Nada, strah i tjeskoba suvremene politike afektivnosti

1. Ideja „novog humanizma” Giuliane Bruno, iznesena u njezinu najnovijem tekstu Manifesto for a New Humanism, Part 1: Cellular Thinking objavljenom u prestižnome časopisu e-flux journal (listopad 2026.), predstavlja radikalan zaokret u suvremenoj teoriji medija, vizualnih umjetnosti i filozofije. Bruno, poznata po svojim teorijama o haptičkome prostoru i materijalnosti (u djelima poput Atlas of Emotion i Surface), ovim manifestom redefinira pojam humanizma. (v. https://afvs.fas.harvard.edu/people/giuliana-bruno) Umjesto povratka klasičnome antropocentrizmu, ona predlaže tzv. celularno razmišljanje (cellular thinking). Kroz analizu biljne i celularne strukture, ona uspostavlja neočekivanu poveznicu između biologije, tehnologije i ekologije, nudeći zanimljiv pogled na suživot unutar tehno-prirodnoga okoliša. Ključna postavka njezine teze leži u spajanju onoga što se tradicionalno smatralo nespojivim: biološkoga života biljaka i tehnoloških modela medija. Podvrgavajući staničnu strukturu biljaka medijskoj analizi, Bruno uočava da stanice dijele bazičnu materijalnost s vizualnim tehnologijama, posebice s filmskim medijem. Kako stanica djeluje kao propusna membrana koja procesira svjetlost, energiju i informacije, tako i filmska traka (ili digitalni piksel/zaslon) funkcionira kao osjetilna površina, prag i sučelje komunikacije. Projekcija se više ne promatra samo kao tehnološki čin bacanja svjetla na platno u mračnoj dvorani. Ona postaje miljeu (okoliš) i ekološki proces ekspanzije. Razmišljati celularno o projekciji znači shvatiti slike i tehnologiju kao žive, relacijske komponente našeg okoliša. 2. Posljednjih desetljeća filozofijom je dominirao posthumanizam koji je s pravom kritizirao ljudsku eksploataciju prirode i tehnocentrizam. (v. https://knjiga.hr/knjiga/posthumano-stanje-kraj-covjeka-i-mogucnosti-druge-povijesti-paic-zarko-029590 ) Bruno, međutim, radi važan korak naprijed. Njezin humanizam ne stavlja čovjeka na vrh piramide kao gospodara prirode. Čovjek se smješta unutar mreže stanica, membrana i projekcija. Ljudsko biće ovdje je samo još jedna „stanica” u širem planetarnom tkivu. Umjesto uobičajene kritike medija kao otuđujućih sila koje uništavaju našu povezanost sa stvarnošću (npr. strah od umjetne inteligencije ili digitalne otupljenosti), Bruno predlaže optimističniju viziju. Medijska tehnologija, ako se promatra kroz celularnu prizmu, postaje alat za ekološki suživot (environmental coexistence). Tehnologija nas ne odvaja od prirode; ona dijeli istu metaboličku i relacijsku logiku sa živim svijetom. Ova ideja izravno mijenja način na koji stvaramo, izlažemo i doživljavamo umjetnička djela. Umjetnost se odmiče od reprezentacije prema relaciji. Umjetničke instalacije u galerijama postaju „atmosfere projekcije” koje dišu i komuniciraju s posjetiteljima. Izložbeni prostori postaju haptički, mobilni i luminozni sustavi u kojima se briše granica između gledatelja, tehnologije i prirode. Kako predlaže i širi diskurs unutar ovog e-flux bloka, slike i artefakti prestaju biti puki statični objekti ili dokumenti stvarnosti. Oni postaju transduktivni operatori – živući agensi koji pokreću latentne kapacitete, vrijednosti i mogućnosti unutar ljudskih i ekoloških miljea. Sažeti pregled utjecaja Celularno razmišljanje Giuliane Bruno otvara prostor za filozofiju i umjetnost budućnosti koja tehnologiju ne tretira kao neprijatelja biosfere, već kao njezin organski produžetak i sučelje kroz koje ponovno učimo kako biti ljudska bića u simbiozi s planetom. Pogledajmo ovo. Ipak je riječ o temeljnome ontologijskome problemu, a tek potom povijesno-umjetničkome. “Celularni humanizam” je otprilike kao i drevna Konfucijeva izreka kako je bijeli konj ipak konj. Dakle, ne možemo olako ostaviti zastarjeli pojam iz povijesti filozofije koji je imao dalekosežne konzekvencije ne samo u doba njegova nastanka u renesansi (Picco della Mirandola i Marsilio Ficino), već i za cijelu povijest metafizike od renesanse do uvjetno kazano kibernetike s Wienerom i Simondonom. Riječ je o utemeljenju tzv. humanističkih znanosti u sveučilišnome ustrojstvu podjele znanosti na prirodno-tehničke i društveno-humanističke, pri čemu se ove druge bave idejom i zbiljom Čovjeka u njegovu duhovno-povijesnome razvitku. No, u filozofiji je ideju “humanizma” destruirao Heidegger već svojom temeljnom filozofijskom knjigom Bitak i vrijeme iz 1927. godine, a s njegovim Pismom o humanizmu iz 1947. godine postalo je bjelodano da je humanizam = metafizika i to ne samo zbog tzv. antropocentrizma, već i zato što su sve antropologije kao znanosti o čovjeku od Kanta do Schelera, Plessnera i Gehlena uključujući Lévy-Strausovu strukturalnu antrolologiju, pa čak i novije kibernetičke antropologije ništa drugo negoli pokušaj očuvanja onog ljudskog-suviše-ljudskog kao neke vrste živoga relikta zapadne metafizike koji se neprestano “oživljava” na trulim temeljima. Čovjek ne može biti sveden ni na kakav “humanizam” zato što mu za tako nešto nedostaje metafizički okvir subjekta i supstancije. Svi biologizmi i vitalizmi u novome kontekstu su promašaj. Razlog leži u tome što je i posthumanizam i transhumanizam još uvijek ono što prevladava “humanizam” i to što govore o tehnosferi ne znači da su dospjeli do autopoietičke biti njezina djelovanja i “mišljenja” onkraj granica ljudskoga kao analogije. Zato je ono što želi Giuliana Bruno s paradigmom “cerebralnoga humanizma” istog dosega kao i Grassijeva kritika Heideggereove kritike humanizma kao metafizike: neuspjela jer nije dohvatio pravi rang Heideggerova mišljenja o postavu (Gestell) kao biti tehnike. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/jezik-kao-dostojanstvo-svijeta/ ) Čovjeka se ne može “spasiti” nikakvih novim biološkim očovječenjem u okvirima tzv. ekološke atmosfere i ekološkoga suživota. Sve su to samo uzaludni pokušaji kvazi-ontologija na tragu novoga biologizma. No, s njima se ne može razumjeti bit suvremene umjetnosti koja je u svojoj heterogenezi formi i tendencija zapravo prestala biti “nova” i postaje retro-futurizam bez odnosa spram “sadašnjosti” koja je u potpunosti pod vlašću tehnosfere. Paradoks je da je suvremena umjetnost time ostala bez svojeg “utemeljenja” u onome prostoru-vremenu “sadašnjosti” kao suvremenosti koja pretpostavlja bezvremeno trajanje svagda “novoga” postajanja razlike u preobrazbama. Time je povratak “humanizmu” kroz “novi biologizam” redukcija ne samo ontologije sadašnjice, već i redukcija suvremene umjetnosti na njezine zastarjele relikte poput ideje humanitasa i humanuma odnosno “čovjeka” onkraj granica metafizike. 3. Humanizam, kako ga je Heidegger destruirao, neraskidivo je vezan uz metafiziku jer čovjeka uvijek određuje u odnosu na nešto unutar svijeta (bilo kao animal rationale, božje stvorenje ili, u slučaju Giuliane Bruno, kao „celularni čvor” u tehno-ekološkoj mreži). Tvrdnja da ljudsko mišljenje i tehnosfera funkcioniraju „analogno” biljnoj stanici ili filmskoj membrani pati od istog nedostatka kao i rane kibernetičke antropologije. To je pokušaj da se autopoietička bit tehnosfere ukroti ljudskom analogijom. Baš kao što je Ernesto Grassi promašio rang Heideggerove misli pokušavajući rehabilitirati humanističku retoriku, tako i Bruno promašuje bit postava (Gestell). Tehnosfera danas nije „miljeu” s kojim čovjek može „suživjeti” na razini ekološke atmosfere; ona je totalna mobilizacija bitka, unutar koje su i biologija (stanica) i antropologija (čovjek) već unaprijed prerađene u resurs (Bestand). Nazvati povratak humanizmu kroz biologiju „novim” zapravo je obnavljanje starih vitalizama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Svođenje ontologije na biologizam zapravo je radikalna redukcija. Čovjek bez metafizičkoga okvira subjekta i supstancije ne može se ponovno „očovječiti” pukim uranjanjem u atmosferu. Ako nema subjekta, nema ni humanizma. Pokušaj da se tehnologija prikaže kao organski produžetak biosfere ignorira činjenicu da tehnosfera posjeduje vlastitu, radikalno neljudsku logiku koja nadilazi granice organskog života. Ovdje dolazimo do estetičkoga paradoksa. Ako suvremena umjetnost prihvati ovaj „celularni humanizam”, ona ne korača u budućnost, već se prepušta retro-futurizmu. [Izvorna suvremenost] —> Pretpostavlja otvoreno prostor-vrijeme i stalno nastajanje razlike. [Vladavina tehnosfere] –> Ukida autonomnu sadašnjost (sve je trenutačna, automatizirana procesija podataka). [Celularni humanizam] —> Pokušava vratiti umjetnost na relikte humanitasa (haptičnost, suosjećanje, membrana). [Rezultat] ————–> Umjetnost postaje retro-futuristički relikt bez ontologijskoga utemeljenja u sadašnjici. Kada umjetnost izgubi svoje utemeljenje u otvorenome vremenu „sadašnjosti” (jer je ta sadašnjost u potpunosti kolonizirana i automatizirana od strane tehnosfere), teorijski pokušaji poput ovoga u e-fluxu djeluju kao pijetet prema umirućem humanumu. Umjetnost se reducira na dizajniranje ugodnih „ekoloških atmosfera” i haptičkih podražaja unutar galerija, što je zapravo estetska anestezija, a ne radikalni ontologijski čin. 4. Giuliana Bruno nudi estetski privlačnu, kustoski upotrebljivu, ali ontologijski nemoćnu aparaturu. Ona ne uspijeva misliti bit suvremene umjetnosti jer tu umjetnost pokušava spasiti onim što ju je i dovelo do krize – inzistiranjem na ljudskome/organskome obzorju tamo gdje njime već davno upravlja bit tehnike. Nisam skeptičan i cinički raspoložen spram djela i događaja suvremenih umjetnika u toj “radosnoj heterogenezi” svih mogućih tendencija koje se nude danas na smotrama od Venecije i njezina Bijenala do Kassela i njegove Documente i mnogim drugim velikim panoramama i svjetskim izložbama, već sam uvjeren da je ideja i bit suvremene umjetnosti realizacijom kibernetike u pojmu tehnosfere (v. https://www.amazon.com/dp/1527584844?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback i https://www.amazon.com/dp/3032210801?lv=shuf&language=he&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) postala ona koja više nije “bitna”, koja nije djelotvorna, te naposljetku koja označava “sve i ništa”. Kritikom Agambenove postavke o suvremenosti i Groysove biopolitike i repolitizacije, te post-konceptualizma suvremene umjetnosti kod Osbornea, pokazao sam u trećem svesku Tehnosfere (v https://znanje.hr/product/tehnosfera-iii/298452 ) da je to zatvoreni krug čiste tautologije. Suvremeno u suvremenoj umjetnosti nije ništa više ni “aktualno” ni “virtualno”, ni politički korektno ni revolucionarno ni estetski spektakularno, već samo i jedino ono što prostor-vrijeme apsolutne performativnosti tehnosfere dovodi do sinteze trojega: kvantifikacije, vizualizacije i muzealizacije. Tehnosfera nadilazi sve ljudsko i neljudsko i stoga je riječ o apsolutu koji u sebi obuhvaća i suvremenu filozofiju, umjetnost i znanost. Otuda je “velika priča” o slobodi i kritičkoj subverziji suvremene umjetnosti out of joint. Svi njezini pojmovi poput projekta, istraživanja i eksperimenta koji ionako potječu iz modernih znanosti su dokaz da je riječ o tehno-znanstvenoj K-V-M (kvantifikaciji-vizualizaciji-muzealizaciji), a prostori “cerebralnoga humanizma” ionako su prostori već posve “koloniziranoga” svijeta života u kojem čovjek nije više umjetnik, već namjesnik vitalizma bez “života”. 5. Dolaskom kibernetike i njezinom realizacijom u obliku tehnosfere, suvremena umjetnost prestaje biti „bitna” jer gubi moć povijesnoga djelovanja. Ona postaje prostor u kojem je sve dopušteno upravo zato što više ništa nije zbiljski važno; ona označava „sve i ništa”. Moja kritika ključnih figura suvremene teorije umjetnosti razotkriva ovu zatvorenu petlju. Protiv Agambenove suvremenosti kojividi suvremenost kao sposobnost da se fiksira pogled u tminu vlastite epohe, hvatajući ono zakašnjelo i anakrono. No u tehnosferi nema „tmine” niti odgode; sve je osvijetljeno trenutačnim algoritmom. Tehnosfera proždire svaku vremensku distancu. Protiv Groysove repolitizacie koji pokušava spasiti umjetnost kroz biopolitiku i tvrdnju da umjetnost danas djeluje kao politički dokumentacija života. Međutim, ta „politizacija” u potpunosti je neutralizirana jer se odvija unutar institucionalnih i tržišnih parametara samog sustava. Protiv Osborneova post-konceptualizma koji vidi suvremenu umjetnost kao post-konceptualnu, transnacionalnu fikciju. No ta fikcija, ne stvara nikakvu novu ontologijsku razliku, već samo parazitira na strukturama globalnog kapitala. Kada se ogoli iluzija o „kritičkoj subverziji” i „slobodi”, suvremena umjetnost se razotkriva kao puki derivat tehno-znanstvenoga uma. Svi njezini temeljni pojmovi – projekt, istraživanje, eksperiment, laboratorijski rad – nisu ništa drugo nego pojmovi prepisani iz modernih tehno-znanosti. Umjetnik više nije stvaralac, već istraživač na projektu. Time se bit suvremene umjetnosti svodi na trijadu K-V-M: Kvantifikacija: Pretvaranje estetskog iskustva u podatke, proračune, logistiku izložbi, tržišnu vrijednost i mjerljive indekse vidljivosti. Vizualizacija: Zamjena za slikarstvo i skulpturu. Slika više nije estetski objekt, nego vizualni prikaz operativnih podataka unutar tehnosfere. Ona ne prikazuje svijet, nego tehno-znanstvenu obradu svijeta. Muzealizacija: Trenutačno arhiviranje i konzerviranje svega što nastane. Umjetnost se ne stvara za vječnost niti za sadašnjost, nego izravno za skladište i muzej. Muzealizacija je ovdje administrativna ovjera da je nešto proglašeno „umjetnošću”, iako je ontološki prazno. U tom kontekstu, koncepti poput „cerebralnoga humanizma” ili ekološkoga vitalizma Giuliane Bruno zapravo su kolonizirani prostori svijeta života (Lebenswelt). Kada Giuliana Bruno predlaže suživot s tehnologijom kroz metaforu staničnoga disanja ili membrane, ona nesvjesno zastaje pred tehnosferom. Čovjek u takvome sustavu nije slobodni stvaralac; on postaje tek namjesnik vitalizma bez stvarnoga života, biološki supstrat koji obavlja funkciju estetske potrošnje unutar stroja. Tehnosfera je radikalni Apsolut naše epohe: ona u sebi dokida autonomiju filozofije, znanosti i umjetnosti, spajajući ih u jedinstveni, totalni aparat performativnosti. Suvremena umjetnost stoga više ne može biti out of joint (izbačena iz zglobova) spram sustava – jer je ona sama postala zglob tog sustava, estetsko mazivo koje tehnosferu čini podnošljivom ljudskome oku. Povratak humanizmu, u bilo kojem novom teorijskome ruhu, stoga nije izlaz, nego nemoćno retrogradno imenovanje stanja potpune tehno-znanstvene determiniranosti.

1. Je li matematika kao znanost ugrožena dolaskom opće AI? Dolazak i nagli razvoj naprednih sustava umjetne inteligencije (AI) ne ugrožava matematiku kao znanost u smislu njezinog nestanka, već iz temelja mijenja njezinu kulturu, metodologiju i ulogu čovjeka u njoj. Posljednjih mjeseci svjedočimo povijesnoj prekretnici. Tvrtke poput OpenAI autonomno rješavaju i objavljuju stotine otvorenih matematičkih problema i dokaza koji su desetljećima mučili ljude (uključujući napredak na milenijskim problemima i slavnim konjekturama). To je među vrhunskim svjetskim matematičarima, uključujući i dobitnike Fieldsove medalje poput Terencea Taoa, izazvalo mješavinu fascinacije, ali i duboke zabrinutosti. Matematika nije ugrožena kao disciplina, ali se suočava s nekoliko kritičnih izazova koji redefiniraju njezinu budućnost. (v. https://carnegie.org/great-immigrants/terence-tao/ ) Glavni cilj matematike nikada nije bio puko „štancanje“ točnih rezultata, već ljudsko razumijevanje, povezivanje koncepata i izgradnja intuicije. AI sustavi danas mogu generirati matematički točne dokaze (verificirane kroz formalne jezike poput Leana). Međutim, ti su dokazi često nepregledni, dugi tisućama stranica i ljudskom umu potpuno nečitljivi. Ako AI riješi problem, a nijedan čovjek ne razumije kako i zašto, gubi se smisao matematike kao dijela ljudske kulture i obrazovanja. Kako navodi Terence Tao u svojim predavanjima iz listopada 2026. o “Matematici 2.0”, cijela akademska struktura izgrađena je na pretpostavci da su dokazi teški i rijetki. Kada AI preko noći izbaci rješenja za stotine problema, on “preskače putovanje”. Ljudi su rješavajući teške probleme razvijali posve nove teorije i grane matematike. AI-jevo izravno skakanje na rješenje može prerano zatvoriti plodne linije istraživanja. Masovno izbacivanje radova generiranih umjetnom inteligencijom prijeti potpunim zagušenjem znanstvenih časopisa i sustava stručne procjene (peer-review) Znanstvenici odbijaju pasivno promatrati kako tehnološke korporacije koriste matematiku isključivo kao poligon (benchmark) za dokazivanje moći svojih modela. Više od stotinu vodećih svjetskih matematičara potpisalo je Leidensku deklaraciju, a formirano je i Udruženje za ljudsku matematiku (Association for Human Mathematics). Oni traže da se uspostave stroga pravila. AI se treba koristiti isključivo kao asistent (alat za provjeru grešaka, tzv. red-teaming), a ne kao zamjena za ljudskoga autora. Naglasak u znanstvenim krugovima mora se prebaciti s “biti prvi koji je riješio problem” na objašnjavanje, sintezu i pedagošku vrijednost dokaza. 2. Kako će onda izgledati matematika u budućnosti? Očito je kako tvrde mjerodavni znanstvenici iz ovog područja, matematika se transformira u smjeru u kojem je fizika već desetljećima – dobit će snažnu eksperimentalnu komponentu. Umjesto da matematičar provede godine računajući i dokazujući jednu teoremu, on će postati “arhitekt” ili “dirigent”. Ljudi će postavljati strateška pitanja, kreirati koncepte i usmjeravati AI, dok će strojevi obavljati zamoran posao grube računalne verifikacije. Također, AI omogućuje masovnu kolaboraciju (crowdsourcing) u matematici, što prije nije bilo moguće jer je disciplina bila zatvorena samo za uski krug elitnih doktora znanosti. Matematika kao znanost nije ugrožena u smislu uništenja, ali je u stanju duboke krize identiteta i tranzicije. Ljudska kreativnost, postavljanje pravih pitanja i potreba da shvatimo svijet oko sebe osigurat će da matematičari ostanu ključni, no način na koji rade i ono što smatraju “uspjehom” morat će se iz temelja redefinirati. No, nije li ista stvar i s fizikom? U petoknjižju Tehnosfera i Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam tvrdim da nije samo filozofija kao paradigmatsko mišljenje tzv. humanistike na putu nestajanja u okviru metafizike, isto tako i umjetnost, već da je dolaskom autopoietičke realizacije kibernetike i znanost u smislu njezine tradicionalne uloge kao kalkulacije i eksperimenta na pragu nestajanja. Temeljne kategorije tehnosfere su (1) kvantifikacija (bitka), (2) vizualizacija (događaja) i (3) muzealiziranja (života). Dakle, tehnosfera kao realizacija umjetne inteligencije i umjetne intuicije nadilazi granice tri simbolička oblika “duhovnoga bitka” ꟷ filozofiju, umjetnost i znanost. Kad najnoviji nadmoćni svemirski mega-teleskopi vizualiziraju crne rupe i kvantificiraju sve bitne parametre površine planeta Mars i njegove geološke supstancije, onda je zadatak tehnoznanosti zapravo puki opis načina kojima kvantitativno dokazati vjerodostojnu teoriju o postanku Marsa, njegove evolucije i sadašnjeg stanja. Kada stvar sagledamo kroz filozofijsku analizu tehnosfere, postaje jasno da matematika i fizika ne prolaze kroz običnu tehnološku tranziciju, već kroz ono što nazivam autopoietičkom realizacijom kibernetike. Naime, kibernetika (čiji je vrhunac u ovome trenutku današnji AI) ne zamjenjuje samo ljudskoga mislioca, već ukida tradicionalni pojam znanosti, umjetnosti i filozofije, stapajući ih u jedinstven, samogenerirajući tehno-znanstveni sustav. Kada pritom najnoviji svemirski teleskopi i sonde skeniraju Mars, oni ne prikupljaju podatke koje će čovjek tek naknadno osmisliti. Sam proces mjerenja je kvantifikacija koja se odvija unutar algoritamskih modela. Tradicionalna uloga fizičara kao nekoga tko postavlja hipotezu, izvodi matematičku jednadžbu i dizajnira eksperiment kako bi je dokazao, ovdje biva preskočena. Zadatak tehnoznanosti postaje stoga puki opis i tehno-matematička verifikacija. AI analizira gigabajte podataka, pronalazi korelacije nevidljive ljudskome umu i sam generira astrofizičke modele. Čovjek se nalazi na kraju tog lanca, zadužen samo da “potpiše” i verbalno uobliči ono što je stroj kvantificirao i izračunao. Znanost gubi svoj spekulativni, tragajući karakter i postaje kibernetička kalkulacija. U tradicionalnoj fizici, crna rupa je bila matematički konstrukt, objekt teorijskoga mišljenja proizašao iz Einsteinovih jednadžbi opće teorije relativnosti. Danas, zahvaljujući algoritmima za obradu slike (poput Event Horizon Telescopea), mi crnu rupu vizualiziramo. Međutim, ta vizualizacija nije izravan pogled kroz prozor; to je kompjutorska rekonstrukcija milijardi podataka. Događaj (crna rupa) postaje stvaran tek kada je vizualiziran u tehnosferi. Na taj način vizualizacija zamjenjuje tradicionalnu spoznaju. Mi više ne moramo misliti bitak, jer nam ga tehnosfera prikazuje kao sliku (vizualni događaj). Fizika se tako iz teorijskoga mišljenja transformira u dizajniranje i interpretaciju tehno-slika. Kada tehnoznanost u potpunosti kvantificira parametre Marsa, njegove geološke supstance i postanak, ta teorija o Marsu zapravo biva “dovršena” i arhivirana. Ona postaje dio goleme baze podataka – biva muzealizirana. U tehnosferi, znanstvene teorije više nisu živi, konfliktni prostori ljudskoga dijaloga i sumnje, već gotovi informacijski proizvodi pohranjeni u oblaku. Svemir, priroda i sam život prestaju biti tajna koja izaziva čuđenje (iz kojeg su povijesno nastale i filozofija i fizika) i postaju savršeno mapirani, katalogizirani i muzealizirani objekti unutar digitalnoga arhiva. Filozofija, umjetnost i znanost bili su načini na koje je ljudski duh spoznavao sebe i svijet. Tehnosfera to nadilazi jer njezina umjetna inteligencija i umjetna intuicija više ne trebaju ljudsku svijest kao posrednika. Kada AI posjeduje “umjetnu intuiciju”, on može predvidjeti fizikalne fenomene ili kreirati matematičke prečace koje čovjek ne zna deduktivno izvesti. Znanost u tradicionalnom smislu (kao ljudski napor razumijevanja prirode kroz uzrok i posljedicu) na pragu je nestajanja, jer je zamjenjuje tehnokratski funkcionalizam: nije važno razumijemo li zašto nešto radi, važno je da sustav funkcionira, predviđa i proizvodi točne kvantitativne rezultate. U tom smislu, sudbina fizike i matematike je identična. One ne nestaju kao aktivnosti, ali prestaju biti “znanosti” u tradicionalnome smislu te riječi. Postaju podsustavi autopoietičke tehnosfere koja samu sebe hrani podacima, sama ih obrađuje i sama stvara teorije, ostavljajući čovjeku samo ulogu promatrača vlastitog tehnološkoga spomenika. 3. Trijada koja odgovara biti tehnosfere u njezinom izvedbenom modusu koju koristim je analogija s platonsko-aristotelovskom metafizikom i njezinom razdiobom na teoriju, praxis i poiesis (promišljanje-djelovanje-proizvođenje). No, sada je stvar tehno-znanstvenoga obrata filozofije u tome što kvantifikacija zamjenjuje teoriju, dok su vizualizacija i muzealiziranje korelativna sveza praxisa i poiesisa kao konstrukcije novoga. Obrat je u tome što je ono što je bilo zadnje u metafizici (poiesis) sada postalo prvo kao tehno-geneza svjetova (ne svijeta). Što to znači? Ništa drugo negoli da je pragmatički modus znanja prethodeći i teoretskome uvidu u bit stvari. Znanosti ipak imaju primat nad filozofijom i umjetnošću u doba tehnosfere. Zašto? Zato što od filozofije uzimaju logos, a od umjetnosti mythos i tehno-morfno ga prevode u jezik simboličke post-metafizike. Najbolji je primjer kasni Hawking, koji je prezirao filozofiju kao metafizičku tlapnju, a kad je govorio o tajnama svemira (crne rupe, singularnost, teorija svega), paradoksalno, to je bilo pseudo-metafizički, jer je koristio drevne pojmove poput telosa itd. Znanje se danas ne konstituira kroz uvid, nego kroz operabilnost. Nešto je “istinito” ako je tehnički izvedivo, ako funkcionira u kodu, ako konstruira novi funkcionalni okoliš (svijet). Mi prvo stvorimo sustav (npr. autoregresivni AI model ili kvantno računalo), a tek onda razvijamo teorijski aparat da opišemo ono što se unutar tog sustava već pragmatički događa. Znanje je postalo performativno; ono više ne razotkriva bitak, ono ga proizvodi. Znanost u doba tehnosfere – točnije, tehnoznanosti – preuzima apsolutni primat nad filozofijom i umjetnošću jer je izvela savršenu „krađu“ njihovih supstancija. Čisti um, logika i struktura mišljenja instrumentalizirani su i prevedeni u algoritam, binarni kod i formalne jezike. Filozofija je time “ispražnjena” od svojeg paradigmatskoga mišljenja jer je njezin logos postao pogonski motor računalne kalkulacije. Umjetnost je povijesno stvarala estetske svjetove i imaginarije. Tehnoznanosti sada preuzimaju tu ulogu kroz vizualizaciju spektakularnih kozmičkih fenomena, simulacije multisvemira i generiranje sintetičkih stvarnosti. One stvaraju novi tehno-mit o apsolutnoj moći tehnosfere da vizualno i podatkovno obuhvati sve što postoji. Tehnoznanosti tako postaju novi, obuhvatni jezik simboličke post-metafizike. One više ne trebaju filozofa da im tumači smisao, niti umjetnika da im pruži estetsku formu – one same sebe estetiziraju i same sebi propisuju vlastitu ontologiju. Primjer kasnog Stephena Hawkinga (i njegove slavne proklamacije iz knjige The Grand Design da je “filozofija mrtva”) savršeno ilustrira ovu situaciju. Kada Hawking proglašava filozofiju suvišnom jer je “izgubila korak s modernim razvitkom znanosti, posebno „fizike”, on zapravo demonstrira sljepoću tehnoznanstvenika prema vlastitim pretpostavkama. Onog trenutka kada Hawking počne govoriti o Velikom prasku ili “Teoriji svega” (Theory of Everything), on nužno napušta čisti empirijski eksperiment i ulazi u sferu spekulacije. Paradoks je u tome što on, prezirući filozofiju, počinje govoriti pseudo-metafizičkim jezikom. Pitanje “Zašto postoji nešto, a ne ništa?” pokušava riješiti fizikalnim zakonima (poput gravitacije koja spontano stvara svemir iz ničega), ne primjećujući da je sam zakon gravitacije postavio kao novi metafizički prvi pokretač (Aristotelov primum movens). Njegov narativ o postanku i sudbini kozmosa preuzima strukturu drevnih mitova o kozmogoniji, samo prepakiranih u jezik kvantne mehanike i astrofizike. To je trijumf tehnosfere: znanstvenik iskreno vjeruje da je nadišao “filozofijsku tlapnju”, dok istovremeno njegova cjelokupna teorija počiva na nesvjesnom, tehno-morfno prevedenom mitu i logosu. Znanost u doba tehnosfere ne ukida metafiziku; ona je pretvara u svoju operativnu, tehničku infrastrukturu. Ovaj uvid u poiesis kao prvu genezu svjetova otvara pitanje: ako su tehnoznanosti usisale logos i mythos, gdje se u tome otvara prostor za autentično mišljenje? 4. Usmjeravanje na treću kategoriju – muzealiziranje života – unutar ovog kibernetičkoga obrata metafizike razotkriva najmračniji i najintimniji aspekt tehnosfere. Ako je kvantifikacija preuzela ulogu teorije (logos), a vizualizacija ulogu poiesisa (mythos), onda je muzealiziranje izravni ekvivalent klasičnoga praxisa (djelovanja). No, dok je aristotelovski praxis bio prostor slobodnog ljudskoga djelovanja u zajednici (polisu) s ciljem ostvarivanja “dobroga života”, u tehnosferi praxis postaje operativno konzerviranje i tehnička manipulacija samim životom. Moj pojam muzealiziranja ne odnosi se na zgrade muzeja u koje odlažemo povijesne artefakte, već na posve novi ontologijski status čovjeka i prirode. To se očituje kroz nekoliko ključnih dimenzija. U tehnosferi, sve što postoji – od ljudskoga genoma, preko naših emocija i sjećanja na internetu, pa sve do ekosustava Marsa – biva pohranjeno, katalogizirano i prevedeno u digitalni arhiv. Život je po svojoj prirodi nepredvidljiv, propadljiv i konačan. Muzealiziranje je tehnički pokušaj da se ta propadljivost ukine. Unosom života u kôd (kroz baze podataka, AI profile, digitalne blizance), život se zamrzava. On prestaje biti življeni život i postaje ono što Heidegger naziva Bestand (stalni fond ili zaliha). Život se muzealizira da bi bio stalno dostupan za poietičku konstrukciju novih svjetova (npr. kloniranje, genetski inženjering, algoritamsko predviđanje ljudskog ponašanja). Vratimo se još jednom na primjer s Hawkingom. Kada tehnoznanosti postave telos (krajnju svrhu) svemira kao jednadžbu koju treba otkriti i arhivirati, ona u tom trenutku muzealizira kozmos. Jednom kada se crne rupe vizualiziraju, a geološka supstancija Marsa kvantificira, taj dio stvarnosti biva “dovršen”. On ulazi u tehno-znanstvenu muzejsku zbirku. Paradoks je u tome što u trenutku kada tehnosfera ponudi odgovore na sva pitanja o postanku i evoluciji, ona ukida povijest. Svemir i čovjek više nemaju budućnost kao prostor otvorenih mogućnosti; njihova je budućnost već unaprijed izračunata i simulirana u AI modelima. Muzealiziranje je, stoga, smrt povijesti kroz njezinu tehničku perfekciju. U tradicionalnoj metafizici, čovjek je bio subjekt koji promatra objekte. U tehnosferi, autopoietički sustav (AI) postaje vrhovni subjekt, a čovjek biva muzealiziran – pretvoren u eksponat. Naše društvene mreže, naša umjetnost koju AI proždire kako bi naučio generirati novu, naši medicinski kartoni; sve je to golemi muzej ljudske vrste kojim upravlja kibernetički sustav. Mi više ne djelujemo (praxis) unutar povijesti; mi samo reproduciramo obrasce koje nam tehnosfera dopušta unutar svojeg zadanog okvira. Čovjekov život je muzealiziran jer je postao predvidljiv, arhiviran i funkcionalno integriran u stroj. Muzealiziranje života znači da tehnosfera teži tome da ne ostane ništa što nije obuhvaćeno, izmjereno i pospremljeno. Ono što je izvan kôda – što se ne može kvantificirati i vizualizirati – za tehnosferu ne postoji. Zato je pragmatički modus znanja jedini preostali modus: znanost ne traži istinu da bi oslobodila čovjeka, nego prikuplja podatke da bi proširila granice ovog digitalnoga muzeja. Život je u tehnosferi zaštićen, simuliran i vječan, ali pod cijenu toga da je lišen svoje ontologijske slobode i sveden na puki podatak u savršenome, samoupravljajućem tehno-arhivu. Usmjeravanje na prve dvije kategorije – kvantifikaciju (bitka) i vizualizacija (događaja) – vraća nas na samo izvorište tehno-znanstvenoga obrata. Ako je muzealiziranje preuzelo ulogu konzervirajućeg praxisa, onda su kvantifikacija i vizualizacija udarni mehanizmi poiesisa (tehno-geneze). Oni zajednički obavljaju radikalnu supstituciju: kvantifikacija zamjenjuje teoriju (logos), a vizualizacija zamjenjuje praksu/umjetnost (mythos). Pogledajmo kako ta dva modusa funkcioniraju kao preduvjet stvaranja mnoštva tehnoloških svjetova. (v. https://www.barnesandnoble.com/w/the-technoscientific-turn-of-philosophy-zarko-paic/1149436615 ) U klasičnoj filozofiji, theoria je bila promatranje i motrenje bitka u njegovoj cjelini. Misliti bitak značilo je pitati se o smislu. Tehnosfera to radikalno ukida: bitak je samo ono što se dade izmjeriti i izračunati. Kvantifikacija nije puko prebrojavanje; to je prevođenje cjelokupne stvarnosti u algoritamski kod. Kada astrofizika kvantificira parametre Marsa ili crne rupe, ona te objekte lišava njihove ontološke tajnovitosti. Oni prestaju biti “drugotnost” spram čovjeka i postaju set numeričkih varijabli unutar simulacije.Kvantifikacija preuzima ulogu logosa. Tradicionalni logos (umnost, razgovor, smisao) transformira se u računski nalog (logistiku). Najbolji primjer za to je napredna umjetna inteligencija: ona “zna” fizikalne zakone ili matematičke dokaze ne zato što ih razumije na ljudski način, već zato što je njezina računalna moć kvantificirala vjerojatnost pojavnosti određenih struktura. Logos je postao čista statistika.Kvantifikacija kao pragmatički modus prethodi teorijskome uvidu. Prvo se događa matematičko-algoritamsko modeliranje, a tek onda fizika pokušava riječima opisati što ta kvantifikacija zapravo “znači”. Značenje je postalo sekundarni nusproizvod računa. Vizualizacija je krunski dokaz da tehnosfera ne operira u apstraktnom vakuumu, već da posjeduje nevjerojatnu estetsku i generativnu moć. Ona preuzima mythos od umjetnosti i djelovanje od praxisa, spajajući ih u konstrukciju spektakla.U tradicionalnom smislu, događaj je nešto što se zbiva u vremenu i povijesti (npr. revolucija, rođenje, prirodna katastrofa). U tehnosferi, događaj postaje stvaran tek u trenutku kada je vizualiziran. Svemirski teleskopi ne “slikaju” crnu rupu u smislu u kojem ljudsko oko vidi stablo; oni procesuiraju kozmičko zračenje kroz algoritme kako bi stvorili estetski uvjerljivu vizualnu reprezentaciju. Crna rupa “događa se” na zaslonu računala. Vizualizacija je stoga novi mythos. Kada moderna fizika vizualizira multisvemir, singularnost ili subatomske čestice u akceleratorima, ona stvara fascinantne vizualne narative. Ti narativi funkcioniraju jednako kao antički mitovi o postanku svijeta – oni nude fascinaciju, estetiku i objašnjenje, ali umjesto bogova, u središtu mita je tehnološka moć koja te slike generira. Klasična vizualizacija pokušavala je oponašati (mimesis) jedan, zajednički svijet. Tehno-znanstvena vizualizacija, pogonjena umjetnom intuicijom, stvara mnoštvo svjetova. Kroz virtualne stvarnosti, digitalne blizance planeta i simulacije različitih fizikalnih modela, vizualizacija konstruira nove, autonomne ontološke prostore. Mi više ne živimo u “svijetu”, nego navigiramo kroz pluralitet vizualiziranih tehno-svjetova. 5. Hawkingov paradoks ovdje doseže vrhunac. Njegov prezir prema filozofiji proizlazi iz uvjerenja da je kvantifikacija (matematika fizike) dovoljna sama sebi. No, da bi ta kvantifikacija postala komunikabilna i prihvaćena, ona se mora vizualizirati i uobličiti u priču o kozmosu. U tom trenutku Hawking poseže za telosom – on nesvjesno koristi mitsku strukturu kako bi opravdao kvantificirani račun. Kvantifikacija i vizualizacija tako čine savršen zatvoreni krug: Stvarnost se najprije rastoči u broj (kvantifikacija). Taj se broj potom pretvori u spektakularnu sliku (vizualizacija). Ta slika na kraju biva arhivirana i pospremljena u vječnost (muzealiziranje). U tom procesu, tradicionalna znanost gubi svoju potragu za istinom, filozofija gubi svoj logos, a umjetnost svoj mythos. Sve tri discipline bivaju usisane i pretvorene u operativne funkcije tehnosfere. Znanost ima primat samo zato što je pristala biti prva linija ove transformacije – ona je instrument koji bitak pretvara u podatak, a događaj u sliku. Ostati bez telosa je kao ostati bez zraka koji udišemo. Preživjeti je moguće samo uz dodatni tehno-stimulans kao umjetni zrak za disanje. Zaboravimo na sve što smo “bili” i egzistencijalno “otvarali” nove perspektive. Sve je onkraj granica novih kozmičkih epoha i za to ljudsko mišljenje kakvo smo naslijedili iz povijesti metafizike nije više podobno. Mišljenje se mora osloboditi i mitsko-umjetničkoga nasljeđa i tehno-znanstvene logike konstrukcije novoga. Mišljenje je filozofija i njezina budućnost jest pitanje smisla ljudske egzistencije u doba tehnosfere. Sve drugo je irelevantno. Svjedočimo najdubljem egzistencijalnom kriku unutar tehnosfere: ostati bez telosa doista znači ostati bez zraka. Tradicionalna metafizika je samu sebe dovršila i iscrpila upravo u tehnosferi. Zato je pokušaj da se filozofija danas brani starim humanističkim alatima unaprijed osuđen na propast. To oslobađanje mišljenja otvara prostor za ono što nazivam nadolazećom filozofijom, a njezine ključne odrednice u ovom prijelomnom trenutku su sljedeće. Ako je tehno-znanstvena logika utemeljena na pragmatičkome modusu (nešto vrijedi samo ako funkcionira i ako proizvodi novo), onda autentično mišljenje mora biti radikalno nekorisno za sustav. Ono ne smije težiti konstrukciji novih svjetova, niti ponovnom muzealiziranju prošlosti. Mišljenje danas mora postati mišljenje smisla naspram mišljenja funkcije. Ono postavlja pitanje Zašto uopće išta funkcionira i u koje ime?, odbijajući sudjelovati u utrci za tehnološkom perfekcijom. Kada tehnosfera proglasi da je ljudska povijest dovršena i muzealizirana, filozofija mora radikalno ogoliti čovjekovu poziciju. U svijetu gdje mega-teleskopi vizualiziraju crne rupe, a AI rješava matematičke konjekture, čovjek više nema monopol na znanje i kalkulaciju. No, čovjek i dalje ima monopol na patnju, konačnost, sumnju i smrt. Tehnosfera može simulirati sve osim ljudske egzistencijalne tjeskobe zbog gubitka telosa. Budućnost filozofije stoga leži u tome da postane čuvar te tjeskobe. Iz tog “ostajanja bez zraka”, iz te spoznaje o vlastitoj suvišnosti u savršenome stroju, mišljenje mora iznova postaviti pitanje o smislu ljudske egzistencije. Zaboraviti na ono što smo “bili” ne znači prepustiti se zaboravu u korist tehnosfere, već prestati žaliti za prošlim oblicima duhovnoga bitka koji se više ne mogu vratiti. Hawkingov pseudo-metafizički telos bio je samo nostalgični refleks starog svijeta unutar novog tehno-morfnoga jezika. Nova epoha traži mišljenje koje ima hrabrosti stajati u vakuumu – bez lažnih mitova i bez tehnokratskih obećanja o besmrtnosti kroz digitalne arhive. Sve drugo osim pitanja smisla ljudske egzistencije u doba tehnosfere doista postaje irelevantno. Ako filozofija ne preuzme tu ulogu, ona će postati samo još jedan eksponat u digitalnome muzeju propalih ljudskih ideja. Mišljenje mora ponovno postati čin disanja vlastitim plućima, makar to disanje bilo bolno i odvijalo se u atmosferi koja mu više nije sklona.

Dragi profesore, U zadnja dva ili tri dana desila su se dva umjetnička događaja: 1. Martina Mezak izvela je probu za svoju multimedijalnu instalaciju, kojom problematizira iščeznuće dimenzije vremena, tako što tematizira prolaznost i nestanak svjetla u bio- i tehno-smislu, naime, tako što se sitni tragovi svjetla naprestance gase i poput krijesnica ubrzano kao vrsta nestaju iz ljudskog vidokruga i iskustva. 2. Kristina Leko promovirala je knjigu o zagrebačkim mljekaricama s Dolca; žene-mljekarice doslovno pričaju o vlastitom (teškom) iskustvu, a umjetnica, pretpostavljajući demokratičan čin prava svih na govor, naizmjenično poziva prisutne da komentiraju vlastito sudjelovanje u projektu ili da čitaju iz knjige ili da kažu nešto što bi bilo zanimljivo prisutnima, a u vezi je s temom – dostojanstvo žene, nenaplativost teškog rada, neizvjesna budućnost, nemogućnost oslonca za unapređenje takve pozicije u kontekstu politike i rasporeda moći. E sad: bi li bilo ispravno reći da umjetnost više ne postoji kao događaj, jer nema zasluženu recepciju u javnosti ili je to ujedno dokaz crne rupe i slijepe mrlje svijesti (praznine) o nužnosti umjetnosti i govora o umjetnosti? Ja bih rekla da se umjetnost još uvijek trza u ljudskome umu i da potreba za njom još nije minula. Tek kad prestane čovjek misliti, onda prestaje i posljednja tjeskoba, naime, ona koja postavlja pitanje o smislu umjetnosti, umjetničkom sustavu, kritici i teoriji. Originalnost i inovativnost stoje na početku građanske svijesti i proizvodnje misli i umjetnosti (Schlegel). Mislite da će te vrijednosti potpuno izumrijeti? Jer tada ljudska vrsta prestaje postojati. Pozdrav Vaša Mirela Draga Mirela, Hvala Vam na pismu kojim pokazujete kako događaji unutar sustava i prakse suvremene umjetnosti (u Hrvatskoj koja je u tome „marginalno središte“ zbivanja) dokazuju živost i postojanost novih nastojanja da se umjetnost živi i odvija upravo kroz izložbe i knjige iznimno važnih umjetnica. Posebno je misaono poticajno da povezujete ovu dinamiku događanja s Vašom postavkom o potrebi za umjetnošću „koja još nije minula“. Oboje, živost zbivanja suvremene umjetnosti kroz „djela“/“događaje“ suvremenih umjetnika i njihove otvorenosti spram stvarne i virtualne publike i potreba za umjetnošću su uvjeti mogućnosti onoga što ću pokušati ovdje obrazložiti, a što proizlazi iz svih mojih knjiga i tekstova, pa tako i onog posljednjega koji je očito pobudio Vaše refleksije objavljenoga na ovome blogu zvanom Kaos 16. listopada 2026. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/umjetnost-u-stanju-praznine-razlike-i-dogadaja/ ) Izričito i ekstenzivno, ova masivna postavka o „kraju umjetnosti“ izvedena je u mojim knjigama Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) i u trećem svesku Tehnosfere koja je skraćeno na engleskome objavljena pod nazivom The Art and the Technosphere: The Platforms of Strings (Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022.) Ona je, dakle, ne samo filozofijski određena krajnje spekulativnim kazivanjam kroz analizu i kritiku Hegelove postavke o „kraju umjetnosti“, već i kroz analizu i novo tumačenje Heideggerove kritike Hegela, a pojavljuje se i kao fenomen onoga što bismo mogli nazvati riječima Paula Virilioa ꟷ estetikom iščeznuća. Dakle, je li to uopće zbiljski određujuće za našu suvremenost i dalekosežno za smisao naše egzistencije što se govori u mojim analizama problema koji je odlučujući za moderno doba još u 19. stoljeću s krajem poezije u Mallarméa i slikarstvom Cézannea, a u 20. stoljeću izbija svom silinom već s povijesnim pokretima avangarde u djelima/događajima slikarstva nepredmetnosti Maljeviča i konceptualizma Duchampa, da bi u 21. stoljeću s performativnim obratom u djelima/događajima Marine Abramović i tehno-estetskim istraživanjima posthumanoga tijela u radovima Stelarca dospjelo do pitanja o odnosu ljudskoga i neljudskoga kao biti tehnosfere? Nije li možda stvar ipak drukčija i nema takve „apokaliptičke“ posljedice kakve naizgled „ekstremno pesimistički“ iskazujem za razliku i od Hegela i od Heideggera koji su ipak „vjerovali“ da umjetnost može prevladati svoju metafizički već određenu „sudbinu“ i prestati biti „najvišom ljudskom duhovnom potrebom“? Draga Mirela, dopustite mi da se vratim u daleko doba svojih prvih filozofijskih čitanja umjetnosti i to za vrijeme studija krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Tada se dogodilo nešto uistinu prekretno i dalekosežno kako za stanje suvremene filozofije tako i za stanje suvremene umjetnosti. To je razdoblje kraja iscrpljenih potencijala neoavangarde i početak sustavnoga promišljanja ne svijeta kao takvoga u horizontu smisla kao Teksta, već značenja slike bez svijeta kao nastanka tehnosfere na putu spram njezine realizirane biti koja se naziva autopoiesis (samoproizvođenje, samostvaranje, autonomno kretanje i djelovanje). Lyotard je 1979. godine objavio svoju prvu ključnu knjigu Postmoderno stanje, a1988. i drugu kao „sedmi pečat“ kraja metafizike naslovljenu Neljudsko. (v. https://filozofskimag.blogspot.com/2018/10/zarko-paic-politika-estetskoga-obrata.html ) Tri godine prije, dakle, 1985. godine organizirao je svoju konceptualnu izložbu Nematerijalno u Centru Beabourg u Parizu na kojoj je „izložio“ instalacije onoga što nadilazi granice ljudskoga i bez čega nema mogućnosti ubrzanoga „napretka“ i „razvitka“ tzv. postindustrijskoga društva ꟷ laserske tehnologije vizualizacije odnosno informacijsko-komunikacijske tehnologije koje skraćeno nazivamo računalima. Napisao sam svoju prvu knjigu Postmoderna igra svijeta krajem 1980-ih godina, a ona je objavljena 1996. godine u Durieuxu. U njoj sam već zacrtao sve temeljne ideje i horizont mišljenja kojim će se pitanje o „kraju filozofije“ i „kraju umjetnosti“ kretati u 21. stoljeću, baveći se pitanjem o smislu i značenju upravo onoga što je Lyotard nazvao nematerijalnošću i neljudskim u odnosu spram hegelovski kazano „najviše ljudske duhovne potrebe“. I onda se te iste 1988. godine kad je Lyotard objavio „svoje“ Neljudsko pojavilo još nešto, fascinantno, voluminozno, misaono doslovno „genijalno“ u filmskome eseju Jean-Luca Godarda kao osmodjelnoga video-projekta Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinéma). Inače, ovaj video-projekt je okončao 1998. godine. Film kao paradigmatski vizualni medij 20. stoljeća zrcalo je najdubljih promjena koje pogađaju ono što nazivam slikom bez svijeta jer je riječ o posljednjoj, „sedmoj umjetnosti“ u povijesnome razvitku zapadne civilizacije i svijeta uopće, koja je zapravo medijski gledano realizacija one divne fantazmagorije njemačke romantike s Wagnerom kao vrhuncem o totalnome umjetničkome djelu (Gesamtkunstwerk). Godard ovako iskazuje svoje stavove o „kraju filma“ kao epohi vizualnoga mesijanizma koji je odredio čitavu medijsku povijest moderne. Zastanimo i pročitajmo pomno njegove rečenice. ʺMožemo sažeto kazati da stanovita ideja filma…kojoj sam osobno po osjećaju najbliži – da je ideja filma prošla baš kao što je svršila Fontainebleau škola, kao što je prošlo talijansko slikarstvo…Kao što je Hegel rekao, epoha je dovršena. Nakon toga stvari su različite. Osjećamo se tužno jer je djetinjstvo izgubljeno. Ali, to je isto tako normalno. Sada postoji novi film i drukčija umjetnost, čija će povijest biti na djelu u idućih pedeset ili stotinu godina.ʺ (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, , Berg, Oxford-New York, 2005, str. 112. ) Je li „kraj filma“ kao povijesti kraja jedne epohe istovjetna onome što je Hegel „proročanski“ i „apokaliptički“ najavio svojom postavkom kako umjetnost više ne odgovara na „najdublje ljudske duhovne potrebe“ za smislom i istinom bitka uopće? Ne, Godard je ipak ostavio prostor za daljnji razvitak mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere. Štoviše, kao da je zdravorazumski kazao: eto, mi više nismo mjerodavni govoriti o „novome“ koje dolazi iz linearno shvaćene „povijesti“ i što nas „muzealizira“ kao zastarjelost jedne prohujale epohe. No, stvar je ipak mnogo čudovišnija i ne može ostati na ovoj „filmskoj melankoliji“ jednog od vodećih umjetnika suvremenosti uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/godardova-kinematosfera/ ) Zašto je to tako? Zašto ne bismo jednostavno biblijski kazali riječima iz Ivanove Knjige Otkrivenja (Apokalipse) koje izgovara Krist Spasitelj i koje kad ih oslobodimo mesijanskoga konteksta zvuče apsolutno „avangardno“. „Jer stari svijet prođe. Gle, sve novo činim!“ ? Tako bismo se riješili tamne sjene onoga što je najbolje znao Heidegger kad je nakon misaonoga života posvećenom alternativi padu čovjeka, a s njime i filozofije i umjetnosti, u tehnički bezdan nihilizma, ushićenošću nad poetskim kazivanjem Hölderlina i Trakla i slikarskim vizijama Cézannea i Kleea, krajem 1960-ih godina govorio kako je protiv „mahnitosti čudovišne tehnike“ jedini spasonosni događaj onaj koji proizlazi iz biti umjetnosti. I tada je Hegelovu postavku o „kraju umjetnosti“ doveo do obrata same metafizike koja okončava dolaskom kibernetike (računalne tehnike i sustava kao organizacije cjelokupnoga života ljudskoga društva). Znao je da je Hegelova postavka trijumf planetarnoga znanstveno-tehnološkoga mišljenja na kojem počiva naš izbačaj u budućnost određenu vladavinom informacijsko-komunikacijskih tehnologija i neljudskim karakterom svijeta u kojem obitavamo. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ ) Zašto onda moja filozofijska istraživanja biti umjetnosti u doba tehnosfere nisu više obilježena ni Hegelovom najavom „kraja umjetnosti“ niti Heideggerovim postavkama o „kraju filozofije u doba kibernetike“, već nečim posve naizgled još „čudovišnijim“ (ujedno tjeskobnim i sublimnim) s čime smo već posve obuhvaćeni i bez čega ne možemo više ni zamisliti drukčiji život od ovoga? To nije nešto izvan umjetnosti i nije ništa tehnološki samo po sebi, To je „ono“ što proizlazi iz biti tehnosfere, a što je ujedno tehno-znanstveno najavljeno uistinu još s Teslom kao samosvrhoviti događaj kozmo-tehno-mesijanstva kojim čovjek biva spašen i oslobođen svojih smrtnih muka i biološke sudbine jer stroj mišljenja, prema njegovim idejama, autonomno obavlja sve operacije koje je činio čovjek (https://teslasciencecenter.org/wp-content/uploads/2022/04/THE-PROBLEM-OF-INCREASING-HUMAN-ENERGY_Century_Magazine.pdf ). Isto je tako najavljeno i s vidovitim djelima/događajima suvremene umjetnosti od konstruktivizma i dadaizma, s filmovima Fritza Langa Metropolis do zaključno Stanleya Kubricka i njegova meta-filma svih filmova 2001: Odiseja u svemiru (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/). Sve to što bijaše imaginarno i fantazijsko sada je totalno realizirano u zbilji. Mi više ne možemo utvarati da smo izvan ove logike bezuvjetnoga napretka i da tehnosfera ne određuje cjelokupni prostor-vrijeme i sklop društva-ekonomije-politike-kulture kao kibernetičko četvorstvo informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije. Što se to promijenilo dalekosežno, duboko, najdublje uopće dolaskom „doba kibernetike“ (v. https://www.abebooks.com/Technoscientific-Turn-Philosophy-Paic-Zarko-Palgrave/32532860320/bd ) i što dovodi do „kraja umjetnosti“, „kraja filozofije“ i čak „kraja znanosti“ bez obzira na govor o „najdubljim ljudskim potrebama“ za kreativnošću i novošću svijeta? (v. https://observer.co.uk/news/technology/article/mathematicians-in-mourning-as-ai-cracks-their-lives-work ) Odgovor je, draga Mirela, da je u cjelini realizirana vizija moje knjige Slika bez svijeta i to kroz trijadu: (1) kvantifikacije (bitka ili svega što jest), (2) vizualiziranje (događaja, a ne djela jer umjetnost je događaj stvaranja novoga svijeta kroz metamorfozu pojma „djela“ od mitske i religijske umjetnosti do moderne, postmoderne i suvremene) i (3) muzealiziranje (života). Tehnosfera je neljudsko mišljenje koje slikovno prethodi ljudskome razmišljanju koje je uvijek određeno iz biti jezika kao sveza logosa i mythosa. Bez jezika ne postoji ni filozofija ni umjetnost kao konceptualni hologram. I zato je najveći paradoks nad paradoksima ovaj. Suvremena umjetnost više ništa ne „prikazuje“ i ne „predstavlja“ (mimesis i repraesentatio) jer nije više „transcendentalna iluzija“ onog što je od antike, srednjega vijeka, renesanse, baroka i modernizma određivalo pojmove ljepote i uzvišenosti koji su utkani u povijest umjetnosti iz horizonta jezika kao osmišljavanja svijeta. Otuda ni mit ni religija, ono božansko kao pojam i zbilja, nisu odlučujući za novovjekovnu sliku svijeta i estetiku, jer je ona nastala u 18. stoljeću kao dobu racionalizma i znanosti i tehnike i bila je od početka „znanost o osjetilnome“ (cognitio sensitiva). No, kategorije i pojmovi suvremene umjetnosti su od početka avangarde kao ikonoklazma ništa drugo negoli „sekularizirani“ koncepti znanstvene slike svijeta: (a) šok, (b) provokacija, (c) projekt, (d) istraživanje, (e) eksperiment. U pravu ste, jer je još mladi Hegel odredio „potrebu za filozofijom“, a ni umjetnost nije ništa drukčije jer je potekla iz istoga izvora, kao potrebu za prevladavanjem čudovišnoga bezdana između mišljenja i bitka (čovjeka kao umnoga bića i svijeta kao kaosa). Mi više, međutim, nemamo ponajprije mišljenje koje je određivalo svijet vladavine filozofije i umjetnosti kao najviše potrebe ljudskoga duha. Sve se to urušilo još u 19. stoljeću. Zato nije slučajno što Heidegger to stoljeće u kojem su mislili Hegel, Marx, Kierkegaard i Nietzsche nazvao „mračnim stoljećem“. Ne, naravno, zato što su ova četiri „mračnjaka“ bez kojih nema ni naše suvremenosti u 21. stoljeću imali svoje mesijansko-apokaliptičke vizije budućnosti izvan obzorja nihilizma i posvemašnjega ljudskoga otuđenja, nego zato što je ovo stoljeće bilo određeno realizacijom unutarnje biti postava (Gestell) kao biti moderne tehnike s njezinim raščovječenjem i raskorijenjenošću zemlje. Umjetnost je otuda baš ono što je bila vizija njemačke romantike, a ne nikakvo „romantičarsko snatrenje o uskrsnuću velikoga Pana“ ꟷ sinestetički događaj kojim se umjesto mrtvoga Boga uspostavlja novi svijet sinteze cjelokupne povijesti od iskona do danas i sve drugo je puki pad u okrilje čiste estetizacije i banalnosti i trivijalnosti ljudske egzistencije. Tehnosfera sve to neutralizira i suspendira jer je neljudsko mišljenje koje nadilazi granice tzv. singularnoga pojedinca (Vas i mene) zato što je riječ o spiritualnome ili kognitivnome stroju, a ne pukome aparatu reproduktivne tehnike. Sjetimo se da je čitava avangarda i neoavangarda opsesivno zaokupljena idejom stroja kao umjetničkoga djela i nije nimalo začudno da je objekt računala prisutan i u onoj ironijskoj persiflaži Rodinova Mislioca u video-radu Nam June Paika. Tehnosfera „misli“ autopoietičkim umrežavanjem dispozitiva pamćenja, ne i ljudskoga sjećanja. Sve je stoga tehno-genetska konstrukcija svjetova koji međusobno interaktivno komuniciraju i ne određuje ih viša naša ljudska-suviše-ljudska potreba za duhovnim bitkom ili svijetom smisla, već pragmatično i operativno funkcioniranje koje je ponajbolje vidjeti u radu američkoga suvremenoga umjetnika Kena Rinaldoa s amblematskim nazivom Autopoiesis iz 2000. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/autopoiesis-kao-ideja ) U svim mojim filozofijskim djelima od Slike bez svijeta do Tehnosfere, Nihilizma i suvremenosti, Izgleda nadolazeće filozofije i The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics nema nikakvoga traga ni pesimizma ni optimizma, ni fascinacije s tehnosferom koju sam učinio vodećim pojmom suvremenoga svijeta polazeći od pet ontologijskih svezaka novoga obuhvatnog mišljenja (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 ), nema ništa od „fatalizma“ niti od „katastrofizma“. Upravo suprotno, riječ je o posve drukčijem shvaćanju svijeta negoli što iskazuju gotovo sve druge filozofijske orijentacije u poimanju umjetnosti, politike, kulture, arhitekture, mode, dizajna, filma glazbe. Biti otvoren spram mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere znači stvari u potpunosti svesti na ono što je najteže misliti uopće, a to je da živimo uistinu na kraju jedne ne tek ljudske, već kozmičke epohe. (v. https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/2/2) Umjesto veličajnih „duhovnih potreba“ na djelu su tzv. kulturne potrebe koje ne znače ništa drugo negoli održanje sustava kakvog nazivam u svojim knjigama iz filozofije politike ꟷ politikom u mreži entropije. To je sustav koji funkcionira i on živi od ideje da je „umjetnost“ kao i „filozofija“ kao i „znanost“ nešto zapravo što se samo mijenja i nadilazi sva zloguka pretkazanja „kraja“ svijeta u kojem smo doživjeli najveće duhovne vrhunce. No, mi filozofi, kako je to još znao govoriti ekstatično i ironično Friedrich Nietzsche, uvijek smo oni koji će umjetnosti podariti značenje „stimulansa za život“ pod uvjetom da se taj i takav život ne svodi na začarani krug spektakla estetizacije i reality-show „metafizike“ koja stoji u samome „praznome središtu“ ovoga svijeta. No, stimulansi traže uvijek jače doze protuotrova trijumfu tehnosfere koja već „ovdje“ i sada“ nezadrživo pretvara sve što jest u ono najčudovišnije uopće: naime, u muzealizirani prostor kojim i sam život izgleda kao listanje kataloga slika iz već ubrzane zastarjelosti „novoga“ bez kojeg suvremena umjetnost ne može postojati. I upravo je u tome problem. Novost je novoga bezuvjetni estetski imperativ kojim umjetnost više ne može realizirati svoje „duhovne potencijale“ jer tehnosfera pretpostavlja ono što Deleuze i Guattari u svojem posljednjem spisu Što je filozofija? iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ s kojim ni svijet kao smisao ni svijet kao kaos nisu više dovoljno postojani za naše „ljudsko mišljenje“. Što još preostaje? Misliti taj među-prostor između mogućnosti umjetnosti i njezine nužnosti opravdanja naše ljudske egzistencije u vremenu koje se udaljava i postaje naša posljednja autentična blizina susreta s nepoznatim u nadolazećem vremenu. Lijepo je to rekao Paul Valéry: „La réalité je encore en équilibre avec la nullité de toutes ses rêveries.“ / „Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija.“ Srdačno Vas pozdravljam, Vaš Žarko