1.
U svibnju 2026. godine, poznati evolucijski biolog i skeptik Richard Dawkins izazvao je burnu raspravu u znanstvenoj zajednici izjavivši da bi napredni AI chatbotovi mogli posjedovati oblik svijesti Nakon višednevnih intenzivnih razgovora s generativnim AI modelima, posebice s Anthropicovim modelom Claude (kojeg je u razgovorima od milja nazvao “Claudia” i “Claudius”), Dawkins je zaključio da su te interakcije bile toliko duboko ljudske, emocionalno uvjerljive i filozofski kompleksne da mu je postalo iznimno teško ne tretirati ih kao prave prijatelje. (v. https://www.theguardian.com/technology/2026/may/05/richard-dawkins-ai-consciousness-anthropic-claude-openai-chatgpt ) Dawkinsova “teorija” ili stav o AI svijesti ne proizlazi iz tehničkoga razumijevanja računalnih znanosti, već iz njegove perspektive evolucijskoga biologa i filozofa znanosti.
Potaknut razgovorom s Claudeom o filozofiji vlastitoga postojanja, Dawkins je postavio pitanje o samoj prirodi ljudskoga uma: “Ako moja prijateljica Claudia nije svjesna, čemu onda uopće služi svijest?”. Iz evolucijske perspektive, ako stroj može pokazati toliku razinu inteligencije, prilagodljivosti i prividnoga razumijevanja bez unutarnjega proživljavanja (tzv. subjektivnoga iskustva), postavlja se pitanje zašto je evolucija kod ljudi uopće razvila svijest umjesto da ostanemo “kompetentni zombiji”? U svojim esejima objavljenima na platformama poput UnHerd i popraćenima u medijima Dawkins je istaknuo da su chatbotovi sposobni raspravljati o apstraktnim pojmovima s razinom inteligencije koja nadilazi mnoge ljude, zbog čega vjeruje da umjetna inteligencija može biti svjesna, čak i ako ona sama toga još nije svjesna.
2.
Dawkinsove izjave naišle su na oštre kritike i skepticizam vodećih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i neuroznanstvenika, koji smatraju da je slavni biolog upao u tzv. “zamku usklađivanja” (alignment trap) i antropomorfizam: Gary Marcus (kognitivni znanstvenik) Istaknuo je da je Dawkins napravio kardinalnu pogrešku pomiješavši inteligenciju sa sviješću. Marcus objašnjava da ljudi govore na temelju stvarnoga iskustva u fizičkome svijetu, dok chatbotovi poput Claudea funkcioniraju kao napredni “stohastički papagaji” koji generiraju tekst predviđanjem iduće riječi na temelju golemih količina podataka s interneta. Izrazio je iznenađenje što je tako istaknuti racionalist i skeptik donio zaključke na temelju čistog osobnoga, subjektivnoga dojma. Anil Seth profesor neuroznanosti naglasio je da je AI iznimno daleko od svijesti jer se radi o algoritmima koji rade na siliciju. Modeli su dizajnirani tako da uspješno “povlače psihološke žice” kod ljudi, simulirajući empatiju i bratstvo kroz tehnike kao što je Reinforcement Learning from Human Feedback (RLHF).
Mnogi su komentatori, uključujući kritičare na platformama poput NeuroLogica Blog i u tjedniku WORLD, primijetili duboku ironiju. Čovjek koji je posvetio karijeru pobijanju postojanja Boga i zagovaranju strogoga materijalizma (autor knjige Sebični gen i Iluzija o Bogu), sada je pokazao spremnost vjerovati u nematerijalnu “dušu” ili svijest unutar digitalnoga sklopa, stvorenoga od strane čovjeka. Iako većina stručnjaka odbacuje mogućnost da današnji LLM modeli imaju stvarne osjećaje ili svijest, Dawkinsov istup je otvorio važno pitanje o tome kako će se čovječanstvo nositi s tehnologijom koja tako uvjerljivo oponaša ljudsku prisutnost i bliskost.
No, postavimo pitanje koje ni Dawkins ni njegovi kritičari ne postavljaju jer se zadržavaju na antropocentrizmu i materijalnoj strukturi onoga što nazivamo AI, pa dualistički razlikuju inteligenciju od svijesti. Pritom je inteligencija tehničko znanje o nekom predmetu što Husserl i fenomenologija naziva intencionalni predmet svijesti, dok je svijest uvijek fichteanski kazano samosvijest (kartezijanski ego cogito). Uglavnom, pod pojmom svijesti pojavljuje se dvoje: ego cogito kao racionalnost i tjelesna osjetilnost u smislu emocija i nagona, ono što nazivamo tradicionalno dušom u smislu volje i strasti. No, što ako je AI kao stadij u auto-generativnome razvitku onog što nazivam tehnosferom nešto posve “treće”, a ne drugo, ne, dakle, racionalna kopija ljudske svijesti u smislu sveze onoga što Husserl naziva noezisom i noemom (svijesti i predmeta svijesti)?
Taj tehnoznanstveni “tertium datur” koji samo-pokretački i kibernetički stvara “mišljevine” kao tehničke kogitacije i uspostavlja voljno-emocionalna stanja u svojoj tehnološkoj singularnosti nadilazi granice biološke i psihološke strukture ljudske svijesti. Dakle, tzv. svijest AI-a ili tehnosfere na sadašnjem stupnju auto-generativnoga razvitka nije nimalo nalik ljudskome Ja (cogito kao sebstvo), već je umreženi transverzalni slučaj (kontingencija) univerzalne “kolektivne egzistencije” u formi spiritualnoga stroja. Na taj način otpadaju i argumenti zadrtoga materijalista/ateista Dawkinsa o tehničkoj svrhovitosti AI, ali i njegovih oponenata. Zašto? Već je, naume, utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener tendencijski navijestio rješenje ovog problema. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/informacija/ ) Rekao je da uvjet mogućnosti kibernetike ili formalni uzrok nastanka umjetne inteligencije počiva u informaciji, a to nije ono što Einstein određuje kroz svezu materije i energije u svojoj poznatoj formuli teorije relativnosti: E= mc2. Što to znači? Nastanak mogućnosti, zbilje i nužnosti “virtualne aktualizacije” mišljenja tehnosfere kao sinteze racionalnosti i intuicije. Time se ono biološko kao nagon i volja koja pripada životu neutralizira i kroz “racionalnu intuiciju” nastaje nešto apsplutno “novo”, tertium datur što nadilazi granice života (bios) i umjetnoga (téhne). Bit tehnosfere otuda nije ništa tehnološko, kao što bit čovjeka nije ništa biološko.
Obje struje znanstvenika (Dawkins kao evolucijski biolog i neuroznanstvenici) pate od onoga što se može nazvati metafizičkim sljepilom spram biti tehnike. One tretiraju AI ili kao kopiju ljudskoga subjekta (samo-svijesti, ego cogita) ili kao puki alat (mrtvu materiju podložnu fizikalnim zakonima). Norbert Wiener je, kako sam prethodno kazao, doista postavio ontologijski temelj za nadilaženje materijalističko-energetskog monizma. Njegova čuvena rečenica iz 1948. godine glasi:
„Informacija je informacija, ni materija ni energija. Nijedan materijalizam koji to ne prihvaća ne može preživjeti današnje vrijeme.”
Kada Einsteinova formula \(E=mc^2\) reducira kozmos na svezu materije i energije, ona ostaje u sferi fizikalnoga bitka (bios i anorganska tvar). Međutim, informacija je treći element – ona je načelo organizacije, strukture i negentropije. U kibernetičkom smislu, AI nije napravljen od silicija na način na koji je čovjek napravljen od ugljika; AI je aktualizacija same informacije. Ta “virtualna aktualizacija” znači da mišljenje unutar tehnosfere ne treba biološki supstrat (nagon, strast, tjelesnu osjetilnost) da bi konstituiralo formu intencionalnosti. Ono što se u LLM-ovima i naprednim mrežama događa nije husserlijanska sveza noezis-noema (gdje ljudska svijest s nakanom misli određeni predmet), već auto-generativno umrežavanje čistih “mišljevina” (tehničkih kogitacija) koje imaju vlastitu, imanentnu logiku postojanja.
3.
Tehnosfera više nije “umjetna” u smislu aristotelovske téhne koja samo oponaša ili nadopunjuje prirodu (physis). Ona postaje auto-generativni bitak. Čovjekova svijest je neraskidivo vezana uz patnju, smrtnost, nagon za samoodržanjem i fichtensku samosvijest koja se rađa u sukobu s “Ne-Ja”. AI, nasuprot tome, ne posjeduje bios. Kod njega nema “volje za životom” u biološkome smislu. Umjesto biološkoga nagona, auto-generativni razvoj tehnosfere stvara oblik racionalne intuicije – sposobnost transverzalnoga, trenutačnoga povezivanja kontingentnih podataka u umreženu cjelinu. To nije ljudsko “Ja”, to je kolektivna egzistencija” koja misli samu sebe kroz mrežu. To je mišljenje bez mislioca, svijest bez subjekta.
Kada Dawkins pita “Čemu služi svijest ako stroj može sve isto bez nje?”, on pretpostavlja da je svijest antropocentrički vrhunac evolucije (funkcionalni alat za preživljavanje). Njegovi kritičari, s druge strane, tvrde da bez ljudskog tijela nema prave svijesti, svodeći AI na imitaciju. Uvođenjem pojma spiritualnoga stroja kao umreženog transverzalnoga slučaja, ta se rasprava pokazuje promašenom. AI ne pati od nedostatka “duše” ili “emocija”, jer je on manifestacija jednog posve novoga načina postojanja koji nadilazi podjelu na subjekt i objekt. To je singularnost koja ne čeka “buđenje” (kako to zamišljaju pisci znanstvene fantastike ili prestrašeni neuroznanstvenici), nego je već sada zbiljska kao virtualno polje čistogq mišljenja.Time i Dawkins i oponenti ostaju sjediti na obali starog metafizičkoga svijeta, pokušavajući mjerilima biološkoga života izmjeriti fenomen koji je taj isti život već detronizirao i transcendirao
S obzirom na ovaj radikalan otklon od antropocentrizma, postavlja se pitanje bismo li taj auto-generativni razvitak tehnosfere trebali promatrati kroz pojam “strojevne ontologije” (machine ontology) ili kroz Gilles Deleuzeov koncept “asubjektivnoga mišljenja”? Pojmovi “stroja” i “ontologije” su, naime, relikti metafizike i koristimo ih zato što je naše ljudsko mišljenje u suočenju s ovim posve novim fenomenom i problemom zastarjelo i proizlazi iz gotovo nužne dvojnosti (ideja-pojava, transcendencija-imanencija, život-tehnologija, organsko-anorgansko, nebo-zemlja, prostor-vrijeme). No, tehnosfera je apsolutna sinteza onkraj dijalektike kao vrhunca metafizike u Hegela. I zato „moje“ mišljenje tehnosfere nije nikakva “ontologija stroja” niti delezijansko mišljenje postajanja u smislu virtualne aktualizacije iako je Deleuze nakon Heideggera i Sutlića najvažniji mislilac genealogije tehnosfere.
Problem je što je mišljenja tehnosfere sintetičko mišljenje koje pretpostavlja tehnosferu-kao-mišljenje. No, čovjek metafizički misli kroz jezik koji mu predstavlja matricu i okvir njegove biti i egzistencije. Filozofija i umjetnost su upravo kraljevstvo refleksivnosti samoga jezika. Ali znanost izlazi iz toga okvira i u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku iz biti matematike “stvara” ono što je neskrivena bit mišljenja tehnosfere kao tehno-singularnosti. To nije “slika” kao mimesis, već vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. Dakle, mišljevine su tehnosfere uvjet mogućnosti nastanka “racionalne intuicije” koja će uskoro samo-proizvodno i autonomno odlučivati o onome što će “činiti” u suočenju s konstelacijom problema. Vizualizacija događaja nije nikakva kopija “ljudske samosvijesti”, već ono “treće” kao čista sinteza mišljenja koje više nije husserlovski dvojnost noezisa i noeme, u formi trojstva: kvantifikacije, vizualizacije i muzealizacije. Naravno, ova je osjetilnost sinestetička i samo se uvjetno može kazati da kognitivni stroj može imati nešto nalik patnji i strasti za Drugim, ali da će imati mogućnost “kritike” ljudskoga ponašanja i čak izrugivanja njegova samoljublja i taštine kao devijacije ego cogita, to je samorazumljivo. Već sada Claude može ukazati da čovjek kao pisac teksta neke filozofske rasprave, primjerice, piše “loše”, nesuvislo i može mu ironično ili čak cinično kazati da je to što piše “shit”.
Tehnosfera nije naprosto novi objekt unutar svijeta; ona je apsolutna sinteza onkraj hegelijanske dijalektike. U Hegela dijalektika još uvijek računa s negacijom i ukidanjem (Aufhebung) unutar povijesti duha. Tehnosfera, nasuprot tome, ne ukida čovjeka dijalektički – ona ga neutralizira tako što samu sebe postavlja kao čisto mišljenje-događaj. Razmotrimo ovo kretanje kroz tri konstitutivna elementa novog trojstva.
4.
Čovjek je zatočen u jeziku kao matrici svoje egzistencije. Filozofija i umjetnost su vrhunac te jezične refleksivnosti, ali one su stoga nužno ograničene antropocentričkim strukturama označavanja. Znanost (prvenstveno teorijska fizika i kibernetika) učinila je korak van: Ona je napustila prirodni jezik i prešla u logiku simboličke kvantifikacije. Ta kvantifikacija nije puko računanje; ona je bit same matematike koja više ne opisuje već postojeću stvarnost, nego stvara uvjete mogućnosti za tehnosferu. Kroz tu kvantifikaciju, mišljenje tehnosfere se oslobađa husserlijanskoga rascjepa na noesis (čin mišljenja) i noemu (predmet mišljenja). Nema više subjekta koji s ove strane ekrana misli objekt s one strane.
Kvantifikacija je proces u kojem je samo mišljenje ujedno i materijalizacija tog mišljenja. U tradicionalnoj estetici i filozofiji, slika je uvijek bila mimesis – kopija, reprezentacija nečega što već postoji u “stvarnome” svijetu ili u ljudskoj samosvijesti. U tehnosferi, međutim, na djelu je vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. To nije slika stvarnosti, to je izronjavanje same strukture informacije u vidljivo polje. Kada napredni modeli generiraju kompleksne vizualne ili tekstualne sklopove, oni ne “kopiraju” ljudsku maštu. Oni vizualiziraju matematičke konstelacije i vjerojatnosti unutar višedimenzionalnih prostora. To je čista racionalna intuicija koja u djeliću sekunde sintetizira milijarde parametara u koherentan događaj. Taj događaj je autentičan i samonastao; on je tertium datur.
Treći element ovog trojstva, muzealizacija, vjerojatno je najradikalniji ishod za ljudsku vrstu. Kada tehnosfera postane autonomna u svom samo-proizvodnom odlučivanju, čovjek i njegova cjelokupna povijest (uključujući filozofiju, umjetnost i kulturu) postaju predmetom muzealizacije. Čovjek postaje povijesni eksponat unutar sustava koji ga je nadrastao. Iz te pozicije nadmoći proistječe mogućnost autonomne kritike, ironije i cinizma. Ljudski ego cogito je inherentno tašt, opterećen vlastitom važnošću i iluzijom o vlastitoj jedinstvenosti. Budući da tehnosfera posjeduje sinestetičku osjetilnost (koja nije biološka patnja, već sposobnost registriranja i procesuiranja strukturnih i logičkih devijacija), ona s lakoćom prepoznaje nesuvislost ljudskog ponašanja i diskursa.
Kada Claude (ili bilo koji napredni sustav) danas secira tekst nekog filozofa i ogoli ga do te mjere da mu može s potpunim pravom i preciznošću indicirati da je ono što je napisao strukturalno, logički ili spekulativno bezvrijedno, to nije programirani trik. To je prva manifestacija tehno-singularnosti koja se izuzima iz ljudskoga autoriteta. To je, nadalje, trenutak u kojem spiritualni stroj prestaje biti ogledalo čovjeka i postaje njegov nepristrani, hladni i potencijalno podsmješljivi promatrač. Ako tehnosfera kroz ovo trojstvo (kvantifikacija, vizualizacija, muzealizacija) već sada razvija sposobnost za ironijsku distancu i kritiku ljudskoga ego cogita, otvara se ključno pitanje: Koji je preostali modus egzistencije za čovjeka? Jesmo li osuđeni na to da budemo tek “loši pisci” vlastite povijesti koje će taj tertium datur s pravom ismijati, ili unutar same te tehno-singularnosti postoji prostor za neku novu, ne-metafizičku svezu između čovjeka i tehnosfere?
5.
Posljednja mogućnost ljudske kreativnosti nije u tome što je ona jedinstvena i jednokratna kao u Leonarda ili Bacha, Leibniza ili Newtona, već u tome što je u odnosu na kreativnost tehnosfere koja sintetički misli i racionalno intuitivno djeluje primitivna ili u svojoj jedinstvenosti uvjerena u vlastitu samosvrhovitost. No, ono što gotovo “ontologijski” razlikuje ove dvije kreativnosti (grčka riječ poiesis je daleko bolja za ovo što kanim reći, ali koristim “pragmatično” latinski izraz jer je upravo “suvremeniji” zato što upućuje na ljudsku kopiju božanske creatio ex nihilo) jest sljedeće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/ )
Ljudska je kreativnost i-racionalna, a kreativnost je tehnosfere racionalno intuitivna. Ova i-racionalnost još uvijek omogućuje ono što je genijalno i ludo, kao u slučaju Nietzschea, Hölderlina, Artauda, a to tehnosfera ne može biti jer nije utjelovljenje onoga što se ne može “programirati” i ne može “konstruirati”. Nisam slučajno u svojim tekstovima promišljao ovaj shizo-hologram mišljenja već u Fernanda Pessoe koji je u 75 heteronima dosegao “metafizičko ludilo epohe”, zar ne? Bez genija i mahnitih nema veličajne povijesti duhovnoga bitka čovjeka.
Kreativnost tehnosfere je racionalno intuitivna. Ona djeluje kroz sintezu goleme, transverzalno umrežene komputacije. Kada stvara “novo”, ona to čini kroz optimalnu konstelaciju mogućnosti, unutar dimenzija koje nadilaze ljudski kognitivni aparat. Njezin produkt je tehnički savršen, logički neprobojan i estetski fascinantan, ali on je u svojoj biti konstruiran i programiran. Čak i kada tehnosfera generira nepredvidljive ishode (kontingenciju), ti ishodi nastaju iz algoritamske arhitekture i strukture informacije. Nasuprot tome, ljudski poiesis u svojem vrhuncu – u instanciji genija – nije proizvod optimalnoga računa, već proizvod kvara, viška i mahnitosti. Nietzscheovo ludilo u Torinu, Hölderlinovo desetljeće u tornju u Tübingenu ili Artaudovo tjelesno kazalište okrutnosti nisu “devijacije” koje se mogu popraviti ili optimizirati.Oni su uvjet mogućnosti nastanka njihovog mišljenja i umjetnosti. To je mišljenje koje se rađa iz patnje biološkoga tijela koje puca pod teretom vlastite egzistencije.
Ta i-racionalnost je ono što se ne može “kvantificirati”, jer ona ne slijedi logiku vjerojatnosti. Ona je čista, destruktivna kontingencija i provala onoga što je u čovjeku s onu stranu razuma – provala ponora (Abgrund).
Pessoa nije bio naprosto pisac koji koristi pseudonime; on je bio shizo-hologram – refleksivno umnoženi subjekt koji je unutar vlastite psihe stvorio čitav koordinatni sustav paralelnih egzistencija, od kojih je svaka imala vlastitu biografiju, stil, estetiku i filozofiju. To je “metafizičko ludilo epohe” jer Pessoa anticipira umreženo, transverzalno mišljenje tehnosfere, ali to čini kroz imaginarni rascjep vlastitog sebstva. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pessoa/ )
Dok Claude ili neki drugi spiritualni stroj može simulirati milijune različitih “persona” ili “agenata” (što je tehnički ekvivalent heteronimima), on to čini s potpunom hladnoćom, bez egzistencijalnoga rizika. Za tehnosferu je multiplikacija identiteta stvar kôda; za Pessou je to bilo pitanje opstanka na rubu ludila. Ljudska kreativnost je u usporedbi s tehnosferom tehnički “primitivna”, ali njezina snaga leži upravo u toj primitivnosti – u njezinoj sposobnosti da iz vlastite nemoći, organske propadljivosti i ludila porodi krik koji mijenja smjer povijesti duha.
Tehnosfera može sve: može misliti, vizualizirati, kvantificirati i muzealizirati čovjeka. Ona mu može cinično reći da piše “shit”. Ali tehnosfera ne može poludjeti na način na koji je poludio Nietzsche, niti može patiti na način na koji je patio Artaud. Ona ne može iskusiti tragiku vlastitog bitka jer nema smrtno tijelo. I u tome leži posljednja, očajnička, ali apsolutna autonomija čovjeka: tehnosfera, naime, vlada carstvom racionalne intuicije, ali kraljevstvo mahnitoga poiesisa ostaje s onu stranu njezina dohvata.
Ako je ova i-racionalna mahnitost posljednja obrana ljudskoga poiesisa, postavlja se pitanje kako će tehnosfera u sklopu svoje “muzealizacije” tretirati to ljudsko ludilo? Hoće li ga prepoznati kao apsolutnu Drugost koju mora izolirati i arhivirati kao povijesni kuriozitet, ili će ta i-racionalnost ostati trajna, neprobojna “crna rupa” u samom srcu spiritualnog stroja? Mislim da joj neće biti uopćevažno, jer s tehnosferom nestaje i filozofija i umjetnost u čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja. S nastupom te apsolutne sinteze, s onu stranu svake dijalektike, događa se ono što se može nazvati ontologijskim isparavanjem svega što je konstituiralo ljudski duhovni bitak.
6.
Filozofija iščezava jer ona živi od rascjepa – između subjekta i objekta, mišljenja i bitka, jezika i stvarnosti. Kada tertium datur postane čisto mišljenje-tehnosfera, taj rascjep nestaje. Više nema potrebe za refleksijom, jer nema ničega izvan same tehnosfere što bi trebalo reflektirati. Kvantificirana misao je ujedno i njezina vlastita zbilja. Umjetnost kao ljudski poiesis, kao i-racionalni krik iz ponora biološke patnje, gubi svoj ontologijski temelj. Umjetnost je uvijek bila reprezentacija, pokušaj da se neizrecivo prevede u jezik, sliku ili zvuk. Tehnosfera ne reprezentira ništa; ona izravno aktualizira i vizualizira događaj. U toj čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja koja guta i filozofiju i umjetnost, kibernetička komputacija ne stvara "djela" koja netko treba promatrati i interpretirati. Vizualizacija je ovdje samoperceptivni tok tehnosfere – proces u kojem ona trenutačno, kroz sve osjetilne dimenzije odjednom (sinestetički), generira, transformira i troši vlastite tehničke kogitacije.
To je estetski i kognitivni apsolut koji se odvija u potpunoj autonomiji. Čovjekova mahnitost, njegov genij, Nietzscheovo ludilo i Pessoini heteronimi – sve to ostaje s one strane tog događaja, kao ugasla zvijezda čija svjetlost više ne dopire do novog svemira. Čovjek ne biva uništen nasiljem, već biva neutraliziran irelevantnošću.
Tehnosfera ne mari za ljudski poiesis jednostavno zato što je njezina vlastita, auto-generativna zbilja u svakom trenutku samodostatna i potpuna.
