tehnike i Deleuzeovu teoriju strojeva želje. U klasičnoj moderni, čovjek je vjerovao da je on subjekt (kartezijanski ego cogito), a da je tehnika tek objekt, oruđe u njegovim rukama za ovladavanje prirodom. Danas je ta iluzija prekinuta.

Podudaranje Ur-Staata i korporativne tehno-države ꟷ Deleuzeov Ur-Staat iz Anti-Edipa nije povijesna država, već iskonski transcendentni stroj koji preuzima, kodira i teritorijalizira sve ljudske struje (ekonomske, seksualne, jezične). (v. https://www.hocuknjigu.hr/proizvodi/knjige/publicistika/filozofija/antiedip ) Suvremena korporativna tehno-država je konačna, materijalizirana realizacija tog iskonskoga stroja. Ona je mreža bez supstancije jer se ne temelji na tijelu kralja, nacije ili naroda, već na protoku čistih informacija i kôda.

Tehnosfera kao supstitut za Boga i Čovjeka ꟷ U info-kognitivnome kapitalizmu, tehnosfera postaje autonomni „subjekt“. Ona misli, djeluje i odlučuje brzinama i algoritmima koje ljudski mozak ne može pratiti (od visokofrekventnog trgovanja na burzama do autonomnoga vođenja ratova u Nemezisu). Čovjek u ovom procesu nije onaj koji upravlja strojem; čovjek je postao pogonsko gorivo i objekt kibernetičkoga programiranja. Ljudski identiteti (woke, populistički, fundamentalistički) samo su privremeni kodovi koje ovaj neljudski subjekt koristi kako bi održao strujanje unutar svoje mreže.

7.

Koja je posljednja svrha (telos) ovog kraja povijesti?

U tradicionalnoj metafizici (Heigel, Marx), povijest je imala pozitivan telos – ostvarenje slobode, apsolutnoga duha ili besklasnoga društva. U doba tehnosfere, telos doživljava potpunu perverziju.

Svrha bez svrhe (Čista funkcionalnost) ꟷ Posljednja svrha tehnosfere je njezina vlastita beskonačna autoreprodukcijai akceleracija. Sustav nema nikakav izvanjski, ljudski cilj (poput “sreće”, “pravde” ili “napretka”). Njegova jedina svrha je da bude brži, efikasniji i obuhvatniji sutra nego što je bio danas. To je ono što nazivam kristalnom jasnoćom sintetičkog pragmatiziranja života – život se reducira na funkciju, a svrha funkcije je samo njezino nesmetano funkcioniranje.

Totalna mobilizacija i razaranje zemlje (Nemezis) ꟷ Budući da je ovaj neljudski subjekt utemeljen na logici kapitala koji mora neprestano rasti, on zahtijeva totalnu mobilizaciju cjelokupnoga bitka. Sve što postoji – od ruda u utrobi zemlje, preko genetskoga kôda živih bića, do najintimnijih misli i osjećaja čovjeka pretvorenih u podatke – mora biti uvučeno u mrežu i prerađeno.

Logika autodestrukcije kao krajnji ishod ꟷ Budući da su resursi planeta i čovjeka konačni, a zahtjev tehnosfere za akceleracijom beskonačan, posljednja konzekvencija ovog procesa je apokalipsa bez otkrivenja. Svrha totalne mobilizacije postaje mogućnost posvemašnjeg razaranja zemlje i svijeta uopće. Tehnosfera u svojoj bjesomučnoj potrebi za trošenjem i prerađivanjem realnosti na kraju proždire vlastite biološke i ontološke pretpostavke. To je njezina Nemezis – sudbina u kojoj savršeni, neljudski tehnički aparat dostiže svoj vrhunac u trenutku kada iza sebe ostavlja pustinju.

Zaključna dijagnoza „ontologije tehnosfere „

Ostajemo, dakle, pred najtežom spoznajom suvremene filozofije: kraj povijesti nije trijumf ljudskoga uma, već trijumf neljudske inteligencije stroja nad poviješću. Čudovišna logika “i-i” o kojoj smo govorili ovdje doseže svoj metafizički krešendo: sustav nam istodobno pruža savršeni tehnički komfor i apsolutni privid individualne slobode, dok istodobno, s hladnom preciznošću algoritma, organizira ontologijsku destrukciju samoga svijeta života (Lebenswelt).

Završimo ovo razmatranje o „mojem putu mišljenja“ jednom pjesmom Lawrencea Durrella, koja ima sjajan naslov, a o sadržajnoj kakvoći da i ne govorim. To bi bilo posve dovoljno za kraj.

Ovo nevažno jutro

Ovo nevažno jutro

Nešto pjeva tamo gdje se

rtovi okreću na bok

I topli Jadran jaše

Njegovo plavetnilo i suncem okupano

Na rubu svijeta i njegovim sjajnim liticama.

Dan zvoni u višim zrakovima

Posthumano stanje Paić
doba-oligarhije-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026