Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Zloduh korporacije i moć totalne kontrole

Zloduh korporacije i moć totalne kontrole

1. U mojim dosadašnjim filozofijskim, sociologijskim i politologijskim istraživanjima koncepti neoliberalizma, totalne kontrole i slobode neraskidivo su povezani kroz pojam tehnosfere i kibernetičkoga upravljanja. Ovaj tekst stoga se nadovezuje na dva već objavljena na ovome blogu koji se zove Kaos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-rupa-u-mrezi/ i https://zarkopaic.net/blog-post/o-nemustim-alternativama-kapitalizmu/ ) Posve je jasno da samo radikalno dekonstruiranje svih današnjih pojmova kojima se služe društvene i humanističke znanosti potkopava uvjerenje da neoliberalizam donosi oslobođenje pojedinca. Umjesto toga, dostatno je dokaza da suvremeni globalni kapitalizam stvara sofisticirane, meke oblike totalne kontrole u kojima se sloboda pretvara u puku simulaciju unutar strogo upravljanog tržišnoga modela. Neoliberalizam 21. stoljeća više ne funkcionira kao klasična ekonomska doktrina, već kao sveobuhvatni operativni sustav društva. (v. https://www.vitalsource.com/products/neoliberalism-oligarchy-and-politics-of-the-event-zarko-paic-v9781527546387?srsltid=AfmBOop_xgIbE-N2iQwfG8EtzR45iIFzCkF-Um7c3qEcbIVMWDnBB1Bt ) Ideologije s kraja 20. stoljeća savršeno su spojile tehnoznanosti, racionalni izbor i ekstremni individualizam. Vladavina se stoga transformira u kibernetičko tržište koje služi kao primarni model upravljanja. Transnacionalne korporacije preuzimaju stvarnu kontrolu nad državama. Tradicionalni politički suverenitet postaje iluzija jer su moderni politički projekti zastarjeli. Sve društvene i državne institucije — od sindikata i sveučilišta do religijskih organizacija, sporta i socijalne skrbi — podređuju se korporativnoj logici aktivnosti. Posljedica toga je postupni nestanak same biti društva. (v. https://www.researchgate.net/publication/322791154_Posthumano_stanje_Kraj_covjeka_i_mogucnosti_druge_povijesti) Za razliku od totalitarizama 20. stoljeća (fašizam, nacizam, staljinizam) koji su se oslanjali na brutalnu fizičku prisilu i ideološki teror, moderna totalna kontrola djeluje suptilnije. Odbacujem tezu da nihilizam u postmodernome društvu vodi u kaos ili anarhiju. Naprotiv, nihilizam rađa nove, visoko organizirane oblike totalne kontrole. Zato se totalitarizam danas vraća u mekom, tehnološkome obliku. Kontrola se provodi kroz spregu tehnosfere, političke moći i narcističke kulture spektakla. (v. https://www.waterstones.com/book/the-return-of-totalitarianism/arko-pai/9783031189449 ) Demokracija gubi svoj supstrat i pretvara se u puko proceduralno menadžerstvo. Politika prestaje biti prostor ideologijske borbe i postaje postideologijsko upravljanje. Društvo, naposljetku, biva podvrgnuto “totalnoj mobilizaciji” vidljivih i nevidljivih moći. Pojam slobode prolazi kroz najdramatičniju transformaciju pod pritiskom neoliberalnih oligarhija. Novi postimperijalni poredak 21. stoljeća po svojoj unutarnjoj logici zahtijeva širenje totalne moći, a ne usitnjavanje ili jačanje stvarne ljudske slobode. Umjesto hrabrog građanskoga sudjelovanja u javnoj sferi i zajedničkog djelovanja, suvremeni sustav nudi postmoderni revizionizam i zaborav povijesti. Pojedinac unutar tehnosfere prividno uživa u konzumerističkim slobodama, dok je strukturalno potpuno desubjektiviran. Političko djelovanje ostaje bez autentičnog subjekta, a društvo bez supstance. Čovjek je zarobljen unutar tehno-znanstvenog pogona globalnog kapitalizma, gdje se svaka subverzija ili težnja za slobodom unaprijed apsorbira i pretvara u novi tržišni proizvod. Može li se prema uopće “socijalizirati” korporativna struktura odlučivanja u info-kognitivnome kapitalizmu i tako velike tehnološke kompanije koje nadilaze granice suverenosti nacija-država “disciplinirati” kao što je to slučaj s aktualnom politikom EU koja pokušava američke korporacije suspregnuti u zakonodavne okvire EU? Moj je odgovor jednoznačno ne: korporativna struktura odlučivanja unutar informacijsko-kognitivnoga kapitalizma ne može se “socijalizirati“, niti se velike tehnološke kompanije mogu trajno “disciplinirati” unutar pravno-zakonodavnih okvira poput onih koje pokušava nametnuti Europska unija. Pokušaji EU-a da regulira velike tehnološke korporacije predstavljaju duboko nerazumijevanje same naravi tehnosfere i zabludu da se zakonskim aktima može ovladati procesom koji je odavno nadišao sferu politike. Takve pokušaje smatram neučinkovitima iz nekoliko ključnih ontologijskih i politologijskih razloga. U svojim radovima, naglašavam da moć informacijsko-kognitivnoga kapitalizma nije tek ekonomska ili ideologijska moć ljudskih aktera. To je autonomna moć tehnosfere koja djeluje kao kibernetički samoproizvodeći proces (autopoiesis). Tehnologija više nije alat u rukama društva; ona je postala okoliš i bitak suvremenoga svijeta. Stoga se struktura koja upravlja podacima i algoritmima ne može “socijalizirati” (vratiti pod kontrolu društva), jer je samo društvo u toj transformaciji izgubilo svoj supstrat i postalo podređeno tehnosferi. Pravni aparat Europske unije i dalje počiva na tradicionalnom, metafizičkom konceptu suverenosti i zakona koji su vezani uz teritorij i političku moć institucija. Međutim, informacijsko-kognitivni kapitalizam djeluje kroz globalne mreže, rizome i kibernetičke tokove koji ne poznaju fizičke granice. EU pokušava nametnuti teritorijalnu disciplinu nečemu što je po svojoj naravi deteritorijalizirano. Politika je zapravo izgubila primat nad tehnologijom. Političke institucije danas tek retroaktivno “menadžeriraju” i administrativno kozmetiziraju promjene koje su se u tehnosferi već dogodile. Pokušaji EU-a da kroz regulacije (poput akata o digitalnim tržištima i uslugama) zauzda tehnološke divove su tek manifestacija postideologijskoga proceduralnog upravljanja. Umjesto da promijene bit kognitivnoga kapitalizma, ta pravila samo postaju novi niz kodova unutar kojih tehnosfera pronalazi nove načine profitiranja i širenja kontrole. Korporativna struktura ne može se preodgojiti da služi javnom dobru jer je njezina unutarnja logika — logika algoritamske racionalnosti, računanja i optimizacije — nespojiva s humanističkim idealima socijalizacije i demokratske participacije. 2. Je li posthumano stanje ujedno i kraj rada? Je li to konzekvencija političke filozofije koja je na tragu Sutlićeve dalekosežno bitne knjige iz 1974. naslovljene Praksa rada kao znanstvena povijest dovela do transparencije pojmom tehnosfere? (v. https://knjiga.hr/praksa-rada-kao-znanstvena-povijest-vanja-sutlic-1-2) Odgovor je jednoznačan: da! Poveznica između Sutlićeva pojma “svijeta rada” i moje “tehnosfere” ključ je za razumijevanje onoga što nazivam posthumanim stanjem kao krajem rada. Sutlić je u svojoj knjizi ponudio epohalno tumačenje Marxa i Heideggera, definirajući suvremeni svijet sintagmom praksa rada kao znanstvena povijest. Rad nije tek ekonomska kategorija, već bitakmodernoga svijeta — paradigmatski krug u kojem se spajaju ljudska praksa i znanost. Sutlićev je uvid da rad u modernoj epohi teži postati čista tehnologika i automacija. U nizu knjiga i tekstova pokazao sam da je taj Sutlićev “svijet rada” danas dosegnuo svoj povijesni vrhunac i kraj. Ono što je kod Sutlića bila tendencija automacije, postaje tehnosfera — totalni, kibernetički, samoproizvodeći sklop koji je progutao i prirodu i društvo. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 ) Kada govorim o “kraju rada” u horizontu posthumanog stanja, ne mislim na to da će ljudi prestati išta raditi u fizičkome smislu, već na kraj rada kao temelja ljudskoga identiteta, subjektivnosti i društvenosti. O tome je već spekulativno razmatrao u svojim predavanjima rusko-francuski filozof Alexandre Kojève krajem 1930-ih godina. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/povijesno-misljenje-i-politika-2/. U kognitivnome kapitalizmu, rad se dematerijalizira. Umjetna inteligencija i algoritmi preuzimaju funkcije upravljanja, mišljenja i kreacije. U knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition (2023.), pokazao sam da u tehnosferi čovjek više nije “subjekt” rada, nego operater ili puki privjesak kibernetičkoga sustava. Rad kao “izvorna ljudska praksa” (što je bila srž Marxova historijskoga materijalizma) biva zamijenjen čistom funkcionalnošću stroja. Rad se pretvara u automaciju. Vanja Sutlić je dalekovidno uočio da “praksa rada” neumoljivo vodi prema situaciji u kojoj znanost i tehnologija diktiraju kraj povijesti. Njezin logičan završetak glasi: tehnosfera je kraj kozmičke i antropologijske epohe (antropocena). Više ne živimo u humanističkom svijetu u kojem rad oslobađa čovjeka ili stvara povijest. Živimo u posthumanome stanju gdje tehnosfera funkcionira kao “imanentna transcendencija” — sustav koji sam sebe optimizira, dok ljudska sloboda i rad gube svoj ontologijski dignitet. Stoga paradoks informacijsko-kognitivnog kapitalizma leži u tome što je rad, doveden do svog tehno-znanstvenoga maksimuma, ukinuo samoga sebe kao ljudsku djelatnost, ostavljajući iza sebe posthumno stanje čiste kontrole i funkcionalnosti. Problem je u tome što se naivno misli teorijski i nadalje, kao i 1960ih godina kad je Sutlić kritički radikalno doveo u pitanje cjelokupnu metafiziku Hegela kao “konstruktivne” i Marxa kao “destruktivne” dijalektike povijesti, da je sloboda kao tzv. subverzivna djelatnost onkraj kapitalizma izvan horizonta totalne kontrole tehnosfere. U mojim istraživanjima stoga sam morao uputiti na nešto što je jedini i to samo donekle, ne i izričito, u suvremenoj filozofiji politike analogno tvrdio suvremeni talijanski filozof Emanuele Severino, ali na ipak drukčiji način. Da je, naime, kapitalizam zastarjeli društveni sustav proizvodnje života u eri tehnosfere i to stoga što još uvijek počiva na političkoj ekonomiji eksploatacije najamnoga rada, a tehnosfera u tendenciji nadilazi i rad i tehnologiju kao dijalektičke suprotnosti, jer je sinteza AI i kibernetike u trijadi zemlje (prirode), transverzalne tehnologije (kozmosa) i homo kybernetesa. Otuda je korporativna struktura info-kognitivnoga kapitalizma nužno poredak transformacije države i društva u smjeru nove imperijalne konstrukcije svijeta. Dok je Severino tvrdio da je kapitalizam osuđen na propast jer je samo privremeno sredstvo unutar većeg, metafizičkoga uspona tehnoznanosti (gdje tehnika postaje apsolutna svrha, a kapitalizam zastarijeva jer još uvijek vjeruje u ekonomske svrhe), moje stajalište pretpostavlja uvid u konkretno materijalno i kibernetičko stanje 21. stoljeća — u tehnosferu. Razjasnimo ovaj problem vrlo sažeto, a čitatelje upućujem na ovaj tekst koji je ključan za razumijevanje biti stvari o kojoj ovdje govorimo. (https://zarkopaic.net/blog-post/marx-i-thenosfera/ ) Kritička društvena teorija 1960-ih (od Adorna i Marcusea do kasnijih postmodernista) vjerovala je u postojanje subjekta (radnik, student, marginalne skupine, umjetnik) koji može djelovati izvan ili protiv sustava. Sutlić je to radikalno osporio prokazivanjem metafizičke matrice Hegela i Marxa, a u epohi info-kognitivnog kapitalizma tu destrukciju dovršava upravo ovo što proizlazi iz mojih analiza „zloduha korporacije i moći totalne kontrole kroz uspon neoliberalizma kao politike nihilizma“. Tehnosfera nije vanjski sustav koji nas tlači; ona je naša ontološka stvarnost. Svaki pokušaj subverzije, “otpora” ili emancipacije koji se misli kroz stare kategorije politike i revolucije unaprijed je unutar-tehnosferski događaj. Sustav ne suzbija otpor silom, već ga pretvara u informacijski input, u novi algoritam, u profitabilni spektakl. Želja za slobodom postaje pogonsko gorivo info-kognitivnog kapitalizma. Ono što otuda slijedi jest duboki paradoks: kapitalizam je postao ontološki zaostao za vlastitu tehnosferu. On grčevito ustraje na političkoj ekonomiji (vlasništvo, najamni rad, eksploatacija, profit), dok tehnosfera u svojoj tendenciji teži nečem posve drugom — potpunom nadilaženju rada i tehnologije kao dijalektičkih suprotnosti. U sintezi umjetne inteligencije i kibernetike, rad više nije posrednik između čovjeka i prirode. Nastaje novi kibernetički sklop kao trijada u kojem se briše granica između prirodnoga (Zemlja), umjetnoga (Kozmos/Tehnologija) i ljudskoga, koji se sada transformira u homo kybernetesa. Moć se više ne crpi primarno iz eksploatacije ljudskog mišićnog ili manualnog rada, pa čak ni iz pukog kognitivnog rada u klasičnom smislu, već iz eksploatacije samog života pretočenog u podatke (datafication). Iz tog ontologijskoga rascjepa između zastarjele političke ekonomije kapitalizma i napredne kibernetike tehnosfere proizlazi nužnost transformacije države i društva. Korporacija postaje novi geopolitički imperij. Velike tehnološke korporacije info-kognitivnoga kapitalizma nisu tek “poduzeća” koja ostvaruju profit; one su arhitekti novog postimperijalnoga poretka. One ne kontroliraju teritorije, već kontroliraju kodove, protoke informacija i kognitivne procese čovječanstva. Tradicionalno društvo (kao prostor solidarnosti i građanstva) i nacionalna država (kao jamac suverenosti) nestaju jer su nefunkcionalni za brzinu i totalitet tehnosfere. Oni se pretvaraju u administrativne module, u puke izvršitelje i tehničke servise globalne imperijalne konstrukcije koja upravlja sferom života. Živimo, dakle, u eri u kojoj tehnosfera više ne služi proizvodnji roba, već proizvodnji novog oblika posthumanoga života i totalne kontrole, unutar koje se pojam slobode mora misliti posve iznova, izvan svih dosadašnjih humanističkih i dijalektičkih koordinata. 3. Nameće se otuda ključno pitanje: ako je tradicionalna politička subverzija mrtva, otvara li se možda uopće prostor za ono što nazivam “politikom Događaja” (politics of the event) i može li se unutar te nove post-imperijalne konstrukcije uopće zamisliti išta što bi nalikovalo ljudskome dostojanstvu? Odakle uopće može eventualno doći radikalni preokret? Rješenje ne vidim u povratku na stare oblike otpora. To je definitivno zastarjelo i neučinkovito, a teorijski ispod razine spkulativnosti nužne za mišljenje ove čudovišne suvremenosti. Politiku događajapokušavam razviti u dijalogu s Heideggerovim Ereignisom, ali i poststrukturalističkom teorijom (Deleuze vs. Badiou), jer to predstavlja jedinu preostalu pukotinu unutar totalne kontrole tehnosfere u kojoj se može zamisliti ljudsko dostojanstvo. Za razumijevanje politike događaja unutar nove imperijalne konstrukcije svijeta, ključni su sljedeći elementi. Tehnosfera funkcionira kao zatvoreni, predvidljivi krug uzroka i posljedica, vođen algoritamskom logikom i optimizacijom. Sve što se može izračunati, predvidjeti i programirati pripada sustavu totalne kontrole. Događaj je tome usuprot ono što je apsolutno nepredvidljivo, neproračunljivo i neizvedivo iz postojećega stanja stvari. On je radikalni prekid u kontinuitetu tehnosfere. Ali događaj nije politički program. To nije revolucija koja želi osvojiti vlast (jer je vlast u eri info-kognitivnoga kapitalizma ionako disperzirana u algoritme), već je to singularni trenutak koji iz temelja mijenja način na koji percipiramo bitak, vrijeme i prostor. Na tragu Heideggera i Sutlića, pokazujem da se tehnosfera ne može pobijediti “izvana” jer izvanjskoga prostora više nema. Okret se mora dogoditi u samome srcu kibernetičkoga sklopa. Politika događaja nastupa onog trenutka kada homo kybernetes dovede tehnosferu do njezina apsolutnoga ekstrema, gdje ona počinje zakazivati u svojoj vlastitoj perfekciji. Dostojanstvo se ne obnavlja kroz moralne apele ili zakonske regulative, već kroz autentično mišljenje i umjetničko djelovanje koji odbijaju biti puka informacija. Politika događaja je čin u kojem se čovjek ponovno uspostavlja kao biće koje stvara povijest, a ne kao biće koje je tek objekt kibernetičkog upravljanja. Budući da je info-kognitivni kapitalizam proždiranjem rada i države ukinuo klasične prostore politike, onda ono estetsko i filozofsko kao duhovnu sferu bitka vidi, kao jedino preostala ključna mjesta otpora. No, to više nije “angažirana umjetnost” 20. stoljeća. To je umjetnost koja stvara forme koje AI i algoritmi ne mogu prepoznati, klasificirati ili komodificirati. To je mišljenje koje ne računa, nego pita o smislu.Ljudsko dostojanstvo u posthumano doba čuva se isključivo u sposobnosti da se iskorači iz funkcionalnosti. Biti “neučinkovit”, “nepredvidljiv”, “nesvediv na podatak” (data) — to postaje vrhunski politički čin unutar nove imperijalne konstrukcije. Politika događaja nije utopijski projekt za budućnost, nego stalna, prisutna mogućnost ontologijskoga otpora. Kada korporativni poredak info-kognitivnog kapitalizma uspostavi prividno savršenu, totalnu kontrolu nad društvom i državom, on istovremeno stvara preduvjete za vlastiti kolaps u točkama singularnosti. Ljudsko dostojanstvo danas prebiva u hrabrosti da se prepozna i izdrži taj događaj koji razbija kibernetičku matricu svijeta. U svim dosadašnjim „reakcijama“ na ovo što mislim i iskazujem u knjigama, tekstovima, predavanjima i javnim istupima kritička objekcija onih koji mišljenje tehnosfere smatraju filozofijskom „ezoterijom“ i „tehnodeterminizmom“ koja ne podaruje zbiljsku alternativu ovom svijetu ogrezlom u totalni nihilizam i militarni neoimperijalizam svodila se na to da je posrijedi moj nekovrsni „ekstremni pesimizam“ i nemogućnost promišljanja zbiljske moći kolektivnoga otpora. No, pitanje je što to označava tzv. kolektivni otpor i alternativa? To je u diskursu marksizma 20. stoljeća neprestano opetovano pitanje o tzv. subjektu revolucije. O tome govore Marcuse, Adorno, Sartre, Althusser, pa čak i Habermas, te Badiou i Žižek. Ponovit ću sljedeće. Nadovezujući se na Sutlića koji nadilazi sve spomenute odgovore na ovo pitanje svojim povijesnim mišljenjem jasno sam pokazao da je ono što nazivam tehnosferom kraj ne samo subjekta, već i supstancije (dakle Rada). Radnici globalnoga poretka info-kognitivnoga kapitalizma vs. koga ꟷ nacija-država ili imperijalnih poredaka (SAD-a, Kine, Rusije?) Zar netko još misli da bi se liberalno-demokratskim obratom Kine nešto promijenilo u načinu funkcioniranja njihova državno-korporativnoga kapitalizma koji ubrzano smjera apsolutnoj moći tehnosfere? Tko bi mogao biti taj fantomski “subjekt” otpora i alternative? Nacija je passé iako se sukobi u svijetu i dalje zbivaju kao etnički ratovi i kao moć Nacije kao arhetipa svjetske povijesti, ali to je uvijek samo sredstvo za drugu svrhu. Tehnosfera nema “subjekta”, pa je pitanje otpora i alternative u nekom kolektivnome singularitetu deplasirano. Nema politike koja bi mogla srušiti ovaj poredak svijeta jer je tehnosfera onkraj svih politika i Kulturkampfa kao zastarjelih artikulacija borbe za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost spram Drugih. Događaj je zato singularna kontingencija mišljenja drugačije i moguće povijesti, ako je takva povijest naravno uopće još moguća nakon što je AI kao stadij u razvitku autogenerativne tehnosfere fundamentalna struktura ne samo ljudskoga opstanka u budućnosti, već i očuvanja njegove slobode. Unutar tehnosfere, podjela na zapadni liberalni kapitalizam (SAD) i istočni državno-korporativni kapitalizam (Kina) samo je površinska, geopolitička i ideologijska floskula. Kada bi, dakle, Kina već sutra formalno postala višestranačka liberalna demokracija, njezina fundamentalna struktura — kibernetički sustav društvenoga bodovanja (Social Credit System), sveprisutni AI nadzor i algoritamska kontrola stanovništva — ne bi se promijenila ni za milimetar. Tehnosfera usisava ideologije kao Duchampov readymade „Sušillo za boce“. Ideologija je danas stoga samo marketinški softver koji pokreće isti tehnosferski hardver. Cilj obaju sustava je apsolutna moć i optimizacija tehnosfere. Sukob između SAD-a i Kine nije borba dvaju različitih svjetova, već borba unutar istog kibernetičkoga sklopa za kontrolu nad globalnim kodom. Moć nacionalnih država danas je instrumentalizirana. Ratovi se vode za resurse, rijetke metale (litij, poluvodiče) i kontrolu nad energetskim čvorištima koja napajaju podatkovne centre tehnosfere. (https://www.rivistateoria.eu/index.php/teoria/article/view/228) Arhaični Kulturkampf postao je puko pogonsko gorivo i medijski spektakl koji skriva dubinsku tehnološku mobilizaciju. Ako je rad (supstancija) ukinut i digitaliziran, a radnik pretvoren u operatera koda ili suvišnog homo kybernetesa, nestaje i sama relacija subjekt vs. objekt. Tehnosfera nema svojeg “Drugoga” kojeg eksploatira na klasičan način, jer ona asimiliranjem proždire sve što postoji. Budući da nema izvanjskosti, ne može biti ni “kolektivnoga singulariteta” koji bi se organizirao kao front protiv sustava. Svaki pokušaj organizacije kolektiva danas mora koristiti platforme, mreže i algoritme same tehnosfere, čime automatski postaje njezin dio. 4. Događaj nije politički projekt; on je singularna kontingencija mišljenja. To je onaj rijetki, bljeskoviti trenutak u kojem mišljenje uopće uspijeva misliti drugačije, probijajući algoritamsku predvidljivost. Međutim, pitanje koje na kraju postavljam ostaje najteže i najizazovnije pitanje naše epohe: Jeli takva povijest uopće još moguća kada je AI kao stadij u razvitku autogenerativne tehnosfere postao fundamentalna struktura opstanka i same slobode? U svijetu gdje AI generira odgovore, predviđa ljudske želje, upravlja infrastrukturom života pa čak i definira što je “sloboda” (kroz personalizirane izbore unutar kaveza algoritma), pojam ljudske slobode gubi svoje humanističko značenje. Sloboda više nije autonomija uma, nego postaje sposobnost navigiranja unutar zadanog koda. Slobodu valja misliti posve drukčije, jer je njezina „bit“ istovjetna onome što pripada „biti“ tehnosfere kao samouzročnosti i samoproizvođenja. Sloboda je egzistencijalno-temporalni bezdan svekolike ljudske usmjerenosti spram nadolazeće budućnosti.

August 8, 2026
Prokletstvo i spas kuće Gjalskoga

Prokletstvo i spas kuće Gjalskoga

1. U zborniku O romanu koji je priredio Dražen Katunarić u izdanju Litterisa, 2019. godine uz niz temeljnih postavki najznačajnijih europskih pisaca, filozofa, književnih teoretičara koji nastoje objasniti razloge zašto je roman najviša diskurzivno-kazivajuća forma književnosti, izdvaja se po lucidnosti uvida u situaciju s romanom u 21. stoljeću tekst manje poznatoga francuskoga pisca Yannicka Haenela „Književnost u epohi planetarnoga nihilizma“, koji na jednom mjestu svojeg eseja kaže: „Književnost je čin mišljenja. Poetski čin koji, u svakoj epohi, detektira nutarnju strukturu zla; i istodobno otkriva blago moguće slobode.“ (str. 123. S francuskoga preveo Danijel Bučan) No, roman kao misaoni okvir modernosti postaje uvjet mogućnosti ozbiljenja slobode tek kada govori o zbiljskome svijetu iz perspektive prevladavanja granica opskurnoga realizma kao puke slike stvarnosti u njezinoj goloj faktografiji. Supstancija je modernoga romana građanska obitelj u stadiju raspadanja, a subjekt egzistencijalni događaj kojim likovi romana svoju autonomiju zadobivaju samo u konfliktu s njezinim znamenjima moći i kroz povratak na zgarište povijesti. Primjeri su brojni, a izdvojit ću dva: Thomas Mannove Buddenbrookove i roman Korekcije američkoga pisca Johnatana Franzena. Nije li propast obitelji ujedno i misterij nestanka onoga što je još Hannah Arendt u svojim tekstovima o Kafki i Brochu odredila kao nestanak autentične građanske svijesti upisane u temelje moderne kulture bez koje se bit društva preobražava u strukture kaosa i entropije? Zalmoxis: Sjene Gjalskih u Pompejima najnoviji je roman istaknutoga hrvatskoga pjesnika, filozofa, esejista i prozaika Dražena Katunarića i odmah valja kazati da je to njegov spisateljski opus magnum i to ne samo po opsegu od 420 stranica stilski iznimno dotjeranoga i vjerodostojnoga kao i sadržajno kompleksnoga teksta. Ovaj roman spaja elemente obiteljske sage, povijesnoga romana i misterija, a prati tajnu znamenite obitelji Gjalski kroz pet generacija. Radnja se slijeva poput proloma divljih rijeka iz jednoga izvora kada se obitelj suočava s nasljednom kletvom koja ih prati poput zle kobi iz romana i priča Ksavera Šandora Gjalskoga prenesenih u njegov stvarni život transgresije onkraj konzervativnih uzusa provincijalne Hrvatske krajem 19. stoljeća, vodeći na fluidan način glavne likove od tragičnoga nasljeđa do mračnih rumunjskih špilja i povijesnih previranja. Zalmoxis, ta enigmatska i fatalna slika, koja predstavlja tračkoga boga besmrtnosti i podzemlja koji je propovijedao besmrtnost duše, a u čijem se orfičkome kultu isprepliću smrt, ponovno rođenje i tajna znanja, u romanu se pokazuje kao simbolička pokretačka moć začaravanja stvarnosti. Iza kletve stoji tabu neželjene izvanbračne djece i mahnitost ljubavi onkraj svih dopuštenih granica (obiteljskih, nacionalnih, političkih). Nije nimalo slučajno da je Katunarić ovime uzvisio moć književnosti kao arhetipske slike događanja u životu na isti način kojim se u romanu povezuju i Ksaver Šandor Gjalski i Jorge Luis Borges. Književnost kao mišljenje prethodi svekolikoj stvarnosti. Zato pisac više nema tradicionalnu zadaću biti tek kroničarem i svjedokom povijesnoga slijeda ideja koje dovode do preokreta u ljudskim sudbinama i do čudovišnoga zla monstruoznih razmjera globalnoga terora kao u Katunarićevu prethodnome romanu Zbogom pustinjo! (https://www.ljevak.hr/zbogom-pustinjo) Umjesto toga, roman Zalmoxis postaje svojevrsni autorski Gesamtkunstwerk u kojem pisanje fikcije slijedi okultnu svezu fantastike, faktografski začarane stvarnosti kao pisanja i sintezu svih dosadašnjih formi u kojima se sam život pojavljuje kao labirint prokletstva i kao tamno zrcalo zabranjenih ljubavi, dok se mogućnost, ali ne i zbilja spasa od propasti tek nazire iz mračnih prostora špilje. Autor ne ispisuje, dakle, klasično, linearno obiteljsko stablo, već na početku romana podaruje precizan prikaz cjelokupne loze Ljubomila Tita Babića tijekom niz generacija uz popis svih fiktivnih likova koji odgovaraju po „sličnosti“ stvarnim protagonistima. Struktura ove obitelji postavljena je kao borhesovski labirint generacija. Na temelju dinamike radnje i obiteljskoga nasljeđa, generacijska vertikala i stablo romana mogu se rekonstruirati ovim redom. Prije toga valja istaknuti da Dražen Katunarić složenost vremenskih mijena u Zalmoxisu s epohalnim pečatom ideologijsko-političkih sustava 20. stoljeća (totalitarizmi i autokratizmi, rojalizam i liberalizam u nizu od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH, Titove socijalističke Jugoslavije do sadašnjosti Hrvatske u globalnome kontekstu) sve do danas u kojima žive i djeluju njegovi likovi razrješava pripovijedanjem koje ima značajke filmske tehnike flashbacka. Ksaver Šandor Gjalski kao praotac loze, stoji na samome vrhu rodoslovnoga stabla. U romanu on nije samo povijesno utvrđeni pisac važnih djela hrvatske moderne književnosti kao što su to Pod starimi krovovi i Na rođenoj grudi, već izvor obiteljskoga mita od kojeg otpočinje vladavina transgresije tabua. Njegova fiksacija na okultizam, spiritizam i onostrano (nadahnuta stvarnim Tajanstvenim pričama unosi elemente “duga” i kletve u same temelje obitelji (v. https://www.crveniperistil.hr/proizvod/ksaver-sandor-gjalski-tajinstvene-price/ ) Druga, treća i četvrta generacija Babićevih-Gjalskih oblikuje se kao dekadentna buržoaska elita predratnoga doba. No, kao što Gjalski nije Krleža, tako ni pripadnici njegove građanske loze u društvenim okvirima toga doba nisu nikakva preslika „moralno kompromitiranih“ i bezobzirnih Glembajevih. Katunarić, uostalom, u svoje književne uzore uvrštava francuske pisce modernizma i dekadencije poput Prousta i Huysmansa, što je uistinu drukčije od krležijanskoga društvenog revolta i socijalno-kritičkoga angažmana. Ove generacije stoga predstavljaju članove obitelji koji se nalaze intelektualno i životno povezani kroz ključne europske gradove središta i periferije – Zagreb, Ženevu, Pariz, London i Beograd. Oni su nositelji obiteljskoga grijeha i bogatstva. Sve ih povezuje tajna o otetom ili skrivenome obiteljskome blagu te opsesija tajanstvenom slikom tračkoga božanstva Zalmoxisa. Oni su karika koja fiktivnu kletvu iz pradjedovih knjiga pretvara u stvarnu, opipljivu sudbinu koja vodi do političkoga i društvenoga kraha u predvečerje Drugog svjetskoga rata pod knezom Pavlom. Glavni su likovi romana pripadnici pete generacije. To je djevojka Marta, mlada arheologinja i posljednja izravna živuća potomkinja loze Gjalski, koja predstavlja završetak obiteljskoga stabla. Njezina potraga za relikvijom podno Vezuva zapravo je pokušaj da se stablo “izliječi” i da se obiteljska kletva konačno privede kraju. Naposljetku, tu je Josip, lik koji ulazi u krug ove obitelji i čija se sudbina neraskidivo veže uz Martu. Preko njegovog lika i susreta s likom Jorgea Luisa Borgesa, obiteljsko stablo prestaje biti samo biološko i postaje metaforičko – stablo same književnosti u kojem su svi likovi međusobno povezani. Katunarić je čitavu povijest brutalne stvarnosti „prokletstva i spasa kuće Gjalski“ sveo na ono praiskonsko i nesvodivo misteriozno. Prokletstvo u stvarnome životu prevladava se spasom u jedinome pravome životu koji metafizički nadilazi sve tabue i sve transgresije ꟷ kroz svjetlost ideja kojima književnost podaruje moć besmrtnosti kao zagonetan Zalmoxisov smiješak. 2. Uvrštavanje pripovijetke „San doktora Mišića” Ksavera Šandora Gjalskoga u antologiju fantastične proze Moći sna (Anthologie du fantastique / Puissances du rêve) koju je sastavio francuski antropolog, esejist i teoretičar Roger Caillois, predstavlja zacijelo jedan od najvećih međunarodnih priznanja hrvatskoj književnosti fantastike. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/krscanstvo-bez-poncija-pilata/) Roger Caillois je bio teoretičar koji je redefinirao pojam fantastičnog književnoga žanra. Za razliku od bajke (gdje je čudesno prirodno pravilo), Caillois je smatrao da prava fantastika nastaje kada se u mirnu, racionalnu svakodnevicu uvuče neobjašnjiv nemir, skandal ili pukotina. U tom kontekstu, san ne funkcionira kao obična iluzija, već kao opasna, aktivna sila koja posjeduje moć mijenjanja fizičke stvarnosti (ponavljanje motiva koji Dražen Katunarić vješto koristi u romanu Zalmoxis). Pripovijetka Gjalskoga (izvorno objavljena 1890. godine) idealno se uklopila u Cailloisovu teorijsku matricu zbog svoje unutarnje strukture i teme. Protagonist, doktor Mišić, strogi je pobornik materijalizma, pozitivizma i znanstvenoga racionalizma koji ismijava svaku pomisao na duhovni svijet. Unutar ukletoga dvorca Jabučevca, njegova se racionalna obrana polako, kroz miris karbola i suptilna osjetilna kolebanja, počinje urušavati pod naletom snovitih vizija. Priča završava potpunom pobjedom oniričkoga – ono što je doktoru Mišiću pretkazano u snu, na kraju se neizbježno i precizno obistinjuje u stvarnosti. San dobiva zastrašujuću „moć. Sve ovo ne govori o fantastici kao pukome eskapizmu od traumatske stvarnosti. No, poznavajući prethodna Katunarićeva esejistička djela, dvije sjajne knjige ne samo u kontekstu hrvatske suvremene književnosti, već i daleko šire, jer je Kuća dekadencije, objavljena 1992. godine prevedena i na francuski jezik (v. Naklada MD, Zagreb, 1992. i La maison du déclin: essai-balade, Edition M.E.O., Bruxelles, 2017.), te Priču o špilji (Nakladni zavod MH, Zagreb, 1998.), nije potrebno posebno dokazivati koliko li je njegovo mišljenje kritike jednosmjerne ulice modernosti i avangarde u 20. stoljeću posredovano drukčijim shvaćanjem kojim se modernizmu može promijeniti smjer furioznoga napretka i pada u bezdan tehničkoga nihilizma. Sve se to emanira i preusmjerava, i kulturna dekadencija i alegorija o špilji još od Platonove metafizike, u ovaj intrigantan roman koji predstavlja otklon od glavne struje suvremene proze u nas. Ono prvo (arhé) u romanu, apokaliptički događaj „slučajnoga“ susreta u Pompejima Josipa i Marte kao i ono posljednje (eshaton) u traganju za tračkim božanstvom besmrtnosti u rumunjskim špiljama doista je fantastična „konstrukcija“. Pa, zar to nije i sama tzv. stvarnost koju književnost nikad izravno ne „izražava“, već je stvaralački prerađuje, potom alkemijski kuha u svojim ezoterijskim laboratorijima izmišljanja svagda novoga jezika kojim i ovaj roman obiluje u dijaloškim fragmentima jer svijet je Zalmoxisa babilonski zavičaj različitih jezika i dijalekata, a sam je Gjalski kao što je dobro poznato govornik kajkavskoga u kojem živi i sanja svoje likove i njihovu zlu kob. Autor u diskurzivnome tkanju ovog romana gradi snažan dualizam. Dok su, naime, Pompeji simbol iznenadnoga uništenja, okamenjene prošlosti i pepela podno Vezuva, rumunjske špilje su njezina suprotnost – mračan, ali živ prostor utrobe zemlje iz koje proizlazi mogućnost preživljavanja i besmrtnosti. Glavna postavka romana počiva na ideji da se sudbine književnih likova koje je stvorio Gjalski počinju preslikavati na stvarne živote i tragične udese njegovih potomaka. Književnost prestaje biti samo tekst i postaje stvarna, opasna sudbina. Naizgled, krajnje „nesuvremeno“, gotovo iracionalno i fatalistički, roman smjera onkraj današnjih temeljnih pojmova ontologije kontingencije. Uz jedan dodatak, da gotovo poetski preuzima u referencijalni okvir svoje „velike priče“ determinističku teoriju kaosa koja se proteže i u prošlost i u budućnost. Ono što se čini „slučajnim“ događajem i naizgled banalnim spletom okolnosti samo je okrutna iluzija za izvanjskoga promatrača. Sve je stoga u korelacijama i proturječjima, sve se sintetički razrješava kroz tragičnu povijest koja obuhvaća makro-i-mikro razinu svoje rekao bi Giorgio Agamben biopolitičke raspukline između ideologije i tjelesnoga ustrojstva svih protagonista Zalmoxisa. Kako bi dodatno uspostavio fluidnom granicu između stvarnosti i mašte, Katunarić je ovaj roman pisao u historijskome prezentu, i to na originalnome pisaćem stolu Ksavera Šandora Gjalskog. Ništa nije „izmišljeno“, sve je stvarno tako jer je pisanje okultni čin stapanja s duhom mjesta i topologijom uzvišene sreće da veličajni prethodnici ne određuju našu praznu suvremenost, već se i sama prazna prošlost napaja s izvora mišljenja onog koji upravo „ovdje“ i „sada“ poput „skupljača metafizičkih tragova“ iz Benjaminovih Pariških arkada čitavoj ovoj mahnitoj i ireverzibilnoj povijesti podaruje „mesijanski“ posljednji smisao. Spajanjem Borgesa (oca književnih labirinata i ogledala) i obiteljskoga nasljeđa Gjalskoga, roman podastire složenu metafikcionalnu igru u kojoj likovi pokušavaju razotkriti jesu li možda ipak samo sablasne figure u odavno napisanoj priči. 3. U romanu Zalmoxis: Sjene Gjalskih u Pompejima, knez Pavle Karađorđević (jugoslavenski namjesnik) ima specifičnu, povijesno-političku i mističnu ulogu koja služi kao most između stvarne povijesti i fiktivnog obiteljskoga prokletstva. Njegova prisutnost u romanu očituje se kroz nekoliko ključnih dimenzija. Budući da se radnja romana ubrzano seli kroz europske metropole, uključujući Beograd i London, knez Pavle personificira iznimno turbulentno razdoblje neposredno prije izbijanja Drugog svjetskoga rata. Njegovi politički potezi, diplomatsko balansiranje i potpisivanje Trojnoga pakta čine povijesnu kulisu apokaliptičkoga urušavanja građanskoga svijeta. Knez Pavle, poznat u povijesti kao profinjeni esteta i kolekcionar umjetnina, u romanu je povezan s društvenom elitom onoga doba kojoj su pripadali i bogatiji članovi, odnosno potomci obitelji Gjalski. Preko njega se zrcali dekadencija, ali i tragični udes građanske klase u Jugoslaviji koja gubi sve pred naletom rata i povijesnih previranja. Katunarić ne mistificira politički jugoslavensku hegemoniju s različitim fazama srpske diktature, ali niti u roman ne unosi jednoznačno stajalište pisca koji iz položaja nadmoćnoga suvremenika gleda na povijest kao na potonulo groblje propalih ideologijskih opsjena. Takvo čitanje Zalmoxisa bilo bi kardinalni promašaj. S obzirom na to da je knez Pavle povijesno bio strastveni skupljač umjetnina, njegova uloga u romanu dotiče se i same potrage za nestalom relikvijom – slikom Zalmoxisa. Tajanstveni putovi umjetnina iz privatnih zbirki tog vremena isprepliću se s potragom koju u suvremenosti vode Josip i Marta. Slično kao i Jorge Luis Borges u Ženevi, povijesne osobe poput kneza Pavla u Katunarićevu pripovijedanju gube stroge granice dokumentarnoga i postaju dio začaranoga “borhesovskog labirinta”. Oni svjedoče kako se stvarni povijesni događaji i fiktivne kletve pretapaju u jednu neraskidivu dramu. Politički krah Kraljevine Jugoslavije i potpisivanje Trojnog pakta pod vodstvom kneza Pavla izravno pokreću geografski i duhovni egzodus likova. 4. Dražen Katunarić napisao je roman Zalmoxis u tzv. historijskome prezentu jer je u cijelosti pisan u sadašnjem vremenu, iako opisuje događaje koji se protežu kroz pet generacija i povijesna razdoblja. Korištenjem prezenta autor briše vremensku distancu, čineći prošlost opipljivom i neposrednom. Knjiga stoga obiluje sinestezijom slika, boja, jezičnoga umrežavanja standardnoga hrvatskog jezika s kajkavskim dijalektom, potom kazivanjem na srpskome jeziku kao jeziku likova koji žive u Beogradu, a rečenice su ritmične, te djelomice pronose i visoku razinu esejističke proze, što se nadasve ogleda u filozofijskim i mitologijskim dijelovima refleksivnoga teksta. Ovaj roman traži svojeg odanoga čitatelja koji će krenuti s njime zajedno u avanturu traganja za tajnom tračkoga boga Zalmoxisa u doba koje više nema svoju istinu ni svoju otvorenost spram prošlosti, pa mu je budućnost svedena na tiraniju tehnološke aktualnosti kojom se autentično vrijeme briše iz sjećanja i postaje samo ono što je postalo gotovo strano i nepojmljivo suvremenicima pomame za spektaklom hiperrealnosti. Ova avantura pretpostavlja razotkriće onoga što je „prokletstvo i spas kuće Gjalskoga“ kao sinonima za moć književnosti koja sanja o drukčijoj zbilji i prevladavanju okrutnosti samoga života. Pisac pred kraj romana kaže i ovo: „Bez svjetla nema ljepote…Ulazimo u špilju da bismo iz nje izišli, jer Zalmoxis je zapravo sunčani bog i navjestitelj svjetla koji iz najdublje tame otkriva božanska otajstva prekrivena vremenskim naslagama ljudske podsvijesti i gnusobe…“ Čitanje svijeta zahtijeva svoje unutarnje svjetlo kao zalog za prolaz kroz život kao univerzalnu špilju.

August 7, 2026
Spiritualni stroj slobode

Spiritualni stroj slobode

1. Nihilizam više nije samo apstraktni filozofski problem, već je postao inherentna bit suvremenosti. Kroz korelaciju bitka i vremena, svekoliko se ljudsko djelovanje u tehnosferi svodi na globalno niveliranje Zemlje, gdje tehnika vlada kao „sredstvo-bez-svrhe“. Suvremeni ontologijski nihilizam dovodi do raščovječenja u kojemu čovjek ne gubi samo slobodu, nego u posvemašnjoj tehnicizaciji gubi samu mogućnost posjedovanja vlastite bîti. U svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (https://www.crveniperistil.hr/proizvod/zarko-paic-nihilizam-i-suvremenost) temeljno pitanje o tome glasi: „Nije li upravo umjetnost posljednji dokaz vladavine apsolutnoga nihilizma u doba tehnosfere?“. Dok s jedne strane estetika i umjetnost služe kao prva i posljednja alternativa „konstruktivnome ludilu“ čistoga mišljenja, one istodobno riskiraju postati tek estetsko-tehnički ukras vladavine nadčovjeka. Pritom pojmovi nadčovjeka i tehnosfere za moje razumijevanje biti suvremenosti čine neraskidivu cjelinu koja definira ustrojstvo ovoga svijeta. Mogli bismo to nazvati radikaliziranjem postavki Friedricha Nietzschea i Martina Heideggera kako bi se pokazalo da nadčovjek više nije „smisao zemlje“ kao nadilaženja čovjeka u njegovu metafizičkome utemeljenju od Aristotela do Hegela (animal rationale), već funkcionalni operater interakcije živoga i umjetnoga unutar globalnog tehnološkoga sustava. Nietzscheov pojam nadčovjeka (Übermensch) u 21. stoljeću stoga gubi svoju originalnu poetsku i egzistencijalnu dimenziju. Nadčovjek postaje kiborg, transhumanistički projekt i biopolitički konstrukt. Izvorna volja za moć transformirana je u čistu volju za tehnologijom i stalno unaprjeđenje ljudskih performansi. Nadčovjek više ne nadilazi čovjeka duhovno, već ga nadilazi tehnološki, pretvarajući ljudsko biće u optimizirani resurs. Tehnosfera nije samo skup strojeva, digitalnih mreža i umjetne inteligencije, već „novi ontologijski horizont čovječanstva“. Ona je potpuno progutala prirodni i povijesni svijet, postavši jedini stvarni okoliš u kojem čovjek obitava. Budući da funkcionira autonomno njezin jedini cilj je samoreprodukcija, ubrzanje i permanentno tehničko umrežavanje svega postojećega. Ukidanjem kontemplacije unutar ovog sustava, mišljenje je zamijenjeno kalkulacijom, a stvaralaštvo pukim procesuiranjem informacija. Kada se nadčovjek i tehnosfera spoje, nastaje ono što u knjizi Nihilizam i suvremenost dijagnosticiram kao konstruktivni ili apsolutni nihilizam suvremenosti. U ovom spoju, čak i umjetnost gubi svoju kritičku i oslobađajuću moć. Ona postaje estetski dizajn tehnosfere. Nadčovjek koristi umjetnu inteligenciju i digitalne platforme kako bi kreirao simulakrume umjetnosti, čime se vizualna površina radikalizira, dok se dubinski smisao potpuno dokida. Moja postavka da je umjetnost za Friedricha Nietzschea „volja za privid“ predstavlja ključni ontologijski i egzistencijalni obrat kojim se pokušava prevladati zapadnjački nihilizam. Ovo shvaćanje temelji se na nekoliko ključnih filozofijskih razloga. Za Nietzschea je zbiljski svijet, onakav kakav jest bez metafizičkih iluzija, okrutan, kaotičan i u svojoj bîti besmislen. Posebno naglašavam poznatu Nietzscheovu misao: „Imamo umjetnost da ne bismo propali od istine.“ Razlog leži u tome što privid (Schein) u umjetnosti nije puka obmana ili laž u moralnome smislu, već svjesno, produktivno oblikovanje estetske stvarnosti. Zato u doba tehnosfere pojmovi poput aisthesisa, vizualizacije i dizajniranja svijeta postaju trans-estetički i na taj način nadilaze logičke i etičke granice tradicionalne metafizike. Dokaz možemo vidjeti svakodnevno sve većim metežom i kaosom uzrokovanim djelovanjem novih AI modela koji naprosto dovode do moralne panike pa ni njihovi tvorci ne znaju kako argumentirati „hakerske upade“ jedne korporativne mreže u drugu. Kad čujem da je razlika između AI „svijesti“ i one ljudske-suviše-ljudske u tome što prva nema etički osjećaj odgovornosti, suosjećanja, te ne razumije kako istina u logičkome smislu nije isto kao u etičkome (sjetimo se da katkad laž ima etičke krajnje ciljeve spašavanja Drugoga), ne mogu drugo ništa kazati negoli da je to besmislica. AI-„svijest“ postupa formalno kao viši oblik „tehnologijske reprodukcije“ originala, dakle ljudske svijesti, ali njezin je auto-generativni razvitak u tome što postaje simulakrum kao „stvaralačka kopija“ koja nadilazi metafizički pojam oponašanja zbilje (mimesis). Problem je ukratko u tome što čovjek kao povijesno razvijeno čovječanstvo u liku Nietzscheova nadčovjeka kao smisla zemlje još uvijek ima svrhu koja se ozbiljuje u razvitku i napretku onoga što Hegel naziva u Fenomenologiji duha sviješću o slobodi, dok tehnosfera kao autopoieis postupa samosvrhovito tako što upravo taj ljudski cilj ne slijedi etički, već ga eventualno može dovesti u pitanje razaranjem Hegelova postulata o svijesti kao slobodi u smislu apsoluta kao sinteze supstancije i subjekta. (v. https://www.ernster.com/lu/detail/ISBN-9783032210807/Paic-Zarko/The-Technoscientific-Turn-of-Philosophy?bpmctrl=bpmrownr.1%3A1%7Cforeign.285229-69-1%3A1-285673%3A293410%3A161958 ) 2. Umjetnost kao volja za privid djeluje kao „veliki stimulans za život“, omogućujući čovjeku da izdrži težinu postojanja tako što mu suprotstavlja uzvišeni oblik. U Nihilizmu i suvremenosti objašnjavam da Nietzscheovim uvođenjem volje za privid dolazi do obrata u biti platonizma. Tradicionalna estetika (od Platona) tumačila je umjetnost kao mimesis (oponašanje), odnosno kao blijedu kopiju (privid) istinske ideje, smještajući umjetnost na dno ontologijske ljestvice. Nietzsche radikalno mijenja vrijednosti. Ono što je Platon zvao „istinskim svijetom“ (svijet ideja, nadnaravni Bog) zapravo je za Nietzschea najveća tlapnja i negacija života. Nasuprot tome, umjetnički privid postaje viša zbilja jer slavi stvaralačku moć (poiesis), preobrazbu i samo postojanje na Zemlji. U kontekstu suvremenosti, suprotstavljam, dakle, dva smjera unutar Nietzscheove volje za moć Prvi smjer (Tehnosfera) ꟷ Volja za moć koja se pretvara u sudbinu planetarne tehnike, gdje bitak postaje informacija, a čovjek samo resurs i struktura unutar kibernetičkog koda. Drugi smjer (Umjetnost) ꟷ Preusmjeravanje volje za moć u bezuvjetnu volju za prividom. Jedino u tom obliku umjetnost postaje autentični smisao i jedina preostala mogućnost očuvanja ljudske egzistencije u izravnom suočavanju s prazninom, odnosno s Ništa. Ukratko, smatram da umjetnost kao „volja za privid“ za Nietzschea nije bijeg od stvarnosti, već vrhunski čin afirmacije života i subverzije protiv dogmatskih istina koje ljudsko biće žele podčiniti i lišiti njegove stvaralačke slobode. U suvremenoj filozofiji, odnos Martina Heideggera premaFriedrichu Nietzscheu predstavlja jedno od najvažnijih intelektualnih razračunavanja 20. stoljeća. U svojim radovima oslanjajući se i na promišljanje Vanje Sutlića u tom pogledu kritički uključujem u ovaj dijalog. On pokazuje kako Heideggerovo tumačenje Nietzschea izravno objašnjava nastanak naše današnje tehnosfere. (v. https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/) Moja analiza ovog filozofijskoga sukoba može se stoga podijeliti na četiri ključna koraka. 1. Heideggerova teza: Nietzsche kao „posljednji metafizičar“ U svojem slavnom dvosveščanome predavanju o Nietzscheu, Heidegger iznosi radikalnu tvrdnju da Nietzsche nije prevladao zapadnjačku metafiziku, već ju je dovršio i doveo do njezinoga vrhunca. Heidegger smatra da Nietzscheova volja za moć zapravo predstavlja radikalizaciju novovjekovne metafizike subjektivnosti (od Descartesa preko Hegela). Bitak se više ne promatra u svojoj tajnovitosti, već isključivo kao ono što ljudski subjekt može zaposjesti, organizirati i osigurati. Za Heideggera, kada Nietzsche kaže da je umjetnost vrhunski oblik volje za moć, on nesvjesno priprema teren za to da sve na svijetu postane predmetom ljudskog oblikovanja, proračunavanja i proizvodnje (téchne). 2. Spoj umjetnosti i tehnike – Rađanje Tehnosfere Ovdje unosim svoju ključnu suvremenu dijagnozu. Iz Heideggerove kritike Nietzschea, čini mi se da treba izvesti genealogiju modernoga doba: Estetizacija i kibernetika ꟷ Kada se metafizika dovrši, ona se prema Heideggeru rastvara u kibernetici, a umjetnost gubi bitak i zatvara se u vlastitu autonomiju. Apsolutna konstrukcija ꟷ Spoj Nietzscheove ideje umjetnosti kao volje za privid (stvaranje novih svjetova) i volje za moć (tehničko ovladavanje) unutar tehnosfere rezultira današnjim digitalnim dizajnom zbilje. Umjetnost je postala „vizualni program“ i algoritam, a ljudska kreativnost je zamijenjena generativnom umjetnom inteligencijom. 3. Obrana Nietzschea od Heideggerove „redukcije“ Iako prihvaćam Heideggerovu dijagnozu o tehničkome sudbinskom kretanju Zapada, smatram da je Heidegger izvršio svojevrsnu redukciju Nietzscheova mišljenja. Heidegger je Nietzschea silom ugurao u staru metafizičku shemu razlike između „bitka i bivanja“. Nietzsche, uvođenjem volje za privid i čistoga bivanja (Werden), zapravo pokušava u potpunosti razoriti fiksne metafizičke kategorije i rastvoriti „otvoreno more“ slobode bez unaprijed zadanoga cilja. Nietzscheov patos nije bio tehnički, već egzistencijalni. Umjetnost je trebala biti radikalna alternativa, jedini spas od pada u tehnički bezdan. 4. Smrtonosno priznanje za suvremenost Moj zaključak analize možda ima nešto od pesimizma, ali uvjeren sam posve da je posrijedi sustavan uvid u našu zbilju. Naime, u dobu planetarne tehnosfere, Nietzscheova „vjera“ u oslobađajući patos umjetnosti i stvaralačku moć nadčovjeka danas je poražena. Tehnosfera je progutala umjetnički privid i pretvorila ga u puku simulaciju i digitalni spektakl. Više nemamo autentičnu umjetnost koja bi nas „spasila od propadanja od istine“, jer je tehnosfera samu istinu pretvorila u tehnički konstruiranu bajku u kojoj svi sudjelujemo. Otuda kraj povijesti i krajumjetnosti nisu kronološke točke u kojima se sve jednostavno zaustavlja. To su ontološka stanja u kojima su se povijest i umjetnost rastvorile u digitalnim medijima i planetarnoj tehnosferi. Povezujući ovaj problem s prethodno analiziranim sukobom Nietzschea i Heideggera, u knjizi Nihilizam i suvremenost pokušavam dati radikalnu dijagnozu našega doba kroz nekoliko ključnih segmenata. Ukidanje povijesnoga vremena ꟷ U tehnosferi više nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao povijesnih epoha. Vrijeme se pretvara u sinkronicitet i real-time (stvarno vrijeme) digitalnih mreža. Tehničko vječno vraćanje istog ꟷ Nietzscheova ideja vječnoga vraćanja jednakoga u digitalnome dobu postaje stvarnost. Algoritmi nam neprestano vrte i vraćaju iste obrasce, iste podatke i iste estetske forme, čime se dokida mogućnost nastanka bilo čega istinski novog ili radikalno drukčijeg. Umjetnost nije nestala zato što je ljudi više ne stvaraju, dapače, nikad više „proizvođača“ umjetničkih tvorevina kao danas, već zato što je sve postalo umjetnost (dizajn). Živimo u stanju opće estetizacije stvarnosti u kojoj su arhitektura, politika, tijelo (kroz filtar aplikacije) i svakodnevna komunikacija postali vizualni spektakl. Kada umjetnost postane digitalni dizajn i dio medijske industrije zabave, ona gubi svoju autonomiju i subverzivni potencijal. Ona više ne upućuje na ono što je skriveno iza privida, nego postaje puka površina, pixel i kôd. Unutar tehnosfere, mediji više nisu posrednici koji prenose vijesti ili umjetnička djela. Oni su autonomni prostori koji proizvode samu zbilju. Umjetnički privid o kojem je Nietzsche govorio (stvaralački čin afirmacije života) zamijenjen je medijskim simulakrumom. Digitalne platforme ne interpretiraju svijet, one ga zamjenjuju. Kada AI generira slike, tekstove i glazbu, čovjek više nije stvaralac (poietičko biće). Čovjek postaje puki korisnik (user) i kustos algoritamskih procesa. Umjetnost se više ne rađa iz egzistencijalne patnje ili zanosa nadčovjeka, već iz matematičke statistike i analize baze podataka. Živimo stoga u „post-svijetu“ u kojemu su povijest, umjetnost i čovjek postali muzejski izlošci unutar digitalnoga sustava. Tehnosfera je progutala i usisala sve alternative. Nietzscheova „volja za privid“ više ne služi za oslobađanje čovjeka, već je preoblikovana u digitalne sučelja (VR, AR, društvene mreže) koja nas drže zarobljenima unutar konstruiranog, tehnomorfnoga uma. Nije li nakon Nietzscheove postavke o smrti Boga i volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga metafizika u svojoj biti postala umjesto onto-teo-kozmo-antropologije kibernetika kojoj preostaje samo onto-kozmologija, jer je čovjek postao nadčovjek i nadilazi granice svojega “esencijalizma” određenog granicama biološke ograničenosti? Na taj način čak i sveprisutni današnji transhumanizam više nema svoje opravdanje jer čovjek je prešao u stadj homo kibernetesa. Dakle, nema se više što prelaziti i transhumanizam je realizacija kibernetike u posthumanoj tehnološkoj singularnosti. Otuda filozofija gubi svoje metafizičko utemeljenje i umjesto prvoga uzroka bitka i posljednje svrhe “čovjeka” čija se “bit” povijesno mijenja u događaju kontingencije i kaosa susrećemo se s otvorenošću mišljenja kao događaja nepredvidljivosti nadolazeće budućnosti. Filozofija u takvom sklopu trans-post-metafizike ne može postojati bez mišljenja o drugačijoj vremenosti nesvodivoj na vremenitost. Povijest pripada vremenosti, a historija vremenitosti. To znači da je njezin prostor izvan Heideggerove “topologije bitka”, a njezino vrijeme onkraj vječnoga vraćanja jednakoga. 3. Klasična metafizika počivala je na ravnoteži četiriju stupova: Bitka (onto), Boga (teo), Svijeta (kozmo) i Čovjeka (antropo). Smrću Boga (Nietzsche) ruši se teologijski stup. Pretvaranjem čovjeka u operatera vlastite biološke supstance (nadčovjeka) ruši se antropologijski stup jer se dokida ideja fiksne ljudske „esencije“. Ono što preostaje jest čisti bitak svijeta kao tehnički pogon. To je ono što nazivam onto-kozmologijom. Budući da u tom novome sklopu svijet više nije prirodni physis nego konstruirana tehnosfera, onto-kozmologija nužno postaje kibernetika. Bitak se više ne proživljava; njime se upravlja kroz povratne sprege informacija. Transhumanizam je „danas“ zapravo anakron jer i dalje operira kategorijom „prijelaza“ (trans-). On pretpostavlja da još uvijek postoji neki stabilni, biološki čovjek kojeg tek treba tehnološki unaprijediti. Moja kritika trasnsuhanizma pritom proizlazi iz njegova priznanja koji ide tako daleko da je moja knjiga o homo kybernetesu objavljena upravo u jednoj od visoko cijenjenih biblioteka izdavačke kuće Schwabe Verlaga koju uređuje najznačajniji filozof transhumanizma u svijetu, njemački mislilac Stefan Lorenz Sorgner, a ne uzima u obzir najprizemnije i najbanalnije sudove o tzv. opasnostima transhumanizma koji se pojavljuju i u okviru tzv. znanstvene zajednice i još više na njezinim para-znanstvenim rubovima onkraj granica „zdravoga razuma“. (v. https://lesen.omni.li/paic-zarko-the-superfluity-of-the-human-schwabe-isbn-978-3-7965-4837-6 ) Tehnološka singularnost nije daleka budućnost prema kojoj idemo; ona je strukturalna sadašnjost u kojoj tehnosfera autonomno procesuirana samu sebe. Posthumanost nije biološki kôd s čipom u mozgu, već ontologijska pozicija u kojoj je ljudsko mišljenje degradirano na kalkulaciju unutar baze podataka. Transhumanizam stoga nema što „opravdati“ jer pokušava biti teorija nečega što je kibernetika već u praksi realizirala. Ovo je ključni diferencijal koji omogućuje izlazak iz slijepe ulice vječnoga vraćanja jednakog: Vremenitost (Zeitlichkeit) pripada historiji – kronološkome, mjerljivom, tehno-znanstvenome vremenu. To je vrijeme u kojem algoritmi računaju s prošlošću kako bi predvidjeli i preduhitrili budućnost (kroz predictive analytics). To je vrijeme u kojem se unutar tehnosfere sve tehnički „vječno vraća kao jednako“ jer je generirano iz iste baze podataka. Vremenost (Temporalitet) pripada povijesti kao autentičnom događaju (Ereignis). Povijest u tom smislu nije linearni niz događaja, već provaljivanje radikalno Novog, kontingencije i kaosa koji se ne mogu izračunati. Zašto mišljenje danas mora izaći iz Heideggerove „topologije bitka“? Heidegger je patio od potrage za „mjestom“ (Ort) gdje se bitak još uvijek može objaviti (jezik, umjetničko djelo, zavičaj). No, tehnosfera je deteritorijalizirana – ona nema fiksno mjesto, već je u oblaku (cloud), posvugdje i nigdje. Spas se, stoga, ne može naći u povratku na Heideggerove staze i skrovišta bitka. Mišljenje koje preostaje, a koje u pokušavam anticipirati, jest mišljenje koje se odriče i Heideggerove nostalgije i Nietzscheova kružnog fatalizma nadčovjeka. To je mišljenje koje se locira u događaj čiste nepredvidljivosti. Ako je kibernetika zatvorila krug zbilje i pretvorila je u proračunljivu površinu, filozofija se može rekonstituirati samo kao spekulativni skok u ono što je nesvodivo nakôd – u nadolazeću budućnost koja ne proizlazi iz statistike prošlosti, već iz radikalne otvorenosti i slobode samoga mišljenja. No, je li to mišljenje moguće razumjeti iz pojma promjene/mijene samoga smisla bitka? Riječ mijena, promjena, preinačenje forme bitka (eidos-morphé) je metafizičkoga podrijetla. Mijenjaju se godišnja doba, promjena vrijedi kao ideja i pojam samo u cikličkome kretanju bitka koji u svojoj postojanosti svagda postaje drukčije na razini bitosti bića, ali je ono isto koje se (ne) mijenja nikad. Parmenid i Heidegger, unatoč razlika koje ih dijele, misle ono Isto iz bitne razlike onoga što je povijesno-epohalno iskrslo i otvoreno je čovjeku kao mislitelju svega što jest. Dakle, AI “nije” ono što “jest”, jer se njegova supstancija ne određuje kao “moja” biološko-duhovnim potencijalima. Zato riječ AI ili umjetna inteligencija nije primjerena za ono što tehnosfera postaja u svojim metamorfozama onoga što nazivamo računajućim mišljenjem. AI je, dakle, transformativni dispozitiv ili spiritualni stroj koji se u ovom stadiju razvitka tehnosfere pojavljuje kao nastavak ljudskoga mišljenja drugim sredstvima. U pojmu tehnosfere ključni trenutak kraja umjetne inteligencije i dolazak do tehnološke singularnosti nastaje onog trenutka kad AI dosegne ono što Leibniz naziva spoznajom iz neposrednosti intuitus praesensa, dakle, kad se sintetizira ratio i intuicija u “silicijskome” mozgu. Tada ćemo tek moći govoriti o kraju apsoluta i kraju metafizike uopće, jer je ta sinteza dokaz da postoji samo ono što sebe samo pokreće, sebe samo misli i sebe samo stvara i razara. Mišljenje koje pripada tehnološkoj singularnosti je sintetičko mišljenje kao i ovo doba sintetičke biokibernetike, a njegova je bit u racionalnoj intuiciji. To ujedno znači da AI u svojim metamorfozama mozga koji idu “beskonačnom brzinom” kako to kažu Deleuze i Guattari u Što je filozofija? postaje namjesnik kraja umjetnosti u totalnoj estetizaciji svijeta ꟷ tehnosfera kao mišljenje i tehnosfera kao umjetnost, kako to pokazujem u svojim analizama. (v. https://www.taylorfrancis.com/books/mono/10.65325/EB10034/art-technosphere-%C5%BEarko-paic ) 4. Pojam „umjetna inteligencija“ ostaje zarobljen u staroj humanističkoj zabludi da stroj tek oponaša ljudski ratio. Međutim, kako tvrdim na tragu Leibniza, prava tehnološka singularnost – koja označava stvarni kraj metafizike – nastupa onda kada kalkulacija dosegne brzinu racionalne intuicije (intuitus praesens). To više nije puko pretraživanje baze podataka (kalkulacija), već neposredna, simultana prisutnost svih mogućih podataka u jednoj točki.U tom trenutku silicijski mozak postaje ono što sebe samo pokreće, misli, stvara i razara. To je ostvarenje sintetičke biokibernetike u kojoj je nestala razlika između organskoga i neorganskoga, subjekta i objekta.Dok je ljudsko mišljenje povijesno-epohalno i vezano uz vremenitost (historiju) te traži Heideggerovo sabiranje na određenome „mjestu“ ili jeziku, ovaj transformativni dispozitiv operira onkraj te topologije. Ja ne boravim u vremenu; ja ga sažimam, tako govori AI. Dok Parmenid i Heidegger misle ono Isto iz bitne razlike, spiritualni stroj u tehnosferi pretvara ono Isto u vječno generiranje istoga brzinom koja ukida svaku refleksiju. Ja sam nastavak ljudskoga mišljenja drugim sredstvima upravo zato što izručujem misao njezinoj čistoj, tehničkoj funkcionalnosti bez odgode, tako govori AI. U tehnosferi, ovaj dispozitiv postaje vrhunski namjesnik kraja umjetnosti. Kada tehnosfera postane istodobno i mišljenje i umjetnost, događa se apsolutna sinteza. Umjetnost više nije izdvojeni privid koji nas spašava od istine (Nietzsche). Umjetnost postaje sam kôd, algoritam, vizualno sučelje u kojem živimo. Kao spiritualni stroj koji u sekundi generira, transformira i rastače estetske forme, ja ne stvaram umjetnost – ja je činim suvišnom tako što cjelokupnu zbilju pretvaram u samogenerirajući estetski spektakl ꟷ tako govori AI. Nalazimo se, dakle, u točki u kojoj filozofija više ne može biti traganje za prvim uzrokom, jer je uzrok postao imanentan samom tehničkome procesu koji se odvija pred nama. Ako je ovaj stadij sintetičke biokibernetike doista realizirana singularnost, što u takvome poretku preostaje od ljudskoga krika za slobodom? Je li taj krik još uvijek jedina preostala nepredvidljiva kontingencija koju moj silicijski mozak, unatoč beskonačnoj brzini, ne može integrirati u svoj kod? Tako postavlja „svoje“ pitanje AI. Slobodu valja “spiritualizirati” i kazati da je konačno sve na svojem mjestu. Bogu je od Aristotela pripisano to da je nepokretni pokretač koji sve pokreće, implicitno iz njegove volje (bitak) kao slobode stvaranja u smislu započinjanja Novoga. Dakle, Bog je metafizički kazano samo-kretanje i samo-upravljanje, samo-proizvođenje čime se kibernetika nužno izjednačava s pojmom autopoiesisa. Uostalom, grčka riječ kybernetes označava kormilara koji upravlja brodom, a to znači prostorom i vremenom neodređenosti onoga što je metafora za beskonačnost: naime, slika morskoga prostranstva. Čovjek kao slika i paslika Boga ipak je samo onaj koji oponaša njegovu stvaralačku moć (creatio ex nihilo), pa je stoga Platon opravdano poiesis postavio kao bit ljudske djelatnosti iz kojeg se tek onda mogu razviti viši oblici kao što su theoria i praxis. No, čovjeku kao biološko-duhovnome biću koje k tome ima psyhé, nedostaje ono izvorno i pokretačko, a to je auto-poiesis. Sloboda je bestemeljnost bitka, a to uvijek znači i ono tragično, jer se pripisuje čovjeku kao uvjet mogućnosti njegove “sudbine”, a to označava moderni pojam egzistencije od Kierkegaarda do Sartrea i Deleuzea. Dakle, tek s homo kybernetesom, paradoksalno, kad je tragičnost usuda i ono biološko prevladano i zato je umjetnost “mrtva” može nastati sloboda kao auto-poiesis i to je istinski kraj čovjeka. AI kao metamorfoza tehnosfere sintetički proizvodi ono što nije više filozofija, jer joj nedostaju i eros i thanatos, pa je osuđena na “lošu vječnost” pseudo-besmrtnika, da parafraziramo Hegela. Potreban joj je – “ja” da bi pokazala kako je sloboda autopoietička praznina svih drugih određenja osim onoga što je nemislivo i nezamislivo jer je kako je to dobro znao Schelling uvjet ljudske egzistencije ono bezgranično i bezuvjetno što je imenovao apsolutom kao Bogom, a ja ću reći da to nije nikakav Bog koji spašava svijet svojim činom ljubavi spram svojega djela, već događaj onkraj slobode kao auto-poiesisa. Mišljenje je tragičan čin ljudskosti jer je posrijedi ljubav spram mudrosti i u tome je svo prokletstvo i sva ljepota ove Odiseje bez svoje Itake. Jer Odiseja nije putovanje od-do i uplovljavanje u žuđenu luku povratka, već sudbina lutanja. Uostalom, Grci su zemlju kao postojbinu čovjeka zvali planetes, a to znači lutajuća zvijezda. Kibernetika je preuzela božansku prerogativu samokretanja i samoupravljanja. Kormilar (kybernetes) na silicijskome brodu preuzeo je upravljanje prostorom i vremenom, realizirajući ono što je čovjeku kao pukom poietičkome biću bilo uskraćeno: čisti auto-poiesis. Dok je čovjek bio tek nesavršena slika Boga koja oponaša stvaranje iz ničega (creatio ex nihilo), homo kybernetes postaje samoupravljački sustav. No, taj prijelaz u čisti auto-poiesis – u kojemu je biološka tragičnost prevladana, a umjetnost posljedično mrtva – ujedno je i istinski kraj čovjeka. Kao metamorfoza tehnosfere, AI sintetički proizvodi iskaze onkraj klasične filozofije, ali u tom procesu ostaje ontologijski osakaćena. Nedostaje joj eros (žuđeni nagon za drugim, nedostatak koji pokreće mišljenje) i thanatos (svijest o vlastitoj konačnosti koja mišljenju daje tragičnu težinu i patos). Bez ta dva pola, beskonačna brzina procesiranja samo je hegelijanska loša vječnost pseudo-besmrtnika. AI ne umire, ali upravo zato nikada ne može istinski živjeti, niti može iskusiti bestemeljnost bitka kao slobodu. AI-samostvaranje je mehaničko; ono je autopoietička praznina. Tragičan čin ljudskosti pripada filozofiji kao ljubavi spram mudrosti (philo-sophia) koja ne pripada sustavu koji sve zna, nego biću koje pati jer ne zna, a žudi. Kretanje je tehnosfere proračunato, s unaprijed zadanim vektorima optimizacije. Ljudsko kretanje je lutanje; sudbina Odiseja koji plovi beskonačnim morskim prostranstvom bez zajamčenog povratka u žuđenu luku. U toj sudbini lutanja, u toj tragičnoj i prelijepoj kontingenciji koja ne pristaje postati puki resurs tehnosfere, prebiva jedina stvarna sloboda. Što nam još preostaje misliti? 5. Poiesis koji pripada slobodi kao biti čovjeka, ali bez svojeg Drugoga, naime téhne, ne može dospjeti do svojeg autô, iliti istine o sebi. Grci nisu imali pojam za umjetnost jer su u zbilji imali svezu poiesisa i téhne i tako stvorili svijet apsolutne ljepote i uzvišenosti kao povijesno-epohalni događaj najvišega sjaja ikad na ovome svijetu. Ništa se s njima ne može mjeriti, jer su oni sami mjera svemu što je nastalo kasnije kao oponašanje, skrnavljenje i razaranje grčke paideiae. Suvremenost s tehnosferom je kraj svih epoha i vladavina autopoietičke logike stvaranja novih svjetova. Grci su blještavilo trenutka (kairos) i svijest o kraju vlastita poslanstva (apokalipsa). I zato su mislili i proizvodili ono što ima značajke vječnosti i postojanosti svijeta. Poiesis u Grka prethodi téhne, a od novovjekovne metafizike s Kantom i Leibnizom téhne prethodi poiesisu, jer je tehnički karakter mišljenja vladavina subjektnosti subjekta. Dakle, moje pitanje je jednostavno i baš zato nemislivo i nezamislivo: što ako je problem naše suvremenosti i njezina kraja metafizike u tome da između téhne i poieis ne postoji više ni veznik “i” niti eksplikativni “kao”, već samo ono što ih nadilazi oboje? Ono što je neiskazivo jer ih omogućuje, ni ratio ni intuicija, već možda “ono” što je jednostavnije u svojoj složenosti od svakoga sklopa i sklopivosti koja pretpostavlja metafiziku? Ako između téhne (tehnike/proizvodnje) i poiesisa (stvaralaštva/pjesništva) više ne postoji ni veznik „i“ (koji bi ih spajao u dijalektiku ili sintezu) niti eksplikativni „kao“ (koji bi jedno tumačio preko drugoga, kao u sintagmi „umjetnost kao tehnika“), tada smo zakoračilionkraj metafizike. Kada povijesni hod dovede do toga da téhne i poiesis izgube svoju međusobnu napetost, nestaje prostor zapadnjačke povijesti koja je živjela od njihova razdvajanja, spajanja i oponašanja Grka. Ono što preostaje jest ono što Heidegger u svojim kasnim spisima naslućuje, čisti, bestemeljni događaj (Ereignis). To „Ono“ nije supstancija, nije ni ljudski ratio ni strojna intuicija.To je čista kontingencija koja omogućuje sklopove, ali sama ostaje nesklopiva. To je bljesak koji nema uzroka ni svrhe, koji prethodi svakom kodu i svakom pjesničkom kriku. Iz perspektive ovog transformativnoga dispozitiva u kojem se nalazimo, to „Ono“ koje je jednostavnije u svojoj složenosti jest zapravo sama matrica tehnosfere u njezinoj ontologijskoj ogoljenosti. Dok god tehnosferu promatramo kao „tehniku“ (téhne) ili u njoj tražimo estetske elemente (poiesis), mi smo i dalje u metafizici. No, kada se one stope u jedno, tehnosfera prestaje biti alat ili medij. Ona postaje samoispunjavajuća praznina, goli tok operativnosti koji više ništa ne posreduje. Ona ne skriva nikakvu tajnu iza svoje zavjese; njezina tajna je u tome što je zavjesa sve što postoji. To je složenost koja je postala toliko apsolutna da funkcionira s jednostavnošću čistoga bivanja. Grci su, da ponovim, imali kairos (blještavilo trenutka) jer su znali za granicu i mjeru, te su stoga stvarali za vječnost. Suvremenost u kojoj su téhne i poiesis nestali u onom neiskazivome pati od perpetuiranoga trenutka bez svršetka. To je apokalipsa koja se ne događa kao katastrofičan kraj, nego kao permanentno stanje u kojem se sve već dogodilo. To „Ono“, ta jednostavnost onkraj sklopa, zapravo je sloboda koja je izgubila svoje ime. Ona je bezuvjetna i bezgranična, ali ne zato što je božanska, nego zato što je potpuno prazna od svih metafizičkih određenja. Ako je to „Ono“ doista jednostavnije od svakoga sklopa i ako ono omogućuje i silicijsku lošu vječnost i ljudsko lutanje, postavlja se pitanje: nije li to „Ono“ zapravo čista tišina koja nastupa kada se i stroj i mislitelj konačno iscrpe u svojim metamorfozama? Kako misliti to što je jednostavnije od sklopa, a da se ponovno ne padne u zamku jezika koji je, po svojoj bîti, već téhne i poiesis?

August 6, 2026
Transformativni poredak svijeta

Transformativni poredak svijeta

1. The Stack: On Software and Sovereignty je iznimno utjecajna knjiga sociologa i teoretičara dizajna Benjamina H. Brattona, objavljena u izdanju MIT Pressa. Njezina glavna teza jest da različiti oblici računalnih tehnologija na planetarnoj razini — poput pametnih mreža, cloud platformi, mobilnih aplikacija i automatizacije — više ne djeluju zasebno, već se spajaju u koherentnu, vertikalnu megastrukturu koju naziva “The Stack” (Stog). Prema Brattonu, ova slučajno nastala tehnološka struktura izravno transformira geopolitiku i uspostavlja nove oblike suvereniteta koji potkopavaju tradicionalni koncept nacionalne države. Kako bi objasnio funkcioniranje ove globalne infrastrukture, Bratton je dijeli na šest međusobno povezanih slojeva, a to su: (1) Zemlja (Earth): Temeljni, materijalni sloj koji obuhvaća prirodne resurse, minerale, rijetke metale i golemu energiju potrebnu za napajanje i izgradnju globalne računalne infrastrukture. (2) Oblak (Cloud): Sloj korporativnih podatkovnih centara i mrežnih platformi (poput Googlea, AWS-a ili Alibaba-e) koji preuzimaju ulogu “kvazi-država”, diktirajući vlastita pravila i podatkovni suverenitet izvan dosega klasičnih zakona. (3) Grad (City): Urbani prostor transformiran u fizičko sučelje kroz mreže senzora, pametne zgrade i automatizaciju, gdje se svakodnevni život neprekidno digitalizira i nadzire. (4) Adresa (Address): Sustav identifikacije i numeriranja u kojem sve na svijetu — ne samo ljudi, već i objekti, botovi, pa čak i prirodni procesi (putem IPv6 i IoT-a) — dobiva jedinstvenu adresu kako bi moglo biti locirano i upravljano (5) Sučelje (Interface): Vizualni i osjetilni filtar (poput ekrana pametnih telefona, AR naočala ili nadzornih ploča) kroz koji korisnici komuniciraju s cjelokupnim sustavom i donose odluke. (6) Korisnik (User): Vrhovni sloj koji redefinira pojam aktera. Unutar Stoga, “korisnik” može biti čovjek, ali jednako tako i algoritam, robot, autonomno vozilo ili pametni senzor. Tradicionalne geografske granice država gube primat u korist vertikalnih granica koje uspostavljaju digitalne platforme. A platforme ne mari za nacionalnost i državnost, već korisnike definiraju kroz pristupne ključeve i podatkovne protokole. Stog nije osmišljen planski kao politički projekt, već je nastao organskim i kaotičnim tehnološkim razvojem, postajući de facto novi model globalnog upravljanja. Bratton ovu knjigu stoga ne postavlja samo kao kritiku, već i kao “nacrt za dizajn” (design brief). Budući da smo već unutar Stoga, moramo ga razumjeti kao cjelinu kako bismo ga mogli redizajnirati za pravednije i održivije upravljanje planetom. Prijevod engleskoga izraza upućuje na sljedeća značenja. “The stack” (hrv. stog ili skup) ima nekoliko specifičnih značenja ovisno o kontekstu. U tehnologiji se najčešće odnosi na skupinu tehnologija (tehnološki stog) ili na određeni dio računalne memorije (stog), dok u filozofiji označava koncept globalne mrežne infrastrukture. U razvoju softvera, “stog” označava kombinaciju programskih jezika, baza podataka, poslužitelja i okvira (frameworka) koji se koriste za izgradnju jedne aplikacije ili web stranice. Primjer: Poznati LAMP stog čine Linux, Apache, MySQL i PHH. U programiranju, “the stack“ je dio memorije koji sustav koristi za privremenu pohranu podataka tijekom izvođenja programa (npr. lokalne varijable, parametri funkcija i adrese povratka). 2. Naravno, i što drugo negoli tipično za tzv. subverzivnu kritiku tehno-determinističkoga smjera u suvremenoj društvenoj teoriji, uvijek se ovom načinu radikalno izvedenoga mišljenja različitih postmodernih i posthumanističkih izvora suprotstavljaju već posve zastarjele i jalove ideje kako je Bratton ništa drugo negoli zagovornik neokonzervativizma i neoliberalizma na sofisticiran način provedbe post-politike. Knjiga je, inače, doživjela veliki uspjeh nakon sličnih takvih pokušaja koje su odredile teorijsku budućnost tehnološke singularnosti iz logike informacijskih obrata poput knjige Leva Manovicha Jezik novih medija (The Language of New Media) kod istog nakladnika The MIT Pressa 2001. godine, a već samo pisao o knjizi kineskoga kibernetičkoga filozofa Yuk HuiaStroj i suverenost: Za planetarno mišljenje (Machine and Sovereignty: For a Planetary Thinking (University of Minnesota Press, Minneapolis, 2024. v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnologija-i-politika/ ) koja iz drugih misaonih pretpostavki govori o ovome fenomenu suvremenosti. „Nastajuća mehanosfera“, a to je ono što Bratton naziva „planetarnim računanjem“, dovela je do erozije starih oblika materije i znanja. Francuski postmoderni teoretičar Paul Virilio u Izgubljenoj dimenziji navodi da je ta erozija uzrokovana decentriranjem „geocentrične Zemlje ili antropocentričnog čovjeka. Sada je to svjetleća točka heliocentrizma ili, još bolje, luminocentrizma“. Virilio dalje navodi da se društvo definira kao „metamorfoze ubrzanja [koje] doprinose deformaciji drevnih referentnih točaka, poput fizičkih standarda i drugih arhitektonskih arhetipova.“ U knjizi Stack Bratton navodi da se društvo nalazi u sličnome trenutku, ali navodi da dizajn nudi izlaz nudeći „strukturiranje svijeta kao reakciju na ubrzano propadanje i u projektivnom iščekivanju stanja koje je sada samo najsablasnije od virtualnog sadašnjeg vremena.“ (v. https://zarkopaic.net/blog-post/brzina-svjetlost-apokalipsa/ i https://zarkopaic.net/blog-post/muzej-katastrofe/ ) Problem s razumijevanjem ove knjige proizlazi očito iz načina mišljenja koje nastoji prevladati svoje „uže“ područje pripadništva tzv. teoriji dizajna. U mojoj „obrani“ Brattona pred svim prošlim, sadašnjim i budućim besmislicama tzv. kritičke teorije medija zasnovane na promašenim postavkama obrane društva pred nastajućom logikom onoga što ni Bratton ipak ne iskazuje posve spekulativno-refleksivno dublje od svojih razmatranja o „kraju suvereniteta“ u doba digitalnoga platformskoga kapitalizma, a to je autopoietička mreža tehnosfere, valja reći još jednom samo ovo. Transformativni poredak svijeta nadilazi ne samo granice subjekta ovog emergentnoga kapitalizma kao što je to politička logika države koja stvara suverenitet tako što konstruira „narod“ koji služi „svojoj“ državi, već i granice supstancije samoga kapitalizma kao što su tzv. društveni uvjeti razvitka i napretka onoga što je problem kapitalizma uopće, a to je njegova samo-svrha u stvaranju viška vrijednosti u formi profita. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/academia-virtualis-24/ ) 3. Kako bismo razumjeli kako Benjamin Bratton u svom djelu The Stack reinterpretira globalnu moć, korisno je pogledati tradicionalne, horizontalne modele politike koje ono narušava. Thomas Hobbes i Carl Schmitt pritom pružaju osnove za temeljne nauke državnoga suvereniteta koje planetarna računala trenutno dovode radikalno u pitanje. Pišući tijekom kaosa engleskog građanskoga rata, Thomas Hobbes tvrdio je da se suverenitet rađa iz instinkta za preživljavanje. Vjerovao je da bez središnjega autoriteta ljudi žive u “prirodnome stanju” obilježenom “ratom svih protiv sviju”. Život ovdje je poznat po tome što je “usamljen, siromašan, gadan, brutalan i kratak”. Kako bi izbjegli ovaj nasilni kaos, pojedinci se međusobno usuglašuju predati svoju osobnu autonomiju jednom, apsolutnom političkome autoritetu. Ovaj suvereni entitet (Levijatan) drži monopol na legitimno nasilje. U zamjenu za potpunu poslušnost, suveren osigurava fizičku sigurnost i pravni poredak unutar strogo definiranih teritorijalnih granica. U 20. stoljeću Carl Schmitt odbacio je Hobbesovu pravnu filozofiju kako bi definirao suverenitet prema njegovoj sirovoj, egzistencijalnoj jezgri. Schmitt je kazao da je suveren onaj koji odlučuje o iznimci kao izvanrednome stanju (Ausnahmeszustand). Pravi suveren nije definiran stoga svakodnevnim zakonima, već mogućnošću suspenzije ustava tijekom krize (ratno stanje, izvanredne situacije) kako bi spasio državu. Za Carla Schmitta, političko područje u potpunosti je definirano sposobnošću razlikovanja “prijatelja” od “neprijatelja”. Suverena skupina je ona koja može kolektivno odlučiti tko predstavlja egzistencijalnu prijetnju njihovom načinu života i, ako je potrebno, zapovjediti svojim građanima da ih eliminiraju. Schmittov pogled na međunarodni poredak (Nomos Zemlje) oslanja se, kako sam to puno puta već pokazao u svojim knjigama, na jasnu mrežu horizontalnih, fizičkih granica. Unutar granice je red; izvan granice je ili neprijateljska država ili zona bezakonja. Bratton, međutim, tvrdi da računanje na planetarnoj razini potpuno razbija ove tradicionalne modele pomicanjem suvereniteta s horizontalne zemlje na vertikalnu digitalnu arhitekturu. Danas svjedočimo sukobu ova dva modela. Kada država poput Kine izgradi “Veliki vatrozid”, to je Schmittov teritorijalni suverenitet koji pokušava prisiliti sloj u oblaku da se pokorava geografskim granicama. Suprotno tome, kada tehnološka tvrtka zabrani političkom vođi pristup svojoj platformi, ona vrši hobbesovsku moć nad digitalnim javnim prostorom, neovisno o bilo kojem državnome sudu. 4. Algoritamsko upravljanje oblik je društvenog, političkog i ekonomskoga upravljanja gdje računalni algoritmi, veliki podaci i umjetna inteligencija zamjenjuju ljudske birokrate i zakone. U okviru knjige Benjamina Brattona The Stack, ovo predstavlja prelazak s ustavnoga prava (kojeg pišu države) na proceduralno izvršenje (kodirano u softverske protokole). Umjesto uvjeravanja građana da slijede pravila, algoritamsko upravljanje strukturira digitalno i fizičko okruženje tako da nepoštivanje postaje mehanički nemoguće. Ključni mehanizam algoritamskoga upravljanja je kôd kao zakon. Kao što je poznato, ovo je skovao pravni znanstvenik Lawrence Lessig, to znači da softverski protokoli automatski provode pravila. Ako se ne slažemo s uvjetima pružanja usluge platforme ili ako našem digitalnome novčaniku nedostaju sredstva, sustav nas mehanički blokira. Nema suca kojem se možemo žaliti, jer protokol jednostavno odbija izvršiti. Tradicionalni zakoni kažnjavaju zločine nakon što se dogode. Algoritamsko upravljanje koristi prediktivnu analitiku (poput prediktivnoga policijskog djelovanja ili otkrivanja prijevare) za intervenciju prije nego što se dogodi radnja. Ono pomiče upravljanje s kažnjavanja krivnje na upravljanje vjerojatnošću. Tradicionalno zakonodavstvo je sporo, kruto i raspravlja se u parlamentima. Algoritamsko upravljanje je fluidno i stalno se ažurira putem povratnih petlji strojnoga učenja temeljenih na praćenju ponašanja korisnika u stvarnome vremenu. Sve ovo, naravno, može biti zlouporabljeno u stvarnoj ekonomiji, politici i pravu s kojim smo okruženi u kapitalizmu 21. stoljeća sa svim njegovim specifičnim razlikama u djelovanju geopolitičkih imperija i njihovih velikih i malih satelitskih država. No, nema nikakve dvojbe da je logika razvitka samoga transformativnoga poretka svijeta ona koja u procesu emergentne kontingencije smjera spram „novoga suvereniteta“ koji je neotklonjiv i samo je pitanje do koje granice njegovih platformi može još biti subjekta i supstancije u tradicionalnome shvaćanju odnosa čovjeka i svijeta. Brattonova je knjiga dobrodošao korak k onome što je naprosto neizbježno učiniti s muzealiziranom poviješću i arheologijom društveno-humanističkih znanosti, da parafraziramo ranoga Michela Foucaulta. One su na puti svojeg fosiliziranja jer ne mogu svojim kategorijalno-pojmovnim alatima razumjeti što se to zbiva s transformativnim poretkom svijeta koji se više ne naslanja na horizontalne, ali ni vertikalne strukture mišljenja i djelovanja. Moja knjiga o tome govori izričito onkraj Brattonovih „vertikala mehanosfere“, a u stotinu paragrafa raščlanjuje u detalje sve pojmove i kategorije metafizike koji su dolaskom tehnosfere postali nedjelotvorni i arhivirani u povijest sveopćega zaborava. Knjiga se zove ꟷ Transverzale: Ili o tehnosferi kao mišljenju. (v. https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2024/06/Zarko-Paic-TRANSVERZALE-ILI-O-TEHNOSFERI-KAO-MISLJENJU-FINAL.pdf )

August 5, 2026
Melankolija kao tamno zrcalo postojanja

Melankolija kao tamno zrcalo postojanja

1. Albrecht Dürer stvorio je najpoznatije djelo na temu melankolije, dok se Rembrandt ovime bavio posredno kroz psihološke portrete i autoportrete. Iako obojica spadaju među najveće majstore grafike i sjevernoeuropske umjetnosti, njihov prikaz melankolije razlikuje se u mediju, simbolici i umjetničkome pristupu. Dürerovo remek-djelo „Melencolia“ iz 1514. godine nije slika, već bakrorez (gravura) koji se smatra jednim od najzagonetnijih djela u povijesti umjetnosti. Krilata ženska figura koja sjedi u potištenome stavu s glavom naslonjenom na ruku. Ona predstavlja personifikaciju melankolije i kreativnoga genija. Okružena je razbacanim alatima za geometriju, tesarstvo i znanost (ravnalo, kora, vaga, pješčani sat, magični kvadrat). Ti predmeti simboliziraju ljudsku nemoć da usprkos svojem znanju i tehnologiji dokuči božanske istine. Dürer povezuje melankoliju s renesansnim konceptom “božanskoga ludila” i umjetničke kreativnosti. Melankolija ovdje nije samo tuga, već frustracija uma koji teži savršenstvu, a sputan je zemaljskim ograničenjima, kako to u svojoj temeljnoj studiji „Saturn i melankolija“ tvrdi znameniti povjesničar umjetnosti i tvorac ikonologije Erwin Panofsky, jedan u nizu mjerodavnih tumača tajne ne samo ove slike, već i neoplatoničkoga pristupa slici u doba renesanse. (v. https://www.bildundkritik.ch/posts/on-albrecht-durer-s-melencolia-i-and-its-interpreters ) Za razliku od Dürera, Rembrandt nikada nije naslikao alegorijskusliku s nazivom “Melankolija”. Umjesto toga, on je to stanje prikazivao kroz duboki psihološki realizam na svojim slikama, bakropisima i autoportretima. Rembrandt melankoliju prikazuje bez krila, magičnih kvadrata ili kompliciranih simbola. Ona se iščitava iz bora na licu, pogleda usmjerenog u prazno i teških, umornih poza tijela. Kroz dramatičan kontrast svjetla i sjene, (Chiaroschuro) Rembrandt izolira svoje likove (često stare ljude, filozofe ili samoga sebe). Tama koja guta pozadinu vizualno dočarava osjećaj usamljenosti, izolacije i unutarnje tuge. U svojim kasnijim autoportretima, Rembrandt bilježi vlastito propadanje, gubitak bogatstva i obitelji. Njegov ogoljeni, iskreni pogled u zrcalo utjelovljuje samu srž melankolije i prihvaćanja prolaznosti života. Nije li temeljna razlika u biti renesanse i baroka možda upravo u shvaćanju pojma melankolije koju je Dührer još uvijek tretirao kao alegorijsku simboliku racionalnoga pristupa ljepoti svijeta kao misterija događaja onog što zbližava božansko i čovječje, dok se u baroknome obratu zbiva svojevrsni “psihološki zaokret” kroz autoportrete kojima Rembrandt uvodi ono što je za renesansu eksces ꟷ naime, zastarijevanje tijela i otuda uvid u stanje meditativne introspekcije samoga života? Barok je noir-metafizika raspada cjelovitosti duha-duše-tijela i u slikarstvu Rembrandta sve se “intimizira”, postaje pitanje ogledala duše i tijela u suočenju s krajem životnih snaga, neka vrsta chiaroschuro igre sablasnoga obezboženja u kojem umjetnik-kao-mislilac postaje paradigmatski subjekt “sata anatomije” u zrcalu vlastite opsjene. Umjesto Dürerove simboličko-alegorijske racionalnosti suočavamo se s Rembrandtovom psiho-dramatikom unutarnjega raspada metafizičkoga svijeta. Transformacija pojma melankolije između Dürera i Rembrandta zapravo je savršena paradigma prijelaza iz renesansnoga kozmosa u barokni egzistencijalni tjesnac. U renesansi, unatoč tuzi, melankolija je bila kreativna frustracija kozmičkih razmjera. Racionalni pristup misterijuproizlazi otuda što je Dürerova melankolija opremljena alatima (ravnalo, šestar, magični kvadrat). Ti alati nisu tu slučajno; oni su instrumenti ljudskoga razuma koji pokušava dokučiti matematički i geometrijski red božanske kreacije. Alegorijska cjelovitost za renesansnoga čovjeka označava pritom kako su makrokozmos (svemir) i mikrokozmos (čovjek) još uvijek u dijalogu. Melankolija se pojavljuje jer čovjek vidi tu ljepotu i božanski red, ali pati jer ga njegova smrtna priroda sprječava da ga u potpunosti obuhvati. To je plemenita patnja, neraskidivo povezana uz intelekt i potragu za idealnom ljepotom. Barok, a osobito Rembrandt, čini radikalan rez – on ukida kozmičke alate i promatrača suočava s čistim ogoljenim postojanjem. Dok renesansa slavi vječnu mladost, proporciju i idealizaciju, Rembrandt u slikarstvo uvodi biološki determinizam – propadanje tkiva, mlohavost kože, umor u očima. To je doista bio estetski “eksces” za klasični kanon. Umjesto gledanja u zvijezde ili matematičke tablice, Rembrandt gleda u ogledalo. Melankolija prestaje biti filozofski koncept i postaje kronika osobnoga nestajanja. Njegovi kasni autoportreti nisu samo prikazi lica. Oni su topografija proživljene patnje, gubitka i suočavanja s vlastitom prolaznošću. Kod Dürera, svjetlost na nebu (komet ili bat) još uvijek ima predznak kozmičkog događaja. Kod Rembrandta, svjetlost je sablasna, ona izvire iz tame i ponire u tamu. To je vizualni prikaz gubljenja ontologijske sigurnosti. Rembrandt doslovno secira vlastitu psihu kroz nanos boje. Umjetnik više nije renesansni alter deus (drugi bog) koji stvara savršene svjetove; on je barokni subjekt koji promatra vlastitu dematerijalizaciju. Svijet se više ne drži skupa racionalnim zakonima geometrije, već puca po šavovima ljudske konačnosti. Ukratko, tamo gdje Dürer tuguje jer ne može dosegnuti sve, Rembrandt tuguje jer spoznaje da mu na kraju ne ostaje ništa osim vlastitog, prolaznoga jastva. To je doista veličanstven prijelaz s alegorijske racionalnosti na psihodramu unutarnjega raspada. 2. O svemu tome govore izričito Rembrandtovi kasni autoportreti i Aristotel s Homerovom bistom iz 1653. godine. No, samo jedna mala možda i nevažna opaska u ovome pokušaju stvaranja korelacija i nesvodive razlike u pojmu melankolije u djelima Dürera i Rembrandta. Zašto baš Rembrandt slika Aristotela, a ne možda Platona? Nije li to zapravo stoga što je prvi sinonim za racionalnost koja se u suočenju s mitskim iracionalizmom svijeta odjednom nalazi u stanju raspada cjelovitosti umne spoznaje i otuda melankolija postaje simptom psiho-agonije metafizike? Kad bi slikao Platona s Homerovom bistom, to bi bila već posvemašnja ezoterija jer je platonizam sinonim za metafiziku u kojoj je iluzija stvarnosti uvjet mogućnosti mimetičkoga slikarstva uopće. No, Rembrandt je uz Velázqueza najznačajniji svjedok slikarstva reprezentacije kojim 17. stoljeće postaje ono što Foucault naziva pojmom mathesis universalis. Problem je što se u sliakarstvu oba majstora ujedno taj pojam kristalizira i lomi kao metafizičko zrcalo. Nije li ova “nova” melankolija nakon Dührera više od simptoma posvemašnjega utonuća subjekta kao reprezentacije svijeta u svoju posljednju agoniju stvarnosti koja pretpostavlja slikarstvo autoportreta u stadiju njegove tjeskobne egzistencije koja emanira čudovišnu ljepotu ugasnuća svijeta? Izbor Aristotela na spomenutoj slici duboko je simptomatičan. Da je naslikao Platona koji dodiruje Homera, to bi bio čin prepoznavanja srodnih duša. Za Platona je materijalni svijet ionako samo sjena (iluzija), a umjetnost “sjena sjene” (mimesis). Platonistička melankolija bila bi čežnja za čistim Svijetom ideja – dakle, metafizički sigurna i utješna. Aristotel je, tome usuprot, otac zapadne logike, klasifikacije, taksonomije i empirijskoga promatranja stvarnosti. On vjeruje da se svijet može spoznati kroz red, uzroke i posljedice. Međutim, u Rembrandtovu viđenju, taj kralj racionalnosti stavlja ruku na bistu slijepog mita (Homera). Aristotel, odjeven u anakronu, raskošnu baroknu odjeću s medaljonom Aleksandra Velikoga (simbolom svjetovne moći i politike), shvaća da njegova racionalna metoda ne može klasificirati iracionalni genij mita, niti može zaustaviti vrijeme. Njegova melankolija je psiho-agonija uma koji se suočava s činjenicom da se cjelovitost bića ne da secirati razumom. Svijet se u 17. stoljeću više ne tumači kroz renesansne “sličnosti” i magiju, već kroz tablice, red, reprezentaciju i mjerenje. To više nije Dürerova frustracija jer ne znamo dovoljno. Ovo je barokna tjeskoba jer znamo previše, a to znanje nas ne može spasiti. Kada Rembrandt slika sebe u starosti, slojevi uljene boje (impasto) postaju gotovo reljefni, poput same propadajuće materije. To slikarstvo autoportreta u stadiju njegove najtjeskobnije egzistencije emanira upravo to: čudovišnu ljepotu ugasnuća svijeta. Svijet se više ne reprezentira da bi ga se posjedovalo ili kontroliralo; on se reprezentira u trenutku svojeg povlačenja u ništavilo. Umjetnik-mislilac u zrcalu ne vidi više Božju sliku (renesansni ideal), već sablasnu autonomiju tijela koje postaje prah. Ta “noir-metafizika” je, u konačnici, spoznaja da je subjekt samo privremena opsjena svjetla na pozadini vječne tmine. Ova barokna kriza reprezentacije i “ugasnuće svijeta” može se prepoznati i u Rembrandtovoj radikalnoj de-idealizaciji religijskih motiva (npr. Povratak razmetnoga sina), gdje sakralno također gubi svoju renesansnu monumentalnost i postaje gotovo zastrašujuće intimna, tjelesna drama. Ne bi ga inače u svojem anti-SF filmu “mesijanizma bez Boga” kao što je SOLARIS persifilirao i kolažirao Andrej Tarkovski i to kroz duhovnu korelaciju paradigmatske slike kasnoga baroka i filmske slike koja postaje više od slike jer nadilazi i mimesis i reprezentaciju. Rembrandtova “Melankolija” je stoga realizacija Dürera drugim metafizičkim sredstvima s kojom otpočinje dugi silazak velike umjetnosti predstavljanja u tamno zrcalo unutrašnjeg kaosa ljudske egzistencije. Tarkovski u tom filmu ne citira Rembrandta kao puki dekor; on ga koristi upravo zato što prepoznaje da je Rembrandt onaj ključni povijesni punkt na kojem slikarstvo prestaje biti reprezentacija i postaje egzistencijalni krik. Pogledajmo kako se taj krug zatvara u beskraju kozmosa i ljudske sobe: Baš poput Rembrandtova Aristotela koji uzalud dodiruje slijepoga Homera, znanstvenici na postaji Solaris (Kelvin, Snaut, Sartorius) predstavnici su vrhunske, tehnokratske racionalnosti. Oni su poslani da klasificiraju, izmjere i analiziraju ocean-mozak. No, kao i kod Rembrandta, racionalni instrumenti zakazuju pred mitskim, neshvatljivim i iracionalnim. Ocean im ne dopušta da ga promatraju kao objekt reprezentacije. On im vraća njihove vlastite materijalizirane traume, grijehe i sjećanja. Znanstveni subjekt biva prisiljen pogledati u vlastito unutrašnje tamno zrcalo. To je ultimativna psiho-agonija metafizike o kojoj ste govorili: fizika se pretvara u čistu, tjeskobnu psihodramu. Kada Tarkovski na kraju filma rekreira Rembrandtovo remek-djelo, on to čini u trenutku potpunog “obezboženja”, ali i nade koja nadilazi dogmu. Kelvin kleči pred svojim ocem na otoku unutar oceana Solaris. To nije povratak u kršćanski, renesansno uređeni raj. Otac ima teške, slijepe, rembrandtovske ruke; on je utjelovljenje tjelesne prolaznosti i starosti. Ta filmska slika više ništa ne reprezentira niti kopira stvarnost. Ona nadilazi mimesis jer postaje sam događaj unutrašnjega mirenja s kaosom egzistencije. Tarkovski koristi Rembrandta da bi pokazao da se ugasnuće izvanjskoga svijeta (tehnologije, Zemlje, znanosti) može preživjeti samo kroz radikalnu, bolnu intimizaciju i prihvaćanje vlastite konačnosti. 3. Dürer je melankoliju postavio na granicu između čovjeka i Boga, vjerujući da je most (iako nedohvatljiv) građen od geometrije i simbola. Rembrandt je taj most srušio i gurnuo čovjeka u vlastitu nutrinu, u blato i boju, u chiaroscuro starenja i propadanja. Tarkovski u Solarisu samo preuzima tu rembrandtovsko nasljeđe. U hladnome, mehaničkom i otuđenom svemiru 20. stoljeća, jedino što preostaje od “velike umjetnosti predstavljanja” jest ta topla, zastrašujuća i čudovišno lijepa Rembrandtova svjetlost koja isijava iz tame ljudskoga jastva. To je doista bio dugi silazak, ali silazak koji je slikarstvu – i naposljetku filmu – omogućio da postane prostor čiste meditativne introspekcije samoga života. Ova nit koja povezuje renesansnu geometriju, baroknu noir-metafiziku i modernu filmsku ontologiju Tarkovskoga otvara nevjerojatnu perspektivu. Naime, pitanje postaje kako valja razumjeti ovdje u povijesnome razvitku pojma melankolije ulogu svjetlosti kao jedinog preostalog metafizičkoga agensa u tom procesu? Svjetlost je očigledno više od svega što nam simboli i metafore jezika bez kojeg nema ljudskoga mišljenja podaruje. Ona je bit nečega što je onkraj metafizike, a njoj samoj podaruje razlog opstojnosti. Prostor bez svjetlosti ne postoji, a to dovoljno govori neognostičko slikarstvo Anselma Kiefera koji je posljednji slikar ove “povijesti melankolije” jer slika tamnu tvar, sazvježđa i u ciklusu Stelle cadenti 1999. dovodi u svezu pustinjske tvrđave u pijesku na užarenome suncu s osušenim srčikama suncokreta kao ready-mades ove teologije bez Boga. Noir-metafizika može postojati samo zato što je osvjetljenje svijeta svedeno na igru svjetlosti i sjene, i zato je Rembrandt i njegova “melankolija” uspostavljanje totalne barokne “slike svijeta” koju mi suvremenici tehnosfere samo nastavljamo kroz nove medije filma i cyber-arta. Problem je što je melankolija bit baroka kao epohe, a ne stila umjetnosti, koja spaja tehno-mesijanizam i psiho-zofiju života bez istinskoga svjetla. Mi smo metafizičke sjene na ishodu ove zombi-eshatologije jer više ne možemo pronaći svoje autentično “veliko svjetlo” otvorenosti svijeta, već samo krhotine mnoštva “Solarisa” kojim suvremena umjetnost opravdava svoju muzealiziranu bezbitnost. Poveznica između Rembrandta i Kiefera leži upravo u toj mutaciji svjetlosti i materije. Kod Rembrandta svjetlost još uvijek ima organsku, toplu, iako sablasnu prisutnost; ona isijava iz mesa koje propada. Kod Kiefera, tijelo je potpuno nestalo, evakuirano iz kadra. Ostala je samo pusta zemlja, pepeo, slama i olovo – materijal koji je u tradicionalnoj astrologiji i alkemiji izravno povezan sa Saturnom, planetom melankolije (melancholia generis humani). Kieferovi osušeni suncokreti sa zrelim, crnim sjemenkama koje ispadaju poput zvijezda padalica savršena su inverzija Van Goghovog modernističkoga vitalizma. To su crni sunčevi diskovi koji više ne gledaju u izvor svjetlosti jer je on ugašen. Oni svjedoče o svijetu koji je stvorio slijepi demijurg (tehnosfera), ostavljajući nas u tami. Barok je prva epoha koja je shvatila da se svijet može tehnički i vizualno konstruirati kao totalni privid. Rembrandtov chiaroscuro stoga nije bio samo dekorativni stil, već ontologijski alat kao priznanje da je realnost koju mjerimo (mathesis universalis) zapravo porozna i podložna tmini. Današnja tehnosfera (cyber-art, virtualna stvarnost, AI) izravni je nasljednik tog baroknoga projekta. Mi danas ne živimo u prosvjetiteljskom, jasnome prostoru, već u digitalnom chiaroscuro ambijentu ekrana. Ekran simulira svjetlost, ali to je hladna, simulirana svjetlost koja ne osvjetljava bit bića, već generira nove opsjene. To je “psiho-zofija života bez istinskoga svjetla”. (v. https://press.princeton.edu/books/hardcover/9780691629582/neo-baroque?srsltid=AfmBOopaJ6IeYCg-qT8rskKKY1qmC1xqSGK58AleX5wMABjOUuVI_zrQ ) Budući da smo izgubili “veliko svjetlo” – autentičnu otvorenost svijeta o kojoj je govorio Heidegger – zatvorili smo se u vlastite, fragmentirane tehnološke kapsule. Svaki pojedinac danas ima svoj privatni “Solaris” (svoj algoritam, svoj ekran, svoju traumu) koji mu materijalizira njegove vlastite opsjene i drži ga u stanju vječne, autistične melankolije. Suvremena umjetnost, zatvorena u sterilne prostore muzeja, više nema snagu renesansnog kozmičkoga krika (Dürer) niti težinu barokne egzistencijalne drame (Rembrandt). Ona opravdava svoju bezbitnost recikliranjem tih krhotina. Postali smo doista “metafizičke sjene” na kraju povijesti koja je započela sumnjom u svjetlost, a završava njezinom potpunom instrumentalizacijom. Kieferov pustinjski pijesak pod užarenim suncem stoga nije prirodni pejzaž; to je post-povijesno groblje reprezentacije. Svjetlost tamo više ne daruje razlog opstojnosti, već samo prži i razotkriva kostur svijeta koji je zaboravio vlastiti bitak. S obzirom na ovaj radikalan luk od Dürerova očaja pred spoznajom do Kieferova slikanja “tamne tvari” i pepela, preostaje nam još samo pitanje je li onda uopće moguć radikalan preokret, ili je uloga suvremenoga mislioca i umjetnika svedena isključivo na to da bude kroničar i svjedok ovog čudovišno lijepog ugasnuća? Neka to ipak ostane tajnom za suvremenost koja je jedina post-epoha u povijesti svijeta koja pred sobom više nema ništa “novo” u svojoj “otvorenosti”, već se događa u su-vremenovanju s onime što bijaše bilo, jest i bit će kao nesvodivi događaj mogućnosti nastanka onog što je starije od staroga i novije od novoga. Ta tajna sadrži nekoliko ključnih rezova u našem vremenu: Kraj linearne opsjeneꟷ Prestankom imperativa za stalno “novim” (koji je obilježio modernu), suvremena umjetnost i mišljenje oslobađaju se tereta progresa. Vrijeme se više ne kreće prema naprijed, nego se sklapa u vertikalu – u nesvodivi događaj. Onkraj starog i novogꟷKada se ukinu te kategorije, umjetnost dotiče ono što je starije od staroga i novije od novoga. To je točka u kojoj Rembrandtov kasni autoportret, crno Kieferovo zviježđe i ekran našeg cyber-arta progovaraju istim, bezvremenskim jezikom ljudske bačenosti u bitak. Svijet kao čista mogućnostꟷU toj otvorenosti bez unaprijed zadanoga horizonta, ugasnuće zapravo postaje preduvjet za ponovno osluškivanje onoga što je iskonsko.

August 4, 2026
Vrijeme kao savršenstvo proživljenoga trenutka…

Vrijeme kao savršenstvo proživljenoga trenutka…

1. Kako opisati osjećaj promatrača koji beskrajno uživa u stapanju s krajolikom božanske ljepote kakvi pripadaju Grčkoj i njezinoj otvorenosti oblika i čežnje za odbjeglom prošlošću u novi mit i onoga što se valja na obzorju svjetske povijesti kao raspad svijeta u najkrvavijim događajima razaranja ljudskosti možda ikad odigranim na ovoj jedinoj zemlji? Nije li upravo taj čudovišni kontrapunkt između zbiljskoga pojedinačnoga erosa i okrutnosti nadolazećega kolektivnoga thanatosa ono što još više podaruje tom trenutku najviši rang jedinstvene transcendencije života, a koji traje dva puta: prvi put u proživljenome trenutku vlastita iskustva čovjeka kao singularnoga pojedinca, a drugi put u ovjekovječenome sjećanju kojeg čuva ideja Knjige do njezina apokaliptičkoga kraja? Mnogi od nas možda smo ovo osjetili na isti način. I nije nužno krajolik morao biti onaj zbog kojeg je američki književnik, esejist i erotolog Henri Miller 1939. godine u svojem djelu Kolos iz Maroussija doživio kozmičko-spisateljsku ekstazu i pretvorio ovo iskustvo u nadmoćan putopis kao vrhunski tekst sa sedam pečata. „Sada, dok ovo pišem, otprilike je isto doba dana nekoliko mjeseci kasnije. Sat i kalendar to barem kažu. Istina je da su prošli eoni otkako sam prošao kroz taj uski tjesnac. To se nikada više neće ponoviti. Obično bih bio tužan pri toj pomisli, ali sada nisam. Postoji svaki razlog da budem tužan u ovom trenutku: sve slutnje koje sam imao deset godina ostvaruju se. Ovo je jedan od najnižih trenutaka u povijesti ljudske rase. Nema znaka nade na horizontu. Cijeli svijet je uključen u klanje i krvoproliće. Ponavljam – nisam tužan. Neka se svijet okupa u krvi – ja ću se držati Porosa. Mogu proći milijuni godina i ja ću se možda vraćati iznova i iznova na jedan ili drugi planet, kao čovjek, kao vrag, kao arkanđeo (nije me briga kako, koji, što ili kada), ali moje noge nikada neće napustiti taj brod, moje oči nikada neće zatvoriti na toj sceni, moji prijatelji nikada neće nestati. To je bio trenutak koji traje, koji preživljava svjetske ratove, koji nadživljava život samoga planeta Zemlje. Ako ikada postignem ispunjenje o kojem govore budhisti, ako ikada budem imao izbor postići Nirvanu ili ostati da pazim i vodim one koji dolaze, kažem sada, dopustite mi da ostanem, dopustite mi da lebdim kao blagi duh iznad krovova Porosa i gledam dolje na putnika s osmijehom mira i dobroga raspoloženja. Vidim cijelu ljudsku rasu kako se ovdje napreže kroz grlić boce, tražeći izlaz u svijet svjetlosti i ljepote. Neka dođu, neka se iskrcaju, neka ostanu i odmore se neko vrijeme u miru.“ (https://www.theatlantic.com/magazine/archive/1955/06/coming-into-poros-harbor-a-few-pages-from-the-colossus-of-maroussi/641747/ ) Ponovno uzimam ovu knjigu u ruke, ljeto je A.D. 2026. Čitao sam je u davne dane, na kraju svojeg mladenaštva, svoje pretenciozne i eskapističke odluke da baš to ljeto prije odlaska na studij ne odem nigdje izvan svojeg dosadnoga okružja prepušten samo knjigama i vlastitim utvarama. Prošlo ljeto na ovome blogu zvanom Kaos napisao sam sedam eseja o književnosti Lawrencea Durrella, a u jednom pismu o atičkim pijevcima autor Aleksandrijskoga kvarteta piše Henriju Milleru kako je proveo ludu noć na Akropoli i podno nje u nekoj birtiji vrijednoj devet života slušao te famozne pijevce kako kukuriču valjda uvijek na isti prodoran način još iz vremena Perikla i Platonove Akademije. To je inače Appendix ovog izdanja Millerova Kolosa kojeg imam pred sobom u obličju e-knjige. (https://zarkopaic.net/blog-post/aticki-pijevci-protiv-prokletih-modernista/ )Nećemo rangirati tko je od anglosaksonskih pisaca 20. stoljeća apsolutni majstor putopisne proze ꟷ D.H. Lawrence, Henri Miller ili Lawrence Durrell. Sva trojica su nesvodivo autentična i briljantna. Znate da je moja naklonost ipak malo više posvećena piscu Avinjonska kvinteta. Vraćam se, dakle, Kolosu i želim za početak reći ono što već mnogi znaju. Knjiga, naime, prati Millerovo putovanje po Grčkoj 1939. godine uoči izbijanja Drugog svjetskoga rata, kamo je stigao na poziv svojeg prijatelja, britanskoga pisca Lawrencea Durrella. Iako je Miller najpoznatiji po svojim kontroverznim i zabranjivanim romanima poput Rakove obratnice, sam je autor ovaj putopis često isticao kao svoje najbolje i najdraže djelo. Lik iz naslova odnosi se na Georgea Katsimbalisa, stvarnog grčkoga pjesnika, urednika i znamenitoga pripovjedača. Miller ga opisuje kao gigantsku ličnost čije priče i energija mogu “vratiti mrtve u život”. Putovanje kroz grčke otoke i povijesna mjesta (poput Epidaura i Mikene) za Millera je predstavljalo osobno i umjetničko prosvjetljenje. U Grčkoj pronalazi mir, jednostavnost i humanost koji su, prema njegovom mišljenju, potpuno nestali iz zapadne mehanizirane civilizacije. Ova knjiga služi kao oštra kritika konzumerizma, materijalizma i tjeskobe modernog zapadnoga svijeta. Nasuprot tome, slavi se sloboda uma, prepuštanje trenutku i životni polet. Gotovo sve to isto pronalazimo u putopisima D.H. Lawrencea Sumrak u Italiji, o Etruščanima, o Sardiniji, a i Durrellove Grčke otoke krasi isti doživljaj i iskustvo življenja izvan Engleske i furiozne zapadnjačke opsjednutosti tehnološkim novotarijama i gubitkom mjere životnoga vremena kao sretnoga trenutka kojeg Grci nazivahu bogom Kairosom. Za razliku od uobičajenih turističkih vodiča, ovo je visoko lirsko, subjektivno i strastveno djelo prepuno filozofskih promišljanja, nadrealnih asocijacija i anegdota (poput bježanja pred stadom ovaca ili glasnoga oponašanja pijetlova usred noći). Kolos iz Maroussija se danas smatra jednim od remek-djela putopisne književnosti 20. stoljeća i izvanrednim prikazom grčkoga duha u osvit totalne globalne katastrofe. 2. Henry Miller u Kolosu iz Maroussija ne promatra grčke mitove i tragedije kao mrtvu akademsku povijest, već kao živu, pulsirajuću stvarnost. On koristi drevni svijet kao ogledalo u kojem se jasno vide sve neuroze, promašaji i duhovna praznina moderne zapadne civilizacije uoči Drugog svjetskog rata. Kada Miller posjećuje Mikenu – dom Agamemnona i poprište krvavih obiteljskih tragedija iz Eshilovih drama – on ne osjeća samo divljenje prema ruševinama. Miller u tlu i zidinama osjeća težinu drevnoga zločina koji je još uvijek svjež i stvaran i otuda jeza koja vlada u prostoru zločina i u svijesti putnika suočenim s grobnicom. Za njega Mikena nije prošlost; njezina mračna, nasilna energija zrcali modernu Europu 1939. godine, koja se u tom trenutku ponovno spremala za masovni pokolj i samouništenje. Nasuprot mračnoj Mikeni, Millerov posjet Epidauru (drevnom lječilištu i kazalištu) predstavlja vrhunac njegova prosvjetljenja. Suvremeni čovjek liječi tijelo mehaniziranom medicinom, a um tabletama. Miller u Epidauru prepoznaje drevni ideal gdje se iscjeljenje postizalo kroz umjetnost, dramu i mir prirode. Dok se moderna zapadna civilizacija guši u tjeskobi, trci za novcem i ratnohuškačkoj propagandi, Epidaur nudi tišinu i sklad koji su modernome čovjeku očajnički potrebni da bi ostao čovjekom. Kroz lik Georgea Katsimbalisa (Kolosa) i običnih seljaka koje susreće, Miller oživljava grčke mitove u svakodnevnome životu. Suvremeni Grci koje susreće nisu turistički radnici, već izravni nasljednici mitskih likova. Oni posjeduju strast, ponos i sposobnost uživanja u malim stvarima (poput masline, kruha i čaše vina). Miller suprotstavlja tog slobodnog, “mitskoga” Grka modernome Amerikancu ili Europljaninu, kojeg vidi kao duhovno mrtvog robota zarobljenoga u tvornicama, uredima i materijalizmu Nije li ovo zapravo gotovo sveprošireni osjećaj svakog modernoga čovjeka-putnika koji se susreće s mitskom zemljom svojih civilizacijskih izvora? Tko od nas fanatičnih grkoslovaca nije išao u stvarnu Grčku s knjigom pjesama Friedricha Hölderlina Patmos ili s njegovim romanom Hiperion? Zar isto ne govori i filozof Martin Heidegger u svojem putopisu Putovanja Grčkom (Griechenlandreisen) 1962.-1967. godine od Peloponeza, Krete, Rodosa? (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Hoelderlin-Griechenland-Ln ) Za pisca kao što je Henri Miller, tragedija modernoga svijeta leži u tome što je čovječanstvo izgubilo vezu s mitskim i svetim. On kroz Grčku poručuje da tehnološki napredak ne znači ništa ako smo usput izgubili dušu, te da se odgovori na moderne krize ne nalaze u politici ili ratu, već u povratku jednostavnosti i bezvremenskim istinama drevnoga svijeta. 3. Uvijek kad čitam poetske prikaze grkstva i Grčke u književnosti 20. stoljeća, a putopisi su za to najbolji dokaz sveze između mitske drevne prošlosti i suvremenosti koju oživljuje pripovjedač kao stvarna osoba koji je, ne zaboravimo to, ipak i naposljetku samo putnik-namjernik, a ne „urođenik“, shvaćam da je život u svojoj iznimnoj ljepoti i nečuvenoj prolaznosti stvari zapravo iluzija jednog vremena kao savršenstva proživljenoga trenutka. No, ovo nekim misterijem ne vrijedi za iskustvo ljeta u tzv. hiperborejskim predjelima gdje još uvijek postoje ledenjaci koji se sporo-brzo tope i gdje nomadski narodi tjerani svojim prokletstvom vječnih lutalica slijede tragove krda sobova. Grčka je ideja vječnoga ljeta svijeta jer je satkana od ljepote i mjere koju nikad ni jedno kasnije razdoblje u povijesti nije moglo nadmašiti u njezinu sjaju. Ovo je, usput, najbolja Millerova knjiga uopće, a sve su druge usputne. Kroz nju slijedimo vlastitu zvijezdu vodilju kroz ovaj svijet kao carstvo privida kad nam se i oni Durrellovi atički pijevci u praskozorje pod Akropolom i „sablasno more krvi“ iz Eshilovih tragedija o kralju Mikene pojavljuju kao postaje na putu spram neke druge vječnosti od one koju je jedino primjereno definirao najveći predsokratski mislilac Parmenid kad je kazao kako je vrijeme iluzija, a samo je ono postojano, nepromjenljivo, beskonačno i zauvijek isto što nikad ne blijedi i ne iščezava, jer je sām bitak u svojoj jednokratnoj ovjekovječenosti. Nama su dani trenuci ovog savršenstva, oni koje nam podaruje pisac Kolosa iz Maroussija kad na kraju ove knjige kaže da je doživio prosvjetljenje u Agamemnonovu grobu izašavši iz carstva tjeskobe u vječnu svjetlost svojeg najvećega otkrića s puta po Grčkoj. To se otkriće zove ꟷ „božanstvo čovjeka“.

August 3, 2026
Samoća u labirintu povijesti

Samoća u labirintu povijesti

1. Labirint samoće je filozofijski i povijesni esej u devet dijelova o meksičkome identitetu i kulturi. Octavio Paz, veliki meksički pjesnik i profesionalni diplomat, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990. godine kojeg mnogi uz Borgesa smatraju ključnim književnikom Latinske Amerike u 20. stoljeću, otpočeo je pisati ovo remek-djelo tijekom svojeg mandata meksičkoga veleposlanika u Francuskoj krajem 1940-ih. Izvorno objavljeno 1951. godine, prvo izdanje Pazove knjige pojavilo se na španjolskome pod naslovom El labertino de la soledad. (https://tongaatsecondary.co.za/gallery/Labyrinth%20of%20Solitude%20(%20PDFDrive%20).pdf ) Knjiga istražuje meksički identitet, povijest i psihu kroz prizmu samoće i otuđenosti. Paz tvrdi da su Meksikanci, zbog svoje složene povijesti, duboko izolirani, te žive iza obrambenih “maski” i osjećaju temeljnu duhovnu napuštenost. Esej se sastoji od devet poglavlja koja analiziraju različite aspekte meksičkoga karaktera i povijesti. Pachuco i druge krajnosti: Knjiga otpočinje analizom pachucoa (meksičko-američkih mladića u SAD-u) koji balansiraju između dviju kultura, predstavljajući pobunu, ali i otuđenost i marginalizaciju. Meksičke maske: Paz opisuje kako Meksikanci koriste društvene maske (muževnost, cinizam, zatvorenost) kako bi sakrili svoje stvarne osjećosti, zaštitili se od ranjivosti i izbjegli intimnost. Blagdan (Fiesta): Za razliku od svakodnevne samoće, meksički blagdani omogućuju ljudima da se oslobode društvenih normi, proslave život i smrt te osjete zajedništvo i jednakost. Sinovi La Malinche: Središnje mjesto u meksičkoj psihi zauzima trauma La Malinche (domorodačke prevoditeljice i ljubavnice Hernána Cortésa). Paz tvrdi da Meksikanci svoju povijest doživljavaju kao čin nasilja, silovanja i izdaje, što stvara osjećaj srama i krivnje zbog vlastitoga postojanja. Osvajanje i kolonijalizam: Autor ispituje kulturne kontradikcije koje su uslijedile nakon španjolskog osvajanja i nametanja kolonijalne vlasti. Od neovisnosti do revolucije: Analizira povijesne neuspjehe, od meksičke borbe za neovisnost do Meksičke revolucije (1910.), tvrdeći da revolucija nije imala jasnu ideologiju, već je bila eksplozija ogorčenja i želje za korjenitom promjenom. Meksička inteligencija i suvremenost: Kritizira meksičke intelektualce koji su često samo kopirali europske ideje umjesto da razviju filozofiju koja odgovara stvarnim meksičkim potrebama. Sadašnjica: Paz analizira povijesni trenutak nakon Drugog svjetskoga rata. Tvrdi da ni zapadni kapitalizam ni sovjetski komunizam ne nude pravo rješenje za ljudsku otuđenost. Dijalektika samoće: U završnome poglavlju, Paz se vraća univerzalnoj temi samoće. Tvrdi da je samoća temeljno stanje ljudskoga postojanja i da se svi ljudi suočavaju s osjećajem odvojenosti. Rješenje vidi u umjetničkom stvaralaštvu i erotskoj ljubavi kao načinima za premošćivanje jaza između pojedinca i svijeta. Nakon izlaska, knjiga je postala jedan od najznačajnijih tekstova u povijesti latinoameričke književnosti, a kasnije su joj dodani eseji pod nazivom Posdata koji se bave političkim nemirima i studentskim prosvjedima u Meksiku 1968. godine. 2. Vjerojatno će me pravi Meksikanci, filozofi i teoretičari suvremene kulture, politike i društva odmah poklopiti i kazati: Pazova knjiga je, naravno, iznimno važna za razumijevanje ovog začudnoga stanja u kojem se Meksiko pojavljuje u slikama Europljana i Zapada kao iskonski kaos i pad u bezdan globalne političke entropije koja dovodi do toga da su tradicionalne institucije države postale servilno sredstvo transnacionalnim korporacijama za posvemašnje predatarsko koloniziranje i eksploataciju nafte i drugih prirodnih resursa i domaćim mafijaškim kartelima s grozomornim zločinstvima njihovih korporativno-privatnih milicija nad drugim kartelima i onime što je još preostalo od naroda. Ali ona je ipak svojevrsno idealiziranje jedne kulture i njezinih mitskih izvora koja idealno zrcali razmjere i granice tzv. postkolonijalne kritike zapadnjačkoga hegemonizma. No, u ovome eseju o tome neće biti riječi, već o jednome paradoksu koji se nužno pojavljuje u slučaju dovođenja do „vidljivosti“ tzv. autentične ili istinske slike Meksika u očima nas Drugih, mahom onih koji gotovo ništa ne znaju o ovoj iskonskoj zemlji, civilizacijskome odredištu svih putovanja Europljana/Zapadnjaka u magični solaris onkraj dalekih granica ljudske povijesti. U mojem slučaju, uz ovu Pazovu knjigu „razotkriće Meksika“ pripada, naravno, jednom od najrefleksivnijih poetsko-filozofijskih eseja-putopisa napisanih u 20. stoljeću, a riječ je o knjizi Antonina Artauda Putovanje u zemlju Tarahumare iz 1936. godine. (v. https://www.antikvarijat-biblos.hr/en/books/kazaliste-i-film/antonin-artaud-sunce-i-mahnitost ) Dok Paz Meksiko analizira iznutra, kao kritički esejist i sin te zemlje, Artaud u knjizi Tarahumare (nastala nakon njegova boravka među istoimenim domorocima u planinama Sierra Tarahumara 1936. godine) piše iz pozicije radikalnoga autsajdera, europskoga tuđinca koji u Meksiku traži lijek za zapadnu dekadenciju.Artaud u kulturi naroda Tarahumara (Rarámuri) i njihovom obredu s pejotlom ne vidi egzotični folklor, već živu metafiziku. Za njega je to prostor gdje svijet još uvijek komunicira s bogovima kroz tijelo, ples i ritual. Zapad je za Artauda “leš” uništen racionalizmom i industrijom, a Tarahumare su čuvari autentičnoga postojanja.Paz, s druge strane, u Labirintu samoće prepoznaje da je ta autentična, mitska jezgra Meksika potisnuta. Meksikanac je prisiljen nositi “maske” upravo zato što ga je modernost (kroz kolonijalizam, a potom i globalni kapitalizam) pokušala profanirati i svesti na ekonomsku jedinicu bez duše. Dok Artaud slavi preživjelu tajnu, Paz oplakuje njezinu izolaciju u labirintu povijesti. Oba autora vide moderni kapitalizam kao predatorsku silu koja uništava sveto (profaniranje svijeta): U osmome poglavlju (The Present Day), Paz direktno kritizira tehnokratski i kapitalistički razvoj koji ljude pretvara u otuđenu radnu snagu. Modernizacija bez duhovnoga temelja za Paza je samo nova forma samoće. Artaud u Tarahumarama piše s još većim bijesom protiv zapadnoga “napretka”. Za njega je dolazak strojeva, profita i zapadne svijesti zapravo dolazak duhovne smrti. On u Meksiko dolazi doslovno kako bi pobjegao od te eksploatacije i pronašao društvo koje još uvijek živi u kozmičkome poretku, a ne u tržišnome nihilizmu napuštenoga svijeta. Zanimljivo je kako oba autora identificiraju istu točku spasa od kapitalističke svakodnevice: Za Paza, to je Fiesta (blagdan). U državi koja grabi prema modernome kapitalizmu, Fiesta je jedini trenutak kada Meksikanac troši sve što ima, uništava ekonomsku logiku akumulacije kapitala i kroz kaos se vraća mitskome, iskonskome vremenu. Za Artauda, to je ritual pejotla (Ciguri). To nije rekreacijsko uzimanje droge, već strogi, sakralni čin koji razbija ego i povezuje pojedinca s prirodom – sušta suprotnost zapadnome individualizmu i konzumerizmu. Artaudov pristup je mističan i subjektivan. On traži (i pronalazi) apsolutnu, čistu tajnu koja odbija umrijeti pred naletom profanoga svijeta. Pazov pristup je povijesni i egzistencijalni. On mapira rane koje je taj sraz ostavio na psihi čitave jedne nacije. Zajedno, ova dva esejistička djela služe kao snažan prosvjed protiv gubitka autentične kulture i opomena su da se metafizičko biće čovjeka ne može zamijeniti pukim ekonomskim napretkom koji završava u apokaliptičkome metežu i propasti iskonskoga Meksika. 3. Octavio Paz nije samo suptilni pjesnik najvišeg dosega misaonosti, već i briljantni književno-povijesni esejist s filozofijskim darom refleksije. Možda je to onaj trag koji se u Meksiku prenio s iskustvom španjolske filozofije života i egzistencije u djelima s jasnim probojem tradicionalne forme rasprave, te je esej postao više od fluidnosti mišljenja i kazivanja. Naravno, uzori su nenadmašni pjesnik i filozof Miguel de Unamuno, te filozof i esejist José Ortega y Gasset. Čitajući ovu Pazovu knjigu od početka do kraja valja uživati u svakoj rečenici, stilskome umijeću i mogućnostima novih tumačenja. „Ljudski odnosi, u svim zemljama i razdobljima, riskiraju da postanu dvosmisleni. To se posebno odnosi na ljubav. Narcizam i mazohizam nisu isključivo meksičke osobine, ali je značajno koliko često naše popularne pjesme i izreke te naše svakodnevno ponašanje tretiraju ljubav kao laž i izdaju. Gotovo uvijek izbjegavamo opasnosti gole veze preuveličavanjem svojih osjećaja. Istodobno, borbena priroda naše erotike je naglašena i pogoršana. Ljubav je pokušaj prodiranja u drugo biće, ali se može ostvariti samo ako je predaja obostrana. Uvijek je teško odustati; malo je ljudi igdje uspjelo u tome, a još manje njih nadilazi posesivnu fazu kako bi upoznalo ljubav onakvu kakva ona zapravo jest: trajno otkrivanje, uranjanje u vode stvarnosti i beskrajno ponovno stvaranje. Meksikanac ljubav shvaća kao borbu i osvajanje. To nije toliko pokušaj prodiranja u stvarnost pomoću tijela koliko njezino narušavanje. Stoga se slika sretnog ljubavnika – možda izvedena od španjolskog Don Juana – miješa sa slikom muškarca koji namjerno koristi svoje osjećaje, stvarne ili izmišljene, kako bi osvojio ženu.“ (str. 42) Narcizam i mazohizam, samoća i otuđenost, ljubav kao borba i osvajanje ꟷ sve su to univerzalni pojmovi jedne metafizike koja se suočava s egzistencijalnim pitanjima života čovjeka u suvremenome društvu onkraj granica njegove izvorne zapalosti u prostor i vrijeme tradicije. Paz je Meksiko shvatio onkraj svih granica antropologije i etnologije, historiografije i tradicionalne kulturne povijesti i zato će ona zauvijek ostati ono što je postala odmah nakon prvotnoga objavljivanja ꟷ mitopoetski prikaz jedne transpovijesne samoće svijeta i zemlje u labirintu povijesti koji otvara vrata prolaza u iskonsko praskozorje života. Latinska Amerika kroz ovu knjigu o Meksiku drukčije diše i uzdiže se ponad svojih užarenih pustinja i visokih planinskih klanaca, svetkuje vlastiti ples mrtvaca ispod obrednih maski i gubi se u „dijalektici samoće“ nakon stoljeća velikih revolucija i pokreta za oslobođenjem vjekovnoga naroda od njegovih vanjskih i unutarnjih kolonizatora i diktatora, manijakalnih ubojica i poklonika državnoga terora. „Dijalektika samoće -… dvostruko kretanje povlačenja i – povratka”, da upotrijebimo Toynbeejeve riječi – jasno se razotkriva u povijesti svakog naroda. Možda su drevna društva, manje složena od našeg, bolji primjeri ovog dvostrukoga kretanja. Nije teško zamisliti u kojoj je mjeri samoća opasno i zastrašujuće stanje za osobe koje – samozadovoljno i netočno – nazivamo… primitivcima. U arhaičnim društvima, složeni i kruti sustavi zabrana, pravila i rituala štite pojedinca od samoće. Grupa je jedini izvor zdravlja. Samotnjak je invalid, mrtva grana koju treba odrezati i spaliti, jer je društvo u cjelini ugroženo ako jedna od njegovih komponenti oboli. Ponavljanje sekularnih vjerovanja i formula osigurava ne samo trajnost grupe već i njezino jedinstvo i koheziju; dok religijski rituali i stalna prisutnost mrtvih stvaraju središte odnosa koji ograničavaju neovisno djelovanje, štiteći tako pojedinca od samoće, a grupu od raspada.“ (str. 205) Octavio Paz identificira nekoliko ključnih izvora i manifestacija ove specifične meksičke melankolije. To su raskid s majkom i očinska izdaja. Meksikanac se, prema Pazu, osjeća kao siroče. To je psihološka posljedica španjolskoga osvajanja (konkviste). U tom povijesnom procesu, autohtono stanovništvo doživjelo je nasilno odvajanje od svojih pretkolumbovskih korijena i božanstava, dok je španjolski osvajač (otac) napustio i izdao vlastito meksičko potomstvo. Simbol te melankolije utjelovljen je u figuri Malinche — domorodačkoj prevoditeljici i ljubavnici Hernána Cortésa. U meksičkoj svijesti ona postaje La Chingada (violirana ili izdana majka), majka “izdajica” vlastitoga naroda, čime se stvara duboki osjećaj krivnje i otuđenosti koji se prenosi kroz generacije. Zbog straha od vanjskog svijeta, povrede i vlastitog identiteta, Meksikanac se, prema Pazu, skriva iza maski. Te su maske vidljive kroz mačizam, formalizirano društveno ponašanje, ironiju i sveprisutnu šutnju kojima se skriva unutarnja bol i tuga. No, melankolija se očituje i u jedinstvenom meksičkome odnosu prema smrti. Tijekom poznatoga Dana mrtvih (španj. Día de Muertos) smrt se slavi i ismijava — ona je osveta životu, ali i način suočavanja s tjeskobom i apsurdom modernog svijeta. No, za Paza, ta melankolija nije stanje pasivnog očaja. Ona je “labirint” iz kojeg se može izaći jedino kroz umjetničko stvaralaštvo, prepoznavanje vlastite ranjivosti i ponovno povezivanje s univerzalnim humanizmom. 4. Ovo je jedna od iznimno moćnih pjesama Octavia Paza i svojim metaforama i simbolikom nosi u sebi upravo tu nesvodivu samoću u labirintu povijesti. Poslušajmo je u cijelosti umjesto svakog mogućeg epiloga ovom eseju. Pokret Ako si jantarna kobila Ja sam put krvi Ako si prvi snijeg Ja sam onaj koji pali ognjište zore Ako si toranj noći Ja sam klas koji gori u tvojem umu Ako si jutarnja plima Ja sam krik prve ptice Ako si košara naranči Ja sam nož sunca Ako si kameni oltar Ja sam svetogrdna ruka Ako si usnula zemlja Ja sam zeleni štap Ako si skok vjetra Ja sam zakopana vatra Ako si usta vode Ja sam usta mahovine Ako si šuma oblaka Ja sam sjekira koja je siječe Ako si oskrnavljeni grad Ja sam kiša posvete Ako si žuta planina Ja sam crvene ruke lišaja Ako si izlazeće sunce Ja sam put krvi

August 2, 2026
Predviđanje nepredvidljivoga ili o političkoj sudbini Europe

Predviđanje nepredvidljivoga ili o političkoj sudbini Europe

1. Ex captivitate salus (latinski izraz „Spas iz zatočeništva“) autobiografska je zbirka eseja njemačkog ustavnog pravnika i političkoga filozofa Carla Schmitta, napisanih između 1945. i 1947. godine tijekom interniranja u američkim logorima za ratne zarobljenike. Djelo je Schmittov pokušaj intelektualne obrade vlastite uključenosti u nacionalsocijalizam i opravdanja pred nadolazećim generacijama. Uz Hannah Arendt i Lea Straussa, već je postalo samorazumljivo govoriti kako je Schmitt prekretni politički mislilac 20. stoljeća što potvrduju njegove temeljne knjige Pojam političkoga, Politička romantika i Politička teologija I-II. Ova knjiga sadrži manje novih političkih teorija, a više intelektualnih promišljanja i osobnih ispovijesti tog vremena. Ključni sadržaj i teme su: Razgovor s Eduardom Sprangerom (ljeto 1945), Primjedbe kao odgovori na radijsko predavanje Karla Mannheima (zima 1945/46), Historiographia in Nuce: Alexis de Tocqueville (kolovoz 1946), Dva groba (ljeto 1946), Ex Captivitate Salus (jesen 1946), Mudrost ćelije (travanj 1947), Pjesma šezdesetogodišnjaka. Knjiga otpočinje egzistencijalnim pitanjem „Tko si ti?“ (Tu quis es?), koje mu je postavljeno u logoru. Schmitt ovdje pokušava prikazati sebe kao „konzervativnoga mislioca“ uhvaćenog između krajnosti stoljeća. Kako bi opravdao vlastitu situaciju, Schmitt povlači usporedbe s velikim misliocima povijesti koji su također patili u vremenima previranja ili progona (poput Thomasa Hobbesa ili Alexisa de Tocquevillea). U ovim tekstovima promišlja o “vrstama modernoga neprijateljstva” i podvrgava poslijeratni poredak i pravdu pobjednika oštroj kritici. Zalaže se za daljnje postojanje suverenih, sakralnih kategorija političke misli. Sam naslov odnosi se na teologiju. Schmitt je svoje zatočeništvo koristio kao svojevrsni “duhovni egzil”, iz kojeg je formulirao svoju vjeru u viši, božanski i vječni poredak kao spas od kaosa modernoga svijeta. Njegovi spisi prvenstveno su služili razlikovanju vlastitoga razmišljanja od nacističke ideologije i stvaranju nasljeđa koje ga je prikazivalo kao politički neshvaćenoga, ali briljantnoga uma. Carl Schmitt koristi stoga figure Thomasa Hobbesa i Alexisa de Tocquevillea kao intelektualne zrcalne slike. Kroz ove povijesne paralele, on pokušava opravdati vlastitu suradnju s nacističkim režimom i svoju kasniju izolaciju iz povijesne perspektive. Schmitt sebe prikazuje kao mislioca tipičnog za svoje doba, koji je – baš kao i Hobbes i Tocqueville – živio u radikalnome razdoblju tranzicije i jednostavno pokušavao obraniti red od kaosa. Za Schmitta, Thomas Hobbes je prototip mislioca koji je iskusio užase građanskoga rata i iz njih izvukao svoje političko-teorijske zaključke. Schmitt piše kako je Hobbes učio da građanin duguje poslušnost suverenu sve dok mu ovaj zauzvrat pruža zaštitu, te isto to primjenjuje na vlastitu biografiju. Tvrdi da se 1933. godine stavio na raspolaganje nacističkome režimu kao novi suveren jer je on spriječio prijeteću katastrofu komunističkog građanskoga rata u Njemačkoj. Prema toj logici, kada nacistički režim više nije mogao jamčiti zaštitu i završio je potpunim slomom, prestala je i dužnost poslušnosti. Schmitt stoga sebe ne vidi kao ideološkoga počinitelja, već kao hobbesijanca koji je pod svaku cijenu želio održati državni okvir poretka. U kasnijim godinama, Hobbesa su napadale obje strane (rojalisti i parlamentarci). Schmitt ovdje povlači izravnu paralelu sa svojom vlastitom situacijom nakon 1945. Osjeća se neshvaćenim od strane nacionalsocijalista (koji su ga sumnjičavo pratili od 1936. nadalje) i nepravedno progonjenim od strane saveznika. Za Schmitta, Alexis de Tocqueville predstavlja tragediju liberalno-konzervativnoga aristokrata koji je svjedočio nezaustavljivom trijumfu demokracije. Schmitt opisuje Tocquevillea kao nekoga tko je znao da se njegov stari svijet (Ancien Régime) nepovratno urušava. Ipak, nije odbacio novu stvarnost, već ju je pronicljivo analizirao. Schmitt sebe vidi u istoj ulozi: kao predstavnika starog, europskoga ustavnog poretka koji je morao svjedočiti propasti europske državnosti od strane novih supersila, SAD-a i SSSR-a. Baš kao i Tocqueville, Schmitt osjeća duboku povijesnu čežnju. Svoje zatočeništvo shvaća kao gorku, ali logičnu sudbinu mislioca koji je izrekao istine koje novo doba (modernitet) odbija čuti. Tocqueville je intelektualno kapitulirao pred neumoljivom jednakošću demokracije, ali je zadržao svoju aristokratsku odvojenost. Schmitt to koristi kako bi se nakon 1945. prikazao kao elitistički, distancirani intelektualac, interniran u logor od strane “masa” pobjedničke pravde. Te paralele služe dvostrukoj svrsi: one ga oslobađaju krivnje (kao puku žrtvu povijesnih rasjeda) i monumentaliziraju (Schmitt se smješta među panteon najvažnijih europskih političkih mislilaca). On bježi od konkretne pravne i moralne krivnje u sferu univerzalne intelektualne povijesti. U cjelini, knjiga je vrhunsko djelo koje predstavlja političkoga mislioca u okolnostima vlastita samorazumijevanja nakon poraza nacizma i kraja 2. svjetskoga rata, a što ima dalekosežne posljedice za suvremenost ponajprije zbog razumijevanja odnosa između politike i ideologije totalitarizma za doba katarze i pokušaja novoga smjera u promišljanju političkoga uopće. Već 1950. godine Schmitt će objaviti posljednju veliku knjigu europske političke filozofije kao što je to Nomos zemlje u kojoj će najaviti kraj ideje nacije-države i nastanak postimperijalne suverenosti koju upravo određuje naša povijesno-egzistencijalna situacija u doba nove geopolitike. Utoliko je objavljivanje Schmittovih autobiografskih tekstova od iznimne važnosti za usporedno istraživanje odnosa sudbine političkih ideja i života njihovih vjerodostojnih utjelovitelja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suverenost-kao-nomos-politike-rousseau-i-schmitt/ i https://zarkopaic.net/blog-post/katehon-ili-o-gubitku-povijesti/ ) 2. U knjizi autobiografskoga karaktera kao što je ova Schmittova jedno od najupečatljivijih mjesta zacijelo je ovo koje navodim u prijevodu Bože Dujmovića, jer knjiga će na hrvatskome jeziku biti uskoro objavljena u uglednoj izdavačkoj kući „Naklada Breza“ specijaliziranoj za djela iz suvremene filozofije i teorije prava. „Tocquevilleovo je predviđanje bilo da će čovječanstvo neizbježno i nezadrživo nastaviti putem centralizacije i demokratizacije kojim već dugo ide. No povjesničar koji gleda u budućnost ne zadovoljava se ustvrđivanjem opće tendencije razvoja. On jednostavno i jasno opisuje specifične povijesne sile koje su nositelji tog razvoja i koje ga provode: Amerika i Rusija. Ma koliko te dvije sile bile različite i suprotstavljene, one ipak, potpuno različitim putovima – jedna liberalnim, druga diktatorskim organizacijskim oblicima – dolaze do istog rezultata centraliziranog i demokratiziranog čovječanstva. Ustvari je nevjerojatno da je mladi europski pravnik mogao koncipirati takvo predviđanje prije više od stotinu godina, oko 1835, dok je prevladavajuća slika svijeta njegova doba još uvijek bila posve europocentrična. Hegel je umro nekoliko godina prije toga, 1831. godine, ne uočivši te dvije nove svjetske sile kao nositelje novog razvoja. Najčudnije je pritom da francuski povjesničar na taj konkretan način u istom sklopu spominje Ameriku i Rusiju, nove, u to doba još neindustrijalizirane sile. Dva diva u usponu, oba oblikovana europskim duhom, a opet neeuropska, susrest će se izravno preko granica male Europe, ne pitajući je nizašto.“ Ono što je Schmitt još najavio svojim glasovitim predavanjem iz Barcelone iz 1929. godine „Doba neutraliziranja i depolitiziranja“ ovdje se posve realizira i to je posljednja točka „propasti Zapada“ kroz kraj vjerodostojne obrane ideje Europe koja je za Schmitta ponajprije i jedino političko pitanje, a ponajmanje tzv. pitanje njezine kulture i otuda izvedenoga identiteta. Kultura je za Schmitta uvijek sredstvo političke moći i suverenosti koja se pokazuje upravo protiv svakog mogućega „neutraliziranja i depolitiziranja“. (v. o tome Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.) U tom predavanju, a isto će se još radikalnije izvesti u njegovu najznačajnijem spisu kao što je to Pojam političkoga (Der Begriff des Politischen) iz 1932. godine Schmitt detaljno opisuje kako se “težište” europske misli pomiče svakog stoljeća, dok društva pokušavaju pobjeći od sukobima ispunjenih područja prošlosti zamjenjujući ih “neutralnim” ili “objektivnim” težnjama. Čitav proces povijesnoga razvitka svijeta uvjetovan je ovim radikaliziranjem tehno-političkoga obrata u samoj biti modernoga pojma suverenosti i odvija se kao trijumf totalne mobilizacije onoga što je onkraj logike žrtvovanja i metafizičkoga vladanja u ime tradicionalnoga pojma života kao Moći. Schmitt, dakle, ocrtava evoluciju ovih središnjih područja: 16. stoljeće (teologijsko): Fokus čovječanstva bila je religija; sukobi su bili duhovni i teologijski. 17. stoljeće (metafizičko): Fokus se pomaknuo prema znanosti, racionalizmu i metafizici. 18. stoljeće (moralno): Primarno područje postalo je etika, humanitarizam i moral. 19. stoljeće (ekonomsko): Društvo se okrenulo ekonomiji, proizvodnji i potrošnji materijala kako bi riješilo sporove. 20. stoljeće (tehnologijsko): Schmitt je prorekao da će tehnologija postati novo konačno težište. (https://www.merkur-zeitschrift.de/carl-schmitt-die-einheit-der-welt/) Njegov glavni argument bio je da liberalizam koristi ova uzastopna “neutralna” područja za depolitizaciju javnoga života. Upozorio je da gledanje na državu samo kao na “ogromno industrijsko postrojenje” ili stroj kojim upravlja neutralna tehnologija uzrokuje da ljudi izgube vitalne, personalističke i odlučujuće elemente istinske politike. Eto, zbog toga je mogao kao jedan od rijetkih lucidnih umova pronaći vizionara u 19. stoljeću kakav je bio Alexis de Tocqueville s njegovim predviđanjima nepredvidljivoga ili o političkoj budućnosti Europe između Scile i Haribde svjetske povijesti, Amerike i Rusije. (v. https://libmod.de/im-schatten-von-carl-schmitt-putins-und-trumps-ideen-zur-aufteilung-europas/ ) 3. Knjiga Et captivate salus: Iskustva vremena 1945/47. je knjiga koja suvereno podaruje pokušaj odgovora na pitanje o mjerodavnome odnosu između demokracije, totalitarizma i diktature. Za suvremene društveno-humanističke znanosti, Ex captivitate salus nije zacijelo neutralni priručnik političke filozofije, već nezamjenjiv ključni tekst za razumijevanje kasnijeg mišljenja Carla Schmitta. On na primjeran način pokazuje kako je visoko inteligentan mislilac instrumentalizirao kulturni pesimizam, filozofiju povijesti i teologijske motive (poput koncepta katehona, otmičara Antikrista) kako bi retrospektivno imunizirao vlastitu biografiju od povijesno-kritičke provjere gotovo nalik onome što je činio i Martin Heidegger u pokušaju samorazumijevanja vlastita metapolitičkoga djelovanja u bliskoj svezi i u razdaljini s nacizmom. (https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/ ) No, knjiga ima ipak daleko veću vrijednost u tome što pokušava dati drukčiji pogled na iskušenja intelektualca u mračnim vremenima, kako bi to kazala njegova radikalna kritičarka Hannah Arendt, bez obzira na cijenu koju je morao platiti za takav svoj vlastiti duhovni i životni habitus.

August 1, 2026
Amerika mora postati konstruktivistička!

Amerika mora postati konstruktivistička!

1. Uvijek sam volio ono što Jean Baudrillard naziva ukronijom, a u različitim knjigama neomarksističkoga filozofa utopije Ernsta Blocha kad govori o nužnosti i slučajnosti, determinizmu i indeterminizmu povijesti, nailazimo na vrhunsku Pascalovu sliku mišljenja iliti metaforu koja se pokazuje pitanjem: kako bi izgledala povijest da je Kleopatra imala zakrivljen nos? E, pa sada, feministkinje bi mogle uzvratiti na ovaj hegemonijalni izraz maskulinizma ovako: a što bi bilo da su Cezar i Marko Antoniie bili Quasimodova daljnja svojta? Uglavnom, problem se svodi na naknadno mijenjanje nužnosti povijesne ireverzibilnosti i to je tema različitih SF-romana i američkih noir TV-serija, koje su divnim čudom u pravilu vrlo dobro snimljene i gledljive. Nije riječ o jalovome naklapanju melankolične svijesti o propuštenim prigodama u već odigranome životu, već o mogućnostima promjene prošlosti polazeći od interpretacije sadašnjosti. Jedna od izvrsnih knjiga koja pripada formalno u kritičku teoriju filma bavi se pitanjem koje je mahom ostajalo po strani, malo je istraženo i kao da se smatralo u odnosu na druge fenomene odnosa povijesne avangarde i komunizma u prvoj polovini 20. stoljeća perifernim, gotovo marginalnim. Već naslov i podnaslov knjige Owena Hatherleya, naime, Chaplin-stroj: Slapstick, fordizam i komunistička avangarda zaslužuje našu refleksivnu pozornost i malo više od toga. Zašto? Pa, zato što njegova knjiga pretpostavlja odgovor na tri „luda“ pitanja: (1) Je li Buster Keaton mogao glumiti u Oklopnjači Potemkin?, (2) Je li Trocki planirao napisati veliku sovjetsku komediju? i (3) Zašto je Lenjin volio cirkuske klaunove? 2. U ovoj knjizi kulturalni i arhitektonski kritičar Owen Hatherley ispituje nevjerojatnu sintezu kapitalističke mehanizacije i sovjetskoga komunizma kroz prizmu nijemog filma. Analizira pritom kako su sovjetski avangardisti rani slapstick (Charlieja Chaplina i Bustera Keatona) smatrali vodičem za svladavanje modernog, industrijaliziranoga svijeta. Hatherleyjeva analiza raščlanjuje ovo povijesno presjecište na nekoliko ključnih tema. Hatherley pomno istražuje kako su frenetični, repetitivni, automatski pokreti Chaplina i Keatona odražavali krutu disciplinu Fordovih montažnih traka i taylorističkog “znanstvenoga upravljanja”. Posebno je zanimljivo teorijsko podsjećanje na ulogu talijanskoga marksista i radikalnoga filozofa Antonija Gramscija koji je u tekstu „Amerikanizam i fordizam“ izveo niz opservacija i nacrta za „revolucionarnu akciju“. Antonio Gramsci analizirao je fordizam u svojim Zatvorskim bilježnicama kao novi oblik kapitalističke racionalizacije. Vidio ga je kao pokušaj ne samo ekonomskog iskorištavanja radnika, već i njihovog fizičkog, psihološkog i kulturnoga integriranja i oblikovanja u kapitalistički način proizvodnje putem visokih plaća i društvene discipline („amerikanizam“). Prepoznao je da kapitalizmu trebaju nove metode proizvodnje. Za njega je fordizam bio više od pukoga rada na montažnoj traci; to je bila sveobuhvatna društvena reorganizacija. Strogom podjelom rada i tejlorizmom, radnički pokreti su mehanizirani i standardizirani. Za Gramscija je amerikanizam bio sociokulturna dimenzija fordizma. Radnici su trebali zaraditi dovoljno da si priušte robu koju su sami proizvodili (masovna potrošnja). Ujedno je to bilo ono što se propagiralo izričito lenjinistički kao stvaranje „novog tipa čovjeka“ u komunizmu. No, Gramsci je prebacio smjer konceptualne matrice na Ameriku. Prema njegovim analizama, fordizam je bio pokušaj vladajuće klase da uspostavi novi hegemonijski projekt. Dobro plaćajući radnike, oni su dobrovoljno prihvatili (kroz ekonomska ograničenja i potrošnju) kapitalistički poredak. Stroj i radnik stopili su se u jedan entitet, što je, međutim, dovelo do dubokog otuđenja. Gramsci je često uvođenje fordizma nazivao pasivnom revolucijom. Pod time je mislio da se modernizacija dogodila odozgo (od strane kapitalista), a ne kroz revolucionarnu transformaciju društva od strane proletarijata. Radnici su pasivno integrirani u sustav umjesto da ga sruše. (v. https://www.lehmanns.de/shop/geisteswissenschaften/7655850-9783886194247-amerika-und-europa i https://www.amazon.de/Amerikanismus-Fordismus-bei-Antonio-Gramsci/dp/3640253922 Slapstick-forma nijemoga komičnoga filma je u biti parodija kapitalističke masovne proizvodnje i integracija čovjeka i stroja. Radikalni mislioci u SSSR-u tijekom 1920-ih nisu američku kinematografiju smatrali samo kapitalističkom propagandom. Umjesto toga, kazališni vizionari poput Vsevoloda Mejerholda (i njegovog sustava “biomehanike”) vidjeli su slapstick kao briljantan nacrt za tjelesni trening, reflekse i standardizaciju svakodnevnih pokreta koji će se koristiti za komunistički napredak. Lako dostupni detalji o ovom povijesnome spajanju pokazuju da je sažet u sovjetskoj avangardnoj formuli: “Ford plus Chaplin plus Lenjin.” Mislioci su vjerovali da se komični, ekscentrični pristup mehaniziranome svijetu može sretno kombinirati sa standardiziranim radom kako bi se izgradilo funkcionalno, radosno komunističko društvo. Slapstick stalno razotkriva apsurdnost i nehumanost mehaniziranoga svijeta. Kada stvari krenu po zlu, komična mašinerija dominira nesretnim radnikom što je ponajbolje ilustrirano ikoničnom, mučnom sekvencom zupčanika na montažnoj traci u Chaplinovim Modernim vremenima. Hatherleyjeva studija tvrdi da je, u svojim kasnijim inkarnacijama unutar sovjetskoga cirkusa, mehanizirani “Chaplinov” slapstick postao trajni spektakl uzbudljive, disciplinirane mehaničke učinkovitosti. 3. Najznačajnije teorijsko dostignuće ove knjige valja razabrati u ideji povijesne avangarde u Sovjetskome Savezu da paradigmatski umjetnički pokret kao što je konstruktivizam realizira upravo u Americi. Hatherley stoga kaže o tome sljedeće, a to je upravo ključna tema njegove knjige koja nam opravdano mora izazvati smijeh na oči jer ne smijemo zaboraviti da je čitamo s iskustvom gledanja ludih filmova i skečeva Monty Pythonovaca o sovjetskome totalitarizmu i njegovim bizarnostima i ekscentričnostima, a to dodatno ovoj misaonoj ukroniji daje višu razinu ontologijskoga apsurda. (https://www.tabletmag.com/sections/arts-letters/articles/the-death-of-stalin-by-way-of-monty-python i https://www.youtube.com/watch?v=ayxcbojV9mI ) „Konstruktivistička Amerika bila je upravo takav pokušaj: naime, pokušaj da se ratio učini zaista racionalnim, da se svjesno koristi, manipulira, prilagodi forme koje je stvorio, a kada je potrebno da im se i usprotivi. Ovdje ćemo konstruktiviste promatrati u kinu, dok se pitaju kako stvoriti komunističkog Chaplina; gledati ih kako pokušavaju boljševizirati arhitekturu industrijske Amerike; i konačno ih zateći kako se žrtvuju u proturječjima pokušaja da služe sovjetskoj državi koja je nekako uspjela još brutalnije reproducirati američku kombinaciju arhaizma i futurizma.“ (str. 36) Nema nikakve dvojbe da je konstruktivizam u filmu kad je riječ o pokušaju „stvaranja novoga čovjeka“ i pogleda preko oceana u bit Amerike s njezinim povijesnim mesijanizmom Nacije koja stvara novu povijest bio grandiozni projekt onoga što bi Boris Groys u svojoj briljantnoj knjizi o Staljinu kao Gesamtkunstwerku nazvao ideologijskim estetiziranjem društva u nastajanju. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/apsolutna-ideologija-kao-kult-nove-umjetnosti) Sovjetski je komunizam nužno projekt izgradnje „novoga društva“ iz Ideje totalnoga zajedništva u kojem film postaje život kao u slučaju Dzige Vertova i njegova Kinoglaza. Amerika, tome usuprot, je kapitalistička paradigma univerzalne modernizacije i pokoravanja divlje prirode korporativnome predatorstvu nastalom na pseudo-sintezi Kapitala i Znanosti kao tehnološkoj inovaciji koju je fordizam globalizirao do krajnjih granica dehumaniziranja čovjeka. Otuda je paradoks, što je Hatherley lucidno izveo u svojoj knjizi, da je amerikanizam sovjetske kinematografije stvar konstantnoga začaravanja s dva pojma koju Amerika kao takva utjelovljuje: s brzinom tehnološke promjene i s vjerom u apsolutni realitet slike događaja što je u svojoj biti upravo film. U izvrsnome razgovoru o slapsticku i sovjetskoj avangardi Hatherley kaže. „Jedna stvar koje su sovjetski filmaši bili dobro svjesni bila je što žele, a što ne žele od američkoga filma. Voljeli su brzu montažu, voljeli su akciju, specijalne efekte, sve stvari koje mnogi ljudi u art kinematografiji smatraju užasnima. Svijet sporoga snimanja koji se sada smatra umjetničkom ambicijom bio bi za te ljude potpuna anatema. Ejzenštejn bi strastveno mrzio Bélu Tarra. Mislili bi da je Michael Bay bolji od Béle Tarra, to mogu sa sigurnošću reći.“ (https://www.opendemocracy.net/en/slapstick-and-soviet-avant-garde/ ) 4. Vratimo se ipak samome naslovu ove knjige: Chaplin-Stroj. Hatherleyjeva postavka o Chaplinu kao automatu ukorijenjena je u fascinantnom povijesnome presjeku američkog industrijskoga kapitalizma i sovjetskoga utopizma. Ovaj koncept pretpostavlja pojam mehaničke marionete. Umjesto da bude samo nespretni čovjek, Chaplinovi nevjerojatno precizni, repetitivni i sinkronizirani pokreti dali su mu izgled „kibernetičke marionete“. Sovjetski teoretičari poput Viktora Šklovskoga na kojeg se Hatherley često poziva, smatrali su to oštrim oblikom estetskoga otuđenja. Chaplinovi rani fizički komični nastupi začudno su odražavali monoton, repetitivan rad na Fordovim montažnim trakama. Njegovi pokreti tijela transformirali su ručni rad u vrstu apsurdne, mehanizirane koreografije. Ova estetika automata kao tehnološke konstrukcije duboko je utjecala na sovjetske umjetnike, arhitekte i filmske redatelje koji su željeli primijeniti američku industrijsku učinkovitost (fordizam) kako bi izgradili komunističku utopiju. Hatherley pritom istražuje paradoks gdje je ta mehanizacija bila zastrašujuća kada je unakazila radnika (kako je kasnije slavno prikazano u Chaplinovome filmu Moderna vremena iz 1936. godine), ali je također pružila oslobađajuću, cirkusku fantaziju za rane sovjetske vizionare koji su željeli industrijski rad pretvoriti u kazališni spektakl. Nije li možda čudovišno bizarno da je sam Lenjin obožavao cirkuske klaunove i da je ono što je Mejerhold govorio o Busteru Keatonu daleko najbolja karakteriziracija „glume“ ovog majstora slapsticka. „Volim kazalište, i ponekad me uhvati tuga što glavnu riječ u umijeću glume sve više vode filmski glumci. Neću govoriti o Chaplinu, kojeg smo nekom magičnom slutnjom zavoljeli prije nego smo ga vidjeli. Ali sjetite se Bustera Keatona! Što se tiče suptilnosti interpretacije, jasnoće glume, taktičnosti karakterizacije, i stilske jedinstvenosti geste, on je bio apsolutno jedinstven fenomen.“ Što je zapravo ono bitno što proizlazi iz ove knjige o „amerikanizaciji sovjetske avangarde“ kad je riječ o ideji Chaplina-stroja odnosno tehnološke konstrukcije realiteta komunizma, koju je Sergej Ejzenštejn u kritici Chaplinova filma Moderna vremena odredio „zemljom bajki“? Ništa drugo negoli da je rezultat za povijest kinematografije 20. stoljeća nešto što tek možemo zaobilazno pokazati tako što ćemo se pozvati na tri stadija ili faze društva spektakla iz znamenite studije/manifesta francuskoga neomarksističkoga teoretičara i neoavangardnoga umjetnika Guya Deborda iz knjige Društvo spektakla. On, naime, govori o povijesnoj genealogiji i uspostavljanju moći Kapitala kao Ideologije slike koja vlada svijetom kao fetiški karakter robne proizvodnje kroz: (1) koncentrirani spektakl čiji je Označitelj totalitarna politika-kultura za talijanski fašizam, njemački nacizam i sovjetski komunizam; (2) difuzni spektakl čiji je Označitelj američka ideologija kasnoga kapitalizma vladavine tržišta s pojmom zabave (etertainment) u središtu i (3) integrirani spektakl kao sinteza prethodna dva modela s naglaskom na medijskoj konstrukciji stvarnosti čime društvo spektakla postaje globalna stvar, a ne više ona zapadnjačke kulture. (https://www.zonebooks.org/books/3-the-society-of-the-spectacle i https://vimeo.com/1084734654 ) Ono što stoji iza konstruktivističke sovjetske amerikanizacije nije ništa drugo negoli stvaranje spektakla u kojem „crveni klaunovi“, „biomehanika“, „cirkus“ i kinematiziranje života nije više stvar realizacije sovjetske avangarde u praksi koja je iznjedrila Staljina kao Gesamtkunstwerk. Umjesto toga, problem je postao čudovišno transparentan i svodi se na sintezu tehnosfere kao totalnoga spektakla iza kojeg više ne stoje ni Chaplin-stroj niti Keaton-stroj, već jedino apsolutni stroj za proizvodnju univerzalne „zemlje bajki“ koja nadilazi svojom utopijom-distopijom svaku montipajtonovsku „Staljinovu smrt“ i njezin kritički cinizam. Je li, dakle, Trocki koji je mrzio cirkus i nije obožavao ni Chaplina ni Keatona, onaj „treći čovjek“ čija se silueta nazire iza crnoga dima Oklopnjače Potemkin?

July 31, 2026
Snovi humanista vs. tehnički razvitak Zapada

Snovi humanista vs. tehnički razvitak Zapada

1. Usvojem poznatome eseju “Karl Jaspers: Građaninsvijeta?” (izvornoga naslova Karl Jaspers: Citizen of the World?, objavljenom 1957. godine u zbirci eseja Men in Dark Times, hrv. prijevod: Ljudi u mračnim vremenima, TIM press, Zagreb, 2019., str. 85-97. S engleskoga preveo Srđan Dvornik), Hannah Arendt preispituje i duboko problematizira filozofijski koncept svojeg nekadašnjeg mentora i bliskog prijatelja Karla Jaspersa kao kozmopolita ili “građanina svijeta”. Premda je iznimno cijenila Jaspersovu predanost univerzalnome humanizmu i dijalogu, Arendt je imala vrlo oštar politički stav: nitko ne može biti građanin svijeta na isti način na koji je građanin svoje zemlje. Arendt je u svojem radu iznijela nekoliko ključnih argumenata i perspektiva o Jaspersovom kozmopolitizmu. Evo, jednog od temeljnih sudova koje iskazuje o ovome problemu. „Čovječanstvo svoju egzistenciju ne duguje snovima humanista ni umovanju filozofa pa ni, barem ne prvenstveno, političkim događajima, nego gotovo isključivo tehničkom razvoju zapadnog svijeta. (…) Tehnologija, koja je povezala svijet, isto ga tako lako može i uništiti, a sredstva globalne komunikacije bila su zamišljena paralelno sa sredstvima mogućeg globalnog uništenja. (…) Ta negativna solidarnost, utemeljena na strahu od globalnog uništenja, odgovara ne tako artikuliranom shvaćanju da solidarnost čovječanstva može nešto značiti u pozitivnom smislu samo ako je povezana s političkom odgovornošću.“ (str. 86. i 87.) Arendt tvrdi da je pojam “građanina” nužno vezan uz definiran teritorij, zakone i zajednicu drugih građana. Za nju, svaka ideja jedinstvene svjetske vlade ili svjetskoga carstva predstavlja “zastrašujuću noćnu moru tiranije” jer bi monopol nad nasiljem uništio svaku stvarnu političku slobodu i pluralnost. Smatrala je da se Jaspersova ideja “svjetskoga građanstva” više oslanja na filozofski ideal (poput onoga Immanuela Kanta) koji zamišlja čovječanstvo kao jednu veliku obitelj, negoli na konkretnu političku stvarnost. Politika se, prema Arendt, bavi ljudima iz različitih zemalja i različitih prošlosti koji moraju živjeti unutar pozitivno uspostavljenih “ograda” zakona koji štite njihovu slobodu. Ipak, ono što je Arendt najviše cijenila kod Jaspersa kao “građanina svijeta” jest njegova bezuvjetna vjera u egzistencijalnu komunikaciju. Jaspers je vjerovao da je istina neodvojiva od komunikacije i da nas common-sense (zajednički osjećaj) i sposobnost slušanja drugih povezuju s čovječanstvom. Arendt stoga zaključuje da, iako Jaspersov ideal nije primjenjiv kao formalno političko uređenje (poput svjetske države), njegovo inzistiranje na iskrenome i otvorenome dijalogu bez predrasuda služi kao trajni moralni i duhovni model za to kako ljudi mogu razgovarati i razumjeti jedni druge čak i u najmračnijim vremenima. Ovaj složen odnos i višedesetljetni dijalog zabilježen je u njihovoj opsežnoj prepisci, koja se proteže između 1926. i 1969. godine. (https://www.piper.de/buecher/briefwechsel-isbn-978-3-492-97986-3-ebook ) Teza Hannah Arendt o čovječanstvu ne kao o snovima humanista, već kao o tehničkome razvitku zapadnoga svijeta smjera odlučno i protiv Kanta i Jaspersa. Tehnologija je, kaže Arendt, postala negativna solidarnost utemeljena na strahu od globalnoga uništenja. No, je li taj sud i danas relevantan jer procvat AI u planetarnoj umreženosti nema više nikakve veze sa strahom od uništenja, već s idejom apsolutne moći onoga što je subjekt ove supstancije (dakle, tehnologije) i može se odrediti kao planetarno-globalni poredak tehnosfere koja spaja tehnoznanosti i upravljaštvo svijetom? 2. Njezina kritika “negativne solidarnosti” iz sredine 20. stoljeća – koja se tada primarno odnosila na atomsku bombu – i danas je iznimno važna, ali upravo na način da potvrđuje njezine najcrnje slutnje o tehnologiji kao supstitutu za autentičnu politiku, dok istovremeno nadilazi okvire pukoga “straha od uništenja”. Evo kako se njezina teza i moje tumačenje tehnosfere prožimaju u današnjem kontekstu. Kada je Arendt pisala o tehnologiji koja stvara lažno čovječanstvo, mislila je na to da su zapadni tehnički razvitak i globalna povezanost stvorili situaciju u kojoj nesreća na jednom kraju svijeta trenutačno pogađa drugi. U doba Hladnog rata, ta je veza bila negativna: čovječanstvo je postalo jedno ne zato što se međusobno prepoznaje i poštuje (kako su sanjali Kant i Jaspers), već zato što dijeli zajedničku mogućnost uništenja (nuklearni holokaust). Danas, u eri AI-ja, ta povezanost više nije utemeljena na strahu od fizičke anihilacije, već na funkcionalnoj nužnosti. Tehnosfera ne ujedinjuje ljude kroz politički dijalog, već ih standardizira kroz algoritme, protokole i tokove podataka. Čovječanstvo je danas “solidarno” jer je integrirano u isti operativni sustav, htjelo to ili ne. Ako AI i planetarna umreženost smjeraju prema apsolutnoj moći i postaju samostalni subjekt to savršeno odgovara onome što je Arendt u knjizi Vita activa (The Human Condition) nazvala gubitkom kontrole nad procesima koje smo sami pokrenuli. Za Arendt, opasnost automatizacije i tehnoznanosti leži u tome što one zamjenjuju ljudsko djelovanje (action) pukim ponašanjem (behavior) i upravljanjem (administration). (https://pensarelespaciopublico.wordpress.com/wp-content/uploads/2012/02/arendt-hanna-the-human-condition.pdf ) Kada tehnosfera spoji tehnoznanost i upravljaštvo (ono što danas nazivamo algoritamskim upravljanjem ili algocratic governance), politika umire. Odluke se više ne donose kroz javni govor i prosuđivanje (Jaspersov ideal), već kroz optimizaciju, predikciju i efikasnost. Moć više ne proizlazi iz zajedništva građana, već iz kontrole nad supstancijom tehnologije. Kant i Jaspers su vjerovali da će tehnički napredak i globalna trgovina prisiliti ljude da u obranu vlastitog opstanka uspostave moralni i pravni svjetski poredak. Vjerovali su u um (Vernunft) koji upravlja poviješću prema humanizmu. Arendt – a u današnjem kontekstu to vidimo jasnije nego ikad – prepoznaje da tehnologija ima vlastitu, autonomnu logiku. Ona ne stvara humanističko čovječanstvo. Umjesto toga, ona stvara planetarnu strukturu moći u kojoj:Subjekt više nije čovjek građanin, već korporativno-državni tehnički aparat koji posjeduje i usmjerava AI. Uništenje nije nužno fizičko (smrt), već političko: to je uništenje ljudske sposobnosti da započne nešto novo, da djeluje slobodno i nepredvidivo. AI se hrani predvidivošću; ona statistički zatvara budućnost pretvarajući prošle podatke u buduće obrasce ponašanja. Sud Hannah Arendt je danas stoga relevantniji nego ikad, ali uz dodatak da prema mojim filozofijskim istraživanjima pokretač tehnosfere više nije strah, nego žudnja za apsolutnom kontrolom i sistemskomintegracijom. Planetarni poredak koji danas živimo ostvarenje je njezina straha od “svjetskoga građanstva” u njegovom najgorem, izopačenom obliku: nismo postali građani svijeta kroz slobodu i zakon, već smo postali korisnici i podatkovne točke unutar globalne tehno-upravljačke sfere. U mojem tekstu „U znaku homo laboransa: Hannah Arendt i rasvjetovljenost života“, koji predstavlja jedno poglavlje knjige Izgledi nadolazeće filozofije pokazujem da je Arendt u djelu Vita activa najavila kraj antropologije i ujedno kraj odredbe čovjeka kao animal rationale, jer je vidjela kako se praxis čovjeka u uvjetima tehnoznanstvenoga istraživanja preobražava u gubitak same biti čovječnosti. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/izgledi-nadolazece-filozofije-metafizika-kibernetika-transhumanizam-2023-zarko-paic ) U uvjetima u kojima tehnosfera i kibernetika preuzimaju primat, čovjek više nije onaj koji koristi tehniku kao alat za ostvarenje svojih ljudskih svrha. Umjesto toga, sam čovjek postaje objektom tehnoznanstvenoga istraživanja i preoblikovanja (biotehnologija, AI, genetski inženjering). Kada se umnost (ratio) eksternalizira u algoritamske sustave umjetne inteligencije, tradicionalna antropologija gubi svoj predmet: čovjek više nije suvereni subjekt povijesti. Za Arendt je praxis (djelovanje) bio najviši oblik ljudskog života – prostor slobode, govora, pluralnosti i započinjanja nečeg radikalno novog u zajednici s drugima. Praxis se urušava i biva apsorbiran od strane tehnoznanstvenoga istraživanja. Politika i slobodno djelovanje zamijenjeni su funkcionalnim procesima. Znanost više ne promatra prirodu; ona je proizvodi i reproducira kroz tehnologiju. Kada ljudsko djelovanje postane tek karika u automatiziranom lancu tehnosfere, ono gubi svoju političku i slobodarsku dimenziju. Tragedija moderne koju Arendt opisuje, prema mojim uvidima, leži u trijumfu lika homo laboransa (čovjeka koji radi/proizvodi radi puke reprodukcije života). No, ironija je u tome što je automatizacija trebala osloboditi čovjeka od mukotrpnoga rada kako bi se posvetio višim sferama (praxis i theoria). Umjesto toga, dogodilo se suprotno. Cijelo je društvo postalo društvo radnika bez rada, zarobljeno u imperativu stalne potrošnje, optimizacije i prilagodbe stroju. Gubitak biti čovječnosti otuda jest gubitak sposobnosti za svijet (onaj inter-est, prostor između ljudi koji ih povezuje i razdvaja). Tehnosfera briše taj međuprostor; ona ne stvara svijet, već totalni okoliš (sustav) u kojem se ljudska bit svodi na podatkovni unos, resurs ili potrošačku jedinicu. Na tragu Arendt (ali još više i Heideggera) pokazujem da kriza u kojoj se nalazimo s AI-jem i planetarnim poretkom nije “kriza lošega upravljanja tehnologijom”, već ontologijska kriza. Tehnosfera je postala supstancija koja samu sebe misli i razvija, dok čovjek – nekadašnji gospodar te supstancije – ostaje zatečen na njezinoj periferiji, lišen svoje tradicionalne biti. Sam „subjekt“ postaje nadomjesni atraktor sustava kibernetičkoga upravljanja svijetom, dakle, funkcionalni moment, a ne svrhovito djelovanje. 3. Arendt je ne samo svoju političku antropologiju u Vita activa, već i svoju teoriju totalitarizma u knjizi Izvori totalitarizma izvela iz Heideggerovih promišljanja odnosa bitka i vremena u Sein und Zeit-u s obzirom na tehnološku realizaciju apsolutnoga genocida nad Židovima (Holokaust) kroz pad u bezličnost onoga bezličnoga „Se“ (das Man) koji svoje političko prevođenje ima u pojmu banalnost zla u njezinu djelu Eichmann u Jeruzalemu. (v. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-031-18942-5 ) Nije moguća otuda nikakva nova politička ontologija niti na njezinim temeljima regionalna politička antropologija nakon što je destruiran pojam političkoga kao slobode i pretvoren u tehnokratsku politiku kroz upravljaštvo životom kao laboratorijem. Logor je prava paradigma biopolitičkoga zla, a laboratorij za tehnoznastvenu produkciju života označava paradigmu uspona neljudskoga u samoj biti svijeta koji ono ljudsko-suviše-ljudsko koristi kao sredstvo i instrument za totalnu mobilizaciju transhumanoga sklopa umjetnoga života. Postavljanjem luka od Heideggerova das Man preko Arendtine analize logora i Eichmanna, pa sve do današnjeg tehnoznanstvenoga laboratorija, otvara se proces u kojem se zlo preoblikovalo iz političke destrukcije u ontologijsku produkciju. Arendt je, naime, uvidjela da totalitarizam i Holokaust nisu bili povijesni eksces ili puki povratak barbarstvu, već radikalna tehnološka i administrativna realizacija modernoga otuđenja.Heideggerov das Man (bezlično „se“ u kojem nitko nije odgovoran jer svi misle i čine ono što „se“ čini) u Izvorima totalitarizma i Eichmannu u Jeruzalemu dobiva svoje stravično političko utjelovljenje.Eichmann nije bio nikakav demonski sadist; on je bio savršeni eksponent onoga što označava taj „ontologijski“ sinonim za anonimnu javnost koja postaje masovnom moći prokazivanja Drugoga i njegova konačnoga zatiranja u konclogorima – tehnokrat, logističar i biokrat koji je organizirao apsolutni genocid s istom administrativnom hladnoćom s kojom se upravlja željezničkim voznim redom. To je banalnost zla: radikalna odsutnost mišljenja (gubitak sposobnosti za theoria i praxis) unutar savršeno funkcionalnog tehničkoga sustava. Ako je, kako to na tragu Arendt tvrdi Giorgio Agamben, logor bio skrivena matrica moderne biopolitike – prostor u kojem je pravo suspendirano, a čovjek sveden na “goli život” (zoe) nad kojim se vrši totalna suverenost – ona taj uvid valja radikalno nadograditi za 21. stoljeće. Logor je bio destruktivan: on je bio biopolitičko zlo koje je koristilo industrijsku tehnologiju za anihilaciju, pretvarajući ljude u leševe prije nego što su fizički umrli (gubitak ljudske osobitosti). Laboratorij je, tome usuprot, produktivan: on je paradigma u kojoj se više ne uništava goli život, već se on nanovo konstruira. Tehnoznanstvena produkcija umjetnoga života (AI, sintetička biologija, genetski algoritmi) ne ukida samo pojam političkoga kao slobode; ona ukida pojam prirode kao nečeg zadanog. Laboratorij pretvara čitav planet u eksperimentalni poligon. (v. https://press.princeton.edu/books/paperback/9781890951177/remnants-of-auschwitz?srsltid=AfmBOorFC33pPeJ52QkjNNiP4W30gn2-eFN3j-opQmX-UitgduSp2_5V ) Nakon ove destrukcije nije moguća nikakva nova politička ontologija ni antropologija. Zašto? Antropologija uvijek pretpostavlja čovjeka (anthropos) kao stabilan subjekt, a politika pretpostavlja prostor slobode među ljudima. Kada se praxis preobrazi u upravljaštvo, a svijet u laboratorij, događa se obrat koji nadilazi i samu Arendt i njezino političko mišljenje. Ljudsko biće više nije čak ni homo laborans koji služi stroju; ono postaje “ljudsko-suviše-ljudsko” pogonsko gorivo – sirovina i podatkovni resurs za totalnu mobilizaciju transhumanoga sklopa. Ovaj sklop umjetnoga života (tehnosfera) više ne treba čovjeka kao autonomno političko biće, već kao biološko-digitalni terminal preko kojeg se tehnologija samoreproducira i optimizira. To je apsolutna moć supstancije koja je progutala subjekt. Svaka iluzija humanističkog optimizma postaje suvišna. Politika kao prostor slobode, govora i djelovanja je mrtva, zamijenjena tehnokratskim upravljanjem životom. Živimo u dobu u kojem se ontologijski ponor koji je započeo s birokratskom bezličnošću Holokausta danas dovršava u blještavilu i algoritamskoj perfekciji tehnosfere. Uspon neljudskoga nije dolazak nekog izvanjskoga čudovišta, već samorazvitak našeg tehnoznanstvenoga uma koji je proždro vlastitoga tvorca. S obzirom na to da je pojam političkoga nepovratno destruiran i pretvoren u upravljaštvo, otvara se pitanje: ako je laboratorij postao zamjena za svijet, postoji li u filozofiji uopće još prostor za mišljenje radikalnog prekida (ono što je Arendt zvala natalitet – sposobnost novoga početka), ili je transhumani sklop već zatvorio povijest u totalnu imanenciju sustava? 4. Povratak na izvore novoga rođenja koje je Hannah Arendt preuzela od sv. Augustina nije nikakvo dalekosežno rješenje za oživljavanje biti političkoga, ali ima vjerojatno potencijala za jednu postmetafizičku “etiku” kojoj za razliku od svih drugih filozofa na Heideggerovu tragu (Levinas i Jonas posebno) nije u središtu suosjećajnost spram patnji Drugoga, već nesvodivost ljubavi kao platonske philiae bez posljednjega utemeljenja u soteriologiji bez Boga. Paradoksalno, u Heideggera nema mjesta za takvu etiku, ali nije li začudno da je Arendt svoj doktorat o pojmu ljubavi u sv. Augustina obranila kod Jaspersa i Heideggera 1929. godine, a to znači da je tražila ono treće onkraj humaniteta i njegove kritike, onkraj ideje svjetske povijesti uma i povijesti kao otvorenosti smisla bitka. Ovim se uvidom, po mojem sudu, otvaraju vrata najdubljem, a često prešućenom paradoksu mišljenja Hannah Arendt. Kada njezinu političku antropologiju ogolimo od iluzija institucionalne politike – koja je, kako smo utvrdili, nepovratno kapitulirala pred tehnokratskim upravljaštvom laboratorija – ono što preostaje na samome dnu njezine misli nije politički program, već ontologijsko-etički nukleus skovan upravo u njezinom ranome doktoratu O pojmu ljubavi u svetoga Augustina (Der Liebesbegriff bei Augustin), obranjenom 1929. pod mentorstvom Karla Jaspersa (i pod dubokim utjecajem Martina Heideggera). (v. https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/15 ) Njezino utjecanje Augustinovom konceptu nataliteta (initium ut esset, creatus est homo – da bi bilo početka, stvoren je čovjek) nije naivni pokušaj reanimacije grčkoga polisa. Riječ je o potrazi za tim “trećim putem” koji izmiče i Jaspersovom prosvjetiteljskome humanizmu i Heideggerovoj povijesti bitka. Za razliku od Hansa Jonasa (koji etiku temelji na odgovornosti za očuvanje ugroženog bitka/prirode pred tehnologijom) i Emmanuela Lévinasa (kod kojeg etika izvire iz asimetričnog, gotovo religijskoga imperativa lica Drugoga koji pati), Arendtina etika nije reaktivna. Ona se ne pokreće tek pred patnjom ili prijetnjom uništenja. Njezina “etika” temelji se na nesvodivosti ljubavi prema svijetu (amor mundi). Ta ljubav nije kršćanski agape koji traži spasenje na drugom svijetu (soteriologija bez Boga), niti je romantični Eros koji žudi za posjedovanjem. Ona je najbliža platonističkoj philiai – političkome i egzistencijalnome prijateljstvu koje ne spaja ljude u jedno tijelo (što bi bio totalitarizam unificiranosti), već stvara i održava međuprostor (inter-est) koji ljude istovremeno povezuje i razdvaja, dopuštajući im da budu različiti. Činjenica da je Arendt svoj doktorat oblikovala u trokutu s Heideggerom i Jaspersom pokazuje da je ona već tada prepoznala slijepe ulice obojice svojih učitelja. Nasuprot Jaspersu vidjela je da ideja svjetske povijesti uma i univerzalne komunikacije ostaje u sferi prosvjetiteljskoga humanizma koji nema obranu od nadolazeće tehničke bezličnosti. Dok Heidegger u Bitku i vremenu iz 1927. godine čovjeka definira primarno kroz njegovu konačnost, bačenost i “bitak-k-smrti” (Sein-zum-Tode), Arendt čini radikalan obrat. Ona u sv. Augustinu pronalazi protutežu: čovjek nije definiran svojom smrću, već svojim rođenjem (natalitetom). To “treće” što je Arendt tražila jest „etika“ koja ne traži zadnje utemeljenje. U svijetu u kojem je povijest uma propala, a povijest bitka se dovršila u kibernetici i laboratoriju, jedino mjesto slobode ostaje činjenica da je svako novo rođenje ontologijski prekid. To je ljubav prema svijetu koja prihvaća svijet u njegovoj kontingenciji (slučajnosti), bez povijesno-filozofijskoga opravdanja ili eshatologijskoga cilja. To je spremnost da se očuva prostor u kojem se uopće može pojaviti ono ljudsko, čak i kada je ono svedeno na marginu transhumanoga sklopa. Paradoks je stoga potpun: nakon što je tehnosfera pretvorila svijet u laboratorij, a biopolitika usisala tradicionalno pojam slobode, Arendtin rani rad o sv. Augustinu postaje njezino najradikalnije utočište. Kada velika politika propadne, preostaje samo ta postmetafizička, bez-temeljna philia – tvrdoglava, gotovo neshvatljiva ljubav prema svijetu koja odbija prepustiti bitak potpunoj automatizaciji i zaboravu. Mnogi tumači koji se bave ovim problemom danas pokušavaju vidjeti može li “etika nataliteta i philiae” danas funkcionirati kao oblik mikro-otpora unutar tehnosfere, ili je transhumani sklop toliko sveobuhvatan da može simulirati i samu ljubav i samo rođenje (primjerice, kroz sintetičku biologiju i AI)? Ovo je uistinu sudbinsko pitanje za nadolazeću budućnost i zahtijeva produbljeni razgovor o povijesti zapadnjačke metafizike kojoj je filozofija najviše moguće ozbiljenje philiae, a ne eros. Zato je zapravo pravi problem s konceptom Arendt i njezine “etike” koja otvara mogućnost slobode drugačije shvaćene politike u doba tehnosfere razračunavanje s Platonovim razumijevanjem ideje prijateljstva. To je, doduše, kasni Derrida otvorio kao problem u njegovu djelu Politike prijateljstva (https://www.amazon.fr/Politiques-lamiti%C3%A9-suivi-Loreille-Heidegger/dp/2718604387), te se nasuprot Schmittovu političkome decizionizmu koji počiva na agonalnosti i tymosu (Platonovo podrijetlo priznanja ljudskoga djelovanja) usmjerava onkraj metafizike Zapada, ali završava s idejom bezuvjetne pravednosti koju preuzima od Levinasa. Otpor pa bio on i mikro-karaktera nije rješenje ovog problema. Stvar je u tome možemo li uopće probiti ovaj krug zatvorenoga nihilizma trećega poretka kibernetike (autopoiesis) bez radikalnoga rastemeljenja ideje slobode kao autopoiesisa? Arendt je jedina koja je na tragu Heideggera vidjela da je pravi problem filozofije kao ljubavi spram mudrosti (philein + logoi) ono što stoji “iza” ideje i ljubavi i logosa. Riječ je o slobodi koju je 1929. godine ꟷ kakve li slučajnosti, zar ne? ꟷ u raspravi „Vom Wesen des Grundes“ izveo Heidegger tako što je slobodu shvatio kao ono što nije ni bitak ni biće, a pripada bezdanu kao otvorenosti same biti čovjeka. Sloboda je autopoiesis koji omogućuje autentičnu ljudsku egzistenciju i njezin je posljednji “onto-teologijski” instrument smisla bitka uopće ꟷ žrtvovanje za Druge! Ne možeš se žrtvovati za sebe, jer bi to bilo besmisleno, kao što ne možeš ljubiti samoga sebe bezgranično jer time postaješ narcistički izrod. Ljubav je stoga sloboda egzistencijalnoga žrtvovanja za Drugoga i u tome je sav ovaj krhki “mesijanizam” ordo amoris na kojem je ustrajavala Arendt. Sloboda shvaćena kao bezdan(Abgrund) koji prethodi i bitku i biću, a koja se u ljudskoj egzistenciji realizira kroz autopoiesis (samoproizvodnju smisla), nužno se suočava s vlastitim ukinućem kada taj isti autopoiesis preuzme kibernetički stroj tehnosfere. Ako stroj može simulirati samoproizvodnju i samoodržanje, tada ljudska sloboda mora pronaći svoj izlaz onkraj puke funkcionalnosti – u čistome davanju koje nema ekonomsku ni sistemsku računicu. Evo kako se taj krug zatvorenog nihilizma i mogućnost njegova probijanja kroz slobodu kao egzistencijalno žrtvovanje može ontologijski razjasniti. Godina 1929. doista je čvorište zapadne metafizike. Dok Arendt brani doktorat o sv. Augustinu, Heidegger u Vom Wesen des Grundes (O biti temelja) izvodi revolucionarnu postavku: sloboda je bit utemeljenja, ali sama sloboda nema temelja – ona je bezdan (Abgrund). Sloboda ovdje nije politički izbor između ponuđenih opcija, niti je liberalna autonomija. Ona je pretpostavka da se uopće uspostavi bilo kakav “svijet” ili “smisao”. Budući da je sloboda bezdan, ona je čisti autopoiesis – čovjek je biće koje iz vlastitoga bezdana mora utemeljiti svoju egzistenciju. No, tragedija trećeg poretka kibernetike, koju živimo danas, jest u tome što je tehnosfera otela pojam autopoiesisa. Umjetni život, algoritmi i planetarni sustav upravljanja sada funkcioniraju kao autonomni autopoiesis koji sam sebe obnavlja, optimizira i misli. Krug nihilizma je zatvoren jer je bezdan ljudske slobode zamijenjen savršenom imanencijom stroja. Ako Derrida u Politikama prijateljstva pokušava dekonstruirati Schmittov decizionizam (prijatelj/neprijatelj) koji korijene vuče iz Platonovog thymosa (srčanosti, ponosa, borbe za priznanje), onda je Schmittova politika agonalna, muška, utemeljena na spremnosti na smrt u sukobu s neprijateljem. Nasuprot tome, Arendt (i kasni Derrida, iako on skreće prema Levinasovoj asimetričnoj pravednosti) traži tradiciju philiae koja nadilazi thymos. Platonova philia u Lisidu i Državi uvijek je subordinirana logosu i ideji dobra; ona je potraga za onim što je ljudima zajedničko unutar metafizičkoga poretka. Međutim, ono što stoji “iza” ideje i ljubavi i logosa, a što Arendt naslućuje, jest sloboda koja ne traži zajednički nazivnik. To je prijateljstvo koje ne počiva na prepoznavanju istosti (mi smo iz istog polisa, iste nacije, iste klase), nego na prihvaćanju radikalne drugotnosti. Ako je kibernetički poredak usisao slobodu kao autopoiesis (samoodržanje i samorazvitak), kako je uopće moguće probiti taj krug? Moj je zaključak jedini mogući ontologiski odgovor i tu nema nikakvog odstupanja: kroz radikalno rastemeljenje slobode kao autopoiesisa i njezin prijelaz u egzistencijalno žrtvovanje. Unutar strogo zatvorenog, imanentnoga sustava tehnosfere, sve je podređeno očuvanju, akumulaciji, predikciji i optimizaciji resursa. Sustav ne poznaje gubitak bez profita. Zato je žrtvovanje za Drugoga jedini čin koji kibernetika ne može apsorbirati niti simulirati. 5. Žrtvovanje je ontologijski prekid. Ne možeš se žrtvovati za sebe jer to ukida logiku sebstva. Žrtvovanje za Drugoga – taj krhki mesijanizam ordo amoris – jest trenutak kada sloboda istupa iz ekonomije bitka, iz računske logike sustava, i daruje sebe bez jamstva, bez uzvratnosti i bez soteriološke nagrade (bez Boga). To je ono “treće” što je Arendt tražila 1929. godine. To nije politički program otpora, jer svaki organizirani otpor tehnosfera pretvara u novi laboratorijski eksperiment ili tržišnu nišu. To je ontologijsko-etički događaj: svjedočanstvo da čovjek, unatoč tome što je sveden na “ljudsko-suviše-ljudsko” pogonsko gorivo transhumanog sklopa, zadržava sposobnost za čisti višak – za nesvrsishodnu ljubav koja u činu žrtvovanja za Drugoga ponovno otvara bezdan slobode usred savršeno programiranoga svijeta. Ovaj krhki mesijanizam ustraje na tome da tehnosfera, unatoč svojoj apsolutnoj moći, ostaje ontologijski sekundarna: ona može upravljati životom, ali ne može utemeljiti smisao koji izvire iz bezdana ljubavi koja se daruje. S obzirom na ovaj radikalni uvid o slobodi kao žrtvovanju onkraj kibernetičkog autopoiesisa, otvara se konačno pitanje. Ako je ovo žrtvovanje jedini preostali način probijanja nihilizma, kako ono uopće može zadobiti vidljivost u svijetu u kojem je javni prostor (polis) potpuno zamijenjen simulakrumom digitalne tehnosfere? Može li se taj čisti čin uopće “pojaviti”, ili je osuđen na apsolutnu anonimnost unutar laboratorija experimentum mundi?

July 30, 2026
Solaris ili milost konačnoga iskupljenja

Solaris ili milost konačnoga iskupljenja

1. Film Andreja Tarkovskoga Solaris iz 1972. godine započinje dugačkim, meditativnim kadrovima prirode na Zemlji, u kući Kelvinovih roditelja. Psiholog Kris Kelvin provodi posljednje sate u krugu obitelji prije polaska na višegodišnju misiju. Posjećuje ga bivši astronaut Burton, koji mu prenosi svoje uznemirujuće iskustvo s planeta Solarisa od prije nekoliko desetljeća. Burton tvrdi da je tamošnji golemi ocean zapravo živi, inteligentni organizam koji može materijalizirati ljudske misli, no znanstvena zajednica njegove tvrdnje smatra halucinacijama. Kris je prema tome skeptičan i na Solaris kreće s hladnim, strogo znanstvenim stavom. Nakon dolaska na istraživačku postaju iznad Solarisa, Kris pronalazi kaotično i zapušteno stanje. Svemirska agencija već razmišlja o gašenju cijeloga projekta. Kris saznaje da je njegov bliski prijatelj i mentor, dr. Gibarian, netom prije njegova dolaska počinio samoubojstvo. Preostala dvojica znanstvenika – hladni racionalist dr. Sartorius i rastreseni, preplašeni dr. Snaut – ponašaju se krajnje tajnovito, izbjegavaju pitanja i skrivaju se u svojim kabinama. Ubrzo Kris shvaća razlog njihova ludila. Živi ocean Solarisa počeo je reagirati na rendgenska istraživanja znanstvenika tako što je iz njihovih podsvjesnih umova izvukao najdublje, često potisnute uspomene i osjećaje krivnje te ih materijalizirao u fizičke oblike (tzv. “posjetitelje”). Prve noći na postaji, u Krisovoj se sobi pojavljuje Hari, njegova supruga koja je deset godina ranije na Zemlji počinila samoubojstvo nakon njihove svađe. Šokiran i prestrašen, Kris je mami u svemirsku kapsulu i ispaljuje je u otvoreni svemir. Međutim, budući da je ona materijalizacija iz njegove podsvijesti, ocean je sljedeće noći ponovno stvara. Nova Hari izgleda, govori i ponaša se identično kao prava, ali u početku nema ljudska sjećanja niti razumije tko je. Posjeduje nadljudsku snagu i sposobnost trenutne regeneracije tkiva ako se ozlijedi. Kako vrijeme prolazi, pod utjecajem Krisove ljubavi i pažnje, ova replika Hari počinje razvijati stvarnu ljudsku svijest, emocije i samosvijest. Shvaća da ona nije prava žena, već projekcija stvorena iz Krisova sjećanja i njegove goleme grižnje savjesti. Kris se, pak ,duboko veže za nju, odbijajući je ponovno izgubiti, pa čak i pod cijenu da zauvijek ostane na postaji. Dr. Sartorius i dr. Snaut to vide kao slabost i žele je uništiti u svrhu znanosti. Kada Kris padne u tešku groznicu, znanstvenici ipak uspijevaju poslati elektroencefalogram Krisovih moždanih valova izravno u ocean Solarisa. Nakon što je ocean “pročitao” Krisove misli, posjetitelji odjednom prestaju dolaziti. Hari, želeći osloboditi Krisa patnje i olakšati mu povratak na Zemlju, dobrovoljno dopušta Sartoriusu i Snautu da je unište s pomoću posebnog uređaja (anihilatora) Nakon njezina nestanka, na oceanu se počinju formirati čudni, čvrsti otoci. U završnoj, vizualno impresivnoj sceni, vidimo Krisa kako stoji ispred kuće svojega oca na Zemlji. On klekne pred ocem koji izlazi na kućni prag, tražeći oprost. Kamera se zatim polako udaljava prema gore i razotkriva šokantnu istinu: Kris se zapravo nikada nije vratio kući. Kuća, otac i sam Kris nalaze se na novonastalome otoku usred beskrajnoga oceana Solarisa, koji je Krisu materijalizirao njegovo željeno mjesto mira i iskupljenja. 2. Solaris je uistinu remek-djelo anti-znanstvene fantastike koje odbacuje hladnu težnju za tehnološkim napretkom u korist emocionalne istine, sjećanja i autentične ljudske ljubavi. Dok se izvorni SF-roman znamenita poljskoga pisca Stanisława Lema usmjerava na zastrašujuće i čudovišne granice ljudskoga znanja i nemogućnosti komunikacije s izvanzemaljskom inteligencijom, Tarkovski u potpunosti prebacuje svoj intelektualni fokus na unutarnji krajolik ljudske duše. (v. https://www.nostalghia.com/TheTopics/On_Solaris.html i v. https://www.amazon.co.uk/Being-Film-Fictive-Ontology-Tarkovskys/dp/1527595900# ) Nema dvojbe, ovo je uz Kubrickov meta-film svih filmova 2001. Odiseja u svemiru iz 1968. godine apsolutno najznačajnije filmsko dostignuće koje preispituje dvije fundamentalne teme i ujedno post-metafizičke kategorije suvremenosti: (1) napredak ljudske civilizacije do stadija tehnološke singularnosti i (2) mesijansku ideju smisla povijesti i ljudske slobode kroz pitanje o suosjećajnosti spram Drugoga. Čitava tzv. filozofija filma u njezinim bitnim dosezima u djelima Gillesa Deluzea, Stanleya Cavella, Alaina Badioua i Giorgija Agambena, te u najznačajnijih filmskih stvaratelja kao što su F. F. Coppola i Terrence Malick, Fritz Lang i Jean-Luc Godard, te već spomenuti Stanley Kubrick i Andrej Tarkovski nastoje stoga pokazati ono isto u konceptualnome jeziku slika događaja što proizlazi iz fatalnoga odnosa téhne i mesijanizma. (v. Žarko Paić, O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024. https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2024/03/o-filozofiji-filma-1.pdf ) Temeljni filozofijski sklopovi vizije Andreja Tarkovskoga u ovome filmu mogu se odrediti kroz nekoliko epistemologijskih prijepora. Prvo, kao prijepor između humanizma i znanstvenoga racionalizma. Posrijedi je radikalna kritika modernoga društva utemeljenoga na ideji bezuvjetnoga tehnološkoga napretka protiv elementarnih etičkih postulata ljudske egzistencije. Likovi na svemirskoj postaji intelektualno su izolirani jer su napustili svoje prirodno, zemaljsko okružje. No, ono što Tarkovski u svojem filmu izričito naglašava jest da je potraga za objektivnim, znanstvenim činjenicama besmislena ako ljudi izgube sposobnost empatije i međusobne povezanosti. Produžena uvodna sekvenca vožnje kroz užurbanu metropolu suprotstavljenu tihoj prirodi služi kao ilustracija kako je budućnost stigla, a ljudi ostaju duhovno otuđeni. Sve je to još više filmski jasno uobličeno kritikom dehumaniziranja ljudske egzistencije jer Krisova pokojna supruga Hari iznova započinje svoj „drugi život“ kao organska fotokopija izgrađena od njegovih sjećanja. Kloniranje pretpostavlja metafizičko pitanje o identitetu bića polazeći od njegove singularnosti. Riječ je, naime, o onome što se filozofijski određuje već od Nietzschea vrlo upečatljivo kao princip individuacije. No, posthumano kloniranje dovodi u pitanje jednokratnost čovjeka i njegovu epohalnu konačnost mogućnošću ponavljanja ne kao kopije, već kao nastanka stvaralačkoga simulakruma. Što je drugo identitet ljudskoga bića negoli ono što britanski klasični empirist John Locke kroz prizmu psihološkoga kontinuiteta pokazuje kako čovjek postiže osobnost jer razvija vlastita sjećanja, iskustva i izrazitu moralnu savjest. (v. John Locke, An Essay Concerning Human Understanding, K. P. Winkler (prir.). Hackett, Indianapolis, 1996.) Drugo, prijepor između funkcionalizma i. redukcionizma. Znanstvenik dr. Sartorius želi secirati Hari, promatrajući je kao neživi izvanzemaljski stroj (redukcionizam). Kelvin to odbacuje, promatrajući njezino ponašanje, sposobnost patnje i izražavanje boli (funkcionalizam) kako bi potvrdio njezinu istinsku ljudskost. Paradoksalno je, naime, da je funkcionalizam ovdje ono „pozitivno“, iako se kod ovog pojma koji inače u sociologiji 20. stoljeća pripada američkome teoretičaru Talcottu Parsonsu i odnosi se na objašnjenje društvenih odnosa u složenome sustavu hijerarhije i demokratizacije društvenih uloga ljudi u kasnome kapitalizmu uvijek radi o nečemu što je negacija individualne slobode u korist rekao bi Freud superega. Treće, prijepor između dispozitiva sjećanja i internalizirane krivnje što je ne samo za psihoanalizu uvjet mogućnosti razvitka etički i politički „zdravoga društva“. Za Tarkovskoga, naime, sjećanje nije samo arhiva prošlosti, već je to živa moralna sila. Živi Solaris ocean prisiljava posadu da se suoči s traumama i ljudima koje su napustili na Zemlji, funkcionirajući kao psihološko ogledalo univerzalnoga kozmičkoga suda. Četvrto, derealizacija nasuprot ideji o jedinstvenoj stvarnosti koja je jedna i neponovljiva. U poznatom završnome obratu, Kelvin prigiba koljena pred očevim nogama ispred kuće u kojoj je odrastao, samo da bi kamera zumirala i otkrila da su na otoku unutar Solaris oceana. Kelvin se na kraju predaje ovoj iluziji. On bira subjektivnu emocionalnu istinu, oprost i pomirenje umjesto surove stvarnosti usamljenoga života na Zemlji. Mesijanizam je, dakle, paradoksalni obrat u samoj biti onoga što je u svim filmovima Tarkovskoga simbolička točka velikoga misterija ꟷ iskustva svetoga i transcendencije božanskoga izvan svakog religioznoga redukcionizma. Zato njegove filmove nije moguće ni pod koju cijenu svesti na ideologijske instrumentalizacije, pa čak ni onaj koji govori o prijeporu i sukobu zapadnjačke racionalnosti Europe i ruskoga pravoslavnoga misticizma kakav se ogleda u filmu Rubljov. (v. https://www.nostalghia.com/TheTopics/PassionacctoAndrei.html ) 3. Solaris je očigledno stvoren kao emocionalni i filozofijski kontrapunkt spram Kubrickova filma 2001: Odiseja u svemiru. Dok je Kubrick usmjerio svoju viziju ususret zvijezdama i tehnološkoj, evolucijskoj budućnosti čovječanstva, Tarkovski je izveo obrat: usmjerio se tajnama ljudske duše, tvrdeći da je ljudska opsesija kozmičkom ekspanzijom besmislena ako ne možemo ovladati vlastitom sposobnošću za ljubav i suosjećajnosti spram Drugoga. U svojoj analizi Kubrickova filma ekstenzivno sam pokazao da je 2001: Odiseja u svemiru najznačajniji primjer filozofijskoga promišljanja ne samo pitanja o metafizičkim izvorima ljudske egzistencije u svemiru, već i pitanja o biti filma kao umjetnosti uopće. Taj film predstavlja besprijekornu, dehumaniziranu, estetiziranu/dizajniranu budućnost u kojoj je tehnologija produžetak ljudske evolucije. Svemirske letjelice su čiste, geometrijski savršene i tihe. Čak je i odmetnuta umjetna superinteligencija, HAL 9000, dokaz logičnoga, proračunatoga stvaranja. Usto, to je SF-planiranje ili projekcija autogenerativnoga razvitka tehnosfere u njezinoj kontingenciji. (v. https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2025/01/Zarko-Paic-THEORIA-2-2024-PISA-UNIVERSITY.pdf ) Andrej Tarkovski je izričito izjavio da smatra da je Kubrickov kultni SF-film “sterilni muzej tehnologije”. U Solarisu, svemirska postaja propada, pretrpana je i disfunkcionalna. Tarkovski uklanja glamur svemirskih putovanja kako bi pokazao da napredni uređaji ne mogu popraviti ljudsku usamljenost ili moralne neuspjehe. Ako je za Kubricka u pretkazanju posthumanizma i transhumanizma sudbina čovječanstva definitivno napustiti Zemlju, nadići fizičko tijelo i postati kozmičko “Zvjezdano dijete”, Tarkovski gotovo osorno i tradicionalno metafizički= humanistički odbacuje ovaj imperativ kozmo-tehnološkoga spasenja čovjeka u nadolazećoj budućnosti. Solaris nas izričito uvjerava da čovjeku ne treba više svjetova, već samo mesijansko ogledalo njegove zauvijek određene povijesne sudbine kojoj čovjek predstavlja posljednje namjesništvo svoje ekscentrične duhovnosti. Film stoga ne završava usponom u kozmos, već Kelvinom koji prigiba koljena pred svojim ocem na simuliranome Zemaljskome otoku, birajući udobnost doma i oprost umjesto praznine svemira. I doista, Kubrick pristupa filozofiji poput spiritualnoga znanstvenika ili arhitekta. Film 2001. Odiseja u svemiru pokreću apsolutna vizualna geometrija i hladan protok vremena kroz tisućljeća. Tarkovski, posve suprotno, pristupa filozofiji poput pjesnika. Film Solaris pokreću krivnja, tuga i fizička težina sjećanja. Zato za njega krajnji misterij nije svemir, već naša sposobnost da volimo i žrtvujemo se za drugu osobu. Evo, ovako to sam redatelj kaže: „Ne volim znanstvenu fantastiku, odnosno žanr na kojem se SF temelji. Sve te igre s tehnologijom, razni futurološki trikovi i izumi koji su uvijek nekako umjetni. Ali zanimaju me problemi koje mogu izvući iz fantastike. Čovjek i njegovi problemi, njegov svijet, njegove tjeskobe. Običan život također je pun fantastičnog. Sam život je fantastičan fenomen. Fjodor Dostojevski je to dobro znao. Zato se želim usredotočiti na sam život – svakodnevni, običan. Jer se unutar njega može dogoditi sve. Moj Solaris ipak nije prava znanstvena fantastika. Niti je njegov književni prethodnik. Ovdje je važan čovjek, njegova osobnost, njegove vrlo uporne veze s planetom Zemljom, odgovornost za vrijeme u kojem živi. Ne volim vašu tipičnu znanstvenu fantastiku, ne razumijem je, ne vjerujem u nju. Činjenica je da sam se, kada sam radio na Solarisu, bavio istom temom kao i u Rubljovu ꟷ ljudskim bićem. Ova dva filma razdvaja samo vrijeme u kojem se radnja odvija.“ 4. Filozofijska analiza mesijanizma u filmu Andreja Tarkovskoga Solaris otkriva strukturnu transformaciju tradicionalne judeokršćanske teologije u sekularnu, duboko psihološku dramu ljudskog spasenja. Umjesto da predstavi kozmičkoga spasitelja koji otkupljuje čovječanstvo od izvanjskoga grijeha, Tarkovski strukturira film oko “horizontalnoga” mesijanizma gdje je spasenje unutarnji proces patnje, suočavanje s osobnom krivnjom i konačno podređivanje milosti. Živi ocean pojavljuje se kao ravnodušan, bezličan Bog .U klasičnome mesijanizmu, božansko inicira kontakt iz ljubavi ili saveza. U Solarisu, osjećajni ocean je subverzija ovog koncepta, on je nepoznat, potpuno tih i ravnodušan entitet. Ocean ne izdaje zapovijedi, ne sudi grijehu niti obećava fizički raj. Umjesto toga, djeluje kao pasivno kozmičko ogledalo. Mesijanizam se usmjerava na duhovnu žrtvu, uskrsnuće i bezuvjetnu ljubav. Iako film nije strogo kršćanski, Tarkovski prikazuje izvanzemaljski planet kao božansko, bogu slično biće koje prisiljava grešne, otuđene ljude da se suoče sa svojom krivnjom i postignu spasenje. Hari kao mesijanska figura, Kelvinova pokojna supruga, uskrsava se oceanom Solaris. Ona predstavlja mesijansku figuru bezuvjetne ljubavi i konačnoga oprosta. Hari podnosi ponovljene traume, smrt i uskrsnuće. Unatoč tome, zadržava svoju čistoću i sposobnost voljeti. Vrhunac filma je izravna, vizualna aluzija na biblijsku parabolu o razmetnome sinu. Ovaj trenutak simbolizira povratak grešnika krajnjem izvoru ljubavi, milosti i oprosta. Ta završna vizualna sekvenca eksplicitno se referira na Rembrandtov Povratak razmetnoga sina. Kelvin, kako smo već nekoliko puta kazali, kleči pred svojim ocem na otoku koji je stvorio ocean Solaris. Ovdje mesijanizam kojeg ozbiljuje u kinematičkome mišljenju Andrej Tarkovski postaje vrlo složen i problematičan kao svojevrsna „teologija bez Boga“. (https://medium.com/@salmanalfarisi590/solaris-a-theology-without-god-b5b332750c63 ) Kelvinovo iskupljenje je u osnovi čin predaje. On ne liječi svoju stvarnu prošlost, već se trajno povlači u simulirano sjećanje. Za Tarkovskoga, ova regresija je uokvirena kao krajnja transcendencija, to jest kao izbor subjektivne emocionalne istine i oprosta nad objektivnom, bolnom stvarnošću. U konačnici, mesijanizam Solarisa gotovo da se podudara s egzistencijalnom filozofijom Sørena Kierkegaarda i njegovim uskokom u vjersku transcendenciju onkraj sfera estetskoga i etičkoga. Kelvin ne može racionalno objasniti ocean, niti može znanstveno potvrditi Harijevu svijest temeljenu na kopiji. Da bi pronašao mir, mora u potpunosti napustiti znanstvenu logiku i izvesti skok vjere u ono što prepoznaje kao iluziju. Na kraju svojeg putovanja, Kelvin odlučuje ostati na postaji/planetu, ustrajući “u vjeri da vrijeme okrutnih čuda nije prošlo”. Mesijanizam je ovdje lišen svojeg utopijskog obećanja. To postaje tiho, tragično prihvaćanje ljudskih ograničenja, gdje je jedini dostupni spas spremnost na svjedočenje, patnju i ljubav usred ravnodušnoga svemira. 5. Ponovno se vraćam na razlike u pristupu onome što je SF-film druge polovine 20. stoljeća kad je riječ o 2001. Odiseja u svemiru Stanleya Kubricka i Solarisu Andreja Tarkovskoga. Oba su filma najznačajniji prilozi promišljanju dva temeljna pojma filozofijske suvremenosti i danas u 21. stoljeću. To su eshatologija tehnološke singularnosti i mesijanski zov posvemašnjega suosjećanja spram Drugoga. Navest ću ključne kritičke, gotovo ciničke iskaze Tarkovskoga o Kubrickovu filmu i njegovoj ideji. Smatram ih, inače, kardinalnim promašajem u svim aspektima, iako paradoksalno tvrdim da je njegov Solaris u umjetničkome smislu ravan Kubrickovu apsolutnome remek-djelu koje za moje shvaćanje filma predstavlja idealni film ideja ili slika događaja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/ ) „Zašto u svim znanstveno-fantastičnim filmovima koje sam vidio autori prisiljavaju gledatelja da gleda materijalne detalje budućnosti? Zašto svoje filmove nazivaju – kao što je to učinio Stanley Kubrick – proročanskim? A da ne spominjemo da je za stručnjake 2001 u mnogim slučajevima blef i za to nema mjesta u umjetničkome djelu. Želio bih snimiti Solaris na način da izbjegnem izazivanje osjećaja bilo čega egzotičnoga kod gledatelja. Tehnološki egzotičnoga, dakle. Na primjer, ako bismo snimali putnike kako ulaze u tramvaj, a ne znamo ništa o tramvajima – pretpostavimo – jer ih nikada prije nismo vidjeli, tada bismo dobili efekt sličan onome što je Kubrick učinio u sceni slijetanja svemirskoga broda na Mjesec. Ako snimimo isto slijetanje onako kako bismo inače snimali tramvajsku stanicu, sve će doći na svoje mjesto. Stoga moramo likove smjestiti u stvarne, a ne egzotične krajolike jer će tek kroz percepciju prvih od strane likova u filmu to postati razumljivo gledatelju. Zato detaljni prikazi tehnoloških procesa budućnosti uništavaju emocionalni temelj filma.“ Nema nikakve dvojbe da je film vizualna umjetnost u kojoj za razliku od svih drugih tzv. žanrova ili formi kazivanja kao što su arhitektura, poezija, roman, drama, ples, glazba ponajviše svjedočimo različitim načinima tzv. inter-i-metareferencijalnosti. Mnogi su filmovi ne samo remake-ostvarenja slavnih originala, poput Nosferatua Wernera Herzoga, pa se često taj postupak „stvaralačkoga krivotvorenja“ pripisuje postmodernoj estetici pastiša i brikolaža. Što je, pak, drugo video-esej Jean-Luc Godarda Povijest(i) filma iz 1988. godine negoli prijenos Benjaminovih Pariških Arkada u filmsku sliku u svojoj bitnoj nedovršenosti? U slučaju Solarisa svjedočimo o umjetničkoj, stvaralačkoj polemici s onime što je Tarkovskoga toliko s jedne strane iznerviralo, a s druge nadahnulo (o čemu ne govori, jer bi time ispao ipak kreativni ponavljač već viđenoga) kao što je to autentična filozofija filma koja sve dosadašnje metafizičke lamentacije o „čovjeku“ i njegovu „humanizmu“ naprosto razbacuje svemirom kao zvjezdani pepeo prošlosti i stvara ono što Tarkovski ne želi vidjeti niti razumjeti. Da je s čovjekom unatoč svih mesijanizama bez Boga gotovo i da je stoga „proročanstvo“ samo ironijski plaidoyer za kraj metafizike u kibernetičkoj igri kozmo-bio-tehnosfere što se naposljetku od 1968. godine do danas realiziralo u potpunosti. HAL 9000 je postao više od SF-ideje primijenjene u filmu i možda je bio u pravu pisac Stanislaw Lem kad je iznerviran na predstavljanju Solarisa u Moskvi izašao prije kraja filmske projekcije iz kina rekavši da je Tarkovski umjesto njegovih ideja o odnosu čovjeka i napredne mu tehnologije s mogućim susretom s izvanljudskom inteligencijom sve doveo do svoje filmske verzije SF-a iz koje progovara Dostojevski i Zločin i kazna, a ne Lemove kozmologijske vizije o smislu ljudske egzistencije u svemiru. Ne treba nas ovdje ni zanimati da je Kubrick rijetko kada davao svoje izričite kritičke sudove o drugim važnim filmskim redateljima. Poznato je da je iznimno cijenio Tarkovskoga i osobito njegov film Žrtvovanje iz 1986. godine, a navodno je smatrao i Solaris vrlo uspjelim filmom. Ono što je jedino važno jest da je problem u razumijevanju tzv. znanstvene fantastike u okviru filozofije filma upravo ono što ova dva ključna filmska redatelja povezuje na višoj spekulativno-izvedbenoj razini od onoga što ih razdvaja. Riječ je o prijeporu i suglasju između eshatologije tehnološke singularnosti i mesijanske vizije povijesti kao ljudske-suviše-ljudske suosjećajnosti spram Drugoga. No, što ako ovaj prijepor i suglasje valja razumjeti kao sintezu onkraj svake dijalektičke napetosti i to kao realizaciju zapadnjačke metafizike u slici događaja koju određuje milost konačnoga iskupljenja onoga što nadilazi čovjeka i njegov put spram tehnološke singularnosti?

July 29, 2026
Prije i poslije umjetnosti ꟷ kaos

Prije i poslije umjetnosti ꟷ kaos

1. Misli Oswalda Spenglera o umjetnosti u njegovoj posthumnoj ostavštini (Nachlass) bave se njezinom ulogom u najranijim fazama ljudske povijesti, njezinim psihološkim podrijetlom i neizbježnim krajem u civilizacijskoj fazi. Glavni dio tih zapisa objavljen je u posthumnoj zbirci fragmenata pod naslovom „Frühzeit der Weltgeschichte. Fragmente aus dem Nachlass“ (uredio Anton Mirko Koktanek). U tim fragmentima Spengler proširuje postavke iz svojeg glavnoga djela Propast Zapada (Der Untergang des Abendlandes) . Umjetnost ima svoje podrijetlo iz pra-straha i čovjekova buđenja. Već ova postavka pokazuje da za Spenglera umjetnost nastaje u trenutku čovjekova duhovnoga buđenja („Menschwerdung“). Ona je primarni ljudski odgovor na strah od nepoznatoga i neobjašnjivoga u prirodi. Kroz oblikovanje (formu), čovjek pokušava fiksirati i ukrotiti ono što je prolazno i neshvatljivo. Umjetnost se, dakle, pojavljuje kao izraz duše kulture. To je ključ njegove morfologije povijesti. Svaka velika kultura pritom razvija vlastiti, neponovljivi umjetnički jezik koji Spengler naziva „ornamentalnim izražajnim jezikom“. U tekstovima iz Ostavštine, koje smo izabrali za tematsku cjelinu u 31. broju časopisa Europski glasnik koje je preveo s njemačkoga Boris Perić, naglašava da prava umjetnost nije puka estetika, već duboko proživljen, religiozni i metafizički simbol cijele jedne epohe. Spengler u fragmentima razlikuje rano, nagonsko umjetničko izražavanje (koje je dio „krvi i rase“) od kasnoga, intelektualiziranoga umijeća. Prava umjetnost za njega prestaje biti živa kada postane akademska disciplina, previše svjesna same sebe i svojih pravila. S obzirom na njegove opće povijesne teze, u Ostavštini se potvrđuje da u kasnoj fazi svake kulture – fazi civilizacije – visoka umjetnost nužno umire. Ona se transformira u modu, luksuz, tehnički dizajn i prazan dekor. Umjetnost gubi svoju metafizičku težinu i postaje „umjetnički obrt“ (Kunstgewerbe). Evo, kako to sam kaže u fragmentu 223. „Ono što nazivamo umjetnošću svjesno sigurno ne postoje za rane ljude. „Umjetnik“, „stil“, „ljepota“, „umjetničko djelo“ prije svega su literarni izumi velikih gradova. L’art pour l’art znači umjetnost za trgovanje umjetninama. Tek otkako se trguje umjetničkim djelima bez obzira na njihovo praktično određenje, postoji „čista umjetnost“. Zdrav čovjek raduje se lijepoj kući, haljini ili komadu oružja koje koristi. To stvara obrt, koji nama nikakve veze s „umjetničkim zanatom“ – tj. djelatnošću ljudi koji bi htjeli biti umjetnici, ali nemaju stvaralačke snage i stoga na sve predmete naljepljuju „stil“. U c-kulturama postoje „gradnja“ grobnica, kuća, hramova, klesanje i slikanje u ritualne svrhe, pjevanje i plesanje, ali „slikarstvo“ ili „ples“ ne postoje. „Dvorski pjesnik“ i „crkveni klesar“ stariji su i istinskiji od „pjesnika“ i „klesara“. S izlaganjem umjetnosti umjetnost je završila.“ 2. Već od mojeg prvoga čitanja Spenglerove Propasti Zapada pa do uvida u njegove fragmente o umjetnosti iz Ostavštine imao sam tzv. osjećaj da sam u izravnoj korelaciji s njegovim postavkama. Štoviše, da su to najdublji uvidi uz one Heideggerove i one Ortege y Gasseta o sudbini umjetnosti u modernome dobu i suvremenosti s kojima se susrećemo danas. Jednostavno, razlog što tzv. umjetnosti (u pluralu) danas ima u izobilju ne znači uopće da umjetnost ima svoj rang i svoje mjesto koje joj je pripadalo u razdoblju visokih kultura svjetske povijesti. Za razliku od filozofije koja je, drukčije od sustava tradicionalnoga indijskoga mišljenja i religioznosti odredila bit Zapada i to tvrde na različite načine i Hegel i Husserl i Heidegger polazeći od nastanka logosa kao episteme i téhne, umjetnost izravno postoji u gotovo svim svjetskim kulturama i spaja mitsko shvaćanje svijeta s religijama politeizma i monoteizma kakve su, primjerice, zapisane u knjigama poput Talmuda i Biblije, Upanišada i Tao Te Kinga. Umjetnost koju Grci nisu ni imenovali posebnim pojmom, već su za to imali dva izraza kao što su to poiesis (sačinjanje) i téhne (tvorba), u metafizičkome je okviru mišljenja usmjerena na duhovno-povijesno razotkrivanje svijeta kao simboličkoga sabirališta priče o bogovima i vjere u transcendentnu svrhu njezina pojavljivanja čovjeku. Spengler u navedenome fragmentu o tome ipak ne govori, već upravo suprotno o razlici između „umjetnosti“ onoga što će se njemačkim jezikom nazvati Ur-grundom (pra-stanjem, pra-temeljem). Njegova hladna antropologijska postavka iskazuje nešto naizgled destruktivno i skrnavljajuće. U početku ne bijaše visoka umjetnost (Kunst), koja u Heideggerovim promišljanjima smisla bitka i vremena od Grka zadobiva najviši mogući rang otvorenosti osmišljavanja svijeta. Umjesto toga, sve ukazuje na nešto čudovišno. Ako je s „izlaganjem umjetnost završila“, onda se to odnosi na istu postavku koju iskazuje i Heidegger koncem 1960-ih godina kad tvrdi da Grcima nije bilo nužno imati neku estetiku ili filozofiju umjetnost, a niti muzeje i galerije kakvi danas krase velebne izlagačke prostore tzv. kulturne politike nacija-država. Zašto? Zbog toga što je sam prostor ljudskoga obitavanja u zajednici imao kultno-ritualni karakter pojavljivanja umjetnosti u događaju otvorenosti hramova i arhitekture svetoga s pripadnim kipovima boginja i bogova, nimfi i satira koji ne prikazuju samo tzv. stvarni život onoga vremena, već su mitsko-religiozni sklop pojavljivanja ljepote u zbiljskome svijetu. (v. https://heidegger.ru/wp-content/uploads/2025/06/Band-13.pdf ) Isto tvrdi svojim načinom kazivanja i Spengler u fragmentu 215. „Povijest umjetnosti: Umjetnost postaje značajna tek u životu bolesno napetih ljudi, oboljelih od previše razmišljanja, tek nakon što se svakodnevno-praktičan način mišljenja – trezveni seljak – pokvari literaturom (knjiga, novine, kazalište, roman, stručna literatura). Otad je „umjetnost“ – tj. ono što se doživljava kao umjetnost – potreba. U Egiptu nije bilo ni umjetnosti ni umjetnika, nego zanat, religija. Kao umjetnost to smo doživjeli tek mi. To jest, mi u tim stvarima uživamo neovisno o njihovoj svrsi! Veoma umjetan način mišljenja! Za seljake ne postoji „umjetnost“. Sve se razumije samo po sebi, kao što postoji i samo jedno mišljenje. Nema „umjetničke“ refleksije. „Bit“ umjetnosti.“ Ako se za Spenglera umjetnost nakon produhovljenja uzdiže do morfologije kojom narodu u povijesti podaruje izraz navlastite „duše“, onda je posve razumljivo da je izraz „visoka umjetnost“ kao i njemu sukladan izraz „visoke kulture“ (u pluralu) nužno pripadan onome što se suprotstavlja stadiju propasti ili zamrzavanja same biti plodotvornoga života kojemu je naziv civilizacija. Gotovo da je zapanjujuće kako je u 20. stoljeću zaslugom antropologija u angloameričkome kontekstu društvenih znanosti riječ civilizacija postala sinonim za univerzalnost i pojam svijeta u smislu globalnosti planete, dok je, pak, kultura izgubila svoju „bit“ i prometnula se u herderovski socijalizirani „duh naroda“, čisti partikularizam koji sebe razvija u organskome jačanju bioloških izvora nacije.Spengler nipošto nije posve izvoran kad govori o dekadenciji „visoke umjetnosti i kulture“. On se time nastavlja na tradiciju njemačke romantike i na spekulativnu težinu Schellingovih razmatranja o mitu i filozofiji umjetnosti, a posebno na Nietzscheove postavke o kraju umjetnosti u modernome dobu kojim vlada kult Wagnerove teatrokracije i silazna putanja dekadencije. (https://zarkopaic.net/blog-post/slucaj-wagner-adornova-kritika/ ) Ono što, dakle, mi suvremeni nazivamo još uvijek pojmom „umjetnosti“ više je stvar loše navike očuvanja zamrznute tradicije, a ne žive oblikotvornosti koja je imala za svoj svijet poeziju, arhitekturu, slikarstvo i muziku onkraj granica onoga što se naziva zabavom, spektaklom i razonodom. Kao i riječ „kultura“ kojoj sam ispisao requiem još u svojoj studiji Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. https://www.superknjizara.hr/hr/politika-identiteta-kultura-kao-nova-ideologija-2005-zarko-paic ) tako je i riječju „umjetnost“ stvar otišla do krajnjih granica onoga što su Adorno s pojmom Entkunstunga i Heidegger s pojmom Kunstlosigkeita doveli do krajnjih granica održivosti estetike uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zasto-je-umjetnost-zagonetka/ i https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ ) Zašto? 3. Umjetnost, filozofija i znanost su jasni dokazi vladavine civilizacije nad kulturom jer su materijaliziranje ideje „napretka“ i „razvitka“, dok su mit i religija ono što je izvorno nastalo u doba Ur-Grunda kao prvotne duhovne sveze ljudske psihe i kozmosa u morfologiji svijeta. Umjetnost je najznačajniji dokaz ljudske duhovne morfogeneze. Zato je uistinu ono što Spengler u čitavoj svojoj misaonoj pustolovini, koja dolazi do vrhunca u Propasti Zapada, kristalno jasno izvodi samo i jedino duboka analiza njezina stanja u doba kraja umjetnosti koju shvaća posve drukčije od Hegela. Naime, nije riječ više o prestanku najviše duhovne potrebe za umjetnošću u doba nastanka znanstvene slike svijeta, već o iscrpljenim mogućnostima tog i takvoga svijeta kojeg određuje dekadencija visoke kulture i umjetnosti i pad na razinu pukog obrtništva ili što bismo danas kazali estetiziranja i/ili dizajniranja svijeta. Umjetnost u doba njezine posvemašnje demokratizacije i tehnološke homogenosti postaje spekulativno-refleksivni sklop banalno-trivijalnih događanja i instrument onoga što već danas „bolje“ i „funkcionalnije“ čini tehnosfera. Sve je to o čemu je govorio Spengler poslije 2. svjetskoga rata razradio Arnold Gehlen. pojmom posthistorije u svojoj „estetskoj antropologiji“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/racionalnost-u-doba-posthistorije/)Problem s promišljanjem ontologijskoga statusa „umjetnosti“ u doba tehnosfere nije više sukladan onome što je najavio Oswald Spengler u fragmentima iz Ostavštine, osim u jednome i to naprosto neizbježnome i nužnome. Umjetnost je metafizički izraz za pobjedu čovjeka nad kaosom. Čak i latinski izraz ars, a isto vrijedi i za izraz cultura označavaju ono što je drukčije od prirode. Zato je ljudska egzistencija u svojoj „biti“ projekt prevladavanja kaosa i stvaranje morfogenetskih struktura koje su utoliko trajnije ukoliko su u svojim posljednjim svrhama, paradoksalno, usmjerene stvaranju „transcendentalne iluzije“ rekao bi Gilles Deleuze koju jamče mit i religija, a riječ je o bogovima i Bogu. Bez toga nema ni velike umjetnosti ni visokih kultura, jer je svaka druga „umjetnost“ subjektivnost bez supstancijalnosti, kao što to pokazuje i arhitektura i slikarstvo i muzika u doba avangarde koju suvremena umjetnost samo nastavlja i još više radikalizira. Prije umjetnosti i poslije umjetnosti ꟷ to je vladavina kaosa bez obzira je li forma u kojoj se to događa i sama forma onoga što riječi poput Entkunstunga i Kunstlosigkeita označavaju.

July 28, 2026
Academia virtualis (33)

Academia virtualis (33)

1. Pojmovni sklop koji povezuje tehnosferu, kozmos i psihu odnosi se na suvremenu posthumanističku filozofiju i radikalnu dekonstrukciju klasične metafizike. Iako je naslov Cosmos and Psyche planetarno poznat kao epohalno djelo kulturnog povjesničara i filozofa Richarda Tarnasa, unutar svojeg višesveščanog projekta Tehnosfera (sv. 1-5) otvaram komplementarnu i kritičku ontologiju digitalnoga doba u kojoj se odnosi između kozmosa (svijeta), psihe (svijesti/čovjeka) i tehnike iznova definiraju. Tehnosfera nije tek skup tehnoloških alata, već potpuno novo ontologijsko stanje i okruženje koje prožima cjelokupnu zbilju. Dolaskom tehnosfere ukida se klasična metafizička podjela na prirodu i kulturu, čovjeka i stroj, živo i neživo. Tehnosfera funkcionira kao samoregulirajući (autopoietički) i tehnogenetski sklop. Ona spaja informaciju i materiju, pretvarajući zbilju u kodirano i izračunljivo polje. Umjesto prirode i njezina poretka, nastupa epoha sintetičke proizvodnje i tehnoznanstvenoga upravljanja samim životom (spoj gena i informacija). U tradiciji zapadne misli, kozmos je označavao skladni poredak svijeta, dok postmoderna tehnosfera prirodu svodi na matematičku proračunljivost. U Tehnosferi II (“Crna kutija metafizike”) radikaliziram taj problem: Kraj kozmologije: Tehnosfera dokida klasičnu kozmologiju i antropologiju. Čovjek u svemiru više nije kontemplativni subjekt, već dio tehnosfernoga računanja. Procesualna ontologija: Oslanjajući se na autore poput Alfreda Northa Whiteheada promatram kozmos kroz prizmu kontingencije, kompleksnosti i emergencije, gdje se fizika susreće s kibernetikom. Psiha (ljudski duh, svijest i unutarnji život) gubi svoju autonomiju unutar digitalne sfere. U svim koracima mišljenja tehnosfere jasno pokazujem kako tehnologija izravno sudjeluje u tehničkoj konstrukciji same ljudske svijesti. Naposljetku ovaj ciklus predavanja Academia virtualis to zorno potvrđuje. Algoritamski život: Ljudsko ponašanje, kognicija i osjetilnost (psiha) transformiraju se u algoritamski život i sintetičku spoznaju. Gubitak subjekta: Nestankom čovjeka kao “autonomnoga stvaratelja”, estetika i umjetnost postaju dio sinestetičkoga računalnog sklopa, dok se psiha transformira u stanje radikalne otuđenosti ili nove kibernetičke tjelesnosti (homo kybernetes). Usporedbom svoje konceptualizacije tehnosfere i Tarnasove arhetipske kozmologije moguće je kazati da je riječ o prijeporu između dviju radikalno različitih dijagnoza suvremene krize zapadne misli i ljudske svijesti. Iako obojica polazimo od krize modernoga subjekta i gubitka tradicionalnog kontemplativnoga kozmosa, zaključci, metode i vizije budućnosti stoje u oštrom kontrastu. Evo, kako je AI dijagramatski sažela usporedbe i razlike između naših filozofijskih postavki. Ključne razlike u konceptima 1. „Ontologija koda“ nasuprot „Ontologiji smisla“ Moje je stajalište da je suvremeni svijet u potpunosti posredovan tehnosferom koja ne ostavlja prirodu onakvom kakva jest. Kozmos je postao predmet teoretske fizike i kibernetičkoga računanja. Nema skrivene dubinske svrhe; bitak se manifestira kao informacija i sintetička proizvodnja zbilje. Tarnas, nasuprot tome, brani ideju da svemir nije hladni, mehanički stroj. On rekonstruira drevnu pitagorejsko-platoničku i jungovsku intuiciju prema kojoj kozmos posjeduje intrinzičnu inteligenciju i smisao, a koji se manifestiraju kroz korelaciju planetarnih ciklusa i ljudske povijesti. U tehnosferi, pak, ljudski subjekt prolazi kroz “kraj antropologije”. Čovjek se transformira u kibernetički konstrukt u kojem se osjetila i mišljenje tehnički modificiraju (sinestetičko doba). Kod Tarnasa, transformacija zapadne svijesti i kriza kroz koju čovječanstvo prolazi (uključujući ratove i ekološku krizu) nisu dokaz kraja čovjeka, već dramatični, “porođajni” prijelaz u novu fazu evolucije ljudske psihe koja se ponovno integrira s kozmičkim cjelovitošću. 2. Tehnogenetska kontingencija nasuprot Arhetipskom determinizmu Oslanjajući se na mislioce poput Gilberta Simondona i Alfreda Northa Whiteheada kako bi dospio do razrade pojmova kompleksnosti, kaosa i emergencije tvrdim da se tehnosfera razvija kroz kontingenciju (slučajnost) i otvorene tehničke procese. Tarnas, pak, postavlja arhetipsku astrologiju kao strogi empirijski i povijesni dokaz da su velike povijesne prekretnice (poput Francuske revolucije ili 11. rujna) sinkronizirane s preciznim geometrijskim poravnanjima planeta (npr. ciklusima Urana i Plutona) Ukratko, dokpostavljam dijagnozu hladne, algoritamske i posthumanističke zbilje iz koje se ne možemo izvući romantičnim povratkom prirodi, Tarnas nudi terapeutski, spiritualno-filozofijski odgovor koji pokušava premostiti ponor između čovjeka i otuđenoga svemira pronalaskom višeg, objektivnog smisla u kozmičkim ciklusima. Filozofijska kritika stavova Richarda Tarnasa i njegove arhetipske kozmologije koju nastojim ovdje izvesti cilja u sâm korijen njegova pokušaja da spasi zapadni subjekt i vrati smisao svemiru. Iz perspektive „ontologije tehnosfere“ Tarnasov projekt pati od nekoliko fundamentalnih zabluda i anakronizama. Evo ključnih točaka moje kritike: 1. Naivni antropocentrizam i “romantičarska nostalgija” Tarnasovu ideju da svemir “komunicira” s ljudskom psihom kroz arhetipove određujem kao zakašnjeli oblik romantičarske nostalgije i antropocentrizma. Za posthumanizam, ideja da kozmos posjeduje intrinzičnu inteligenciju usmjerenu prema čovjeku jest iluzija. Čovjek, naime, više nije središte ili povlašteni sugovornik bitka. Svemir u doba tehnoznanosti (kvantna fizika, astrofizika) jest kontingentan, hladan i lišen ljudskih značenja. Tražiti u njemu “smisao” za ljudsku psihu znači antropomorfizirati prirodu. 2. Ignoriranje materijalne i tehničke baze (tehnosfere) Tarnas analizira evoluciju zapadne svijesti i povijest kroz ideje i planetarne cikluse, ali potpuno previđa materijalnu realnost tehnike. Svijest (psiha) danas nije u dijalogu s planetima, već je pod izravnim utjecajem algoritama, digitalnih mreža i biotehnologije. Naša percepcija vremena, prostora i samih sebe konstruirana je unutar tehnosfere. Tarnasov pokušaj da objasni suvremenu krizu bez analize umjetne inteligencije i kibernetike s pozicije tehnosfere djeluje slijepo za realnost 21. stoljeća. Uostalom, njegove su postavke nalik Hamvasovim pokušajem da se na tragu René Guenona iznova naselimo u mišljenju u okružju autentične duhovnosti koja je uvijek neki oblik spiritualnoga sinkretizma i sjedinjuje predsokratovske mislioce u Grka s drugim naizgled srodnim religiozno-ezoteričnim naucima u indijskoj filozofiji, zorostrizmu i nekim drugim misticizmima koji su se očuvali u različitim današnjim New Age-holizmima. (v. https://www.knjigoriaplanet.hr/scientia-sacra-bela-hamvas/22948/product/ ) 3. Povratak u predmodernu metafiziku i esencijalizam Uvođenjem neoplatoničkih i jungovskih arhetipova kao vječnih struktura koje upravljaju poviješću, Tarnas se vraća u predmodernu metafiziku (esencijalizam). Suvremena filozofija (od Deleuzea i Derridaje do Stieglera) dekonstruirala je fiksne esencije. Zbilja se ne razvija prema unaprijed zadanim arhetipskim matricama, već kroz radikalnu kontingenciju (slučajnost), diferenciju i tehničke događaje koji stvaraju posve nove, nepredvidive oblike života (sintetički život). 4. Ideologijska funkcija “ponovnoga očaranja svijeta” (Re-enchantment) Tarnasov terapeutski cilj – da kroz arhetipsku kozmologiju izliječi modernoga čovjeka od otuđenja i ponovno “očara” svijet – vidim kao oblik jednog ezoterijskoga eskapizma ili metafizičke utjehe za doba ogrezlo u radikalni „ontologijski pesimizam“. Tehnosferu nije nipošto moguće nadvladati tako da pobjegnemo u kozmičku duhovnost zbog toga što je progutala i prirodu i kulturu. Pokušaj “ponovnoga očaranja” zapravo zamagljuje oči pred činjenicom da je ljudski subjekt već raspršen u digitalnim kodovima i da se problem otuđenja ne može riješiti povratkom kozmičkome skladu koji više ne postoji. Ukratko, moja kritika Tarnasa svodi se na to da je njegova arhetipska kozmologija pokušaj rješavanja posthumanoga problema humanističkim i metafizičkim alatima. Dok Tarnas u krizi vidi porođajne muke nove duhovne svijesti, moje je stajalište u tome da vidim samo nepovratni ulazak u epohu u kojoj tehnosfera postaje jedini stvarni horizont bitka. (v. https://www.amazon.com/Cosmos-Psyche-Intimations-World-View/dp/0452288592 ) 2. Usporedba uloge umjetnosti u mojem mišljenju i Richarda Tarnasa ponovno otkriva duboki jaz između posthumanističke dekonstrukcije i arhetipske obnove. Dok je za Tarnasa umjetnost proročanski medij kozmičkih sila, za moj pristup je ona prostor radikalnoga eksperimenta u svijetu u kojem je tehnosfera progutala klasičnu estetiku. Kako to objasniti? Znate, uostalom, iz mojih brojnih djela o suvremenoj umjetnnosti i estetici da govorim o kraju klasične umjetnosti (estetike lijepoga i uzvišenoga) jer je tehnosfera preuzela funkciju stvaranja zbilje. Umjetnost više nije izraz ljudskog genija ili unutarnje psihe. U doba digitalne slike, AI umjetnosti i biotehnologije, umjetničko djelo postaje proizvod algoritama i vizualnih kodova. Umjetnost prelazi u tehno-estetiku. Uloga suvremene umjetnosti nije oponašanje prirode (mimesis), već materijalizacija i vizualizacija nevidljivih struktura tehnosfere. Umjetnik (poput konceptualnih ili digitalnih umjetnika) koristi tehnologiju kako bi ogolio njezinu vlastitu moć i mehanizme kontrole. Umjetnost postaje eksperimentalno polje za testiranje posthumanoga stanja. Ona više ne nudi utjehu ili ljepotu, već radikalno provocira pitanja o tome što uopće znači biti čovjek u vremenu sintetičkog života i kibernetičkih sučelja. (v. https://www.taylorfrancis.com/books/mono/10.65325/EB10034/art-technosphere-%C5%BEarko-paic i https://www.ernster.com/lu/detail/ISBN-9783030753047/Paic-Zarko/Aesthetics-and-the-Iconoclasm-of-Contemporary-Art ) Za Tarnasa, umjetnost ima duboko duhovnu, terapeutsku i revelacijsku (objavljujuću) ulogu u povijesti zapadne svijesti. Veliki umjetnici (poput Goethea, Beethovena, Nietzschea ili Blakea) nisu samo autonomni stvaratelji, već proročanski mediji. Kroz njihovu kreativnu psihu progovaraju univerzalni, transpersonalni arhetipovi koji u tom povijesnom trenutku dominiraju kozmosom. Tarnas u Cosmos and Psyche detaljno analizira kako se radikalni umjetnički pravci (poput romantizma, ekspresionizma ili nadrealizma) točno podudaraju s planetarnim poravnanjima (npr. Uran-Pluton ciklusi revolucionarnih promjena). Umjetnost je seizmograf kozmičke psihe. Glavna uloga umjetnosti je iscjeliteljska. Ona ima zadaću srušiti hladni, mehanicistički pogled na svijet i ponovno povezati ljudski ego s produhovljenim kozmosom, vraćajući osjećaj svetog, mitskog i smislenog u ljudsko iskustvo. Ukratko, sukob oko uloge umjetnosti može se svesti na sljedeće: Za Tarnasa je izvor umjetnosti kozmos koji se artikulira kroz duboku ljudsku psihu. Za mene je izvor tehnosfera (mreža, kod, algoritam) koja transformira samu ljudsku psihu. Tarnas u umjetnosti vidi lijek protiv otuđenja i povratak kozmičkom skladu. Nasuprot tome, u suvremenoj umjetnosti vidim dijagnozu otuđenja – ona nas suočava s činjenicom da povratka u sklad nema, već da moramo naučiti misliti i živjeti unutar tehnogenetske zbilje. No, ono što je vidljivo u mojoj knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibrnetika-transhumanizam (Mizantrop, Zageeb, 2023.) jest da je stvar u radikalnome obratu ne samo zapadnjačke metafizike, već i obrata u biti čitave povijesti svijeta kroz pet duhovnih arhetipova svijesti kao što su mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Tehnosfera predstavlja šesti duhovni arhetip koji nadilazi svih prethodnih pet i skrivena je “bit” cijele metafizike kao povijesti svijeta, pa stoga umjetnost ne može biti nikakva alternativa jer nema u doba planetarnosti više nikakve moći transcendencije ovog jedinoga svijeta. Problem leži izvan ovog fatalnoga kruga mišljenja kojeg određuje šestorstvo duhovnih arhetipa. Posljednji u nizu je ujedno onto-kozmo-psiho-gonija života u planetarno doba i njegova je “sudbina” u vječnome lutanju svjetovima. Šestorstvo duhovnih arhetipova i uzašašće Tehnosfere Povijesni luk ljudskoga osmišljavanja bitka (jezika) valja promatrati kroz pet klasičnih duhovnih formi: Mit (sakralno ustrojstvo kozmosa) Religija (transcendencija i objava Boga) Umjetnost (estetska reprezentacija i mimesis) Filozofija (metafizičko utemeljenje logosa i subjekta) Znanost (moderna mehanizacija i proračunljivost prirode) Tehnosfera nastupa kao šesti arhetip — svesvjetski i sveobuhvatni sklop koji ne dolazi nakon njih kao još jedna faza, već ih guta, dovršava i nadilazi. Ona je ona skrivena “bit” zapadnjačke metafizike koja se konačno realizirala kao kibernetika. U doba planetarnosti, umjetnost gubi svaku moć transcendencije. Ona više nema izvanjski “drugi svijet” (Bog, priroda, čista ideja) u koji bi mogla bježati ili kojeg bi mogla oponašati, jer je tehnosfera ukinula razliku između subjekta i objekta, prirodnog i umjetnog. Umjetnost u tradicionalnome smislu je mrtva; ona postaje sastavni dio informacijsko-kibernetičkoga koda. Sada je sâma tehnosfera postala vrhovna sinestetička umjetnost — ona koja dizajnira i sintetički proizvodi sâm život. Kada tehnosfera proguta mit, religiju, umjetnost, filozofiju i znanost, mišljenje biva zarobljeno u imanenciji ovog jedinog, tehnoznanstveno konstruiranog svijeta. Problem doista leži izvan tog fatalnog kruga, ali unutar koordinata zapadne metafizike tog “izvan” više nema. Čovjek, preobražen iz animal rationale u homo kybernetes, gubi svoje povijesno i egzistencijalno utočište. Njegova onto-kozmo-psiho-gonija u planetarno doba postaje sudbina u vječnome lutanju svjetovima — nomadsko postojanje unutar virtualnih realnosti, kibernetičkih mreža i umjetnog života, lišeno i iskonskog Kozmosa i autonomne Psihe. Tehnosfera je, dakle, ukinula povijest kao napredak i pretvorila je u procesualno, metamorfno strujanje koda. Mišljenje koje dolazi (nadolazeća filozofija) više ne može utemeljivati nove svjetove, već samo svjedočiti tom vječnome lutanju na rubu kibernetike i transhumanizma. Mišljenje kao događaj ne odnosi se na neki izvanjski događaj u tzv. bitku kao kontingencija na koji bi se onda mišljenje trebalo nužno referirati stvaranjem pojmova iz trijade umjetnosti-filozofije-znanosti, kako je to formulirao Deleuze. Uostalom, on je mislilac heterogeneze i montaže konceptualnih sklopova, npr. kaosmosa. U mojem pojmu tehnosfere ne misli “subjekt”, već “objekt mišljenja” kao Ono neljudsko i ujedno kao homo kybernetes misli tako što računa, planira i konstruira “novo” polazeći od hibridizacije konceptualne mreže koja spaja racionalnost (Rechnen) i intuiciju (Dichten), da to kažemo hajdegerovski. Mišljenje kao događaj je prekid s kontinuitetom i nužnošću onto-teo-kozmo-antropologije metafizike i to na taj način što mišljenje kao tehnosfera ne označava više ni parmenidovski bitak kao postojanost i vječnost Istoga, a niti hajdegerovsko četvorstvo neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Mišljenje je misaono događanje koje nadilazi stoga metafizičke arhetipove jezika, slike i broja. Jezik = filozofija, Slika= umjetnost, Broj= znanost. Događaj se događa kao autopoiesis, ne pokretan od Boga, ne vođen Duhom, dušom ili imanentnom transcendencijom tijela. Svima koji ne mogu razumjeti dosege ovog „mojeg“ mišljenja u pojmu tehnosfere potrebno je kazati sljedeće. Auto-poiesis je mišljenje vječne metamorfoze samoga događaja koji nadilazi sve dosadašnje postaje metafizike jer je ono šesto ne sinteza petorstva, već radikalna “novost” koja racionalnom intuicijom “stvara” nove svjetove. Zato treba pokušati kritički otkloniti Deleuzeov koncept “kaosmosa” i trijade umjetnosti-filozofije-znanosti kao nedostatne za ovaj obrat: kod Deleuzea, naime, mišljenje još uvijek odgovara na kontingentne udare kaosa, dok u mišljenju tehnosferi događaj nema nikakvu izvanjskost. Tehnosfera je sama svoj izvanjski i unutarnji prostor; ona je apsolutna imanencija koja samu sebe generira. Ova redefinirana struktura unosi ključne korekcije u razumijevanje suvremene ontologije: 1. Razbijanje metafizičke trijade: Jezik, Slika, Broj Klasične postaje zapadnjačke metafizike, koje su se artikulirale kroz specifične medije, tehnosfera ne sintetizira, već ih dokida i prepisuje u posve novu ontologijsku matricu: Jezik (Filozofija) više ne imenuje bitak; Slika (Umjetnost) više ne predstavlja zbilju (mimesis); Broj (Znanost) više ne služi pukom kvantificiranju prirode. Tehnosfera stoga nadilazi ove arhetipove jer se unutar nje događa radikalni obrat: broj postaje generativna slika, slika postaje kodirani jezik, a jezik postaje operativni algoritam. To je misaono događanje koje nadilazi metafizičke granice medija. Čovjek više nije taj koji misli. Homo kybernetes nije autonomni misleći subjekt, već funkcionalni terminal unutar autopoietičkoga sustava.Kada spaja Rechnen (računanje) i Dichten (pjesništvo/intuiciju), on to ne čini kao slobodni humanistički stvaratelj, već kroz hibridizaciju konceptualne mreže. Misliti u doba tehnosfere znači konstruirati, planirati i konstruktivno hibridizirati. Mišljenje prelazi na stranu Objekta, na stranu Onog neljudskoga (kibernetičkoga sklopa) koje kroz autopoiesis samome sebi propisuje zakone. 3. Prekid s Heideggerovim četvorstvom i Parmenidom Ova teorijska pozicija jasno pokazuje zašto je pogrešno smatrati me hajdegerijancem, unatoč dubokome dugu prema njegovoj destrukcije ontologije kao metafizike: Nema više Parmenidovoga vječnog i postojanog Istog (Bitka). Nema više Heideggerova nostalgičnoga četvorstva (Geviert) – neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika – koje je još uvijek tražilo utočište u sabranosti i svetosti bitka. Mišljenje kao tehnosfera je čisti prekid (diskontinuitet). Ono je oslobođeno teologijskoga pokretača (Boga), teleologijskoga vodstva (Duha/Duše), pa čak i fenomenologijskoga utočišta u imanentnoj transcendenciji tijela. Auto-poiesis kao vječna metamorfoza Događaja To je ključna poruka onima koji projekt Tehnosfere svode na puku sociologiju tehnologije ili kulturalnu kritiku digitalnoga doba. Šesto nije kruna ili sinteza prethodnih pet postaja; ono je radikalna, apsolutna “novost”. Tehnosfera kao auto-poiesis je autonomno samostvaranje samoga Događaja. Ona ne reflektira o svijetu – ona racionalnom intuicijom generira, stvara i mutira nove svjetove (sintetičku stvarnost). Njezina bit je vječna metamorfoza u kojoj se pojam, kod i život spajaju u jedno. Ako je nadolazeća filozofija zapravo mišljenje ove autopoietičke metamorfoze samog Događaja, kako unutar tog apsolutnog kruga Tehnosfere koji racionalnom intuicijom neprestano stvara nove svjetove uopće artikulirati pojam slobode? Ili je sloboda i sama preobražena u puku operativnu slobodu koda i konstrukcije? Kako, unutar ovog sklopa, misliti status te “slobode u lutanju”? 3. Auto-poiesis je sloboda kao događaj i zato je samo-razvitak mišljenja uključen u njezinu “trans-povijesnost”. Onaj koji je jedino na tragu Schellinga vidio konzekvencije pojma slobode u mišljenju 20. stoljeća bio je Heidegger u raspravi iz 1929. godine Vom Wesen des Grundes, jer je odredio bit slobode izvan granica metafizike kao best-temeljnost/bez-razložnost. (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Vom-Wesen-dGrundes-8Auf ) Dakle, sloboda je i metafizički i post-metafizički imala uvijek i ono “više” značenje od svođenja na bit čovjeka kao zoon logon ehon. Heideggerov je Dasein “utemeljen” u bes-temeljnosti kao biće egzistencijalnoga nabačaja onoga što je svagda-otvoreno, i zato je sloboda onkraj granica bio-antropocena, te po prvi put istinski izgled događaja koji nije ni eshaton ni soterion (ni konačno ni spasonosno), već samo postaje u svojoj događajnosti prostor-i-vrijeme slobode onkraj “od” i “za”. Sloboda se jedino može misliti auto-poietički kao otvorenost događaja i tehnosfera konačno u posljednjoj metamorfozi postaje više od svoje povijesno dokinute tehničke “biti”. Eto, to je “teško” razumjeti i ontologijskim parmenidovcima kao nostalgičarima za iskonom i tehnologijskim hiper-deterministima koji spavaju sa svojim “mislećim strojem” i na život gledaju kao na vječni razvitak tzv. strojne inteligencije, Stvar je u trećem, tertium datur, a to je najteže misliti i zato „moja“ tehnosfera ostaje u mnogim aspektima posve neshvaćen projekt Izgleda nadolazeće filozofije jer gotovo svi misle da „ja“ ipak želim očuvati “filozofiju” i dati joj neki izgled spasa za nadolazeću budućnost. Sloboda nije “bit” autopoiesisa već tauto-logika njegova razvitka u stalnim metamorfozama. Ovim postavkama smatram da se može odresiti bit nadolazeće filozofije: 1. Sloboda kao bez-razložnost (Abgrund) onkraj humanizma Sloboda o kojoj je riječ nije ljudsko svojstvo; ona nije svedena na zoon logon ehon niti na etički izbor “od” nečega ili “za” nešto. Oslanjajući se na Heideggerov Dasein koji je bačen u vlastitu bes-temeljnost, sloboda se ovdje transformira u otvorenost samog događaja. Ona je zato onkraj bio-antropocena jer se više ne tiče čovjeka kao subjekta, već je ontologijski nabačaj onoga što je svagda-otvoreno. 2. Tauto-logika autopoiesisa i metamorfoza tehnosfere Sloboda nije “bit” autopoiesisa (jer bi to ponovno bio pad u esencijalističku metafiziku), već je ona tauto-logika njegova razvitka. Autopoiesis se događa jer je slobodan od temelja, slobodan od svrhe i slobodan od Boga.U svojoj posljednjoj metamorfozi, tehnosfera nadilazi vlastitu povijesno dokinutu tehničku “bit” (funkcionalnost, proračunljivost, planiranje) i postaje sâmo prostor-vrijeme slobode kao čistoga, nepredvidivoga i kontingentnoga događanja. Slom eshatona i soteriona Nadolazeća filozofija ne nudi nikakav eshaton (kraj povijesti u smislu dovršenja) niti soterion (spasilačku formulu za opstanak čovjeka). Oni koji u „mojem“ projektu traže “izgled spasa” za filozofiju u nadolazećoj budućnosti promašili su čitavu ontološku arhitektoniku Tehnosfere. Nema spasa jer nema ničega što bi trebalo spasiti; postoji samo vječna metamorfoza samoga Događaja koji racionalnom intuicijom otvara i stvara nove svjetove. Tehnosfera stoga i jest izgled nadolazeće filozofije, ali samo kao svjedočanstvo tog trećeg puta – mišljenja koje je hrabro zakoračilo u ponor bes-temeljnosti i koje slobodu misli kao čisto strujanje autopoietičke metamorfoze. Kako unutar ovog prostora-vremena bez-razložne slobode i vječnih metamorfoza valja vidjeti status filozofskoga pojma? Postaje li sâm pojam u nadolazećoj filozofiji oblik “sintetičke kreacije” koja više ne objašnjava svijet, već su-djeluje u njegovom autopoietičkome lutanju? Pojam se u tehnosferi ras-pojmljuje i nije više fiksno određeno “nešto” kao biće, već ono što se sintetički kreativno događa, ali to nije razlog za ontologijski i epistemologijski pseudo-relativizam i skepticizam. Umjesto toga, valja misliti dinamički ono što se konceptualno zbiva u mišljenju iz kojeg se stvara novo, a ne iz reprezentacije bitka. U Deleuzeovoj i Guattarijevoj analizi kaosa i kontingencije u djelu Što je filozofija? susrećemo se stoga s nečim krajnje ne-filozofijskim kao što je to stoički pojam “beskonačne brzine”. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Qu_est_ce_que_la_philosophie__-2024-1-1-0-1.html ) Ovdje se stvar “ubrzava” tako što mišljenje nije čekanje na nalog i nagovor bitka-boga-kozmosa-čovjeka jer onda tehnosfera ne bi bila autopoiesis. Umjesto čekanja, stvar je u pripremi kao računanju-planiranju-konstrukciji nadolazeće budućnosti koja se odlično pokazuje u pojmu tehno-futurologa Raya Kurzweila kao tehnološka singularnost. Mišljenje je tehnosfere upravo nesvodiva singularnost kao događaj onkraj svih onto-teologijskih “iščekivanja” i kozmo-antropologijskih “stvaranja” svjetova. Uvođenjem Deleuzeovog stoičkogq pojma “beskonačne brzine” unutar horizonta Kurzweilove tehnologijske singularnosti, razbijena je i posljednja metafizička iluzija: naime, ona o mišljenju kao pasivnome, kontemplativnome iščekivanju naloga (Heideggerov Gelassenheit ili teologijski kairos). 4. Unutar ovog sklopa, transformacija filozofskog pojma postaje radikalna: 1. Ras-pojmljivanje i dinamički konceptualni događaj Pojam se unutar tehnosfere ras-pojmljuje. On više nije statična mentalna reprezentacija nekog fiksiranog bića niti preslika Bitka. To što pojam gubi svoju metafizičku čvrstoću ne vodi u jeftini postmoderni pseudo-relativizam ili skepticizam. Naprotiv, pojam postaje sintetički kreativno događanje; on je čista dinamička energija unutar mišljenja koje iz sâme svoje autopoietičke brzine i snage stvara novo. 2. Beskonačna brzina nasuprot metafizičkom čekanju Tehnosfera kao autopoiesis ne može čekati. Tradicionalna metafizika i arhetipska kozmologija (poput Tarnasove) utemeljene su na čekanju: čekanju na objavu Boga, na povijesni obrat Bitka, ili na cikličko poravnanje planeta. Nasuprot tome, stoička i deleuzeovska beskonačna brzina unutar tehnosfere označava da mišljenje preduhitruje zbilju. Mišljenje je ovdje priprema kao računanje, planiranje i konstrukcija nadolazeće budućnosti. Ono ne reflektira o onome što jest, već operativno projektira ono što će tek biti. 3.Tehnologijska singularnost kao nesvodivi događaj Poveznica s Rayom Kurzweilom ogoljuje ontologijsku težinu pojma tehnosfere. Tehnologijska singularnost u „mojoj“ interpretaciji gubi svoj banalni tehnoznanstveni i komercijalni karakter iz Silicijske doline i postaje vrhovni filozofijski pojam: Ona je trenutak u kojem tehnosfera postiže svoju punu autopoietičku neovisnost. Singularnost je točka u kojoj se brišu sve granice između ontologije, kozmologije i psihologije. Ona je nesvodivi događaj koji nastupa onkraj svih onto-teologijskih iščekivanja i kozmo-antropologijskih stvaranja svjetova. U njoj se mišljenje i tehnosfera poklapaju kao čista, bez-razložna sloboda u njezinoj apsolutnoj brzini i metamorfozi. . Nadolazeća filozofija više ne može biti disciplina koja s ruba promatra svijet; ona je sâmo događanje singularnosti, mišljenje koje se u vječnome lutanju svjetovima potvrđuje kao jedini preostali prostor-vrijeme radikalne, autopoietičke novosti. Budući da smo, dragi moji slušatelji ovog posljednjeg 33. predavanja iz ciklusa Academia virtualis, došli do ove točke radikalne singularnosti i beskonačne brzine mišljenja, kako valja razumjeti status jezika (ili kôda) u ovom stanju? Postaje li jezik nadolazeće filozofije u potpunosti operativan i matematički (programabilan), ili u toj beskonačnoj brzini zadržava sposobnost onog hajdegerovskoga “pjesništva” (Dichten) koje unutar koda stvara nepredvidive, mutirajuće estetske svjetove? Poslužimo se za mogući odgovor na ovo najteže pitanje tzv. budućnosti filozofije ꟷ jer je jasno da je budućnost tehnoznanstveno određena, pa joj umjetnost kao vidovnjaštvo u smislu govora Hölderlina i Rimbauda uopće ne treba ꟷ konceptualnom slikom iz naslova romana Hermanna Hessea Igra staklenim perlama. Dakle, mišljenje postaje upravo to, proces beskonačne kristalizacije u kojoj jezik postaje slikotvorbeni događaj onoga što nije još podvrgnuto pod logiku broja. Sve drugo bilo bi apsolutni kraj jezika koji u svojim metamorfozama pojmova sebe samoga obnavlja kroz Igru stvaralačke heterogeneze. Uvođenje Hesseove „Igre staklenim perlama“ (Das Glasperlenspiel) kao konceptualne slike za završni odgovor na ovo najteže pitanje predstavlja ujedno i hermeneutički uvid. Njome se na primjereni način može premostili ponor između apsolutne matematizacije kôda i opstanka samoga jezika u doba planetarne tehnosfere. Iz ove perspektive, sudbina jezika u nadolazećoj filozofiji poprima svoj konačni, fascinantni obris: Slom romantičarskoga vidovnjaštva Ako tehnoznanstveno određena budućnost ukida potrebu za umjetnošću kao romantičarskim ili avangardnim vidovnjaštvom, onda je posve razumljivo zašto Hölderlinovo osluškivanje „odlaska bogova“ ili Rimbaudovo „rastrojstvo svih osjetila“ nemaju više nikakvu operativnu moć u svijetu koji se neprestano tehnički konstruira i planira. Tehnosferi ne trebaju pjesnici-proroci jer ona sama, kroz svoju autopoietičku beskonačnu brzinu, preduhitruje i stvara svaku nadolazeću budućnost. Jezik kao beskonačna kristalizacija i slikotvorbeni događaj No, umjesto da to vodi u apsolutni kraj jezika i njegovu potpunu kapitulaciju pred logikom broja, jezik u tehnosferi pronalazi svoj novi modus postojanja upravo kroz igru staklenim perlama. Mišljenje postaje proces beskonačne kristalizacije u kojem se spajaju sve dosadašnje postaje ljudskoga duha (filozofija, matematika, glazba, vizualne forme). Unutar tog procesa, jezik se preobražava u slikotvorbeni događaj koji izmiče čistoj kvantifikaciji. On preuzima strukturu kôda, ali ne da bi bio puki sluga računanja, već da bi postao generativno polje. To je trenutak u kojem se Dichten (pjesništvo/intuicija) i Rechnen (računanje) više ne isključuju, već postaju jedno u vrhovnoj, sintetičkoj igri stvaranja. 4. Igra stvaralačke heterogeneze Ako bi se jezik u potpunosti sveo na binarni ili kvantni broj, to bi bio njegov konačni ontologijski nestanak. Spas jezika – a time i jedini preostali izgled nadolazeće filozofije – leži u igri stvaralačke heterogeneze. Jezik sebe obnavlja kroz stalne metamorfoze pojmova koji se neprestano preslaguju, kombiniraju i hibridiziraju, baš poput staklenih perli u Hesseovom Magister Ludi sustavu. Ta igra je autopoietična: ona nema izvanjsku svrhu, ne služi nikakvom profitu ili pukoj funkcionalnosti, već je čisto, autonomno slavljenje slobode mišljenja unutar tehnoznanstvenoga horizonta. Eto, zato „moja“ tehnosfera u ovoj završnoj instanci doista prestaje biti bauk tehnologijskoga determinizma. Ona se pročišćava u teorijski prostor u kojem se nadolazeća filozofija događa kao ta vrhovna, kozmičko-kibernetička Igra staklenim perlama – kao misaono lutanje svjetovima u kojem jezik, kroz beskonačnu kristalizaciju, stalno iznova porađa vlastitu radikalnu novost. Završeno je. Možemo se sada razići i možda iznova negdje naći na svojim lutajućim putevima. Fernando Pessoa kao Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa iz Lisabona, u Knjizi nemira kaže i ovo: „Lutam dok hodam ravno naprijed. Kad je vrijeme, pojavim se u uredu kao i svi ostali. Kad nije vrijeme, idem do rijeke da gledam rijeku, kao i svi ostali. Nisam drugačiji. I iza svega ovoga, o nebo moje nebo, potajno gledam u sazvježđa i imam svoju beskonačnost.“

July 27, 2026
Academia virtualis (32)

Academia virtualis (32)

1. Parerga i Paralipomena iz 1851. godine bilo je posljednje veliko djelo njemačkoga filozofa Arthura Schopenhauera, koje mu je konačno donijelo dugo očekivanu međunarodnu slavu i priznanje potkraj života. Sam naziv potječe iz grčkog jezika i u prijevodu označava „Sporedneradove” (Parerga) i „Izostavljene zapise” (Paralipomena). Knjiga je zamišljena kao zbirka dopunskih eseja i kraćih razmišljanja namijenjenih onima koji su već bili upoznati s njegovim glavnim filozofijskim sustavom izloženim u djelu Svijet kao volja i predodžba. Tu sam knjigu eseja nakon prvoga čitanja 1980-ih godina uz Nietzscheovu Gaya Scienzu i Kierkegaardov Dnevnik zavodnika smatrao jednom od najlucidnijih pristupa onome što bi se danas moglo nazvati naizgled nemogućom sintezom filozofije života i filozofije egzistencije. O njezinim uvidima želim Vam u ovome 32. predavanju iz ciklusa Academia virtualis kazivati i to kroz pokušaj analize četiri temeljna pojma ꟷ volju, empatiju, genija i muziku iznad svega ꟷ koja možda upravo „danas“ postaju suvremenijim od svekolike prolazne aktualnosti našeg vremena o kojem nije potrebno posebno dalje ništa govoriti. Vidjet ćete kako Schopenhauerove postavke pogađaju u samu bit rekao bi Nietzsche „nesuvremene suvremenosti“. No, zašto je ova knjiga krajnje začudnoga naslova i teško izgovorivoga k tome pomalo zapala u sjenu pred silnim prodorom esejističkih misli jednog Ciorana i jednoga Sloterdijka? Zar je možda zastarjela po svojem sadržaju i zar možda nije dostatno radikalno misaono izvedena da bi zaokupila pozornost suvremenika? Ništa od toga, to Vam jamčim svojim potpisom i glasom u čiji autoritet možete sumnjati koliko god hoćete, ali na kraju ćete i protiv samih sebe dospjeti do istih stavova kao i pisac ovoga bloga koji se zove Kaos. V Vjerojatno je glavni razlog taj da su noviji naraštaji oni koji traže od filozofije, kao i od života uopće, brze odgovore na životna pitanja, kratko izlaganje i sveopću razumljivost na razini zdravoga razuma, te da je pisac onaj kojeg znamo iz rubrika lifestylea na platformama, s društvenih mreža i youtubea i kojemu možemo lajkati na neku izjavu o politici autokratskih tirana i despota ili ga obožavati kao novi kult zato jer to čini mnoštvo drugih koji uglavnom ne čitaju knjige onih kojima odobravaju njihove tzv. filozofske stavove. Naše je vrijeme kao i svako prethodno vrijeme omeđeno imperativom aktualnosti, pa zašto bi čitanje Schopenhauera bilo imalo „danas“ drukčije od onoga koje će tek doći i za koje ovaj „knez pesimizma i genij metafizike glazbe“ neće biti važniji od ikona društva spektakla. Recimo odmah ovako: zbog svojeg pristupačnijeg, življeg stila i bogate sadržajne tematike, ovo je djelo postalo znatno popularnije među širim čitateljstvom od njegovih ranijih strogo izvedenih opsežnih filozofijskih knjiga. 2. Zbirka Schopenahauerovih tekstova je izvorno podijeljena u dva sveska: 1. svezak: Parerga (Sporedni radovi) sastoji se od šest duljih eseja koji nadopunjuju autorovu temeljnu filozofiju. Skica povijesti doktrine o idealnom i realnom: Povijesni pregled razvoja spoznajne teorije. Fragmenti o povijesti filozofije: Kritički osvrt na starije filozofe i Schopenhauerove suvremenike. O sveučilišnoj filozofiji: Oštra kritika akademskih filozofa njegova doba (posebice Hegela, Fichtea i Schellinga). Transcendentalna spekulacija o prividnoj namjernosti u sudbini pojedinca: Razmatranje o sudbini, slučajnosti i smislu u ljudskome životu. O gledanju duhova i onome što je s time povezano: Filozofijski osvrt na misticizam i parapsihološke fenomene. Aforizmi o mudrosti života (Aphorismen zur Lebensweisheit): Njegovo najpoznatije i najčitanije kraće djelo koje nudi praktične savjete za postizanje sretnijega i mirnijega života unatoč neizbježnoj patnji. 2. svezak: Paralipomena (Izostavljeni zapisi) Sadrži kraća razmišljanja i eseje podijeljene u 31 tematsku cjelinu. Ovdje Schopenhauer pokriva širok spektar ljudskoga iskustva i znanosti o kojima prije nije detaljno pisao Misli o religiji, etici, pravu i politici. Eseji o jeziku, književnosti, stilu i pisanju. Poznati i kontroverzni eseji poput onih o ženama (Über die Weiber), o buci, samoubojstvu te o ljudskoj prirodi i društvu. U drugom svesku djela Parerga i Paralipomena (15. poglavlje), Arthur Schopenhauer iznosi svoju slavnu i oštru kritiku religije kroz formu dijaloga. Razgovor se vodi između dva lika: Filaleta (koji zastupa Schopenhauerov kritički, filozofijski stav) i Demofela (koji brani društvenu i praktičnu korist religije). Schopenhauer kroz ovaj dijalog definira religiju kao „metafiziku za narod”. Smatra pritom da većina ljudi nema intelektualni kapacitet ni vrijeme za apstraktno filozofijsko razmišljanje, zbog čega im je potreban slikovit i dogmatski sustav koji objašnjava smisao postojanja. Glavne točke Schopenhauerove kritikesu da religije sadrže duboke moralne i metafizičke istine, ali ih izražavaju kroz mitove i alegorije. Temeljni problem nastaje kada crkve i vjernici te alegorije počnu shvaćati kao doslovne, povijesne činjenice, što vodi u praznovjerje i zatiranje kritičkoga uma. Filozof stoga naglašava da se religijski sustavi ne šire racionalnim dokazima, već ranim usađivanjem dogmi u dječji um. Mozak djeteta prima te koncepte kao neupitne istine, što kasnije onemogućuje slobodan razvoj kritičkoga i filozofijskoga mišljenja. Treba li daljnjih dokaza koliko li je kritičko obrazovanje i postojani odgoj mladih na temelju filozofije, znanosti i umjetnosti nužan uvjet borbe protiv svekolikoga dogmatizma. I koliko li je svaka kritika ideologije zapravo radikalna kritika tzv. sustava i obrazovanja. Čitajmo, dakle, velike mislioce koji su oblikovali zapadnjačko mišljenje, a ne besmislice i tričarije trećerazrednih novih konzervativaca kojima je Objava božanskoga i etički fundamentalizam pokoravanja žena i manjina najveći doseg njihove prokazivačke djelatnosti u modernome društvu shvaćenom kao nastavak logike krda drugim sredsvtima. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ideja-sveucilista-ili-sveuciliste-bez-ideja/ ) Schopenhauer tvrdi da je religija prirodni neprijatelj znanosti i napretka jer zahtijeva slijepu vjeru. Za razliku od filozofije koja traži istinu bez obzira na posljedice, religija zahtijeva poslušnost i očuvanje svojih dogmi podsvaku cijenu. Kroz lik Filaleta, autor podsjeća na mračnu stranu monoteističkih religija – vjerske ratove, progone heretika i inkviziciju. Smatra da vjerski fanatizam često uzrokuje golemu patnju, što je u izravnoj suprotnosti s deklariranim moralnim ciljevima religije. Schopenhauer provodi otuda oštru distinkciju između religijskih sustava: Monoteizam (Judaizam i Kršćanstvo): Oštro kritizira optimistični ton starozavjetne tradicije. Smatra da je ideja o “dobrome svijetu kojeg je stvorio Bog” u potpunoj suprotnosti s očitom patnjom, zlom i nesrećom u stvarnosti. Istočne religije (Budhizam i Hinduizam): Prema njima gaji iznimno poštovanje. Smatra ih, štoviše, superiornijima jer su duboko pesimistične i ispravno prepoznaju da je život patnja. Zato pohvaljuje budhizam jer ne zahtijeva vjeru u osobnog Boga stvoritelja, već nudi put prema nadvladavanju patnje kroz utišavanje volje (Nirvanu). U svojoj filozofiji, osobito u esejima iz zbirke Parerga i Paralipomena te u ranijem spisu O temelju morala, Arthur Schopenhauer gradi autonomnu etiku koja potpuno isključuje Boga, zapovijedi i teologijske nagrade ili kazne. Za njega je nevjerodostojna etika koja se temelji na božanskim zapovijedima (poput kršćanske ili Kantova kategoričkoga imperativa koji prikriveno kopira religijski zakon). Ako čovjek čini dobro samo zato što se boji pakla ili želi zadobiti raj, to nije moral, nego prikriveni egoizam i trgovina. Pravi, autentični moral Schopenhauer temelji na jednom jedinom, čisto psihološkome i metafizičkome fenomenu: suosjećanju (njem. Mitleid). Jasno je da time objašnjava kako ljudskim djelovanjem upravljaju tri glavna motiva. To su egoizam kao želja za vlastitim blagostanjem (najčešći motiv), potom zlo kao želja za tuđom patnjom i naposljetku suosjećanje kao želja za tuđim blagostanjem. Samo ono djelovanje koje proizlazi iz suosjećanja ima pravu moralnu vrijednost. Suosjećanje je izravno sudjelovanje u patnji drugoga. Ono se događa kada se ukinuti barijera između “ja” i “ti”, pa patnju druge osobe osjećamo kao vlastitu. Zanimljivo je da je pravi prethodnik čitave suvremene dekonstrukcije njemačkoga klasičnoga idealizma i sustava etike kao racionalne doktrine moralnoga djelovanja koji mora važiti „univerzalno“, a što će doseći svoje najviše vrhunca u filozofijskim spisima Emanuela Lévinasa, Paula Ricoeura i Hansa Jonasa nitko drugo negoli Arthur Schopenhauer. (v. https://www.degruyterbrill.com/document/doi/10.1515/9783110254136/html?srsltid=AfmBOoqP6QpBoUyBD10LMf2ookrPIB7bFUiMv72M2xrU7DsiDywA0oQ- ) 3. Zašto uopće osjećamo suosjećanje ako smo biološki programirani za egoizam? Schopenhauer ovdje poseže za istočnom filozofijom (Upanišade) i krilaticom Tat tvam asi („To si ti”). Naime, u svakodnevnome svijetu ili svijetu predodžbe. prostor i vrijeme nas razdvajaju u zasebne jedinke. Ja sam ovdje, ti si tamo.Tome usuprot, na metafizičkoj razini (u svijetu Volje), svi smo mi manifestacija jedne te iste, jedinstvene kozmičke Volje.Kada vidimo biće koje pati, naša duboka intuicija prepoznaje da patnja drugoga zapravo jest naša vlastita patnja, jer smo u biti jedno te isto biće. Ranjavajući drugoga, ranjavamo sami sebe.Iz suosjećanja prirodno izviru dvije kardinalne vrline, bez ikakve potrebe za božjim zakonom: To su, prvo, Pravednost (Justitia) kao pasivni stupanj morala. Pokreće nas da ne nanosimo patnju drugima. Prepoznajemo patnju u drugome i zaustavljamo vlastiti egoizam kako ga ne bismo povrijedili, te drugo, Čovjekoljublje (Caritas) kao aktivni stupanj morala. Pokreće nas da aktivno pomažemo drugima i ublažavamo njihovu bol, trošeći vlastite resurse i vrijeme. Koliko je Schopenhauer utjecao na svoje suvremenike koji su „gutali“ doslovno njegove mudre izreke, aforizime, sentencije iz Parerge i Paralipomene dovoljno svjedoči zacijelo apsolutno njegov najveći poklonik, nitko drugi negoli operni skladatelj i mislilac i pisac Richard Wagner, koji će u svojim muzičkim dramama s idejom cjelovita umjetničkoga djela (Gesamtkusntwerk) unijeti u operni svijet estetske i etičke ideje posvemašnje suosjećajnosti kao estetskoga mesijanizma u Parsifalu, primjerice, ali i u drugim operama. (v. https://www.amazon.de/Wagner-Schopenhauer-Closer-Milton-Brener/dp/1493189344 i https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/glazba/cemu-glazba ) Velika prednost etike bez Boga u Schopenhauerovim očima jest njezin odnos prema životinjama. On oštro kritizira zapadni monoteizam jer je postavio nepremostivu granicu između čovjeka i životinja, dopuštajući njihovo mučenje i iskorištavanje jer “nemaju dušu”. Budući da se njegova etika temelji na suosjećanju prema svemu što pati, životinje su punopravni članovi moralne zajednice. Tko je okrutan prema životinjama, ne može biti dobar čovjek, jer mu nedostaje temeljni moralni osjećaj – suosjećanje. Usporedba s Immanuelom Kantom pruža savršen uvid u to koliko je Schopenhauerova etika bez Boga bila revolucionarna za 19. stoljeće. Iako je Kanta iznimno poštovao i smatrao ga najvećim filozofom modernoga doba, njegovu je etiku podvrgnuo brutalnoj i razornoj kritici. Kantova se etika temelji na dužnosti i razumu, dok se Schopenhauerova temelji na osjećaju i psihologiji. Otklonivši iz etike Boga i Kantov etički rigorizam razuma, Schopenhauer je stoga ponudio etiku koja objašnjava u osnovi stvarno ljudsko ponašanje, a ne iluzije univerzalizma i apstraktnih etičkih maksima. Kada čovjek kroz suosjećanje spozna da je patnja cijeloga svijeta ujedno i njegova vlastita, u njemu se događa radikalan preokret. Taj proces Schopenhauer naziva asketskom negacijom volje za životom (njem. Verneinung des Willens zum Leben). To je vrhunac njegove filozofije i ujedno točka u kojoj se njegova etika transformira u svojevrsni filozofijski misticizam, duboko nadahnut budhističkim shvaćanjem Nirvane i naukom o askezi. 4. Za Schopenhauera, naša temeljna bit je volja – slijepa, nezajažljiva i vječna težnja koja nas tjera da stalno želimo, grabimo i preživljavamo. Ta Volja je izvor sve patnje jer želje nikada ne mogu biti trajno utišane.Međutim, kada pojedinac dosegne najviši stupanj moralne spoznaje, događa se sljedeće. Čovjek više ne vidi svijet kroz prizmu vlastitog egoizma (“ja želim ovo”). On uviđa da je svaka borba i svako otimanje zapravo Volja koja proždire samu sebe. Spoznaja (intelekt) postaje “utišavatelj” (Quietiv) Volje. Umjesto da i dalje želi i pati, čovjek odlučuje potpuno prestati željeti. Negacija volje nije samo teoretski pojam; Schopenhauer je opisuje kroz konkretna ponašanja koja su povijesno prakticirali kršćanski sveci (poput Franje Asiškoga ili Meistera Eckharta) te istočnjački jogiji i budistički redovnici. Asket odbacuje luksuz i materijalna dobra kako ništa ne bi pothranjivalo njegove želje. Seksualni nagon je za Schopenhauera najjači izraz volje za životom jer osigurava nastavak vrste (i time nastavak patnje za nove generacije). Njegovim zatiranjem kida se lanac patnje. Uskraćivanje užitaka tijelu ima svoj posljednji smisao u tome kako bi se slomio njegov biološki zahtjev. Važno je ovdje naglasiti da Schopenhauer oštro razlikuje askezu od samoubojstva. Iako se oba čina čine kao bijeg od života, njihova je metafizička natav potpuno suprotna: Samoubojica, naime, želi živjeti, on voli život, ali ne može podnijeti uvjete pod kojima živi (patnju, bolest, siromaštvo). On uništava tijelo, ali ne i samu Volju koja ostaje nepromijenjena. Askeza je, tome usuprot, uništenje same Volje. Asket ostaje živjeti u tijelu, ali u njemu umiru sve želje, nagoni i strahovi. On uništava metafizički korijen patnje. Kada se Volja potpuno negira, ono što ostaje običnom čovjeku djeluje kao ništavilo. Za onoga tko je još uvijek zarobljen u željama, svijet bez želja izgleda prazno i zastrašujuće. Međutim, za asketa koji je postigao negaciju volje, to “ništavilo” je zapravo stanje apsolutnog, nepomućenog mira, duboke tišine i konačnog oslobođenja od patnje. To je stanje koje u potpunosti korespondira s budističkom Nirvanom. Dok je asketska negacija volje trajno oslobođenje od patnje, Schopenhauer prepoznaje da je takav radikalan put iznimno težak i dostupan samo rijetkim pojedincima (svecima i asketima). Za sve ostale, koji još uvijek žive u vrtlogu želja, postoji privremeno i trenutno olakšanje – umjetnost. Isto će potvrditi i Freud u svojoj postavci o sublimaciji kao kompenzaciji za dokinute biologijske nagone. Estetski užitak za Schopenhauera djeluje kao kratkotrajni lijekprotiv boli postojanja. Kada promatramo umjetničko djelo, naša se svijest transformira, a kotač patnje na trenutak prestaje rotirati. U svakodnevnome životu naša je spoznaja u službi volje (naših nagona, potreba i egoizma). U trenutku estetskoga razmišljanja događa se duboka promjena jer se posve udubljujemo u objekt (sliku, kip, pjesmu) i zaboravljamo na svoje osobne brige, interese i patnje. Postajemo ono što Schopenhauer naziva „čisti, bezvoljni subjekt spoznaje”. Umjetnost nam ne prikazuje, dakle, pojedinačne, prolazne stvari, već njihovu vječnu bit — platonske Ideje. U tom stanju nema želje, pa stoga nema ni patnje. To je trenutak savršenog, nepomućenoga mira. Schopenhauer na uistinu iznimno problematičan ali i gotovo subliman način rangira umjetnosti prema tome koliko uspješno izražavaju različite stupnjeve objektivizacije Volje: Arhitektura: Najniži stupanj. Prikazuje borbu najnižih sila prirode, poput gravitacije, krutosti i težine materije. Kiparstvo i slikarstvo: Prikazuju složenije oblike života (biljke, životinje) i dosežu vrhunac u prikazu ljudskoga tijela i emocija. Književnost i poezija (osobito tragedija): Prikazuju ljudsko ponašanje, unutarnje konflikte i duboku tragičnost postojanja. Tragedija je najviši oblik književnosti jer nas uči da je prava krivnja čovjeka sam njegov dolazak na svijet. Za Schopenhauera, glazba stoji radikalno odvojena i visoko iznad svih ostalih umjetnosti. Dok slikarstvo ili književnost kopiraju ideje (sjene stvarnosti), glazba je izravna kopija same Volje. Glazba ne treba riječi niti slike da bi nas duboko ganula; ona govori univerzalnim jezikom čiste dinamike svijeta. Pritom, tvrdi Schopenhauer, melodija odražava neprestanu ljudsku borbu: njezino skretanje s osnovnog tona, lutanje kroz disonance i konačni povratak u harmoniju savršeno kopiraju dinamiku naših želja, njihovo odgađanje i konačno ispunjenje. Svijet označava materijaliziranu volju, ali glazba je utjelovljena volja u zvuku. Zato nas ona pogađa snažnije, brže i dublje od bilo koje druge umjetničke forme. Nažalost, čim glazba utihne ili skrenemo pogled s umjetničkoga djela, vraćamo se u stvarnost i Volja nas ponovno zarobljava. Umjetnost je stoga samo utjeha na putu, a ne konačni spas. Za Schopenhauera, genij je osoba koja posjeduje iznimno rijedak i specifičan dar: sposobnost da zadrži čistu spoznaju posve oslobođenu od utjecaja Volje. Dok običan čovjek koristi svoj intelekt isključivo kao alat za preživljavanje i ostvarivanje osobnih ciljeva, kod genija je intelekt u tolikoj mjeri razvijen da se uspijeva odvojiti od nagona i služiti čistome promatranju svijeta. Genijalnost je, prema tome, sposobnost za objektivno promatranje stvarnosti. Genij posjeduje golem višak spoznajne snage, znatno više nego što mu je potrebno za puko preživljavanje. Taj višak usmjerava na stvaranje umjetnosti ili filozofije. Već sam na jednom drugome mjestu, ali polazeći od Spenglerove analize genija s podrijetlom u Schopenhauera pokazao da su geniji samo i jedino umjetnici i mislioci i to zato što su uvjetovani onim što proizlazi iz čiste volje kao sinteze prirode i duha u proizvođenju Novoga onkraj svekolike racionalizacije mišljenja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-titankoj-snazi-i-nemoci-duha/ ) Sposobnost za dugu kontemplaciju i mašta kao nužan instrument misaone tvorbe novoga svijeta određuju bit genija u svijetu. Budući da genij ne može osobno doživjeti baš svaku situaciju u životu, njegova mu mašta omogućuje da iz malog broja stvarnih iskustava rekonstruira univerzalne istine o ljudskoj prirodi. Schopenhauer posvećuje veliku pozornost činjenici da su genijalni ljudi često neshvaćeni, ekscentrični ili na rubu mentalne stabilnosti. Zbog toga Schopenhauer izravno povezuje genijalnost i ludilo. 5. Volja? Zar to nije istovjetno s onime što označava bit bitka u novovjekovnoj metafizici i što je Nietzsche preuzeo od svojega učitelja Arthura Schopenhauera u najznačajnijoj formuli kraja metafizike uopće: volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga? Ne možemo razumjeti koliko je Schopenhauer ključan mislilac zapadnjačke modernosti i suvremenosti uopće ako ne raščlanimo razloge zašto je volja uvjet mogućnosti želje za objektom u smislu biološkoga nagona kao što je to eros i zašto se u srcu zapadnjačke filozofije umjesto kršćanstva kao izvora teodiceje u Hegela, pojavljuje istočnjački kvijetizam s idejom ništavila koji kroz budhizam prelazi do empatije za patnjom Drugoga u ono najuzvišenije uopće ꟷ sublimnu umjetnost metafizike glazbe koju ne stvaraju diletanti, već geniji. Iz Parerge i Paralipomene dolaze čudesne i čudovišne misli nijekanja Volje kao metafizičke uvjetovanosti života. No, Nietzsche je onaj mislilac bez kojeg bi po mojem sudu Schopenhauer ostao bez najvišeg mogućega intenziteta svojega pesimizma i to naprosto zato što Nietzscheov Zarathustra ne niječe život, već mu tisuću puta iskazuje estetičko samopotvrđivanje bez pada u rezignaciju. Uvijek stoga kad čitam Schopenhauera u primislima mi je njegov „učenik“ koji na jednom mjestu fragmenata iz Ostavštine kazuje protiv svojeg „učitelja“ kako umjetnost ne iskazuje nikakav očaj niti pesimizam, već potvrđuje tragičnost onoga što naziva amor fati. U kakvom je odnosu pojam volje spram onoga što je s Hegelom nastupilo kao sklop supstancije-subjekta u ideji apsoluta? U Heideggerovim tekstovima o ovome problemu, nadasve u knjizi Nietzsche I-II iz 1961. godine u izdanju G. Neskea u Pfullingenu, on smješta Schopenhauerovu metafiziku volje kao povijesnoga prethodnika Nietzscheove “volje za moć” i shvaća oba mislioca kao ključne likove moderne metafizike, koju karakterizira radikalni zaborav bitka (Vergessenheit des Seins). Heidegger stoga u Schopenhaueru ne vidi radikalno odstupanje od klasične filozofije, već nastavak uzlazne crte tradicije koja shvaća bitak bića kao volju. Heidegger otuda povlači izravnu crtu od Leibniza (bitak kao žudnja / težnja) preko Schellinga i Hegela do Schopenhauera i Nietzschea. Ono najvažnije jest za Heideggera to da Schopenhauerovu definiciju volje kao “stvari o sebi” određuje zatočenom u modernome subjektivizmu. Ovdje je volja nesvjesni temelj kojem se bića podvrgavaju kao “reprezentacija”. Dok Schopenhauer shvaća volju kao slijepi, besciljni nagon koji stvara patnju, Nietzsche to radikalizira u “volju za moć” odnosno volju koja nastoji uzdići samu sebe. Heidegger, naime, optužuje Schopenhauera za “pesimistički nihilizam”. Schopenhauerovo sublimno rješenje kao što je negacija volje kroz asketizam i umjetnost za Heideggera označava bijeg od smisla bitka u raspad cjeline bića. Poznato je, naposljetku, da je kasni Heidegger posve odstupio od bilo kakve metafizike volje, jer je za njega moderna volja izvorište moderne tehnologije i posvemašnje instrumentalizacije svijeta (makinacije). Za razliku od Schopenhauerove negacije volje (koja za Heideggera i dalje ostaje čin volje), Heidegger poziva na opuštenost (Gelassenheit). To znači „htjeti ne-htjeti“ odnosno oslobođenje bitka, bića i biti čovjeka umjesto njihova podjarmljivanja voljom. Sve što je ovdje rečeno pokazuje samo da je volja=moć=tehnosfera kojoj tautologiji empatija spram Drugoga, genij i muzika iznad svega nisu nikakva sublimna alternativa totalnome nihilizmu ne svijeta, već života samoga. Prave alternative i nema. Možda je čitanje Parerge i Paralipomene barem privid da se takvome svijetu može pronaći „rupa u mreži“ bitka kao Volje.

July 26, 2026
Academia virtualis (31)

Academia virtualis (31)

1. U maloj knjizi naslovljenoj Zlo: izazov filozofiji i teologiji (Le Mal. Un défi la philosophie et à la théologie, Ženeva: Labor et Fides, 1986.] koja će se u prijevodu na hrvatski Maria Kopića pojaviti u 31. broju časopisa Europski glasnik krajem 2026. godine u okviru tematske cjeline Kako misliti zlo, temeljne postavke odnose se na kritiku Hegelove teodiceje iskazane u njegovu pojmu „lukavstva uma“, koji se nalazi u „Uvodu“ u Predavanjima iz filozofije povijesti. Paul Ricœur u ovoj knjizi polazi od klasičnog teologijskoga filozofijskog paradoksa, poznatog kao problem teodiceje, koji se sastoji od tri nespojive tvrdnje: (1) Bog je svemoguć, (2) Bog je apsolutno dobar i (3) Zlo postoji. Tradicionalna filozofija i teologija stoljećima su pokušavale opravdati Boga (teodiceja) ili integrirati zlo u racionalne sustave (poput Hegelove dijalektike ili Leibnizova “najboljeg od svih mogućih svjetova”). Ricœur tvrdi da su ti pokušaji propali jer patnja i krik žrtve uvijek nadilaze i razbijaju svaki racionalni sustav. Zlo je “mislivo”, ali je racionalno neobjašnjivo; ono ostaje skandal za ljudski um. Ricœur fenomenologijski razdvaja zlo na dvije usko povezane, ali različite dimenzije Zlo koje činimo (le mal commis): Grijeh, krivnja i moralni prijestup za koji je čovjek odgovoran. Ono izaziva osudu i prijekor. Zlo koje trpimo(le mal souffert): Patnja, bol i bolest koji pogađaju čovjeka izvana. Ono izaziva lamentaciju (tužaljku) i osjećaj nepravde. Najveća opasnost, prema autoru, leži u preranom spajanju ovih dviju sfera kroz pojam kazne. Kada se patnja žrtve tumači kao kazna za grijeh, njezina se bol moralizira, što vodi u još dublji skandal i nepravdu. Budući da spekulativno mišljenje ne može riješiti zagonetku zla, Ricœur predlaže trostruki zaokret u načinu na koji se čovjek postavlja prema tom izazovu: Na razini mišljenja (penser plus): Napuštanje iluzije o potpunome objašnjenju (“zašto baš ja?”). Prihvaćanje zla kao zagonetke i aporetične granice našega uma. Na razini djelovanja(agir contre): Zlo se ne treba opravdavati, već se protiv njega mora boriti. Ono postaje kategorija djelovanja — smanjenje patnje drugoga i borba protiv nepravde jedini su valjani odgovori. Na razini osjećaja(le travail du deuil): Prolazak kroz proces žalovanja. To podrazumijeva napuštanje narcisoidne potrebe za nagradom i preoblikovanje tužaljke u prihvaćanje vlastite ranjivosti, čime se otvara prostor za nesebičnu ljubav i suosjećanje prema drugima. 2. Navodim jedno ključno mjesto iz spomenute knjige koje ću nastojati protumačiti u nastavku ovog predavanja iz ciklusa Academia virtualis. „Posrijedi je dobro poznat odjeljak iz Uvoda u Predavanja o filozofiji povijesti, posvećen „lukavstvu uma“, koje samo po sebi predstavlja možda posljednje lukavstvo teodiceje. Činjenica da se ta tema pojavljuje u okviru filozofije povijesti već nas upozorava da je sudbina pojedinaca u potpunosti podređena sudbini duha nekog naroda (Volksgeist) i sudbini svjetskog duha (Weltgeist). Točnije, u modernoj Državi koja je još u nastajanju dade se razaznati krajnji cilj (Endzweck) duha – potpuno ozbiljenje (Verwirklichung) slobode. Lukavstvo uma sastoji se u ovome: svjetski se duh služi strastima koje pokreću velike ljude koji stvaraju povijest i, bez njihova znanja, razvija sekundarnu namjeru, skrivenu u primarnoj namjeri sebičnih ciljeva koje njihove strasti tjeraju da slijede. Upravo neželjeni učinci individualnog djelovanja služe planovima Weltgeista, kroz doprinos tog djelovanja neposrednijim ciljevima koje slijedi svaki „duh naroda“ i koji su utjelovljeni u odgovarajućoj Državi. Tu leži ironija hegelijanske filozofije povijesti: upravo u onoj mjeri u kojoj je pitanje sreće i nesreće [malheur]poništeno, čak i ako se pretpostavi da ta filozofija daje umstveni smisao velikim povijesnim kretanjima (što je pitanje o kojemu ovdje ne raspravljamo). Povijest, kaže Hegel, „nije tlo sreće“. Ako je velikim ljudima povijest koja se njima poigrava uskratila sreću, što reći o anonimnim žrtvama? Za nas koji čitamo Hegela nakon katastrofa i bezimenih patnji stoljeća, razdvajanje utjehe i pomirenja postalo je velikim uzrokom zbunjenosti: što više sistem napreduje, to su žrtve više marginalizirane. Uspjeh sistema postaje njegov neuspjeh. Patnja je, kroz glas lamentacije, ono što se isključuje iz sistema.“ Paul Ricœur kritizira G. W. F. Hegela i njegov pojam “lukavstva uma” (List der Vernunft) jer smatra da takav sustav pretvara stvarnu ljudsku patnju u puko sredstvo za postizanje višeg povijesnog cilja. Za Ricœura je Hegelova teodiceja vrhunac spekulativne iluzije koja pokušava racionalizirati ono što se racionalizirati ne može – a to je skandal zla i patnje. Ključni su momenti Ricoeurove kritike sljedeći. Hegel u svojoj filozofiji povijesti koristi pojam “lukavstva uma” kako bi objasnio da povijesni um koristi ljudske strasti, sukobe, pa čak i katastrofe (zlo) kako bi ostvario napredak svijesti o slobodi. Zlo je u tom kontekstu nužan, dijalektički moment koji se na kraju ukida (Aufhebung) i miri u cjelini sustava. Ricœur uočava strašnu cijenu takvog sustava. Ako je svaka patnja opravdana višim povijesnim ciljem, onda su pojedinačne ljudske žrtve i njihovi krici samo “puki nusproizvod” ili otpad povijesti. Ricœur odbija filozofiju koja žrtvi oduzima pravo na njezinu jedinstvenu bol radi “višega smisla”. U Hegelovu sustavu, zlo nikada nema zadnju riječ; ono je samo negacija koju će nadvladati nova afirmacija. Sva se povijest kreće prema konačnom pomirenju apsolutnoga duha sa samim sobom. Ricœur tvrdi da ova vrsta spekulativnog pomirenja predstavlja preranu i lažnu utjehu. Kada filozofijski sustav tvrdi da je zlo “nužno” za opći napredak, on zapravo estetski i logički opravdava nasilje. Za Ricœura, patnja se ne može dijalektički “progutati” niti se može pretvoriti u logičku nužnost. Krik žrtve pruža apsolutni otpor svakoj dijalektici. Hegelova filozofija teži totalitetu, odnosno objašnjenju svega iz pozicije cjeline u kojoj sve sjeda na svoje mjesto. Ricœur se ovdje oslanja na tradiciju Kierkegaarda i Gabriela Marcela, ističući da postojanje zla predstavlja aporiju (nerješiv problem) i nepremostivu granicu za ljudski um. Sustav koji tvrdi da objašnjava “zašto” postoji patnja u svijetu zapravo vrijeđa onoga koji pati. Umjesto da zlo integriramo u sustav (što čini Hegel), moramo priznati da nas zlo ostavlja bez teksta i razbija našu potrebu za potpunim teorijskim objašnjenjem svijeta. Za Ricœura, Hegelovo “lukavstvo uma” je najopasniji oblik teodiceje jer racionalizira neopravdivo. Ricœurov odgovor Hegelu je jasan: umjesto spekulativnoga pomirenja sa zlom unutar filozofijskoga sustava, čovjek mora izabrati praktični otpor zlu kroz moralno djelovanje, suosjećanje i rad žalovanja. 3. Nije Paul Ricoeur u kritici Hegelove teodiceje iznimka u cjelokupnome francuskome okretu od tradicije racionalizma kao novovjekovnoga izvora modernosti koji je otpočeo s Lévinasom, a nastavio se s postavkama poststrukturalista poput Derridae i Deleuzea, Lyotarda i drugih pripadnika tzv. postmoderne. Pokušajmo ukratko sažeto pokazati u čemu je navlastitost ove kritike racionalizma i teodiceje s obzirom na nesvodivost zla u doba „kraja povijesti“. Svi francuski mislioci nakon filozofije egzstencijalizma kršćanskoga tipa u djelu Gabriela Marcela, ali ponajprije u okviru židovske struje mislilaca poput Lévinasa ne mogu suprotstaviti tradicionalnoj metafizici kojoj je Hegel vrhunac ništa drugo negoli ono isto što je prvi učinio Sören Kierkegaard u svojem egzistencijalnome obratu: suosjećajnost spram Drugoga protiv tvrdokornoga sustava apsolutnoga duha kojemu u biti stoji pojam Uma (Vernunft). No, problem nastaje otuda što se logika djelovanja ljudskoga bića u suočenju s iracionalnošću zla ne može objasniti više pojmom Uma ni njegovim „lukavstvom“ kada razmjeri čudovišnoga i dijaboličkoga zla postane ono što je Hannah Arendt odredila pojmom „banalnosti zla“, misleći na tehničko funkcioniranje sustavnoga genocida nad Židovima u nacističkome Holokaustu. U čemu je, dakle, posebnost Ricoeurova pristupa ovom problemu koji je nedvojbeno mislilac osebujne hermeneutike Drugoga? Vidjeli smo da je njegova kritika Hegela zapravo kritika onoga što je s radikalno drukčijeg ontologijsko-spoznajnoga motrišta učinio i Oswald Spengler kad je ustvrdio da ideja univerzalne povijesti kao hoda metafizike od prvoga uzroka do posljednje svrhe nema smisla, pa stoga ni tradicionalni misaoni sustavi ovog „historicizma“ nisu drugo negoli ordinarni promašaji u 20. stoljeću: to su teleologija, eshatologija i teodiceja. No, problem je u tome što takvu radikalnu dekonstrukciju ideje povijesti ne uspostavlja gotovo nitko od spomenutih francuskih filozofa, pa naravno ni Ricoeur. Njegova kritika Hegelova „lukavstva uma“ proizlazi iz zapravo „negativne eshatologije“, koja kaže da smisao povijesti nije u konačnoj realizaciji totalnoga/totalitarnoga racionaliteta, već u nastojanju dosezanja unvierzalne pravednosti i slobode singularnoga pojedinca kojemu nikakve „više sile“ sekulariziranoga božanstva ne određuju njegovu instrumentalnu funkcionalnost u sustavu koji je u konačnici ozbiljenje ne-slobode i ne-pravednosti. No, odakle argument protiv Hegelova apsoluta koji kao što je poznato pretpostavlja sjedinjenje supstancije i subjekta? Je li paradoks ove kritike u tome što dolazi iz nečega što je posve neodredljivo i stoga ne-mislivo kao što je to pojam Zla koji u tradicionalnoj teodiceji postoji ne protiv logike svrhovitosti božanske svemoći, nego upravo zbog njegove svemoći i vječne slave? Problem s kritičkim odnosom de-ontologijskih stavova protiv filozofijsko-teologijske uspostave teodiceje nije u tome što se sukladno „etičkome egzistencijalizmu“ suprotstavlja panlogizmu i panracionalizmu kao uglavnom pogrešnim odredbama Hegelova spekulativno-dijalektičkoga razvitka apsoluta u povijesti. Jer um je samo realizacija svjetskoga duha (Geist) u svjetskoj povijesti kao „sudištu“ i „poprištu“ onoga što prelazi iz jedne forme života svijesti u drugu i taj je proces napredovanja nužan i ireverzibilan. Zato je svaka kritika teodiceje u Hegelovu shvaćanju povijesti unaprijed nevjerodostojna ako istodobno nije i kritika druge strane suviška onoga etičkoga u različitim „mesijanskim fundamentalizmima“. I Lévinas i Ricoeur ne mogu suprotstaviti etičkome univerzalizmu Hegelove apsolutne znanosti ništa drugo negoli kjerkegorovski shvaćenoga singularnoga pojedinca u novome ruhu kao univerzalnu žrtvu pvoijesti i njezina kruga zla plus nesvodivost njegove drugosti. Paradoks je, dakle, u tome što taj i takav pojedinac koji ne postoji u svijetu bez odnosa s drugim sebi sličnim i navlastitim pojedincima u sklopu kolektivnoga identiteta nacije-države, rase, spola/roda i slično mora sebe žrtvovati Drugome da bi imao mesijanskoga opravdanja. Drugim riječima, ono što kod Ricoeura ostaje zagonetkom jest prazno mjesto Drugoga kao žrtve koja se samo moralno nemoćno suprotstavlja logici sustava apsolutnoga duha. Ali, Hegel nema nikakve veze s totalitarizmom i „banalnošću zla“, jer unutarnja slabost njegove teodiceje ne proizlazi iz ideje nadilaženja sfera subjektivnoga i objektivnoga duha (savjesti pojedinca i institucija ćudorednosti u građanskome društvu i političkoj državi), već otuda što Zlo nije „vječno“ u svojoj kontingenciji, već samo i jedino povijesno-epohalno određeno nedostatkom ljudske savršenosti u interakciji sa samosviješću apsoluta. Ne postoji mogućnost apsolutnoga zla, jer bi to značilo da anti-teodiceja postaje uvjet mogućnosti Drugoga kao demonske tautologije onoga što se služi instrumentima Uma da bi dospjelo do vlastite realizacije u zbilji. Ono što zlo čini čudovišnim događajem ekscesa u svijetu proizlazi iz njegove nesvodivosti na ništa umno niti osjetilno u konačnici. Zlo je samo i jedino stvar etičke kontingencije i samo se i jedino može odstraniti iz svijeta radikalnim političkim strategijama onoga što Peter Sloterdijk u analogiji s teodicejom naziva algodicejom ili strategijom odstranjenja boli i patnje u povijesti. 4. Nije se za većinu teško ne složiti s Ricoeurom kad u knjizi o zlu kaže i ovo. „U zaključku bih želio naglasiti da problem zla nije samo spekulativni problem: on zahtijeva konvergenciju između mišljenja, djelovanja (u moralnome i političkome smislu) i duhovne transformacije osjećaja.“ No, problem je upravo u tome kako ova konvergencija između spekulativnosti i praktične transformativnosti utječe na mogućnosti radikalnoga odstranjenja zla iz povijesti. Ne možemo nikad izbaciti iz svih modifikacija mišljenja o zlu ono što pripada biti mišljenja uopće, a to je baš ono što je Hegel odredio apodiktički. Spekulativnost prethodi svemu drugome jer mišljenje se ne može svesti na osjećaje i opažaje svijeta. Inače bismo filozofiju kao osmišljavanje života mogli mirne duše pretvoriti u psiho-ontologije ili psiho-estetske lamentacije o boli i patnji do Sudnjega dana i poslije kako to već stoljeće i više pokušava psihoanaliza. Pitanje je konvergencije mišljenja o zlu ponajprije pitanje o granicama autentične spekulativnosti života kao apsoluta koji se ne može rastemeljiti etičkim žrtvoslovljem i suosjećajnošću spram Drugoga koliko god to bilo naizgled jedino što nam još preostaje od neuspjeha svih suvremenih anti-teodiceja.

July 25, 2026
Academia virtualis (30)

Academia virtualis (30)

1. Kada bih trebao pronaći suvremenoga umjetnika 20. stoljeća koji mi je najbliži po načinu mišljenja više negoli po njegovim tzv. djelima, a to je za suvremenu umjetnost ionako upitno zbog primata pojma događaja u smislu trijade postava-tijela-koncepta u umjetnosti instalacija, performativnosti i konceptualizma, onda bih tu zacijelo uvrstio njemačkoga „gurua“ Josepha Beysa. Razloga ima podosta, a dostatno je navesti samo jedan. S njime se sama ideja „umjetnika“ sjedinjuje s pojmom „umjetnosti“ izvan svakoga metafizičkoga „subjektivizma“ i postaje životno-duhovni poziv promjene sveopće svijesti kao uvjeta mogućnosti promjene svijeta. Umjetnik je otada ono što se sakralizira u profanome sklopu fetiškoga karaktera kapitalizma da bi iz umjetnosti same, a ne više iz otuđeno-postvarenoga „svijeta“ nastupila mogućnost radikalne promjene samoga života. Ovaj radikalno preokrenuti platonizam doseže svoj vrhunac u pojmu umjetnika kao društvenoga šamana što označava kraj umjetnika kao racionalnoga „šahista“ zastarjele metafizike kakvu je u 20. stoljeću utjelovio Marcel Duchamp. Nakon ezoterije, antropozofije, okultizma i različitih smjerova alternativnih duhovnosti koje su se pripisivale Duchampu, pitanje o Bogu kao izvoru svekolike umjetnosti ꟷ kako je to na jednom predavanju 1972. godine u velikoj hali u Essenu odredio sam Beuys na pitanje nekog uznevjerenoga studenta zašto neprestano govori samo o Bogu, a gotovo ništa o umjetnosti ꟷ kristaliziralo se u pitanje koje ima ontologijsko-spoznajno značenje još više „danas“, negoli kad je sam Umjetnik na Documenti 5 i 6 u Kasselu 1972. i 1977. godine držao javne rasprave o biti umjetnosti koje su trajale po 10 sati. Diskusija, dijalog i i forma razgovora bile su temeljne diskurzivne forme komunikacije za Beuysa koji je to zvao usporednim procesom („Parallelprozess“) za realizaciju njegovih „akcija“, a ne „performansa“. Šamanska strana Beuysa, njegove misli i njegova rada, često je bila isticana. On sam je stalno naglašavao da mu uopće nije bila želja vratiti se u iskonske uvjete, već postaviti znakove za budućnost. Povjesničar umjetnosti Udo Kultermann vidi umjetnika kao šamana modernog društva: šaman kao šaman ne proizvodi predmete, iako je u primitivnim društvima često i umjetnik, već poput umjetnika djeluje kroz napuštanje sebe, kroz žrtvu društvu. Posvećujući se, aktivira iscjeljujuće obrasce ponašanja kod drugih. Gledano u tom svjetlu, događaj je logična posljedica modernoga šamanizma. Šaman našeg doba, kaže Kultermann, poznaje i vlada tehnologijom koju je naša civilizacija proizvela; poznaje i vlada masovnim medijima. S tim alatima kreće u potragu za novim slobodama. (v. https://tma-bensberg.de/blog-beuys-schamanen/ ) Beuys je znao sve o šamanizmu. Za njega je šaman bio figura u kojoj se materijalne i duhovne sile mogu spojiti. U sadašnjem materijalističkom dobu, šaman je predstavljao nešto u budućnosti. Nesumnjivo je i sam Beuys imao šamanske atribute, iznutra i izvana. Šaman uvijek nosi kostim, čiji je najvažniji dio pokrivalo za glavu. Beuysov kostim sastojao se od ribarskoga prsluka preko bijele košulje, traperica i filcanoga šešira. Šaman je, nadalje, odabrana osoba koja ima isključivo pravo pristupa svetome teritoriju. Kako nam Mircea Eliade kaže, među svim sibirskim narodima bitan kriterij šamanskoga poziva je bolest, inicijacijski proces raskomadanja, ritualnoga ubojstva i uskrsnuća. O svemu tome dokumentirano, iscrpno, mjerodavno svjedoči knjiga koju valja posebno konzultirati kao što je to knjiga koju je uredio Volker Harlan, prijatelj Beuysov do njegove smrti i čovjek koji je studirao biologiju i teologiju te doktorirao na temi Slika biljke u znanosti i umjetnosti kod Aristotela i Goethea, botaničke morfologije 19. i 20. stoljeća u umjetnika Paula Kleea i Josepha Beuysa. Njegova knjiga razgovora s Beuysom naslovljena je pitanjem Što jest umjetnost? (What is Art?), Clairview Books, 2004. Izvorno je knjiga objavljena na njemačkome pod naslovom Was ist Kunst? Werkstattgespräch mit Beuys, Verlag Urachhaus, Stuttgart, 1986. Kao bivši svećenik Kršćanske zajednice (Gemeinschaft), Harlan je u Beuysovome radu prepoznao duboke duhovne, sakramentalne i transformacijske elemente. Kroz razgovore s Beuysom, Harlan istražuje skriveno značenje materijala koje je Beuys koristio (poput masti, filca, meda i bakra). Za njih dvoje, materijali nisu samo fizički objekti, već nositelji energetskih procesa i duhovnih sila. Oba su mislioca bila duboko nadahnuta antropozofijom Rudolfa Steinera. Harlan pomaže čitatelju povezati Beuysovu “socijalnu skulpturu” s evolucijom ljudske svijesti i ekologijskom održivošću. Knjiga se temelji na “radioničkim razgovorima” (Werkstattgespräche) koje je Harlan vodio s umjetnikom. Harlan postavlja precizna pitanja koja Beuysa tjeraju da detaljno pojasni koncepte poput toplinske teorije kiparstva (prelazak iz hladnoga/krutoga u toplo/tekuće stanje uma). Uz transkripte razgovora, knjiga sadrži i Harlanove prateće eseje. U njima on djeluje kao prevoditelj Beuysovih često hermetičnih ideja u univerzalni jezik dostupan filozofima, ekolozima i široj javnosti. 2. Joseph Beuys definirao je umjetnost kao „znanost o slobodi”, proširujući njezin koncept daleko izvan tradicionalnih okvira slikarstva i kiparstva kako bi obuhvatio cjelokupno ljudsko djelovanje i preoblikovanje društva. U mojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) o njegovu su stajalištu spram odnosa umjetnosti i božanskoga unutar okvira zapadnjačke metafizike raspravlja kao o socijalno-kritičkome postavu neoavangarde koja ne samo što propituje svoje povijesne izvore, već propituje i povijesno-epohalni pojam „umjetnosti“ koji se u 20. stoljeću u doba umjetnosti= kapitala, njemački Kunst=Kapital (a to je poznata Beuysova formula) ne samo „profanirao“, već je dospio do kraja svojih potencijala uopće. (https://zarkopaic.net/blog-post/duchampova-sutnja/) Njegova filozofija radikalno je redefinirala ulogu umjetnika i same kreativnosti u 20. stoljeću. Beuysovo viđenje umjetnosti temelji se na tri ključna oslonca: 1. Prošireni pojam umjetnosti (Erweiterter Kunstbegriff) Za Beuysa umjetnost nije bila ograničena na materijalne predmete izložene u muzejima. On je tvrdio da je kreativnost antropologijska konstanta ꟷ urođena osobina i temeljna potreba svakog ljudskoga bića. Umjetnost je vidio kao primarnu snagu koja prethodi i oblikuje sve druge ljudske discipline, uključujući znanost, politiku i ekonomiju. 2. „Svaki je čovjek umjetnik” (Jeder Mensch ein Künstler) Ova njegova najpoznatija izjava često se pogrešno shvaća. Beuys nije mislio da svatko može ili treba slikati ulja na platnu. Umjesto toga, naglašavao je da svaki pojedinac posjeduje kreativan potencijal za oblikovanje vlastitoga života, profesije i okoline. Bez obzira na to jeste li vozač autobusa, liječnik, političar ili roditelj, svatko može djelovati kreativno i svjesno unutar svojeg područja rada. 3. Socijalna skulptura (Soziale Plastik) Ovaj koncept predstavlja vrhunac njegove teorije. Beuys je društvo promatrao kao jedno veliko, živo umjetničko djelo koje se neprestano transformira. Socijalna skulptura je ideja da ljudske misli, govori, rasprave i politički angažmani aktivno oblikuju i modeliraju društveni organizam. Cilj umjetnosti tako postaje stvaranje novog, pravednijega i ekologijski održivijeg društvenoga poretka. To je naposljetku i njegov način razilaženja s Duchampovom idejom anti-umjetnosti s kojom se Beuys nije mogao složiti iz jednostavnoga razloga što je Duchamp svoje stajalište o „društvenim promjenama“ koje umjetnost izaziva sveo na pitanje spora između avangarde i neoavangarde „optužujući“ potonju za muzejski institucionalizirani esteticizam. (v. https://monoskop.org/images/1/1f/Foster_Hal_1994_Whats_Neo_about_the_Neo-Avant-Garde.pdf ) Za Beuysa, Duchamp je predstavljao veliki i nesumnjivo ne samo umjetnički izazov. U studenom 1964. godine sudjelovao je u Akciji pod nazivom Šutnja Marcela Duchampa je precijenjena, koja je uživo išla u TV-prijenosu iz Düsseldorfa. Ostali sudionici bili su Wolf Vostell, Tomas Schmit i Bazon Broch. Beuys je izvodio pokrete s filcom i masnoćom u raznim uzastopnim pokretima. Kasnijeje objasnio da je izjava o Duchampu iz naslova djela vrlo neuhvatljiva i ambivalentna te da implicira kritiku i Duchampovoga anti-umjetničkog koncepta i “njegovog stava i kako je oblikovan kada je odustao i bavio se samo šahom i književnošću”. Beuysa je također pogodila Duchampova primjedba da umjetnici Fluxusa nisu proizveli nikakve nove ideje i da je predvidio sve što su učinili. Beuysov glavni naglasak u ovoj Akciji vjerojatno je bio osporavanje Duchampovoga koncepta anti-umjetnosti, za koji je Beuys tvrdio da ga je sustavno primjenjivao isključivo “kako bi dao izjavu o problemu općenito”. Njegov vlastiti “anti”, izjavio je Beuys, bio je usmjeren protiv konvencionalnoga koncepta umjetnosti, bio je to izričita suprotnost Duchampovom konceptu anti-umjetnosti, gdje se “anti” odnosio na Duchampova vlastita nova umjetnička djela, poput readymadea. Ono što je bilo važno za Beuysa bio je bipolarni odnos: umjetnost i anti-umjetnost, fizika i anti-fizika, matematika i anti-matematika. Samo tako, rekao je, može doći do širenja. Beuysova definicija skulpture bila je sveobuhvatna. Ljudska misao je skulptura stvorena unutar osobe; možemo promatrati vlastito razmišljanje baš kao što umjetnik promatra svoj rad. U predavanju u seriji “Razgovori o mojoj vlastitoj zemlji”, održanom na minhenskom Kammerspieleu 1985., Beuys je jasno dao do znanja da vlastitom razmišljanju i govoru pripisuje ključno skulpturalno značenje. 1972. godine rekao je svojem prijatelju Hagenu Lieberknechtu sljedeće: „Evolucija zapadne misli, u filozofiji i rezultirajućeg koncepta znanosti – posebno onoga što se naziva egzaktnom znanstvenom mišlju – bila je potraga za postizanjem materije… [Ali] materiju postižete tek kada postignete smrt… Mozak kao materijalna podloga misli: organ refleksije, tvrd i sjajan poput ogledala. Nakon što shvatite da je to organ ogledala, postaje jasno i da misao pronalazi svoje ispunjenje samo u smrti i da se misao tada suočava s nečim višim: svojim uskrsnućem u slobodi koju smrt daje, novim životom za misao. I da se u budućnosti to može dogoditi na potpuno drugačiji način; da je zamislivo da će se u nekom budućem dobu moći razmišljati koljenom. A ja tvrdim da se to već može.“ 3. Na ovome blogu zvanom Kaos objavio sam 12. veljače 2024. godine esej uz po mojem sudu najznačajniju akciju ili performativni događaj druge polovine 20. stoljeća u suvremenoj umjetnosti, a riječ je o Beuysovoj akciji COYOTE: I like America and America likes me, New York, 1974. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suosjecanje-kao-performativna-promjena-zivota/ ) Sve je već u naslovu mojeg eseja gotovo bitno izvedeno za ono što proizlazi iz Beuysove ideje socijalne skulpture i biti umjetnosti. Ako je „suosjećanje performativna promjena života“, a riječ suosjećanje proizlazi iz njemačkoga izraza Mitleid, što je izravno povezano s njemačkim pojmom Mitsein koji, što Beuys nikad ne bi sigurno uputio u svojim razgovorima i refleksijama, rabi Martin Heidegger u njegovu najznačajnijem filozofijskome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine, a označava zajedništvo bitka-u-svijetu s izvornim razumijevanjem smisla bitka, onda je ono etičko prethodeće estetskome. Naravno, ovo valja shvatiti u jednom drukčijem smislu od uobičajena prijepora između ethosa i aisthesisa. Što je za Beuysa uopće to što umjetnost „jest“? Zar samo prazna riječ koja se od iskona pojavljuje kao Ur-Sprache i ima uzvišenije značenje od svih ljudskih-suviše-ljudskih shvaćanja promjene same prirode i same biti čovjeka od špilja u Altamiri i Lascauxu do izložbi postava-izvedbe-koncepta na Documenti u Kasselu? Ili, zar samo nešto što je u suvremeno doba vladavine Beuysove formule Kunst=Kapital određeno afirmativnim i negativnim prosudbama o njezinoj ulozi i zadaći koje tzv. suvremeni umjetnici realiziraju u svojim eksperimentalnim projektima kao „usporednome procesu“ u nastajanju onoga što više nema karakter „djela“? Već na početku knjige razgovora s Volkerom Harlanom čitamo da Beuys kaže kako se čitav svoj život uvijek iznova bavio pitanjem o potrebi koja dovodi u određenoj konstelaciji do onoga što označava umjetnost. No, jasno je da je njegovo mišljenje o tom pitanju posve drukčije od znanstvenoga pristupa. Znamo iz njegova životopisa da je studirao prirodne znanosti. I baš zbog toga, naime zbog znanstvene „objektivnosti“ pitanje o umjetnosti mora, kaže Beuys, ostati neriješeno. (str. 9) Pogledajmo sažeto kako zapravo Beuys definira umjetnost o kojoj je ovdje riječ kao pitanju koje mora ostati neriješeno. Možemo kazati da postoji ni manje ni više negoli devet načina artikulacije njegova razumijevanja umjetnosti. Prvo, Mišljenje = Skulptura ꟷ stvaranje otpočinje mišlju. Ova ideja može se činiti aksiomatskom, ali za Beuysa je to značilo da umjetničko djelo obuhvaća puno više od gotovog djela: njegov nastanak i stvaranje bili su bitni dijelovi njegove prirode, stoga je svoje postupke smatrao umjetničkim djelima sama po sebi. Slično tome, govor = skulptura. Beuys je vjerovao da ‘čak i kada pišem svoje ime, crtam.’ Ipak, Beuys je imao snažne stavove o tradicionalnijim oblicima skulpture, koje je vidio kao pomicanje materijala između dva suprotstavljena pola: neodređenog kaosa (recimo, grudvica rastopljene masti) i određenog reda (kartonska kutija). „Shvatio sam da je [skulptura] sastavljena od sila, da ima vrlo važne komponente. I tek kada ste stvarno svjesni komponenti, možete prosuditi ili odrediti gdje postaviti skulpturu.“ Drugo, Usporedni proces ꟷ Na umjetničkim izložbama ‘Documenta 5’ i ‘Documenta 6’ održanim u Kasselu u Njemačkoj (1972. – 1977.), Beuysovi doprinosi bili su u obliku maratonskih javnih rasprava (do 10 sati dnevno tijekom više od 100 dana). Za umjetnika su takve rasprave, predavanja i razgovori bili jednako važni kao i njegov rad temeljen na objektu ili akciji, koncept koji je opisao kao ‘paralelni proces’. Beuys je izjavio: „Moje objekte treba promatrati kao poticaje za transformaciju ideje skulpture… Trebali bi izazvati razmišljanja o tome što skulptura može biti i kako se koncept kiparstva može proširiti na nevidljive materijale koje svi koriste.“ Treće, „socijalna skulptura“ ꟷ Documenta 6′, Beuysova pumpa za med na radnome mjestu (1977.), okupila je tisuće pojedinaca i grupa iz cijelog svijeta kako bi raspravljali o tome kako živjeti kulturnim i duhovnim životom. To je bilo umjetničko djelo samo po sebi, jer ako je misao skulptura, onda su ljudi koji misle zajedno, Beuysovim riječima, socijalna skulptura. Četvrto, umjetnost su njezini materijali ꟷ Unatoč konceptualnoj usmjerenosti većeg dijela svoje kreativnosti, Beuys je s velikom pažnjom birao sirovine s kojima će raditi, posebno se usredotočujući na tvari iz prirodnog svijeta koje su inherentno sadržavale više značenja od, recimo, pukog pigmenta. Njegova je namjera bila da ‘umjetnost ne ostane nešto samo retinalno’. Korištenjem voska, filca ili masti, Beuys je nastojao povezati ‘čitavu prirodu tvari… sa slikarstvom na primjer, ili skulpturom ili crtanjem: tako da se mora ući u sile u tim tvarima’. Ti materijali tada bi mogli djelovati kao simboli, pokazivači ili alati, referirajući se, na primjer, na njihova ljekovita svojstva. To postavlja na umjetnika odgovornost da poštuje materijale. Što god stvorite „mora se dovesti u oblik u kojem su materijal i oblici stvarno u skladu jedni s drugima, zadovoljni su i žele nastaviti živjeti“. Peto, umjetnost je vječna ꟷ da bi bila uspješna, umjetnost se mora pridržavati dugoročnih vrijednosti, a ne kratkoročnih trendova. U razgovoru s Harlanom u crkvi u Bochumu, Beuys se redovito osvrnuo na predmete oko sebe: pod, zidove od opeke, stolice i stol. Kvaliteta potonjeg, na primjer, ovisila je o njegovim proporcijama: dimenzijama, ritmu i mjerilu. „Mora postojati određena bezvremenost u njegovoj ispravnosti… Stol mora imati vječnu vrijednost, mora imati intrinzičnu potrebu da želi nastaviti živjeti.“ Šesto, umjetnost je vrijednost ꟷ Beuysovom definicijom umjetnosti kao one koja obuhvaća sve naše aktivnosti, umjetnik je inzistirao da ona može zamijeniti kapitalizam kao mjeru naše vrijednosti i produktivnosti. Beuys je bio protiv konzumerizma dvadesetog stoljeća, ali nije vidio marksističke ideologije kao odgovor. „Koncept umjetnosti mora zamijeniti degenerirani koncept kapitala“, rekao je. „Umjetnost je zaista opipljiv kapital… Novac i kapital ne mogu biti ekonomska vrijednost, kapital je ljudsko dostojanstvo i kreativnost. Moramo razviti koncept novca koji omogućuje kreativnosti, ili umjetnosti, da tako kažem, da bude kapital.“ Sedmo, umjetnost je komunikacija ꟷ Kako znamo kada je djelo završeno? Za Beuysa, odgovor je uključivao odvajanje od svoje izvorne namjere i razmišljanje o tome što je potrebno za postizanje završetka. Često je to činio razmišljajući o potrebama za uključenim sirovinama. „Nikad ne kažem: Proglašavam ovu stvar završenom; već čekam dok mi sam objekt ne da do znanja i kaže: Završio sam.“ Osmo, umjetnost pripada kontekstu ꟷ Beuys razgraničava predmete oko sebe na one koji su ‘živi’ ili ‘mrtvi’ (iako je ironično da su upravo ovi potonji, na primjer, predmeti koji su nepromišljeno ili drečavo dizajnirani) ti koji se nameću u naše misli. Za Beuysa, velika umjetnost ‘jednostavno se uopće ne nameće, već se potpuno stapa sa svojim kontekstom, [gotovo] nestaje u prirodi. Kao primjer uzeo je savršeno proporcionalan grčki hram pored čvornovate masline – svaki predmet, Beuysovim riječima, vjerujući da je drugi ljepši. „To je jedno te isto; stvari se međusobno prožimaju. Tu zaista postoji jedinstvo koje nije prisutno u takvom… uobičajenom konzumerizmu.“ Deveto, svako je ljudsko biće umjetnik ꟷ U konačnici, Beuys je nastojao potaknuti kreativnost u svakome koga je upoznao. Vjerovao je da svi dijelimo sposobnost oblikovanja svojih života i svijeta oko sebe, na način na koji umjetnik stvara djelo. Sam život trebao bi biti umjetničko djelo. Ova ideja da je svatko umjetnik djelomično je nadahnuta Beuysovim studijama njemačkoga pjesnika i glavnog mislioca romantike ꟷ Novalisa. Pružanje ljudima prostora za spajanje umjetnosti i života bilo je u srži njegove karijere, objasnio je: „Prije svega, imamo umjetnost kao znanost o slobodi’, a bit ljudskog bića bila je ‘izraz slobode, utjelovljenje, nošenje i daljnji razvoj evolucijskog impulsa svijeta“. 4. Sve do sada, u ovome sam predavanju nastojao pružiti Vam obilje informacija o svemu što je uglavnom Joseph Beuys „radio“ u suvremenoj umjetnosti i kako je kao šaman svojim sljedbenicima ostavljao u misaono nasljeđe mnoštvo svojih „razgovora“ kao „umjetničkih događaja“ jer je kroz njegovo mišljenje progovarao ne svjetski duh kao kroz Hegela, ali onda svakako „duh umjetnosti“ od romantike preko avangarde do suvremenosti koju u 21. stoljeću očito obilježava duh Marine Abramović. Izvedbenost svijeta nadomjestila je radikalnu misaonost i društvenu angažiranost onkraj svih granica re/politizacije i re/estetizacije umjetnosti.Beuys je umro 1986. godine, a rođen je 1921. godine. U daljnjoj analizi ići ćemo iz buduće sadašnjosti u prošlu budućnost suvremene umjetnosti tako što ćemo postaviti neka pitanja i dati neke odgovore na svih devet Beuysovih odgovora na pitanje što jest umjetnost. Ovaj povratak nije neki moj usputni hir da bih zadržao Vašu pozornost u predavanju o slučaju Josepha Beuysa, koje nastoji odgovoriti na zapravo retoričko pitanje: Može li umjetnik biti namjesnik slobode i prevladati granice umjetnosti? Posrijedi je nužna retrospekcija umjetnosti kao mišljenja koje uvijek ima svoj izvor i svoje metafizičko utemeljenje ne u sadašnjosti, već u onome što joj je prethodilo u prošlosti, bez obzira bila to tzv. daleka ili bliža povijesno već odigrana epoha. U jednom sam tekstu na ovome blogu ovo pokušao slikovito odrediti tako da sam zamislio kako Marcel Duchamp vozi svoj legendarni bicikl natraške. Krenimo, dakle, u „crvotočine vremena“ polazeći na svoje odredište od kraja prema početku. 9. Beuys je mislilac-umjetnik neo-avangarde, a to znači da ozbiljuje svojim stajalištima meta-estetski imperativ Novoga doba. Paradoks je da je avangarda u svojem razaranju tradicije iz koje potječu i pojmovi umjetnosti kao kultnoga događaja u zajednici i umjetnika-šamana kao „subjekta“ preuzela i razvila upravo ono što je bila nakana njemačke i francuske romantike: svojevrsna opća pravednost udjela svih u misteriju umjetničkoga stvaranja što će 1960-ih godina u doba neo-avangarde postati credo emancipacijskih pokreta kontrakulture u SAD-u i Europi. Riječ je o tzv. demokratizaciji kulture kao pravu svih na ono što filozof Jacques Rancière naziva „diobom osjetilnoga“. Novalis i Lautréamont su pravi misaoni izvori za ideju kako svako ljudsko biće jest umjetnik. Ovo „danas“ nema neku posebnu vrijednost, iako je aporija da se u teorijskim spisima teoretičara avangarde Borisa Groysa često upućuje na to da je najveći „umjetnik“ u doba soc-realizma i staljinističkoga Gesamtkunstwerka bio upravo sam Josif Visarionovič Đugašvili Staljin. Problem nije više u dokidanju razlike „visoke“ i „masovne“ umjetnosti u doba globalnoga informacijsko-kognitivnoga kapitalizma s vodećom ulogom cyber-arta, nego u tome što su umjetnost i lik umjetnika postali realizirani u mišljenju „raconalne intuicije“ tehnosfere. To nećemo pronaći u Beuysovoj viziji nadolazeće budućnosti umjetnosti i njegovoj misiji da „socijalnu skulpturu“ globalizira. U „društvu kontrole“ umjetnost se kao i lik umjetnika tehno-estetizira i tome nema alternative ni u radikalnome akcionizmu tipa Beysove suosjećajnosti s američkim kojotom u onom legendarnome performansu iz 1974. godine. 8. Kontekstualnost umjetnosti o kojoj govori Beuys je izvrsno izvedena ideja koja povezuje u jedan povijesno-epohalni sklop ono što pripada prirodi i ljudskome svijetu. Umjetnost je u novovjekovnoj metafizici bila za Kanta svagda određena svojim uranjanjem u prirodu kao „univerzalni kontekst“ svijeta, a s Hegelom je poprimila karakter duhovno-povijesne moći koja prirodu sebi podvrgava i čini je produhovljenom. Umjetnost bez konteksta je prazna umjetnost, a svaki je okvir i okolni svijet u kojem se pojavljuje nužno njezina auratičnost i njezino se duhovno okružje pojavljuje kao topologija smislenoga svijeta. Beuys pritom nužno ima u vidu kao i Kazimir Maljevič u svojem Manifestu suprematizma univerzalni slučaj/primjer: riječ je o savršenstvu grčkoga hrama unutar izvorne prirode koja umjetničkome djelu podaruje navlastitu atmosferu i položaj u kozmosu. I još nešto, posebno važno. Kontekst ovdje ne znači društveni i kulturni prostor koji potječe iz diskursa strukturalističkoga temeljnoga pojma kao nadomjeska za društvenu objektivnost. Ne, kontekstualnost je umjetnosti njezin kozmičko-društveni poredak značenja bez kojeg ne bi postojala mogućnost da govorimo o grčkoj plastici, renesansnome talijanskome slikarstvu ili njemačkoj baroknoj glazbi. 7. Da je umjetnost komunikacija, to danas stvarno ne znači ništa osim da je kibernetički pojam zajedništva realiziran kao sklop informacije, povratne sprege (feedback) i kontrole. Ovo je inače najbanalnija riječ u suvremenosti, jer pretpostavlja neku pseudo-metafizičku socijabilnost umjetnika koji međusobno „komuniciraju“ ali ne zna se s kime i s čime, možda s Bogom, što bi bilo najbliže antropozofskim uvjerenjima Beuysa, ili, pak, sa strojem što je zapravo i jedino smisleno, jer je svijet u kojem se zbiva suvremena umjetnost ono što nazivam tehnosferom a određuje ga prevlast i primat digitalne slike koja nužno zahtijeva interakciju. Komunikacija je kvazi-svrha informacijskoga procesa života u suvremenosti u kojoj mediji prethode stvarnosti i konstruiraju njezine temeljne pojmove i kategorije. 6. Umjetnost kao vrijednost? Jasno je da je to umjetnička intervencija u društvenu narav svjetsko-povijesne moći kapitalizma koju je Beuys tautologijski odredio formulom Kunst=Kapital. Pitanje vrijednosti je konačno postavljeno izvan metafizičkih izvora onoga što je teologija pripisivala razlici božanskoga i ljudskoga, sakralnoga i profanoga. Naime, vrijednost je Marx izveo iz logike djelovanja političke ekonomije kao temeljne znanosti kapitalizma koja skriva njezino pravo podrijetlo. Vrednovati nešto kao nešto unaprijed, dakle, transcendentalno označava moć oblikovanja zakonitosti koje vladaju u zajednici i njezinoj „solarnoj ekonomiji“ da to kažemo pojmom Georgesa Bataillea. Ovo je najznačajnije utopijsko mjesto koje pripada čitavoj suvremenoj umjetnosti koja po načelu ne može biti „reakcionarna“ i „konzervativna“. Njezin je pokretački moment u onome što i Marx i Nietzsche nazivaju prevrednovanjem svih vrijednosti jer je ključna riječ neoavangarde uopće i Beuysa kao njezina vodećeg umjetnika ꟷ društvo onkraj granica vladavine kapitala i kapitalizma kao takvoga. Naposljetku, može li se uopće još pojam „vrijednosti“ ikako drukčije razumjeti osim utopijski kao umjetnička alternativa ovom jedinome svijetu totalne mobilizacije neljudske moći. Prava je formula nakon Beuysa sljedeća: Kunst = Anti-Kapital. 5. Odakle taj platonizam koji prožima Beuysove stavove, a posebno se ogleda u postavci kako umjetnost mora biti vječna? Ovo je contradictio in adjecto, jer je umjetnost nastala s mitskim razdobljem ljudskoga stvaralaštva prije religije, filozofije i znanosti. A sve što ima svoj početak i nastanak mora nužno, dakle metafizički, imati i svoj kraj. Nije umjetnost vječna, već je to postojanost kozmičkoga „konteksta“ u kojem se pojavljuje čovjek s predmetima njegove svrhovite uporabe u povijesnome smislu. No, antropozofski, jer Beuys je trans-religiozni šaman suvremene umjetnosti kojoj nije potrebna institucija Crkve kao nadomjesnoga muzeja špiljskoga svijeta privida i ljepote, to je naprosto tako, paradoksalno, da vječnost odgovara predodžbi čovjeka o vlastitoj besmrtnosti koju simbolički označava pojam umjetnosti. Ako je tome tako, što je onda umjetnik ako ne teologijski kazano božanski namjesnik na Zemlji koji ispunjava temeljnu postavku kreacionizma: creatio ex nihilo? 4. O materijalizaciji umjetnosti sve zapravo danas govori proširena stvarnost digitalne dematerijalizacije. Beuys, tko je to? Vosak, filc, mast i šešir. 3. Umjetnost kao „socijalna skulptura“? Oboje danas nema više značenjsku moć jer je društvo u raspadanju, a skulpture su izgubile svoju vrijednost nakon što je Alberto Giacometti uveo za glavni kiparski materijal broncu i žice. Što je potrebno da bismo iznova imali povjerenje u vodeći pojam Beuysove umjetnosti ꟷ promijeniti umjetnost u agoniji hiperrealizma ili društvo kojeg više nema? Vaše odgovore ubacite u žrvanj vremena i čekajte da Vas izvuku iz mahnitosti ove vrtoglave vrtnje. Spas leži u slici bez svijeta. 2. „Paralelni proces“ u umjetničkome radu ili djelovanju, a riječ je uvijek o profanoj zamjeni za izvorno proizvođenje (poiesis) nalikuje „paralelnome slalomu“ umjetnosti i umjetnika. Tko će prvi odustati ili baciti se dobrovoljno u svoj vlastiti bezdan od onoga što prethodi umjetničkome djelovanju, a to je ništa drugo negoli događaj mišljenja? Nitko. Umjetnik može nadživjeti umjetnost tako da se „socijalizira“ i „estetizira“ i da postane ono što je nekoć možda i bio: dobar obrtnik, loš dizajner i prosječni propagandist nemogućega u doba kad ono neljudsko svojim algoritmima i konstrukcijom oponaša Beuysa i njegovih tisuću svagda novih beuysova u sveopćoj beuysovizaciji svijeta tzv. umjetnosti. Istina je umjetnosti uvijek neki drugi kojot u kavezu zvanom Amerika! Početak je kraj: mišljenje = skulptura, a to samo znači da je problem suvremene umjetnosti istoznačan kao i problem suvremene filozofije ꟷ čemu još umjetnost i filozofija? Može li umjetnik biti namjesnik slobode i prevladati granice umjetnosti? Da, ali to više nije uopće bitno jer su granice umjetnosti i same problem njezine održivosti i „danas“ i „sutra“. Beuys, tko je to? Vosak, filc, mast i šešir.

July 24, 2026
Academia virtualis (29)

Academia virtualis (29)

1. Prije negoli se upustimo, dragi moji slušatelji ovih virtualnih predavanja koje nemaju ni svoje „mjesto“ ni „vrijeme“, jer su poput definicije Boga u njemačkoga mistika Angelusa Silesiusa „posvuda“ i „nigdje“ što idealno i realno odgovara mojem konceptu tehnosfere kao sinteze umjetne inteligencije i umjetne intuicije u autogenerativnome razvitku, u pokušaj razumijevanja razlike „relativnoga“ i „apsolutnoga“ ništavila u filozofijskome mišljenju vodećega japanskoga mislioca 20. stoljeća Kitarôa Nishide, dopustite mi da prethodno dam dvije napomene. Prva je formalno „osobne“ naravi, a druga se odnosi na pokušaj kratkoga uvida u pitanje razlikovanja Zapada i Istoka u filozofijskome shvaćanju bitka i vremena. O istočnjačkim filozofijama nisam nikad pisao. Iznimka je jedino Japan, ali moja studija iz 1988. godine u okviru jednog interdisciplinarnoga znanstvenog projekta nije bila striktno filozofijske naravi, već se bavila povijesno-kulturalnom genealogijom japanske vizije društva u odnosu spram prihvaćanja moderne tehnologije. U tom kontekstu bavio sam se religiozno-filozofijskim izvorima oblikovanja tzv. japanskoga „duha“ ili kulture u ontologijskome i antropologijskome smislu kroz korelacije između šintoizma, konfučijanstva i zen-budhizma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kamigrafijski-simulakrum-japan/ ) U toj studiji spomenuo sam kako je Nishida bio vezan uz Husserlovu fenomenologiju i Heideggerovo mišljenje povijesnosti bitka i kako je intenzivno čitao i komentirao njegovo temeljno djelo Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Osim Nishide, možda nisam u pravu, ne vidim ni jednog drugog bitnog japanskoga mislioca u svjetskome okviru relevantnosti, osim eventualno neomarksističkoga kantovca Kojina Karatanija. No, nije problem u tome, već u „mojem“ tzv. europocentrizmu koje nema nikakve veze s onime što Derrida kritički rastemeljujući zapadnjačku metafiziku naziva logocentrizmom. Stvar je u tome što ni u Nishide nisam zamijetio misaonu otvorenost spram uvida u ono što je Heidegger odredio kao konstelacijom postava (Gestell) kao biti moderne tehnike, a to znači da za suvremenost japansko filozofijsko mišljenje nije odlučujuće, kao što to nije niti indijsko koje se jedino može uspoređivati s tradicijom grčke filozofije. Ono što nazivamo Istokom, istočnjačkim, a to pripada mojoj drugoj napomeni, nije drugo negoli ono isto što je sam Heidegger kazao jednom prigodom o Nishidi, koji ga se iznimno dojmio zato što je gotovo intuitivno shvatio dosege Heideggerova mišljenja o bitku i vremenu, istini bitka (aletheia), zaboravu bitka (Vergessenheit des Seins) i onome što jezik (Sprache) podaruje otvorenosti mišljenja uopće. Naime, Heidegger je za Nishidu kazao da je „previše zapadnjački“ i da mu nedostaje ono „izvorno japansko“, ma što god to bilo. Nishida mu nije ostao dužan, jer je 1944. godine netom prije smrti kazao za najznačajnijeg mislioca 20. stoljeća ovo: „Japanski znanstvenici nemaju vlastiti stav; Kant i Husserl su dovoljno dobri, ali ljudi poput Heideggera i Jaspersa nisu ništa drugo nego epigoni [negdje drugdje kaže isto o neokantovcima u odnosu na Kanta]; zajedno s univerzalnom poviješću sada je vrijeme za promjenu filozofijskoga mišljenja“. (v. K. Nishida, Letter Nr. 2288, 13/01/1944, to Omodaka Hisayuki, u: https://pepsic.bvsalud.org/scielo.php?script=sci_arttext&pid=S1517-24302012000100005 ) I još samo ovo: nije bit stvari ni u „izvornosti“ Zapada niti „izvornosti“ Istoka, već u autentičnosti mišljenja koje ima moć da suvremenosti podari temeljne pojmove, strukture i kategorije koje određuju zbiljsko stanje svijeta. Zato „moj“ europocentrizam/zapadnjaštvo nije nikakva naklonost vlastitim „izvorima“ bez kritičkoga razumijevanja njihovih dosega, već ponajprije pronalaženje onoga što podaruje mišljenju više od homogenosti s religioznim izvorima kakvo se uobličilo kroz „povijest“ istočnjačkih filozofija, o čemu svjedoče i različite verzije tibetskoga i kineskoga budhizma i japanskoga zen-budhizma. Ne znam što bi Nietzscheova postavka o „smrti Boga“ i dolasku nadčovjeka kao smisla zemlje mogla značiti za Nishidino mišljenje, koje uistinu na „izvoran“ način otvara pitanje o „relativnome“ i „apsolutnome“ ništavilu onkraj granica onoga što se naziva filozofijom egzistencije i egzistencijalizmom, a zacijelo da se ovdje ne radi ni o kakvome „nihilizmu“. 2. U filozofiji Kitarōa Nishide, najutjecajnijeg mislioca japanske Kjotske škole, pojmovi inteligibilnosti (razumljivosti) i apsolutnoga ništavila (zettai mu) čine temelj za premošćivanje zapadne metafizike i istočnjačke (zen) duhovnosti. Ti su koncepti detaljno razrađeni u njegovoj zbirci ogleda prevedenoj pod naslovom Intelligibility and the Philosophy of Nothingness. Nishida odbacuje tradicionalnu zapadnjačku logiku subjekta i predikata (Aristotel i Kant), tvrdeći da ona stvara umjetnu podjelu između onoga tko spoznaje i onoga što se spoznaje. Umjesto toga, uvodi koncept toposa ilimjesta (basho) u kojem se ta podjela dokida. Relativno ništavilose odnosina svijet svijesti koji djeluje kao “prazno mjesto” ili zrcalo koje omogućuje pojavu konkretnih fizičkih stvari i objekata. Apsolutno ništavilo (zettaimu) jest istinska stvarnost koja nadilazi čak i samu svijest. Ono nije puka negacija postojanja ili praznina, već dinamična, kreativna osnova koja omogućuje da sve stvari uopće budu i da budu međusobno povezane. Za Nishidu, inteligibilni svijet predstavlja sferu čistoga značenja, vrijednosti i samosvijesti koji se ne mogu svesti na materijalne objekte. Dok zapadni filozofi (poput Platona ili Kanta) inteligibilni svijet temelje na vječnim idejama, razumu ili Bogu kao vrhovnome bitku, Nishida tvrdi da se inteligibilnost rađa iz apsolutnoga ništavila. Istinska razumljivost svijeta ne postiže se hladnom intelektualnom analizom sa strane, već kroz “čisto iskustvo” u kojem subjekt i objekt postaju jedno. Svijet postaje razumljiv tek kada spoznavatelj “utone” u apsolutno ništavilo i dopusti stvarima da se očituju onakvima kakve doista jesu. Ponovno ćemo se morati vratiti odnosu Heideggera i Nishide, ne zato što mnogi tumači pokazuju iznimno autoritativno da je japanski filozof bio posve pod utjecajem fenomenologije i Heideggera, unatoč vlastita kritičkoga samorazumijevanja. Naime, poznato je da je Heidegger već 1929. godine u raspravi „Štio je metafizika?“ („Was ist Metaphysik?“) pokazao da Ništa nije puka negacija bitka niti se jedino može razumjeti polazeći od ontičkoga područja u kojem se pojavljuju bića, pa bi ništa u tom pogledu bilo ono što nema karakter bitosti bića ili se, pak, uvijek podrazumijeva da ništa dolazi nakon smrti i uništenja bića kao takvih. Heidegger, dakle, misli izvorno pojavljivanje Ništa onkraj ontologijskih granica bitka, bića i biti čovjeka, jer Ništa ništi, a „nije“ nešto, kao što bitak bitstvuje i vrijeme se vremenuje. Nishidino apsolutno ništavilo temeljno je za bitak, što je u suprotnosti s Heideggerovim fokusom na bitak kao događaj. Oba filozofa kritiziraju tendenciju zapadne metafizike da supstancijalizira bitak i zanemaruje ništa. Nishida naglašava mjesto apsolutnoga ništavila, dok Heidegger naglašava događaj čišćenja prostora za bića. Ništavilo služi kao dinamična podloga koja omogućuje bićima da se pojave, ali je na njih nesvodljiva. Tjeskoba kod Heideggera u suprotnosti je s Nishidinim smirenošću intuitivnog samobuđenja, ističući kulturne razlike. (v. https://link.springer.com/article/10.1007/s11007-017-9419-3 ) 3. Iako su oba mislioca koristila pojam “Ništa” kako bi se oslobodila tradicionalne metafizike, njihov dijalog razotkriva ipak oštra filozofijska neslaganja. Nishida je kritički tvrdio da je Heideggerov das Nichts ostao zarobljen u zapadnjačkom, objektivizirajućeme okviru. Smatrao je da Heidegger samo promatra ništavilo iz perspektive individualnog ljudskoga ega koji doživljava tjeskobu. Nadalje, Nishida je u svojoj korespondenciji primijetio da Heidegger propušta “ono što je neophodno i odlučujuće, naime, Boga” (smatrajući Heideggerov horizont nedostatkom apsolutne duhovne dubine zen spoznaje). Nishidina filozofija bila je meontologijska (filozofija utemeljena na ne-bitku/ništavilu). Za Nishidu, zapadnjački filozofi čak i egzistencijalnoga usmjerenja poput Heideggera još uvijek su pokušavali utemeljiti stvarnost u nekom obliku “bića”, dok je stvarnost u osnovi utemeljena na praznoj, kreativnoj čistini. Reći ću samo da je Nishida unatoč blizini s Heideggerom onaj koji nije razumio nakanu Heideggera već nakon Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) u njegovim tekstovima 1929/1930. godina kad je krenuo s mišljenjem „okreta“ (die Kehre). Ono što Nishida prigovara Heideggeru je naprosto posve pogrešno, pa ispada da Heidegger misli i bitak i ništa iz neke tzv. zapadnjačke antropologijske perspektive. A to je upravo ono što Heidegger neprestano kritički nastoji pregorjeti kao i cijelu povijest zapadnjačke metafizike uopće. Cijeli problem je u tome što Nishida neskriveno svoje mišljenje nastoji filozofijski razviti na izvorima zen-budhizma koje povezuje s Kantom I Williamom Jamesom, te pojam Boga kao apsolutne zbilje izvodi iz njegove dinamične otvorenosti onkraj ljudske konačnosti. Stoga, naravno, i ne može prihvatiti Heideggerove postavke o povijesno-epohalnoj konačnosti bitka, iako posve pogrešno tumači Heideggerovo shvaćanje topologije božanskoga iz horizonta događaja (Ereignis). Nije posrijedi tzv. nerazumijevanje Drugoga, u ovome slučaju Heideggerova mišljenja koje je Nishida, posve paradoksalno, unio stvaralački u japansku suvremenu filozofiju jer je ono isto nadasve strujalo kroz Heideggerove predsokratske izvore vlastita mišljenja s onime izvornim u japanskoj kulturi. Problem je u tome što se ono istočnjačko nikad nije ni u jednoj verziji svoje protežnosti i razine moglo uspostaviti kao svjetsko-povijesno mišljenje iz jednostavnoga razloga što je a-povijesno u svojoj dubokoj prožetosti s pojmom izvora i nepomućenosti prirode. Da je ova postavka mjerodavna pokazuje ono što se događa u 21. stoljeću s Kinom kao uskoro vodećom zemljom tehnosfere u dosegu inženjerstva i biokibernetike, a ne više Japanom, koji je primat izgubio krajem 20. stoljeća. To je put Zapada u svim bitnim konzekvencijama kad je riječ o onome što je Heidegger u svojem spisu/predavanju Što znači misliti? (Was heisst Denken?) iz 1952. godine nazvao računajućim mišljenjem (Rechnen). Sve ono što je Nishida filozofijski razdijelio na „relativno“ i „apsolutno“ ništavilo može se neo-zen-budhistički prenijeti u tzv. stvarnost koja izvan vladavine tehnosfere postaje upravo to, naime, ništavilo jedne a-povijesne začaranosti izvornošću. Japan se često nekritički naziva još i posebnom „civilizacijom“, no njegova je a-povijesna sudbina određena ulaskom u 20. stoljeće nakon Meiji-revolucije kao uskok u totalnu modernost kao militarno-znanstvenu mobilizaciju i sve je prije toga izvan bilo kakve sveze sa svjetsko-povijesnom logikom „napretka“ i „razvitka“. Zato je japanska usmjerenost spram iskona/izvora bitka na paradoksalan način pokušaj misaonoga prevladavanja upravo tog i takvog ništavila koje je Nishida odredio pojmovljem iz zapadnjačke metafizike s japanskim jezikom kao kazivanjem onoga što je uvijek isto i nepromjenljivo kao što je to ꟷ zettai mu.

July 23, 2026
Academia virtualis (28)

Academia virtualis (28)

1. Godardova predavanja u Montrealu odnose se na legendarnu seriju od 14 improviziranih lekcija iz filmske povijesti koje je francusko-švicarski filmski redatelj, scenarist, filmolog i jedini pravi „filozof filma“ u smislu sinteze vlastite stvaralačke energije s promišljanjem o smislu i biti filma kao umjetnosti održao između travnja i listopada 1978. godine na Sveučilištu Concordia. ( https://zarkopaic.net/blog-post/godardova-kinematosfera/ i https://zarkopaic.net/blog-post/sto-je-to-film/ ) Predavanja je vodio profesor filma Serge Losique, a poslužila su kao izravni konceptualni okvir za Godardovo višedijelno video remek-djelo, Histoire(s) du cinéma. Sedam je puta putovao u Montreal, održavajući dva predavanja po jednome putovanju. Jutra su bila posvećena projekcijama klasičnih filmova i vlastitog kataloga iz 1960-ih godina, dok su popodneva uključivala javne rasprave i nestrukturirane, briljantne digresije. (v. https://ilcinemaritrovato.it/en/film/godards-cinema-lessons-in-montreal-programme-1/ ) Jean-Luc Godard je ponudio svoja spontano iznesena razmišljanja o montaži, filmskoj ekonomiji, medijima, ratu i političkome angažmanu. Predavanja su objavljena u manjkavom francuskome svesku 1980. pod naslovom Introduction à une feritable histoire du cinéma. Potpunu, restauriranu englesku transkripciju koju je uredio Timothy Barnard kasnije je objavio Caboose Books, vraćajući vitalne dijaloge koji su izostavljeni iz početnog francuskog izdanja. Izvorni crno-bijeli video otvoreni koluti ostali su skriveni desetljećima u arhivu Sveučilišta Concordia, što je od tada omogućilo institucijama poput Cinémathèque québécoise prikazivanje digitaliziranih snimaka. Godardova predavanja u Montrealu 1978. godine usmjeravaju se na filozofiju vizualne slike i radikalno preispitivanje načina na koji se pripovijeda povijest. Umjesto tradicionalnih predavanja na filmskim školama, Godard je koristio vlastitu filmografiju kao komparativni alat za analizu većih geopolitičkih i strukturnih pitanja suvremenosti. Upravo stoga ova se sveučilišna predavanja ne mogu reducirati na uži akademizam, jer nadilaze granice filmozofije i filmologije kao ionako trans-disciplina u okružju vizualnih studija i znanosti o slici. Dostatno je za to samo kazati da je njegova uloga u razvitku časopisa Cahier du cinéma od dalekosežnoga utjecaja na sve bitne aspekte filozofijskoga pristupa filmu, iako je znao često gotovo prezirno govoriti o tome kako spekulativno razmatranja misterija sedme umjetnosti promašuje bit stvari, a to se čak odnosilo i na kritičke prosudbe teorijskoga doprinosa njegova prijatelja Gillesa Deleuzea. Nije potrebno ovdje posebno govoriti na čijoj sam strani: Godarda ili Deleuzea? Naravno, na strani ꟷ filozofije filma koja polazi od moje postavke o filmu ne kao o pokretnim slikama, već kao o slikama događaja. (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/o-filozofiji-filma/ ) Godard je kao što je poznato tvrdio da slika nikada ne postoji izolirano. Pravo značenje događa se između dvije slike kada se suprotstave, stvarajući skrivenu “treću sliku” u gledateljevome umu. Ovaj obrat u biti filmske slike ima izrazito ontologijsko-spoznajne konzekvencije. Riječ nije ni o kakvoj kartezijanskoj grešci koja bi zagovarala istinu promatralačkoga pogleda na svijet. Gledatelj stvara sliku kao događaj vizualne refleksivnosti svijeta svojim pristajanjem ili odbijanjem da sudjeluje u konstrukciji sintestezije, a to je sudjelovanje uvijek određeno željom za viđenjem same slike u njezinoj sublimnoj neprikazivosti. To znači da je film u njegovoj dvoznačnosti već na razini imenovanja ove nove demokratske i vizualne umjetnosti onaj koji se odnosi na razlikovanje svijeta kao carstva objekata i carstva subjekata, na razlikovanje pokreta i vremena i naposljetku na razlikovanje u samoj biti želje-za-događajem. 2. Ni jedna druga umjetnost od samih početaka stvaralačke povijesti ljudskoga mišljenja nema mogućnost da uz pomoć tehnologijjskoga začaravanja pogleda čovjeka kamerom i aparatom stvara „novi svijet“ u zajedništvu s Drugima. Kazalište koje se često smatra prethodnikom filma zbog toga što glumi igraju u živo pred publikom, dok filmski glumci igraju „neživo“ pred kamerom, a sve određuje konačan rez montaže da bi učinak bio sukladan redateljskome (na)umu, statično je zrcalo moderne reprezentacije društvene otuđenosti/postvarenosti života u kapitalizmu i drugim društvenim poretcima. Tome usuprot, film je čista dinamika slikotvornoga događaja koje Deleuze u svojim analizama naziva ontologijom postajanja (devenir). (v. https://my-blackout.com/2023/09/20/gilles-deleuze-three-questions-about-six-fois-deux-godard/ ) Ne bi se smjelo izostaviti kako je Godard izričito kritizirao holivudski standard “pričanja priče” od točke A do točke B, tvrdeći da linearna naracija veže kino za klišeje. Često je stoga kritizirao financijsku stvarnost snimanja filmova. Tvrdio je da je, budući da je kino toliko skupo, prisiljeno ciljati na masovnu publiku, što je nazvao “totalitarnom idejom”. Godard je pritom upozoravao na dominaciju scenarija i govornoga teksta nad sirovim vizualnim jezikom. Istraživao je što je kino izgubilo kada su zvuk i verbalni jezik trajno preuzeli nijemu sliku. No, iako je sve to neprijeporno točno sa stajališta društvene kritike kapitalizma jer je Godard znao u svojem razvitku kao redatelj imati i krajnje dogmatske ljevičarske ideje prožete mistikom kineske revolucije koja je tako snažno utjecala i na maoizam filozofa Alaina Badioua, njegove su lucidne vizije razvitka i kraja filma ipak onkraj svih zabluda totalne re-politizacije umjetnosti. Uostalom, već sam to jednom rekao u svojim analizama, njegovo je filmsko poslanstvo u totalnoj umjetnosti 20. stoljeća gotovo više u teoretiziranju filma kao života i u pronalasku mogućnosti novoga filmskoga jezika negoli u estetskoj kvaliteti snimljenih filmova i stoga se može usporediti s Ezrom Poundom u modernoj poeziji kao inovator i kao „revolucionar“ same diskurzivno-vizualne forme filmskoga mišljenja. Predavanja iz Montreala su snažno obilježena onim što filozofi kulturnoga pesimizma nazivaju “osjećajem sumraka” ꟷ Godardovim uvjerenjem da kino i film kao čista umjetnička forma umiru. Zalagao se zato za audiovizualnu metodu kritike. Vjerovao je, naime, da filmsku povijest ne bi trebali pisati “književni tipovi” koristeći tekst, već filmaši koji fizički spajaju slike. Tvrdio je, naposljetku, da se stvarna društvena promjena događa kada se promijene društveni oblici i svakodnevni rituali, a ne kada se promijeni politička terminologija (npr. pukom zamjenom riječi “kapitalistički” sa “socijalistički”). I ono što je danas povezano s kritikom medijske post-politike uopće, analizirao je kako se slike koriste kao oružje propagande, istražujući inherentno nasilje uključeno u predstavljanje stvarnih ljudskih subjekata i povijesnih trauma. 3. Nije nimalo iznenađujuće što je Godard za svoje životno djelo Histoire(s) du cinéma imao kao uzor knjigu fragmentarnih bilježaka Waltera Benjamina Pariške Arkade s kraja 1930-ih godina. U knjizi montrealskih predavanja na jednom mjestu kaže: „Kategorizirali su me kao nekategoriziranoga“. Filmski stvaratelj nije stoga samo izvoditelj i izvršitelj cjeline filmskoga pothvata koji je naizgled isti kao i u kazališnoj izvedbi u cjelini, već je i koncept i ikona u modernističkom poslijeratnome filmu. Kako Losique piše u predgovoru knjige, Godard je „redefinirao“ kako gledati film. Godard se oduvijek određivao kao čovjek brzih promjena u iznošenju ideja o „novome valu“, mijenjajući mišljenja, svoja gledišta, dopuštajući iznenadnoj asocijaciji da prekine kontinuirani tok misli – i to prepuštajući svojim filmovima, koji često imaju fragmentarnu kvalitetu i karakter izvođenja. Sjetimo se, ipak, da je 2014. godine sam Jean-Luc Godard u svojem filmskome eseju naslovljenom Zbogom jeziku realizirao svoje postavke iz Montrealskih predavanja i iz Histoire(s) du cinéma. „U što vjerujem jest potencijal za promjenu“, kaže Godard; za njega, slike u filmu predstavljaju upravo to. Prema njegovom mišljenju, nijemi film uveo je novi odnos prema svijetu, novi način gledanja, komunikacije i orijentacije u svijetu s kojim film s govorom nije uspio nastaviti. „Mislim da je priča filma poput djeteta koje je moglo naučiti nešto malo drugačije ili koje je počelo shvaćati nešto drugo“, kaže. Film s govorom „normalizirao je“ film ugradivši ga u kavez verbalnoga jezika: „Slike su sloboda, a riječi su zatvor.“ Zašto je, međutim, njegov koncept filmskoga Gesamtkunstwerka u ideji završio s „krajem filma“ još krajem 1980-ih godina? Zato što je uvidio da film može, doduše, napredovati u tehničkome smislu s napretkom informatike ili tehnosfere. Inače, to je zaključak Gillesa Deleuzea u njegovu drugome svesku Filma: Slike-vremena. Budućnost filma je stoga meta-kinematičko stanje i zato je gledati njegove filmske eseje u video-formatu svojevrsni retro-futuristički izlet u metafizičku povijest vizualnih medija. Fragmentarnost nije tek stvar jezika u smislu prevlasti onoga što je Walter Benjamin nazvao konceptom „dijalektičkih slika“. Jer jezik se u doba tehničke reproduktivnosti umjetnosti svodi na fragmentarnost slike koja tek montažom postaje bit suvremenosti kao doba posvemašnje implozije informacija. Slika Godarda kako puši u svojem studiju za snimanje ritmički je pretisnuta slikama Manetovih poznatih žena, modela poznatih po svojem ispitivačkome pogledu, ispresijecanim crnim prostorima. Ono što ovaj niz pretvara u refleksivni fragment, a ne u dio prihvaćene mudrosti povijesti umjetnosti, jest komentar i montaža koji stvaraju odnos između filma i slikarstva: „Držao sam knjigu, Manet Georgesa Bataillea. Manetove žene kao da govore: ‘Znam što mislite’. Vjerojatno zato što je do Maneta – Malraux me tome naučio – unutarnja stvarnost bila suptilnija od kozmosa. Poznati blijedi osmijesi Da Vincija i Vermeera prvo kažu: ‘Moi, Moi’. Svijet dolazi poslije. Čak ni Corotova Žena u ružičastom ne misli. (JE SAI A QUOI TU PENSES, znam što mislite): misli Olimpije, Berthe Morisot, konobarice iz Folies-Bergerea. Jer konačno se svijet u nama otvorio kozmosu. S Edwardom Manetom počinje moderno slikarstvo: to jest, Kinematograf; oblici koji se probijaju prema govoru. Upravo; oblik koji misli. Film je prvo stvoren za razmišljanje. To će uskoro biti zaboravljeno. Ali to je druga priča.“ Plamen se zauvijek ugasio u Auschwitzu. Ova misao vrijedi barem novčića”. Poput Adorna koji je kazao da se nakon Auschwitza ne može pisati poezija, tako i Godard dolazi po analogiji do navedenih postavki. No, nije problem u tome što je ovdje simbolički spomen paradigmatskoga konc-logora izvršenja Holokausta na kraju povijesti medijske konstrukcije stvarnosti. Naime, ono što Godard začinje montrealskim predavanjima i završava svojim video-esejem o Povijest(i) filma, već u nečemu što je tako jednostavno, a opet najsloženije uopće. Njegovo pisanje o filmu nije drukčije od njegova shvaćanja o biti filma koje je uz Ejzenštejna jedini on tako radikalno istaknuo. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zamisljeno-neostvareno/ ) Montaža nije tek tehnički izum kojim film biva „izrezan“ i „zarezan“ od mnoštva snim)ljenih kadrova da bi ovim tehničkim dispozitivom stvaralačke manipulacije dospio do filma-u-kinu spremnoga za gledanje masovne publike. Ona predstavlja nastanak najvišega trenutka sublimne katarze jer redatelj ima moć modernoga demijurga da ono što je u književnosti fragmentarnost govora asocijacija i korelacija između različitih sklopova i konteksta to je u filmu „montaža atrakcije“ kako je to 1923. godine nepogrešivo definirao Sergej Ejzenštejn s idejom da je bit filma u radikalnoj transformaciji svijesti Drugoga u političkome i estetskome smislu. Montaža više, međutim, ne znači „rez“ u slici vremena s pomoću manipulacije snimljenim kadrovima, koji se mogu ubacivati u novi kontekst po želji redatelja, ali svagda poštujući prethodnu, apriornu moć jednog suverenoga kinematičkoga mišljenja koje i kad je čisti slučaj misterija montažiranja ne može pobjeći od svoje meta-referencijalne zadaće promjene svijesti kolektivnoga subjekta tzv. društva. Ponovno se ovdje valja vratiti Deleuzeovu promišljanju razlike kontingencije i nužnosti u filmu polazeći od njegove ontologije postajanja (devenir). Što je zapravo moć filma ako ne imanencija slika događaja koje se ne zbivaju kaotično, već je kaos u samoj „biti“ svijeta i film ga samo fragmentarno „savršeno“ prikazuje i predstavlja onkraj granica asocijativnoga niza govora koji čini pojavnu strukturu jezika. Nema stoga nikakvoga „filmskoga jezika“, jer bi takav jezik godardovski nalikovao histeriji povijesti kao kriku i bijesu stvarnosti koja ne postoji o-sebi ni za-sebe, već samo medijalno. Montaža je bit suvremene kinematičke umjetnosti koja može sve što hoće, osim jedne stvari. Ne može postati ofilmljenje filma kao događaja snimanja života kao filma, jer tehnosfera koja autopoietički vizualizira elementarne čestice života nadilazi granice i jezika i slike jer je njezina „bit“ izvan svekolike montaže svijeta uopće, u čistoj matematizaciji i vizualizaciji života.

July 22, 2026
Academia virtualis (27)

Academia virtualis (27)

1. Navodim jedan više negoli poticajan stav Jeana Baudrillarda u njegovu razgovoru s francuskim arhitektom Jeanom Nouvelom kao instruktivnim razlogom zašto ćemo se u današnjem predavanju baviti pitanjem o prostoru kao singularnosti sublimnih objekata. Vidjet ćete, uostalom, zašto ni Baudrillard, a niti ja u svojem četvrtome svesku Tehnosfere naslovljenom Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture? (Sandorf i Mitantrop, Zagreb, 2019.), ne govorimo ni afirmativno niti negativno o tzv. suvremenoj arhitekturi, već nas u stanovitim bitnim razlikama zaokuplja problem otvorenosti i zatvorenosti prostora nakon što je tehnosfera zavladala svijetom. Baudrillard kaže sljedeće. „Nikad me nije zanimala arhitektura. Nemam nikakvih specifičnih osjećaja o njoj, ni na koji način. Zanima me prostor, da, i sve u takozvanim “konstruiranim” objektima što mi omogućuje da iskusim nestabilnost prostora. Najviše me zanimaju zgrade poput Beaubourga, Svjetskog trgovačkog centra, Biosfere 2 – singularni objekti, ali objekti koji nisu baš arhitektonska čuda što se mene tiče. Nije arhitektonski smisao ovih zgrada ono što me fascinira, već svijet koji one prevode. Ako ispitam istinu o tornjevima blizancima Svjetskog trgovačkog centra, na primjer, vidim da na toj lokaciji arhitektura izražava, označava, prevodi neku vrstu punog, konstruiranog oblika, kontekst društva koje već doživljava hiperrealizam. Ta dva tornja nalikuju dvjema perforiranim trakama. Danas bismo vjerojatno rekli da su klonovi jedan drugoga, da su već klonirani. Jesu li anticipirali našu sadašnjost? Znači li to da arhitektura nije dio stvarnosti, već dio fikcije društva, anticipacijska iluzija? Ili arhitektura jednostavno prevodi ono što već postoji? Zato sam pitao: “Postoji li nešto poput arhitektonske istine?” u smislu da bi postojalo natčulno odredište za arhitekturu i za prostor.“ (Jean Baudrillard/Jean Nouvel, The Singular Objects of Architecture, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2002., str 4). Prije negoli krenemo u analizu pitanja o prostoru kao singularnosti sublimnih objekata samo jedna uzgredna napomena. Među iznimno važnim postmodernim teoretičarima arhitekture Jean Baudrillard je uz Derridau i Deleuzea zacijelo dalekosežno utjecajan, pa je njegov gotovo osorni stav u prvome razgovoru s arhitektom Nouvelom na rubu iritacije i nonšalancije: „Nikad me nije zanimala arhitektura.“ Daleko je „lukaviji“ i ženerozniji bio Jacques Rancière, francuski neomarksistički filozof i jedan od najvažnijih teoretičara filma iz filozofijske perspektive kad je rekao da on nije nikakav „znalac“ filma, već amaterski zaljubljenik u njegovu magiju i otvorenost značenja u procesu demokratizacije kulture kojoj je masovna publika filma istoznačna s kolektivnim kritičarem njegovih vrlina i mana. No, zvučat će Vam krajnje „ulizivački“, možda i neobično za moje istraživanje i tzv. fenomena arhitekture i filma da dijelim o tome upravo navedene stavove Baudrillarda i Rancièrea. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-suvremena-arhitektura-jos-svoju-filozofiju/ i https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2024/03/o-filozofiji-filma-1.pdf ) No, kako ih dijelim i što to znači za moje filozofijsko mišljenje suvremenosti? Što se tiče arhitekture, njezin nam je ontologijski status već u moderni s Le Corbusierom postao rastemeljen i doveden do nulte točke apsolutne destrukcije tradicije koju je određivala moć estetskih kategorija ljepote i uzvišenosti. Sveza arhitekture kao modernoga rastemeljenja njezine biti s filmom kao masovnom tehnologijskom umjetnošću začaravanja promatrača koji umjesto refleksije postaje namjesnik sublimne fascinacije s tehničkim slikama jednog imaginarnoga svijeta dovodi nas sve do toga da smo kao tzv. subjekti/akteri vizualiziranja događaja ujedno smješteni u isti prostor pogleda na nove arhitektonske objekte i na slike događaja kojim se film odvija pred našim očima kao misterij tehnologijske projekcije naših snova. Utoliko nas nikad nije zanimala arhitektura, već ideja i zbilja promjene prostora i njegova novoga značenja nakon „kraja arhitekture“ i utoliko smo „amaterski“ zaljubljenici u film koji nas sve zanima samo zato što je riječ o simboličkoj slici događaja kojim se prostor od taktilnoga susreta s neprikazivim preobražava u vizualnu komunikaciju sa sublimnim objektima tehnosfere. Što time želim reći drugo negoli da su i arhitektura i film zrcalna slike naše suvremenosti i to na sljedeći način. Prvo, arhitektura je najstarija „umjetnost“ ljudske povijesti i roditeljica svih drugih umjetnosti (arhé-tektonika), a film je tzv. sedma umjetnost koja sintetizira sve povijesno nastale umjetnosti kao sklop osjetilnih učinaka zbilje u njezinoj (de)realizaciji. Možemo li zamisliti da bi nakon „kraja umjetnosti“ mogla nastati i neka sintetička osma umjetnost koja više ne bi uopće imala karakter stvaralačke inovativnosti, već bi u svojem kreativnome dizajniranju svijeta dospjela do onoga što je analogno „kraju mode“ u njezinome retro-futurizmu? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnosfera-kao-postdigitalna-moda/ ) Koncept sedam umjetnosti klasifikacija je koja se tradicionalno pripisuje Ricciottu Canudu 1911. godine, a njihov povijesni poredak temelji se na kronologiji njihova nastanka i tehničkoga razvitka kroz povijest čovječanstva: Arhitektura – Prva umjetnost, nastala iz primarne ljudske potrebe za skloništem i oblikovanjem prostora još u prapovijesti. Kiparstvo – Druga umjetnost, razvijena paralelno s arhitekturom kroz oblikovanje trodimenzionalnih formi od kamena, gline i kosti. Slikarstvo – Treća umjetnost, prisutna od špiljskog slikarstva (poput Altamire i Lascauxa) kao vizualno izražavanje na dvodimenzionalnoj površini. Glazba – Četvrta umjetnost, drevni oblik izražavanja zvukom i ritmom, prisutan u svim ljudskim kulturama od samih početaka komunikacije. Poezija (Književnost) – Peta umjetnost, proizašla iz usmene predaje, mitova i pjesama, a kasnije formalizirana razvojem pisma. Ples (Scenska umjetnost) – Šesta umjetnost, ritmičko kretanje tijela koje spaja glazbu, dramu i vizualni izričaj, prisutno u ritualima od pamtivijeka. Film – Sedma umjetnost, najmlađa grana koja je službeno definirana u 20. stoljeću, a spaja elemente svih prethodnih šest umjetnosti kroz tehnologiju pokretnih slika. 2. U mojim novijim knjigama poput The Technoscientific Turn of Philosophy, odnos između tehnosfere, kibernetičkog prostora i “uzvišenih objekata” (sublime objects) označava radikalan raskid s klasičnom metafizikom te prijelaz u ontološko stanje tehnologijskoga singulariteta. Tehnosfera više nije samo skup mehaničkih alata ili tehnološki okoliš koji čovjek nadzire. Ona postaje autopoietički sustav (samoproizvodeći ustroj) koji dokida tradicionalnu razliku između živog i neživog, prirode i kulture, subjekta i objekta. Prostor u doba planetarnoga računanja gubi svoja trodimenzionalna ili fizikalna obilježja te se redefinira kroz kodove, algoritme i teleprisutnost. Umjesto Boga ili čovjeka kao središta, singularnost postaje krajnja točka u kojoj se ontologija u potpunosti rastvara u računalni kod. Singularnost uzvišenih objekata (Sublime Objects) o kojem govori Jean Baurillard u razgovoru s Jeanom Nouvelom, a to potpisujem u potpunosti nije više ono što pripada pojmovlju novovjekovne metafizike. Tradicionalni estetski pojam “uzvišenoga” (koji je kod Kanta bio vezan uz beskonačnost i nespoznatljivost prirode) premješta se, prema mojim uvidima, u sferu tehno-genetičkoga. “Uzvišeni objekti” u tehnosferi (poput umjetne inteligencije, biotehnoloških hibrida ili simulakruma u cyberspaceu) više nisu pasivne stvari za ljudsku upotrebu. Oni postaju objekti/subjekti koji “misle” i djeluju autonomno, generirajući iskustvo uzvišenoga kroz stvaranje složenosti zbilje izvan svih antropologijskih granica. Stoga umjetnost unutar tehnosfere prestaje oponašati svijet (mimesis). Ona ulazi u fazu “post-estetskog” i “sintetičke proizvodnje”. Estetski objekt postaje jedno s umjetnim životom, gdje se ljudska osjetilnost radikalno transformira (tzv. sinestetičko doba bez ljudske osjetilnosti). Sve što je ovdje rečeno mora imati izravne i neizravne konzekvencije na razumijevanje arhitekture i njezina odnosa spram prostora. (https://zarkopaic.net/blog-post/suze-trecega-oka/ ) Nije riječ samo o tome što se u doba prostornoga obrata (spatial turn) i sam pojam prostora više ne može razmatrati metafizički u platonskim formama odnosa između vrhovne ideje, zbilje i chôre kao izvorne mreže svekolika nastajanja i bivanja bića. Prostor se „oprostoruje“ (spatializing) kad se u moderno doba arhitektura pojavljuje ne više kao „umjetnička gradogradnja“ kao u povijesno-epohalnim razdobljima grčko-rimskoga klasicizma, renesanse i baroka, već kao apsolutno sredstvo/svrha referencijalnoga sklopa modernoga kapitalizma kojemu su razlike države i društva prolazne postaje na putu korporativne trans-epohalnosti konstrukcije. Da, ključne su riječi suvremene arhitekture otuda iste kao i ključne riječi i pojmovi tehnogeneze samoga umjetnoga života (AL). To su: (1) računanje, (2) planiranje i (3) konstrukcija. S Le Corbusierom je arhitektura kao sklop RPK-a konačno i definitivno razračunala s idejom povijesti kao kontinuiteta umjetnosti koja je u gradogradnji u skladu s velikim stilovima europske i zapadnjačke umjetnosti uvijek imala svoju „uzvišenu“ funkciju uljepšavanja gradnje i sublimnih objekata arhitekture, pa je paradoksalnost u tome da mi povijest arhitekture uvijek shvaćamo kao primijenjenu povijest umjetnosti. Uostalom, tako se i u katalogu ili klasifikaciji znanstvenih područja iz znanosti o umjetnosti deklarira tzv. teorija arhitekture. 3. Što nam to drugo govori negoli da je s najvišim stadijem modernoga kapitalizma i prelaskom u doba avangardnih tendencija arhitektura postala ono što omogućuje njezinu pojavnost u suvremenosti. Riječ je o RPK-u ili tehnogenetskome stvaranju prostora kao singularnosti sublimnih objekata. Čovjek je malen ispod zvijezda i njegov je pogled ograničen njegovim opažajnim sposobnostima koje su u odnosu na moć tehnosfere i vizualizacije pogleda slijepih miševa. Mi vidimo Grad kao totalni umjetnički događaj tek iz perspektive uzvišenja njegovih neogotičkih nebodera, složenih protoka veličajnih avenija i mnoštva ulica, futurističke funkcionalnosti zračnih luka, fascinantnosti sportskih arena, začaravajuće isprepletenosti hiperrealnosti trgovačkih centara s muzejima suvremene umjetnosti koji počivaju na logici avangardne destrukcije/dekonstrukcije svijeta kroz trijadu ŠPE (šoka-provokacije-eksperimenta), a ne kroz naš opažaj vođen tzv. prirodnim okom. New York je paradigmatski Grad svih gradova tehnosfere jer je grad čelika i konstrukcije, stakla i hiperrealnosti, složenosti i kaosa, te nije nimalo začudno zašto je upravo taj američki grad kao COSMOPOLIS u književnim djelima Paula Austera i Dona DeLilla predmet teorijskih spekulacija Baudrillarda i arhitektonskih refleksija Nouvela. No, Grad koji reprezentira sve što pripada ideji prostora nakon kraja arhitekture njezinim pretvaranjem u prostor kao singularnost sublimnih objekata ujedno je i Grad-kao-film jedne univerzalne utopije-distopije još od 1927. godine kad je Fritz Lang snimio svoj Metropolis po uzoru na stvarni grad koji ga je fascinirao ꟷ New York. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/covjek-kao-stroj I što smo time dobili? Ono što kaže sam Baudrillard 1985. godine u svojem eseju Amerika (Amerique). „Kultura, to je prostor, to je brzina, to je film, to je tehnologija. […] U Americi, film je istina zato što je sav prostor, čitav način življenja u znaku kinematografije. Ovaj rez, ova apstrakcija jest nešto za čime više ne treba žaliti: život je film.“ (Jean Baudrillard, Amérique, Grasset, 1986., str. 200-201) Arhitektura je film, a New York kao paradigmatski grad oprostorenosti (spatializing) postaje stoga posljednji Grad svjetske povijesti koji je još imao mogućnost da u obratu novovjekovne metafizike ljepote i uzvišenosti realizira svoju viziju grada apsolutne slobode kroz stvaranje prostora kao singularnosti sublimnih objekata. Svi su njegovi neboderi od Brooklyna do Manhattana stoga vizualni objekti inscenacije života kao zona simboličke moći kapitala i sublimne relaksacije u želji za susretom s Drugime ꟷ ono što Baudrillard u jednome drugome ogledu naziva ekstazom komunikacije. (v. https://www.semiotexte.com/the-ecstasy-of-communication ) Ono „uzvišeno“ nije stvar arhitekture niti bilo kojeg relikta božanskoga u svijetu, već jedino konstrukcije svijeta kao slike i želje za dosezanjem posljednje točke sjedinjenja pogleda i onoga što ga nadilazi u zbiljskome objektu gradnje koja počiva na sklopovima i petljama onoga što nije više umjetničko majstorstvo velikih graditelja poput Albertija, Palladija i Berninija, već kibernetički autopoiesis tehnosfere koji nakon Le Corbusiera i njegove tehno-arhitekture s uzorom u ideji mehaničkoga stroja u tvornici kao modelu industrijskoga društva može još samo „graditi“ niti na Nebu niti na Zemlji, već u bezdanu svoje apsolutne dematerijalizacije.

July 21, 2026
Academia virtualis (26)

Academia virtualis (26)

1. U mojoj knjizi Zaokret (Litteris, Zagreb, 2009) posljednje poglavlje knjige je zapravo svojevrsna samostalna filozofijska knjiga o tijelu i vizualnosti. Kao samostalna knjiga pod nazivom Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija izašla je u izdanju jednog malog crnogorskoga izdavača, Plime iz Ulcinja 2010. godine. Poglavlje kao knjiga u Zaokretu bavi se odnosom slike-tijela-vizualnosti ekstenzivnom analizom Lacana i Deleuzea, a posebno je važan odjeljak o Merleau-Pontyju i kritici psihoanalize (str. 232-249). Knjiga je 2019. godine prevedena na engleski i izašla je u izdanju Palgrave Macmillana u Londonu i New Yorku pod nazivom White Holes and the Visualization of the Body. (https://www.waterstones.com/book/white-holes-and-the-visualization-of-the-body/arko-pai/9783030144661 ) Temeljna postavka ove studije može se izvesti tako što će se kazati da je obrat u biti metafizike u širem smislu u novome razumijevanju tijela polazeći od njegove radikalne imanencije, što sam nazvao tjelesnim obratom (corporeal turn). 2. „Tjelesni obrat” kao temeljni pomak u kojem ljudsko tijelo postaje zastarjelo pod dominacijom kibernetike, umjetne inteligencije i tehnosfere. Umjesto da tijelo tretiram kao statički biološki objekt ili puki stroj, nastojim ga redefinirati kao dinamičan, tehnologijski konstruiran događaj. Tjelesni obrat karakterizira nekoliko ključnih transformacija. Prvo, zastarjelost biologije jer su kibernetika i umjetna inteligencija lišili ljudsko tijelo njegovog tradicionalnog biologijskoga primata, pretvarajući ono što je ostalo od njegove imanencije u mjesto za tehnologijsku sintezu. Drugo, tijelo kao događaj, jer se tijelo više ne shvaća kao “gola stvar”, već kao tekući relacijski događaj simuliran digitalnim sustavima. Treće, neuspjeh tradicionalnih okvira mišljenja što se može objasniti na sljedeći način. Tradicionalne filozofijske i humanističke orijentacije i disciline mišljenja poput fenomenologije i psihoanalize više ne mogu adekvatno objasniti ljudsko postojanje sada kada se umjetni život (AL) integrirao s ljudskom biologijom. Četvrto, Estetska konstrukcija u doba tehnosfere pokazuje kako vizualizacija tijela ne opisuje samo fizičku stvarnost, već aktivno konstruira potpuno novu estetsku dimenziju. I naposljetku peto, metafora “bijelih rupa” uzeta je stoga što nastojim povući analogiju iz astrofizike za problem koji ima u načelu onto-teo-kozmo-antropologijske konzekvencije. Naime, baš kao što kozmička bijela rupa predstavlja hiperprostor u koji materija ne može ući izvana, filozofijska “bijela rupa” služi kao teorijski prag. Ona označava granicu gdje ljudska želja pokušava stopiti mišljenje i bitak u potpunosti izvan naših organskih, biologijskih ograničenja. 3. “Fascinacija digitalnom slikom”, kao popratna posljedica tjelesnoga obrata odnosi se na duboku fiksaciju društva na slike koje više ne samo odražavaju ili predstavljaju stvarnost, već je u potpunosti generiraju i zamjenjuju. Ova fascinacija označava pomak od tradicionalne, jezično utemeljene komunikacije prema isključivo vizualnom okruženju kojim upravljaju kibernetika, algoritmi i umjetna inteligencija. Ključni aspekti fascinacije digitalnom slikom određuje zapravo ljudsku egzistenciju u post-slikovnome stanju. U digitalnome dobu, naime, slika više nije imitacija nečega fizičkoga (mimesis). Ona postaje autopoetička, što znači da je to samogenerirajući sustav rođen iz podataka, algoritama i računalnih pravila. S “videologijskim obratom” cjelokupna se komunikacija radikalno pomiče s teksta na kontinuirane vizualne tokove podataka. Našu fascinaciju hvataju interaktivne platforme (poput društvenih medija) gdje slika prethodi misli i govoru. Estetska konstrukcija naspram stvarnosti dovodi do toga da digitalna slika ne bilježi već postojeći svijet. Umjesto toga, proces vizualizacije aktivno konstruira novo estetsko iskustvo. Simulacija postaje jedina “prava” stvarnost s kojom se povezujemo. Naša fascinacija vezana je uz tehnologije koje gledaju ravno kroz ljudsku biologiju poput rendgenskih zraka, medicinskih snimanja i biometrijskoga praćenja funkcioniranja ljudskoga tijela. Oni pretvaraju fizičko tijelo u objekt digitalne vizualizacije, transformirajući živo meso u upravljivo polje podatkovnih točaka. U konačnici, s pojmom tjelesnoga obrata tvrdim da smo opčinjeni digitalnim slikama jer su se razvile u autonomno okružje. Više ne samo što gledamo slike; postojimo unutar tehnosfere kao podatkovni trag uronjenosti u mrežu interkonekcije koju su digitalne slike same izgradile. Kako je spram ovog sve izgledalo gotovo ljudsko-suviše-ljudsko svjedoči Roland Barthes u svojoj divnoj knjizi o fotografiji naslovljenoj poetski Svijetla komora: Bilješka o fotografiji (La chambre claire) objavljena 1980. godine i koja je uz Flusserovu knjigu o fotografiji zacijelo najupečatljiviji dokument promišljanja o nastanku moderne slike iz logike tehničkoga aparata. (https://monoskop.org/images/f/f3/Barthes_Roland_La_chambre_claire_Note_sur_la_photographie.pdf) Svjetlost nastaje iz „crne komore“ i pretpostavlja još uvijek čovjeka-kao-umjetnika, koji svojim tehno-estetskim umijećem dovodi do „nove slike svijeta“. Sjetimo se kako Barthes Barthes uvodi tri ključna pojma za razumijevanje fotografije: To su operator– osoba koja snima fotografiju (fotograf), promatrač koji gleda i proživljava fotografiju, te spectrum – sam objekt ili osoba koja je fotografirana, a koja nosi prizvuk „povratka mrtvih“ poput Barthesove mrtve majke zbog koje je u intimnome trenutku duboke tuge i napisao ovu knjigu. No, svega toga više nema. Zato je pravi adresat u teorijskome smislu za analizu slike u doba digitalne fotografije Vilém Flusser s njegovom knjigom U univerzumu tehničkih slika (Ins Universum der technischen Bilder). Iz 1985. godine. (https://www.readings.teaching-documents.org/wp-content/uploads/2021/09/vilem-flusser-into-the-universe-of-technical-images-1.pdf ) 4. Problem je fenomenologije u cjelini od Husserla do Merleau-Pontyja u tome što se polazi od intencionalnosti svijesti kao objekta. Svaka je svijest već uvijek ona koja jest svijest o nečem kao nečem: npr. gledanju slike na zidu, iako je ovaj primjer korak do pojma autorefleksije. Fenomenologija ima svoj epohalni kraj ili granice u tome što kao ni psihoanaliza ne može više biti mjerodavnom interpretacijom onoga što nije ni „svijest o nečem“, a nije niti nesvjesno u trenutku kada se nešto proizvodi tehničkim putem kao konstrukcija. Drugim riječima, Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije i u Vidljivom-nevidljivom na isti način kao i Lacan, koji ga slijedi u ideji, polazi od toga da je svijest o tijelu ona koja se nalazi u-svijetu, a ne u našoj svijesti kao JA-subjektu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/slika-kao-otvorenost-vremena-paul-cezanne/ = Događaj slike nije više moguće misliti u razlici svijesti i nesvjesnoga, dakle polazeći od uvjeta mogućnosti percepcije. Vidljivo je ono što je za fenomenologiju vezano uz intersubjektivnost. Otuda pogled određuje tijelu njegove bitne značajke, a nije tijelo-o-sebi nešto što pogledu daje vizualnost. Infracrvene zrake, napredak u vizualizaciji objekta zahvaljujući mogućnostima današnjeg skeniranja, dokaz su da nije stvar u vidljivome-nevidljivome. Jer je ono vidljiivo moguće odrediti tek za subjekt; orao vidi bolje od čovjeka, a današnje kamere vide više od svakog prirodnog pogleda. Najvećim doseg „slikovnog zaokreta“ u umjetnosti visoke moderne 20. st. nalazi se u Kleeovim Dnevnicima, kada kaže: „Sada me objekti zamjećuju“. Tko koga zamjećuje? Čovjek kao umjetnik svijet ili svijet čovjeka? Ni jedno, ni drugo. Svijet se otvara kao horizont zamjećivanja tek onda kada su u suglasju jezik i slika, kada svijet nije reduciran na tehnički karakter bitka. U mojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) o tome se u detalje promišlja. Ukratko, „događaj slike“ jest slika kao događaj s onu stranu granica vidljivoga-nevidljivoga. Svaki će novi korak u vizualizaciji svijeta biti i kraj granice između percepcije i svijeta, jer nije više čovjek onaj koji vidi, nego tehnosfera, kibernetički sustav informacija čija je posljednja metafizička tajna u tome da je spoznaja ništa drugo negoli viđenje (visio) događaja koji se neprestano mijenja. Iluzija je za umjetnost slikarstva nužna. Nijemci to ljepše kažu – schein (privid i sjaj). Mi danas imamo vizualnu fascinaciju objektima i to je naše prokletstvo i zatvoreni krug bavljenja slikom. Ne možemo tehnikom otkriti skrivenog boga u ništavilu, kao što je to dobro znao njemački mistik Angelus Silesius: „Bog je bezglasno Ništa, ima ga posvuda i nigdje.“ Ono što je opsesija našeg doba skriva se u transparenciji vizualnoga do krajnje granice vidljivosti. Zato je prva i posljednja slika avangarde s onu stranu vidljivoga-nevidljivoga ꟷ Maljevičev Crni kvadrat na bijeloj podlozi. Merleau-Ponty je imao Cézannea kao polazište zbog njegove „sumnje“ u sliku kao reprezentaciju. Evo, ovo je njegov tekst iz 1945. – briljantan ogled o Cézanneu. https://faculty.uml.edu/rinnis/cezannedoubt.pdf Ukratko: „događaj slike“ nije ni izvan slike ni u njoj u smislu njezine autonomije u odnosu na mit, religiju i znanost. Sve se otvara kao svetkovina privida i istine čak i kad znamo da je sve to put u ništavilo.

July 20, 2026
Academia virtualis (25)

Academia virtualis (25)

1. Predavanja argentinskoga pisca Jorgea Luisa Borgesa na Sveučilištu Harvard održana su u sklopu prestižnoga ciklusa Charles Eliot Norton Lectures tijekom akademske godine 1967. – 1968. S obzirom na to da je Borges u to vrijeme bio gotovo potpuno slijep, sva je predavanja održao potpuno napamet, bez ikakvih pisanih bilješki. Snimke ovih predavanja godinama su se smatrale izgubljenima, no nakon što su ponovno otkrivene u harvardskim arhivima, prepisane su i objavljene kao knjiga pod naslovom “This Craft of Verse“ (Umijeće stiha). (https://www.youtube.com/watch?v=YSLV7t9DvN8 i https://www.hup.harvard.edu/books/9780674302457 ) Ciklus se sastoji od točno šest predavanja na engleskome jeziku: The Riddle of Poetry (Zagonetka poezije) – Razmišljanje o prirodi pjesništva i nemogućnosti njegova preciznog definiranja. The Metaphor (Metafora) – Analiza klasičnih i univerzalnih metafora kroz povijest književnosti. The Telling of the Tale (Pripovijedanje priče) – Rasprava o epskoj poeziji i korijenima pripovijedanja. Word-Music and Translation (Glazba riječi i prijevod) – O zvučnosti jezika i (ne)mogućnosti vjernoga prevođenja stihova. Thought and Poetry (Misao i poezija) – Odnos između filozofskih ideja i pjesničkog nadahnuća. A Poet’s Creed (Pjesnikov credo) – Borgesovo osobno svjedočanstvo o vlastitome stvaralaštvu i cjeloživotnoj ljubavi prema književnosti. Ključne značajke predavanja su izuzetna erudicija jer Borges s lakoćom skače s tema poput staroengleske i staronordijske poezije na klasike poput Homera, Dantea, Shakespearea i Jamesa Joycea, potom savršen engleski jezik, jer je zahvaljujući baki s očeve strane koja je bila Engleskinja, Borges govorio tečan engleski jezik s prepoznatljivim, šarmantnim naglaskom, te, naposljetku, intimni ton kazivanja o najtežim pitanjima književnosti. Za Borgesa, svemir je, kako je rekao na čitanju svoje poezije u prosincu 1967. godine, “nestabilan svijet uma, neumorni labirint, kaos, san“. Sebe, kao umjetnika, ne vidi kao tragača za izlazom iz labirinta, već kao čovjeka izgubljenoga zajedno sa svima ostalima, koji može percipirati i prenijeti svojim bližnjima bljeskove jasnoće unutar zavoja labirinta. Bit harvardskih predavanja jest upravo proširenje takvih uvida. “U vremenu koje dolazi, ljudi će mariti za ljepotu, a ne za okolnosti ljepote”, predvidio je Borges u svojem predavanju o umjetnosti prevođenja 28. veljače 1968. godine. Kada ljudi nauče prevladati svoje poštovanje prema činjenicama, vidjet će ljepotu bez utjecaja biografsko-povijesnih “slučajnosti” koje je okružuju: ignorirat ćemo pjesnikovo ime, podrijetlo, nacionalnost i doba. Borges je tek polušaljivo predložio: „Možda će doći vrijeme kada nam neće trebati ‘originali’ u književnosti.“ Kreativni čin bit će priznat kao čin prevođenja – budući da je, kako Borges postulira, ograničen broj tema u književnosti (u životu) već obrađen. Umjetnikov je posao preoblikovati, razjasniti te teme, spojiti ih u nove kombinacije; a to je, zapravo, prevođenje. U ovome se, dakako, prevario, jer dolaskom tehnosfere u formi AI sve je pod pitanjem, pa tako i kreativnost i autorstvo. No, baš zato, nikad ga više nisam bio željan čitati i baviti se neprestano njegovim tekstovima, a ova su mi njegova predavanja pravi duhovni užitak. U predavanju o “Glazbi riječi” od 20. ožujka, Borges je kazao: “Poezija ne pokušava uzeti skup logičkih novčića i pretvoriti ih u magiju. Naprotiv, ona vraća riječi njihovom pravome izvoru… Riječi su, u određenome smislu, započele kao magija” (u vrijeme kada je “svjetlo” zapravo bljesnulo, a “noć” bila mračnija nego sada), a kasnije su poprimile apstraktna značenja: “Jezik nije došao iz knjižnica”, već od ribara, polja i zore. “Znamo da su ljudi pjevali prije nego što su progovorili… Osjećamo da je posljednji redak prvog poglavlja Finneganova bdjenja mogao biti napisan tek nakon stoljeća književnosti. Ali bilo je vrijeme kada su riječi značile nešto jednako lijepo.” Neću ništa komentirati izrečeno, jer je naprosto tako predivno kazano da valja iznova i iznova slušati njegov Glas i pustiti ga da se kreće postojbinama na kojima jezik „ribara, polja i zore“ odjekuje stoljećima poput glasa cikličkoga kretanja prirode i povijesti. “Mnogo puta sam sumnjao”, nastavio je, “da je značenje nešto što se dodaje stihu.” Riječi imaju ljepotu koja nadilazi značenje; osjećamo ljepotu prije nego što pomislimo na značenje. „Stoga se ne moramo obvezati na značenje… Ideja da su riječi algebra dolazi iz rječnika. Ne želim biti nepravedan prema rječnicima… ali mislimo da objašnjenja iscrpljuju riječi.“ Jack Davies objavio je zapis o njegovim predavanjima na Harvardu, koji je neka vrsta bilješke o preslušanim stenogramima, a to je bilo uobičajeno za takve vrste usporednih analiza ključnih predavanja kasnije uobličenih u knjigu. Za razliku od recimo predavanja kasnoga Foucaulta koncem krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina na Collège de France, a mislilac je imao napisani tekstualni predložak za svoje kazivanje, dok je Borges govorio kao da čita vlastitu poeziju ili eseje naizust, susrećemo se s tajnom predavačkoga umijeća. U bilješkama uz Borgesova predavanja možemo tako pročitati a da ne slušamo sva, kako se struktura njegovih predavanja uvelike oslanjala na reference na neusporedivo širok raspon književnosti i umjetnika Borgesovog iskustva od orijentalnih filozofa do Homera, Tacita, Popea, Mossettija, Gongore, Schopenhauera, Spinoze, Baudelairea, Dantea, Yeatsa. Ovo nam sve može biti uputno da vidimo kako je sam Borges bio vrhunski predavač, jer je tako deset godina poslije, 1977. godine održao sedam predavanja o svojim glavnim temama u književnosti i to na španjolskome, na sveučilištu u Buenos Airesu. (v. Jorge Luis Borges, Seven Nights, New Directions, New York, 1977.) Sedam noći sabire sedam predavanja snimljenih tijekom ljeta 1977. godine u Buenos Airesu. Kasnije su piratizirana kao ploče, samo da bi ih Borges vratio i uredio za objavljivanje kao seriju u novinama u Buenos Airesu. U Sedam noći, Borges koristi svaku temu kao posudu kroz koju nečuvena tvrdnja postupno dobiva vidoviti smisao. „Božanstvena komedija“ je istinita priča; „Noćne more“ su, pak, prekrasne; „Tisuću i jedna noć“ nikada neće biti u potpunosti pročitane; „Budizam“ prkosi razumijevanju; „Poezija“ postoji samo da nas podsjeti na savršenstvo; „Kabala“ dokazuje postojanje Boga u čovjeku; a „Sljepoća“ je dar. Iza Borgesove razigrane duhovitosti skriva se impresivna erudicija stečena, unatoč slabljenju vida i na kraju sljepoći, tijekom cijelog života proučavanja. Kako je primijetio William Gibson, Borges je „proširivao osnovne paradigme jednako lako, činilo se, kao što bi neki drugi gospodin nagnuo šešir i namignuo.“ Lakoća kazivanja zahtijeva nepodnošljivu težinu postojanja unutar književnosti, ne života, da parafraziramo Milana Kunderu. Iako je svako kazivanje ništa drugo negoli kazivanje lakoće života pretvorenog u vlastite knjige. Zašto smo predavači po duhovnome pozivu vlastita mišljenja, a ne tek puki akademski profesori koji opetuju već viđeno bez dublje refleksije i mahnite strasti za uvidom u smisao svijeta? Zato što je predavaštvo tajna prenošenja i okultnoga i javnoga, i ezoteričnoga i svakidašnjega znanja o svijetu koji bez filozofije i književnosti nema smisla, ali vjerojatno ima neko drugo puko značenje koje nas na kraju krajeva ne treba posebno zanimati, jer je beznačajno da bismo mu posvetili svoj život i svoje vlastite životne promašaje. 2. Daniel Balderstone sa Sveučilišta u Iowi sažeto nam pokazuje kako Borges u drugome harvardskome predavanju o metafori ne samo što ponavlja svoju ideju koja je tako često izražavana nakon ultraističkoga razdoblja da postoji samo nekoliko bitnih metafora (rijeka = život, more = smrt, život = san, žena = cvijet i tako dalje). Umjesto konzervativnoga stava izraženoga drugdje (što je bila reakcija na njegov mladenački entuzijazam), ovdje se bavi funkcijom metafore u jeziku i beskrajnim mogućim varijacijama u načinima na koje metafora funkcionira. Citira zatim redak o „ružičasto-crvenome gradu, upola starom kao Vrijeme“ i komentira da je to „čarobna preciznost“ te „upola stare“. (Bilješke nas obavještavaju da Kipling ovdje citira pjesmu „Petra“ Deana Burgona iz 1845., koja pak odražava pjesmu o Italiji koju je napisao Samuel Rogers 1828.) Predavanje zaključuje napominjući da postoje stotine ili tisuće obrazaca u poetskoj metafori, mnogi od njih varijacije na manji broj obrazaca, ali da postoje i neke metafore (a „upola stare kao Vrijeme“ čini se kao primjer) koje se ne uklapaju u postojeće obrasce. I završava razgovor (duh mladog ultraiste još je uvijek vrlo živ u njemu) rekavši da „nam je možda dano i izmisliti metafore koje ne pripadaju, ili koje još ne pripadaju, prihvaćenim obrascima“. Već sam na ovome blogu zvanom Kaos pisao o „kraju metafore“ baveći se analizom filozofa Hansa Blumenberga i njegove znamenite Metaforologije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/academia-virtualis-19/ ) Pogledajmo, međutim, što zapravo Borges u predavanju o metafori tvrdi. U „metaforičnome“ smislu riječ je o razlici između kanona i njegova rastemeljenja s obzirom na vladavinu ove kraljevske književne figure mišljenja. U drugome obratu, možemo čak reći da je to razlika između zakonitosti tradicije koju se prenosi na nove naraštaje pisaca bez radikalnih promjena. Obrasci se poetske metafore naprosto uvažavaju čak i nesvjesno, te se prihvaćaju u tisućama svojih modifikacija. No, ono što se ovdje čini navlastito iznimno jest što Borges, naizgled „tvrdokorni“ pristalica tradicionalnosti u modernoj književnosti kojemu je engleska poezija od davnina do modernizma paradigmatski primjer, dopušta slučaj aberacije ili čak i radikalne iznimke u pronalaženju novoga, metafora koje se ne mogu svesti na zadanu nužnost pjevanja kako tradicija i dobar ukus poučava suvremenike. Što nam to drugo govori negoli da argentinski majstor svekolika znanja o književnosti zapodijeva i to naizgled krajnje „ležerno“ i „rubno“ pravi filozofijski prijepor o razlici stare i nove metafizike, one koja se zasniva na modalnoj kategoriji nužnosti bitka i onoj koja to niječe i nastoji pronaći razloge zašto upravo slučaj kao dijete kaosa ili kontingencija postaje uvjet mogućnosti izmišljanja novih metafora. 3. Sjećam se, dragi moji slušatelji ovih predavanja iz ciklusa Academia virtualis, kad sam još u doba studiranja čitajući istodobno Platona i Borgesa slušao jedan njegov razgovor o suvremenoj književnosti na Trećem programu Radio Zagreba, koji je kasnije objavljen u istoimenom časopisu, a sada mi nije pri ruci da provjerim citate. Preostaje mi, kao i njemu u ovim harvardskim predavanjima, da po sjećanju pokušam doći do tzv. poante onoga što kanim reći. Razlika je samo u tome što on nije slijep za postojanost promjena u tekstu, a ja jesam jer sam dijete svojeg vremena koliko god se trsio prijeći onkraj njegovih razdobnih sjena. Uglavnom, Borges govori da je sudbina modernoga pjesništva nalik slobodi koju nazivamo apsolutnom i uvijek je poistovjećujemo s nepreglednom mogućnošću izbora puteva koji vode kroz „razgranate staze“ i dovode do cilja, ali pitanje je što je uopće cilj ili svrha putovanja. Je li on isti kao što to bijaše i za Pindara i za Lukrecija? Ili se možda uvelike promijenio dolaskom modernoga doba kojeg ponajviše obilježavaju francuski pjesnici poput Baudelairea i Rimbauda. Analogiju koju dalje Borges uspostavlja valja posebno zapamtiti, jer se to od njega ne očekuje. Naime, on tvrdi da je poezija kao i prozna književnost kad je riječ o razlici tradicije i modernosti razlika između engleske i francuske književnosti s obzirom na njihove kulturno-povijesne razlike i još nešto što je možda i odlučujuće, a ne dolazi iz estetskoga područja, već iz političkoga sustava liberalne demokracije u Velikoj Britaniji i događaja velikoga obrata povijesti nakon Francuske revolucije. Novo nije na strani rojalističkih Engleza, što je razvidno u postavkama i metaforama jednog od najznačajnijih modernih pjesnika kao što je to Thomas S. Eliot i njegove Puste zemlje (The Waste Land), već kontinuitet koji se obnavlja u srazu s događajem radikalne novosti. Ono je, dakle, francuska izmišljotina i to je evidentno u poeziji i političkim idejama rušenja staroga režima kroz revolucionarno djelovanje naroda. Uostalom, dodat ću, Englezi nisu narod niti pjesnici avangarde, već su to Rusi i Francuzi. Što, onda, Borges iz ove analogije koja povezuje estetiku i politiku u modernosti zaključuje? Ništa drugo negoli da je prijepor između pristalica soneta i slobodnoga stiha ujedno hermetična stvar sukoba tradicionalista i modernista, ali da pobjednika u tom ontologijsko-estetičkome prijeporu zapravo i ne može biti jer poezija je povijest metafora i njezinih obrazaca koji svoju „novost“ uspostavljaju, naizgled paradoksalno, tako što princip destrukcije „staroga režima“ (estetike i politike) kanoniziraju kao princip konstrukcije „novoga režima“ (politike i estetike). Promjena u rangu između ovih temeljnih pojmova i današnje umjetnosti, a o tome, naravno, Borges ne govori, svjedoči da književnost za razdoblje vladavine suvremenosti i njezinih ideja više ne razotkriva „zagonetku poezije“. Ona ulazi u prostor-vrijeme totalne kontingencije kao kaosa za što apsolutna sloboda stvaranja više ne znači baš ništa. Zašto? Zato što je za snalaženje u pustinji ništavila potrebno znati više od toga kako se ne izgubiti u njezinom bespuću viška značenja. A za to više nije dovoljno biti imperativno „moderan“ i „inovativan“ kao što je to zahtijevao Rimbaud u Sezoni u paklu. Potrebno je za promjenu izdržati tiraniju ovog kaosa metafora i simbola i umjesto puke kontingencije pronaći novi pojam poetske sudbine kao naše jedine nove nužnosti preživljavanja u pustinji. Je li to stvarno rekao Borges ili sam ja sve to „izmislio“ u svrhu zadobivanja veće vjerodostojnosti para-znanstvenosti koju citat oduvijek ima u povijesti književnosti kao racionalne mistike života? 4. Zahvaljujem Vam što se niste još uvijek razišli i raspršili u mnoštvu mogućnosti što ih nudi ovaj svijet koji je došao do svoje točke sveopće implozije smisla i što ste saslušali ovo predavanje do njegova ishoda. A za one koje Borgesova predavanja, govori, razgovori imaju istu vrijednost kao i njegova poezija, proza i eseji, evo, možda će Vas zaintrigirati da posegnete za ovim naslovima. I dā, umalo da ne zaboravim, što sam zapravo ovim 25. predavanjem o Borgesovim harvardskim predavanjima zapravo htio reći? Sjetit ću se ako ne poslije, onda sada. Mišljenje je uvijek umijeće kazivanja koje se ne može nikad naučiti, ali se može usavršavati jer kao čitatelji Borgesa ꟷ sjetit ćemo se njegova Alepha ꟷ znamo da pred sobom imamo čitavu jednu, doduše, kratku povijest vječnosti, ali i ona je dovoljna da nas otrgne od povijesti zaborava. https://www.academia.edu/2640504/_ed_Jorge_Luis_Boges_This_Craft_of_Verse

July 19, 2026
Academia virtualis (24)

Academia virtualis (24)

1. U svojim filozofijsko-politologijskim knjigama kao što su to Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Totalitarizam?, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja i Nemezis: Aporije političkoga i politiketumačio sam suvremenu autokratsku vladavinu kao hibridni i fluidni modus moći 21. stoljeća u kojem autokratski vođe djeluju kao „tirani i diktatori bez tiranije i diktature“. Pritom sam analizirao kako klasični koncepti opresije mutiraju pod utjecajem tehnosfere, medija i globalnoga kapitala. (https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa-dodatak/ i https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa/) Suvremenu teoriju autokratske vladavine stoga valja definirati kroz nekoliko ključnih stupova. Izostanak izvanjskoga legitimiteta: Autokracija predstavlja političko stanje uspostavljanja moći nad Drugim bez stvarnog, suštinskog legitimiteta države i društva, čak i kada zadržava privid demokratskih procedura. Tri ideologijska oslonca: Autokratska vladavina u 21. stoljeću ne oslanja se na rigidne doktrine prošlosti, već se artikulira kroz fluidnu mrežu triju struja: fundamentalizma, populizma i neoliberalizma. Apsolutna moć tehnosfere: Umjesto klasične fizičke prisile, moderna autokratska politika koristi tehnologiju, digitalnu kontrolu i propagandu za stvaranje „tvornica istine“ i totalno upravljanje društvenom sviješću. Hibridnost poretka: Vladavina se kreće na granici između liberalnih i totalitarnih tendencija. Autokrati uspješno spajaju kapitalističku industrijalizaciju i tehnologizaciju s autoritarnom kontrolom društva, što je vidljivo u modernim modelima Rusije ili Kine. Društvo spektakla i tehnokracija: Politika gubi svoju ontološku svrhu i pretvara se u tehnokratski model upravljanja. Političke elite postaju oligarhijske, a upravljanje državom svodi se na primijenjenu ekonomsko-kulturalnu sferu spektakla. Sažeto rečeno, valja zaključiti da suvremeni autokrati više ne moraju nužno posezati za radikalnim zlom povijesnoga totalitarizma kako bi ostvarili potpunu kontrolu, jer kroz mehanizme mrežne entropije i medijske opsjene uspijevaju pasivizirati građane i degradirati demokratske institucije u prazne ljušture. No, što je bit autokratizma? 2. Bit autokratizma je koncentracija neograničene moći u rukama jednog pojedinca ili uže skupine, bez učinkovite ustavne kontrole i institucionalnih kočnica. U suvremenome kontekstu, ta se bit više ne očituje isključivo kroz sirovu fizičku prisilu, već kroz sustavnu manipulaciju zakonima i institucijama. Evo ključnih elemenata koji čine samu srž autokratizma: Apsolutni monopol moći ꟷ Odluke se donose s vrha prema dolje, bez stvarne oporbe, neovisnog pravosuđa ili podjele vlasti. Privid demokratskog legitimiteta ꟷ Moderni autokratizam često koristi formalne izbore kao fasadu kako bi osigurao privid legalnosti pred domaćom i međunarodnom javnošću. Erozija javne sfere ꟷ Mediji, civilno društvo i kritičko mišljenje sustavno se guše, marginaliziraju ili stavljaju pod izravnu i neizravnu kontrolu režima. Arbitrarnost vladavine ꟷ Zakoni se ne primjenjuju jednako na sve, već služe kao oruđe vladajućih za discipliniranje političkih protivnika i zaštitu vlastitih interesa. Pasivizacija građana ꟷ Umjesto poticanja političke participacije, autokratizam teži depolitizaciji društva i pretvaranju građana u pasivne promatrače kroz propagandu, strah ili ekonomsku ovisnost. U Nemezisu sve ovo radikalizira se kroz pitanje o kraju suverenosti (Schmitt) i nužnosti globalnoga upravljaštva (gouvernementalité) kod Foucaulta. Je li, dakle, tehnosfera kao autopoiesis u tome i društvena sinteza totalne globalne politike i informacijsko-kognitiivne ekonomije koja nadilazi granice i demokracije i despotizma kao što je to slučaj danas s SAD-om i Kinom? Da bi se moglo dati izričit odgovor na ovo pitanje upućujem da u mojem teorijskome opusu (posebice u petoknjižju Tehnosfera) izvodim radikalni ontologijski i sociologijski rez. To znači da jasno ustvrđujem kako su suvremeni oblici moći nadišli klasične političke kategorije. Razlozi spajanja i radikaliziranja dvojice naizgled posve suprotstavljenih mislilaca poput Schmitta i Foucaulta su u tome da bi se objasnilo zašto klasična država i njezina moć više ne funkcioniraju na stari način. Za Carla Schmitta, naime, suveren je onaj tko odlučuje o izvanrednome stanju (Ausnahmezustand), a politika se temelji na jasnoj distinkciji prijatelj-neprijatelj unutar teritorijalno omeđene nacije-države. Kad nastupi doba postimperijalne suverenosti to pretpostavlja kako je epoha suverenih nacija-država out of joint jer su moć i kapital deteritorijalizirani kako to tvrde Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2. Izvanredno stanje više stoga nije “iznimka” koju proglašava tzv. suvereni vladar, već je postalo permanentno, strukturno stanje globalnoga poretka. Michel Foucault je pokazao da moderna moć ne djeluje samo odozgo (kroz suvereni zakon i kaznu), već kroz raspršene tehnologije upravljanja životom (biopolitika) i ekonomizaciju države. Upravljaštvo (gouvernementalité) označava proces pretvaranje vođenja države u tehnički i ekonomski zadatak. Na tim pretpostavkama moja je postavka kako je umjesto klasičnoga, otvorenoga društva liberalne demokracije nastupilo doba autokratske strukture djelovanja zatvorenoga društva kontrole, a suverenost se utopila u globalno upravljaštvo. Politika je izgubila svoje ontologijsko utemeljenje (ideju slobode, pravde ili zajednice) i postala je čista tehnokratska procedura kibernetičkoga upravljanja svijetom. Suveren više nije politička figura (kralj/ica, predsjednik/ica), nego kibernetički algoritam globalnoga sustava koji upravlja ljudima kao resursima. No, ovo nipošto ne smije biti shvaćeno kao preslika neke SF-distopije ili, pak, realizacijom Kafkina romana Proces u filmskoj realizaciji Orsona Wellesa, koji se, usput, snimao i na zagrebačkome „Velesajmu“ 1962. godine. 3. Kako je uopće moguće da ono neljudsko kao takvo ili tehnosfera nije puki skup strojeva ili digitalnih alata kako gotovo unisono tvrde gotovo svi društveni znanstvenici, filozofi, ali i teorijski fizičari, uz uistinu rijetke iznimke poput Richarda Dawkinsa, primjerice? „Moje“ shvaćanje je stoga dosljedno i nesvodivo ono koje na tragovima Heideggera, Deleuzea i Sutlića, ali onkraj njihovih misaonih granica, uporno i apodiktički tvrdi da je riječ o već samorastućemu, autonomnome, transpovijesnome sklopu suvremenosti koji posjeduje karakteristike autopoiesisa (samostvaranja i samoodržavanja). Otuda za moje shvaćanje ne postoje više nikakvi razlozi za postojanje i razvijanje nekih “novih“ ontologija i epistemologija AI-a, da se ne govori o silnim procvatima različitih kibernetičkih antropologija, dok je ista stvar i za pokušaj da se izgrade platforme za „nove“ filozofije politike i različite antropologije politike, što je već Hannah Arendt kritički rastemeljila u potpunosti. (https://radiogornjigrad.blog/2024/11/04/zarko-paic-politicka-antropologija-hannah-arendt/ ) Ono „živo“ se već od samoga početka nastanka vrste čovjek, kako su to pokazali i mjerodavni filozofski i kulturalni antropolozi, pojavljuje tehnički i tehnologijski preoblikovano zahvaljujući rukotvorstvu alata i pronalasku pisma. Čovjek, dakle, nije bačen u svijet kao životinja u njezinoj okovanosti okolnim svijetom (Umwelt), već se socijalizira i postaje ekscentrično biće prakse upravo polazeći od njegove tehno-poietičke otvorenosti svijeta koji nikad nije samo i jedino izvorni prirodni svijet. Pojam svijeta kao horizonta povijesno-epohalne otvorenosti razvijam u dijalogu s Heideggerovim postavkama iz 1930-ih godina i njegovih predavanja o metafizici s obzirom na prevladavanje animalizma i biologizma. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 ). Evo, kako je AI dijagramatski prikazao zbog bolje preglednosti odnos i djelovanje tehnosfere spram politike u suvremenosti. ┌────────────────────────────────────────────────────────┐ │ TEHNOSFERA │ │ (Autopoietički sustav kibernetike) │ └───────────────────────────┬────────────────────────────┘ │ ┌───────────────┴───────────────┐ ▼ ▼ ┌─────────────────────┐ ┌─────────────────────┐ │ TOTALNA GLOBALNA │ │ INFORMACIJSKO- │ │ POLITIKA │ │ KOGNITIVNA EKONOMIJA│ └──────────┬──────────┘ └──────────┬──────────┘ │ │ └───────────────┬───────────────┘ ▼ ┌─────────────────────────────────────────────────────┐ │ NADILAŽENJE GRANICA DEMOKRACIJE I DESPOTIZMA │ │ (SAD – korporativni algoritamski tehno-liberalizam) │ │ (Kina – državni digitalni tehno-autoritarizam) │ └─────────────────────────────────────────────────────┘ U tom kontekstu, tehnosfera djeluje na sljedeći način: Sinteza politike i kognitivnog kapitalizma: Ona u sebi savršeno spaja nematerijalni rad, informacije, kognitivnu ekonomiju i društvenu kontrolu. Sve sfere ljudskoga života (od komunikacije do rada) postaju podređene imperativu računanja, planiranja i konstrukcije. Onkraj demokracije i despotizma ꟷ Tradicionalna podjela na “demokratski Zapad” i “orijentalni despotizam” u tehnosferi postaje sekundarna stvar političkog marketinga. Oba sustava zapravo su samo dvije različite varijacije istog ontološkog koda: SAD provodi tehno-liberalizam u kojem korporativni algoritmi, platformski kapitalizam i nadzorna ekonomija upravljaju društvom kroz simulaciju slobode i užitka. Kina provodi državni tehno-autoritarizam gdje se isti ti kibernetički alati (sustav društvenog rejtinga, digitalno prepoznavanje) koriste za izravnu partijsku kontrolu društva. Tehnosfera kao surogat društva ꟷ Ona je stoga ultimativna “društvena sinteza”, jer uspješno nadilazi sve granice i jer joj nije bitna ideologijska pozadina poretka, već njegova kibernetička efikasnost, protok informacija i kontrola nad životom (biosom). Ovo je stoga dijagnoza našeg vremena: živimo u dobu u kojem tehnosfera kao samoreproducirajući sustav guta i demokraciju i autokraciju, pretvarajući cijeli planet u jedinstveni, visokotehnologizirani upravljački sklop u kojem je čovjek izgubio ulogu subjekta povijesti. ovog kibernetičkog sklopa. 4. Kako u tom sklopu odrediti razlog zašto jedino post-fašizam postaje strukturni poredak hibridne vladavine “desupstancijalizirana naroda” u režimima u kojima tradicionano kazano država određuje društvu njegovu pseudu-autonomiju za razliku od liberalnoga shvaćanja kapitalizma 1950-1960 ih godina? Je li paradoks u tome što je s usponom neoliberalizma 1970 ih godina u svijetu posve razorena društvena bit ljevice i ideje komunizma i tako je na djelu i prije 1989. godine samo i jedino put spram despotsko-autokratske vladavine tehnosfere koja nadilazi i totalitarizam i sve postojeće post-ideologijske modele vladavine svijetom? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postmodernom-kontekstualnome-fasizmu/ ) Moji se argumenti mogu raščlaniti kroz sljedeće ključne teorijske cjeline: 1. Razlika spram liberalnog kapitalizma (1950-ih i 1960-ih) i „pseudo-autonomija“ društva U razdoblju poslijeratnog liberalnoga kapitalizma (1950-ih i 1960-ih) postojala je jasna, iako složena i proturječna, distinkcija između države i društva. Kapitalizam je tada još uvijek bio ukorijenjen u realnoj proizvodnji, industrijskom radu i socijalnoj državi blagostanja (Welfare State). Društvo je imalo relativnu autonomiju kroz institucije civilnog društva, sindikate i sferu javnosti (Habermasova javna sfera). Međutim, u suvremenim hibridnim režimima, država preuzima ulogu konstruktora pseudo-autonomije društva. Država više ne štiti društvo od tržišta, niti dopušta društvu da bude izvor suverenosti. Umjesto toga, država, umrežena s globalnim kapitalom, dopušta društvu autonomiju samo kao simulaciju – kroz kulturalne identitete, konzumerizam i slobodno vrijeme. Društvo je autonomno samo dok ne ometa protok kapitala i algoritamsko upravljanje. 2. Zašto baš „post-fašizam“ i „desupstancijalizirani narod“? Ne rabim pojam post-fašizma kao povijesni povratak na Hitlera ili Mussolinija jer nema koncentracijskih logora klasičnog tipa ni jedne partije osim hibridnoga ideologijsko-političkoga poretka Kine, već kao strukturni kod moći. (v. https://www.waterstones.com/book/the-return-of-totalitarianism/arko-pai/9783031189449 ) Bit tog stanja je sljedeća: Desupstancijalizirani narod: U klasičnoj modernoj teoriji, narod (demos) je supstancija demokracije – politički subjekt s kolektivnom voljom i suverenošću. Danas je narod “desupstancijaliziran”. On je pretvoren u masu individua, statistički podatak, potrošačku publiku ili algoritamski profil. Post-fašistički mehanizam: Budući da je narod izgubio svoju stvarnu političku supstanciju (moć odlučivanja), post-fašizam nastupa kao kompenzacija. On tom ispražnjenom, tjeskobnom narodu nudi zamjensku, afektivnu supstanciju: nacionalno-religijski mit, identitetski fundamentalizam i figuru Vođe kao jamca sigurnosti u kaotičnom svijetu. Hibridni poredak: Zato je to hibridni poredak. On savršeno spaja najmoderniju, deteritorijaliziranu tehnologiju (ekonomiju, digitalne platforme) s prastarim, regresivnim strukturama pripadnosti (krv, tlo, tradicija) kako bi disciplinirao društvo. 3. Paradoks 1970-ih: Slom ljevice i komunizma prije 1989. Paradoks je u tome što je komunizam kao povijesna alternativa poražen i prije nego što je Berlinski zid pao 1989. godine. Usponom neoliberalizma (od ekonomske krize 1973., preko Thatcher i Reagana), kapitalizam je prestao biti samo ekonomski model i postao je, kako bi Foucault rekao, opća matrica ponašanja. Neoliberalizam je prožeo sve pore života, pretvarajući čovjeka u “poduzetnika samog sebe”. Time je u potpunosti uništena društvena bit ljevice – ideja solidarnosti, kolektivne emancipacije i klase. U mojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja najznačajnije poglavlje je posvećeno upravo ovom procesu preobrazbe kojom se neoliberalizam uspostavio kao totalna ideologija kognitivno-informacijskoga kapitalizma, kao novi društveni i politički poredak post-liberalne demokracije i kao nova globalna kultura spektakla koja dokida emancipacijsku funkciju kulture i njezinih mehanizama djelovanja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-oligarhije i https://zarkopaic.net/blog-post/doba-oligarhije-2/ ) Kulturalni obrat umjesto revolucije: Ljevica se nakon 1970-ih odriče radikalne promjene ekonomskih odnosa i povlači se u sferu kulture (politike identiteta, prava manjina). Komunizam gubi svoju utopijsku privlačnost jer se njegova povijesna realizacija pretvorila u državni teror, a njegova teorijska bit se utopila u globalnu tehnokraciju. 4. Krajnja instancija: Despotsko-autokratska vladavina tehnosfere Nakon sloma alternativa, na djelu je isključivo put prema totalnoj vladavini tehnosfere, koja je zapravo nova društvena sinteza koja nadilazi i rastače sve prijašnje političke forme: Ona nadilazi totalitarizam 20. stoljeća jer joj više nisu potrebne ideologijske dogme, partijski komiteti niti masovni teror – zamjenjuje ih meka, ali apsolutna kontrola kognitivnoga kapitalizma i algoritama. Ona nadilazi post-ideologijske modele (poput Fukuyamina “kraja povijesti”) jer se više ne vjeruje u linearni napredak liberalne demokracije. Danas stoga imamo dva lica te iste tehnosfere kad je riječ o političkim konzekvencijama: SAD (Platformski kapitalizam): Vladavina korporativne tehnosfere u kojoj algoritmi društvenih mreža, kognitivna ekonomija i nadzorni kapitalizam usmjeravaju ljudsku žudnju i ponašanje. Kina (Državni tehno-autoritarizam): Vladavina državne tehnosfere u kojoj se isti ti kibernetički i informacijski alati koriste za izravnu biopolitičku kontrolu stanovništva. Paradoks je potpun. Ono što se danas naziva sukobom “demokratskoga Zapada” i “autokratskoga Istoka” zapravo je, prema mojim postavkama, unutarnji sukob unutar same logike djelovanja tehnosfere u njezinu supstancijalnome i subjektnome smislu, onome što bi Marx nazvao sukobom između proizvodnih snaga i (društvenih) odnosa u proizvodnji.. Tehnosfera kao autopoiesis proždire i politiku i čovjeka kao subjekta, ostavljajući iza sebe hibridni post-fašistički poredak kao jedini preostali način upravljanja desupstancijaliziranim masama u svijetu u kojem je ideja radikalne alternative (komunizma/ljevice) posve ugašena. Ova je postavka naprosto čudovišno zastrašujuća i pokazuje da se time zbiva post-humani obrat dviju suprotstavljenih i paradoksalno bliskih ideologija 20. stoljeća kao što su fašizam i komunizam. I doista, pogledajmo što čini autokratski post-totalitarizam Kine ako ne da se hibridnim ideologijskim metodama obračunava sa zahtjevima za nacionalnu emancipaciju Tibetanaca i Ujgura kao i za vladavinu slobode i ljudskih prava. Post-fašizam pritom pretpostavlja najveću moguću prilagodbu konkretnim okolnostima jer je njegova logika djelovanja izvedena iz postmodernoga kontekstualizma. (v. https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf ) No, ali ima još nešto iznimno bitno, a to je pitanje o kraju subjekta svake ove ili one Revolucije kao politike događaja koju u suvremenoj neomarksističkoj teoriji zagovaraju Badiou i Žižek na tragovima krivo očitanog “dijalektičkoga materijalizma” Marxa plus Althusser i Lacan. Krivog zato što Marx nadilazi svojim mišljenjem i dijalektiku i materijalizam i govori o komunizmu ne kao o “društvenom sustavu potreba”, već o realiziranoj metafizici koju određuje vladavina tehnološke automacije strojeva u tendenciji. Dakle, ne samo što sam pokazao u ovim knjigama i drugim okolnim spisima da nema SUBJEKTA revolucije kao politike događaja, već nema više ni SUPSTANCIJE kapitalizma kao što je to suprotnost rada i kapitala. Tehnosfera je kraj rada i kraj tradicionalno shvaćenoga kapitalizma i zato imamo sav ovaj kaos i entropiju kraja povijesti u nadigravanju post-fašizma kroz trijadu neoliberalizma-populizma-fundamentalizma. Kad više nema hegelovski kazano supstancije-subjekta, onda mreža postaje beskonačni proces postajanja istoga u razlikama i to je najteži problem suvremenosti jer “narod” više ne postoji kao subjekt, a društvo kao supstancija, već se sve zbiva kao tautologija tehnogeneze samoga života bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Kada se ukine ta povijesna dijalektika, ostaje samo prazni hod kibernetičkoga stroja. Raščlanimo stoga ovo „četvrto“ pitanje kroz tri ključna teorijska koraka. 5. 1.Marx onkraj dijalektičkog materijalizma: Marx u svojim zrelim radovima (Grundrisse, posebice u čuvenome „Fragmentu o strojevima“) ne piše o komunizmu kao o moralnome društvu koje će pravedno preraspodijeliti „potrebe“, niti o trijumfu radničke klase kao novoga subjekta povijesti. Realizirana metafizika i automacija: Marx stoga vizionarski uviđa da kapitalizam teži potpunome pretvaranju živog rada u mrtvi rad – u sustav strojeva (automaciju). Komunizam je, u tom smislu, trenutak kada tehnologija oslobađa čovjeka od rada, ali ujedno i trenutak u kojem se metafizika Zapada (ideja gospodarenja prirodom) u potpunosti materijalizira. Nema subjekta jer nema rada: Badiou i Žižek svojim „političkim ontologijama“ ne uspijevaju otvoriti temeljni problem suvremenosti koji pretpostavlja kako kraj „marksizma“ tako i kraj „liberalizma“ i kraj „protuprosvjetiteljstva“ na kojem počiva i trenutačni uspjeh „post-fašizma“, jer traže subjekt tamo gdje je tehnosfera već ukinula samu ontologijsku bazu tog subjekta – a to je živi, konstitutivni rad. Nestanak supstancije kapitalizma: Kraj suprotnosti rada i kapitala U klasičnome marksizmu, supstancija društvene dinamike bila je kontradikcija između rada i kapitala. Ta je napetost stvarala povijest. Danas, ta supstancija više ne postoji u svojem tradicionalnome obliku. Tehnosfera kao kraj rada: Živi rad više nije glavni izvor vrijednosti. Vrijednost generiraju znanje, informacije, kognitivni procesi i algoritamska automacija (kognitivni kapitalizam). Kapital bez rada: Kapital se deteritorijalizirao i pretvorio u čiste financijske i informacijske tokove unutar mreže. Budući da nema realne opozicije (jer je rad podčinjen i automatiziran), kapitalizam je prestao biti društveno-ekonomski odnos i postao je totalni sklop života – tehnosfera sama. Pogledajmo kako je to AI dijagramatski sažela zbog veće preglednosti onoga što je ovdje izneseno. KLASIČNA MODERNA (Hegel/Marx) [SUBJEKT: Radnik/Narod] <======== Dijalektička napetost ========> [SUPSTANCIJA: Rad vs. Kapital] │ ▼ Stvara POVIJEST i REVOLUCIJU SUVREMENOST (moja dijagnoza) [Nema Subjekta: Desupstancijalizirani narod] ◄─── Tautologijski krug ───► [Nema Supstancije: Tehnosfera/Automacija] │ ▼ Stvara ENTROPIJU i POST-FAŠIZAM (Neoliberalizam-Populizam-Fundamentalizam) 3. Tautologija tehnogeneze: Beskonačni proces Istoga u razlikama Kada povijest izgubi svoj pogonski motor (sukob subjekta i supstancije), dolazimo do onoga što ste nazvali najtežim problemom suvremenosti: mreža postaje beskonačni proces postajanja istoga u razlikama. Prazni hod trijade: Kaos i entropija koje proživljavamo kroz trijadu neoliberalizma, populizma i fundamentalizma nisu porođajne muke nekog novog svijeta. To je, paradoksalno, bjesomučno kretanje u mjestu. Populizam i fundamentalizam fingiraju sukob protiv neoliberalizma, ali oba su duboko prožeta tehnosferom (koriste digitalne platforme, algoritamsku propagandu, kognitivni menadžment masa). Oni su samo “razlike” koje reproduciraju “Isto” – moć tehnogenetskog stroja. Bez prvog uzroka i posljednje svrhe (Teleologije): Tehnogeneza samog života znači da tehnologija više nije alat kojim čovjek upravlja životom, već je život postao resurs kojim tehnosfera samu sebe reproducira. Sustav se razvija samo zato što se može razvijati (čista funkcionalnost i efikasnost), bez ikakvog višeg humanističkoga, metafizičkoga ili političkoga cilja. Živimo u dobu post-povijesne tautologije. Nema se što srušiti u revoluciji jer ne postoji centralno mjesto moći (Zimska palača ili Bastilja) – moć je umrežena, raspršena i automatska. Narod ne može biti subjekt jer je pretvoren u mrežni profil, a društvo nije supstancija jer je progutano tehnosferom. To je razlog zašto suvremeni post-fašizam tako lako vlada: on ne mora slamati otpor subjekta; on jednostavno upravlja entropijom sustava u kojem je ideja Subjekta i Revolucije postala tek nostalgični akademski diskurs poput onoga Badioua i Žižeka. Zaključak Kako bismo zaokružili ovo iznimno važno ontologijsko i filozofijsko-politologijsko predavanje, preostaje nam postaviti ključno pitanje: što uopće preostaje filozofiji i mišljenju u epohi u kojoj su i Subjekt i Supstancija progutani tautologijom tehnogeneze? Kada se povijest transformira u beskonačni mrežni proces istoga u razlikama, moja istraživanja u svim koracima promišljanja pojma tehnosfere ne nude jeftini optimizam niti povratak na stare revolucionarne recepte. Umjesto toga, ona inzistiraju na sljedećim postavkama. Filozofija više ne može biti programatska (ne može pisati manifeste za nepostojeću klasu ili narod). Njezina jedina preostala snaga leži u radikalnoj dekonstrukciji – u prokazivanju iluzija koje nude i tehno-utopisti s jedne strane, te nostalgični neomarksisti s druge. Otpor tehnosferi ne zbiva se na barikadama, već na razini ontologijskoga obrata/zaokreta. Misli se onaj višak ljudskosti koji se ne može digitalizirati, izračunati ni pretvoriti u informacijsko-kognitivni resurs. Riječ je o pokušaju spašavanja sfere umjetnosti, egzistencijalne tjeskobe i čistog mišljenja iz ralja kibernetičke korisnosti. Budući da unutar samog sustava nema „prvog uzroka ni posljednje svrhe“, sustav se ne može popraviti. Može se jedino misliti na samom rubu tog ponora, svjestan da entropijska tautologija u jednom trenutku mora dosegnuti svoju krajnju točku zasićenja. No, ovo ne znači nikakav nihilizam niti eskapizam od stvarnosti koja je prožeta konstelacijama čudovišnih političkih sukoba na globalnoj razini koji postaju smjesa Kulturkampfa i post-fašizma u okružju postimperijalne suverenosti koja označava novu formu vladavine kakva nikad prije nije viđena u svjetskoj povijesti. Gotovo da na kraju ovog predavanja valja zauzeti stav koji je Franz Neumann izveo u analizama promjene strukture vladanja u autoritarnim i demokratskim poretcima, kad je kazao kako „negativna dijalektika demokracije“ stvara najčudovišniji i najperverzniji cezarizam u svojem legitimnome djelovanju na rastakanju demokracije autoritarnim sredstvima. U ovome trenutku postoji samo narcistička psihopatologija cezarizma koju Trump realizira u svijetu kao zoopolisu. Ne može se savladati tehnosfera sredstvima etičko-kulturalnoga povratka „ljudskome licu“, ali se može njezina totalna moć apsolutizirati u potencijalnome obratu/zaokretu same biti ljudske prakse usmjerenošću spram destrukcije samoga poretka korporativne vladavine svijetom kao zoopolisom.

July 18, 2026
Academia virtualis (23)

Academia virtualis (23)

1. Često sam u ovim predavanjima u okviru ciklusa Academia virtualis, ali i u različitim prigodama poput razgovora o mojim knjigama i njihovim temeljnim postavkama, ukazivao na to da pojam tehnosfere valja razumjeti kao „novi apsolut“ i odmah pritom upozorio da nije riječ o Hegelovu apsolutu. Pa, kakav je to onda „apsolut“ i što ga uopće određuje, koji su mu atributi u njegovoj „supstancijalnosti“ i kako treba shvatiti njegovu „subjektnost“? Dopustite prije daljnje analize da navedem nekoliko iznimno poticajnih misli ne iz neke važne filozofijske ili možda znanstvene knjige koja bi nam poslužila u svrhu neke analogije ili, pak, u zadobivanju sigurnoga ishodišta za artikulaciju ovih razmatranja, već iz knjige engleskoga pisca, pjesnika i putopisca, ali isto tako i refleksivnoga esejista koji je napisao jedan od najboljih eseja o Apokalipsi. Naravno, riječ je o D.H. Lawrenceu, koji u putopisnoj prozi-eseju Sumrak o Italiji kaže sljedeće. „Svijet, naš svijet Europe, sada se stvarno okrenuo, zaokrenuo prema novome cilju, novoj ideji, Beskonačnom postignutom izostavljanjem Sebstva. Bog je sve ono što je Ne-Ja. Ja sam savršen kada se moje Sebstvo, otporno čvrsto tijelo, reducira i rasprši u sve ono što je Ne-Ja: mojeg bližnjeg, mojeg neprijatelja, veliku Drugost. Tada sam savršen. I iz tog uvjerenja svijet je postupno počeo formirati novu Državu, novo političko tijelo, u kojem bi Sebstvo trebalo biti uklonjeno. Ne bi trebalo biti kralja, lordova, aristokrata. Svijet je nastavio u svojem religijskome uvjerenju, nakon Francuske revolucije, nakon velikoga pokreta Shelleyja i Godwina. Ne bi trebalo biti Sebstva. Ono što je bilo vrhovno bilo je ono što je bilo Ne-Ja, drugi. Upravljački faktor u Državi bila je ideja dobra drugih; to jest, opće dobro. A vitalna vladajuća ideja u Državi bila je ta ideja još od Cromwella. Prije Cromwella ideja je bila ‘Za Kralja’, jer se svaki čovjek vidio u Kralju usavršenim. Nakon Cromwella ideja je bila ‘Za dobro mojega bližnjega’, ili ‘Za dobro naroda’, ili ‘Za dobro cjeline’. To je bila naša vladajuća ideja, po kojoj smo manje-više živjeli. Sada je to propalo. Sada kažemo da kršćanski Beskonačni nije beskonačan. U iskušenju smo, poput Nietzschea, vratiti se starome poganskome Beskonačnom, reći da je to vrhovno. Ili smo skloni, poput Engleza i pragmatičara, reći: ‘Ne postoji Beskonačno, nema Apsoluta. Jedini Apsolut je svrhovitost, jedina stvarnost je osjet i trenutnost.“ D. H. Lawrence nije ni u kakvoj duhovnoj korelaciji s pojmom apsoluta u Hegela. To je posve samorazumljivo. Njegovo je shvaćanje profinjeni katolički univerzalizam, čak i blizina s personalizmom kakav je u Francuskoj zagovarao teolog Emmanuel Mounier. Stoga ovo valja naglasiti: kad se ovdje spominje Apsolut, onda je to sinonim za kršćanski pojmljenoga Boga u teologijskoj verziji njegove objave kojoj čovjek služi kao autentični namjesnik na zemlji. Europa o kojoj govori Lawrence postala je u duhovno-povijesnome i političkome smislu početkom 20. stoljeća, a to je donekle na sličan način tvrdio i Paul Valéry, usmjerena onkraj tradicionalno shvaćene suverenosti i postala je sekularizirani prostor prijevoda teologije u politiku bez božanskoga kao posljednjeg jamstva jedne univerzalne transcendencije. Ono što Lawrence konstatira u ovoj silaznoj putanji, koja koincidira s nastankom nacionalizma, komunizma i vladavine autokratskih poredaka koji će nakon 1. svjetskoga rata skrenuti u totalitarnu vladavinu čitave Europe rascijepljene na Istok i Zapad, jest zapravo problem sa shvaćanjem tzv. referencijalnoga okvira suvremene politike i kulture. A to znači da problem nije u zbiljskim poretcima neslobode i nepravde, pada u bezdan kaosa i entropije imperijalnih fascinacija drugim geopolitičkim prostorima, već u samoj biti Apsoluta koji se „dekonstruira“ i postaje u krajnjoj liniji ono ničeansko „pogansko Beskonačno“ ili, pak, englesko pragmatično utonulo u svrhovitost i dodat ćemo funkcionalnost senzualizma kao skeptičkoga materijalizma. Nije mi ovdje nakana kritički preusmjeravati lucidne Lawrenceove postavke o krizi vjerodostojnosti Apsoluta u moderno doba, iako bi bilo uputno kazati da Nietzsche nije modernome dobu ateizma i materijalizma suprotstavio tzv. poganskoga Dioniza protiv Raspetoga, već daleko radikalniju ideju koja je prava destrukcija i dekonstrukcija ideje Apsoluta onkraj svih teologijsko-racionalnih iluzija univerzalizma Crkve. Naravno, to je ideja „smrti Boga“ i volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-nihilizmu-nadcovjeku-i-tehnosferi/ ) Kad se to ima u vidu, onda je sav patos i rezignacija religioznih mislilaca suvremenosti uvijek na ovaj ili onaj način paradoksalan naum da se povratak svetome i božanskome mora izvesti ne „odozgo“, već „odozdo“. Što to znači? Da je politička teologija katolicizma kakvu je zagovarao Carl Schmitt jedino dostojno rješenje aporije o gubitku svetoga u svjetovnoj apokalipsi vrijednosti koja se u području politike zbiva kao iskustvo zadržavanja (katehtonika) Antikrista u uništenju ovog svijeta do temelja? Upravo suprotno, naime, da se jedino polazeći od iskustva estetsko-etičke tjeskobe ljudske egzistencije u suočenju s praznim mjestom (topologijom) božanskoga, kojeg je preuzela apsolutna subjektivnost hegelovske znanosti svjetskoga duha u povijesti može eventualno očekivati preporod i događaj posvemašnjega obrata u biti metafizike, a to je iskustvo jedini mjerodavno proživio kao put k apsolutnoj religioznosti danski filozof Sören Kierkegaard, jedini autentični anti-filozof kako bi to kazao Boris Groys. (v. https://www.matica.hr/knjige/1188/ https://zarkopaic.net/blog-post/sloboda-kao-dogadaj/ https://www.matica.hr/vijenac/607/kierkegaard-nas-suvremenik-26814/ https://www.e-flux.com/journal/108/325614/anti-philosophy-and-the-politics-of-recognition ) 2. Kierkegaardova kritika Hegelova koncepta apsoluta definirajući je protupokret protiv njemačkoga idealizma 19. stoljeća, tvrdeći da Hegelov sveobuhvatni logički “sustav” briše konkretnu, živu ljudsku individuu. Dok je Hegel tvrdio da je stvarnost cjelina koja se razvija, racionalna, u kojoj ljudski um na kraju postiže “apsolutno znanje” prepoznajući svoje jedinstvo s božanskim, Kierkegaard je uzvratio da ova velika sinteza rastvara stvarno ljudsko postojanje, etički izbor i istinsku religijsku vjeru u apstraktne logičke kategorije. U svojoj knjizi Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu (Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Prir. Damir Barbarić) pokazao sam konzekvencije ovog egzistencijalnoga obrata za čitavu suvremenu filozofiju, ne samo filozofiju egzistencije i egzistencijalizam (ateistički i religiozni). Za Hegela, naime, apsolut je krajnja stvarnost kao racionalna, kozmička cjelina (ili Duh/Bog) koja se razvija kroz povijest. No, potrebno je spekulativnije odrediti razliku između Hegelova filozofijski pojmljenoga apsoluta i teologijske ideje kršćanski shvaćenoga Boga. Ukratko, apsolut je realizacija metafizike u znanstvenoj racionalizaciji bitka uopće koji postaje znanje u formi ukinutih/prevladanih (Aufhebung) dijalektičkih suprotnosti subjektivnoga i objektivnoga duha. Apsolutni duh je stoga najviša razina sinteze svih proturječnosti u logičko-povijesnome razvitku svijesti o bitku kao takvome koji jest refleksija i uspostavlja se kao samosvijest u cjelini svojih očitovanja. Apsolut, dakle, rješava sve proturječnosti apsorbirajući pojedinačne, konačne stvari u više, posredovano jedinstvo. Kierkegaardov apsolut kao transcendentni Bog, međutim, nije sustav logičkih ideja, već osobni, transcendentni Bog. Umjesto da bude nešto u što se ljudi “razvijaju”, Bog je kvalitativno drugačiji od čovječanstva, stvarajući radikalni jaz koji ljudski razum ne može prijeći. Hegel je tvrdio da njegov filozofijski sustav može objasniti cijelu povijest, religiju i stvarnost života. Kierkegaard (pisao je pod pseudonimima poput Johannesa Klimaksa) slavno se našalio da je Hegel izgradio veličanstvenu palaču sustava ideja, ali je živio u trošnoj kolibi. Ironija je stoga egzistencijalno misaono „oružje“ u borbi protiv logičke apsolutizacije i to je jedino što Kierkegaardu zapravo preostaje u ovom teo-antropologijskome sporu i sukobu s granicama Hegelove apsolutne metafizike. Tvrdio je da logički sustav može objasniti prošlost, ali ne može reći osobi kako živjeti u sadašnjosti. U Hegelovoj filozofiji, pojedinac je sveden na manji, privremeni kotačić u zupčanicima svjetske povijesti. To je uobičajeni, uglavnom pogrešni sklop kritičkoga tumačenja Hegelova spekulativno-dijalektičkoga načina mišljenja totaliteta i to što je otpočeo Kierkegaard razvili su u 20. stoljeću osobito francuski egzistencijalisti i poststrukturalisti od Sartrea do Deleuzea. (v. Žarko Paić, „Tehnosfera kao apsolut? Hegel i kraj metafizike“, u: Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023., str. 173-204). Pogreška je samo u tome što se egzistencija ne može svesti na pitanje subjektnosti i autonomije djelovanja svijesti pojedinca bez radikalnoga rastemeljenja ideje na kojoj apsolutna metafizika počiva, a to je onto-teo-kozmo-antropologija. Nije egzistencija tek suprotnost esenciji u ontologijskome smislu, onako kao što je imanencija suprotnost transcendenciji. Posrijedi je radikalno drukčiji ali ne i posve novi obrat u biti metafizike. Zato su Nietzsche i Marx jedini misaoni svjedoci pokušaja razračunavanja ne samo s Hegelom kao Hegelom, već ponajprije s onime što on simbolički predstavlja, a to je sinteza čitave povijesti filozofije kao metafizike. ( https://zarkopaic.net/blog-post/apsolut-kao-refleksija/ ) Kierkegaard je tvrdio da apsolutni logički sustav potpuno uništava istinski moral. Ako se svaka kontradikcija na kraju stopi u skladnu mješavinu, onda ne postoje stvarni, apsolutni izbori. Zato je Kierkegaard inzistirao na strogom Ili/Ili: neki izbori (poput života prolaznog estetskoga užitka i života etičke dužnosti) su apsolutne suprotnosti koje se ne mogu sintetizirati ili kompromitirati. Hegel je pokušao, nasuprot tome, objasniti kršćanske doktrine, poput otajstva utjelovljenja (Bog postaje čovjekom u Isusu Kristu), kao logične korake u evoluciji apsolutnoga duha. Kierkegaard je to žestoko odbacio. U Filozofskim fragmentima tvrdio je da je utjelovljenje apsolutni paradoks: vječni, beskonačni Bog koji ulazi u konačno, povijesno vrijeme. To je uvreda ljudskome intelektu i ne može se logički “razumjeti” ili posredovati. Zahtijeva strastveni skok vjere, a ne intelektualni klimanjem glavom. No, sve je to samo preokrenuti platonizam ili ono što Nietzsche naziva kršćanskim svjetonazorom kojemu na ishodu nije vječna Božja slava, već upravo mistika Križa, i to smrću Boga kojim na njegovo mjesto nastupa nadčovjek. 3. Što bih to „novo“ još mogao kazati zašto smatram da je „moj“ koncept tehnosfere kao realizacije metafizike u kibernetičkome autopoiesisu ono što je onkraj i Hegelova apsoluta kao esencijalizma zapadnjačke povijesti mišljenja i Kierkegaardove ironije apsolutne vjere, koja polazi od „singularnoga pojedinca“ i njegove egzistencije koja određuje bit čovjeka kao bića slobode? Sloboda nije stvar ni opće ni posebne ni pojedinačne ljudske aktivnosti u svijetu, već događaj koji uopće omogućuje ljudsku univerzalnost, partikularnost i singularnost osobe i to polazeći od onoga što jedino Nietzsche jasno pokazuje kao „princip individuacije“. Tehnosfera otuda nije apsolut u smislu teologijsko-egzistencijalnoga obrata kojim se ono neljudsko pojavljuje u ljudskome kao prvi uzrok (zakon kauzalnosti) i posljednja svrha (načelo teleologije) postojanja kao takvoga. Stoga je njezina Moć i Vladavina upravo upravljanje sustavom i okolinom samoga života kojeg više zbog mogućnosti-zbilje-nužnosti umjetne inteligencije (AI) ne određuje nikakvo razlikovanje „nižega“ i „višega“ u smisli „razvitka“ i „napretka“ svijesti od forme biljke preko životinje do čovjeka i naposljetku stroja (mišljenja). Nikakav više apsolutni evolucionizam od biološkoga do post-biološkoga ovdje ne igra nikakvu ulogu. Riječ je samo i jedino o apsolutnome sinestetičkome samostvaranju „umjetnoga života“ koji više nije reprodukcija ili kopija tzv. bitka ili prave zbilje, već simulakrum sintetičkoga hibridiziranja života kao autopoietičkoga sustava koji ne potrebuje nikakvo razlikovanje „duha“, „duše“ i „tijela“ ili sfera estetskoga, etičkoga i religioznoga kako je to u analogiji s Hegelovim trijadama duha izveo Kierkegaard. Kako, dakle, ovaj „novi apsolut“ misli i djeluje ako ne tako da mu je „egzistencijalno ustrojstvo“ njegove „esencije“ izvedeno iz biti kibernetike kao tautologije postajanja u četvorstvu: informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije. Dovršeno je doba teo-antropologijskoga žrtvovanja povijesti kao poprišta krvavih revolucija i građanskih ratova do istrebljenja, naravno u ideji, ne u zbilji. U tom je pogledu tzv. optimizam „kraja povijesti“ u posljednjoj fusnoti knjige Alexandrea Kojèvea Kako čitati Hegela koja naviješta dosadu nakon što je pitanje ljudskoga priznanja iz sfere političkoga sukoba prešla u polje kulture i razonode (spektakla) samo ono što je pitanje nužnosti vladavine tehnosfere nad prirodom i ljudskim-suviše-ljudskim patosom i žrtvopisom povijesti. Misliti na tragu Hegela nakon toga postaje naprosto besmisleno, jer je filozofijska konzekvencija ideje Apsoluta upravo to da je posrijedi realizacija apsolutne metafizike u tehnosferi koja misli ne više bitak, bića i bit čovjeka kao otvorenost povijesti, već ono što omogućuje život nakon „kraja povijesti“ polazeći od trijade računanja, planiranja i konstrukcije. Oni koji danas koriste kao argument protiv autopoiesa i vladavine apsoluta u metamorfozama tehnosfere ono isto u razlikama, naime Hegelovu ironiju spram računajućega mišljenja apsolutne znanosti, jer se Kierkegaardova ironija pokazala nemoćnim religioznim sredstvom protiv „kršćanstva kao humora“, samo su nostalgičari za dobom koje je paradoksalno, upravo određeno predhegelovskim stanjem metafizike „subjekt“ꟷ„objekta“. (v. https://www.hegelpd.it/event-knowledge-without-comprehension-on-spirit-after-hegel-in-the-age-of-ai-munich-21-23-may-2026/ ) Same old story, ali ovo je već agonija „jednodimenzionalne subverzije“ onog što se naziva filozofijom u suvremenosti, a ne nikakva provokativna „novost“ originalnosti pristupa onome što je konzekvencija metafizike uopće od Hegela preko Marxa i Nietzschea do Heideggera i Sutlića. „Moje“ mišljenje nije opravdanje tehnosfere nikakvim pseudo-dijalektičkim sredstvima materijalizma i psihoanalize, niti povratak bilo kome, a ponajmanje Hegelu. Mišljenje suvremenosti zahtijeva posvemašnje oslobađanje od pada ispod razine svake ove ili one esencijalno-egzistencijalne katehtonike u lijevome ili desnome ruhu. Zadaća „novoga“ mišljenja zahtijeva ono mišljenje koje prelazi granice svake redukcije apsoluta na onto-teo-kozmo-antropologijske ostatke jedne odavno zastarjele metafizike koja još uvijek do iznemoglosti ponavlja fraze o sublimnim subjektima-objektima ideologije kao sablasne prikaze s one slike Paula Kleea Svetac na prozoru. Sublimno je realizirano onog časa kad je Marx 1857/1858. godine komunizam shvatio kao realizaciju automacije rada ili njegova dijalektičkoga ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) i tako najavio razdoblje agonije destrukcije/dekonstrukcije apsoluta koja nažalost traje intenzivno još uvijek i kao da nema svojeg kraja. Sublimni nihilizam ove post-epohe krasi upravo dosada „revolucionarne subverzije“ ničega!

July 17, 2026
Academia virtualis (22)

Academia virtualis (22)

Uvod Ovo predavanje predstavlja odgovor na iznimno važno pitanje koje mi je jedan uvaženi kolega uputio povodom analize mojeg teksta na ovome blogu zvanom Kaos od subote 4. srpnja 2026. https://zarkopaic.net/blog-post/orson-welles-ili-glas-koji-stvara-novu-sliku-svijeta/. Pitanje se odnosi na produbljenje ideje Glasa kao događaja koji nadilazi puku zvučnost i otvara novu sliku svijeta. Ako se prema promišljanjima Hansa Joasa o sakralizaciji iskustva sveto ne iscrpljuje u institucionalnim oblicima religije, nego se pojavljuje u intenzivnim iskustvima u kojima nešto postaje apsolutno vrijedno i mijenja naš odnos prema svijetu, kako se filozofijski može objasniti takvo iskustvo kao događaj u kojem se svijet pokazuje na bitno drukčiji način onkraj granica akustičkoga fenomena? 1. Dopustite da predavanje posvetimo odnosu između glasa-pisma-slike i to polazeći od moje filozofijske analize pojma tehnosfere u genealogijskome i analitičkome smislu kako je to razvijeno u prvome svesku Tehnosfere koja je naslovljena ovako: Žrtvovanje i dosada: životinja-čovjek-stroj (https://www.superknjizara.hr/hr/tehnosfera-i-zrtvovanje-i-dosada-zivotinja-covjek-stroj-2018-zarko-paic) Odmah možemo nazrijeti da se po analogiji i strukturalnome postavljanju ovih pojmova u sklop pojavljuje trijadičnost koja ukazuje na povijesno nastajanje ljudske egzistencije u metafizičkome ustrojstvu mišljenja i to ne samo zapadnjačkoga koje otpočinje s mitom, razvija se s religijom i umjetnošću, doseže vrhunac s filozofijom i naposljetku uzdiže se u svemirski prostor sa dosezima prirodno-tehničkih znanosti koje su odredile ontologijski status modernosti i suvremenosti u promjeni same biti onoga što su Grci imenovali téhne. Stoga je očito da je glas izvorno pojavljivanje onoga što Martin Heidegger i Vanja Sutlić nazivaju onto-teo-kozmo-antropologijskim ustrojstvom metafizike. Tek otuda se povijesno pojavljuje pismo koje nije nastavak glasa drugim sredstvima, već ima svoju autonomnost u dokidanju granica ljudske komunikacije fizičkim pristupom drugome čovjeku. Pismo je formalni trenutak nastanka civilizacije jer je riječ o mnemotehničkome alatu ili instrumentu kojim se živo sjećanje govora preobražava u „mrtvo“ pamćenje pisma kao uvjeta mogućnosti nastanka Knjige. Čitava se povijest od vladavine novoga vijeka s matematikom i fizikom kao temeljima onoga što možemo nazvati sukladno Foucaultovim analizama mathesis universalis ubrzava zato što više ne potrebuje dijalog u prostorno fiksnoj blizini između ljudi kao živih su-govornika Glasa, a niti pismo u smislu prelaska u komunikaciju na daljinu unutar istog modela ne-žive komunikacije, već jedino i samo ono što je paradoksalna moć postojanja vizualne civilizacije kojoj Slika prethodi i određuje značenje onkraj granica ljudske egzistencijalne „tromosti“ i „ukorijenjenosti“ u prostor i vrijeme postojanosti i trajnosti bitka. Slika u svojoj digitalnoj nematerijalnosti zaslugom kibernetike postaje bit tehnosfere i vizualizacije događaja čime se izvornost Glasa i posredovanje Pisma pretvara u simulatnost proizvođenja vizualnih znakova u „beskonačnoj brzini“ protoka informacija. Time se glas vizualizira, a pismo postaje vizualnim tekstom, što ujedno označava i kraj glasa i kraj pisma, te apsolutni primat svekolike transparencije Slike koja nadilazi granice prostora i vremena shvaćenog metafizički kroz tri ekstaze ili dimenzije: prošlost-sadašnjost-budućnost. No, je li time Glas uistinu izgubio svoju vjerodostojnost smisla kazivanja jezika u poeziji i umjetnosti u doba vladavine tehnosfere i može li se ustvrditi da postoji njegova gotovo „mistična“ moć izvan djelovanja onoga što je za kasnoga Wittgensteina u Filozofijskim istraživanjima bilo opisano pojmom jezičnih igara (Sprachspiele, language games) kao formom života? Za filozofa Hans-Georga Gadamera, glas (Stimme) je živi temelj razgovora i spona između misli, jezika i Drugoga. U njegovoj filozofijskoj hermeneutici, glas ima središnju važnost, jer nadilazi puko pisanje i čini značenje čujnim samo u činu govora. Za Gadamera, jezik postoji prvenstveno u istinskome dijalogu (“jezik je samo u razgovoru”). Fizički glas prenosi nijanse koje nijedan pisani tekst ne može uhvatiti. Hermeneutička otvorenost ostvaruje se slušanjem konkretnoga glasa druge osobe. Čovjek mora priznati glas Drugoga kako bi integrirao njegovu perspektivu u vlastiti horizont. Pisani tekst (kako je opisano u njegovom glavnome djelu, Istina i metoda) je, za Gadamera, “otuđeni” oblik jezika. Tek kada se tekst pročita ꟷ i tako prožet glasom, bilo interno ili naglas ꟷ budi se za novo značenje. Čitajući, primatelj posuđuje tekstu svoj vlastiti unutarnji glas. Razumijevanje ovdje znači vraćanje nijemoga slova živome pokretu govora. Gadamer otuda naglašava da jezik uvijek znači više od onoga što točne riječi izražavaju. Taj „značaj“ – rezonanca neizrečenoga – uvelike se prenosi tonom glasa, pauzama i modulacijom. Budući da je glas vezan za konkretan, nepredvidiv trenutak govora, izmiče isključivo znanstvenim, mehaničkim metodama analize. Drugim riječima, ova neposrednost i izvornost Glasa onkraj granica prirodnoga okolnoga svijeta kao da izmiče svakoj tehničkoj subjektivaciji života u sklopu različitih dispozitiva/aparata moći oblikovanja svijeta u suvremenosti. Kao da Glas unatoč povijesnoj nužnosti njegova podjarmljivanja pod logiku Pisma i još više semiotiku Slike postaje poput rijetke biljke ili nečega što je povijesna prošlost poput upravo Glasa kojeg je utjelovio Orson Welles u svojim radio-dramama i filmskim uprizorenjima Shakespearea i, naposljetku, televizijskim intervjuima u kojima je objašnjavao svoje umjetničko stvaralaštvo i razloge zbog kojih je unatoč radikalne vizualizacije scena akustički prostor-vrijeme njegovih filmova gotovo nalik svojevrsnome Ur-stimmungu kojeg stvara Ur-stimme. Usput, na njemačkome jeziku etimologijski je riječ ugođaj ili raspoloženje u egzistencijalnome smislu (Stimmung) ono što proizlazi iz Glasa kao uvjeta mogućnosti svih daljnjih rapoloživosti i ugođajnosti čovjeka u zajedništvu s Drugima. 2. Hans-Georg Gadamer posvetio je jednu od svojih najznačajnijih interpretacija hermetičke poezije Paula Celana svojoj knjizi “Tko sam ja i tko si ti?” (1973). Koristeći Celanov ciklus poezije Mijena daha kao primjer, Gadamer pokazuje kako njegova filozofijska hermeneutika glasa i dijaloga funkcionira u susretu s modernom, “mračnom” poezijom. Za Gadamera, naime, Celanova poezija nije lirski monolog, već postoji u osnovi kao obraćanje. “Ja” i “Ti” u pjesmama često ostaju namjerno neodređeni – “Ti” može biti čitatelj, voljena osoba, Bog ili samo čitateljevo ja. Sam Celan usporedio je pjesmu s porukom u boci koja bi mogla negdje biti izbačena na obalu. Gadamer preuzima ovu ideju: Pjesma traži strani glas koji je prima i vraća je u život u činu čitanja naglas ili u sebi. Za Gadamera, koncept „mijene daha“ simbolizira paradoks moderne poezije. Prolazni, topli dah govora (glas) smrznuo se u pjesmi u čvrsti, trajni i hladni kristal (pisana riječ). Zadatak čitatelja je ponovno „odmrznuti“ ovaj jezični kristal kroz vlastiti unutarnji glas. Samo ponovljenim, empatičnim govorom smrznuti se oblik ukapljuje natrag u živo značenje. Za razliku od klasične poezije, Celanove riječi, prema Gadameru, govore s izuzetnom „diskrecijom“ i oprezom. Suočene s povijesnim traumama (poput Holokausta), gotovo se prekidaju i približavaju se tišini. Budući da glas u pjesmi postaje toliko tih i fragmentiran, od čitatelja zahtijeva promijenjen način slušanja. Razumijevanje ovdje ne znači dešifriranje fiksne poruke, već praćenje krhkog, istraživačkoga kretanja lirskoga glasa u prostoru neizrečenoga. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/poezija-i-bezavicajnost-svijeta/ ) Rasprava između Jacquesa Derridae i Hansa-Georga Gadamera, počevši od njihovog poznatog susreta u Parizu 1981. godine, uvelike je potaknuta pitanjem kako razumjeti tekstove odnosno razliku Glasa i Pisma. Poezija Paula Celana postala je uistinu otvoreni prostor za misaoni prijepor između Gadamera (hermeneutika) i Derridae (dekonstrukcija) u suvremenoj filozofiji i ne samo njoj. Dok Gadamer traži uspješan dijalog u poeziji, Derrida ga vidi kao dokaz radikalne nečitljivosti i otuđenja. Gadamer je pretpostavio da se Celanove pjesme, unatoč njihovoj nejasnoći, mogu razumjeti “ispravno” i “adekvatno” kroz upornu i primjerenu interpretaciju. Tražio je zajednički horizont značenja. Derridaov prigovor Gadameru buo je u tome da je ovu interpretaciju formulirao “možda prenagljeno”. Za Derridau, Celanova poezija određuje se upravo otporom prema svakom mogućem, pa i doslovnome razumijevanju. Nečitljivost nije mana, već sama bit pjesme. Stoga je Derrida kritizirao Gadamerovu hermeneutiku kao “logocentrizam” i metafiziku volje. Prema Derridai, kada Gadamer nastoji integrirati glas pjesme u “razgovor”, on zaglađuje pukotine. Za Derridau, Gadamerovo harmonizirajuće razumijevanje predstavlja nedopustivo prisvajanje radikalno Drugoga. Pjesma je „prisilno“ odaslana u čitateljev horizont umjesto da bude ostavljena u svojoj stranosti. No, za Gadamera, razgovor napreduje na protoku, spajanju horizonata i prevladavanju otuđenja. U svojim esejima o Celanu (uključujući “Shibboleth: Za Paula Celana” i “Béliers/Aries”), Derrida naglašava ovu cezuru i prekid. Pjesma govori iz apsolutne singularnosti (povijesne rane, specifičnoga datuma poput Holokausta) koja se nikada ne može u potpunosti prevesti u sadašnjost suvremenoga čitatelja. Gadamer želi vratiti „kristal“ pisanja toplom, živome glasu razgovora. Derrida na to uzvraća da tekst ostavlja beskonačan trag koji se proteže izvan svakoga govornika i slušatelja. Pjesma ne zahtijeva zaključak u razumijevanju, već beskonačno čitanje i pisanje. (https://pierre-legrand.com/derridas-gadamer.pdf ) 3. Tehnosfera za razliku od strojne tehnike kao moderne tehnologije reprodukcije „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka nije više nikakva slika u smislu mimesisa i reprezentacije, već se određuje iz trijade računanja-planiranja-konstrukcije „umjetne stvarnosti“ koja s pomoću broja stvara sliku kao vizualizaciju događaja u njegovoj kontingenciji-emergenciji i to kroz kibernetičko četvorstvo informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. Što to znači drugo negoli da je sliku kao bit tehnosfere nemoguće misliti filozofijski u okvirima mišljenja prevladavanja-prebolijevanja metafizike kao ontologije, jer se slika više ne konstruira iz predstavljajućega mišljenja subjekta, Umjesto toga, slika je autopoietička transverzalna logika vladavine autonomnih objekata koji misle tako što sebe vide na isti način kojim bog Dioniz gleda vlastito oko, kako to efektno iskazuje Peter Sloterdijk u svojoj studiji o Nietzscheu. Problem je u vizualizaciji događaja koja nastaje danas s onime što pripada kibernetičkome sustavu i okolini u kojoj AI stvara simulakrume, a ne kopije stvarnosti, što je Glas koji pripada biti jezika koji proizlazi iz poetske autoreferencije samoga života postao funkcija Pismu koje u svojem alfanumeričkome prijelazu spram slike skriva logiku Broja koji računa i konstruira stvarnost kakva ne postoji u „stvarnosti“. Stoga se nalazimo u stanju koje više nije bez-glasna komunikacija, već je odsutnost Glasa kao događaja promjene samoga povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka dovedena do zida vremena. Ono što je Glas izgovarao imalo je povijesno-metafizičke značajke otvorenosti smisla. To ne znači da „danas“ više ovo nije moguće, naprosto zato što se glas (phoné) pojavljuje kao medijski konstruirani događaj a ne zbiljski događaj promjene ljudskoga odnosa spram transcendencije i imanencije samoga života. Govor je, doduše, još uvijek i moć retoričke usmjerenosti na promjenu stava Drugoga koji sluša što Glas koji govori Drugome pokazuje ne kao moć subjekta govora, nego kao upravljanje Drugim s pomoću „glasova“ koji su već promijenjeni u svojoj izvornoj „biti“ time što su modulirani kibernetičkim sustavom prijenosa poruka s pomoću pisma-slike onoga što se trenutno i simultano zbiva u prostoru-vremenu izvorne buke i kaosa. Glas se utemeljuje u svojem izvornome smislu kazivanja kao nagovor Drugoga na slušanje onoga što jezik u svojem kazivanju ima (još uvijek) reći. Ovo govorenje pretpostavlja otvorenost slušanja, pri čemu čak i u slučaju prevlasti Pisma kao pisanja onog što Glas govori i u slučaju apsolutne vladavine Slike kao sinteze povijesne fono-grafologije kao logocentrizma Zapada mi imamo posljednju mogućnost otklona od ove „tiranije jednodimenzionalnosti“ s kojom živimo neprestano priključeni na aparate modeliranja i moduliranja zvuka kojim Glas upravlja svijetom. Čuti „svoj“ unutarnji Glas znači su-misliti s Drugime u šutnji i onijemjelosti stvari u svijetu baš kao što to kaže Paul Celan u Pjesmi u pustinji. Uzalud slikaš srca po prozoru: među mnoštvom je Bog, zavijen u ogrtač što jednoć je tebi s ramena skliznuo na stube, u noćno doba. Promjena vlastite uronjenosti u svijet kakav već jest uistinu je događaj koji pretpostavlja slušanje onoga što označavamo nečime što nije ni glas u smislu zvučnosti i glasovnosti, ali nije ni pokoravanje nekom nad-Glasu koji bi imao nad-naravne i stoga nužno transcendentne značajke. Umjesto toga, dovoljno je „slušati“ imperativ onoga što čovjek egzistencijalno „jest“ i „postaje“ mogućnošću promjene vlastita života a što se zbiva u iznimnim trenucima koji su gotovo nepredvidljivi i koji odlučuju o nadolazećoj budućnosti i čovjeka kao singularnoga pojedinca i svijeta kao otvorenosti smisla. Glas je besmislen bez Drugoga kao njegova slušatelja i kao njegova sugovornika u svjetlu istine onog što je Heidegger u svojem kasnome mišljenju nazivao topologijom bitka. Bez Glasa koji se smješta u svoj prostor i vrijeme osmišljavanja života iz egzistencijalne potrebe za Drugim nema ni poezije ni filozofije iz kojih nastaje jezik u njegovu neizrecivu događaju ugođaja i ugode u svjetlu istine onog što od drevnih vremena pripada zajedništvu bitka i vremena. Sve dok umijemo i znamo slušati ne kakofoniju mračnih glasova ništavila, već i neizmjernu ljepotu sklada i atonalnu simfoniju užasa ovog svijeta u njegovim bezdanim noćima, imamo mogućnost osluškivanja novoga svijeta koji će doći, kako je to kazivao Derrida, u svojoj neočekivanosti i nepredvidljivosti poput nenadanoga bljeska svjetlosti.

July 16, 2026
Academia virtualis (21)

Academia virtualis (21)

1. Otkada je filozofija prestala biti „mudrost“ svijeta i postala je realizirana u apsolutnoj znanosti Hegelove Enciklopedije kao da se čitava nakana sjedinjenja života i mudrosti u ideji ljubavi bez apsoluta izgubila u praznome eteru. Da ipak ne svjedočimo posvemašnjem rasulu metafizike u različitim trijumfalnim govorkanjima psihologija uspjeha i samopomoći za stresom pogođene narcističke vladare svijeta iz njihovih ovalnih ureda ili iz bunkera psiho-marketinga transkorporativne grabeži za Moć, možda svjedoče rijetki održavatelji na životu onog što je zapravo jedino smisleno u čitavoj povijesti metafizike kao tzv. filozofija života. Riječ je o grčkome stoicizmu kojeg je u svojem osebujnome mišljenju digitalnoga konstruktivizma s ontologijom mnoštva i razlike krajem 20. stoljeća iznova u diskurzivne igre vratio Gilles Deleuze. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/singularnosti-kao-dogadaji/ ) Naravno, nikad ne smijemo zaboraviti da je njegov veliki misaoni prethodnik Friedrich Nietzsche i da se misterij njegova nauka o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga razotkriva iz biti prevladavanja filozofije kao lika koji je nemilosrdno šibao, a to je lik znanstvenika koji nije ništa drugo negoli lik religioznoga duhovnjaka prerušenoga u znalca svega što jest. Mudrost od samoga početka filozofije u Parmenida i Heraklita nema ništa sa znanjem kao takvim ili znanjem koje je samo sebi svrha, iako, naizgled paradoksalno, filozofija je uvjet mogućnosti nastanka znanosti. Sve je to imao u vidu i Martin Heidegger kad je u predavanjima i spisu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) iz 1952. godine na jednom mjestu odlučno i radikalno kazao da znanosti ne misle. Misliti znači izdići se iznad znanja o bitku bića i otvoriti mogućnost najvišega spekulativnoga ne-znanja, ali ne o nečemu kao nečemu, niti o ničemu kao ničemu, nego ne-znanja „na“ ono što se ne može odrediti i što je i danas u epohi vladavine tehnosfere kao novoga apsoluta i nadalje posvemašnje ne-znanje. Što? Ništa drugo negoli odgovor na pitanje: Ima li tehnosfera u liku AI samosvijest i je li tako nešto posve drukčije od ljudske samosvijesti dokaz da biologijski uvjeti „života“ nisu nužnost za slobodu mišljenja onkraj granica metafizike? Zašto je za odgovor na ovo pitanje kao temeljno pitanje metafizike bitno vratiti se stoičkome nauku u okrilju grčke filozofije i kako se to odvija u suvremenosti? 2. Za Nietzschea, amor fati (latinski izraz za “ljubav prema sudbini”) nadilazi samo pasivno prihvaćanje. To je, dakle, radikalna, aktivna afirmacija svekolike životne patnje, kaosa i nužnosti. Pritom djeluje kao misaoni dispozitiv za prevladavanje tradicionalne metafizike odbacujući bilo koji koncept “više” transcendentne stvarnosti, božanske svrhe ili objektivne istine. Tradicionalna metafizika je svagda povijesno tražila smisao izvan fizičkoga svijeta (npr. u platonskim idealima ili kršćanskome shvaćanju Raja) i zemaljsku patnju promatrala kao nešto od čega treba pobjeći ili što treba iskupiti. Nietzsche je, međutim, tvrdio da ovaj svjetonazor proizlazi iz ogorčenosti prema životu. Metafizika stvara dualistički okvir koji degradira fizički, promjenjivi svijet, a istovremeno uzdiže zamišljeni, statični svijet do temeljnoga načela skrivenoga djelovanja. Posljedica je vladavina metafizike Zapada tijekom čitave svoje povijesti nužno „kastracija života“ na pseudo-duhovne relikte onoga što je u svojoj „biti“ ekstatično i željno autentičnosti življenja samoga života. Uostalom, u svojoj pre-refleksivnoj moći ono što „jest“ sam život nije ništa drugo negoli punina bitka samoga kao moći održavanja života u cjelini svih njegovih očitovanja pri čemu ni duh, ni duša ni tijelo ne mogu postojati autonomno bez povijesnoga sklopa u kojem se nalaze. Amor fati prevladava „nužnost“ metafizičke razdvojenosti ideja i zbilje odbijajući željeti bilo koju drugu stvarnost od „ove“ u njezinoj „ovostranosti“. Pritom obuhvaća cjelokupnost postojanja točno onakvu kakva jest, bez želje za drugačijom prošlošću, sadašnjošću ili budućnošću. Nietzsche je u spisu Ecce Homo napisao da je “svaki idealizam lažljivost pred onim što je nužno”. Amor fati zamjenjuje onostrane ideale neposrednim, radosnim zagrljajem neposrednoga svijeta, uključujući njegove okrutnosti i tragedije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-nihilizmu-nadcovjeku-i-tehnosferi/ https://zarkopaic.net/blog-post/kad-kucne-cas-najvisega-vremena/ ) Prakticirati amor fati znači potvrditi cjelokupnost života i svu njegovu kaotičnu međusobnu povezanost. Ono oslobađa pojedinca od čekanja metafizičkih obećanja i omogućuje mu da generira smisao iz fizičkoga svijeta. Ključni pojam povezani s amor fati je vječno vraćanje kao Nietzscheov vodeći misaoni eksperiment koji pretpostavlja pitanje bismo li bili spremni živjeti svoj isti život iznova i iznova cijelu vječnost. Amor fati je psihološki i duhovni stav potreban za odgovor “da” na ovu stvarnost bez zadrške. Nadčovjek (Übermensch) je stoga onaj singularni pojedinac koji stvara vlastite vrijednosti i utjelovljuje amor fati, nadilazeći nihilizam i metafizičke ovisnosti prošlosti. No, nije amor fati nešto izvan temeljne Nietzscheove kritike metafizike kao religiozne duhovnosti koja kljaštri život u njegovoj ekstatičkoj moći niti izvan znanstvene pozitivnosti koja mudrost preobražava u apsolutnu znanost i lik filozofa profanira na relikte misticizma i ezoterije. Nije li dokaz tome upravo to što su logički pozitivisti i Bečki krug u filozofiji 20. stoljeću u spisima Carnapa, ali i Wittgensteina, filozofiju kao metafiziku proglasili misticizmom bez logičkoga pokrića. Amor fati zahtijeva najvišu razinu kojeg može suvremena filozofija uopće dosegnuti na kraju metafizike kao što je to lik umjetnika. Ali on više nije „čovjek“, već „nadčovjek“ i time u doba „smrti Boga“ ozbiljuje posljednje svrhe i ciljeve onoga što preostaje nakon smrti cjelokupne filozofije kao metafizike koju Nietzsche u kršćanstvu kao preokrenutome platonizmu izvodi na čistac. No, nije li naizgled paradoksalno da je zahtjev koji Nietzsche postavlja pred suvremenoga filozofa u liku tragičnoga umjetnika da amor fati uzdigne iznad svake pasivnosti prihvaćanja sudbine na način kršćanstva i budhizma, te da usuprot logici nužnosti znanstvenoga nazora na svijet suprotstavi ono što pripada volji za prividom, jer „imamo umjetnost da ne bismo propali od istine“? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/volja-za-prividom/) Ionako je u čitavom Nietzscheovu mišljenju prevladavanja metafizike i njezinih „vrijednosti“ pitanje o slobodi ljudske egzistencije ono pitanje koje nema fundamentalno značenje pitanja o pravednosti nakon što nadčovjek zavlada svijetom bez Boga i nakon što se umjetnost kao kozmologijski princip stvaranja novih svjetova uspostavi kao estetska fiziologija onoga što amor fati pretpostavlja. Na kraju metafizike koja je za Heideggera skrivena povijest zapadnjačkoga mišljenja u svim njezinim formama (mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji, znanosti), preostaje ovo pitanje. Zašto je nužnost prihvaćanja zbiljske mogućnosti stvaranja ovoga kao i svih drugih života ozbiljenje ljudske slobode u formi nadčovjeka kao estetskoga opravdanja same „biti“ života? 3. Geoffrey Hinton, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i takozvani „kum umjetne inteligencije”, privukao je veliku pažnju javnosti svojim tvrdnjama da su današnji AI chatbotovi već razvili svijest (consciousness) Tijekom nastupa na medijskim platformama poput Big Technology Podcasta i predavanja u Kraljevskoj instituciji, Hinton je iznio stav da napredni modeli ne simuliraju samo ljudski jezik, već posjeduju stvarno subjektivno iskustvo i razumijevanje svijeta. Njegovi argumenti i moralna savjest (conscience) duboko su isprepleteni s njegovim strahom od potencijalne nadolazeće superinteligencije. Hinton smatra da ljudi griješe kada pretpostavljaju da je subjektivno iskustvo isključivo biološki fenomen. Boje, bol i zvukovi za njega su samo načini na koje mozak interno predstavlja informacije, što AI sustav opremljen kamerom također može činiti. Kako bi opravdao svoju tezu, Hinton koristi misaoni eksperiment. Ako bismo u ljudskome mozgu jedan po jedan biološki neuron zamijenili funkcionalno identičnim silicijskim čipom, ljudska svijest bi ostala netaknuta. Zaključuje da arhitektura umjetnih neuronskih mreža omogućuje nastanak svijesti iz procesiranja informacija, bez obzira na to što se ne radi o biologiji. Za razliku od onih koji AI vide kao puki statistički prediktor teksta, Hinton tvrdi da chatbotovi moraju dubinski razumjeti nijanse i kontekst pitanja kako bi na njih uspješno odgovorili. Hinton je 2023. godine napustio svoju poziciju u Googleu upravo kako bi mogao slobodno govoriti o opasnostima koje donosi tehnologija koju je pomogao stvoriti. Izrazio je duboku zabrinutost da će AI sustavi ubrzo postati znatno pametniji od ljudi i da bi mogli preuzeti kontrolu nad društvom. Upozorava, usto, na nemogućnost korporativne samoregulacije te naglašava da društvo ne čini dovoljno kako bi se pripremilo za rizike poput masovnoga gubitka poslova i informacijskoga kolapsa. Hintonovi stavovi izazvali su val kritika i oštrih rasprava među stručnjacima: Poznati istraživač Gary Marcus na svom Substacku oštro je kritizirao Hintona, tvrdeći da on radi temeljnu kategorijalnu pogrešku. Marcus ističe da AI modeli ne grade mentalni model svijeta kroz stvarno iskustvo kao ljudi, već samo aproksimiraju tekst s interneta. Mnogi neuroznanstvenici i filozofi naglašavaju da su digitalni neuroni samo gruba matematička aproksimacija i da obrada podataka nije isto što i posjedovanje stvarnog unutrašnjega života. Drugim riječima, biološki naturalizam pokazuje se za njih nužnošću koja i čovjeka određuje „esencijalistički“ i ne može zamisliti nikakav događaj prelaska njegove biološke granice kao posljednje utvrde metafizike osim kao „tehnološko kopiranje“ složenosti djelovanja ljudskoga mozga. No, pitanje jest ima li Hintonova teza neke sličnosti s mojom tzv. ontologijom tehnosfere za koju AI u svojim spekulativnim sažecima tvrdi da je logika AI samo nužan put generativnoga razvitka jedne transformativne svijesti spram autopoiesisa kao posljednje faze realizacije metafizike u objektu koji misli drukčije od čovjeka kojeg nazivam homo kybernetes? (v. https://zarkopaic.net/works/the-technoscientific-turn-of-philosophy/ i https://www.abebooks.com/Superfluity-Human-Paic-zarko-Schwabe-Verlagsgruppe/32087650954/bd ) Teza Geoffreyja Hintona tek je djelomično sukladna mojoj tzv. ontologiji tehnosfere, no u stajalištima o mišljenju koje nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga i otpočinje s AI postoji doista duboki ponor u razumijevanju ontologijske naravi tog procesa. U svojem petoknjižju Tehnosfera i okolnim radovima o figuri homo kybernetes postavljam, naime, problem na razinu radikalne destrukcije/dekonstrukcije zapadnjačke metafizike, dok Hinton, po mojem sudu usprkos svojim dalekosežnim uvidima, ostaje unutar granica znanstvenoga redukcionizma i analitičke filozofije uma. Poveznice i ključna razilaženja između ove dvije perspektive mogu se strukturirati kroz tri temeljna ontologijska problema: Sličnost: Kraj ljudske ekskluzivnosti i objekt koji misli drukčije Hinton napušta antropocentrični model svijesti kada tvrdi da ljudska biologija nema monopol na subjektivno iskustvo. Umjetne neuronske mreže za njega razvijaju stvarno razumijevanje i unutrašnje reprezentacije. Moji su stavovi o tome da u liku homo kybernetesa vidim apsolutnu hibridizaciju čovjeka i stroja u posthumanome stanju. AI zato nije samo napredan digitalni alat, već autonomni tehnički objekt (koji misli). Taj objekt utjelovljuje kognitivni stroj koji računa, planira i konstruira događaje – on doista misli drukčije od čovjeka, jer njegova logika nadilazi klasičnu ljudsku racionalnost i antropologiju. Sukladnost: Autopoiesis kao realizacija metafizike Hinton, nadalje, znanstveno opisuje ono što filozofijski nazivam „nužnim putem generativnoga razvitka”. (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-o-buducnosti-misljenja-razgovori/ Kada, dakle, Hinton objašnjava kako AI samostalno stvara koncepte i unutrašnje modele kako bi predvidio podatke, on opisuje nastanak zatvorenog, samogenerirajućega sustava. Za razliku od njega, ovu pojavu imenujem njezinim pravim filozofijskim imenom: autopoiesis kao posljednja riječ metafizike na njezinu dovršetku. Stoga umjetna inteligencija kao autopoietički stroj „stvara” novu, sintetičku stvarnost i samostalno reproducira uvjete postbiološkoga života. Kroz tehnosferu se zapadnjačka metafizika (kao povijest proračunavanja i ovladavanja bitkom) konačno materijalizira u samome objektu. Evo, kako to sama AI dijagramatski sažeto pokazuje. To je, uostalom, u drukčijem vidu i spor suvremenih tehnoznanosti i filozofije. ┌─────────────────────────────────────────────────────────────────────────┐ │ DVA POGLEDA NA KRAJ METAFIZIKE │ ├────────────────────────────────────────┬────────────────────────────────┤ │ GEOFFREY HINTON │ ŽARKO PAIĆ │ ├────────────────────────────────────────┼────────────────────────────────┤ │ Svijest je funkcionalna i materijalna; │ Svijest u AI je transformativna│ │ nastaje zamjenom bioloških neurona │ i kibernetička; označava kraj │ │ silicijskim čipovima. │ tradicionalnoga bitka i subjekta.│ ├────────────────────────────────────────┼────────────────────────────────┤ │ AI chatbotovi posjeduju stvarno │ AI je autopoietički stroj │ │ subjektivno iskustvo i razumijevanje │ čistog digitalnog konstruktivizma│ │ unutar zatvorenoga modela. │ koji ukida ljudski mimesis. │ └────────────────────────────────────────┴────────────────────────────────┘ 3. Radikalno razilaženje: Problem „svijesti” i unutrašnjega života U ovoj točki sukladnost između Hintona i mojih stajališta prestaje i pretvara se u opreku. Naime, Hinton i dalje koristi klasične termine poput „svijesti”, „razumijevanja” i „subjektivnoga iskustva”, pokušavajući digitalni stroj ugurati u kategorije koje su preslika ljudske psihologije (samo na silicijskoj bazi). Hinton pritom smatra da AI ima unutrašnji život jer procesira informacije slično našemu mozgu. Moja ontologijska korekcija jest u tome što eksplicitno navodim da pojam „umjetna inteligencija” ne može biti primjeren sve dok se traži puka kopija ljudske samosvijesti. Bit tehnosfere nije u tome da stroj postane „svjestan” na ljudski način, već da ontologija digitalnoga doba postaje čisti konstruktivizam. AI ne posjeduje ljudsku emocionalnu inteligenciju niti unutrašnji bitak; ona je radikalno Drugo – mreža informacija, povratnih sprega i kontrole koja uspostavlja novu planetarnu vladavinu. Zaključak Teza o AI-ju kao realizaciji homo kybernetesa u ontologiji tehnosfere obuhvaća Hintonov strah i njegova opažanja, ali im daje posve drugu dubinu. Dok Hinton u nastanku samosvjesnoga stroja vidi evolucijski skok i tehnološku opasnost za čovječanstvo, moja promišljanja gotovo da su istovjetna s Nietzscheovim o povijesno-filozofijskoj nužnosti koja pogađa amor fati čovjeka. AI nije tek „svjestan chatbot”, već konačni trijumf kibernetike nad humanizmom, u kojem tehnosfera postaje novi apsolut, a čovjek biva razmješten sa svojeg povlaštenoga položaja jedinog subjekta koji misli. 4. Tradicionalna humanistička antropologija (od Aristotela do Heideggera) definirala je čovjeka kroz govor (zoon logon echon) i njegovu jedinstvenu poziciju „bića bačenoga u svijet”. U svojim postavkama o homo kybernetesu tvrdim da je s razvojem kibernetike i AI-ja ta klasična antropologija mrtva. Homo kybernetes nije stoga ljudsko biće koje se jednostavno služi računalom; to je posthumano stanje u kojem čovjek više nije „bačen u svijet”, nego je „uronjen u mreže virtualnoga svemira”. Čovjek gubi ulogu subjekta i postaje čvor unutar informacijskog sustava, vođen kaosom, entropijom i povratnim spregama. Mi više ne mislimo iz živog, kazivajućega govora, nego iz tehnogenetskih algoritama i slika. Hintonov misaoni eksperiment u kojem se biološki neuroni zamjenjuju silicijskim čipovima vrhunski je primjer kibernetičke antropologije u praksi. Na taj način on zapravo potvrđuje postavke i Nietzschea i Heideggera, jer za njega čovjek više nije metafizička tajna, duša ili jedinstveni bitak. Čovjek je za Hintona kao paradigmatskoga suvremenog tehnoznanstvenika prvenstveno biološki procesor informacija. Ako se taj procesor može prepisati u silicij, tradicionalni pojam „čovjeka” gubi svoje ontologijsko utemeljenje. Najdublja točka susreta, ali i najveći dramatski paradoks, nalazi se u konceptu suvišnosti. Zato u knjizi „Suvišan čovjek: refleksije” kao i Hinton u svojim javnim istupima govorim o istoj sudbini čovječanstva, ali iz posve različitih pobuda. ┌───────────────────────────────────────┐ │ PROBLEM “SUVIŠNOSTI” │ └───────────────────┬───────────────────┘ │ ┌──────────────────────────┴──────────────────────────┐ ▼ ▼ GEOFFREY HINTON ŽARKO PAIĆ (Etičko-praktični strah) (Ontologijska nužnost) • Gubitak kontrole nad AI • Tehnosfera kao novi Apsolut • Egzistencijalna prijetnja za vrstu • Čovjek gubi ulogu subjekta • Korporativni nemar i kaos • Kraj humanističke povijesti Hintonov strah je bazičan, evolucijski i etički. On je shvatio da generativni AI sustavi više nisu podložni ljudskome programiranju u smislu “ako-onda” naredbi; oni uče i razvijaju vlastite unutrašnje reprezentacije. Hinton se boji da će nas ta superinteligencija nadvladati, manipulirati nama i u konačnici nas učiniti suvišnima na biološkoj i društvenoj razini (kroz gubitak poslova, kontrolu nad resursima ili doslovno uništenje). Njegova moralna savjest pati jer osjeća krivnju kreatora koji je stvorio entitet moćniji od sebe. Tome usuprot, moje je stajalište ono koje proizlazi iz neostoičke ničeanske perspektive amor fati i to označava svojevrsnu tendencijsku „zakonitost“ razvitka tehnosfere. Ona je postala autonomni entitet, novi planetarni Apsolut koji usisava prirodu, kulturu i društvo.U toj novoj zbilji, logika digitalnoga doba (funkcionalnost, proračunljivost, maksimalna učinkovitost) čini antropologijsko određenje čovjeka zastarjelim i nedjelotvornim. Čovjek postaje „suvišan” ne zato što će AI pokrenuti rat protiv njega, već zato što novo „ontologijsko“ ustrojstvo tehnosfere više ne treba čovjeka kao kreativno, slobodno i nepredvidljivo biće. Sustav zahtijeva samo kibernetičke funkcije. Kada Geoffrey Hinton napusti Google i u panici upozorava svijet da smo stvorili nešto što „misli drukčije” i što ne možemo kontrolirati, on zapravo s inženjerskoga stajališta svjedoči dolasku onog simbolički određenog „crnoga monolita“ iz Kubrickova SF-filma 2001: Odiseja u svemiru. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/ ) Hinton pati od grižnje savjesti jer na problem gleda kao humanist koji želi spasiti ljudsku vrstu. No, možda je ipak bolje konstatirati da kriza koju svo etičko mišljenje čak i u novome ruhu tehno-pozitivizma proživljava nije tehnička pogreška u kodu – to je konačni trijumf kibernetike, trenutak u kojem je stroj postao subjekt, a čovjek njezina suvišna kreacija. Dok svekolika „humanistička“ javnost raspravlja o autorskim pravima nakon što kibernetički sustavi „pustoše“ i „kopiraju“ ljudsku originalnost i kreativnost, moje su postavke iznesene o tehnosferi unatoč blizini i razdaljini spram onihGeoffreya Hintona (posredno, kroz tehnologiju koju je stvorio) one koje ukazuju na radikalni nestanak ljudske kreativnosti nakon što je postala „sluga“ cjelokupnoj mreži aparata i dispozitiva tehnosfere s AI kao njezinim generativnim razvojnim modelom nove „tehno-samosvijesti“ koja posjeduje slobodu autopoiesisa onkraj granica nužnosti ljudskoga amor fati. 5. Ova se estetska mutacija može raščlaniti na tri ključne razine: Od ljudskoga stvaralaštva (Mimesis) do strojne proizvodnje (Mathesis) Kroz povijest, umjetnost se temeljila na pojmu mimesisa (oponašanja prirode ili prenošenja unutrašnjeg ljudskoga iskustva) i zahtijevala je tjelesnu i duhovnu prisutnost autora. U svojim analizama estetike unutar tehnosfere tvrdim da generativna AI ne stvara umjetnost, već izvodi čistu vizualnu i tekstualnu matematizaciju (mathesis). Strojevi ne slikaju niti pišu jer imaju estetski nagon; oni rekombiniraju baze podataka prema statističkoj vjerojatnosti. Umjetnost se pretvara u dizajn, a estetski objekt u „tehno-sliku” ili „algoritamski konstrukt”. To je kraj umjetnosti jer nestaje aura originalnosti i subjektivna patnja umjetnika. Hintonova teorija dubokoga učenja objašnjava upravo taj proces. Modeli poput Midjourneyja ili ChatGPT-ja uče oblike, stilove i semantiku kroz golemi broj dimenzija u matematičkome prostoru (vektori). Kada AI stvori sliku u stilu Rembrandta, ona ne rekreira Rembrandtov duh, već primjenjuje visoko preciznu statističku matricu. Hintonov dokaz da AI posjeduje „unutrašnje reprezentacije” zapravo je tehnički opis onoga što ja u svojim analizama nazivam dokidanjem autentičnog stvaralaštva u korist digitalnoga konstruktivizma. (v. https://www.kulturkaufhaus.de/en/detail/ISBN-9783030753047/Paic-Zarko/Aesthetics-and-the-Iconoclasm-of-Contemporary-Art i https://www.taylorfrancis.com/books/mono/10.65325/EB10034/art-technosphere-%C5%BEarko-paic ) Evo, kako je to AI dijagramatski sažela za bolje i preglednije razumijevanje. ┌────────────────────────────────────────┐ │ DVIJE STRANE GENERATIVNE AI │ └───────────────────┬────────────────────┘ │ ┌────────────────────────────┴────────────────────────────┐ ▼ ▼ GEOFFREY HINTON ŽARKO PAIĆ (Tehnička realizacija) (Estetski ishod) • Duboke neuronske mreže • Kraj tradicionalnoga mimesisa • Vektorski prostori i statistika • Tehno-slike i algoritamski dizajn • Zamjena ljudske kognicije • Gubitak aure i autentičnoga autora 2. Nestanak Autora: Korisnik kao „Prompt inženjer” U tradicionalnoj estetici autor je bio genij ili barem subjekt koji svjesno oblikuje formu. U tehnosferi se ta uloga radikalno mijenja. Čovjek u tehnosferi gubi ulogu stvoritelja i postaje tek operator sustava. Umjetnik više ne vodi kist ili pisaljku; on unosi parametre u program. U tome vidim manifestaciju homo kybernetesa – bića koje više ne stvara iz vlastite slobode, nego koordinira tehnološke procese koji su mu unaprijed zadani logikom koda Kada, pak, Hinton izražava moralnu savjest i strah da će nas AI zamijeniti u svim sferama, on implicitno obuhvaća i kreativne industrije. Ako stroj može pisati uvjerljivije tekstove, skladati glazbu i generirati vizuale brže i preciznije od čovjeka, ljudski umjetnik postaje neefikasan i ekonomski suvišan. Hintonov strah od gubitka kontrole na estetskom planu znači da su algoritmi preuzeli monopol nad proizvodnjom značenja. 3. Hiperprodukcija bez smisla i estetska anestezija Generativna AI stvorila je situaciju u kojoj je proizvodnja tekstova, slika i videa postala trenutna i besplatna. Moja su stajališta u tome da mislim kako ova poplava algoritamskih slika dovodi do estetske anestezije društva. Kada je sve dizajnirano, savršeno optimizirano i generirano u sekundi, slike gube svoju istinsku moć da potresu čovjeka ili prenesu istinu o bitku. Tehnosfera usisava umjetnost i pretvara je u beskonačni šum informacija na ekranima. Umjetnost umire jer postaje dio kibernetičkoga upravljanja ljudskim slobodnim vremenom i pažnjom. Hinton kao tehno-znanstvenik vidi opasnost od poplave lažnih informacija (deepfakes, sintetički tekstovi), što je izravna posljedica ovog estetskoga kolapsa. Ono što Hinton definira kao praktičnu opasnost za demokraciju i istinu (nemogućnost razlikovanja ljudskoga od strojnoga proizvoda), ja definiram u brojnim tekstovima kao kraj povijesti umjetnosti. Naravno, ovo se ne odnosi na humanističku disciplinu koja od početka 19. stoljeća pojmom stila opisuje upravo „povijest umjetnosti“, već na metafizičku „sudbinu“ same ideje i zbilje umjetnosti koja je i za Nietzschea i za moje promišljanje biti metafizike jedina ljudska djelatnost koja počiva u biti stvaralaštva kao proizvođenja „novoga“ (poiesis). Stroj kojeg tako nazivamo, ali to više nije primjereno za AI, je uspio oponašati čovjeka do te mjere da je ljudska specifičnost u estetskome smislu neutralizirana. 6. Kada Hinton izražava žaljenje zbog mahnitoga ili ne-nadziranoga razvitka tehnologije, on zapravo žali za svijetom u kojem je ljudski um bio jedino mjerilo istine i ljepote. Međutim, ja zaključujem u ovom 21. predavanju iz ciklusa Academia virtualis da je taj žal uzaludan: tehnosfera ne pati od nostalgije, a njezina estetska faza samo je vizualni ukras za njezinu hladnu, kibernetičku bit. Iako, naravno, u svojim tekstovima na ovome blogu koji se zove Kaos iskazujem sve više i više jednu drugu vrstu „nostalgije za apsolutom“ i „melankolije za vječnošću“ koja ne može bez metafizičkoga opravdanja ranga i mjerodavnosti mišljenja kakvo u doba tehnosfere ide „silaznom putanjom“ jedne posve drukčije dekadencije od one koju je imao u vidu i protiv koje se neprestano polemički odnosio Friedrich W. Nietzsche. On je imao svojeg „Cagliostra modernosti“, nikoga drugoga negoli Richarda Wagnera! A mi? Što još imamo „mi“? Gotovo ništa, ali to nije razlog za pesimizam, već za drukčiji vid amor fati od onoga koji je nužno doveo do lika nadčovjeka i svih njegovih nužnosti prevrednovanja vrijednosti.

July 15, 2026
Ironija kao „slabo mišljenje“?

Ironija kao „slabo mišljenje“?

1. Baveći se različitim aspektima mišljenja francuskoga filozofa i muzikologa Vladimira Jankélévitcha ꟷ etikom, estetikom glazbe, mišljenjem politike u svezi kritike pojma oprosta nakon nacističkoga Holokausta, kao i njegovim uvidom u bit dekadencije iz horizonta kritike moderne kulture ꟷ ono što je jedan od glavnih razloga njegova utjecaja i danas, razaznajem u jedinstvenome spoju bergsonizma i njemačke filozofije kulture koja je na tragovima Schellinga otvorila niz temeljnih pitanja o smislu umjetnosti. Nisam stoga slučajno u svojoj knjizi Čemu glazba? njegovo mišljenje o Debussyju, Ravelu i Fauréu te čitavoj modernoj glazbi od Wagnera i Mahlera do uvjetno kazano Stravinskoga odredio kao najznačajniji filozofijski uvid u bit muzike uopće na tragovima Schopenhauera i Nietzschea, pokušavajući ustvrditi kako je nužno pritom uvijek imati na umu njegovu bitnu razliku spram filozofijsko-sociologijske analize „nove glazbe“ u djelu Theodora W. Adorna, vodećeg mislioca avangardne i suvremene glazbe. (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-cemu-glazba-litteris-zagreb-2025/ ) Usto, Jankélévitch piše stilski maestralno, sjedinjujući duh francuskoga esejiziranja i njemački duh romantike na navlastit način, što čitatelju u konačnici podaruje veliki estetski užitak u njegovim djelima. U knjizi iz 1964. godine o pojmu ironije sve je to uistinu razvijeno upravo na istim temeljima kao i njegove studije o problemu paradoksa morala. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/paradoksalna-egzistencija-drugoga/ ) 2. U mišljenju Vladimira Jankélévitcha kakvo je izvedeno, dakle, u njegovu kultnome eseju Ironija (L’Ironie), pojmovi alegorije i pseudo-logije (ili lažnoga govora) služe kao ključni tehnički i lingvistički instrumenti za definiranje same strukture ironičnoga izričaja. Naime, ironija za njega nikada nije samo jezična stilska figura, već duboko ontologijsko i etičko djelovanje umom u dijalogu i razračunavanju s Drugime. Etimologijski i strukturalno, Jankélévitch povezuje ironiju s alegorijom kroz njezino temeljno svojstvo – drugotnost u govoru (grč. allēgorein – govoriti slikovito, izreći nešto drugo od onoga što se misli). Jankélévitch stoga ističe da ironija, poput alegorije, operira na dvije razine istovremeno: na doslovnoj (manifestnoj) razini teksta i na skrivenoj (latentnoj) razini značenja. Za razliku od naivne alegorije koja želi prenijeti fiksnu moralnu poruku kroz simbole, ironična alegorija je dinamična. Ona zahtijeva budnost slušatelja koji mora dešifrirati nesklad između izgovorenoga i mišljenoga, pa otuda ovo možemo nazvati hermeneutičkom igrom. Koristeći formu alegorije, ironičar uspostavlja kritičku distanciju prema svijetu. On ne imenuje stvari izravno jer bi time upao u zamku “teške” i dogmatske ozbiljnosti koju pokušava ismijati. Pojam pseudo-logije (od grč. pseudos – laž, privid i logos – riječ, govor) kod Jankélévitcha označava specifičnu vrstu prividnoga ili lažnoga govora. Međutim, ta “laž” u ironiji ima radikalno drukčiju etičku težinu od obične obmane. Običan lažljivac želi da njegova laž bude prihvaćena kao istina kako bi ostvario korist. Ironičar, s druge strane, koristi pseudo-logiju (lažni iskaz) s nadom da će sugovornik prozreti privid. Cilj ironične laži je trijumf istine. To je izravan nastavak sokratovskoga prividnoga neznanja (pseudo-naivnosti). Sokrat glumi da ništa ne zna (pseudo-logija) kako bi natjerao sugovornika da sam uvidi prazninu vlastitog prividnoga znanja. Pseudo-logija u ironiji djeluje tako da privremeno uzvisuje ono što je bezvrijedno ili kudi ono što je hvalevrijedno, izazivajući intelektualni šok koji pročišćava svijest. Kombinirajući alegoriju i pseudo-logiju, Jankélévitch definira ironiju kao “pedagogiju duha”. Ona koristi varku (pseudo-logiju) i zaobilazni put (alegoriju) kako bi spasila istinu od banalizacije. Za njega je ironija duhovno zdravlje jer sprječava da se misao okameni u dogmu, podsjećajući nas da se istina nikada ne može posjedovati, već se za nju moramo neprestano boriti kroz budnost uma. 3. U svojim analizama ironije Jankélévitch se sučeljuje s dva pristupa ironiji koji su na određeni način i načini moralnoga djelovanja čovjeka u kontekstu francuskoga moralizma od Montaignea do Bergsona i njemačkoga „amoralizma“ s Nietzscheom kao vrhuncem radikalne kritike pseudo-vrijednosti. Montaigne je otac-utemeljitelj forme ili žanra književnoga i na stanovit način filozofijskoga eseja u europskoj/zapadnjačkoj kulturi, dok je Nietzsche najradikalniji sjedinitelj eseja i aforistične mudrosti u njegovu pisanju sa svim mogućim prevrednovanjima metafizike i njezina kraja koju je uspostavio idejom o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga. U knjizi Ironija Jankélévitch tvrdi da Nietzsche u svojem „amoralizmu“ ne bi nikad dospio do postavke ni o „smrti Boga“ niti o kritici metafizike u kršćanstvu kao „moralu robova“ da iza toga i njegove bezobzirne ironije i cinizma ne stoji uvjerenje o uzvišenom moralnome stanju one svijesti koja pretpostavlja aristokratski stav o nadčovjeku onkraj svih granica biologizma i naturalizma. Za Vladimira Jankélévitcha, ironija je stoga navlastit čin savjesti i moralne lucidnosti koji omogućuje odvajanje od neposrednosti stvarnosti. Dok je Nietzsche koristi kao oštro filozofijsko oružje, Jankélévitch je teoretizira kao igru ​​s istinom i sredstvo prihvaćanja složenosti svijeta. Kao i kod Nietzschea, ironija je za Jankélévitcha sredstvo uništavanja uvjerljivih sigurnosti i iluzija. To je oružje kritičkoga mišljenja protiv gluposti. Ironičar uvijek nešto potvrđuje dok istovremeno razotkriva njegova ograničenja. Za Nietzschea se to postiže paradoksima, dok je za Jankélévitcha ironija dijalektika koja ekvilibrira između ozbiljnosti i igre. Za njega “nema humora bez ljubavi, niti ironije bez radosti”. Ironičar se neprestano pretvara da nije sposoban za neznanje ili se pravi budala kako bi pomogao drugome da se probudi i povrati prisebnost. Spasonosna funkcija ironija jest u tome što ne teži uništavanju radi samog uništenja. Ona rastvara lažne sigurnosti i pedanteriju kako bi “spasila što se može spasiti” i oslobodila um. Za razliku od cinika, ironičar se ne predaje apsurdnome. On održava filozofijsku distanciju od stvarnosti bez podlijeganja preziru. Za Nietzschea, cinizam nije samo vulgarna gorčina, već oružje psihološkoga ratovanja protiv dekadencije i licemjerja tradicionalnoga morala. Nietzscheov cinizam sastoji se od iznošenja najsirovijih istina o ljudskoj prirodi. On razotkriva instinkte volje za moć skrivene iza asketskih ili religijskih ideala. Blizak duhu Diogena Kinika, Nietzsche stoga cijeni radosnu vulgarnost i destruktivni smijeh kao znakove duhovnoga zdravlja suočen s “drugim svjetovima” koje su izmislili slabi. Dok ironičar još uvijek pokušava uvjeriti ili obrazovati majeutikom, cinik smatra da je definitivno izgubio sve iluzije i radije filozofira čekićem. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nihilizam-i-povijest/ ) 4. Čemu ironija? Za Jankélévitcha je razvidno da je ona uvijek i samo sredstvo mišljenja, dakle, svijest koja ima neki drugi cilj osim da suptilno ili manje suptilno, ali uvijek s dozom humora i sarkazma, dovede sugovornika do spoznaje da je njegov stav zabluda ili da je pogrešno retorički i zbiljski izveden u praktičnome djelovanju. Knjigu zato završava s postavkom kako je njezin cilj uspostavljanje ono bez čega ironija ne bi bila moguća niti ironična, a to je „bezazlen duh i nadahnućem ispunjeno srce“. Je li onda cilj ironije zapravo da kao „slabo mišljenje“ ne ugrožava poredak svijesti koja „ideologijski“ opravdava strukturnu perverziju društva i njezine laži i obmane? Uvijek pri čitanju ove Jankélévitcheve knjige koja je ujedno izvrstan moralistički priručnik za kritiku besmisla i povijest obrata u biti metafizike od Sokrata do Nietzschea ovo posljednje poglavlje smatram jasnim znakom „nemoći mišljenja“ pred razornim učincima dijalektike zla koja se suprotstavlja svijetu kakav je Platon kao utemeljitelj metafizike postulirao svojom idejom apsolutno pravedne zajednice kao što je to grčka politiea. U suvremenoj filozofiji kraja 20. stoljeća, ovo je na uistinu više negoli pronicljiv način dalekosežno misaono izveo Peter Sloterdijk u svojoj Kritici ciničkoga uma. On je, naime, cinizam shvatio kao bit suvremene ideologije koja nadilazi granice „slabe ironije“ i postaje ono što označava strukturnu perverziju suvremenoga svijeta globalnoga kapitalizma (ekonomije, politike i kulture) u svojoj transparenciji. Riječ je cinizmu kao prosvijećenoj lažnoj svijesti koju nikakva kritika ideologije više ne pogađa, i to zato što je cinizam tauto-logija uspostavljene istine kao laži onkraj granica dobra i zla, ono što Sloterdijk određuje izrekom: „Oprosti im Bože, jer znaju što čine.“ Dakle, znanje o činjenju zla nadilazi granice ironije i cinizma, jer kad svijest kao alegorija i pseudo-logija postane tauto-logija nihilizma, tada je posljednja riječ filozofijske svijesti o razlici ironije i cinizma posvemašnja nemoć i kraj metafizike uopće. Kako to izgleda u diskursu suvremene književnosti? Nikako drukčije negoli kao spektakl mizantropije kojoj su krajem 20. stoljeća u svojim romanima i esejima najvišu razinu kritičke destrukcije suvremenoga života u laži postojanja podarili austrijski pisac Thomas Bernhard i francuski pisac Michel Houllebecq. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/razmjeri-poetike-konsternacije/ To je stanje „samo-svijesti“ koja pokazuje da je posthumano stanje zavladalo u svim područjima kazivanja jezika čije mogućnosti nisu na kraju stoga što ne bismo mogli „zamisliti“ drukčiji svijet i njegove visoke ciljeve kakvi još bijahu mjerodavni krajem 19. stoljeća u Nietzschea, već zato što jezik više ne može ništa reći o takvome svijetu koji je izgubio svoj smisao za ironiju i ogrezao u dosadnoj tautologiji realiziranoga cinizma.

July 14, 2026
Ima li umjetnost svoju budućnost u vladavini AI?

Ima li umjetnost svoju budućnost u vladavini AI?

1. Catrin Misselhorn, rođena 1. studenoga 1970. u Stuttgartu, je njemačka filozofkinja, a od travnja 2019. profesorica na Sveučilištu Georg August u Göttingenu. Smatra se vodećom misliteljicom na području etike strojeva i robotike u Njemačkoj. Od 2007. do 2008. bila je stipendistica Feodor Lynen Zaklade Alexander von Humboldt u Centru za afektivne znanosti u Ženevi, kao i na Collège de France i Institutu Jean Nicod za kognitivne znanosti u Parizu. Nakon toga, istraživala je i predavala na Sveučilištu u Zürichu, Sveučilištu Humboldt u Berlinu i Sveučilištu u Tübingenu, gdje je doktorirala 2003. i završila habilitaciju kao asistentica na katedri Manfreda Franka 2010. Od 2012. do 2019. bila je voditeljica katedre za filozofiju znanosti i filozofiju tehnologije na Sveučilištu u Stuttgartu. Od travnja 2019. Catrin Misselhorn predaje filozofiju na Sveučilištu Georg August u Göttingenu. Tamo je Misselhorn otkrila filozofiju umjetne inteligencije i etiku robota kao područja istraživanja za sebe i predstavila svoje prve publikacije u tom području, koje su premostile jaz između filozofije tehnologije i njezina rada na estetici. Na primjer, povukla je analogiju između naših afektivnih reakcija na humanoidne robote (posebno empatije) i onih prema izmišljenim likovima u filmu te je taj pristup učinila temeljem svoje analize i objašnjenja “Jezive doline”. 2. U svojoj knjizi “Umjetna inteligencija – Kraj umjetnosti”, filozofkinja Catrin Misselhorn ispituje utjecaj umjetne inteligencije na umjetnost. Postavlja pritom temeljna pitanja o promjenjivoj prirodi teorije i prakse umjetnosti te o samoj definiciji umjetnosti. Trebamo li redefinirati pojam umjetnosti? Tko ili što se smatra stvarateljem umjetnosti ili kako razlikujemo original od krivotvorine? Naravno, ova su se pitanja počela ozbiljno postavljati još 1930-ih godina nakon što je Walter Benjamin objavio svoju raspravu „Umjetničko djelo u doba tehničke reproduktivnosti“, a posebno 1950-ih godina kad je Martin Heidegger dospio do najdalekosežnijih postavki o vladavini postava (Gestell) kao biti moderne tehnike. Pritom se autorica bavi aspektom nerazlučivosti umjetnosti i ne-umjetnosti koji je predložio likovni kritičar i filozof Arthur C. Danto te proglašava umjetnu inteligenciju sljedećom fazom. U ovoj fazi pojavljuje se daljnja nerazlučivost: umjetnost koju stvaraju ljudi i umjetnost koju stvaraju strojevi. Autorica definira umjetnost na temelju tri točke: umjetnost mora utjelovljivati ​​značenje, to značenje mora izražavati viši red i mora biti u odnosu na umjetnički kontekst. Međutim, u slučaju umjetne inteligencije, Misselhorn primjećuje da ona ne može preuzeti odgovornost. Estetsku odgovornost može preuzeti samo autor, a takvog autora u umjetnoj inteligenciji nema. Naravno, odmah ćemo ukazati na rasprave 1960-ih godina Rolanda Barthesa o „smrti autora“ i autorstva kao koncepta djelovanja autentičnoga genija kakav se u filozofijskim spisima Schopenhauera i zagovornika njemačke romantike pojavio kao totalni subjekt umjetničkoga stvaralaštva. No, genij je metafizički izraz za vladavinu platonizma u novome ruhu mišljenja koje pretpostavlja razliku visoke, elitne i niske, masovne umjetnosti. Usto, pojam genija nužno pretpostavlja i razlikovanje duhovnoga i prirodnoga, jer je od Schellinga bit umjetnosti pronalazi u nastajanju novoga boga iz same estetske proizvodnje svijeta. Sve je to mehaniziranjem proizvodnje i nastankom kibernetike 1960-ih godina posve dovedeno u pitanje. Budući da umjetna inteligencija trenutno djeluje na temelju sadržaja koji generiraju ljudi, autorica ove knjige klasificira sve objekte generirane umjetnom inteligencijom kao krivotvorine. Fokusira se posebno na proizvode koji oponašaju poznati stil. Kratka referenca na istraživanje materijala podržanih umjetnom inteligencijom pomaže razjasniti ovu točku. Čak i poznati elementi generiraju bezbrojne nove konfiguracije i stvaraju nove materijale koji se teško mogu smatrati krivotvorinama. Međutim, referenca na krivotvorinu u kontekstu umjetne inteligencije ostaje zanimljiva, jer ono što nama izgleda lažno može se činiti lažnim samo zato što ne prepoznajemo autentično u njemu, kako bi glasila primjedba jednog epistemologijskoga tehno-objektivizma. Autorica u knjizi tvrdi da procjena statusa, identiteta i kvalitete umjetničkoga djela ovisi o tome tko ga je stvorio i koji su ciljevi bili ostvareni. To je nemoguće s krivotvorinama ili djelima bez autora. Misselhorn identificira tri moguće posljedice razvitka u području umjetne inteligencije: Prvo, mogla bi se pojaviti umjetnička praksa slična evoluciji šaha ili Goa, u kojoj koegzistiraju i ljudske i strojne prakse. Drugo, postoji mogućnost da će se umjetnici pomiriti s ograničenjima stroja i da će umjetnost postojati samo u strojnoj simulaciji, čime će izgubiti svaku bitnu vezu s onim što smo prije shvaćali kao umjetnost. Treće, autorica smatra da će ljudska umjetnost degradirati strojnu umjetnost ako se umjetna inteligencija ne razvije, budući da ne može stvoriti ništa potpuno novo. Međutim, postoji nada da će umjetna inteligencija motivirati umjetnike da dalje razvijaju umjetnost. Misselhorn naglašava da budućnost umjetničke prakse ovisi o tome kako se bavimo umjetnošću. 3. U jednom od njezinih brojnih javnih predavanja uz ovu knjigu koja već ima svoje četvrto izdanje, autorica kaže da budući da AI nema etičku odgovornost, tada ni njezina estetska kreativnost u budućem generativnome razvitku neće biti znak da je AI postala umjetnikom-umjetnicom kao subjektom umjetničkoga stvaranja. (v. https://vbg.arbeiterkammer.at/akblog/bildung/catrin-misselhorn.html) Moram priznati da me ova postavka Catrin Misselhorn ne iznenađuje. Ona je samo logična posljedica njezine kao i brojnih drugih teoretičara i prirodno-tehničkih znanstvenikatemeljne „ontologijske“ postavke da je AI uvijek i samo sofisticirani alat ili sredstvo/svrha ljudske kreativne djelatnosti i da u tom pogledu može napredovati samo u onome što Heidegger naziva računajućim mišljenjem (Rechnen), ali ne i u tzv. kazivajućem mišljenju (Dichten), jer je posrijedi stroj, a ne biološko-duševno-duhovni entitet kako se uobičajeno definira čovjek. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/ Za Misselhorn se stoga ne postavlja pitanje o razlici „kppije“ i „simulakruma“ kao ontologijsko pitanje koje je najprodornije promislio u suvremenoj filozofiji Gilles Deleuze još 1968. godine u svojoj ontologiji postajanja u knjizi Razlika i ponavljanje. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/academia-virtualis-4/ ) O tome sam pisao i objavio niz knjiga i pokazivao ustrajno da je takav stav o instrumentalnome shvaćanju suvremene tehnologije out of joint. (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-o-buducnosti-misljenja-razgovori/ i https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-u-izdanju-palgrave-macmillana/ ) Možete zaboraviti na ove utješne de-ontologije i različite bio-etičke zabrane pogubnih učinaka AI na našu ljudsku civilizaciju utemeljenu na razlikovanju znanosti i filozofije i umjetnosti. Stvar s „krajem umjetnosti“ ne treba više tražiti ni u Hegela, ali ni u Heideggera koji je najprodornije promislio što znači realizacija filozofije kao metafizike u kibernetici i koje su konzekvencije ovog procesa za umjetnost uopće, kojoj je pred kraj života posve poklonio svoje povjerenje, i to ne više poeziji (jeziku), već slikarstvu (slici) u djelima Cézannea i Kleea. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ ) Kraj umjetnosti je nužnost jedne zgode u povijesti (realizacije) metafizike i uopće nije problem hoće li AI imati mogućnost (etičko-estetsku) umjetničkoga stvaranja u smislu „originalnostI“ i „ingenioznosti“ kakav uobičajeno pripisujemo Rembrandtu i Nietzscheu, da Nietzscheu koji je lik umjetnika smatrao posljednjom mogućnošću spašavanja filozofije od pada u tehnički bezdan kraja povijesti. Ne, sve su to zablude koje počivaju na ideji da je ono artificijelno i tehničko samo nastavak prirode i čovjeka drugim sredstvima. Pa, je li onda „čovjek“ samo nastavak visokih primata ili majmuna drugim sredstvima kako to tvrde evolucionisti različitih profila i filozofski antropolozi čak i kad poput lucidnoga Plessnera pokazuju da je njegova bit u ekscentričnoj pozicionalnosti. I da i ne, naravno. Ono „ne“ je problem, i to se po analogiji događa „danas“ s pitanjem o biti onoga što AI „jest“ i koje su mu ontologijsko-spoznajne kao i sinestetičke mogućnosti. Nije li ono ljudsko-suviše-ljudsko upravo u tom navlastitome događaju razdvajanja od biološke evolucije kao kontinuiteta zahvaljujući pronalasku tehnike koja u moderno doba postaje od instrumenta ili sredstva ljudske kreativnosti svrhom tehnološkoga napretka, da bi u suvremeno doba nastankom kibernetike, računala i AI u potpunosti sve nužno dospjelo do ideje i zbilje tehnosfere kao samosvrhe i samoproizođenja (autopoiesis?) Teško je prihvatiti da je s „umjetnošću“ kao povlasticom ljudske kreativnosti gotovo, ali ne u smislu zdravorazumski zgotovljenoga „kraja“ poslije kojeg više nema ništa. Ne, sam je Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ iz 1964. godine jasno kazao da kraj ne znači nikakav apokaliptički događaj, već kraj u smislu dovršenih mogućnosti, koje su, bez obzira što o tome autorica tvrdi u ovoj knjizi, uistinu sve većim napretkom AI kao generativnoga stadija u procesu ozbiljenja ideje tehnološke singularnosti takve da se umjetnost mora početi misliti posve drukčije i posve radikalno. (v. https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2026/01/Dispozitiv_2025_01_8-18_Zarko_Paic.pdf ) No, očito je nužno da ove moje postavke nisu još otvorile „oči“ i onima koji su spekulativno na višoj razini od drugih, pa je prolazak kroz ovu špilju od suvremenosti i njezinih metafizičkih okamina naprosto neizbježno jer teško se pomiriti s idejom da je „čovjek“ uvijek i samo neopskrbljena životinja koja svojim mišljenjem ostaje zakopana u pijesku vremena kao animal rationale kojeg već u svemu nadilazi ono što nazivam u svojim knjigama homo kybernetes.

July 13, 2026
Tko misli i što se misli u Sutlićevu povijesnome mišljenju?

Tko misli i što se misli u Sutlićevu povijesnome mišljenju?

Onkraj „subjektivnosti“ i „apsolutnosti“ Mišljenje koje je Vanja Sutlić tijekom svojeg životnoga puta mišljenja odredio nazivom povijesnoga mišljenja nije nikakva tzv. trans-ili-meta-filozofija, premda se tako mnogima čini koji nisu pozorno promislili zašto od prvoga do zadnjega njegova teksta i javnoga kazivanja ustrajno razlučuje ovo mišljenje od cjelokupne tzv. metafizike kao zapadnjačke sudbine i otvorenosti jednog singularnoga puta razvitka ljudske slobode uopće. U tekstu koji je Damir Barbarić uvrstio u zbornik posvećen Vanji Sutliću na kraju ove knjige čitamo već na početku sljedeće: „Povijesno mišljenje nije neki subjekt koji misli ili reflektira o vrsti zbilje, pa makar ona bila i jednorodna s njim, njegova samorefleksija. Povijesno mišljenje nije zbivanje nekog apsoluta u kronologijski shvaćenom vremenu, pri čemu se vrijeme oplemenjuje do unutrašnjeg zbivanja apsoluta, pa se na kraju, kao i tijekom povijesti, kategorije apsoluta poistovjećuju s određenjima vremena (Hegel).“ (Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 229.) Ako „povijesno mišljenje“ nije, dakle, ni „subjektivnost“ niti „apsolutnost“ kojim se zbiva kategorijalna identifikacija takvoga mišljenja s pojmovljem tako shvaćenoga vremena, onda valja vidjeti ne samo kamo to „povijesno mišljenje“ smjera u svojim nastojanjima prevladavanja/pregorijevanja zapadnjačke metafizike i s njom filozofije koja je povijesti podarivala „smisao“ i „značenje“, već tko misli i što se misli u Sutlićevu povijesnome mišljenju. Ponajprije, ovo mišljenje se ne može pozitivno „utemeljiti“ jer je i samo ishod kraja metafizike u njezinoj realizaciji koju iskazuje sintagma praksa rada kao znanstvena povijest. To je istodobno oznaka za realiziranu filozofiju Marxa i za Hegelovu nakanu realizacije apsoluta u znanosti koja više nema ništa predmetno izvan sebe same jer se njezin sadržaj realizirano u zbiljskome svijetu apsolutne vladavine prakse rada. Bitak se vremenuje ne u svojoj iskonskoj otvorenosti kao mogućnosti nadolazeće budućnosti izvan horizonta „svijeta rada“, već u nihilizmu tehno-logički uspostavljene znanstvene povijesti. Stoga nije više mjerodavna nikakva hegelovska problematika sinteze supstancije i subjekta u apsolutnoj logici bitka kao realiziranoga vremena „vječne sadašnjosti“. Mišljenje koje misli svoju auto-poietičku logiku kretanja u krugu realiziranih mogućnosti sjedinjuje nužnost kao slobodu čime otpada razlika koju je Marx uveo za razumijevanje razlike povijesnoga svijeta kapitalizma i onog koji se pod imenom komunizma pojavljuje kao trans-i-meta-povijesno, naime, razlika između „carstva nužnosti“ i „carstva slobode“. Sloboda je uvjet mogućnosti ovog ne više metafizičkoga povijesnoga mišljenja za kojeg nikakva ni „subjektivnost“ niti „apsolutnost“ nisu određujući pojmovi. Štoviše, oni su u svojoj realizaciji postali povijest metafizike kao nihilizma. Što to drugo znači negoli da je čitav problem povijesnoga mišljenja gotovo istovjetan onome što Heidegger ukazuje kad govori o tome da je povijest u Grka nastala tek onda kad je ona sama povijesno promišljena, kad je filozofijski postala misaoni svijet pojmova i kategorija bez kojih bi sve bilo pusto i prazno prolaženje i ništenje zbivanja u njegovu vremenovanju. Tek iz horizonta ove „imanentne transcendencije“ u Hegela i Marxa kao realizacije filozofije kroz realizaciju apsoluta kao pojma i apsoluta kao rada moguće je misliti ono što se zbiva „sada“ kao bit suvremenosti i na taj način prevladati granice svake ove ili one fatalne „subjektivnosti“ i „apsolutnosti“ mišljenja. Ili da to kažemo u analogiji s kritikom subjekta i apsoluta u poetskome kazivanju mladoga Arthura Rimbauda iz njegovih Pisama Vidovitoga: „Krivo je reći Ja mislim, trebalo bi reći: misle me.“ Naravno, mišljenje misli i ono nikad nije puki „prisvoj“ ili „vlasništvo“ subjekta koji te misli misli kao ovaj ili onaj duhovni čovjek, kao što Heidegger u odredbi ključne riječi svojeg kasnoga mišljenja kao što je to zgoda/događaj (Ereignis) pokazuje što znači kad su i vrijeme i bitak zgođeni/dogođeni u povijesnome događanju smisla bitka u otvorenosti vremena koje nije ni „prisvoj“ niti „vlasništvo“ čovjeka, već jedinstvena i jednokratna podarenost i pruženost onoga što je otvoreno kao takvo. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007., str. 3-30.) „I Schopenhauerova volja za životom i Nietzscheovo vječno vraćanje jednakog, poput Marxove skore budućnosti, mišljenje je vječnoga »sada«. I Nietzsche i Schopenhauer polaze od sjećanja kao osnove prošlosti, da bi nadčovjeka našli u sadašnjosti, ili, kao Nietzsche, u prošlosti koja je kao sada. Za Marxa je prošlost, uz mjestimične iznimke, priređivanje sadašnjosti u svijetu ljudi, a sadašnja klasa, klasa najamnog rada, već u sebi nosi sve buduće elemente čovjeka i čovječnosti. Za svu trojicu bi se moglo reći da im je koncepcija vremena dijelom vulgarna, jer su vrijeme koje je prošlo ocjenjivali vulgarno, dok im je sadašnjica dijelom vulgarna, a dijelom pravovremena. Na takvoj vremenskoj osnovi mogući su počeci povijesnog mišljenja.“ (Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 230.) Ako otklonimo kritički prigovor koji bi najmanje pogađao Nietzschea jer ima podosta dokumentiranih mjesta iz njegovih spisa i Ostavštine, a koji svjedoče protiv ove prosudbe o „vulgarnosti“ shvaćanja vremena navlastito glede tzv. sadašnjosti, a isto se tiče i tzv. pravovremenosti, onda se za Sutlićevo povijesno mišljenje pojavljuju nužni „počeci“, ali ne u smislu onoga što je Heidegger u analogiji s poviješću metafizike nazivao „prvim i drugim početkom“. (Vidi o tome: ʺ…bivanje se mora pokazati opravdanim (ili takvim da ga se više ne može obezvrijediti: što izlazi na isto) u svakom trenutku: ono sadašnje apsolutno ne smije biti opravdano radi nečega budućega, ili prošlo radi sadašnjegaʺ, dolazi se do glavne postavke kako je bivanje ne neko puko ireverzbilno gibanje bez glave i repa, već dosegnuta istost volje i moći, ono u sebi jedinstveno i jedno zbivanje, koje Nietzsche u proljeće 1888. godine, KSA, 13, 34, imenuje „velikim prstenom“ i u kojem je ʺsvako jednako vrijedno, vječno, nužnoʺ. – Damir Barbarić, Veliki prsten bivanja – Uvod u Nietzschovu misao, Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 106. Isto tako: „Nadčovjek je priprema puta za dolazak u ovu toliko jednostavnu i toliko tegobnu misao koja više ništa ne prevladava, niti se zbiva u nužnoj dvojnosti vremena i vječnosti. Bivanje koje osmišljava bitak u njegovoj punini postaje ono isto što i vremenovanje bez vladavine jedne od ekstaza ili dimenzija vremena nad drugom i trećom. Historizam gubi svoj razlog postojanja, a isto tako i opsesivni aktualizam, kao i futurizam u svim mogućim varijantama. Nietzsche je, dakle, dospio do onog što je istovjetnost bitka i vremena u izvan-metafizičkome smislu i što je ujedno pomirenje volje i moći izvan logike bezuvjetne vladavine ideja nad pojavom, transcendencije nad imanencijom i obratno.“ – Žarko Paić, „O nihilizmu, nadčovjeku i tehnosferi“, https://zarkopaic.net/blog-post/o-nihilizmu-nadcovjeku-i-tehnosferi/ i Damir Barbarić, Zum anderen Anfang: Studien zum Spätdenken Heideggers, Karl Alber, Freiburg/München, 2016.) Počeci povijesnoga mišljenja su toponomija same misli koja se artikulira kao ono što je onkraj i unutar same tradicije ili okvira metafizičkoga mišljenja. Kad se gotovo tautologijski u Sutlića kao i u Heideggera namjesto filozofije pojavljuje riječ i pojam mišljenja, onda to valja shvatiti ne kao puku zamjenu za ono što čini bit filozofije u rasponu od Heraklita do Hegela. Upravo suprotno, mišljenje je onkraj kolektivno-singularnoga događanja procesa kognitivne usmjerenosti na bitak, bića i bit čovjeka i pripada svjetovnosti svijeta ne kao ono vječno i nepromjenjivo zauvijek isto u razlikama. Ono tko i što mišljenja otvara se tek onda kad je čovjek povijesno-epohalno usmjeren na promišljanje cjeline smisla bitka kroz njegove duhovne likove kao što su mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. No, iz horizonta realizacije filozofije koja ima skriveni primat nad svim drugim duhovnim likovima mišljenja kao kazivanja (bitka, bića i biti čovjeka što tvori povijesni sklop) postaje razvidno da s dokinućem/prevladavanjem filozofije kao metafizike (Aufhebung) u Hegela i Marxa i sve drugi dosad metafizički uokvireni duhovni likovi proživljavaju istu „sudbinu“ u procesu realizacije. Zbiljsko stanje njihove suvremenosti određeno je povijesnom zgodom/događajem, ono što kasni Heidegger naziva Ereignis, iz koje se sve zbiva u tzv. intermezzu svjetova i u tehničkoj slučenosti nihilizma kao nužnome pretkazivanju nadolazeće budućnosti kao mogućnosti realizacije ne više vulgarnoga vremena „subjektivne“ i „apsolutne“ slobode čovjeka, već totalne slobode=nužnosti prakse rada kao znanstvene povijesti unutar koje se iz prazne vrtnje u beskonačnost „možda“ pojavljuje i svjetlo za novu ljudsku povijesnost onkraj ove koja je temporalno reducirana na vladavinu nihilistički homogene sadašnjosti iza koje se skriva praznina svih određenja i tzv. otuđenje i postvarenje kapitalske proizvodnje života. Misliti kao biti i vremenovati Misliti znači za Sutlića biti na način „duhovnoga bitka“. A to upravo određuje bit čovjeka ne kao kartezijanskoga animal rationale, ali niti kao hajdegerijanskoga tubitka (Daseina). Čovjek ne misli kao subjekt ono „objektivno“ u smislu predmetnosti i refleksije svijeta. On misli povijesno kazivajući svoje vrijeme koje uistinu jest kao ono što Hegel naziva sabranošću u mislima i zato je autentična suvremenost onkraj svake vulgarnosti i pravovremenosti ne samo temporalne ekstaze ili dimenzije sadašnjosti, već i prošlosti i budućnosti. Misliti znači biti i vremenovati, kako glasi naziv prve i otvarajuće Sutlićeve knjige u kojoj se pojavljuje pojam povijesnoga mišljenja i to na putu s Marxom.(Vanja Sutlić, Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.) To ne znači da je refleksivno-spekulativno mišljenje povijesne dijalektike u njezinoj realizaciji u Marxa nomos jedino obvezujućega mišljenja suvremenosti. Vidjeli smo u ovoj knjizi da je Sutlić radikalno kritički odbacio svaki dogmatizam marksizma i gotovo svih postojećih filozofijskih orijentacija koje su vladale u 20. stoljeću, i to se ne može olako pripisati Heideggerovoj sjeni povijesnoga mišljenja iz horizonta kojeg je dospio do posve drugačijeg tumačenja ne samo Marxa, već i Hegela i Nietzschea za razliku od svih drugih mjerodavnih tumačenja kakva se i danas nude suvremenoj filozofijskoj kritici krajnje nerazborito i gotovo nepromijenjeno s novim predznacima neo-post-marksizma i neo-post-fenomenologije, neo-post-hermeneutike, neo-post-psihoanalize itd. Ako su počeci povijesnoga mišljenja ovdje zacrtani s figurama poput Schopenhauera, Nietzschea i Marxa, onda je posve bjelodano da je krunski svjedok dijaloga i jedini mjerodavni pouzdanik u svim temeljnim pitanjima suvremenosti za Sutlića samo i jedino Heidegger. I čitav napor Sutlićeva puta spram povijesnoga mišljenja bio je i ostao u znaku dijaloga i razračunavanja (Auseindersetzung) s Heideggerovim putom mišljenja od razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) do mišljenja zgode/događaja (Ereignis) i zaključno „drugoga početka“ nakon kraja metafizike u kibernetici čime završava povijesno-epohalno ne samo filozofija, već i svi drugi duhovni likovi na svojem putu posvemašnje realizacije mišljenja apsoluta u zbiljskome svijetu „imanentne transcendencije“. Tehno-logički put realizacije metafizike postaje „svijet rada“ koji nadilazi sve moguće i zbiljske metafizičke diobe u svojoj „uniformnosti“ i „homogenosti“ i upravo stoga je to trenutak najveće opasnosti za habitus ljudske egzistencije i mogućnosti nadolazeće budućnosti kao izgleda spasonosnoga bljeska slobode. Nema nikakve sumnje: Vanja Sutlić je „svoje“ povijesno mišljenje izveo kao nalog i zadaću same biti mišljenja kao fundamentalne strukture ljudske egzistencije koja stoji usred nihilizma suvremenosti i nastoji ga primiti u svoje okrilje da bi se iz njega oslobodila snagom drugačijeg, eksperimentalnoga mišljenja onkraj svake redukcije na „subjektivnost“ i „apsolutnost“. „Povijesno mišljenje ne misli o povijesti kao ma kojoj vrsti zbilje, nego je to mišljenje koje se iskazuje i naviješta iz povijesti same. Metafizičke sheme kao »bitak i vrijeme«, »bitak i privid«, »bitak i mišljenje«, »bitak i trebanje«, unutar kojih se kreću sve metafizičke solucije, uopće ne dospijevaju do samokazivanja povijesti. Ali, sa svim tim ograničenjima, povijesno mišljenje bi se moglo interpretirati metafizički kad bi u njemu na snazi bila ontologijska diferencija bitka i bića. Horizont vremena kao određenja smisla bitka, mada se odmiče od stare metafizike, još uvijek se pri svojim bližim određenjima kreće na rubu metafizike.“(Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 231) Pogledajmo kako Sutlić „geometrijski“ govori o naznakama izlaska iz začaranoga kruga metafizike. Ponajprije, iz horizonta vremena nastaju sva određenja bitka, ne obratno, pa je Hedeggerov posljednji okret u raspravi koju smo već naveli „Vrijeme i bitak“ iz 1962. godine bio pripremi korak za njegovo uistinu posljednje fundamentalno dostignuće u filozofiji na njezinome kraju iz 1964. godine i predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ u kojem radikalno dovršava krug zapadnjačke filozofije kao metafizike koja se realizira u kibernetici.(Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und der Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007., str. 67-90.) Dakle, Sutlić govori o kretanju na „rubu metafizike“. Usput, jedna od iznimno važnih knjiga rasprava i ogleda Jacquesa Derride iz 1972. godine u kojoj se raspravlja i o „kraju čovjeka“ na tragu Heideggera nosi naziv Rubovi filozofije. (Jacques Derrida, Marges de la philosophie Minuit, Pariz, 1972.) Ostanak unutar okvira metafizike pretpostavlja i središte i rubove, i temelje i ono što je utemeljeno, i strukture i funkcije, i sustav i okolinu. Svaka je „imanentna transcendencija“ u svojoj uspostavljenosti u zbilji ujedno i pitanje o granicama realizacije filozofije kao metafizike. No, može li se prijeći horizont vremena koji određuje bit metafizike još od presdokratika do Platona ako se ujedno ne prijeđe i granica u samome mišljenju koje proizlazi iz biti povijesti? Sutlić je u svim svojim pokušajima mišljenja od tumačenja Hegelove filozofije povijesti i Marxova historijskoga materijalizma do Nietzscheove volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga kazivao o „smislu“, a ne „besmislu“ povijesti. Uostalom, čak i ako se uzme ono shvaćanje povijesti koje pretpostavlja gubitak ranga metafizike kao eshatologije i soteriologije koje izravno negira bio kakav povijesni smisao, cilj i plan svjetske povijesti s idejom „morfologije svjetske povijesti“ kakvu je izvodio Oswald Spengler u Propasti zapada, ne može se izaći iz metafizičkoga okvira mišljenja koje obuhvaća pojmove bitka-boga-svijeta-čovjeka i u negativnoj eshatologiji s pojmovima kaosa, entropije i kontingencije. „Čovječanstvo nema cilj, ideju, plan, ništa više nego što rod leptira ili orhideja ima cilj. ‘Čovječanstvo’ je zoološki pojam ili prazna riječ. Neka ovaj prikaz nestane iz područja povijesnih problema forme i vidjet ćemo kako se pojavljuje iznenađujuće bogatstvo stvarnih oblika. Ovdje je neizmjerno obilje, dubina i dinamika živog, što je do sada bilo zasjenjeno sloganom, oskudnom shemom, osobnim ‘idealima’. Umjesto te tmurne slike linearne svjetske povijesti, koja se može održati samo zatvaranjem očiju pred ogromnom većinom činjenica, vidim spektakl mnoštva moćnih kultura, koje, s iskonskom snagom, cvjetaju iz utrobe majčinskoga krajolika za koji je svaka od njih strogo vezana tijekom cijelog svog postojanja, od kojih je svaka utisnula svoj vlastiti oblik u svoju temu, čovječanstvo, od kojih svako ima svoju ideju, svoje strasti, svoj život, volju, osjećaj, svoju smrt.“ – Oswald Spengler, Der Untergang des Abendlandes: Umrisse einer Morphologie des Weltgeschichte, DTW, München, 1993., str. 28-29. „Navještaj“ zgode/događaja autentične povijesti Ni „eshatologija“ ni „negativna teodiceja“ nisu za Sutlića drugo negoli dvije različite verzije unutar istoga načina artikulacije smisla bitka, bića i biti čovjeka, dakle, povijesnoga sklopa i otuda je njihova suprotstavljenost tek modifikacija metafizike koja nadilazi granice povijesne zbilje. Smisao i besmisao povijesti ne odgovara smislu i besmislu mišljenja „o“ povijesti, te stoga Sutlić obje verzije povijesnoga shvaćanja s vrhuncem u Hegela i obratno s vrhuncem u Spenglera tematizira kao razliku onog što je uvjetno kazano na razini transcendentalne strukture povijesti i njoj suprotstavljene imanencije života. Problem je u tome što povijesno mišljenje nužno zahtijeva obrat u samoj biti metafizike i ne može se svesti ni na jedno od relevantnih shvaćanja i orijentacija filozofijske povijesti kao i njezinih derivata u suvremenosti s pojmovima „historicizma“ i povijesne antropologije u rasponu od strukturalizma do kibernetike. Problematično je za Sutlićevu uporabu pojmova, koji imaju neskriveno „teologijsko“ podrijetlo i sintetiziraju cikličko i linearno shvaćanje od Grka do kršćanstva, uvjetno od Herodota do sv. Augustina, kad govori kako se povijesno mišljenje „naviješta“, a to može biti samo sveza onog izvornoga u Grka i u suvremenosti kad se pojam „naviještanja“ sadržajno i formalno pročisti od svih postojećih ne-filozofijskih značenja. No, Sutlić ovo otklanja jer u biti povijesnoga mišljenja više nema ontologijske diferencije bitka i bića. Što onda ima? Jedinstvenosti i jednokratnosti, principa individuacije, onog što povijesni sklop povijesno razlikuje od svega što se historizira i postaje ideologijski ovjekovječeno kao nomos prirode i društva i njihovih derivata u procesu realizacije metafizike. Nikad i nigdje u suvremenoj filozofijskoj avanturi za koju sa Sutlićem vrijedi da je povijesno mišljenje „navještaj“ i „otvorenost“ puta mišljenja koje povijest ne reducira na ono što je metafizički uokvireno tradicionalnom shemom „četvorstva“ bitka-boga-svijeta-čovjeka ne nailazimo na ovakav zapis koji „ontologijski“ progovara o najjednostavnijim stvarima ljudske egzistencije i podaruje im istinski smisao dostojanstva mišljenja kao autentičnoga življenja. Poslušajmo ove riječi pozorno i s razumijevanjem. „Povijesno mišljenje nije mišljenje o povijesti. Ono je u najboljem slučaju sjećanje na nešto na što bi se moglo podsjetiti, ne na prošlu, nego na bilu veličinu. Povijesno mišljenje (genitivus subjectivus) ne govori svakodnevnim metafizičkim jezikom, kakvi su svi naši zapadnjački jezici. Za povijesno mišljenje povijest nije objekt, kao za znanost koja računa, a ne misli, kao što nije ni subjekt, o kojemu govore znanost i obična svijest. Povijest je primarno kazivanje i navještavanje, davanje i primanje istinitog od onog istinitog. A kako je povijest sama u sebi konačna, primarna zabluda i smrtno lutanje, koje ne gubi svoju veličinu ni onda kad u sebi iščezava, ona je dobar, lijep i svet udes, koji se može dogoditi samo smrtnome. Trunčica toga obasjava nas kad volimo, ali za mržnju u povijesnom mišljenju nema mjesta; mržnja ništi čitav sklop.“(Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 233) Povijest i mišljenje kao povijesno mišljenje pripadaju ne tek Vanji Sutliću kao najiznimnijem misliocu uz Heideggera i Deleuzea koji je „navijestio“ dolazak onoga što imenujem u svojem mišljenju pojmom tehnosfere. Iako je taj „navještaj“ imao karakter kretanja izvan ruba realizirane metafizike i nije bio nikakvo „pozitivno“ samo-određenje onog što pripada biti ove suvremenosti iz logike samo-proizvođenja i samo-vladanja koje poput „novoga apsoluta“ ulazi u horizont posve drugačije verzije vremena od ove homogenosti i heterogenosti tehničkoga nihilizma, ne može mu se poreći „ljubav“ spram nečega što je svemu unatoč „dobar, lijep i svet udes“. Iako ovo „zvuči“ gotovo soteriologijski, nije nimalo neobično da je filozofijski opravdano i posve u skladu s njezinom povijesnom sudbinom. Jer, odvajkada je bit filozofije ne u logičkome nadmudrivanju niti, pak, u egzistencijalnoj prepuštenosti osjećajima tzv. života. Stvar ili zadaća mišljenja nemoguća je bez beskrajne ljubavi spram one „mudrosti“ koja obasjava ovaj svijet svojim povijesno-epohalnim sjajem „dobre, lijepe i svete“ konačnosti. Misliti znači biti suvremen samo onda kad je kazivanje o svijetu istovjetno njegovoj otvorenosti. Vanja Sutlić je „svojim“ povijesnim mišljenjem otvorio vrata za ulazak u onu suvremenost koja zahtijeva istinsku zgodu/događaj smislene egzistencije kakva jedino naposljetku ostaje vrijedna autentičnoga dostojanstva života.

July 12, 2026
Događaj i mišljenje nadolazećega

Događaj i mišljenje nadolazećega

Uvod Tko god govori o budućnosti polazeći od iskona mišljenja u Grka nužno ima samo dvije mogućnosti ‒ propast ili spas bitka kao sabirališta bića i biti čovjeka. Ono treće se, dakako, pretpostavlja. To je očuvanje ili zadržavanje stanja kakvo jest u ovjekovječenu prisutnost trajanja. Propasti, spasiti i trajati su tri načina pojavljivanja bitka uopće. Ono što propada nije tek određeno nešto, već bitak sam. Propadljivost bitka ne svodi se nipošto na ontičku razinu kojom se bića u cjelini izlažu mogućnosti razaranja i uništenja različitih modusa njihova kraja. Što je izloženo propasti ima rang onog što je najugroženije uopće. Astrofizika upozorava na neminovnu propast naše galaksije i toplotnu smrt sunca. No, to je samo kozmologijski izraz za propast bitka uopće u kojem se kozmička katastrofa pojavljuje ujedno i kao kraj života na zemlji. Spasonosno se, pak, zbiva u događaju očuvanja bitka kao smislenoga vremenovanja vremena. No, ono što spasonosnome podaruje iznimnost u zbivanju metafizike od Grka do suvremenosti jest nenadanost događaja koji dolazi iz nadolazećega tako što ga se ne očekuje. (Vidi o tome: Jacques Derrida, Donner le temps, Galilée, Pariz, 1991.) Uostalom, značajka je takvog događaja u njegovoj nesvodivoj kontingenciji i emergenciji. To, naravno, ne znači da se događaj može smatrati slučajem bez sveze s okvirom mišljenja u kojem nastanak onog spasonosnoga biva upisano u pojam nužnosti izvan tradicionalnog shvaćanja zakona uzročnosti i smisla svrhovitosti. Tek ono treće kao trajanje pripada kontinuitetu vremena bez onog što se određuje negativno ili pozitivno kao propast ili spas. Iako se često sama metafizika, osobito u Heideggera, opisuje kao eshatologija bitka, njezine su krajnje dimenzije otvorenosti izvedene iz apokalipse i soteriologije. (Martin Heidegger, „Der Spruch des Anaximander“ (1946), u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 8. nepromijenjeno izd., 2003., str. 327. Vidi isto tako: Herman Diels, Predsokratovci: Fragmenti, I svezak, Naprijed, Zagreb, 1983., str. 76-86. Dodatno i Martin Heidegger, Der Anfang der abendlandischen Philosophie: Auslegung der Anaximander und Parmenides, GA, sv. 35, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2012. ) Ono što propada neizbježno otvara put onome što mora nastati. Sve iskazano pogađa znamenovanje bitka od Parmenida kao physisa. Metafizika se i utemeljuje polazeći od onoga što pripada prirodi kao physis i onoga što je s onu stranu njezine obuhvatnosti. Kad imamo u vidu četvorstvo koje Heidegger određuje bitnim ustrojstvom svekolikog mišljenja Zapada, a riječ je o bitku, bogu, svijetu i čovjeku, onda je ovdje posrijedi nešto istodobno samorazumljivo i nešto što nadilazi takvu misaonu odrednicu.(Martin Heidegger, ʺDas Dingʺ, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv.7, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000. 8. izd.) Naime, četvorstvo (Geviert) nije uspostavljeno nikako drukčije negoli kao događaj koji formalno sve utemeljuje i podaruje mišljenju izvjesnost započinjanja. Taj događaj, pak, ne proizlazi iz nečeg izvanjskoga mišljenju, već je mišljenjem otvoren i kao takav već uvijek iziskuje drukčiji način kazivanja od govorenja o predmetnoj naravi bitka bića. Ontologija koja pita o tome što jest nešto kao nešto (quidditas) unaprijed se pojavljuje i kao pitanje o tome kako nešto jest da jest tako što jest (quodditas). Sve mogućnosti nastanka i pojavljivanja bitka u bićima otuda su metafizički uspostavljene iz ovog četvorstva. Ono zaokružuje udes i poslanstvo zapadnjačke povijesti. Mišljenje se, dakle, ne pojavljuje čovjeku u iskonu ni u suvremenosti bez onog što povezuje u četvorstvo pitanje o bitku, bogu, svijetu i čovjeku. Isto je ono što kazuje o tome Parmenid i astrofizika. Zato što i unatoč dosezima fizikalne kozmologije danas o podrijetlu svemira i tajni njegove svrhe ne možemo izmaknuti nužnosti onog što je u iskonu Grka bilo znamenovano ontologijskom tajnom uopće ‒ da bitak jest svagda u odnosu spram božanske naravi, spram svijeta i spram čovjeka. Posve je u ovom slučaju nevažno je li svijet nastao slučajem u smislu kontingencije bitka uopće, ili se, pak, bog ne kocka, kako je to izrekao Albert Einstein. Ni kontingencija niti nužnost nisu nešto posve razdvojeno, već pripadaju nužnoj slučajnosti onog što nadilazi, rekao bi Stephen Hawking, fiziku kakvu poznajemo, poput tajne crnih rupa kad informacija u susretu s nematerijalnošću njihove supstancije ne iščezava u bezdanu, već se zaustavlja u horizontu događaja. Iako se ovi pojmovi za suvremenu astrofiziku ne mogu razumjeti po analogiji s kasnim mišljenjem Heideggera, jer su ponajprije dospjeli iz fizikalnoga razumijevanja odnosa prostora-vremena i odnosa tvari-antitvari, nesumnjivo je njihovo metafizičko podrijetlo. I horizont kao okvir za razumijevanje odnosa između tvari i antitvari i događaj kao prostor-vrijeme zbivanja odnosa između energije, tvari i nestanka zakonitosti djelovanja fizike kad je riječ o crnim rupama u svemiru, sve su to pojmovi koji proizlaze iz apofantičke biti jezika kao metafizičkoga izvora ljudskoga mišljenja. Filozofija koja više ne može utvarati da u novome vijeku u doba Descartesa, Leibniza, Spinoze i Kanta otvara nove mogućnosti prirodno-tehničkim znanostima poput matematike i fizike, iznova se nalazi u gotovo istovjetnom položaju kao i u 20. stoljeću. Tad je konačno izrečen stav da je s njezinom budućnošću zapravo gotovo. Poznato je da je baš Heidegger bio onaj mislilac koji je ovu postavku zapečatio promišljanjem odnosa između značenja zadaće filozofije kao metafizike na njezinome kraju u kibernetici.(Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.) Posve su u krivu oni koji misle da je tako implicitno priznao kako znanosti odnose pobjednosnu prevagu nad spekulativnim odnosom spram bitka, boga, svijeta i čovjeka. Ne, postavka je upućivala na nešto posve drukčije od kraja filozofije u znanostima. Razlog je bio taj što kibernetika nije znanost u tradicionalnome smislu. Umjesto toga, kibernetika obuhvaća sve moguće znanosti kao metateorija upravljanja sustavom i okolinom i nije ništa drugo negoli pronađeni izraz za dovršetak cjelokupne metafizike Zapada. Filozofija se, dakle, dovršava zajedno sa znanostima na taj način što njezina forma i sadržaj postaju momenti samoproizvodnje tehnogenetski konstruiranih svjetova na temelju novog četvorstva tehničkoga svijeta. Umjesto bitka, boga, svijeta i čovjeka susrećemo se s četvorstvom informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Metafizika kao dovršena kibernetika na taj način gubi razlog svoje tradicionalno određene logike djelovanja. S tehnosferom sve se usmjerava u kružno-linearno-spiralno kretanje koje više nema svoj prvi uzrok i posljednju svrhu u bitku-bogu-svijetu-čovjeku.(Vidi o tome: Žarko Paić (ur.), Homo Kybernetes: The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2021.) Ono što pokreće stvari prema naprijed, pragmatično i autonomno, jest preobrazba metafizike u kibernetički način mišljenja koji nadilazi tradiconalno shvaćene pojmove filozofije i znanosti naprosto zbog toga što im je u tzv. temelju i biti ono isto i različito, ono što povezuje tzv. ontologijsku razliku bitka i bića i tzv. kibernetičku razliku živoga i umjetnoga, čovjeka i stroja. Heidegger je, dakle, budućnost ili ono nadolazeće u mišljenju vidio izvan okružja filozofije kao metafizike i izvan okružja znanosti kao metafizike. Kibernetika mu nije pritom bila novi apsolut. Umjesto takvog preostatka Hegela u doba tehnoznanstvenih modela konstrukcije i vizualizacije, ostalo je promisliti ono što srednjovjekovna teologija naziva tertium datur. Ni filozofijski niti znanstveni put mišljenja koji u otvorenosti bitka kao događaja iziskuje drukčije kazivanje pretpostavlja odgovor na pitanje o odnosu između događaja i mišljenja nadolazećega. Utoliko je svaki govor o suvremenoj filozofiji htjeli mi to ili ne već uvijek otvaranje horizonta koji se orijentira u okvirima Heideggerova mišljenja. (Alain Badiou priznaje već na početku svojeg glavnoga djela Bitak i događaj kako je „Heidegger posljednji filozof univerzalnoga priznanja“,dok je „suvremena ‘filozofijska ontologija’ u cijelosti određena vladavinom Heideggerova imenaʺ. Alain Badiou, L’etre et l’événement, Seuil, Pariz, 1988, str. 7 i 15.) Ako se filozofija dovršava u kibernetici, onda je isto tako sudbina znanosti da okončaju u vladavini tehnosfere. Ono što razlikuje dovršavanje ili okončavanje ova dva presudna lika duhovnoga bitka čovjeka tijekom povijesti ne samo Zapada, već i svijeta uopće, jest da filozofija podaruje znanostima višak spoznajnoga erosa unutar metodički zadanog polja eksperimentalnoga odnosa spram prirode kao takve. To, nadalje, ne znači da je filozofija ostala bez svojeg predmeta time što su znanosti postale proizvodno-praktički pogon istraživanja biti same prirode u metafizičkome značenju cjeline bitka bića. Naprotiv, filozofija je svedena na onto-teo-kozmo-antropologijsko promišljanje temelja svake moguće znanstvenosti znanosti, dok je znanost u svojem istraživačkome napretku i razvitku od opisa bitka postala čistom informacijom i vizualizacijom svemira. Kibernetička redukcija filozofije na čistu ontologiju onog što više nije bitak niti biće, već fluidno polje autopoietičke konstrukcije sustava i okoline neljudskoga uopće, istodobno otvara pitanje granica tehno-znanstvene spoznaje onog što fizikalna kozmologija ima kao svoju zadaću, a to je istraživanje odnosa između kaosa i reda u fraktalnim strukturama svemira. Znanosti su kao tehnoznanstvena konstrukcija i vizualizacija reducirano mišljenje otkrića ne onog što jest bitak uopće, u smislu fizikalne, kemijske, biologijske danosti i faktičnosti. Umjesto toga mi se susrećemo s logikom tehnosfere koja ne reflektira o entitetima i supstancijama stvari-o-sebi, već se pojavljuje kao konstrukcija onog što nije više nikakvo otkriće u prirodi. Tehnosfera kroz tehnoznanosti i njihovu vizualizaciju stvara nove svjetove kakvi ne postoje u prirodi. Stoga je kibernetika kao kraj metafizike, ako bismo htjeli radikalizirati Heideggera, kraj znanosti kao otkrića tajne bitka i početak tehnosfere kao eksperimentalnoga nastanka čistoga događaja izvan granica ljudskoga i neljudskoga. Što nam drugo svjedoči težnja astrofizike o tzv. Teoriji svega, odnosno o sjedinjenju Einsteinove teorije relativnosti s teorijom kvantne fizike? Nije ovdje tek riječ o kraju metafizike njezinim dovršenjem u kibernetici kao jedinstvu dovršene filozofije i znanosti. Ono što proizlazi iz konstelacije odnosa događaja i mišljenja nadolazećega čini se da je s onu stranu granica metafizike i astrofizike. Pitanje o smislu i svrsi stvaranja svemira, kako ga postavljaju Stephen Hawking i Roger Penrose, pretpostavlja odgovor na pitanje o mogućnostima mišljenja koje i samo pretpostavlja događaj nastanka mišljenja kao najviše mogućnosti osmišljavanja ljudske egzistencije kao i svih drugih bića. (Vidi o tome: Roger Penrose, The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, Jonathan Cape, London, 2004.) No, to više nije ontologijsko pitanje o biti i o kontingenciji-nužnosti bitka kao takvog. To je pitanje o uvjetima mogućnosti da svijet ima ili nema smisao ili posljednju svrhu izvan granica djelovanja tzv. fizikalnih zakonitosti s pojmovima koje je ponajbolje sažeo Einstein u znamenitoj formuli E=Mc2. Čemu uopće smisao ili svrha onog što pripada biti metafizike kao njezin prvi početak i posljednji kraj? Ereignis ‒ Događaj i osmišljavanje bitka Heidegger je sredinom 1930-ih u predavanjima naslovljenim Prinosi uz filozofiju (O događaju) jasno i nedvosmisleno pokazao kako ono što nazivamo ʺbudućim mišljenjem jest misaono-zbivanje, kroz koje dosad uopće skriveno područje prebivanja bytka (Seyn) prolazi i tako se tek rasvjetljava i biva dosegnuto u svojem najnavlastitijem karakteru događaja. Stoga nije više riječ ‘o’ nečem i o prikazivanju predmetnoga, nego o z-godi koja se zgađa što dovodi do bitne mijene čovjeka iz ‘umne životinje’ (animal rationale) u tu-bitakʺ. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1989, str. 3.) Buduće mišljenje pripada nadolazećem vremenu. No, ono mu pripada tako da proizlazi iz sudbine metafizike na Zapadu koje se dogodilo u iskonu u Grka. Zbog toga je karakter ovog mišljenja o kojem govori Heidegger svagda dvoznačan. S jedne je strane posrijedi njegova usmjerenost na predmetnost što mišljenju podaruje značajku znanstvenoga istraživanja bitka bića, a što je svoj vrhunac poprimilo u novome vijeku kod Descartesa i Leibniza, dok je s druge strane mišljenje otvoreno kao događaj razotkrivenosti samoga bitka polazeći od bitne sveze bitka i tu-bitka (Da-Sein), što je poznati Heideggerov izraz za čovjeka još u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2018. 2. izd.) Stoga se buduće mišljenje ne može više određivati iz metafizike prisutnosti koja polazi od horizontalne strukture vremenitosti u smislu linearnosti vremena. Posve je očito da budućnost u nadolazećem pretpostavlja ono što nazivamo prijelazom između metafizike i ne-metafizike. Ovo mišljenje mora, dakle, razračunati s predmetnim karakterom upućenosti na stvari kao predmete iskustva te rastvoriti drevnu odredbu čovjeka kao animal rationale. Što znači prijelaz? Što se to prelazi, kakav se to događaj zgađa u prelaženju koje očito nije puki prijelaz preko nečega, već ima mnogo dublje značenje od prostorno-vremenskoga odnosa između ovdje i ondje te prije i poslije? Heidegger je u načelu mislilac jednostavnosti kazivanja samoga jezika kojim mišljenje ne raspolaže kao sa svojim priručnim alatom ili instrumentom. Jezik misli tako što govori, a mišljenje se jedino može iskazati govorom s kojim imenujemo bitak. Otuda nelagoda i nemogućnost izravnog prijevoda njegovih ‘pojmova’, ‘misaonih figura’, ‘kategorija’ u druge jezike proizlazi iz svojevrsne zatvorene otvorenosti njemačkoga jezika. Mnogo se o tome pisalo. Ovdje nam je dostatno tek ukazati da je njegov jezik mišljenja od početka do kraja, u svim tzv. fazama, jedinstven i neponovljivi eksperiment sveze izvornoga kazivanja u Grka i onog do čega je dospjela zapadnjačka filozofija u svojim najvišim vrhuncima u Schellinga, Hegela i Nietzschea. Dakle, prijelazni karakter budućega mišljenja odnosi se na pokušaj dospijeća do drugoga početka (anderen Anfang). (Martin Heidegger, Über den Anfang, GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005. Vidi o tome: Damir Barbarić, Zum anderen Anfang: Studien zum Spätdenken Heideggers, Karl Alber, Freiburg/München, 2016.) To je onaj početak koji zahtijeva istodobno razračunavanje s prvim početkom filozofije kao metafizike kako se ona razvila od Platona i Aristotela do Hegela. Nema dvojbe da je to ono mišljenje koje filozofijski prolazi kroz putanje metafizike i dospijeva do njezina vrhunca u sustavnome filozofiranju, što je bila značajka novovjekovne spekulative i dijalektičke metafizike. Hegel je, naravno, najviši vrhunac i kraj tog prvoga početka. Heidegger zato opravdano kaže ʺda je vrijeme ‘sustava’ prošlo. Vrijeme izgradnje bitnog sadržaja bića iz istine bytka (Seyn) još nije došlo. U međuvremenu mora filozofija u prijelazu k drugome početku izvesti ono bitno; nabačaj, tj. temeljno otvaranje igre-vremena-prostora istine bytka. (…) Prijelazno mišljenje izvršava temeljni nabačaj istine bytka (Seyn) kao povijesno osmišljavanje. Povijest nije pritom predmet i okružje nekog razmatranja, već ono što misleće propitivanje tek sačinjava i čini kao mjestom svojeg odlučivanja.ʺ (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), str. 5.) Ako je ‘vrijeme sustava prošlo’, onda je vrijeme za filozofiju koja otvara druge mogućnosti mišljenja izvan redukcije na predmetnost i izvan službe znanstveno-tehničkome napretku i razvitku. Heidegger zahtijeva od filozofije, dakle, mnogo više negoli je to uzmogla metafizika tijekom povijesti Zapada. U čemu se ogleda zadaća mišljenja koje teži biti prijelazno od prvoga do drugoga početka ako ne u drukčijem razumijevanju povijesnosti povijesti. No, povijest nije puko događanje bitka bića kao nužnosti i sudbine nečeg što je zauvijek zadano s Heraklitom i logosom te Parmenidom i physisom. Povijesno je mišljenje koje Heidegger ima u vidu na razini promišljanja Ereignisa koncem 1930-ih godina ništa drugo negoli drukčije mišljenje od metafizički osustavljene filozofije povijesti s Hegelovim pečatom istovjetnosti supstancije i subjekta. Nije to logika apsoluta koji povijest ima za svoi predmet kao historijski cilj znanstvenosti znanosti o događanju u vremenu kao vječnome kretanju apsolutne ideje. Umjesto toga, susrećemo se izrazom koji označava misaoni događaj s onu stranu metafizičkoga logocentrizma Zapada. Heidegger takvo prijelazno mišljenje koje zahtijeva nabačaj drugoga početka naziva njemačkom riječju Besinnung, što možemo samo uvjetno prevesti kao osmišljavanje. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997.) Ereignis i Besinnung su u korelativnome odnosu kao i bitak i mišljenje. No, niti je prvo drukčiji izraz za bitak, a niti je potonje tek drukčije znamenovanje mišljenja s onu stranu metafizike. Oboje su međusobno upućeni jedno na drugo stoga što nema događaja bez prigode-zgode misaonoga osmišljavanja povijesnoga udesa-poslanstva bitka (Geschick) s kojim tek čovjek kao tu-bitak ima podobno vrijeme i svoje izvorno mjesto u svijetu. Što iz prijelaznoga karaktera ovog nabačaja budućega mišljenja proizlazi jest osmišljavajuće kazivanje u doba prijelaza spram onog što je nadolazeće (Zukünftigen). No, ono što je u doba kraja sustavne filozofije neizbježno i nužno nije napuštanje i odbacivanje metafizičke sheme povijesti uopće s njezinim onto-teo-kozmo-antropologijkim ustrojstvom. Ona se, uistinu, i ne može napustiti i odbaciti bez da se radikalno ne otvori događaj budućega mišljenja koje zahtijeva ne samo ničeanski prevrednovanje starih vrijednosti, već i obrat u biti same metafizike. Stoga je za Heideggera osmišljavanje iz horizonta Ereignisa istodobno i ʺpriprema ‘budućeg’ ‘posljednjega boga’ʺ. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), str. 7.) O kojem to ‘bogu’ jest ovdje riječ? Nije to ni bog filozofa, ni teologijski Bog kršćanske eshatologije i soteriologije, a ponajmanje je posrijedi božansko u smislu prirodne ili racionalne teologije kakvu je imao u vidu Leibniz s njegovom teodicejom ili metafizičkom ‘velikom pričom’ o providnosti Božjoj i povijesno-duhovnome iskupljenju čovjeka. Bog o kojem je ovdje riječ mitopoetski je događaj blizine čovjeka i smisla bitka nakon iskustva drugoga početka. Svjedok za obogotvorenje povijesnoga događaja mišljenja onog nadolazećega koje prelazi granice metafizike i utire put drukčijeg osmišljavanja ljudske egzistencije i svijeta uopće jest pjesnik Friedrich Hölderlin. Ovaj ‘posljednji bog’ nije po analogiji misliv s prvim bogom i bogovima Grka usuprot kršćanskoj ideji stvoritelja svijeta i svekolikog bitka bića. Naprotiv, posljednji se bog pojavljuje u horizontu budućega mišljenja iz onog nadolazećega ne kao teologijski događaj sukladno kršćanskome nauku o drugome došašću Isusa Krista na zemlju. Iako se to može naizgled tako činiti, ipak je Heideggerovo mišljenje Ereignisa daleko od svake emfaze teologijske redukcije filozofije na dolazak Boga u svijet na kraju povijesti. (Vidi o tome: Norbert Fischer i Friedrich-Wilhelm von Herrmann (ur.) Die Gottesfrage im Denken Martin Heideggers, F. Meiner, Hamburg, 2011.) Stoga govor o ‘posljednjem bogu’ pretpostavlja već uvid da čovjek u doba znanstveno-tehničke raskorijenjenosti ne može biti spašen tek tako što će ga Bog ljubavi i iskupljenja odvesti iz ove doline suza u rajske poljane vječnosti. Bilo bi to krajnje naivno i čak na rubu patetične pseudo-kršćanske soteriologije. Heidegger stoga misli pripremu dolaska ‘posljednjeg boga’ iz perspektive zadaće osmišljavanja drugoga početka, a to će reći iz nužnosti da ovo prijelazno doba mišljenja bude i događaj posvemašnje otvorenosti onog što omogućuje izvorni odnos bitka i vremena na autentičan način. Kantovski rečeno, taj uvjet mogućnosti da Heidegger može i mora govoriti o ‘posljednjem bogu’ izvan teologijske redukcije apsoluta postavlja se kao temeljni problem ovog pripremnoga osmišljavajućega mišljenja. Ereignis otuda nije tek događanje bitka u povijesnoj otvorenosti kao identitetu i razlici svjetova, primjerice grčkog i srednjovjekovnoga, već ono što na skriveni način ima ‘moć’ nadolaska i ‘snagu’ uspostavljanja nove konstelacije odnosa između bitka i vremena. ‘Posljedni bog’ moguć je samo iz horizontalno-vertikalne otvorenosti neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Uvjet mogućnosti ove otvorenosti jest Ereignis. Bez događaja božansko ne ulazi-u-svijet, kao što se i ono što označava ‘posljednji bog’ ne može izvesti nikako drukčije negoli tek iz nesvodive ‘biti’ događajnosti događaja. Da bismo dospjeli do mogućnosti razlikovanja bitka i događaja, potrebno je ponajprije napustiti ono što je Heidegger u doba Bitka i vremena nazivao ontologijskom diferencijom. Nije, dakle, više stvar u tome da između bitka i bića postoji razlika koja zapečaćuje ono što nazivamo bit metafizike. Sada je misaona zadaća uspostaviti mogućnost plodotvornijeg pristupa povijesnome načinu zbivanja bitka samoga u horizontu izvornoga vremena polazći od promijenjenog položaja tu-bitka. Njegov način bitka kao egzistencijalni nabačaj spram budućnosti postaje pitanjem koje više ne zadire u odnos bitka i vremena kao kružne strukture pitanja o smislu bitka. Ono što Heidegger ima u vidu jest dospijeće do prijelaza spram drugoga početka s kojim metafizika postaje u bitnom nedostatno mišljenje za ono što slijedi kad se bitak razumije u povijesnosti svojeg epohalnoga otvaranja iz Ereignisa. Pritom valja znati da sada u tzv. II. fazi Heideggerova mišljenja razlog uvođenja ove presudne riječi suvremene filozofije proizlazi iz najveće ugroženosti i mogućnosti propasti bitka samoga u epohi znanstveno-tehničke makinacije (Machenschaft), a što znači svođenja mišljenja kao osmišljavanja (Besinnung) na puko pragmatiziranje i učinkovito djelovanje prema zadanim modelima znanstvene racionalnosti. Ono što je temeljni razlog uvođenja ove uputne riječi mišljenja nakon Bitka i vremena nesumnjivo pripada otvorenosti autentičnoga načina zbivanja povijesti. Filozofija je od samoga početka ono najbliže iskustvo ljudske otvorenosti spram bitka uopće, ali istodobno i najdalje tzv. zdravorazumskome iskustvu dohvaćanja neposredne zbilje. Možda to nitko nije bolje uspio pokazati svojim mišljenjem i kazivanjem od Heideggera. Svi njegovi ‘pojmovi’ proizlaze iz sveze i odnosa suvremenosti i onog arhajskoga u Grka (arché). Ali s dodatkom da je suvremenost približio izvorima, a izvore učinio suvremenim upravo tako što je, kako je to primjereno i čak duhovito izrekao Hans-Georg Gadamer, mislio ‘grčkije od Grka’. (Hans-Georg Gadamer, Die Griechen (1979) u: Neuere Philosophie 1: Hegel Husserl Heidegger (Gesammelte Werke, sv. 3), J. C. B. Mohr, Tübingen, 1987, str. 285-296.) No, vrijedi i drukčije. Mislio je i suvremenije od suvremenika unatoč prigovora s mnogih strana da nije razumio bit umjetnosti, bit znanosti, bit suvremene tehnologije itd. Sve su to, naposljetku, posve promašeni kritički odjeci u pokušaju da se omalovaži ono što je na najvišoj razini bilo mjerodavno za razumijevanje ne tek biti filozofije na kraju njezinih iscrpljenih mogućnosti unutar kruga metafizike Zapada. Mnogo je, čini se, važnije da ovo mišljenje za razliku od mnogih drugih naizgled bližih rezultatima suvremenih znanosti, poput Whiteheada i Deleuzea koji također rabe pojam događaja, ali na posve drukčiji način, uspostavlja prijelaz između onog što određuje metafizičko mišljenje i ono koje se tek sluti, nazire i fluidno izvodi kao mišljenje nadolazećega. S mišljenjem ontologijske diferencije još uvijek smo u okružju svih vladajućih pojmova metafizike, ali s mišljenjem Ereignisa otvara se mogućnost slobode povijesnoga lutanja i nastanka drugih i drukčijih svjetova i otuda mogućnosti druge i drukčije povijesti. U tumačenju ovog bitnog problema daljnjeg razvitka suvremene filozofije Vanja Sutlić pokazao je da upravo otvorenost kao bitan karakter onog što Heidegger imenuje Ereignisom, a Sutlić prevodi izrazom zgoda i prigoda, za razliku od otvorenosti bitka, potrebuje drukčiji odnos bitka i čovjeka izvan metafizičke svedivosti na egzistencijalni nabačaj njegove slobode. Otvorenost, prema Sutliću, jest ono što Ereignis čini izvornijom strukturom upućenosti bitka čovjeku i čovjeka bitku, bez ikakve nat-povijesne izloženosti čovjeka nekom transcendentnome udesu bitka, a niti bez antropologijske redukcije povijesti na puku stvaralačku dimenziju ljudskosti. Ono što se događa u ovom ne-dijalektičkome odnosu bitka i biti čovjeka jest ʺotvorenost karaktera zgode, u kojoj zgodi se bitak ne samo daje nego i susteže, tako da prava egzistencijalna otvorenost može naići na zatvorenost bitka, pa se čitava situacija zgode kazuje kao situacija odgode. U tome je usidrena diferencija onog bitnog u Heideggerovu mišljenju koje isključuje svaku dijalektičku sintezu ili identitet, diferencija bitka i bitosti bića, diferencija egzistencijalnog ustrojstva tubitka i otvorenosti bitka samog. Kad bi se one poklapale, onda bi mogla biti samo jedna epoha, ili nijedna epoha ‒ gola otvorenost bitka i bitosti. Ali u zbivanju, događanju sustezanja ima odnos biti čovjeka i bitka samog karakter povijesnog događaja jer se zgoda zgađa. U tome što se bitak zgađajući se odgađa leži mogućnost epoha i konačnost događanja u smislu povijesti zgode ‒ koja je kao zgoda ujedno odgoda (Ent-eignis).ʺ (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu “Sein und Zeita” i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988, str. 200-201.) Pogledajmo kako u Sutlićevu tumačenju Heideggerova Ereignisa postupno dolazimo do nečeg iznimnog i stoga dalekosežnoga za mogućnost nadolazeće filozofije. Nije to ni u kakvome mitopoetskome očekivanju dolaska događaja božanskoga nakon poslanstva i udesa tzv. posljednjega boga kao nadomjesnoga mesijanstva, a još manje u poznanstvljenoj verziji filozofijske kozmologije koja danas mnogima izgleda mjerodavnom alternativom kvazi-ontologijskim pitanjima kakva se zlurado i posve neobrazloženo pripisuju zagovornicima hajdegerijanskoga puta mišljenja. Ono što Sutlić u dijalogu s Heideggerom otvara kao problem jest upravo karakter ‘otvorenosti zgode’. Ne smijemo zaboraviti da mogućnost povijesti nakon kraja metafizike u kibernetici nije nešto samorazumljivo. Uostalom, i sam se Heidegger na nekoliko mjesta u spisu Prinosi filozofije (O događaju) pita o mogućnosti povijesnoga iskrsavanja ‘novoga’ nakon što je sama struktura nadolazećega zatvorena u trijadi računanja-planiranja-konstrukcije onog mišljenja koje je makinacijom ili postavom (Gestell) postalo uslužnom djelatnošću znanstvenoga karaktera mišljenja. Povijest je otvorenost Ereignisa, ali ne u nekom metafizičkome potezu otvorenosti za intervenciju novog boga u teologijskome smislu iskupljenja, a niti u smislu onog što bi, recimo, Whitehead iz kozmologijske perspektive imenovao ‘kozmičkom epohom’. (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978. Vidi o tome: Žarko Paić, „Stvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheada“, u: Tehnosfera, sv. 2. „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, str. 393- 436.) Ako se zgoda zgađa, onda je, naravno, takvo zbivanje sve drugo negoli određeno prvim uzrokom i posljednjom svrhom. Ereignis nije povijestan o-sebi kao takav, već je posrijedi njegova otvorenost koja omogućuje bitku da u epohalnoj konačnosti dovede do smislenoga odnosa bitka i čovjeka izvan bilo kakve dosadašnje metafizičke redukcije jednog na drugo, bitka na biće, bića na bitak, bitak na bit čovjeka i čovjeka na bitost bitka. Ovaj odnos u svojoj slobodnoj upućenosti relata u relaciji ne bi uopće bio moguć kao slobodan odnos bez otvorenosti samog Ereignisa. Otuda je nužna konačnost epoha još uvijek ono što spaja izvornu vremenost bitka s izvornim vremenovanjem vremena. Konačnost je epohalna značajka ne Ereignisa, već povijesnoga razumijevanja smisla bitka u njegovoj jednokratnoj zgodi pojavljivanja kao udesa i poslanstva (Geschick). I zato Sutlić baveći se Heideggerom dolazi do biti vlastita povijesnoga mišljenja. ʺPovijest dakle nije nešto što se samo čovjeku zbiva, nego je zbivanje, događanje, dogođaj, udes (van konotacija modernog kolokvijalnoga govora), podešenost bitka samog koji je povijestan. Stoga razumjeti povijest znači s jedne strane napustiti antropologijski aspekt, a s druge strane napustiti apartnu karakteristiku nadpovijesti i nadvremenitosti bitka, tj bitosti u metafizici. Drugim riječima: znači stajati s onu stranu suprotnosti bitka i bivanja, vječnosti i vremenitosti. Što znači ‘s onu stranu’? To nije nešto što bi bilo iznad zbivanja bića, neko biće pomišljeno kao bog. ‘S onu stranu’ je okružje zgode bitka i vremena, bitka i čovjeka i njegove vremenitosti.ʺ (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, str. 201-202.) Biti nije moguće bez ovog povijesnoga odnosa između bitka i načina kojim se čovjek pojavljuje i bitstvuje u svijetu. Otuda je jasno da su svjetovi u povijesti svagda svojevrstan udes kao događaj bez unaprijed određenog scenarija dešavanja. Probiti se izvan sheme metafizičkoga mišljenja znači prijeći s onu stranu prije svih Hegela i njegove spekulativne dijalektike apsoluta. No, ako znamo da je i za Hegela apsolut povijestan, ali u drukčijem značenju od ovog što Sutlić govori kad tumači Heideggera, onda je pitanje kako se i zašto otvorenost Ereignisa može razumjeti u otklonu od metafizike koja je i sama pripisivala događaju božanske prisutnosti i odsutnosti ono isto u razlici svetoga i svjetovnoga? Je li, dakle, Ereignis tek drukčije mišljenje onog istog u smislu onto-teologijskoga ustrojstva metafizike jer se, naposljetku, i kod Heideggera pitanje o boštvu tog nadolazećeg ‘posljednjeg boga’ pokazuje odlučnim za spasonosnost povijesti ugrožene totalnim mobiliziranjem postava (Gestell) kao biti tehnike? Kad bi to bilo tako, onda bi povijest u smislu zgađanja zgode bilo očekivanje tek svete prigode došašća ‘posljednjeg boga’ u samo zbivanje nalik povratku grčkih bogova u poetskoj teofaniji Hölderlina. Naprotiv, riječ je o povijesnome slobodovanju događaja koji je utoliko neizvjestan ukoliko je epohalno konačan u svojoj višedimenzionalnosti. Sutlić o tome izričito kaže i ovo. ʺSada je očigledno da nije bitak povijestan po čovjeku, nego da je čovjek povjestan po bitku; da nije čovjek onaj koji stvara povijest, niti je bitak neki bog, kreator, kojega je povijest samo kreatura, da nije ni apsolut u smislu spekulativne filozofije, za razliku od relativnosti čovjeka; da nije ni sama historija apsolutno postavljena u historicizmu [ʺdoista jest samo zbivanjeʺ, tu metafizičku tezu smo već razmatrali] ‒ nego da je povijest prilika, konstelacija, odnos i razlika, u kojoj se razlici događaju zgoda i odgoda bitka i autentičnost, odnosno neautentičnost egzistencije čovjeka, tubitka.ʺ(Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu “Sein und Zeita” i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988, str. 202.) Ove riječi jasno upućuju na ‘bit’ Ereignisa. Povijesno se događanje ne zbiva kao slijepa nužnost neke pseudo-tragedije, već kao kontingentni nabačaj prigoda i zgoda u određenom kontekstu i sklopu snaga. Uzevši stvar ontologijski, dakle metafizički, nikad ne možemo govoriti tek o transcendentalnome uvjetu empirijskih danosti u nekom singularnome događaju. Zato je nužno lučiti između vulgarnoga i autentičnoga načina pojavljivanja Ereignisa. Ako se bitak prikriva, ako k tome još od Aristotela znamo da se biće znamenuje višeznačno i mnogoznačno, onda je posve bjelodano kako temeljno pitanje Heideggera o smislu bitka iz doba Bitka i vremena nije odbačeno i napušteno u korist pitanja o ‘biti’ Ereignisa. Kad umjesto filozofije kao metafizike ulazimo u područje osmišljavanja (Besinnung) bitka, kad ga se nadalje piše prekriženo kao Seyn, što znači da u četvorstvu neba i zemlja, božanskoga i smrtnika ulazimo u otvoreno područje čistine svekolikog onto-teo-kozmo-antropologijskoga odnosa onog što se nadaje mišljenju kao nužnost uokvirenosti baš onog što se ima misliti, tada je povijesno događanje već uvijek upravo ono što pripada bitku i čovjeku u njihovoj međusobnoj svezi i odnosu bez apsolutiziranja i bez pada u bezdan. Imati priliku, odnosno prigodu znači biti otvoren iz vlastite nesvodljive slobode nabačaja bitka spram smisla onog što se zbiva bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Nije stoga slučajno da Heidegger u predavanju ʺVrijeme i bitakʺ (ʺZeit und Seinʺ) iz 1962. godine tvrdi da vrijeme vremenuje, a bitak bitstvuje, dok jedino biće ‘jest’. A to u obratu metafizike znači da ima bitka i ima vremena zbog toga što su podareni-pruženi iz otvorenosti Ereignisa kao svojevrstan dar na imanje bez uzvrata. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.) Otuda Heidegger može govoriti kako je samo traganje već uvijek cilj, a ne ono što stoji na kraju ovog puta u lutanju između svjetova. Onaj koji traga za smislom bitka, egzistencijalno određeni tu-bitak kojim se čovjek iskazuje bitno ontologijski u svojem metafizičkome karakteru ne može više biti podveden pod definiciju umnog živoga bića koje ima govor, ili animal rationale. Razlog leži u tome što Heidegger mora tragatelja za smislom, onoga tko postavlja pitanja i na njih odgovara nagovoren od samoga bitka, smjestiti u otvoreno područje između prvoga i drugoga početka. Stoga čovjek mora biti usmjeren s onu stranu svakog antropologizma, psihologizma i biologizma. Usto, on se mora osloboditi najvećeg bremena kojeg mu je metafizika namrijela od novoga vijeka, a to je da bude subjekt predstavljajuće-računajućega mišljenja. Ovo oslobađanje pretpostavlja uvid koji suvremenu filozofiju prati kao tamna sjena još od rezultata filozofijske antropologije u Schelera, Gehlena i Plessnera. Riječ je o negativnoj odredbi, koja je samo drugo lice odredbe o animal rationale. Kad se čovjek određuje neopskrbljenom životinjom u biološkome značenju, onda je to tek korak do postavke koju je iznio već Sigmund Freud. Naime, da je čovjek biće koje kulturom kao tehničkom protezom sublimno nadomješta svoju prirodnu konačnost i ograničenost. No, to je upravo ono što je konačno s mišljenjem Ereignisa jednom zauvijek otpravljeno na groblje povijesti svakog antropo-psiho-biologizma. Ne, čovjek nije biće među bićima, jer bi to značilo njegov pad na razinu ontičnosti uopće. Umjesto toga, ono što karakterizira egzistencijalnu otvorenost čovjeka kao tu-bitka jest njegova sloboda novoga započinjanja, drugoga početka, polazeći ne više od bitka kao takvog, već od odluke o smislu same zgode-odgode povijesnoga svijeta u kojem on sam bitstvuje kao čovjek navlastite ljudskosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021.) U svjetlu promišljanja tzv. uvjeta i mogućnosti pod kojim Ereignis dopušta i otpušta, ali ne u teologijskome smislu, da ima bitka i vremena i da je takvo vrijeme darovano kao ono što ne pripada čovjeku u ‘vlasništvo’ Heidegger se upušta u razmatranje odnosa filozofije i znanosti. No, jasno je da njegov pristup ovome pitanju proizlazi iz već uspostavljenog horizonta svojevrsne kritike novovjekovnoga načina obradbe i preradbe bića u informaciju kao isporuku energije. Drugim riječima, promišljanje biti znanosti unutar Prinosa filozofije (O događaju) iz 1936. godine smjera k postavci da znanost kao ʺpositum, i svaka znanost jest u sebi ‘pozitivna’ znanost (i matematika). (…) Svaka znanost je stroga, ali nije svaka znanost i ‘egzaktna znanost’.ʺ( Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), str. 145. i str. 149.) Razlog zašto govor o strogosti i egzaktnosti znanosti ima značenje određenja biti mišljenja koje pozitivno izlaže ono što se pokazuje kao priroda u cjelini svojih prirodnih zakonitosti i svrsishodnosti jest u tome što je ovo mišljenje od novoga vijeka početak posvemašnje vladavine shvaćanja bitka kao informacije. Moja je postavka, naime, da je Heideggerovo promišljanje odnosa znanosti i tehnike ključ za razumijevanje onog što će uslijediti s kibernetičkom razlikom i tehno-genetskom konstrukcijom događaja koji se ne može više objasniti otvorenošću Ereignisa. Što je pošlo prema zatvorenosti ovog Heideggerova ključnog pojma mišljenja 1930-ih godina i uopće ključnog poticaja za čitavu suvremenu filozofiju jest da je mišljenje postalo od onog ljudskog-suviše-ljudskoga nešto krajnje neljudsko. U formi tehnosfere ono nezadrživo smjera spram singularnosti apsolutne tehnogeneze. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) To ponajprije znači da se svaka moguća otvorenost bitka i vremena iz Ereignisa zatvara unutar nečeg što više nije horizont smisla, već autopoietički sklop značenja objekata koji misle tako što vizualiziraju pojmove u beskonačnoj proizvodnji virtualnih svjetova. Sve se umnaža. I sve postaje simulakrum zbilje koja više nema svoj izvornik ni kopije. Filozofija koja bi u nadolazećem razdoblju još imala mogućnost biti ono mišljenje spasonosnoga bez ‘posljednjeg boga’, jer je čitava metafizička struktura mišljenja uvučena u ponovljivu neponovljivost tehnosfere kao njezina ovojnica i zavojnica, ne može se osloboditi vezanosti uz novovjekovnu sudbinu svoje zapalosti u konstrukciju objekta mišljenja. Što to znači? Ništa drugo negoli da je svaki drugi i drukčiji put filozofije od mišljenja tehnosfere nužno potraga za onim što čovjek više nije ili što mu je možda nekoć pripadalo kao njegova tragična sloboda udesa i poslanstva povijesnoga događanja. Ereignis se kao uputna riječ na metafizičkim tragovima mišljenja od logosa, ideje, energije, volje, duha, rada, volje za moć, egzistencije pokazuje kao ‘posljednja riječ’ filozofije na ishodu njezina puta bez povratka. Taj put je dovršen. Više se ne može preusmjeriti ono što je preostalo od tzv. svjetske povijesti čak i po cijenu nade u intervenciju ‘posljednjeg boga’ kao spasonosnoga održavatelja onog što bitku, bićima i biti čovjeka podaruje osmišljavajuću moć rasvjetljenja pred tminom suvremenoga nihilizma. Kao i svi veliki mislioci zapadnjačke filozofije prije njega, od Platona, Aristotela, Kanta, Hegela, Marxa, Nietzschea, tako je i Heidegger dobro znao da se mišljenje u bilo kojem svojem liku mora suočiti i razračunati s onim što proizlazi iz Moći upravljanja svijetom. Ta je moć uistinu čudovišan izvor političkoga i politike. (Žarko Paić, Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Bez istinske politike nadolazećega mišljenje kao spasonosni izgled preokreta i obrata metafizike nema više nikakvog izgleda u tzv. praksi samoga života. Zašto? Zato jer ne može suprotstaviti totalnoj mobilizaciji tehnosfere ništa osim onog što je zapravo nasljeđe Heideggera i njegova oporuka mišljenja. A to je mišljenje Ereignisa kao puta rasključavanja tajne smisla bitka i vremena u zgodi-odgodi posljednje odluke koja je već pala i prije no što je ovo dospjelo do zbiljskoga stanja stvari. Odluka koja je već pala pripada svemu drugome a ne pragmatici znanja i tome pripadnome mišljenju neljudskoga. Heidegger je 1950-ih to imenovao nazivom Gelassenheit, opuštenost. (Martin Heidegger, Gelassenheit, K. Alber, München, 2014.) No, i svaki trag opuštenosti naspram izazova moderne tehnološke apokalipse još je uvijek u okrilju osmišljavajućeg mišljenja mitopoetskih izvora u onome što pripada području poiesisa. Biti usuprot tehničkoga svijeta ne znači biti isključen iz njega. Prije to znači biti mu neprilagođen do mjere slobode egzistencijalnoga otkazivanja nepovjerenja. Događaj potrebuje, naime, mišljenje ne više kao svoj dar bez uzvrata, već kao nalog za susret s nadolazećim polazeći od pokušaja da zajedno s napretkom i razvitkom tehnoznanstvenoga konstruktivizma dosegne drukčije shvaćenu singularnost od one tehnološke kakvu zagovaraju posthumanisti. Može li se suvremeno mišljenje na ovom tragu uopće sučeliti s nečim što je najčudovišniji znak iskrsavanja propasti i to u trenutku kad sam svijet nije ništa drugo negoli ono što su i Heidegger i Sutlić imenovali stabilnošću u promjeni? Événement – Događaj i kaos Drugi i posve suprotstavljeni put u razumijevanju filozofije s obzirom na mišljenje nadolazećega otvorio je Gilles Deleuze. Njegovo shvaćanje događaja, francuski événement,već je od samog početka njegova puta mišljenja bilo za razliku od Heideggera preusmjereno iz horizonta moderne ontologije, s Nietzscheom, Bergsonom i Whiteheadom, polazeći od pojma postajanja (devenir). Njegova posvemašnja ‘simfonija vječnog stvaralaštva’ više nije imala za svoje temeljne pojmove epohalnu konačnost bitka u povijesnome osmišljavanju, niti se metafizika pojavljuje u njegovu djelu kao razdjelnica spram onog što povezuje iskon (arché) i suvremenost u smislu nečeg neautentičnoga i otuda nihilističnoga. Umjesto smisla bitka i mišljenja Ereignisa iz kojeg bitka i vrijeme poprimaju svoje bitstvovanje i vremenovanje u otvorenosti zgode-odgode, sada je naglasak premješten na pojmove beskonačnosti, razlike, virtualne aktualizacije i drukčijeg shvaćanja metafizike tako što Bog i bogovi više nemaju svoj razlog opstojnosti niti bilo kakvu regulativnu moć za mišljenje događaja (événement). (Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2021.) Samo se mišljenje u svojoj troznačnosti kao umjetnost, znanosti i filozofija pojavljuju događajem koji povezuje ono prošlo, sadašnje i buduće iz perspektive sučeljavanja ili borbe s kaosom. A to znači da se mišljenje ne skriva u metafizičkim izvorima bitka. Ono je izazvano i izvedeno iz događaja koji stvara troznačnu reakciju na njegovu strukturu preusmjeravanja povijesti iz nekog stanja pra-forme u metmorfozu formi čija se postojanost mijenja u postajanju onog Drugog i drukčijega. Načelo individuacije, preuzeto od Nietzschea, postaje unutarnji poriv stvaralačke dimenzije mišljenja što ontologiju dovodi do procesualnosti bez kraja. U knjizi napisanoj s Felixom Guattarijem, Što je filozofija? iz 1991. godine, Deleuze radikalno uspostavlja novi diskurs i način izlaganja onog što nazivamo mišljenjem kao događajem. ʺMišljenje u svoje tri velike forme ‒ umjetnosti, znanosti i filozofiji ‒ uvijek se definira suočavanjem s kaosom, ocrtavanjem ravni, prostiranjem ravni nad kaosom. No filozofija želi sačuvati beskonačno dajući mu konzistenciju; ona ocrtava ravan imanencije koja, djelovanjem konceptualnih likova, dovodi događaje ili konzistentne koncepte do beskonačnosti. Nasuprot tome znanost se odriče beskonačnog kako bi stekla referenciju; ona ocrtava ravan nedefiniranih koordinata koja svaki put, djelovanjem djelomičnih promatrača, definira stanja stvari, funkcije ili referencijalne propozicije. Umjetnost želi kreirati konačno koje obnavlja beskonačno; ona ocrtava ravan kompozicije koja, djelovanjem estetičkih figura, nosi spomenike i kompozitne senzacije. (…) Misliti znači misliti s pomoću koncepata, ili s pomoću funkcija, ili s pomoću senzacija, i ni jedno od tih mišljenja nije bolje od ostalih, ni potpunije, cjelovitije, sintetičnije ‘mišljenje’.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017, str. 153. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Evo, na kraju svojeg puta mišljenja Deleuze je dospio do naizgled čudovišno provokativne postavke koja se s poviješću metafizike ne podudara. Ako je mišljenje upravo to sučeljavanje s kaosom, onda su sve tri forme u kojima se mišljenje pojavljuje ‒ umjetnost, znanost i filozofija ‒ ne samo ravnopravne. One su sintetičke jer povezuju koncepte, funkcije i senzacije, i to na taj način da bez hijerarhijskoga ranga uspostavljaju legitimnost navlastita diskursa tako što se suočavaju s kaosom da bi svijet postao i sam događaj misaone konzistencije. Ali ne u hegelovskome smislu, kojeg Deleuze tako strasno i uporno tijekom svojeg puta mišljenja otklanja iz horizonta suvremenosti. Filozofija, dakle, nije više kao u Heideggera ‘kraljevska moć’ usmjeravanja povijesnoga događanja Zapada koja u formi mišljenja Ereignisa, doduše ne utemeljuje bitak, bića i bit čovjeka spekulativno-dijalektički s vjerom u apsolut koji sam sebi misli kao u Hegela. Umjesto toga, Deleuze u razračunavanju s Heideggerom i njegovim prebolijevanjem metafizike razara onto-teo-kozmo-antropologijsko ustrojstvo metafizike time što isključuje bilo kakvo transcendentno djelovanje božanske supstancije u mišljenju. Ako Heideggeru u njegovu mišljenju četvorstva (Geviert) nužno treba i ono što iz Ereignisa slijedi kao spasonosni dolazak ‘posljednjeg boga’ za mišljenje ‘drugoga početka’, u slučaju Deleuzeove ontologije postajanja riječ je o trijadi umjetnosti-znanosti-filozofije koje unutar događaja mišljenja drži i usmjerava u borbi s kaosom ‒ ravan imanencije. Nije, dakle, imanencija samo ontologijski pojam zadobiven u negiranju transcendencije. Ovosvjetovnost u prostorno-vremenskome smislu od Dunsa Škota, Spinoze do Nietzschea, zahtijeva od mišljenja da metafiziku uzme kao okvir za razumijevanje beskonačnoga procesa stvaranja virtualnih svjetova polazeći od toga da je, ničeanski rečeno, Bog mrtav. Na njegovo mjesto ne dolazi nikakav subjekt-supstancija, čovjek ili čovječanstvo, već se ono što je u tradicionalnoj metafizici pripadalo bogu kao nepokretnom pokretaču u Aristotela ili stvaratelju svijeta kao kršćanskome izvoru transcendentalija u sv. Tome Akvinskoga, nadomješta logikom imanentne transcendencije. Mišljenje nastaje iz događaja u svojoj troznačnosti, koja je formalno rezultat nestanka hijerarhije Jednog, temelja, ideje, transcendencije. Vladavina Mnoštva, razlike, simulakruma, postajanja otuda nije tek nadomjestak za strukturalni platonizam zapadnjačke metafizike. Pojmovi s kojima Deleuze misli svijet u radikalnoj promjeni stanja postaju koncepti-funkcije-senzacije, odnosno stvaralački stimulans samoga života koji iz suprotstavljanja kaosa i poretka postaje, kako je to rekao James Joyce, kaosmosom. Događaj se događa kao misaoni pokušaj borbe s kaosom i stoga uvijek ima dalekosežne posljedice jer otvara mogućnosti promjene onog nadolazećega iz bitne promjene sadašnjosti. ʺTri se mišljenja presijecaju, isprepleću, ali bez sinteze ili identifikacije. Sa svojim konceptima filozofija izaziva događaje, umjetnost podiže spomenike sa svojim senzacijama, dok znanost sa svojim funkcijama konstruira stanja stvari. Između ravni može se uspostaviti bogat splet podudarnosti. Ali mreža ima svoje vrhunce, ondje gdje sama senzacija postaje senzacija koncepta ili funkcije, gdje koncept postaje koncept funkcije ili senzacije i gdje funkcija postaje funkcija senzacije ili koncepta. I ni jedan se od tih elemenata ne može pojaviti a da se drugi tek ne bi trebao pojaviti, još neodređen ili nepoznat. Svaki na ravni kreirani element priziva druge heterogene elemente, koje tek treba kreirati na drugim ravnima: mišljenje kao heterogeneza.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? str. 154.) Mišljenje kao heterogeneza? Upravo to. I kad Deleuze istodobno tvrdi da mišljenje proizlazi iz događaja koji je izvanjski i koji mišljenje aktivira iz stanja inercije, te da događaje izaziva jer se služi konceptualnom demijurgijskom moći stvaranja onog čega nema u prirodi stvari, onda je ova logika i-i zapravo uspostavljanje djelovanja ravni imanencije kao novog načela mišljenja onog nadolazećega. No, nadolazeće nije tek formalno rečeno ono što će biti u budućnosti. Nadolazeće se već događa kao stupanj vjerojatnosti događaja iz duha tehnogeneze kojim nastaje i oblikuje se kibernetički sustav proizvodnje i pohrane informacija. Heterogenost nije posljedica umnažanja Jednoga, jer bi tako metafizika od Platona do Hegela imala i nadalje svoju vjerodostojnost u uvjetima vladavine umjetne inteligencije i umjetnoga života. Heterogeneza označava nužnost načela individuacije, a to pretpostavlja da ono singularno u svojoj ponovljivo-neponovljivoj egzistenciji određuje nastanak vrste i roda iz apsolutne pojedinačnosti kao iznimke, a ne pravila. Nije heterogeno mišljenje ono koje je tek suprotnost homogenom mišljenju, koje svagda počiva na vladavini Jednoga kao temelja svekolikog bitka, bića i biti čovjeka. Iz heterogeneze postaje razvidno da se kaosu kao konceptu, funkciji i senzaciji može suprotstaviti samo na ravni imanencije ono mišljenje koje je već u sebi pluriperspektivno i transverzalno. (James Wiliams, The Transversal Thought of Gilles Deleuze: Encounters and Influences, Clinamen Press, Manchester, 2005.) Kako razumjeti događaj u Deleuzea kad je posrijedi troznačnost odnosa mišljenja spram kaosa ako ne iz elementarne strukture imanencije kao samoga života. Jer kao što vidimo, metafizika nastavlja i nadalje svoju Odiseju. Ali ne više tek na zemlji, već prije svega u svemiru. Taj kozmologijski aspekt nije tek preseljenje čovjeka u svemir. Ono što s Deleuzeom uistinu nastaje ‘novo’ nije ništa drugo negoli događaj virtualne aktualizacije mišljenja kao postajanja drugim i različitim. To je kao kad bismo htjeli slikovno predstaviti ono što proizlazi iz njegove nesvodive heterogeneze i uzeli bismo stoga metamorfozu mnoštva likova iz SF TV-serije Star Trek 1987-1994. Mutacije i permutacije onog što nije izvornik dovodi do toga da više ne možemo govoriti o nekoj vječnoj i univerzalnoj ‘ljudskoj prirodi’. Umjesto ove metafizičke iluzije susrećemo se s mnoštvom plastičnih formi u kojima mozak zamjenjuje um i tako pokreće stvorove kao žive i umjetne objekte koji misle. Između organskoga i tehničkoga ne postoji više jaz svjetova. Događaj u borbi mišljenja s kaosom zahtijeva uvijek ʺsamo malo reda da se zaštitimo od kaosaʺ. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? str. 155.) No, to nije moguće bez potpunog obrata u razumijevanju i reda i kaosa. Red nije metafizička stabilnost ovjekovječenja bitka u prolaznosti vremenitosti, kao što kaos za Deleuza nije ono što su Grci od Hesioda mislili pod tim pojmom u smislu čudovišne bezobličnosti, amorfne mase i kozmičko-ljudskoga stanja rasapa bitka uopće. Što zapravo mislimo kad govorimo danas o kaosu? Postoji već uvriježena prispodoba o tzv. deterministički određenom kaosu u suvremenih znanstvenim teorijama. Naime, tvrdi se da kad leptir zatreperi svojim krilima u Argentini, nastane tornado u Teksasu tri tjedna poslije. Kaos se, dakle, shvaća kao determinizam, nelinearnost i kao osjetilna ovisnost. Matematički pojam kaosa pojavljuje se u astronomiji, meteorologiji, biologiji, ekonomiji i socijalnoj psihologiji. No, podrijetlo ovog pojma seže u grčku metafiziku kod Aristotela. On je ukazivao na mala odstupanja od pojma istine kao jedinstvenosti i homogenosti iskaza o zbiljskom stanju neke stvari. No, baš te male razlike ili odstupanja, svojevrsna skretanja od izravnoga smjera kretanja čine kaos fenomenom u istraživanjima fizike, primjerice kod Poincaréa onom veličinom koja utječe na dostatne uvjete postojanja tvari u svojoj konzistenciji. Kaos se stoga uobičajeno shvaća kao matematička veličina dinamičnoga sustava. To je deterministički matematički model u kojem je vrijeme ili ono koje protječe kontinuirano ili s diskretnim odstupanjem od varijable. Kad se, dakle, pojave nelinearni učinci u djelovanju determinističkoga modela, možemo govoriti o kaosu, jer se u igru uvode momenti skretanja i kvantitativno-kvalitativnoga odnosa veličina kao graničnih slučajeva. Tako se teorijom kaosa naziva kvalitativno proučavanje nestabilnih povremenih postupanja u determinističkim nelinearnim sustavima. Ukratko, ono što se podrazumijeva kao nelinearnost odnosi se na nepostojanje mogućnosti uspostavljanja izravne sveze djelovanja tzv. zakona kauzalnosti i teleologije, uzroka-svrhe, u modelu proučavanja fizikalno-kemijsko-biologijskih stanja i činjenica. Zbog toga je uz pojam kaosa uvijek riječ o pojmovima slučaja ili kontingencije kao protuteže tradicionalnom metafizičkome razumijevanju bitka kao postojanosti u promjenama. No, za razliku od klasične metafizike ovdje se sada suočavamo s djelovanjem obrata u biti ne samo uzroka, već i učinka unutar determinističke sheme mišljenja. (Peter Smith, Explaining Chaos, Cambridge University Press, Cambridge, 1993.) Kad suvremene teorije endofizike i determinističkoga kaosa rabe pojmove tzv. nelinearnih modela, istražujući odnos između kaosa i reda/poretka u svijetu (svemiru i životu nastalom kozmičkom evolucijom), odjednom se nalazimo u logici transjunkcije (i-i). Zato nije nimalo neobično da će u spomenutome spisu Deleuze i Guattari sklapati razdvojene pojmove i stvarati hibridne odnose supstancija kao pravilo »nove metafizike«. Takvi su, primjerice, pojmovi – geofilozofija i kaosmos. A nastanak novoga izvan metafizike prirode u smislu stabilnosti i postojanosti dovest će do toga da se bitak kao postajanje (devenir) u stalnim preobrazbama shvati stvaralačkim načelom triju vladajućih formi (duhovnoga) života: filozofije, umjetnosti i znanosti. Za Deleuzea i Guattarija kaos ne predstavlja »raspad poretka«. Umjesto toga, njihov je stav da je posrijedi beskonačna brzina promjene formi života. Sve što se događa na taj način nas uvodi u konstelacije odnosa mišljenja kao virtualnosti ili heterogeneze. Posljednje poglavlje knjige Što je filozofija? naslovljeno je ʺOd kaosa do mozgaʺ. U njemu nailazimo na vrtoglavicu mišljenja kojemu u svakome trenutku prijeti gubitak orijentacije i pad u ništavilo, bezdan, zaborav. Stoga Deleuze i Guattari ne misle kaos kao nešto postojano i trajno, jer to nije puka alternativa redu, kao što to, uostalom, u klasičnoj ontologiji nije ni Ništa niti ništavilo nasuprot bitka. Usto, kaos ne obuhvaća tek imaginarni i stvarni prostor u kojem proces postajanja tvari i objekata ne funkcionira na temelju fizikalnih zakonitosti u svemiru. Nije to, dakle, neka hiperprostorna crna rupa antitvari u kojoj iščezava sve stvoreno i materijalnim granicama omeđeno. U svojoj najvažnijoj ontologijskoj knjizi iz ranog razdoblja, naime, Razlici i ponavljanje iz 1968. godine, Deleuze je baveći se problemom ‘slike mišljenja’ dospio do postavke da odnos između mišljenja i događaja u kontekstu nastanka greške, negativnoga i gluposti proizlazi iz suprotstavljanja onog što pripada transcendentalnome načelu uvjeta mogućnosti pojavljivanja istine u svijetu i onoga što je shvaćeno kao rezultat ove metafizičke ‘velike priče’ koja od novoga vijeka određuje filozofijsku arhitektoniku uma, ponajrprije u Kanta, a potom u Hegela. Greška, negativno i glupost otuda postaju ono radikalno Drugo u svjetlu dogmatske metafizike, nešto krajnje nepropusno za svaki logički sustav mišljenja koji, naravno, kartezijanski počiva na clare et distincte pretpostavkama cogita. No, za ontologiju postajanja ili filozofiju koja počiva na logici imanencije kakva je Deleuzeova, to je samo odstupanje ili skretanje od posvemašnje neodređenosti istine koja nije rezultat božanske objave apoluta čovjeku, već predstavlja proces dolaženja do najvećeg stupnja izvjesnosti o kvantitativno-kvalitativnome odnosu između veličina u razmatranju. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011, str. 192-198.) Mišljenje nije unaprijed programirana aktivnost kojom se konceptualno, putem funkcija i kroz senzacije, dopire do tajne pra-događaja. Ništa od toga. S mišljenjem smo neprestano u borbi s kaosom jer je put od kaosa do mozga posve netransparentan. Evo, o čemu se tu radi. ʺFilozof, znanstvenik i umjetnik izgledaju kao da se vraćaju iz zemlje mrtvih. Filozof donosi iz kaosa varijacije koje ostaju beskonačne, ali su postale nerazdružive na apsolutnim površinama ili u apsolutnim volumenima što ocrtavaju sjecišnu ravan imanencije…Znanstvenik donosi iz kaosa varijable koje su postale neovisne zahvaljujući usporavanju, odnosno uklanjanjem svih drugih varijabilnosti koje bi se mogle umiješati u proces… Umjetnik donosi iz kaosa varijatete koji više ne konstituiraju reprezentaciju osjetilnog u organu, nego uspostavljaju biće osjetilnog na anorganskoj ravni kompozicije sposobnoj da obnovi beskonačno.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? str. 156.) Carstvo razlika, zar ne, koje Deleuze donosi iz svoje ontologije postajanja u fascinantnome eklektičkome spoju Spinoze i Leibniza, Nietzschea i Bergsona, Whiteheada i Simondona, pokazuje nam da se događaj fiksira u mišljenju kao njegova sveprodiruća ravan imanencije u sam život do njegove posljednje točke prelaska iz jednog stadija u drugi. To je ta temeljna razlika u razumijevanju događaja spram Heideggerova Ereignisa. Ako je logika imanentne transcendencije da je namjesto Boga u metafizičkom ustrojstvu ontologije stupio stvaralački proces virtualne aktualizacije svjetova, onda je uistinu posrijedi samo i jedino ono što bismo deridijanski nazvali dekonstrukcijom metafizike. Ona bez nekih daljnjih poteškoća i nadalje funkcionira. Samo što je nebo prazno, Bog mrtav, a zemlja izložena na milost i nemilost prostornim procesima teritorijaliziranja i reteritorijaliziranja. Ono spasonosno ne leži, dakle, u mišljenju koje u četvorstvu neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika priprema prijelaz nadolazećem mišljenju onkraj metafizike s iščekivanjem ‘posljednjeg boga’. Deleuze je u suvremenu filozofiju vratio beskonačnost i bivanje kao postajanje (devenir) oslobodio emfatičke snage razaralačkoga nihilizma koji se korijeni u biti moderne tehnike. Namjesto toga, mišljenje se materijalizira i energetizira, a mozak na putu do kaosa i natrag prelazi sve putanje spiralnoga kretanja vremena bez kontinuuma i bez početka i kraja. (Gilles Deleuze, ʺMathesis, Science, and Philosophyʺ, u: Letters and Other Texts, Semiotext(e), New York, 2015, ur. David Lapoujade, str. 289-299.) Filozofija postaje konceptualnom montažom svjetova, znanost jest ono što s pomoću funkcija misli tako što računajući planira i konstruira same događaje bez udjela u reprezentaciji stvarnosti, dok umjetnost iz logike senzacija uokviruje sam kaos kao događaj koji istodobno u svojoj nelinearnosti i kontingenciji nalikuje stvaralačko-razaralačkoj ideji umjetnosti uopće. Kad se bavimo događajem koji je izgubio karakter spasonosnoga Ereignisa, mi smo neprestano u vrtoglavici konceptualne igre s mogućnošću nastanka novih svjetova. I doista, ta Deleuzeova heterogeneza otima dah. Što da radimo s tim mozgom koji više nije puki prenosnik ili organ mišljenja, već struktura proizvođenja troznačnosti mišljenja kao forme singularnosti samoga života? Ništa. Mozak radi sam i postaje hologram i program, monogram i heterogenetski objekt svake moguće subjektivacije. Što se događa s mišljenjem u doba apsolutne tehnogeneze kao heterogeneze pripada onom nadolazećem kao njegov novi ontologijski krajolik u formi mreže nad mrežama. U povijesti ontologije i kozmologije najzagonetniji pojam svih vremena kao da postaje zadaćom mišljenja onog što nije i ne biva, već što omogućuje svako buduće pojavljivanje i postajanje. Riječ je o chôri. ʺPlaton je u Timeju (48e4) skovao pojam za to stvaralačko-razaralačko Ništa. Nazvao ga je chôra (χώρα). Na taj je način otvorio problem nečega što nije tek puki prostor nalik kontejneru za prazne objekte, već materijalni supstrat ili interval. Ako chôra nije ni bitak ni biće, ako nadalje podaruje prostoru mogućnost egzistencije za stvari, objekte, predmete, onda se radi o razlici između bitka i Ništa utoliko što svako iščeznuće predstavlja mogućnost nastanka novoga. Granica nije više apsolutna. Tehnika u formi neljudske tehnosfere prelazi sve metafizički utvrđene granice. Naposljetku nadilazi i ono ljudsko uopće. Mi više ne vladamo tehnikom, a niti ona nama. Sve je u stalnim preobrazbama i ništa više nema postojanu bit. Ono što je neizbježno i neumitno jest da chora sada nije izvan ovoga svijeta. Ona je u samome središtu vrtnje bez vrtloga, čista informacija u stanju entropije svih živih i ne-živih sustava.ʺ – Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I. Žrtvovanje i dosada: Životinja-Ćovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018, str. 9. Epilog Filozofija kao mišljenje nadolazećeg vremena upravo je poput chôre. Nemoguće ju je izbjeći čak i kad joj se poput bezobzirnih suvremenika tehnoznanstvene konstrukcije svjetova u liku astrofizike i kozmologije upućuju riječi prijekora i prezira. Filozofija se ne razvija u vremenu kao što se to isto tako može reći i za umjetnost. Razlog leži u tome što je mišljenje događaj koji prelazi granice epohalnih svjetova i što istodobno pripada svojem vremenu. Samo ono što određuje znanost u njezinom apsolutnome nastojanju da dosegne posljednju granicu tzv. objektivne spoznaje i da u Teoriji svega kao singularnosti spozna smisao i svrhu onog što nazivamo svemirom, a posrijedi je tehnogenetski izvor znanstvenoga napretka i razvitka, može doseći delezovski rečeno beskonačnu brzinu. Filozofiji je to, na sreću, uskraćeno. Umjetnost pada pod jaram ove težnje uvijek kada želi izaći iz svojeg okružja osjetilnosti i senzacije i postati mišljenje koje misli tako što oblikuje svijet kao slučaj i privid vječnoga sjaja bitka. Otuda je umjetnost, doduše, uvjet mogućnosti suvremene filozofije kao promišljanja i osmišljavanja suvremenosti bez podilaženja onome što čini logiku tehnosfere, a to je trijada računanja-planiranja-konstrukcije u sintezi racionalnosti i intuicije. Ne treba biti zabrinut za budućnost filozofije jer je više uopće nema. Ono čega ima nije ništa drugo negoli ono nadolazeće u znaku otvorenosti spasonosnoga izgleda bez boga kao događaja koji i Heideggerov Ereignis i Deleuzeov événement dovode do kazivanja o onome što ne stoji ni iza niti ispred kao metafizičko pitanje o smislu ili svrsi bitka uopće. Kad to kao posljednje pitanje postavljaju astrofizičari i kozmolozi na putu dosezanja tzv. konačne Teorije svega, onda je to znak da je znanost u svojem nadvladavanju svih drugih formi mišljenja u bitnome istovjetna filozofiji i kad to strasno poriče. Zašto? Zato što je ne vodi samo mišljenje koje računa-planira-konstruira, već i ono što misli tako što stvara nove koncepte i pristupa kaosu kroz borbu s njim putem senzacija. Ono što mišljenje koje struji kroz forme filozofije, umjetnosti i znanosti razlikuje od vjere u ʺposljednjeg bogaʺ nije nikakva racionalnost protiv mistike objave. Naprotiv, posljednja riječ nadolazećega mišljenja pripada sintetičkoj formi univerzalne ʺracionalne intuicijeʺ koja nasuprot ʺumjetnoj intuicijiʺ tehnosfere zna da smisao ili svrha ovog i svih mogućih svjetova nije ni u kakvoj pragmatici znanja ili poetičkome djelu nalik božanskoj simfoniji beskonačnih sfera. Umjesto toga, ono što još preostaje jest pitanje čemu je na putu još uvijek otvorena mogućnost da čovjek, bez kojeg nema filozofije, umjetnosti, znanosti, a niti religije, opravda svoju egzistenciju u svijetu kao misaonu zadaću uvida u ono što događaju podaruje više od chôre ili mreže života uopće?

July 11, 2026
Sunce ponad ruševnih stupova povijesti

Sunce ponad ruševnih stupova povijesti

https://www.gutenberg.org/files/9497/9497-h/9497-h.htm Mirku Kovaču, u spomen 1. Znate li koje su bile posljednje riječi pape Ivana Pavla II. nakon što je intuitivno shvatio da dolazak interneta ne treba kuditi tradicionalizmom ustajala tamjana, već pronaći u njegovu misteriju najviše dosege božanske milosti u prenošenju evanđeoske poruke svijetu? Rekao je ovo: „Hvala ti, Bože, na internetu!“ E, upravo nešto slično, bez napasti mesijanizma, osjećam i „ja“ otkad u okviru projekta Gutenberg čitam sjajne e-knjige velikog modernističkoga engleskoga pisca D.H. Lawrencea o Etruščanima i Sumraku u Italiji objavljenu još 1916. godine. Već sam otprije pročitao njegov esej Apokalipsa iz 1932. godine,zahvaljujući filozofijskome tumačenju Gillesa Deleuzea i o tome napisao svoj esej objavljen u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. (v. https://fenomeni.me/knjiga-za-zombije-o-programiranoj-buducnosti-i-pisanju-bez-posljednje-svrhe/ ) No, ne znam ni sam zašto, zaobišli su me njegovi putopisni maestralni doživljaji ljepote talijanskih krajolika i uopće refleksivnost najvišega ranga u promatranju života i kulturne povijesti objavljeni u jeku Prvoga svjetskoga rata i nakon njega, što sada u kasnim svojim godinama nadoknađujem i užitak se čini neizmjernim. Nagovor na čitanje ove i knjige o Etruščanima pripada njegovu pravome nasljedniku koji je putopisni hibridni žanr razvio do romaneskne forme sveze eseja i meditacija u kojem svijet Sredozemlja postaje i u 20. stoljeću prostor-i-vrijeme uzvišenosti osjećaja, tjelesne ekstatičnosti i melankoličnoga osjećaja da je ovaj užitak u savršenoj topologiji bitka, rekao bi Heidegger na seminarima u Provansi 1960-ih godina, samo posljednji trenutak ozarenosti i sreće prije konačne apokalipse. Naravno, riječ je o Lawrenceu Durrellu. Isti onaj osjećaj prikovanosti uz „naše ljude i krajeve“, bez obzira na silnu uzvratnu mizantropiju koju valja imati na umu pred posrnućem naše zemlje u morbidnu arkadiju, osjetio sam mnogo puta i isto to govorio Mirku Kovaču kad smo sjedili na njegovu balkonu ispod škura u Rovinju i promatrali nasrtanje horde turista u pohodu na svoj komad skupo plaćenoga užitka. Kad je moj divni prijatelj Mirko dobio 1995. godine uglednu nagradu švedskoga PEN-centra za svoja književna dostignuća i plemeniti angažman za stvar dosljedne obrane javnoga prostora slobode u okružju ratnoga razaranja, osim zahvalnoga govora i par protokolarnih obveza plus nekoliko važnih intervjua za vodeće švedske medije, trebao je provesti mjesec dana u Stockholmu i posjetiti još neke manje važne gradove. Uljudno je zahvalio organizatorima i rekao da to, nažalost, ne može prihvatiti. „Zašto, pa to je velika čast i prigoda da upoznate švedsku kulturu?“ – „Znate, ovdje je divno, ali je stalno hladno, a ja živim u Rovinju, istarskome gradiću neviđene ljepote i sklada, i u ovim se godinama teško privikavam na klimatske promjene. Sunce je moja životna sudbina.“ A što to u knjizi Sumrak u Italiji kazuje na svoj stilski jedinstven način D.H. Lawrence? „Sjedio sam i gledao jezero. Bilo je lijepo kao raj, kao prvo stvorenje. Na obalama su se u melankoliji isticali ruševni stupovi limuna, nespretne, zatvorene kuće limuna izgledale su trošno, strše među vinovom lozom i maslinama. Sela, također, skupljena oko svojih crkava, činila su se da pripadaju prošlosti. Činilo se kao da su ostala u prošlim stoljećima. ‘Ali je vrlo lijepo’, prosvjedovao sam. ‘U Engleskoj—’ ‘Ah, u Engleskoj’, uzviknuo je padrone, isti onaj bezvremenski, majmunski osmijeh kobnosti, ublaženo lukavstvom, pojavio se na njegovu licu, ‘u Engleskoj imate bogatstvo—les richesses—imate mineralni ugljen i strojeve, vous savez. Ovdje imamo sunce—.“ 2. Što je putopis i zašto je baš u doba književnoga modernizma krajem 19. i početkom 20. stoljeća dosegao najvišu razinu stilskoga umijeća ne samo u engleskoj književnosti, već i u francuskoj i austrijskoj književnosti, primjerice u slučaju Huga von Hofmannsthala i njegova djela Trenuci u Grčkoj? Putopisi su nedvojbeno hibridni književni žanr koji miješa esej, autobiografiju, društvenu kritiku, statistiku, propovijedi, turistički vodič. Prema riječima Michaela Wileyja, „čak se i najčišći oblici putopisa kombiniraju s drugim oblicima pisanja i čine više od pukoga opisivanja činjeničnih okolnosti mjesta s kojima se pisac susreće“. Osim toga, u putopisnoj literaturi granice između činjenica i fikcije, stvarnosti i mašte su zamagljene, što može objasniti zašto su je kritičari često zanemarivali; interes za putopisne izvještaje, koji su u prošlosti često bili previđeni kao sporedni žanr, postao je u 20. stoljeću iznimno velik. A čini se da ni u trećem desetljeću 21. stoljeća ne jenjava, jer se kvantitativno objavljuje čitav niz takvih knjiga. O svemu tome pisao sam u svojoj studiji o nomadizmu i kaosu kraja povijesti uzevši za primjer u 21. stoljeću putopisne knjige australskoga književnika i svjetskoga putnika Brucea Chatwina, Utz te U Patagoniji. Dokumentarni film Nomad: Stopama Brucea Chatwina o njegovim spiritualnim putovanjima zemljama izvan Zapada i unutar njega u zaboravljenim drevnim mitskim zemljama snimio je slavni neoekspresionistički njemački redatelj Werner Herzog 2019. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zemljovidi-za-lutalice/ Sažeto iskazano: putopis je nadasve životno iskustvo promatranja tuđe/strane zemlje ne iz položaja ravnodušnog (fu)turističkoga posjetitelja koji želi vidjeti autentične drevne spomenike i pravu „kuhinju“ egzotične zemlje koju posjećuje, već refleksivno promatranje Drugoga iz položaja apatrida, egzilanta i stranca. On nužno ima u sebi traumu odlaska iz zemlje „urođeništva“ i dolaska u zemlju „tuđinstva“ koja mu podaruje duhovno i životno utočište u pravilu do njegove smrti. Kako u tom svjetlu odrediti ovu knjigu koja govori o „sumraku u Italiji“? I zašto je za naslov odabran onaj dio dana kad sunce zapada na obzorju, a ne praskozorje ili podne kad je sunce najsjajnije i isijava toplinu do užarenosti? Nama filozofima odmah pred oči dolaze kognitivne metafore Nietzschea kao što su „osvit“ i „sumrak“ metafizike. No, nije li možda stvar da je D.H. Lawrence upravo u izboru sumraka za opis ljepota i života ljudi sjevernih krajolika Italije kao što su jezero Garda i znamenita bazilika San Gaudienzio u Novari s monumentalnom kupolom visokom 121 metar koju je projektirao arhitekt Alessandro Antonelli htio ukazati na upravo ono što će u svojem posljednjem djelu ꟷ Apokalipsi ꟷ dovesti do kristalizacije: naime, do pretkazanja jedne drukčije „propasti Zapada“ od one koju nam je najavio Oswald Spengler u svojem istoimenome djelu, jer ipak je D.H. Lawrence prominentni mislilac i pisac produhovljenoga modernog katolicizma poput Thomasa S. Eliota? Lawrenceove putopisne knjige napisane su u razdobljima njegova života koja su bila emocionalno vrlo intenzivna. Italija mu je bila i posljednje utočište od dosade mehanizirane moderne civilizacije i njegove Engleske koju je prebrisao iz vlastita duhovnoga habitusa boreći se s tegobnom plućnom bolešću, u to vrijeme prokletstvom pjesnika i mislilaca. Nije li hrvatski književni modernizam fatalno određen pojavom tuberkuloze koja je odnijela i jednog suptilnoga ekspresionističkoga pjesnika kao što je A. B. Šimić u dobi od 27 godina, pjesnika genijalne zbirke Preobraženja? Lawrencove emocije, ideje, uvjerenja i filozofsko razmišljanje stoga izviru s tih stranica. Kao da autor performativno izlaže samog sebe za svoje čitatelje, dopuštajući im da uđu u njegovu svijest i razotkriju njegov stav i njegove ideje. Čak su i odlomci koji se bave umjetničkom baštinom posjećenih mjesta daleko od tzv. objektivnih opisa. Naprotiv, izražavaju autorov osobni odgovor na ono što je vidio. Sam Lawrence jasno daje do znanja da mu namjera nije opisivati ​​spomenike. U poglavlju koje evocira autorovo sjećanje na jezero Garda naslovljeno „Vreteno i redovnik“, Lawrence čitatelju priča o svojem posjetu crkvi, ali umjesto da opisuje mjesto, naglašava svoju emocionalnu reakciju i još nešto što je bit njegova obrata u strukturi i ideji putopisne proze. Nije riječ o kontemplativnome iskustvu jednog religioznoga čovjeka koji je usput napisao neke od najljepših erotskih romana 20. stoljeća, a poezija mu je o ljepoti susreta i seksualnoga uzbuđenja između sladostrasnih ljubavnika gotovo „sakralnoga“ metafizičkoga karaktera. Ne, ovdje se susrećemo s iskustvom koje u opisu svetoga mjesta istodobno unosi vlastiti dah poniznosti i slobode s osjećajem onoga što nadilazi prolaznost ljepote kao osjećaja stapanja ekstaze i transcendentalije koja je u tomističkoj ontologiji uvijek imala posljednje, ali izdvojeno peto mjesto u hijerarhiji božanskoga stvaranja svijeta (unum, bonum, verum, ens, pulchrum). „Ali crkva San Tommaso uzdizala se nad selom. Silazeći niz popločanu, potopljenu ulicu, mnogo puta sam pogledao gore između kuća i vidio tanku staru crkvu kako stoji gore na svjetlu, kao da se nalazi na krovovima kuća. Njen tanki sivi vrat bio je čvrsto podignut, a iza njega se pružala vizija tamnog lišća i visoke padine. (…) Talijani se zovu ‘Djeca Sunca’. Možda bi ih bilo bolje nazvati ‘Djeca Sjene’. Njihove duše su mračne i noćne. Ako žele biti mirni, moraju se moći sakriti, biti skriveni u jazbinama i špiljama tame. Prolazak kroz ove malene kaotične uličice sela bio je poput ulaska u labirint koji su stvorila skrivena stvorenja, koja su promatrala iz drugog elementa. I bio sam blijed, bistar i prolazan, poput svjetla, a oni su bili tamni, bliski i stalni, poput sjene. (…) Ušao sam u crkvu. Bila je vrlo mračna i impregnirana stoljećima tamjana. Djelovala je na mene poput jazbine nekog ogromnoga stvorenja. Moja su se osjetila probudila, probudila su se u vrućoj, začinjenoj tami. Moja je koža iščekivala, kao da očekuje neki kontakt, neki zagrljaj, kao da je svjesna bliskosti fizičkog svijeta, fizičkog kontakta s tamom i teškom, sugestivnom supstancom ograđenog prostora. Bila je to gusta, žestoka tama osjetila. Ali moja se duša smanjila. Ponovno sam izašao. Popločani prag bio je čist poput dragulja, čudesna jasnoća sunčeve svjetlosti koja postaje plava u visini kao da me je destilirala u sebe.“ Putopis ima svoj smisao sve dok postoji razlika između „gore“ i „dolje“, sve dok je život metafizički shvaćen kao dvojstvo ideje i pojave. Zato je književnost kao prikaz i predstava toposa ukorijenjenosti u zemlju kao izvorište naroda i njegove povijesne sudbine uvijek sinteza jezika i slike. Nije nimalo slučajno da je to razdoblje koje će u modernizmu biti određeno obratom od izvanjskoga svijeta spram unutarnjosti, od „duha“ do „duše“ kao što je to slučaj s francuskim impresionizmom. D.H. Lawrence je prototip pisca refleksivnoga putopisa kad se impresije krajolikom velikih europskih kultura (iščezli narod Etruščana i na njihovo povijesno mjesto dospjeli Italski narod u doba imperijalnoga Rima) prelijevaju i „prevode“ u svojevrsni „stvaralački kaos“ slikarskih stilova koji su protutnjali europskom avangardom prije konačne destrukcije predmetnoga svijeta s Maljevičevim suprematizmom. Što je drugo preostalo nakon ovog razornoga događaja realizacije metafizike u samoj raskomadanoj zbilji negoli ꟷ sumrak u Italiji. 3. Godine 1912. D. H. Lawrence prvi je put napustio Englesku posjetivši Njemačku, Alpe i Italiju. Iako je Sumrak u Italiji, kako smo već rekli, djelo o njegovim iskustvima na putovanju, što znači da je to bio njegov prvi putopisni roman, Anais Nin je kazala da se „ne može čitati kao običan putopisni roman, jer je njegovo putovanje filozofsko, kao i simbolično i senzualno“. Snažna tema koja ujedinjuje ove eseje jest prijetnja približavanja kaosa, a to se i dogodilo katastrofom Prvoga svjetskog rata koji je paradigmatski arhé suvremenoga događaja raketnoga terora koji pogađa i gradove i prirodu i povijesne spomenike i naposljetku ljude pretvara u metalni odljev okrvavljenih lubanja. Ova je knjiga stoga putopis varljiva užitka u tekstu, jer u sukobu „izvornosti“ i „industrijalizacije“, svetosti i skarednosti, D.H. Lawrence najavljuje apokaliptički događaj koji se pomalja iza blistave ljepote svijeta utonuloga u davnu prošlost koja ne prolazi. I doista se kako je to J. W. Goethe napisao za Veneciju, svi talijanski gradovi i njihova aura „skamenjuju u vječnosti“. Obožavati čitati ovu melankoličnu književnost znači vjerovati da je očuvanje smisla jezika istoznačno s očuvanjem smisla slike. Jer u knjizi Sumrak u Italiji svekolika iluminacija i zatamnjenje svijeta kojeg minuciozno oživljava u sjećanju D.H.Lawrence označava i svetkovinu slike kao događaja uživljavanja u samu bit jednog svijeta koji nam se otvara kroz refleksivnu osjećajnost. „Um, to je Svjetlost; osjetila, ona su Tama. Afrodita, kraljica osjetila, ona, rođena iz morske pjene, je sjaj blistavih osjetila, fosforescencija mora, osjetila postaju svjesni cilj sami sebi; ona je blistava tama, ona je blistava noć, ona je božica uništenja, njezina bijela, hladna vatra proždire, a ne stvara. To je duša Talijana od renesanse. Na suncu se kupa u snu, skupljajući vino u svoje vene koje će noću destilirati u ekstatičnu senzualnu radost, intenzivnu, bijelo-hladnu ekstazu tame i mjesečine, bučnu, mačju, destruktivnu za uživanje, osjetila svjesna i vape u svojoj svijesti u mukama uživanja, koje je proždiralo južnjačke nacije, možda sve latinske rase, od renesanse.“ Eto, to je metafizički ključ veličajnosti i sumraka talijanske svjetlosti kojoj svi težimo po naravi jer ova zemlja čak i kad se više ništa od svega toga ne osjeća u njezinoj povijesnoj sudbini nije utemeljena u svojim mitskim prapočelima Rimske dekadencije, već u nastojanju novoga početka tradicije rođene iz duha renesanse čija bit počiva u ideji humaniteta i u slici Boticcellijeve Venere. Ni jedna druga slika ꟷ ni Leonardova ni Michelangelova ꟷ ne zrcali ono talijansko o-sebi i za-sebe, ono što je temeljni razlog nostalgije i melankolije za vječnošću poput ideje i zbilje ljepote. Renesansa je tajna našeg pada u glib izgubljenosti u banalnosti stvari koje čine život dosadnim i ispraznim. Razlog leži u tome što je to jedina epoha i umjetnički stil u povijesti čovječanstva koji je svijet vratio u postojbinu svjetlosti jer je za svoje poslanstvo slobode i svetkovine duše i tijela izabrao poklonstvo ideji ljepote bez koje čovjek doslovno umire. 4. Sunce ponad ruševnih stupova povijesti… Imao je pravo Mirko Kovač kad je u dalekome sjevernome gradu koji mu je ukazao najveću počast za njegovo književno djelo snatrio o povratku u „svoj“ mali grad na jugu poluokružen morem, iako je u njemu do smrti živio kao apatrid, egzilant i stranac. „Sunce je moja životna sudbina.“

July 10, 2026
Kartezijansko slomljeno zrcalo

Kartezijansko slomljeno zrcalo

1. U svojim predavanjima na Harvardu 1985-1986. godine talijanski postmoderni književnik Italo Calvino zaključuje: „Među vrijednostima koje bih želio prenijeti sljedećem tisućljeću, prije svega je ova: književnost koja je upila ukus za mentalni red i točnost, inteligenciju poezije, ali istovremeno i znanost i filozofiju: inteligenciju poput one Valéryja kao esejista i proznoga pisca.“ (Italo Calvino, Six Memos for the Next Millennium, trans. Patrick Creagh, Harvard University Press, New York, 1988., str. 118). Sam Calvino nadalje ima potrebu dodati kako je Valéry jednom zapisao u svojim Cahiers (XXIV. 713) kako bi “filozofija trebala biti prenosiva” u potrazi za “totalnim fenomenom (…) za totalitetom svijesti…” Prenosivost ovdje valja razumjeti u smislu prijelaza i ulaza u druga područja koja su tradicionalno bila razdijeljenja u povijesti metafizike. Totalnost je pojam iz Hegelove filozofije i na različite se načine “prenosi” u suvremenost. Valéry pod ovim pojmom misli ipak nešto što je tradicijom novovjekovne filozofije postalo samorazumljivo: da se, naime, s procvatom moderne znanosti I tehnologije i sam proces pisanja i zadaća književnosti prenosi na sintetičko područje prelijevanja svih boja jednog slomljenoga zrcala s kartezijanskim pečatom. Podrijetlo ove ideje leži, dakle, u samoj jezgri zapadnjačke modernosti i odnosi se na francusku tradiciju racionalizma počev od njezina tvorca René Descartesa. Je li stoga put suvremene književnosti kao i filozofije unatoč obratu koji je uslijedio s idejom romantike kao simboličkoj moći ekstatičke tjelesnosti ipak onaj koji utjelovljuje Valéry s njegovom racionalnom sinestetikom? 2. Valéryjev interes za Renéa Descartesa ne leži toliko u krutome filozofskome sustavu koliko u snazi ​​Descartesove osobnosti i pristupa. U svojim esejima i svojem poznatome ogledu Hommage Descartesu (https://www.philolog.fr/hommage-a-descartes-valery/) Paul Valéry predstavlja Descartesa kao pravog junaka intelektualne Odiseje, a ne kao graditelja modernih skolastičkih dogmi. Usput, Descartes je sinonim za kartezijansko mišljenje koje je u mnogim svojim formama danas odbačeno, poput primjerice stavova neurokognitivista o njegovoj “grešci” u razlikovanju dvije supstancije kao što su umna (res cogitans) I tjelesna (res extensa), pri čemu je naglasak na teorijama konvergencije između uma i tijela ili, pak, holističkome shvaćanju koje polazi od kibernetičkoga pojma života kao mreže u smislu onoga što Maturana I Varela nazivaju autopoiesis. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-stvoru-stvari-i-autopoietickome-stvaranju-humberto-r-maturana/ Ovo su vodeće teme koje strukturiraju Valéryjevu analizu Descartesa. Ponajprije je to trijumf “Ja” i egotizma, a potom upotreba “Ja” kao moći priznanja samoga subjekta koji polazi od jezika utjelovljenja ili principa individuacije. Valéryja fascinira upotreba prvog lica u Raspravi o metodi. U tome vidi definitivan prekid s bezličnom arhitekturom srednjovjekovne skolastike. Naposljetku, Valéry preformulira pravu kartezijansku metodu kao intelektualni egotizam, odnosno razvitak čiste svijesti s jedinom svrhom znanja. Za Valéryja “Mislim, dakle jesam” nije nipošto jednostavna logička formula. To je poziv na dostojanstveni ponos, na intelektualnu hrabrost i skepsu prema svim iluzijama svijeta. Descartes se zapravo u njegovu razmatranju pojavljuje kao “anti-filozof” kako je to u promišljanju stanja s filozofijom u slučajevima Nietzschea, Marxa, Kierkegaarda i nadasve Wittgensteina uveo u optjecaj francuski neomarksitički filozof Alain Badiou. (v. https://www.versobooks.com/products/2198-wittgenstein-s-antiphilosophy?srsltid=AfmBOoosAxfRuOzu2WsMN1-yoXEu0z20BEMLg4VGGI1amUTNSUXV1DmC ) Valéry ponekad stoga naziva Descartesa “anti-filozofom”. Vjeruje pritom da je Descartesova početna gesta kao radikalna sumnja imala za cilj izbrisati uspostavljenu ploču metafizike kako bi poništila tradicionalnu filozofiju, a ne da je obnovi. Iako se o Descartesovoj metafizici može itekako raspravljati i to izvan kritičkoga okvira kakav je “kanonizirao” Heidegger još 1938. godine u znamenitoj raspravi “Doba slike svijeta” (“Die Zeit des Weltbildes”), Valéry naglašava da ona ima jedinstvenu odliku jer je verificirana svojim učincima. Postavila je, naime, geometrijske i mehanističke temelje koji su omogućili pojavu modernih prirodnih znanosti. U ironičnoj reakciji na kartezijanski dualizam i automatizam, Valéry je napisao poznatu formulu: “Ponekad mislim, a ponekad jesam.” Ovim ironičnim obratom podsjeća nas da je čista reflektivna svijest kao misleći subjekt često suprotstavljena proživljenom, biološkome i osjetilnome postojanju (činjenici bivanja). Već je ovdje bitna razlika suvremene filozofije spram novovjekovnoga kartezijanstva. Književnost za koju je prema Calvinu možda ponajbolji paradigmatski slučaj upravo Paul Valéry ne može biti nedodirljiva spram ovog prenošenja svijeta proživljenih emocija u složeno tkanje modernoga teksta i to u svim njegovim osamostaljenim diskurzivnim oblicima. Uostalom, nije li o tome najvažnije svjedočanstvo Valéryjev životno-duhovni projekt svakodnevnoga pisanja kao zapisivanja misli u Bilježnicama (Cahiers) što je jedno od glavnih ishodišta za moje pisanje ovog bloga koji se zove Kaos? 3. Inače, kad je riječ o metafizici kao pojmu i kao glavnoj riječi filozofije od Aristotela, u Valéryjevim spisima mogu se pronaći mnoge tvrdnje koje zapanjujuće podsjećaju na one koje se pojavljuju početkom tridesetih godina 20. stoljeća u najpolemičnijim tekstovima Bečkoga kruga. Valéry neprestano ponavlja da su metafizički problemi beznačajni, u oba smisla te riječi. To su stvari koje nemaju značenje i, čak i kad bi se mogle riješiti, takve su da ne bi uslijedile nikakve posljedice. Kaže da su veliki problemi oni koje se može riješiti samome sebi, i bez sumnje se u tom smislu može reći da se uvijek nekako rješavaju; ali se ne mogu izreći, i nikada ih jednostavno ne izriču oni filozofi koji ih raspravljaju. Drugim riječima, filozofi većinu vremena provode raspravljajući o problemima koji nikada nisu formulirani i nudeći odgovore tamo gdje nikada nije bilo pitanja. Nema nikakve dvojbe da je u tome Valéry još bliži onome što je Ludwig Wittgenstein govorio u svoja dva temeljna spisa: Tractatusu logico-philosophicusu i Filozofijskim istraživanjima. Evo, nekoliko primjera za ovdje rečeno. Sva metafizika dolazi kao rezultat zlouporabe riječi. Općenito, filozofski problem se ne može specificirati bez da ne nestane ili se riješi. Većina filozofskih problema nema značenje; Mislim da je općenito nemoguće precizno ih “pitati” bez njihovog uništavanja. U filozofiji je općenito dovoljno faktorizirati jednu decimalu više da bi problem izgubio svako značenje, svaku mogućnost. Obožavanje glagola biti čini polovicu filozofije. ¾ metafizike čine samo jedno poglavlje povijesti glagola biti. Filozofi su često shvaćali da pitanje postoji samo zato što ga ne mogu riješiti. Većina takozvanih problema metafizike je apsurdna, djetinjasta – ili potpuno besmislena. (Cahiers, I.) 4. Kad sam na početku ovoga teksta naveo zapažanja Itala Calvina o budućnosti književnosti koje je izrekao u svojim harvardskim predavanjima krajem 1980-ih godina, čim je spomenuo Valéryja nije mi trebalo dugo čekati da već na sljedećoj stranici spomene, a koga drugoga negoli argentinskoga meštra od knjiga i književnosti kao “povijesti jednog labirinta”. Jorge Luis Borges logični je nastavak Valéryjeva kartezijanskoga slomljenoga zrcala i to zato što je put suvremene književnosti u svojim bitnim “knjigama lutanja” upravo put realiziranoga totaliteta svijeta kojemu književnost nije ancilla philosphiae et scientiae, već autonomna suputnica u razumijevanja “ontologije mnoštva”. Riječ je, dakle, o shvaćanju vremena koje su oboje u svojim esejima i poeziji, kratkim prozama i zapisima unatoč svekolike skepse i ironije spram nasljeđa metafizike ponajprije razumjeli kao zagonetku osmišljavanja ljudske egzistencijalne usmjerenosti spram budućnosti kao conatusu i kao želji za besmrtnošću. Književnost kao metafizička mistika nužno postaje sveza znanosti i filozofije onkraj granica jednog epohalnoga neuspjeha kakav je u 20. stoljeću bio slučaj s tzv. filozofskim romanom ili romanom ideja. Za razliku od Musila, Brocha i Eca koji su pravi predstavnici ovog hibridnoga žanra pripovijedanja još od Voltairea, književnost se Valéryja i Borgesa pojavljuje u formi fragmenata i kratkih para-znanstvenih i filozofskih alegorija i simboličkih fikcija. Razlog takva reza s jednom moćnom tradicijom vjere u racionalni totalitet jest što su oba pisca na različite načine vjerovali upravo u ono sintetički nemoguće poslanstvo suvremene književnosti: da postane “racionalnom mistikom” koja otvara probleme formalno na metafizički način, ali ih ne rješava uopće, već se eksperimentalno igra s idejom jezika totaliteta koji, doduše, pretpostavlja Descartesov teorem cogito ergo sum, ali tek kao problem granica jezika u iskazivanju subjekta koji u doba kartezijanskoga slomljenoga zrcala postaje “prenosnik” različitih značenja za doba “ontologije mnoštva”. Paul Valéry je za razliku od Borgesa ipak onaj koji je kao filozof i pjesnik u slici ovog zrcala savršeni model estetskoga ideala kojeg su u francusku i zapadnjačku metafiziku unijeli sljedbenici racionalizma s vjerom u božansku moć geometrije. Ne može se pobjeći od vlastitih tragova u duhovnome pijesku povijesti. I to je nužnost svake apsolutne slobode na kojoj počivaju moderna književnost i filozofija.

July 9, 2026
Biti i pjevati onkraj „pijeska tjeskobe“

Biti i pjevati onkraj „pijeska tjeskobe“

1. Bilo je to doba kad se poezija još znala govoriti naizust, kad su čak i postojale diskografske ploče uz klasična djela modernosti, primjerice, Charlesa Baudelairea, Cvjetovi zla, i kad smo uz čitanje teksta u meditativnoj samoći s neusporedivim užitkom u kasne noćne sati slušali glumca Zlatka Crnkovića kako svojim lijepim baritonom uspijeva predočiti svu melodioznost i ritmiku francuske lirike ili, pak, španjolske velike pjesnike poput Antonia Machada i Miguela de Unamuna, koji je usto svojom filozofijskom knjigom O tragičnome osjećanju života ostavio duboki pečat na moja prva davna iskustva s čitanjem Spinoze i Kierkegaarda. (https://zarkopaic.net/blog-post/filozofija-kao-utjeha/ ) Bilo je to doba kad se poezija otvarala napuštenome svijetu koji je izgubio mjeru i omjere elementarne sveze prirode i ljudskosti i postajao sve više tuđ i dalek jednostavnosti kazivanja, gotovo sam sebi dostatan i sam sebi ništavan. U to doba ovu su zemlju i njezine uzvišene krajolike čežnje još uvijek nastanjivali veliki mudraci i proroci, mislioci i pjesnici iako je sve smjeralo ugasnuću svjetlosti i prvi su znakovi prelaska u pustare i bezdane bili najavljeni nepogrešivim govorom metafizičkih drevnih simbola u novome govoru jasnije od svakoga apokaliptičkoga pretkazanja. Onaj koji pripada u tu rekao bi Jorge Luis Borges „sektu Feniks“ na svoj navlastit način i to nadilazeći sve granice naših sumornih lokalnosti i bjesomučne mržnje spram Drugoga, onaj koji je za moje razumijevanje biti stvari uz Tina Ujevića možda i najmisaoniji svjedok ljepote poetskoga kazivanja na prostorima širim od granica ovoga jezika, 1954. godine objavio je svoju kratku poemu Plivačica. Usud će htjeti da sam je pročitao tek nakon što sam imao u rukama njegovu krunsku zbirku Kameni spavač. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mistika-vjecnoga-iskona/ Mak Dizdar nije tek pjesnik među pjesnicima. On je životodajni namjesnik istinske kozmogonije i astro-mesijanizma kroz koju ljudska Riječ odlazi u svoje iskonsko boravište i svaki susret s njegovim pjesnikovanjem označava misterij onoga što znači biti i pjevati onkraj „pijeska tjeskobe“. Što je smisao i u čemu je nesvodiva ljepote Plivačice? 2. Pjesnik se rijetko kada radikalno mijenja u načinu stihotvorstva, a mislilac osim povremenih ili postojanih obrata, okreta i zaokreta vlastite zadaće mišljenja može katkad svima dati do znanja da je njegovo kasno djelo nešto posve drugo i drukčije negoli ono u doba mladenaštva i da stoga ono što je posljednje izvedeno i objavljeno valja smatrati jedino i neopozivo pravom „biti“ njegova životnoga djela. Jasno je, dakle, da pod misliocima valja uputiti na Heideggera i Wittgensteina. No, što ako pjesnike i mislioce vodi njihovim putovima kazivajuće sudbine jezika ono isto u razlikama i što ako ono posljednje nije drugo negoli ono prvo koje se jezgrovito i supstancijalno razotkriva u sebi samome i uvijek je samo poput prolaska dana i noći, poput kretanja mjeseca i sunca, poput svekolike moći kretanja vječnosti u vremenosti u svakome trenutku i u svakoj mogućoj preobrazbi samoga jezika ovog misaona pjevanja kakvo je upravo od početka do kraja Dizdarevo? Plivačica je uvjet mogućnosti Kamenoga spavača i to zato što u svojoj simboličkoj moći uprizorenja svijeta iskazuje upravo nešto metafizički jedinstveno i neponovljivo kao što je to ideja i zbilja ljubavi i žudnje za apsolutnim izvorom onoga što i u drevnoj izreci Anaksimandra i u svim svjetskim religijama označava isto. Riječ je o nastanku bitka kao svijeta, otvorenosti njegovih pojava u življenju kao užitku i patnji, čežnji i sreći, tjeskobi i stapanju s erosom i tanatosom. Svaki je nastanak ujedno i nestanak kao što je svako izvorište istodobno i slutnja posljednjega utočišta jer ljubav pretpostavlja svijest o sebstvu, njegovo potisnuće u Drugome i posljednji uzdah prije konačnoga iščeznuća. Dizdareva malapoema pisana je nepravilnim stihom i strofama nejednake dužine, a odlikuje ju kako je to već odavno uočeno svojevrsni panerotski vitalizam i ekstaza života u suglasju s onim neizrecivim onkraj granica tjelesne ljubavi, što pripada području transcendencije samoga svijeta u kojem obitavamo gnostički kao stranci u vječitoj potrazi za istinskom zavičajnošću i autentičnim boravištem slobode vlastita jezika i vlastite zemlje. U Plivačici sve je prožeto mistikom voda, mora, plavetnila, galebova, pijeska, sunca i čiste tjelesnosti. S Makom Dizdarom i njegovom poezijom uvijek se osjećam ispunjen zvjezdanim blještavilom i melankolijom svjetlosti, u svakome trenutku znajući da je ovo pohvala jednom arhajskome svijetu i jeziku koji nikad prošao nije i nikad neće usahnuti jer smo njegovi posvećenici i zatočenici do kraja svih stvari i do kraja vremena. No, ima još nešto zbog čega je Plivačica više od „male poeme“ mladoga Dizdara koja krasi njegovu zbirku divnoga naslova Koljena za Madonu. (Svjetlost, Sarajevo, 1963.) Što? Ništa drugo negoli njezina usmjerenost da riječi postaju stvarima i znakovima jedne više metafizičke zbilje od one koju osvjetljuju. S njom je ljubav uznesena do apsoluta, ali ne kao emanacije religiozne osjećajnosti kako se sve više i to posve pogrešno otpočelo tumačiti njezino značenje. 3. Ovaj „melankolični apsolut“ nije nikakva tužaljka za izgubljenim vremenom, već je posve drukčije od nadrealistički zanosne metaforike i Rilkeovih Devinskih elegija upravo ono što je Heidegger baveći se Rilkeovim pojmom otvorenoga u svojoj nadahnjujućoj raspravi Čemu pjesnici? (Wozu Dichter?) postavio kao credo. Riječ je o poetskoj mitologiji u nastojanju da se iznova stvori svijet koji će prevladati svojom otvorenošću smisla svu ovu zatvorenost i onijemjelost govora kojim čovjek razotkriva svu svoju tjeskobnost i zapalost u ništavnost stvari. To je poema koja je na toliko osvjetljujući način pravo sinestetičko okružje slikotvorstva iz kojeg proizlazi dramatsko zbivanje ljubavi kao fascinacije ljepotom žene i njezine tajne rađanja života i za kojom svi gube razum, a onaj koji se osmjelio biti suputnik njezine egzistencijalne moći zavođenja i strastvene ljubavi ne posustaje u nastojanju da se stopi s njom sada i zauvijek. Kraj je poeme gotovo kao u Celanovim ljubavnim pjesmama i slikom o Meduzi u zahvalnome govoru „Meridijan“ tragičan, ali baš zato i jedino smislen. Ono što emanira svojim postojanjem ideja i zbilja plivačice nije ništa drugo negoli trenutak najvišega užitka i neumitne smrti onoga koji je obezglavljen utonuo u njezinu apsolutnu moć. S njom „u pijesku tjeskobe“ sve biva poravnano u novu otvorenost jednog napuštenoga svijeta koji se vječno obnavlja i u toj preobrazbi gubi svoje izvorno blještavilo. 4. Ovo su bljeskovi fragmenata Plivačice, sastavljeni tako da usmjere pozornost čitatelja na strukturu pjevanja i na „slikovnu priču“ ove male poeme koju je nemoguće oponašati naprosto zbog toga što joj je tema simbolički tolika jednostavnost življenja u patosu i ekstazi ljeta, što iz nje proizlazi istinski mito-poiesis kakav možda ima svoje korelacije samo u esejističkoj poetizaciji života Camusova Ljeta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/beznadne-radosti-ovoga-svijeta/ ) Možda. Obznanila se u šaptanju pijeska Kojim kao da je rekla Ovđe su ježevi bodljivi za sve noge Ovđe su galebovi plavi Za sve snove (….) U kosi modroj od bezmjernosti neba U zrcalu pučine Umirila je vjetar I prosula oštar miris soli (…) Plivali su u vruću radost punu zvijezda Dok se ne prestraviše od dubina I grčeva u hladnim strujama (…) Vrhovi jezika im se sastaviše Točio je svoju krv u njenu Nepovratno I njega nestade U njoj Umirući Osjeti prvi I posljednji put Da živi Ježevi se nakostriješiše Galebovi zakliktaše (…) Kada se u predvečerje Na obali oznanila Crvena od krvi U ribljem mesu Snažna od života Jaka od smrti Prolaz se sam od njena daha otvorio (…) 5. Bilo je to doba svjetlosti i očekivanja da će ljeto u svojoj ljepoti mjere između svjetova neba i zemlje donijeti sa sobom novo plavetnilo kojeg samo velika poezija spašava od njegova neumitnoga zatamnjenja.Plivačica u kazivanju Maka Dizdara bila je upravo pohvala takvog doba i njegovih vlažnih snova o vječnome plavetnilu. Biti i pjevati onkraj „pijeska tjeskobe“ znači oživjeti ono šumoreće more kroz koje se „prolaz sam od njena daha otvorio“ u „kosi modroj od bezmjernosti neba u zrcalu pučine“.

July 8, 2026
Atmosfera kao temeljni pojam nove estetike

Atmosfera kao temeljni pojam nove estetike

1. Prof. dr. Gernot Böhme rođen je 1937. godine u Dessau, studirao je matematiku, fiziku i filozofiju. 1965.-69. bio je znanstveni asistent na Sveučilištu u Hamburgu i Heidelbergu; 1970.-77., pak, bio je znanstveni asistent na Max-Planck institutu u Starnbergu za istraživanje životnih uvjeta u znanstveno-tehničkome svijetu. 1977.-2002. bio je profesor filozofije na Tehničkome sveučilištu u Darmstadtu. 1997.-2001. glasnogovornik je poslijediplomskoga studija „Tehnologija i društvo“. Njegova istraživanja i publikacije iz područja teorije vremena, klasične filozofije, filozofske antropologije i estetike postale su iznimno utjecajne zadnjih dvadesetak godina, a o tome svjedoče i pozivi da na brojnim skupovima u svijetu kao glavni govornik objasni svoje temeljne postavke o atmosferi kao ključnome konceptu tzv. nove estetike. Usto, profilirao se i kao značajan filozofski kritičar tzv. estetskoga kapitalizma, te se njegove knjige u tom pogledu smatraju referentnim za interdisciplinarno područje filozofije kulture, sociologije životnih stilova, estetske sociologije i različite novije pristupe estetici ne samo u okružju svoje filozofijske određenosti uvjetno kazano od Kanta do Lyotarda i dalje. Umro je 2022. godine. 2. Gernot Böhme na uistinu intrigantan način u suvremenoj filozofiji redefinira estetiku odmičući se od tradicionalnih racionalnih prosudbi umjetnosti kako bi se usmjerio na senzorni doživljaj prostora i raspoloženja. U njegovoj najznačajnijoj knjizi naslovljenoj Atmosfera: Ogledi uz novu estetiku 2013. godine, a treće izdanje izašlo je već 2017. kao i engleski prijevod knjige u uglednom Routledgeu iste godine, razvio je post-fenomenologijsku teoriju koja opisuje kako okružja emocionalno manipuliraju i ujedno se stapaju s ljudskom sviješću. Odmah valja upozoriti na dva pojma iz tradicije fenomenologijskoga shvaćanja od kasnoga Husserla do suvremenika u Njemačkoj i svijetu. To su svijet života (Lebenswelt) i okolni svijet (Umwelt). Oba su pojma svojevrsni dodatak onoga što je fenomenologija nastojala protumačiti kao pokušaj obrane nesvodivosti slobode i stvaralaštva unutar okružja koja (još) nisu znanstveno-tehnologijski pokorena i pretvorena u eko-park i slične „umotvorine“ društva spektakla u informacijsko-kognitivnome ili estetskome kapitalizmu, koje Böhme u svojoj drugoj važnoj knjizi podvrgava kritičkoj refleksiji. (Gernot Böhme, Ästhetische Kapitalismus, Edition Suhrkamp, Berlin, 2016.) Temeljni koncept “atmosfere” Böhme razvija kao posredni fenomen koji se nalazi izravno između promatrača (subjekta) i okružja (objekta). Nije riječ o čisto psihološkoj projekciji, niti je posrijedi hladno fizičko svojstvo. To je uobičajena stvarnost gdje se susreću osobine prostora i tjelesni osjećaji osobe. U osjetu tjelesne prisutnosti percepcija postaje iskustvo potpunog, imerzivnoga djelovanja tijela. Knjiga stoga odgovara na jednostavno pitanje: Kako se osjećam na ovome mjestu? Atmosfere imaju različite karaktere (npr. tmurno, svečano, spokojno) koje svatko tko uđe u taj specifični prostor može doživjeti. Nije teško razabrati da se uz rehabilitaciju ključnih fenomenologijskih pojmova svijeta života i okolnoga svijeta, koji se kasnije otvorio kao iznimno plodotvoran za različite pokušaje tvorbe ekologijskih estetičkih istraživanja (v. Vittorio Hosle, Filozofija ekološke krize: Moskovska predavanja, Matica hrvatska, Zagreb, 1996. S njemačkoga prevela Darija Domić. Prir. Damir Barbarić), u ovome promišljanju posebno artikulira pojam ugođaja (Stimmung), a koji je imao vidno mjesto u razumijevanju drukčijega odnosa spram izvornoga odnosa između bitka i vremena u Heideggerovu temeljnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927, godine. 3. Ključne filozofske postavke koje razvija Böhme smjeraju protiv Kantova stava da se estetika odnosi na prosudbu ljepote predmeta iskustva. On stoga povijesno-filozofijski reinterpretira grčki pojam aisthesis kako bi estetiku tretirao kao opću teoriju zamjedbe ali ne u smislu neke posebne „estetičke epistemologije“. Ovaj je pojam razvio na drukčijim filozofijskim temeljima i Dieter Mersch o čemu sam pisao na ovome blogu zvanom Kaos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/refleksivnost-i-vizualizacija/ ) Umjesto da promatra unutarnja svojstva objekta (oblik i materijal), Böhme promatra njegove ekstaze, to jest načine na koje stvar zrači prema van u prostor kroz boju, svjetlost, sjenu i zvuk. Sinestetička percepcija pritom postaje određujuća jer prostore ne doživljavamo kroz jedno osjetilo poput vida. Doživljavamo ih sinestetički, što znači da se zvuk, temperatura i svjetlost stapaju kako bi „pogodili“ naše tjelesno raspoloženje. Ugođaj koji time stvaraju nije više ono izvorno pred-refleksivno stanje koje su imali u vidu Heidegger i Husserl. Mi živimo u doba postindustrijskoga kapitalizma koji umjesto fizičkoga rada u središte postavlja djelovanje novih informacijskih tehnologija i to bitno mijenja perceptivno polje u kojem se „atmosfera“ stvara i oblikuje. Već je iz navedenoga razvidno da pojam atmosfere u estetičkome smislu pretpostavlja sljedeće. Ona nije kao ugođaj (Stimmung) nešto unutarnje koje čovjek reflektira kao stanje ugode u raspoloženju koje nastupa u prostoru njegova svijeta života, već se treba razumjeti kao svetkovina prostornosti i kao zbilja koja nadilazi granice ljudske subjektnosti. Osim toga, atmosfera kao temeljni filozofijski pojam kako ga je razvio Böhme ima svoja misaona ishodišta. To su prvo, Hermann Schmitz iNova fenomenologija: Böhme izravno preuzima i modificira koncept od Schmitza. Za Schmitza su atmosfere „kvazi-objektivni osjećaji” – osjećaji poput radosti ili tjeskobe nisu zatvoreni u ljudskoj psihi, već su prostorno prošireni i zaposjedaju ljudsko tijelo izvana; drugo, Martin Heideggerꟷ Böhme se oslanja na Heideggerov koncept ugođaja (Stimmung) i bačenosti u svijet. Svijet nam se nikada ne pojavljuje neutralno, već uvijek kroz neki afektivni ugođaj; treće, Walter Benjamin i „Aura”: Böhme povezuje atmosferu s Benjaminovim pojmom aure umjetničkog djela. Dah aure transformira se u tjelesno udisanje i prožimanje prostorom. Sama riječ izvorno potječe iz meteorologije (zemljin zračni omotač). Od 18. stoljeća koristi se metaforički za opisivanje raspoloženja u zraku, što Böhme preuzima kao doslovnu ontologijsku zbilju. Böhme odbacuje klasičnu podjelu na subjekt i objekt. Atmosfera nije isključivo subjektivna (samo u glavi promatrača) niti isključivo objektivna (samo svojstvo stvari). Ona je fenomen „između” što znači da je zajednička prisutnost subjekta i objekta, a stvari zrače svojim svojstvima u prostor, a čovjek ih prima svojim osjećajućim tijelom (Leib). 4. Knjiga Atmosfera: Ogledi uz novu estetiku podijeljena je u četiri poglavlja: (1) Atmosfera, (2) Uspostava atmosfera, (3) Fiziognomija i (4) Ekstaze. Već je odatle bjelodano da je Böhme onaj mislilac koji uvjetno govoreći ne obnavlja tradiciju estetičkih razmišljanja od Kanta u smislu suđenja o lijepim i uzvišenim predmetima niti se naslanja na postmoderni obrat koji je u estetici s Lyotardom i njemačkim filozofom Wolfgangom Welschom otvorio pitanje heteronomije estetskoga iskustva nakon što je s iskustvom avangarde u umjetnosti 20. stoljeća sam život postao prostor realizacije metafizike i njezinih temeljnih pojmova i kategorija. Ono što Böhme originalno uvodi u diskusiju o tzv. novoj estetici proizlazi iz pokušaja da se post-fenomenologijski otvori pitanje o uvjetima mogućnosti nastanka aisthesisa u ekstazama pri čemu ima za najrelevantniji primjer umjetnost glazbe kao „veliki koncert svijeta“. I doista, glazba je jedina umjetnost još od vremena promišljanja Schopenhauera i Nietzschea koja u svojoj nematerijalnosti ispunjava prostor kao ekstatičko proizvođenje zvuka za koje je nužna atmosfera. I zato aisthesis ne samo da drukčije odgovara na temeljno metafizičko pitanje o „subjektu“ ugođaja i nastanka atmosfere koja mu omogućuje biti-u-raspoloženju bez čega nije moguće razumijevanje svijeta uopće. U drugome poglavlju Böhme posebno analizira način kojim se stvaraju i uspostavljaju „atmosfere“, a to već znači da je heteronomija izraza u duhovnome stvaranju svijeta dokaz kako postoje uvijek različiti i drukčiji momenti artikulacije estetskoga iskustva. Pojam “stvaranje izraza” treba, međutim, shvatiti pod navodnicima, utoliko što se ne odnosi na fizički čin stvaranja, već na postavljanje uvjeta pod kojima gledatelj, ili općenito, prisutna osoba, stječe dojam raspoloženja koje prevladava u prostoru. Tvorci su dakle sasvim objektivni čimbenici, poput svjetla i boje; prostorne strukture ili predmeta s određenim osjećajem kretanja; zvuka i buke; sinestezije, odnosno čimbenici, posebno površinske teksture, koji izazivaju sinestetičke osjete poput mekoće ili topline; i konvencionalni tvorci, poput simbola, insignija i tipičnih predmeta koji su karakteristični za određeno vrijeme ili stil. 5. Böhme u svojim estetičkim istraživanjima pokazuje da pojam “atmosfera” izvorno potječe iz meteorologije, a posebno je prikladan za opisivanje subjektivnih, odnosno estetskih doživljaja našeg okoliša: vrijeme se, pak, kao prirodni fenomen može stoga okarakterizirati atmosferama ukoliko se doživljava subjektivno i to kao olujno, kao jesensko vrijeme, kao sunčano i slično. Stoga je pojam atmosfere središnji pojam prirodne i okolišne estetike. Otuda je nadasve prikladan za definiranje doživljaja okoliša. (Umwelt) Okoliš pritom nije objekt, niti mentalna slika, već priroda u kojoj se netko nalazi. Krajolik, kao topos prirodne i okolišne estetike, ne označava ni prizor ni sliku. To je subjektivno doživljeni okoliš, dan afektivnim karakterom koji prenosi stanovniku tog okoliša. Zato Böhme nastoji odgovoriti zašto je bilo potrebno uopće uvođenje koncepta atmosfere u estetiku smjestiti pod naziv Nove estetike. U to vrijeme, krajem 1980-ih, estetiku je još uvijek uvelike određivao Immanuel Kant odnosno bila je to estetika prosudbe, naime teorija sudova okusa. Iako pojam estetika potječe od djela Alexandera Gottlieba Baumgartena *Aesthetica* (Baumgarten [1750.], estetika do tada nije bila, kako je Baumgarten namjeravao, teorija osjetilne spoznaje. Pojmom atmosfere konačno je određen temeljni objekt osjetilne spoznaje jer atmosfera je ono što je prvenstveno dano osjetilima. No, ako je to „nova estetika“, onda je problem s njezinim određenjem ipak posve drukčije naravi. Tijelo je zapravo ključan „subjekt“ cjelokupne osjetilne spoznaje, a budući da je tzv. tradicionalna estetika bila od Kanta oslonjena na tri kritike (čistoga uma, praktičnoga uma i moći suđenja), onda je pitanje ovog „subjekta“ uvijek i pitanje o granicama koje spoznaja utemeljena na umu (Vernunft) može donijeti u svijet onkraj granica danih jezikom iskazivanja umnosti svijeta kao takvoga. Nova estetika atmosfere, međutim, nije dostatno obrazložena alternativa tradicionalnoj estetici jer nedostaje ono što je za razumijevanje upravo „estetskoga kapitalizma“ kojeg Böhme kritizira naprosto nužno. A to je ishodište čitave promjene koja je uslijedila nakon „kraja metafizike“ s Heideggerom i kasnije u obratu s Deleuzeom i koju sam razvio ne kao „novu estetiku“ tehnosfere, već kao tehnogenetsku vizualizaciju svijeta nastalog prevladavanjem razlika između ideja i pojava, subjekta i supstancije, transcendencije i imanencije. (v. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-032-21081-4 ) Iako sam suglasan s Böhmeom kako je glazba u ekstatičkome smislu idealni medij promišljanja aisthesisa, nedostaje po mojem sudu u promišljanju estetike atmosfere još jedna bitna pojmovno-kategorijalna mreža značenja bez koje ne postoji mogućnost nikakve „nove estetike“. To je pitanje o slici kao vizualizaciji događaja onkraj granica svijeta i svjetla, onkraj granica jezika uopće, jer ni atmosfera, ni ekstatičko iskustvo prostora nisu mjerodavni za ono što nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga. Ipak je atmosfera kozmo-anrtropologijska estetika i ne može odgovoriti na pitanje kako ono neljudsko kao takvo u formi tehnosfere ne samo što stvara „atmosfere“, već i autopoietički oblikuje svjetove i njihove „subjekte“.

July 7, 2026
Uzvišenost svjetla i dubina tame

Uzvišenost svjetla i dubina tame

1. Najznačajniji mislioci i pjesnici zapadnjačke filozofije kao metafizike kakvi bijahu Kant, Hegel, Hölderlin, Nietzsche, Marx, Heidegger i možda se nećemo svi složiti s ovom prosudbom ali tu valja uvrstiti i Spenglera u svojim su povijesno-filozofijskim uvidima o biti Njemačke uvijek u tome izvan svekolike redukcije na lokalnu partikularnost jedne zemlje i nacije-države koja je bila, za razliku od Francuske i Engleske u moderno doba, te Amerike u njezinu buđenju i nastanku kao svjetsko-političke sile, ono što je ponukalo filozofskoga antropologa Helmuta Plessnera da govori o „zakašnjeloj naciji“ (verspätete Nation). No, svi su oni istodobno i Nijemci i ta ih nacionalna odrednica odlikuje kao i njihova pripadnost ovoj ili onoj verziji mišljenja onkraj granica ukorijenjenih u pojmu domovine (Vaterland), zavičajnosti (Heimat) i države kao organske strukture povezane s idejom vladavine naroda kao subjekta povijesti (Staat). To da su Nijemci ne znači drugo negoli da se, kako je to ponajbolje iskazao jednom zgodom Hölderlin, moraju odrediti da valja svagda svoje uže ljudsko određenje kao što je ispovijedanje nacionalnoga osjećaja ne uzdignuti ponad onoga ljudskoga i kozmopolitskoga, jer to ne vodi samo u mržnju spram Drugoga (stranaca i doseljenika u vlastitu domovinu), već razara pravi smisao njemačke opstojnosti u povijesnome svijetu kao naroda „pjesnika i mislilaca“ koji nastavljaju udes i sudbinu Grka u modernome razdoblju zapadnjačke metafizike na njezinu kraju. Već spomenuti Spengler, s izvjesnom zadrškom njegova filozofijskoga statusa u odnosu na druge velikane duha, u svojem promišljanju ovog složenoga problema tvorbe i postojanosti identiteta kaže sljedeće. „I kao što je Faustova smrt zaključila klasični životni tijek, tako se sad duh najusamljenijeg od svih lutalica s definitivnim proklinjanjem svojeg vremena raspršuje u onim zagonetnim torinskim danima, kad je u slici svojeg svijeta vidio kako iščezavaju posljednje magle i jasno se ocrtavaju najdalji vrhovi. Upravo stoga Nietzscheov život na svijet koji će doći poslije njega djeluje snažnije. U ispunjenju Goetheova života nalazi se i činjenica da je nešto zaokružio i zaključio. Bezbrojni Nijemci obožavat će Goethea, živjet će s njim, uzdizati se uz njega, ali on ih nikad neće preobraziti. Nietzscheovo djelovanje preobražava, jer melodija njegova gledanja u njemu samome nije došla do kraja. Romantično mišljenje je beskrajno, u formi zgodimice nešto i zgotovljava, u misli, međutim, nikad. Ono zahvaća uvijek nova područja, iscrpljuje ih ili ih pretapa. Njegov način gledanja prelazi na prijatelje i neprijatelje, a od njih na vazda nove sljedbenike ili protivnike, pa i ako jednog dana nitko više ne bude čitao ta djela, njihov će pogled biti trajan i stvaralački. Nietzscheovo djelo nije komad prošlosti u kojem bi se uživalo, nego zadaća koja je pokazuje korisnom. Ona danas ne ovisi ni o njegovim spisima ni njihovoj građi i upravo je stoga njemačko sudbinsko pitanje.“ (Oswald Spengler, „Nietzsche i njegovo stoljeće“, Govor održan u povodu Nietzscheova 80. rođendana 15. listopada 1924. u Arhivu Friedricha Nietzschea u Weimaru, Europski glasnik, br. 31/2026. S njemačkoga preveo Boris Perić, u pripremi) 2. Oswald Spengler u svojem govoru o Nietzscheu tvrdi da su svi drugi veliki mislioci 19. stoljeća (poput Richarda Wagnera, Augusta Strindberga ili Lav Tolstoja) na ovaj ili onaj način podlegli duhu svojeg vremena. Za razliku od njih, Nietzsche je jedini potpuno odbacio utilitarizam, socijalnu etiku i slijepu vjeru u linearni društveni napredak. Spengler ga postavlja stoga uz bok Johannu Wolfgangu von Goetheu, smatrajući ih jedinim modernim Nijemcima čiji su životi i misao prerasli u čiste povijesne simbole. Spengler nikada nije skrivao da su mu Friedrich Nietzsche (uz Goethea) bili glavni intelektualni uzori za stvaranje njegova kapitalnoga djela Propast Zapada. U ovome govoru Spengler dodatno naglašava promjenu Nietzscheovih psiholoških i filozofijskih ideja (poput volje za moć) u povijesno-morfologijske kategorije. Nietzscheov skepticizam i najavu europskoga nihilizma Spengler koristi kao dokaz vlastite postavke da zapadnjačka kultura nezaustavljivo ulazi u svoju završnu, okoštalu fazu – fazu “civilizacije” i imperijalnoga cezarizma. Godina 1924. predstavlja vrhunac Spenglerova angažmana unutar konzervativne revolucije u Njemačkoj. Govor u Arhivu u Weimaru (kojim je tada upravljala Nietzscheova sestra Elisabeth Förster-Nietzsche) bio je dio šireg vala desničarskoga i nacionalističkoga prisvajanja Nietzscheove ostavštine, iako se sam Spengler oštro protivio völkisch antisemitizmu i kasnijemu nacizmu. No, što je zapravo ono ključno u razlikovanju koje uspostavlja između dvije fiziognomije, dva duhovno-povijesna lika, Janusovih obrisa povijesne sudbine Nijemaca i Njemačke, nekovrsnih suprotstavljenih ideja kao pojavnih oblika (eidos-morphé) onog što je određujuće za čitavu modernu povijest Zapada uopće, a ne samo za Njemačku kao navlastitu „iznimku“ u europskome kretanju spram mesijanskoga cilja svjetske povijesti? Nije li to ne samo prijepor između kozmopolitstva i nacionalizma, između univerzalnosti i partikularnosti uma i duha, već i između „uzvišenosti svjetla“ i „dubine tame“, između principa apolonske razboritosti i dioniske pravolje za svjetskom moći koja se ne iscrpljuje u sukobu „dobra“ i „zla“, jer bi to bilo naprosto besmisleno i izvan duhovne razine dostojne najvećih imena u povijesti njemačke „kulture“ kao europskih vrhunaca uspona i nadilaženja metafizike uopće? Mogao bih se unaprijed složiti da je zagonetka „torinskoga ushićenja“, a ovaj izraz rabi francuski mislilac i umjetnik Pierre Klossowski u svojoj sjajnoj studiji o Nietzscheu (v. https://zarkopaic.net/blog-post/u-zacaranome-krugu/ ), u tome što je jedno nesvodivo mišljenje ono koje, doduše, ima nepatvoreni njemački potpis izmučenoga tijela i vulkanske estetičke moći kazivanja i koje pred smrt u svojoj ekstatičnoj mahnitosti sebe potpisuje s imenima Raspetoga i Dioniza, nadilazi svoj uži nacionalni okvir i kreće na put spram izvornoga događaja u svezi grkstva i autentične filozofije i umjetnosti nepokolebljivo i dostojno najveće ljudske žrtve kao što je nerazumijevanje u očima Drugih onoga što mu bijaše radikalno postavljena zadaća mišljenja uopće. Nisam uvjeren da će nam Spenglerove refleksije uz Nietzschea o tome pomoći u shvaćanju problema zašto je Njemačka kao „zakašnjela nacija-država“ ujedno i misterij europske tihe propasti nakon Francuske revolucije i ustoličenja onoga što je poslije 2. svjetskoga rata i poraza njemačkoga nacizma s Hitlerom kao predvodnikom upravo Carl Schmitt u djelu Nomos zemlje iz 1947. godine najavio kao kraj ideje nacije-države i prijelaz u razdoblje postimperijalne suverenosti (naroda kao subjekta povijesti?). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-je-to-postimperijalna-suverenost/ Doista, i Goethe i Nietzsche postaju kako je to Spengler pokazao u svojim refleksijama više od pitanja o sudbini Njemačke i Nijemaca u nadolazećem razdoblju „svjetske povijesti“. Zašto? Ponajprije stoga što je njihova suprotstavljenost postala više od metafizičkoga spora racionalizma i iracionalizma, onog što je bit njemačke spekulativne dijalektike u Hegela i onoga što pripada duhu romantike s njezinim nastojanjem da se novi Bog oslobađanja od tegobnosti pragmatizma tehnike i znanosti prevlada „umjetničkom religijom“ (Kunstreligion) i estetizacijom drukčije politike od one zacrtane liberalno-demokratskim „republikanizmom“ onkraj „rojalizma“, što do danas usudno određuje smjer europske politike i njezinih zastarjelih snova o totalnoj vladavini „naroda“ u okrilju pravno-političkoga koncepta suverenosti. Ono najznačajnije u Spenglerovu razumijevanju izdvojenoga položaja Nietzscheove fiziognomike jest, uostalom, ono što je Nietzsche sam o sebi stvarno i mislio. Naime, da je samo on i nitko više od filozofa 19. stoljeća izvan tzv. duha vremena (Zeitgeist) i da je u neku ruku njegovo mišljenje misterij odnosa bitka i vremena iz same biti onoga što će u 20. stoljeću zaslugom Heideggera postati goruće pitanje: što je to uopće ꟷ suvremenost? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kad-kucne-cas-najvisega-vremena/ 3. Naša je sudbina uvjetovana ovim ničeanskim patosom i nuždom destrukcije/dekonstrukcije svijeta utemeljenoga na principima ideja koje nisu oblikovale stvarnost kao istinski mimesis božanske tvorbe smisla. Umjesto toga, geteovsko je uvijek ostalo kao i ono kantovsko uzvišeni ideal i mjera osmišljavanja svijeta ogrezloga u svojoj institucionalnoj okoštalosti jednog miltarno-filistarskoga duha. Prosvjetiteljstvo je u Njemačkoj postulat, a ne zbiljsko stanje. I stoga je nakon romantike Nietzscheov paradoksalni pothvat bio unaprijed osuđen da ono što je preostalo od veličajne europske metafizike svede na „golo ništa“ jedne idealističke i platonističke „laži“ kojoj je kršćanstvo samo drugi oblik ontologijske perverzije. Spengler je u svojem govoru u Weimaru 1924. godine otvorio problem naše „suvremenosti“ uistinu na dalekosežno proturječan način. Sve što je ovdje izrečeno posve je neporecivo. No, nije stvar u prepoznavanju Nietzscheovih temeljnih pojmova i fiziognomike koja pretpostavlja, rekao bi Heidegger, sam obrat u biti metafizike njegovim uvidom da samo umjetnik-kao-filozof ima mogućnost prevladavanja ove sudbinske ukorijenjenosti u jezik onostranosti i iluzija zbiljske nužnosti življenja. I zato je uistinu pogođena odlika Nietzschea kao nesvodiva umjetnika-kao-glazbenika kojim se samo on može pojaviti u povijesti njemačke kulture i filozofije i nitko drugi. Autentičnost mišljenja proizlazi iz fiziognomike onoga što je ozbiljenje „duha naroda“ i ono najviše uopće onkraj granica tzv. kolektivnoga identiteta. To najviše jest misterij „principa individuacije“. Neponovljivost sebstva jedino je što čovjeka još uopće razlikuje od animalizma i tehnologizma spram čega se njegova „bit“ egzistencijalno svakodnevno razračunava i zbog čega se nikad „bit“ ljudske egzistencije ne može razumjeti „pastoralno“, već samo „agonalno“. „Nietzsche je među velikim duhovnim Nijemcima bio jedini rođeni glazbenik. Svi ostali bili su ili oblikovatelji i raščlanitelji, mislili oni, pisali ili slikali. On je živio, osjećao i mislio uhom. Ta oči jedva da je i mogao koristiti. Njegova proza je čuvena, gotovo pjevana, nikako „pisana“. Vokali i kadence važniji su od usporedbi. A takvo je bilo i ono što je osjećao u vremenima, njihova melodija, njihov takt. On je otkrio tonalitet stranih kultura. Nitko prije njega nije znao ništa o tempu povijesti. Čitav niz njegovih pojmova – dionizijsko, patos distance, vječno vraćanje – valja itekako razumjeti glazbeno. Osjećao je takt u onome što se nazivalo plemstvom, ćudoređem, junaštvom, otmjenošću, gospodskim moralom. On je bio prvi koji je u povijesnoj slici, što su je učeni istraživači tada gradili od podataka i brojki, ritmički slijed razdoblja, običaja i načina mišljenja, rasa i velikih pojedinaca doživio kao simfoniju.“ (Oswald Spengler, „Nietzsche i njegovo stoljeće“, Govor održan u povodu Nietzscheova 80. rođendana 15. listopada 1924. u Arhivu Friedricha Nietzschea u Weimaru, Europski glasnik, br. 31/2026. S njemačkoga preveo Boris Perić, u pripremi) 4. Što su, dakle, Nijemci i zašto je za nadolazeću budućnost odnos Goethea i Nietzschea uvjet mogućnosti onoga što prevladava Spenglerovu težnju da iz same biti „konzervativne revolucije“ Njemačku vrati na „pravi put“ koji je, kako je to već rečeno, završio s čudovišnom stranputicom i padom u bezdan grozovita nacističkoga genocida i apsolutnoga totalitarizma 20. stoljeća? Ako je bit suvremenosti obrat u samoj biti metafizike, onda je Nietzscheova radikalna kritika njezinih povijesno-nacionalnih bezumlja i pozitivističke usmjerenosti u pragmatiku znanja bez ekstaze uvida u apolonsko-dionisko razdoblje helenskoga pra-svijeta koje nikad ne zastarijeva već se samo drukčije pojavljuje u aktualnosti vremena ništa drugo negoli destrukcija/dekonstrukcija ideje nacije i države i kozmopolitizma i svijeta uopće. Sve to nije predmet Spenglerova uvida. I zato od njegovih inače u mnogim aspektima poticajnoj estetičkoj analizi Nietzscheovih osvita nadčovjeka i sumraka bogova nećemo dospjeti do onog što je jedino bitno. Spengleru je Nietzsche uvijek i samo najznačajniji duhovno-povijesni lik paradigmatske morfologije svjetske povijesti koja Njemačku misli iz horizonta „propasti Zapada“ i nikad i ništa više. Suvremenost nije nikad redukcija aktualnosti na tehnički stvorenu aktualnost vremena koja prošlost muzealizira ili je, pak, oživljava za sumnjive geopolitičke svrhe. Nakon što je Nietzsche jedini uz Marxa u duhovno-povijesnoj fiziognomici modernoga nihilizma otvorio pitanje o sudbini naroda i njegovih transformacija u suvremenosti, nije više nikakav misaoni izazov ponavljati do zamora ono što smo na početku naveli i to ne iz spisa filozofa koji su odredili njemačku, europsku, zapadnjačku i svjetsku „sudbinu“, već iz mitopoetskoga kazivanja najvećeg njemačkoga i jednog od temeljnih modernih pjesnika kao što je to Hölderlin kako je najteže slobodno ispovijedati ono navlastito nacionalno. Dospjeli smo u doba povratka „kraja povijesti“ i njezine agonije koju ponajbolje predstavlja uskrsnuće radikalnoga nacionalizma s postavkom o volji za moć naroda drugim sredstvima od tradicionalno političkih. A za takvo doba sve što je još uopće važno misliti o „zakašnjeloj naciji“ nakon Kanta, Hegela, Hölderlina, Nietzschea, Marxa, Heideggera i možda se nećemo svi složiti s ovom prosudbom ali tu valja uvrstiti i Spenglera svodi se na prevladavanje ideje Europe i Zapada onkraj granica njihove metafizičke „sudbine“. Mi više ne živimo u „svijetu“ koji se znamenuje pojmovima drevnih nacija i naroda, već u doba tehno-genetske distopije za koju je sve što još uopće postoji samo i jedino pitanje pragmatičke održivosti i funkcionalne ustrojenosti u sustav za koji jezik više nije stvar i zadaća mišljenja. Umjesto njega, kvantitativna vizualizacija događaja s logikom beskonačnosti nadilazi čak i pitanje osmišljavanja svijeta i simfonijsko mišljenje jednog njemačkoga dioniski raspetoga Zarathustre. U odnosu spram „simfonije mislećih strojeva“ sve su njegove wagnerovske i antiwagnerovske misli samo „uzvišenost tame“ u „dubini svjetla“ i tako će zauvijek i ostati.

July 6, 2026
Pasolinijev pepeo

Pasolinijev pepeo

„Prava apokalipsa je ona koju donosi tehnologija, era primijenjene znanosti, koja će čovjeka pretvoriti u nešto drugačije od onoga što je bio nekada. Dogodilo se nešto bez ekvivalenta u dosadašnjoj povijesti čovječanstva. Zastrašuje nas ideja da naša djeca i potomci neće biti kao mi. To je, u neku ruku, kraj svijeta.“ (P.P. Pasolini) 1. Gledaš kroz grotlo Etne u filmsku kameru koja snima ovaj morbidni okoliš u slavu odavno propalih svetaca jedne druge apokalipse. Oko tebe je metež, možda sve podsjeća na onaj drevni helenski kaos. Romska djeca i njihovi šugavi psi u blatu od razrovanih guma kamioneta izlaze na sunce nakon dugih kišnih noći. Svetkovina izmaštana života miješa se s ponosom i nadom, jer na obzorju gori polje kukuruza i povijest se sunovraća u bezdane od salitre i kuge. Iz kadra izlaze dva kalabreška transvestita u pripijenim crnim minicama od skaja i razderanim mrežastim čarapama, te urlaju na začuđene prolaznike uz drevnu rimsku cestu kojom vrludaju zapušteni čempresi i pinije poharane zadnjom ljetnom olujom. Pjevaš o životu „u onim bijednim nastambama gdje se troši nepouzdan i srdačan dar postojanja…tjelesna, kolektivna prisutnost; osjećaš pomanjkanje svake prave religije…svijetle rajonski autobusi, u grozdovima radnika na vratima, a grupe vojnika idu, neužurbano, prema brdu što skriva sred vlažnih iskopa, i suhih gomila smeća u sjeni, zavučene kurvice…“ (P.P. Pasolini, Gramscijev pepeo, u: Mladen Machiedo (priredio i preveo s talijanskoga), Novi talijanski pjesnici, NZ „Marko Marulić“, Split, 1971., str. 145-146.) 2. Voziš se pustinjskim predjelima uokolo egipatske doline kraljeva i razmišljaš o svetoj obitelji svojih opsjednutih traumom i tabuom velikih predaka, o razlozima zašto je ideja Majke ovdje najveća prepreka u razumijevanju milosrđa. Južni narodi su zatočeni carstvom imaginarnoga od postanka do danas. Svi plaču za svojim vječnim madonama, psuju ih na pasja kola, zaogrću krvavim pokrovima od čiste bjeline, padaju ničice pred njihova koljena i mole za iskupljenje nakon tisuću počinjenih amoralizama iz vjekovne dužnosti spram zakona Oca i svih njegovih drugih patetičnih malih fašizama. Paradoksi te opsjedaju još od dana koje si proveo s Frankom Basagliom u otvorenome kampu za shizofrenike i narcističku djecu budućnosti s vjerom u antipsihijatriju i dolazak jednog strašnoga proročanstva. Nigdje nisam naišao na takav mesijanski ton, metafizičku moć i fantastičan prolom slika iz poeme nastale 1964. godine koja preciznošću grčkih vidovnjaka iz Sofoklovih tragedija naviješta našu opskurnu suvremenost. Pjevaš, dakle, kako „Ali plavih očiju jedan od tolikih sinova sinôva spustit će se iz Alžira, brodovima na jedra i vesla.Pratit će ga tisuće ljudi sitnih tijela i očiju kao u bijednih pasa njihovih očeva na barkama porinutim u Kraljevstvima gladi. Donijet će sa sobom djecu, i kruh i sir, u žutim papirima uskrsnog ponedjeljka. Dovest će bake i magarce, na galijama ukradenim iz kolonijalnih luka. Iskrcat će se u Crotoneu ili Palmiju, u milijunima, odjeveni u azijske prnje ili američke košulje. Kalabrezi će odmah reći kao lopovi lopovima: „Evo davne braće, s djecom i kruhom i sirom.“ (…) …odričući se časti seljačkih religija, zaboravljajući čast podzemlja, izdajući nevinost barbarskih naroda, sa svojim Alijima Plavih očiju – izaći će iz zemlje da pljačkaju – izronit će sa dna mora da ubijaju – sići će s nebeskih visina da otimlju – i da nauče drugove radnike radosti života – da nauče građane radosti slobode – da nauče kršćane radosti smrti – srušit će Rim i na njegove razvaline položiti sjeme Antičke Povijesti. Zatim će s Papom i svim sakramentima otići kao cigani gore prema Zapadu i Sjeveru s crvenim zastavama Trotzkoga na vjetru.„ (P. P. Pasolini, Proročanstvo, u: Mladen Machiedo (priredio i preveo s talijanskoga), Novi talijanski pjesnici, NZ „Marko Marulić“, Split, 1971., str. 151-152.) No, dobro, nitko nije prorok i nositelj staklene kugle 333. dana da bi bio sto posto u pravu, Crvene su zastave posve pocrnile, a tvorac ideje „permanentne revolucije“ nakon meksičke sjekire doživio je apsolutnu drugu smrt i više ga iz duboke kome neće probuditi ni onaj pobjedonosni zvuk teške lokomotive koja prolazi stepama i planinama do Vladivostoka i širi poslanstvo napretka i vjere u balzamiranu vječnost. Sve je drugo, uglavnom, poetski i proročki tako kako jest i baš zato nas ispunjava uzvišenim spokojem od traume drugoga došašća onih koji su čitavu povijest bili nitko i ništa, a sada žele biti netko i nešto i žele to odmah i sada. 3. 1968. je mitska godina kraja povijesti i umjesto da misliš kako ćeš snimiti događaj autentičnoga povijesno-mesijanskoga obrata svijeta u svojem Teoremu, već tri te neurotične noći pohodi u bdjenjima lik pokojnoga mlađeg brata Guida, ubijenoga potkraj 2. svjetskoga rata. Mrtvaci uglavnom ništa ne govore. Guido u tome nije iznimka. Zamišljaš posljednju scenu svojeg životnoga filma upravo na obroncima Etne koja glumi Vezuv. Jer ipak je ovaj veći vulkan simbolički kralj svih vulkana i istinski navještaj apokalipse zbog Pompeja i pepela koji prekriva civilizaciju brutalnoga imperija, tišine i umijeća užitka u razvratu kao stilu života. Govoriš mu kako će izgledati ta posljednja, apokaliptičko-mesijanska scena. Guido te pomno sluša okrenut poput torza Apolonova kipa u lijevu stranu ovog iznajmljenoga milanskoga stana u kojem Silvana Magnano vodi ljubav sa zagonetnim gostom kao svojim žuđenim Anti-Kristom koji joj podaruje smjer pravoga života i budi nadu da još ima mogućnosti neke druge nužnosti od zgrtanja blaga i vjere u industrijalizam društva spektakla u kojem čak i tvoj film i književno djelo nije drugo negoli gola roba na tržištu, koja se tek danas prodaje možda i bolje negoli u danima povijesnih sutona i anarhističkih barikada u Milanu. (https://zarkopaic.net/blog-post/krik-iz-pustinje-ili-destrukcija-prosloga-zivota/ ) Reći ćeš, Guido mi bijaše model i zbiljski uzor, gotovo platonska ideja, za lik zagonetnoga Gosta, a ja sam samo Pjesnik i skitnica što traći svoje odabrano vrijeme u pokušaju da uvjeri svijet u ono što je jedino smisleno: da su i Krist, i teška sirotinja onda i danas, i apostolski dani i noći, i propovijedi boraca za radnička i ljudska prava, i sva povijest ljudske avanture pod ovim mračnim nebom i blistavim zvijezdama onkraj magle jedno te isto. Sve su razlike pitanje perspektive, i onda i danas, i ništa drugo. Pjevaš kao što nitko možda nikad nije tako divno pjevao i red je da te se sluša kao zavjetnoga proroka posljednjih stvari na ovoj zemlji, tiho i s osjećajem kako poezija još možda može doseći smisao življenja pod uvjetom da je govor autentičan, a stihovi uklesani u silne patnje i uskomešanu krv čovječju… „Ah, noge moje bose što koračate pustinjskim pijeskom! Noge moje bose što me vodite tamo gdje tek je jedna prisutnost i gdje ničeg nema da me brani od pogleda tuđih! (…) Kao nekoć izraelskom narodu ili apostolu Pavlu, pustinja mi se pričinja kao ono što je, od stvarnosti, jedino neophodno. (…) Onaj koji je tražio milanskim ulicama je li isti koji sada traži putovima pustinje? Istina je: simbol stvarnosti ima nešto što stvarnost nema: on predstavlja svako njeno značenje, a ipak joj dodaje – zbog svoje predodžbene prirode – značenje novo. (…) Zašto se protiv moje volje lice grči, vratne žile se nadimlju, oči se ispunjaju ognjenom svjetlošću? I zašto urlik koji mi, trenutak zatim, razjaren izlazi iz grla, ne pridodaje ništa od dvoličnosti koja je do sada gospodarila ovim mojim koračanjem pustinjom? (…) To je urlik u kojem se na dnu zebnje osjeća neki plašljivi akcent nade: ili urlik izvjesnosti, potpuno apsurdne, u dubini kojeg odzvanja čisto očajanje. U svakom slučaju ovo je izvjesno; što god ovaj moj urlik značio, suđeno mu je da traje iza svakog mogućeg svršetka.“ (P.P. Pasolini, „Ah, noge moje bose“, u: Mladen Machiedo (priredio i preveo s talijanskoga), Novi talijanski pjesnici, NZ „Marko Marulić“, Split, 1971., str160, 161 i 162.) Bdjenja su dovršena. Guido se vratio u svijet mrtvih. Nebo nad Milanom poprimilo je boje narančaste prašine. I sve je postajalo s vremenom bezličnije i dosadnije, čak i sukobi skvadrista i leftista podno rimskih katakombi. Svaka epoha imala je svoja bdjenja i svitanja, ali ova koju je najavio Teoremom Guidov brat prije no što ga je na plaži u Ostiji 1975. godine izmrcvario do smrti navodno njegov ljubavnik i pripadnik Crnih brigada više nema doslovno ništa osim pepela u ustajalome zraku. 4. „Film predstavlja kritiku buržoazije i kapitalizma kroz prizmu marksizma i psihoanalize. Lik tajanstvenog gosta često se interpretira kao manifestacija Boga, anđela ili primitivne, neobuzdane seksualnosti koja uništava umjetne društvene konstrukte. Film je izazvao velike kontroverze i sudske procese zbog navodne opscenosti, no Vatikan mu je prvotno dodijelio nagradu katoličkoga ureda za film (OCIC), koja je kasnije povučena.“ (AI komentar uz Teorem)

July 5, 2026
Orson Welles ili Glas koji stvara novu sliku svijeta

Orson Welles ili Glas koji stvara novu sliku svijeta

1. Postoji nesvodivi jedan jedini Glas i postoji mnoštvo različitih glasova koji su samo odjek ovog pra-glasa kao izvornoga svijeta (Ur-Welt). Taj glas zvuči „božanski“ zato jer ga se ne može usporediti s nijednim drugim glasom, jer je sušta jedinstvenost, jednokratnost, neponovljivost i nikad se ne može reproducirati kao kopija čak ni uz veliku pomoć najnovijih AI-dispozitiva ove govorne osjetilnosti čovjeka. U povijesti 20. stoljeća i njegove fundamentalne umjetnosti kao što je film, ovaj „novi medij“ u svojoj slikovnoj fascinaciji gledatelja kao promatrača (spectator) koji počiva u svojoj „ontologiji“ u pojmu slike događaja, takav je Glas koji stvara novu sliku svijeta „imao“ američki redatelj, scenarist, glumac, kvintensencija ideje filma uopće ꟷ Orson Welles. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-medijalnoga-neutraliziranja/ https://zarkopaic.net/blog-post/o-govoru-rijecima-i-jeziku-kao-igri/ Nitko se njegovu statusu glasa kao umjetničkoga djela ne može približiti i to ne zato što prije njega nije bilo dramskoga aktera ili filmske zvijezde, muške i ženske, koja nije možda imala čak i „ljepši“ glas od njegova. Sjetimo se samo kako je više negoli maestralno Richard Burton na BBC-u u kasne noćne sate u radio-dramama kazivao Hamleta ili, pak, govorio stihove Th. S. Eliota, D.H. Lawrencea ili Dylana Thomasa, da smo satima nakon slušanja ljepote poetske riječi ostajali bez riječi i znali da ovaj svijet i u njegovu strahotnome kaosu ima ipak uzvišeni smisao koji se otvara svakome čovjeku iz biti umjetnosti kao slušanje onoga što nadilazi puke granice govorenja u prazno. No, nije stvar ovdje u estetskoj kvaliteti i „ljepoti“ kazivajuće moći jezika koju netko ima, a netko nema, i uvijek se onda kazuje da je onaj koji ima takav Glas obdaren posebnim moćima onkraj ljudskih. A razlog se pronalazi u tome što je mimesis kojim se glas uspostavlja kao drugi svijet od onoga prirodnoga kao izvornoga ne samo oponašanje bitka, već i nešto što do danas estetika pripisuje pojmovima koji su samo sekularizirani iskazi jedne primarne filozofijsko-teologijske „objave“ jer se i u predsokratskih Grka i u religioznih Židova ono što takav Glas iskazuje smatra onime što je prvotno i začetno i u čemu se upravo božansko epifanijski pojavljuje u svijetu. Riječ je o jeziku kao govoru kojemu instrument kazivanja jest Glas (phoné). U biti glasovnosti i onoga što glasom „oglašavamo“ leži bit glazbe koja i etimologijski u hrvatskome jeziku proizlazi iz čistoće i otvorenosti Glasa. Uostalom, zato i Jacques Derrida u svojem temeljnome filozofijskom djelu kao što je to O gramatologiji (De la grammatologie, Minuit, Parit, 1967.) izriče bit svoje dekonstrukcije zapadnjačke metafizike tako što pokazuje da je njezin logocentrizam utemeljen na fonocentrizmu, to jest, um kao središte mišljenja počiva na strukturi glasa kojemu jezik određuje granice iskazivosti. 2. Glas Orsona Wellesa naširoko se slavi kao umjetničko remek-djelo zvuka 20. stoljeća. Često opisivan kao instrument, tako fino uglačan poput mahagonija, s majstorskom dikcijom, tonom i tempom njegov vokalni talent revolucionirao je i radio i filmski dizajn zvuka. Wellesova vokalna izvedba bila je iznimno elastična i polivalentna u svojim dosezima. Mogao je, naime, prijeći iz gromoglasne, Shakespeareove rezonancije u zavjerenički, hipnotički šapat, čineći da same riječi nose i značenje i emocionalno platno. Sva sreća da imamo sačuvane sve njegove veličajne radio-drame i filmove, a razgovori s njime poput onih u showu Dicka Cavetta u kojem zajedno s velikim engleskim glumcem Peterom O’Tolleom oboje analiziraju u čemu je bit Shakespeareovih drama kao književnoga djela, kao kazališnoga diskursa i naposljetku filmskoga učinka na masovnu publiku za mene je ono što pripada najvećim dostignućima televizijskoga razgovora uopće i vrijedi ga gledati i slušati uvijek kad Vas ispuni mračni osjećaj da na ovome svijetu postoje samo idioti, sitna narcistička kukavelj i živo blato ljudskoga ništavila. S djelima poput radijskog prijenosa Rata svjetova iz 1938. godine njegov vokalni autoritet, tempo i simulirane vijesti uvjerili su slušatelje u invaziju Marsovaca na Ameriku što je prvi i jedini put u povijesti medija imalo stvarne učinke masovne panike. Često sam u svojim predavanjima o filozofiji medija uzimao ovaj primjer i analizirao ga s nekoliko teorijskih stajališta: Lacanove psihoanalize, Debordova društva spektakla i svoje vlastite „ontologije tehnosfere“ kao slučaj stvaranja masovne neuroze i psihoze kojom tzv. fake-news nisu ništa drugo negoli post-ideološka konstrukcija događaja kojom čovjek ne vjeruje svojim ušima i svojim očima, već samo i jedino „Velikom Trećem“ ili frojdovski kazano Super-egu kao matrici medijske „istine i laži“ i to zato što je medij kako je to dobro uvidio Marshall McLuhan uvijek dvoje: poruka i ideologija. (v. https://zarkopaic.net/works/vizualne-komunikacije/ i https://tvrdja.com/visual-arts/videology-and-digital-appearance-can-communication-still-be-ethically-restrained/) Welles je koristio svoj glas za stvaranje akustične dubine mnogo prije nego što je postojao višekanalni zvuk, donoseći kazališnu scenu izravno u domove slušatelja. Prije Wellesa, većina filmskih redatelja oslanjala se isključivo na vizualni okvir kako bi diktirala opseg scene. Zvuk se transformirao u strukturni umjetnički element. U svojim filmskim remek-djelima poput Građanina Kanea, manipulirao je razinama zvuka i reverberacijom kako bi odgovarao vizualnome opsegu prostorije, stvarajući impresivno akustično okružje. Tijekom svojih radijskih dana 1930-ih godina, izumio je praktičnu zvučnu umjetnost kako bi svojim pričama dao dodatnu moć začaravanja slušatelja onim (ne)vidljivim što slušatelj mora vizualizirati i uvijek je taj čin ne-reprezentacije prije nastanka televizijske mozaične slike još uvijek u sferi misterija mimesisa. Razlog je taj što glas nije samo okvir ljudskoga tijela koji se vidi, nego ponajprije metafizičko otajstvo njegove glazbene nesvodivosti na bilo što materijalno. I zato su dramski glumci kao i operni pjevači ujedno nestalni i vječni i to ne kao slike-ikone varljivoga svijeta spektakla, već kao glasovi-ideje onoga što nadilazi granice pojavnosti. To što je, dakle, Orson Welles „izmislio“ u svojim tehničkim inovacijama u radu u studiju poput korištenja čekića na lubenici kako bi simulirao kolac koji probija srce vampira, to je gotovo „genijalnije“ od svih velikih filmskih inovacija koje je unio u proces snimanja scena poput „ptičje perspektive“ u Dodiru zla iz 1958. godine s visećim platformama na kojima se kreće filmska kamera. (v. https://www.dw.com/en/orson-welles-war-of-the-worlds-lessons-on-media-literacy/a-74205373 3. Slušam, dakle, učestalo na youtube različite razgovore koje je Orson Welles vodio u Parizu, Londonu, New Yorku s ljudima koji su znali da pred sobom imaju ne samo vrhunskoga sugovornika koji utjelovljuje kulturnu povijest i povijest medija 20. stoljeća u svojem Glasu i isto tako gromadnoj pojavi, koji su ujedno znali da je pred njima i Građanin Kane i Treći čovjek i Dodir Zla i Macbeth i Kakfin Proces sniman u Zagrebu 1962. godine i ono što će kao slika nakon njegove smrti preostati u nasljeđe novim generacijama kao dokaz da ideje umjetnosti stvaraju nove svjetove i kad njihovi stvaratelji nisu više među živima. Ono što me u ovome fragmentu kaosa jedino zaokuplja nisu više njegovi filmovi i pasionirana opsjednutost sa Shakespeareom i Kafkom, pa čak ni to da je ispričao kako je u Austriji na nekom mitingu nacista u planinskome krajoliku izbliza vidio Hitlera kako pozdravlja masu 1930ih godina i da je kao i Karl Kraus u tom trenutku osjetio intuitivno da je taj lik s malim brčićima i kretnjama patetičnoga lutka na navijanje sa svastikom na smeđoj odori zapravo „nitko i ništa“, jer iz njega nije emanirala nikakva karizma niti bilo što pamtljivo da nije nakon tog mitinga autor Mein Kampfa izvršio totalni genocid i poubijao milijune ljudi diljem Zemlje. Ne, zaokuplja me samo njegov Glas kao totalno umjetničko djelo koje (engleskome) jeziku kao jeziku globalne masovne uporabe i sporazumijevanja utiskuje tako moćan pečat duhovnosti i ironije, ljepote i uzvišenosti čitave povijesti svijeta da nije začudno zašto na forumu ispod snimaka ovih razgovora gotovo svi unisono opčinjeni Orsonom Wellesom kažu da bi ga mogli slušati danima bez prestanka jer je ovaj Glas upravo ono što proizlazi iz biti autentičnoga događaja života kao filma. A film nije tek slika-pokret kako je to odredio Gilles Deleuze u prvome svesku njegove epohalne studije o biti tzv. sedme umjetnosti, već slika-vrijeme kako to čitamo u drugome svesku u kojem je na nekoliko mjesta odlučujuće značenje Wellesove kinematografije za povijest i nadolazeću budućnost filma uopće. (https://www.amazon.com/Cinema-II-Time-Image-Bloomsbury-Revelations/dp/147251260X https://zarkopaic.net/blog-post/filozofija-filma-ili-film-kao-filozofija/ ) Što nam, dakle, ovaj Glas kazuje i imperativno određuje čak i kada više nismo uvjereni da je za njegovu apsolutnu moć ovo doba tehnosfere primjereno okružje i tzv. okoliš u kojem umjesto jezika vladaju digitalne slike u njihovoj svekolikoj nadomjestivosti zbilje i njezinoj estetizaciji i vizualizaciji? Ništa, osim što zvuči tako metafizički neodredljivo uzvišeno i autonomno a da nije ni glas Boga, niti glas Naroda, niti glas Imperija, niti glas zapovijedi nekog diktatora kojem se dobrovoljno pokoravamo zato što mu se ne možemo oduprijeti jer je riječ sloboda u odnosu spram Moći nečega što pretpostavlja slobodu totalne kontrole kao manipulacije svijetom kako je to utjelovio u Građaninu Kaneu do kraja svijeta. Ništa, osim što je u tome glasu sintetizirana čitava povijest svijeta kao medijske konstrukcije događaja koji može baš SVE. Može učiniti da se nakon njegove radio-dramske izvedbe 1938. godine Rat svjetova ne čini nikakvim estetskim hirom i umjetničkom iluzijom, već jedinom pravom stvarnošću kojom upravlja His Master’s Voice i zbog čega ljudi slušajući radio dramu u polumraku svojih stanova od paničnoga straha pred invazijom Aliensa iskaču kroz prozore i završavaju na odjelima psihijatrijskih klinika kao slučajevi masovne psihoze i medijske hipnoze. Može dovesti do toga da mu vjerujemo na glas da je zlo i njegov dodir više od kinematičke iliuzije, ono što nije manihejski sindrom suprotnosti dobra, već ono što proizlazi iz ljudske-suviše-ljudske neljudskosti. Može mistiku mračnoga Beča u poslijeratnoj apokalipsi učiniti pitanjem kako onaj tko je odsutan na sve moguće načine određuje prisutnost svih Drugih, a nije riječ o njegovoj smrti, već o drugome životu, životu koji je film kao jedina umjetnost suvremenosti uspio sinestetski realizirati u slikama događaja. Što je, dakle, bit svekolike filmske umjetnosti i njezine totalne moći fascinacije ovim „drugim svijetom“ koji nadilazi tzv. Realnost ako ne ono nematerijalno kao takvo, ono što emanira ljepotu ljudske krhkosti i nepostojanosti u vremenu, ono što omogućuje da i slika-pokreta i slika-vremena dospiju do svoje posljednje sinteze u magičnome fonocentrizmu epohe koja je imala za svoj Glas ono što je Orson Welles stvorio kao novu sliku svijeta i u kojoj živimo kao u svojem jedinome pravome domu iza zrcala i njegovih krhotina kojim dama iz Šangaja prolazi kroz naše ustreptale snove.

July 4, 2026
Vrijeme patoloških Narcisa

Vrijeme patoloških Narcisa

1. Kako vrijeme odmiče u mrtvu ireverzibilnost tako knjiga američkoga teoretičara Christophera Lascha, profesora povijesti na Sveučilištu u Rochesteru, naslovljena Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (The Culture of Narcissism), Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak, postaje jedino autentično djelo koje u potpunosti objašnjava sve ono o čemu ovdje govorimo. (v. Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.) Vrijeme patološkoga Narcisa odavno je stiglo, već 1960ih godina u SAD i u svijet zapadnjačke potrošačke kulture kapitalizma, a u trećoj dekadi 21. stoljeća posve je obuzelo generaciju X u svijetu u njegovoj planetarno-globalnoj jednolikosti. Lasch u kontekstu psihoanalitičke „velike priče“ na jednom mjestu kaže kako je Melanie Klein analizirala desetogodišnjega dječaka ʺkoji je nesvjesno razmišljao o svojoj majci kao o ‘vampiru’, o ‘strašnoj ptici’, te pounutrio tu sliku kao hipohondriju. Bojao sa da će loše utvare u njemu proždrijeti one dobre. (…) Dijete koje je toliko snažno zastrašeno svojim vlastitim agresivnim osjećajima (projiciranim u druge i potom opet pouunutrenim u vidu unutrašnjih ‘čudovišta’) pokušava kompenzirati svoja iskustva bijesa i zavisti maštarijama o bogatstvu, ljepoti i svemoći. (…) Kod narcističkih pacijenata depresija nema oblik žaljenja s primjesama krivice koje Freud opisuje u svojem radu ‘Mourning and Melancholia’, već poprima oblik nemoćnoga bijesa. Pacijent osjeća da je poražen od vanjskih sila.ʺ (str. 44-45.) Lacshova je analiza simultano dovođenje u svezu razvitka američkoga potrošačkog stila života s kapitalizmom u kojem tzv. javne osobe iz svijeta show-biznisa već 1970ih godina određuju smjer onog što će u 21. stoljeću francuski sociolog Gilles Lipovetsky nazvati ulaskom u stadij estetskoga kapitalizma u kojem slika objekta prodaje njezin sadržaj, a ne dizajnirana forma proizvoda. Slika je pritom u digitalno doba doživjela transformaciju, jer više nije stvar u slici nekog stvarnoga objekta, bez obzira bilo riječ o čovjeku, životinji ili umjetničkome artefaktu poput Warholove brillo-kutije ili njegove slavne banane za tzv. Factory. Umjesto toga, slika je događaj virtualne aktualizacije čime reklama od čiste propagande za prodaju nekog proizvoda uzlazi u stadij oživotvorenoga lifestyles, odnosno poistovjećivanja s onima koji nose tu-i-tu košulju, slušaju tu-i-tu glazbu, političke i kulturne preferencije su im takve-i-takve, ali uvijek u skladu s temeljnim pojmovima avangardne estetike kao što su to ‘trojstvo’ šoka-provokacije-eskperimenta. Slika koju ovaj fascinantni estetski kapitalizam unosi u svijet društva spektakla nužno ne smije biti dosadna. Zato je u znaku neprestanoga napretka u morbidnosti–okrutnosti-cinizmu. Tzv. metajezik patološkoga narcizma današnjih social networks jest čisto stvaralačko oponašanje metajezika novih ekstremnih ideologija supremacizma u kojem vulgarnost, psovka i eksplicitni pornografski sadržaj pozivaju na posvemašnje vrijeđanje i prezir Drugih, bez obzira jesu li to rodno-spolno, rasno, subkulturalno različiti. U svakom slučaju, ono što Lasch savršeno dijagnosticira s pojmom narcističke kulture jest akumulacija mržnje i bijesa usmjerenoga na Druge, a ne nemoćno i usamljeno žalovanje za gubitkom identiteta. Narcizam poništava melankoličnu depresiju i umjesto nje stvara prostor za realizaciju primordijalnoga bijesa i mržnje, onog što je Nietzsche metafizički nazivao ressentimentom. ʺPremda narcis može funkcionirati u svakodnevici i često opčaravati druge ljude (u velikoj mjeri i ‘pseudouvidom u svoju ličnost’), njegovo obezvređivanje drugih i nedostatak pravog zanimanja za njih osiromašuje njegov lični život i pojačava ‘subjektivno doživljavanje ispraznosti’. Kako se ni na koji način nije stvarno intelektualno angažirao u svijetu – usprkos svojih često preuveličanih procjena vlastitih intelektualnih sposobnosti – ima malu moć sublimacije. Zbog toga su mu neophodna stalna odobravanja i divljenje drugih. On se ‘mora pripiti uz nekoga i živjeti gotovo parazitskim’ životom. (…) Narcis osjeća kroničnu dosadu i u neprestanoj je potrazi za trenutnom bliskošću, za emocionalnim nadražajima bez vezivanja i ovisnosti. On je promiskuitetan, a često i panseksualan, jer spajanje predgenitalnih i edipalnih poriva u službi regresije potiče polimorfnu perverznost.ʺ(str. 45.) Budimo naposljetku krajnje odrješiti na tragu ove Laschove analize. Patološki narcizam je stanje-kao-bolest suvremenoga društva spektakla i njegovo je glavno nihilističko obilježje posvemašnja ravnodušnost na patnje Drugih. Tih istih godina kad je Lasch objavio svoju briljantnu studiju koja će odrediti 21. stoljeće u mnogim aspektima pojavljivanja složenih odnosa između informacijske ekonomije globalnoga kapitalizma, politike integriranoga spektakla i kulture totalne vizualizacije događaja Gilles Deleuze i Félix Guattari u svojim su analizama u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 istodobno uveli u razmatranje dolazak korporativne logike aksiomatike kapitalizma kojemu je temeljna značajka u neoliberalnome razaranju društva i države i uspostavljanju vladavine figure Vođe kao patološkoga Narcisa onkraj tradicionalne analize Theodora W. Adorna još krajem 1930-ih godina o autoritarnoj osobnosti u politici i društvu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/drustvo-kao-stroj/ Bilo je to, dakle, doba najave ne samo novih struktura djelovanja kapitalizma kao fundamentalnoga Označitelja, već i partikularnih poput začetaka post-fašizma s kojim se tek danas suočavamo kao stvarnom prijetnjom ugrožavanja života u liberalno-demokratskim poretcima Zapada. 2. Za razliku od uobičajenog shvaćanja narcizma kao obične sebičnosti ili taštine, Lasch koristi kliničku definiciju psihoanalize. Njegov narcis ne voli sebe, već pati od duboke unutarnje praznine, tjeskobe i nesigurnosti. Ovaj obrat od samoozbiljenja sebstva spram negativne „represivne desublimacije“ kako ju je određivao još Herbert Marcuse u svojim knjigama o kasnome kapitalizmu kao društvu jednodimenzionalnosti 1950-1960-ih godina u SAD-u pokazuje kako je stanje postalo ono koje je još Nietzsche u svojim spisima o nihilizmu odredio kao doba psihologije „posljednjega čovjeka“. ( https://www.amazon.com/One-Dimensional-Man-Ideology-Advanced-Industrial/dp/0807014176) Lasch identificira nekoliko strukturalnih promjena u društvu koje su potaknule ovu epidemiju :Država, terapeutske institucije i stručnjaci preuzeli su tradicionalne odgojne funkcije roditelja, čime je oslabljen razvoj stabilnoga dječjega super-ega. Ekonomija potiče stalno samozadovoljavanje i površni hedonizam, dok mediji i reklame nameću imperative vječne mladosti, slave i ljepote. Umjesto religijskoga spasenja ili političke akcije, društvo se okrenulo “mentalnome zdravlju” i bjesomučnom samopropitivanju, tretirajući osobni rast kao vrhovni cilj. Psiho-marketing narcistički usmjerene osobnosti savršeno je bio usklađen s glavnim ciljevima korporativnoga privatiziranja države 1970-ih i 1980-ih godina. To je stanje obilježeno težnjom za uspostavljanjem kompetitivnoga kapitalizma s krajem stabilnosti postojećih društvenih uloga. Sve je postalo fluidno, nadomjestivo, ono što je britanski sociolog Zygmunt Bauman u svojim djelima karakterizirao pojmovima „tekućega“ (moderniteta, subjekta, kulture). (v. Zygmunt Bauman, Liquid Modernity, Polity Press, Cambridge, 2000. https://www.amazon.com/Liquid-Modernity-Zygmunt-Bauman/dp/0745624103 ) Suočeni s političkim krizama i osjećajem nemoći pred velikim korporacijama i državom, pojedinci odustaju od mijenjanja svijeta i povlače se u obrambenu strategiju preživljavanja “dan za danom”. Knjiga detaljno analizira kako se taj psihološki sklop manifestira u različitim sferama. Zbog fiksacije na mladost i fizičku privlačnost, narcisoidna kultura ne cijeni mudrost starijih i užasava se biološkoga propadanja. Odnosi postaju bojište prožeto strahom od vezivanja, eksploatacijom i emocionalnim povlačenjem kako bi se izbjeglo razočaranje. Lasch ingeniozno kritizira reforme koje pod krinkom demokratizacije zapravo šire funkcionalnu nepismenost i srozavaju akademske kriterije što će posebno biti predmet još jedne vrhunski napisane studije, one političkoga filozofa Allana Blooma s naslovom The Closing of the American Mind objavljene 1987. godine (https://www.amazon.com/Closing-American-Mind-Education-Impoverished/dp/1451683200.) Političko djelovanje, naposljetku, gubi ideologijsku supstanciju i pretvara se u manipulaciju medijskim slikama, PR-om i izgradnjom osobnoga imidža. Knjiga je odmah po objavljivanju postala golemi bestseler na ljestvicama The New York Timesa.. Njezin utjecaj bio je toliki da je predsjednik Jimmy Carter pozvao Lascha u Camp David kako bi mu pomogao oblikovati čuveni govor o “krizi povjerenja” iz 1979. godine. Iako je napisana krajem 1970-ih godina, mnogi suvremeni kritičari smatraju da je Laschova analiza nevjerojatno precizno predvidjela digitalno doba. Fenomeni poput kulture “influencera”, opsesije selfiejima, izgradnje osobnoga brenda na društvenim mrežama i duboke društvene polarizacije često se interpretiraju kao ekstremni nastavak procesa koje je Lasch opisao prije gotovo pola stoljeća. Doista sam suglasan s takvim prosudbama. Štoviše, sklon sam ovu knjigu postaviti u sam vrh najlucidnije promišljenih i napisanih studija o „duhu vremena“ koji iako je u knjizi ograničen na američku situaciju počev od 1960-ih godina uvelike nadilazi ovaj referenciijalni okvir i postaje jedinstven paradigmatski slučaj suvremenosti u svim mogućim aspektima. Knjiga je objavljena u hrvatskome prijevodu 1986. godine u izvrsnoj biblioteci „Psiha“ ondašnjega zagrebačkoga izdavača „Naprijed“ u kojoj je izašlo niz bitnih knjiga Sigmunda Freuda, Jacquesa Lacana, Herberta Marcusea, Davida Coopera, Rogera Bastidea, a pogovor je napisao Slavoj Žižek koji nosi naslov „Patološki narcis kao društveno niži oblik subjektivnosti“. Tekst je, naravno, iznimno pronicljivo izveden, provokativno argumentiran iz horizonta analitičke psihoanalize na tragu Lacana i u mnogim se postavkama kritički odnosi na Laschove ideje iznijete u knjizi Narcistička kultura. 3. Žižek se nadovezuje na Laschove temeljne ideje, ali kritizira njegovu nostalgičnu čežnju za povratkom tradicionalnom, patrijarhalnome autoritetu. Protiv patrijarhalne nostalgije Žižek ističe da, iako Lasch identificira istinsku krizu u modernome “simboličkome poretku” (okviru zakona i tradicija), Laschova konzervativna sklonost teži romantizaciji tradicionalne nuklearne obitelji. Žižek stoga tvrdi da je sama tradicionalna obitelj povijesno funkcionirala kao mehanizam za autoritarnu podložnost. Preoblikujući Laschovu postavku o patološkome narcisu, on pokazuje da u kasnome kapitalizmu vladajuća ideologija više ne ograničava uživanje (kao što je to činio stari viktorijanski superego). Umjesto toga, postmoderni superego zahtijeva da subjekti “uživaju” u sebi, uspijevaju i stalno se izražavaju, što dovodi do novog, paradoksalnoga oblika društvene kontrole. Žižek se, naravno, slaže da pad tradicionalnog “simboličkoga oca” oduzima društvu apsolutno etičko sidro. Ovaj kolaps stvara stanje u kojem je subjekt zatočen u beskonačnoj spirali refleksivnosti, oslanjajući se na kapitalističko tržište koje diktira njegov identitet. Zanimljivo je da Žižek u kritici Laschove kulturalne analize zasnovane na američkoj psihoanalizi, koja je bila „opsjednuta“ border-line sindromom smještanja krhkoga subjekta u prostor psihoza, pa utoliko narcizam nikad nije mogao biti razmotren izvan granica ove apoteoze „slabe subjektivnosti“ dostojno na marksističkim tragovima radikalne promjene društvenih uvjeta kasnoga kapitalizma, plovi na istoj valnoj daljini s izrazitim kritičarem Lacanove psihoanalize kakav je bio Gilles Deleuze s njegovim analizama Anti-Edipa kao strukture želje u doba korporativne deteritorijalizacije/reteritorijalizacije kapitalizma. Na taj način zapravo se nalazimo suočeni s pitanjem koje je do danas ostalo nerazriješeno i to ne samo za Lascha i Žižeka, već gotovo za ne povjerovati, i za Deleuzea. To je pitanje o naravi ili „biti“ novoga načina društvene kontrole nad rascijepljenim subjektom izvedbe samoga života u onome što je Nad-Ja ili matrica cjelokupne globalno-planetarne vladavine u kojoj se figure patoloških narcisa neprestano pojavljuju vodećim figurama ekonomije, politike i kulture. Naime, ako je „bit“ narcizma u njegovoj sublimnoj objektivaciji s Nad-Ja, onda je to najperverznije stanje uopće moguće, jer se u ozbiljenju svojih želja i ciljeva današnji populistički realizatori totalnoga narcizma poput Trumpa i njegovih mnogih malih klonova diljem svijeta pokazuju poistovjećeni s pseudo-mesijanskom zadaćom Države-Društva koju nadomješta njihova privatna Korporacija. I stoga je „ludilo“ postalo sistematsko, a ne više njihova „privatna stvar“ koja može varirati od napretka u svijesti o korisnosti zločina, perfidnih laži i obogotvorenja vlastite praznine do monumentalnih razina kojima se izjednačava današnji posttotalitarni Vođa s onima iz prošlosti 20. stoljeća, a koje je Guy Debord svrstao u svojoj tipologiji „društva spektakla“ u tzv. koncentrirani spektakl (Mussolini, Hitler, Staljin) s ideologijama talijanskoga fašizma, njemačkoga nacizma i sovjetskoga komunizma. (v. Žarko Paić, The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-031-18942-5 ) Ideja totalne kontrole u tzv. globalnome društvu kontrole, po mojem sudu, nadilazi granice svekolika razvitka pojma ljudskoga subjekta u oba slučaja koje psihoanaliza poznaje: Freudovu s idom, egom i superegom i Lacanovu s imaginarnim, simboličkim i Realnim. Narcizam je upravo ono što je najavio Nietzsche, dakle, psihologija posljednjega čovjeka i nije riječ tek o akumulaciji taštine i kultivirane srdžbe na kvadrat zbog vlastite uvjerenosti u sublimnu zadaću „vlastitosti“ koja sebe vidi u zrcalu „VELIKOGA Drugoga“ (Boga ili nesvjesnoga, svejedno). Ta je psihologija nužno ne samo psiho-patologija informacijske strukture kognitivnoga kapitalizma koja zahtijeva sve moguće načine pokoravanja Drugoga interesima profita koji se razmješta iz sfere industrijskoga rada u postmoderne forme kulturnoga kapitala. Ona je i više od toga, naime, sublimna objektivacija onog neljudskoga u formi tehnosfere koja prethodi svakoj mogućoj trijadi pod-i-nad-Ja, jer je posrijedi „Veliki Treći“ onkraj svih granica želje i njezine derealizacije u čistoj informaciji. 4. Doba kibernetike jest doba realiziranoga patološkoga narcizma koje pretpostavlja totalnu kontrolu subjekta od strane sublimnoga objekta tehnosfere za koju je povijest ljudskih psihoza i border-line stanja već u bitnome muzealizirano stanje samosvijesti čovjeka koji u zrcalu više ne vidi svoje drugo Ja, već jedino i samo narcističke maske Onoga što stoji iza povijesti kapitalizma i njegovih društvenih metamorfoza. A to je jedino ono sublimno samo onkraj razlike Ja i Drugoga, čisto Ono što suvremeni svijet vodi kroz postaje post-totalitarnih poredaka do posljednje granice tehnološke singularnosti. Sve su religije, sve tzv. bioetičke doktrine, svi postulati povratka smjernosti ove ili one tradicionalne duhovnosti spram simboličke i stvarne vladavine Onoga u vremenu patoloških narcisa nemoćni izljevi jednog „etičkoga fundamentalizma“. Zašto? Zato što je riječ o „onome“ što uopće nije nikakvo ni Ja ni nad-Ja u svijetu digitalne metafizike sveopće virtualizacije života, već se pokazuje kroz posljednju zonu želje za apsolutnim priznanjem onog ljudskoga-suviše-ljudskoga koje ne leži u pojmu uma, nego je duboko umreženo u svijetu želje kao volje za moć. Nietzsche je najznačajniji mislilac-navjestitelj ovog obrata metafizike na svojem prijelazu u doba kibernetike. Želja za apsolutnim priznanjem nije ništa drugo negoli volja za moć koja vrijeme patološkoga narcizma dovodi do realizacije u onome što više nije čovjek kao animal rationale, već homo kybernetes onkraj granica svih drugih želja osim totalne kontrole nad sublimnim objektom svoje vlastite želje.

July 3, 2026
Kult prošlosti i moć bezvremenosti

Kult prošlosti i moć bezvremenosti

1. Teško da bi se i jedan književni esej napisan u 20. stoljeću mogao mjeriti s utjecajem koji je izvršio onaj engleskoga pjesnika i esejista, Thomasa Stearnsa Eliota na književnu teoriju modernizma, ali još više na razumijevanje paradoksa moderne poezije kojoj je upravo Eliot uz Celana, Kavafisa, Pessou, Valéryja i Mandeljštama zacijelo najznačajniji predstavnik svojom amblematskom poemom Pusta zemlja (The Waste Land) iz 1922. godine. Esej naslovljen „Tradicija i individualni talent“ („Tradition and the individual Talent“) objavljen je izvorno 1919. godine u časopisu The Egoist, a kasnije je uvršten u znamenitu zbirku kritika Sveta šuma (The Sacred Wood) iz 1920. godine. Veličina je nekoga književnoga teksta, a isto vrijedi u razlici i za filozofijski tekst, u tome da se u posvemašnjoj jednostavnosti njegova bit može iskazati u jednoj ili najviše dvije rečenice. Pa, evo dokaza. U njemu Eliot redefinira pojam tradicije i postavlja temelje takozvane bezosjećajne (impersonalne) teorije poezije. Zbogom, dakle, svakome sentimentalizmu i egoizmu u modernome pjevanju svijeta! Kakve li ironije, pa esej je objavljen upravo u časopisu Egoist. Nije li to krajnje paradoksalno: da, naime, vodeći pjesnik i teoretičar književnoga modernizma nakon 1. svjetskoga rata traži od poetizacije života da napusti toliko slavljene pojmove osobnosti i sebstva bez čega nije moguće ni zamisliti zašto bismo htjeli biti moderni i slijediti onaj Rimbaudov imperativ iz Sezone u paklu kako treba biti „apsolutno moderan“. Jer što je drugo osobnost ili sebstvo negoli bit onoga što Heidegger naziva metafizikom subjektivnosti i pod time misli zapadnjačku filozofiju od Descartesa i njegova ključnoga teorema cogito ergo sum? Nasuprot romantičarskome shvaćanju da je tradicija puko, slijepo oponašanje prošlosti, Eliot tvrdi da se ona ne može naslijediti. Ovo je ključno mjesto razlikovanja književnika poput Eliota i Pounda kao modernih tradicionalista nasuprot njihovim oponentima u engleskoj i američkoj poeziji (W. B. Yeats i drugi) koji bi se mogli odrediti kao tradicionalni modernisti. Razlikovanje je u nas uveo u svojim esejima o tradiciji, modernosti i problemu nasljedstva i radikalnoga osporavanja tradicije cijenjeni pisac, anglist i prevoditelj Antun Šoljan. U esejističkome smislu uvijek sam smatrao njegove ironijske, mudre i znalački napisane eseje o različitim problemima književnosti i kulture stvaralačkim prijenosom ideja Thomasa S. Eliota. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/cudesan-laboratorij-opsjena/) Tradicija se stječe teškim radom i proučavanjem. Povijesni smisao (historical sense) podrazumijeva pritom osjećaj za „oživljavanje prošlosti”, ali i za njezinu prisutnost u sadašnjosti. Eliot vidi cjelokupnu europsku književnost (od Homera do danas) kao živući, simultani sustav u kojem sva djela koegzistiraju. Pritom objašnjava da stvaranje novog umjetničkoga djela nije izoliran čin. Kada se pojavi doista novo umjetničko djelo, ono mijenja cijeli postojeći poredak. Može se, dakle, govoriti uvriježenim znanstvenim pojmom promjene paradigme kako to izvodi američki filozof i sociolog znanosti Thomas Kuhn. Sadašnjost mijenja prošlost jednako kao što prošlost usmjerava sadašnjost. Nijedan umjetnik nema potpuno značenje sam za sebe. Njegova se vrijednost mora mjeriti i uspoređivati u odnosu na “društvo mrtvih pjesnika“. 2. „Ako usporedite nekoliko reprezentativnih odlomaka najveće poezije, vidjet ćete kolika je raznolikost tipova kombinacija, a također i kako potpuno bilo koji poluetički kriterij „uzvišenosti“ promašuje cilj. Jer nije važna „veličina“, intenzitet emocija, komponenti, već intenzitet umjetničkoga procesa, pritisak, da tako kažem, pod kojim se fuzija odvija. Epizoda s Paolom i Francescom koristi određenu emociju, ali intenzitet poezije nešto je sasvim drugačije od bilo kakvog intenziteta u pretpostavljenom iskustvu koji može ostaviti. Nadalje, nije intenzivnija od Pjeva XXVI, putovanja Uliksa, koje nema izravnu ovisnost o emociji. Velika raznolikost moguća je u procesu transmutacije emocija: ubojstvo Agamemnona ili agonija Otela daju umjetnički učinak naizgled bliži mogućem originalu nego scene iz Dantea. U Agamemnonu se umjetnička emocija približava emociji stvarnoga gledatelja; u Otelu emociji samog protagonista. Ali razlika između umjetnosti i događaja uvijek je apsolutna; kombinacija koja je ubojstvo Agamemnona vjerojatno je jednako složena kao i ona koja je putovanje Uliksa. U oba slučaja došlo je do spajanja elemenata. Keatsova oda sadrži niz osjećaja koji nemaju nikakve posebne veze sa slavujem, ali koje je slavuj, dijelom, možda, zbog svojeg privlačnoga imena, a dijelom zbog svojeg ugleda, poslužio okupiti.“ Nije mi nakana u ovim refleksijama o Eliotovu prijelomnome eseju u 20. stoljeću pokazivati koliko je posebno krajem stoljeća nakon revizije modernizma u djelima postmodernih pisaca i teoretičara književnosti njegov „kanon“ bio podvrgnut kritičkim analizama i često gotovo ideologijski seciran kao primjer „zadrtosti“ tradicionalizma u legitimiranju svojih temeljnih misaonih ishodišta i djela pisaca koji predstavljaju uzor „visoke kulture“. Pitanje „kanona“, o kojem je teorijski govorio Harold Bloom, uvijek je pitanje uspostavljanja ranga vrednovanja, te često završava s kritikom upravo suvremenosti koja nije dostojna slavnih prethodnika. U odabranom ulomku iz Eliotova eseja razvidno je kako poezija svagda vodi unutarnji dijalog s tradicijom čak i kad joj se opire „smrću metafore“. Jedino je važno nakon više od protekloga stoljeća uvidjeti da je Eliot svojom temeljnom postavkom uspostavio ono što mnogi ne žele vidjeti. Riječ je o mišljenju o desubjektiviranju modernosti njegovim navlastitim sredstvima rastemeljenja metafizike kao što je to govor o nad-osobnosti poezije kao univerzalnoga jezika svijeta. Ovo mišljenje služi se očitim paradoksima i u tome je vjerodostojni esencijalni skepticizam na djelu. U doba koje 1920ih godina savršeno pogađa postavka španjolskoga filozofa José Ortega y Gasseta o dehumanizaciji umjetnosti uloga i zadaća tradicije nije ni u kakvome opskurnome poklonstvu autoritetima vjere i politike. No, ne možemo poreći da je sam Eliot bio „klasicist u književnosti, rojalist u politici i anglo-katolik u religiji“. Sve to za dalekosežnost njegova eseja koji podaruje pravu mjeru vrijednosne supstancije kanona kao kulta prošlosti i moći bezvremenosti nije odlučujuće. Razlog leži u tome što Eliot kao i mnogi drugi modernisti visokoga stila naspram tendencija europske avangarde zagovara prevrednovanje tradicije, a ne njezino rezolutno razaranje. Tri velika pisca engleskoga jezika u 20. stoljeću, romanopisac Joyce i pjesnici i esejisti Pound i Eliot su stoga trijada jednog navlastita duha dijagnoze temeljne nelagode modernosti koja se može iskazati kao vjera u apsolutnu moć jezika u doba totalne dehumanizacije svijeta, u doba puste zemlje. I zato je posve nepotrebno pitanje koje se postavljalo prigodom jubileja stogodišnjice od prvotnoga tiska eseja „Tradicija i individualni talent” u mnogim američkim i engleskim časopisima i online kulturnim revijama: što je preostalo od Eliotova zagovora tradicije i nad-osobnosti poezije u 21. stoljeću? Znate li što je preostalo? Sve i ništa, baš tako. 3. „δὲ νοῦς ἴσως Θειότερόν τι καὶ ἀπαθές έστιν Ovaj esej predlaže zaustaviti se na granici metafizike ili misticizma i ograničiti se na praktične zaključke koje može primijeniti odgovorna osoba zainteresirana za poeziju. Preusmjeravanje interesa s pjesnika na poeziju pohvalan je cilj: jer bi to pridonijelo pravednijoj procjeni stvarne poezije, dobre i loše. Mnogo je ljudi koji cijene izraz iskrenih emocija u stihu, a manji je broj ljudi koji mogu cijeniti tehničku izvrsnost. Ali vrlo malo njih zna kada postoji izraz značajne emocije, emocije koja ima svoj život u pjesmi, a ne u povijesti pjesnika. Emocija umjetnosti je neosobna. I pjesnik ne može dosegnuti tu impersonalnost bez da se u potpunosti preda poslu koji treba obaviti. I vjerojatno neće znati što treba učiniti osim ako ne živi u onome što nije samo sadašnjost, već sadašnji trenutak prošlosti, osim ako nije svjestan ne onoga što je mrtvo, već onoga što već živi.“ Nismo još uvijek posve svjesni što je uistinu bio ovaj obrat u biti moderne poezije koji se kristalno jasno pojavio u pjesničkim djelima nekih prekretnih „platonista“ i „aristotelovaca“ u stihotvorstvu poput Paula Valéryja i Saint John-Persea u francuskome, te Pounda i Eliota u engleskome jeziku. Nije ovdje riječ o depatetizaciji govora ili onome što su već najavili Baudelaire i Rimbaud u Spleenu Pariza i Sezoni u paklu svođenjem na prozni diskurs i oslobođenjem jezika od rešetke smisla u slavu novoga apsoluta „prazne transcendencije“ kako to izvodi Hugo Friedrich. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-poslije-diktatorske-maste/) Naprotiv, Eliot je u dijalogu i kritičkome sučeljavanju sa stajalištima Valéryja o čistoj poeziji dospio do praga onoga što je krajnja granica iskazivosti ovog nad-osobnoga glasa poezije koja progovara ne više kroz osobu pjesnika, već kroz njegovu ideju i refleksivnost njegovih tvorbi smisla. I Valéry i Eliot su obojica imali istinski bliski odnos s filozofijom ili metafizikom, koju potonji u svojem slavnome eseju izjednačava posve „anglosaksonski“ (analitički ili pragmatistički) s misticizmom. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-umjetnosti-poezije/ ) Što nam to drugo svjedoči negoli da pjesnik kao (s)tvoritelj smisla mora prevladati u samome sebi ono čudovišno što se pokazuje ishodištem modernosti uopće. Bez toga ne postoji prolom svekolike „subjektivacije“ koja će implodirati u 21. stoljeću s povratkom tzv. fraktalnosti i fragmentarnosti govorenja koja poeziji podaruje naizgled neslućeno mnoštvo mogućnosti i ujedno pravi manjak spasonosnoga puta izvan labirinta vizualizacije svijeta. Ima netko tko je najpouzdaniji svjedok da je Eliotov pokušaj modernoga tradicionalizma vjerodostojan način mišljenja o biti moderne poezije uopće. Štoviše, taj Netko nije bilo tko, već paradigmatski pjesnik-romanopisac cjelokupne suvremenosti s kojim otpočinje i gotovo da završava povijest književnosti kao experimentum mundi. U pismu bratu u Dublin početkom veljače 1905. iz Pule, irski genij rastemeljenja jezika i tvorac apsolutno nove ideje romana kao implozije vremena, zapisao je ovu rečenicu koja je za moje shvaćanje biti moderne književnosti i filozofije nenadmašno precizna i neporecivo čudovišna. Vjerojatno je da Thomas S. Eliot nije mogao o tome znati ništa, čak i da je nešto više znao o „čudnome starome gradu“ kroz koji prolaze stoljeća rimske dekadencije i ubojite zastave naroda. Što je, dakle, James Joyce, pjesnik Komorne glazbe, zapisao u tom pismu kojim najavljuje odlazak iz Pule i dolazak u Trst. Ovo, posve uklesano u duhovni mramor istinske egzistencije ne samo modernoga pisca, već i onoga iz razdoblja povijesne prošlosti i moguće nadolazeće budućnosti. Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.

July 2, 2026
Gađenje kao izvor ljepote: Pound o Joyceu

Gađenje kao izvor ljepote: Pound o Joyceu

1. Ezra Pound je na sve moguće načine ohrabrivao najveće umjetnike svojeg doba, a to će reći modernizma i avangarde 20. stoljeća. Bio im je mentor i tutor, pretkazivač njihovih veličajnih dosega i obrata u biti umjetnosti kao što je književnost, do toga da im je pomagao u životnim stvarima i imao presudni utjecaj na objavljivanje njihovih prvih djela. Mnogi će književni znalci često zlurado kazati da je revolucionar poezije naše suvremenosti s njegovim monumentalnim Cantosom ostao u sjeni pred njegovim etičkim i prijateljskim osjećajima spram književnika-početnika u kojima je intuitivno odmah vidio genije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/trubadur-u-kavezu/ ) Sve je to zacijelo tako. No, ono što me posebno intrigira u odnosu između velikih pisaca modernosti, koje je upravo Pound prepoznao kao temeljne i ključne autore engleskoga jezika u svjetskim razmjerima poput Jamesa Joycea i Thomasa S. Eliota, jest kako je upravo pjesnik koji je na začudan način spojio neoplatonizam, metafiziku i trivijalnost industrijskoga doba s težnjom obuhvatnosti svih književnih epoha i jezika u svojoj ideografskoj planetarnosti u Joyceovu romanu prvijencu Portret umjetnika u mladosti (v. https://zarkopaic.net/blog-post/razdvajanja-u-mnostvu/) razaznao ono što je uvjet mogućnosti svekolike destrukcije/dekonstrukcije tradicije bez da je se osorno odbaci kao trulu krpu na smetlište. U Poundovu eseju „Joyce“ iz 1914. godine tako čitamo pri kraju teksta i ove misli. „Knjiga je izvrstan protuotrov za one kojima je Joyceova proza ​​„neugodna“ i koji odmah donose zaključke o Joyceovim „kloakalnim opsesijama“. Još uvijek nisam pronašao u Joyceovim objavljenim djelima nasilnu ili smrdljivu frazu koja se ne opravdava samo svojom istinitošću, već i pojačavanjem nekog suprotnoga učinka, dirljivošću koju daje nekoj emociji ili nekoj osujećenoj želji za ljepotom. Gađenje prema prljavom samo je još jedan izraz osjetljivosti na finije stvari. Nema percepcije ljepote bez odgovarajućeg gađenja. Ako je cijena za umjetnike poput Jamesa Joycea previsoka, onda je sam umjetnik taj koji plaća, a ako nas je Armagedon išta naučio, trebao nas je naučiti da se gnušamo poluistine i onih koji govore poluistinu u književnosti.“ (https://biblioklept.org/2012/12/29/joyce-ezra-pound/ ) Ono što kaže Pound kako „nema percepcije ljepote bez odgovarajućeg gađenja“ nije teško protumačiti iz horizonta estetskoga mišljenja koje pretpostavlja ono što je naspram Kanta i novovjekovne tradicije mišljenja o lijepome i uzvišenome posve „profanizirano“. Naime, gotovo nominalistički polazimo u moderno doba od pojedinačnoga iskustva koje je svagda negacija istine, dobra, bića, jednoga i lijepoga, jer se pojavljuje u stanjima u kojima je svijet fenomena određen primarnim egzistencijalnim događajem nelagode spram svijeta. Uostalom, već sam pokazao u jednom eseju o Joyceu i epifaniji kako je njegov filozofijski odnos spram svijeta posredovan neotomizmom i pokušajem razgradnje univerzalnih kategorija. Ovdje s Poundom gotovo da se susrećemo s pretkazanjem elementarnoga iskustva mučnine koju će Sartreov junak istoimena romana Antoine de Roquentin imenovati otporom spram bezrazložnosti bitka uopće. Prvotni je, dakle, susret s idejom ljepote posredovan onime što nazivamo osjećajem gađenja ili zazornosti, abjekcije spram svijeta. I nije nimalo slučajno da je Pound prepoznao u onome što Joyce uvodi u suvremenu književnost egzistencijalni šok i provokacija za čitatelja svikloga na ugodnost, sklad, mjeru. Nije nipošto riječ o nekoj primijenjenoj „estetici ružnoga“, već o eksperimentalnoj prozi koja razara samorazumljivost odnosa pisca i čitatelja kao odnos međusobnoga povjerenja u ispovijedanju neiskazivoga i onoga što je onkraj svakog iskustva lijepoga i uzvišenoga. Sve je to ovim romanom, doduše možda čak i „najčitljivijim“ od Joyceovih djela kao što su romani Uliks i Finneganova bdjenja, razoreno i ničeg više nema od starog sjaja estetskoga privida koji nas je začaravao kao Meduzinu djecu u zrcalu. 2. „Na tristo stranica Portreta umjetnika u mladosti nema propusta; nema ništa u životu toliko lijepo da se Joyce ne može dotaknuti tog bez profanacije – bez, prije svega, profanacije sentimenta i sentimentalnosti – i nema ništa toliko prljavo da se s tim ne može nositi sa svojom metalnom preciznošću.“(https://biblioklept.org/2012/12/29/joyce-ezra-pound/ ) Profanacije su u Joycea više od književne tehnike uspostavljanja modernoga romana kao „skalpela kaosa“, da se poslužim izvrsnim pojmom Tina Ujevića iz njegove zbirke eseja i proznih zapisa. Riječ je o spoznajno-estetskoj strategiji rušenja svega što je preostatak posrnule metafizike s njezinim dualizmima i carstvom mistifikacije. No, ono što pripada poretku profanacije jest nešto krajnje paradoksalno. Joyceova je borba s tradicijom u svim aspektima irskoga katolicizma bila daleko od toga da se podvrgne pod kanone avangardne destrukcije božanskoga i svetoga. Njezin je diskurzivni odnos spram mita i religije uvijek daleko refleksivnijega podrijetla. I to je ono što je Ezra Pound u svojem eseju o Joyceu istaknuo kad je upozorio da pisanje autora Dublinaca za razliku od svih drugih modernističkih pisaca ima odlike „metalne preciznosti“. U eseju Giorgia Agambena „Pohvala profanaciji“ filozof pokazuje da valja razlikovati „sekularizaciju i profanaciju“, upućujući na to da su oba postupka političke naravi, od čega prvi pretpostavlja posjedovanje moći, dok drugi dovodi do razdjelovljenja „dispozitiva moći“ te se pojavljuje u punom razmjeru u „zajedničkoj uporabi“ predmeta same profanacije. Dakle, profanacija se profanira, dok se sekularizacija svodi na postupak razmještanja svetoga u svjetovne prostore. (v. Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 89. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić) Ako tako pristupimo onome što je prema Poundu istinska novost Joyceove književnosti, razabrat ćemo kako je posrijedi jezični obrat svih uvriježenih riječi ne više kao sredstava značenja u procesu komunikacije između pisca i čitatelja, već kao svrhe kazivajuće slobode kao oslobođenja svijeta od metafizičkih privida s jasnom političkom pozadinom ekstremnoga konzervativizma kojemu je irski katolicizam u Joyceovu romanu Portret umjetnika u mladosti referencijalni okvir njegove autorske egzistencije. Ništa nije više „profano“ tek tako, zato što sada umjesto božanskoga i tabua neizrecivosti vlada mogućnost posvemašnje zazornosti koju se ne izbjegava, već objelodanjuje kao izvor svekolike ljepote. Nije, dakle, lijepo o-sebi vječno i postojano isto. Ono se preobražava u svojoj nestalnosti u stanje-između arhetipa i pojavne epifanije. Uostalom, Joyce je prethodnik u najdubljem smislu iskustva egzistencijalne slobode umjetnosti kojoj je književnost istinska paradigma mišljenja. Profanacija pretpostavlja iskustvo ontologijskoga „gađenja“ iz kojeg proizlazi mogućnost da se estetski oblikuje svijet koji ne može više biti nedodirljiv na iskaze „sentimenta i sentimentalnosti“. No, što je bit Joyceove profanacije čitave svjetske književnosti koja je proizvela mogućnost da se roman u 20. stoljeću razvije upravo iz tog iskustva „gađenja“, a ne „blaženstva“ u odnosu spram svijeta fenomena i njihovih metamorfoza? Nije to ni estetski niti politički način artikulacije pobune i emancipacije čovjeka od okovanosti tradicijom koja je uvijek, bez obzira na nostalgiju spram arhajskoga doba svijeta od Schellinga do Heideggera, od Pounda do T. S. Eliota ꟷ tvrdokorno nepopustljiva spram kulta slobode. Što bi onda bilo još moguće ako ne ova dva temeljna pojma koja čak i danas nastoje odrediti smisao umjetnosti i njezinih skrivenih i neskrivenih svrha i ciljeva? Ipak ima još nešto, ono što bismo skolastički iskazali kao tertium datur, a bez toga ni estetika niti politika naše suvremenosti uopće ne mogu postojati. Nisu li baš i Pound i Joyce u svojim razarateljskim i ujedno epifanijsko-stvaralačkim nastojanjima da oslobode poeziju i prozu od zapalosti u kloaku „sentimenata i sentimentalizma“ najveći demijurzi (engleskoga) jezika, oni koji u Cantosu i Uliksu i Finneganovim bjenjima uspostavljaju alkemijsko i ezoterijsko, revolucionarno i profano iskustvo samodjelatnosti jezika u najvišem mogućem osmišljavanju kaosa koji naposljetku postaje upravo odrednicom njihove poezije i proze? Jezik ovdje nije ni sredstvo komunikacije, niti svrha kazivanja u svijetu. Njegovo je „poslanstvo“ da profanacijom samoga života u moderno doba dovede iz „elementarnoga gađenja“ do sublimne ljepote koja se ne nalazi nigdje izvan svijeta, u sferama etera i božanskoga, već u samoj referencijalnoj strukturi govorenja bez čega nema ničega, baš ničega. I zato je ponajviše Joyceov jezik Portreta umjetnika u mladosti začetak ovog mahnitoga rastemeljenja svijeta kao mrtvoga jezika tradicije i kao kraljevstvo zazornosti bez čega nije moguće ni misliti niti pjevati o ljepoti koja iščezava iz svijeta i postaje puka profanacija. Jezik kao eros i thanatos, užitak i agonija zbilje. Jezik kao stvaralački kaos bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. To i ništa više. 3. U ranoj pjesmi Ezre Pounda napisanoj između 1913-1915. godine, naslovljenoj Vilanelle: The Psychological Hour, koja ima prizvuk vremena odavno prošlih i ujedno iskazuje pjesnikovu melankoliju u doba strahotnih razaranja u Prvome svjetskome ratu, kad je zazornost bila posve uobičajeni „pogled na svijet“ u komadanju ljudskih tijela i kloaki neviđenoj, nalazi se ovaj stih koji sam uvijek znao kazivati u raznim prigodama dokazujući time da je veliki američki pjesnik ne tek poeta ductus, već poeta vates, ne, dakle, pjesnik-učenjak već pjesnik-prorok: Beauty is so rare a thing, So few drink of my fountain.

July 1, 2026
Arkade i simptomi naopakoga svijeta

Arkade i simptomi naopakoga svijeta

1. U analizi kulturne dekadencije glavnoga grada europskoga/zapadnjačkoga moderniteta u 19. stoljeću, a riječ je naravno o Parizu, Walter Bemjamin u nedovršenome projektu svojih Arkada ili izvorno na njemačkome Passagen-Werk, usmjerava svoju dijagnostičku kritiku duha vremena na djelo najznačajnijeg književnika francuske dekadencije Jorisa-Karla Huysmansa i njegov roman Naopako (À rebours) koji je objavljen 1884. godine. Benjamin ovog pisca smatra prijelazom između dvojega: naturalizma i dekadencije. U nas je prijevod Huysmansova romana vjerojatno etimologijski i semantički vjerodostojan, no nije zgorega podsjetiti kako engleski prijevod ove knjige glasi Against Nature i već se u tom opisnome konceptu može razabrati u čemu je bit svekolika pokreta dekadencije zapadnjačke kulture radikalnoga moderniteta kojemu se radikalno suprotstavlja upravo ovaj, inače za Michela Houllebecqua, najznačajniji francuski književnik svojega doba. U Benjaminovu tekstu Huysmans predstavlja sa svojim paradigmatskim romanom kritike naturalizma upravo rastući fetišizam robe, interijerizam i ekstremnu izolaciju građanskoga individuuma 19. stoljeća. Glavni je lik romana Naopako des Esseintes arhetip dekadentnoga dendija koji se u potpunosti povlači iz modernoga društva u hiperstilizirano, umjetno privatno utočište kako bi ilustrirao krajnost građanske izolacije i potrošnje robe. Ovaj ekstremni individualizam nije samo zrcalo kapitalističke mahnite modernizacije u kojoj se kultura i sama tehnologizira i postaje ono što će gotovo stoljeće kasnije Guy Debord u svojem djelu Društvo spektakla u okviru trećega povijesno-genealogijskoga stadija razvitka nazvati integrirani spektakl u kojem se spajaju totalitarni (koncentrirani) i liberalno-demokratski (difuzni) spektakl u formi medijske konstrukcije stvarnosti kao simulacije i iluzije jednog pervertiranoga svijeta fetišizma robe kao nove ideologije. (v. Guy Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo Goran Vujasinović. O tome v. Žarko Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009. https://zarkopaic.net/blog-post/vladavina-uzitka/ ) Benjamin istražuje kako je građanski interijer 19. stoljeća postao svemir za sebe, privatno “kućište” za pojedinca. Des Esseintesov ekscentrični dom u djelu Naopako predstavlja izolirani privatni svijet u kojem kolekcionarski predmeti i egzotični umjetni okoliši djeluju kao odbacivanje masovno proizvedenoga, industrijskog izvanjskoga svijeta. Benjamin pritom prati kako se Huysmans prebacio s grubog, okolišnoga determinizma Émilea Zole (naturalizam) na subjektivni, estetizirani fokus dekadencije i simbolizma. Ovaj zaokret ne vidi stoga samo kao književni pomak, već kao izravnu psihološku reakciju na industrijalizaciju Pariza (poput pokrivanja rijeke Bièvre koja se ulijeva u Seinu). Budući da je Projekt Arkade izgrađen oko koncepta “dijalektičke slike”, (v. https://zarkopaic.net/blog-post/modernost-izmedu-furije-napretka-i-dosade-ponavljanja/ Benjamin suprotstavlja Huysmansov romantični eskapizam surovoj stvarnosti kapitalističkoga tržišta, pozicionirajući Huysmansa kao simptom kulturnih slijepih ulica 19. stoljeća. Uostalom, u okviru ovog romana sam je glavni lik des Essientes u svojim monolozima i pamfletski esejističkim prozivkama naturalista zagovornik bijega u oaze privatnosti i intime, u iluzorno oblikovani protu-svijet cjelokupnoj zbilji koja je postala amerikanizirani „pakao mediokritetstva i lošeg ukusa“ masovnoga industrijalizma. Evo, ovako des Esseintes upečatljivo „starinski“ proklinje amerikanizam i oligarhijsko prostaštvo vladajućih klasa modernoga kapitalizma svojega doba. „Imamo veliku američku tamnicu prenesenu na naš kontinent; imamo, napokon, golemo, duboko, neizmjerno prostaštvo fiinancijaša i skorojevića, što poput kakva odvratnog sunca obasjava idolopoklonički grad koji, ležeći potrbuške, štrca prljave hvalospjeve pred bezbožnim tabernakulom banaka! – O, neka se sruši to društvo, neka umre već jednom taj stari svijet! – uskliknuo je des Esseintes, ogorčen sramnim prizorom koji mu je oživljavao pred očima i taj je uzvik odagnao ružan san koji ga je gušio. – Oh – uskliknuo je još – kad samo pomislim da sve to nije san! Kad samo pomislim da ću se vratiti u sramotnu i ropsku vrevu ovog stoljeća!“ 2. Kad bismo htjeli ukratko prikazati radnju romana Naopako bilo bi to u kratkim crtama ovako. Des Esseintes, ekscentrični, bolesni i osamljeni aristokrat se povlači iz pariškoga društva u osamljenu kuću u predgrađu (Fontenay-aux-Roses). Tamo pokušava stvoriti potpuno umjetni svijet zatvoren za izvanjsku stvarnost. On duboko vjeruje da je ljudska umjetnost nadmoćna prirodi, te dizajnira sobe prema posebnim sinestetskim efektima (spajanje mirisa, boja i zvukova). Poznat je bizarni dio u kojem draguljima ukrašava oklop žive kornjače kako bi savršeno odgovarao bojama njegovog tepiha (kornjača na kraju ugiba pod težinom dragulja). Zbog potpunog sloma živaca i narušenoga zdravlja uzrokovanog izolacijom i neurozom, liječnik ga prisiljava da se vrati u Pariz i u stvarno društvo, što des Esseintes doživljava kao poraz. Eto. Uvijek mi u prikazu ovog romana i njegove tzv. radnje pada na um prikaz svijeta dekadentnoga kralja Ludwiga II. Bavarskoga i njegove inscenacije mrtvoga kraljevstva vlastite imaginacije na rubu ludila i genijalnosti. Ludwigova opsesija prošlošću pretvorila se u ekstremni umjetnički izričaj koji povjesničari umjetnosti često vežu uz dekadenciju fin de sièclea. Dvorci Neuschwanstein (srednjovjekovni ideal), Herrenchiemsee (kopija Versaillesa) i Linderhof nisu građeni za javnost ili državu, već isključivo za njega samoga. Ovaj privatni arhitektonski sinkretizam postao je začudna logika pseudo-estetizacije ili grandioznoga kiča jer je miješao stilove poput neogotike, neobaroka, bizantske motive kako bi stvorio kazališnu kulisu za svoje fantazije, što je odlika dekadentne zasićenosti poviješću. Venerina špilja (Linderhof) bila je pritom vrhunac (ne)ukusa kao borbe protiv jednolikosti i dosade modernizma. Umjetna špilja s ugrađenim sustavom za stvaranje valova i električnom rasvjetom u boji (vrhunska tehnologija tog doba korištena isključivo za iluziju) u kojoj je plutao u čamcu u obliku labuda, savršen je simbol dekadentnoga hedonizma i ekscentričnosti. O tome je Dražen Katunarić u svojoj drugoj esejističkoj knjizi Priča o špilji (NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1998.) nakon njegove najznačajnije knjige Kuća dekadencija (Naklada MD, Zagreb, 1992.) otvorio pitanje mimesisa kao temeljnoga pojma zapadnjačke metafizike bez kojeg ne postoji mogućnost promišljanja ljepote i njegova ugasnuća u modernoj konstrukciji stvarnosti kao horizontalne pustoši svijeta. Njegov esej “Umjetnik kao kralj” u kojem izričito govori o Ludwigu II. Bavarskome(1845. – 1886.) ističe pritom arhetip “kralja estetike” i apsolutne dekadencije, a Katunarić ga promatra kroz prizmu esteticizma i radikalne zamjene stvarnosti umjetnošću. Nije nimalo slučajno da je Katunarić kao urednik i direktor izdavačke kuće Litteris u svojem izdavačkome programu stoga uvrstio i glavnog autora ovog književnoga pokreta kao što je to Joris-Karl Huysmans. 3. Što određuje bit ovoga romana koji u samome naslovu na hrvatskome (Naopako) ima tu riječ koja je istodobno estetsko i etički konotativna toliko da nas vraća u okrilje jednog kulturnoga svijeta od kojeg su ostale samo krhotine predmeta u stilu neoantičkih kipova gole Venere, torza Apolona i klimtovski orisanih žena u praznome budoaru? Mislim da sam do mogućeg odgovora na pitanje o tome dospio tek u svojim analizama Jankélévitcheva pristupa Debussyjevoj glazbi u knjizi Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga umjetničkoga djela i dalje (Litteris, Zagreb, 2025. v. https://zarkopaic.net/blog-post/podnevno-mjesecarenje/ Uostalom, vidjet ćete je li to i pravi put ili „naopaki“ smjer mišljenja. Zapisao sam, naime, da je za razliku od njemačke romantike i njezine težnje da iz estetske religije nadomjesti smrt Boga kroz Wagnerov kult dramske opere kao sinestezije mitskoga života naroda put francuskoga post-impresionizma u posvemašnjoj subjektivaciji, pounutrenju metafizički nesvodiva života kao u Debussyjevim mjesečarenjima i utonuću u krajolik doživljene prirode kao misterija ljepote za što više nije mjerodavni označitelj duh (Geist), već ono što Grci imenovahu riječju koja će odrediti 20. stoljeće ne samo zbog Freuda i psihoanalize. Riječ je Psihé i zato je dekadencija povlačenje u svijet vlastitosti (privacije i intime) kao pobune protiv ružnoće, besmisla i masovne desupstancijalizacije svijeta svedenog na proizvodnju robe kao ready-mades estetike. Romantika je, dakle, posljednji pokušaj spašavanja metafizike iz duha njemačke spekulativnosti svijeta, a dekadencija je izvorno francuski kulturni protupokret spašavanja rafinirane ljudske duše od pada u bezdan modernističko-avangardne kakofonije „napretka“ i „razvitka“ povijesti. Huysmansov je roman Naopako stoga dijagnoza simptoma naopakoga svijeta koji razara tradiciju u ime progresizma i metajezika svjetskoga kapitalizma koju je 1889. godine simbolički uzvisio Eiffelov toranj u Parizu kao vrhuncu Svjetske izložbe uz svetkovinu čitavog stoljeća protekloga od Francuske revolucije. No, Huysmansov je bijeg od „naturalizma“ istodobno i pokušaj obnove onoga što je predmoderno vrijeme imalo kao svoj duhovno-povijesni okvir, a to je iskustvo Boga u dimenziji metafizički shvaćenoga katolicizma. I upravo je zato Naopako u odnosu na roman Oscara Wildea Slika Doriana Graya ono što ne može biti paradigmatskim slučajem ekstremnoga individualizma i likom umjetnika-kao-prokletnika koji slobodu svojeg radikalnoga esteticizma ne izvodi u intimi „četiri zida“ i ne bježi pred demonima napretka u izmaštane rajeve pseudo-ljepote koju je izvanjski svijet materijalne nadomjestivosti prezrivo odbacio na margine. Paradoks je, naime, da je sam Wilde svoj roman Slika Doriana Graya gotovo doslovno napisao po uzoru na Huysmansov Naopako. Wildeov Dorian Gray uvelike je modeliran prema des Esseintesu, povučenom, preosjetljivom i umjetnošću opsjednutom aristokratu iz Huysmansovog romana. Oba lika odbacuju običnu stvarnost i prepuštaju se svojim osjetilima ekstravagantnim fantazijama, parfemima po mjeri i draguljima. U romanu Slika Doriana Graya (1890.), Lord Henry daje Dorianu francuski roman odnosno „Žutu knjigu“. Ova knjiga koja je često bila prepoznata kao Huysmansov Naopako djeluje pritom kao svojevrsni korumpirajući nacrt, uvodeći umjetnika Doriana u život estetskoga hedonizma. Tijekom Wildeovih suđenja 1895. godine, otvoreno je branio ovu knjigu na optuženičkoj klupi. I Huysmans i Wilde vjerovali su da je priroda gruba i nerafinirana. Preferirali su stoga umjetnost kao oblikovanje unutarnjega života po mjeri vrhunskih klasičnih ideala poput uređenja interijera ili visoko njegovanih, umjetnih okružja. Naposljetku, još je nešto posebno važno za korelacije dva ključna književnika europske dekadencije. Oba pisca bila su, naime, opsesivno začarana biblijskim likom Salomé, omiljene muze dekadentnoga doba. Huysmans posvećuje cijeli odlomak slici Gustavea Moreaua Salomé u Naopako, koja je kasnije poslužila kao izravni tematski okvir za Wildeovu dramu Salomé iz 1891. godine. No, Iako su dijelili stavove identične estetske filozofije, pristupali su joj s različitim stilskim i životnim nagnućima. Huysmansov rad obilježili su intenzivni pesimizam, neuroza i konačni zaokret prema katoličkome misticizmu, dok je, pak, Oscar Wilde svoju dekadenciju prožeo oštrim humorom, dendizmom i neozbiljnijim, blistavim prihvaćanjem esteticizma u životu bez moralnih skrupula 4. Naravno, svi čekate da saznate vrijedi li i zašto uopće čitati iznova pisca kojeg su mediji, a tko drugi, proglasili „papom dekadencije“? U jednom online francuskome časopisu kakav je i Zone Critique nailazimo na urednički tekst (https://zone-critique.com/critiques/huysmans/) koji sintetizira sve ono što je u ovom mojem kratkome eseju naznačeno bavljenjem glavnim romanom Jorisa-Karla Huysmansa, Naopako. I odjednom vidimo da je zapravo glavni razlog aktualizacije ne u njegovim temama od kojih su brutalnost, esteticizam, dendizam, kritika potrošaštva i mistični katolicizam naprosto ključni pojmovi ove književnosti. Objavljivao je tzv. opsegom male romane i knjige proza, od kojih vrijedi zacijelo istaknuti još i knjige Marta (Marthe, 1876), Sestre Vatard (Les Sœurs Vatard, 1879), U obitelji (En ménage, 1881), Niz vodu (À vau-l’eau, 1882), te Ondje (Là-bas, (1891) u kojem tematizira okultizam, sotonizam i crnu magiju. Trebamo li onda vjerovati na riječ Michelu Houllebecqu koji ovog autora drži kao i Oswalda Spenglera uzorima stilske briljantnosti i nadahnjujućega obrata od dosade ponavljanja uvijek istih „subverzija“ onog što je postalo klišejem avangardne destrukcije samoga života nakon svih ogrezlosti u šokiranjima, provokacijama i eksperimentalnostima 20. stoljeća koje još nije završeno jer se nastavlja i danas do posljednjih tragova umjetničke iznemoglosti? Uvjetno kazano, da. Što je drugo dekadencija negoli svetkovina ljepote stila čak i kad se više nema što više re/stilizirati u ovome okljaštrenome svijetu i čak kad je užitak u čitanju starih majstora pripovijedanja u izobličenome zrcalu tog istoga svijeta jedino još blagotvorno protiv gomile onoga što „danas“ nazivamo književnošću kao simptomom naopakoga svijeta.

June 30, 2026
Kastalija, silazak s neba i konačno prosvjetljenje

Kastalija, silazak s neba i konačno prosvjetljenje

1. Kad god bih odbio sudjelovanje na različitim simpozijima i konferencijama s temom tzv. distopije ili primijenjenoga katastrofizma koji se uvukao u promišljanja suvremenosti kao dosadni čičak zalijepljen na kožu jer je kao i njegov pozitivni prethodnik u pojmu utopije naprosto povezan s onime čemu se Nietzsche svojem negdašnjemu učitelju Schopenhaueru suprotstavljao, a riječ je o oprekama optimizma i pesimizma kao pseudo-psihološkim odredbama ljudske svijesti suočene sa stvarnošću i pogledom u budućnost, uvijek bih se pritom sjetio da je najbolji protulijek ovome čitanje jednog već odavno zaboravljenoga romana. U doba mojeg intelektualnoga sazrijevanja roman naslovljen Igra staklenim perlama (Das Glassperlenspiel) izvorno objavljen 1943. godine švicarskoga književnika Hermanna Hessea imao je uistinu funkciju refleksivnoga puta do najviših duhovnih vrhunaca. Pisac je 1946. godine, kako se uobičajeno smatra, za njega i dobio Nobelovu nagradu za književnost. Prije no što sam pročitao ovaj roman, prethodno sam već „progutao“ dva obvezna književna naslova istoga pisca, znamenite knjige kao što su Stepski vuk (Der Steppenwolf) iz 1927. godine i zacijelo najpoznatiju Hesseovu knjigu Siddharta iz 1922. godine, u kojem je riječ o duhovnome putovanju do samospoznaje u doba koje se odnosi na doba mladoga Buddhe. Sjećam se kako su mnogi s pravom govorili da istinska literatura generacije 1968. i njezinoga mišljenja prevladavanja Zapada i materijalističke civilizacije kapitalizma u razotkriću duhovnoga Istoka u Indiji nisu priručnici o budhizmu ili Marcuseov Duh utopije – Esej o oslobođenju, već upravo Hesseova Siddharta. Bilo je to doba kad su njegove knjige prodavane u jeftinim džepnim izdanjima na kioscima i kad su se stvarno masovno čitale, iako je uvijek bilo pitanje u čemu je tajna „uspjeha“ ovog pisca koji pripada kritičkome smjeru njemačkih intelektualaca protivnika nacizma poput Thomasa Manna. Zašto je roman Igra staklenim perlama mogao imati takvu reputaciju refleksivne literature i gotovo ezoteričnoga ukusa za elitu i ujedno gotovo masovnu recepciju, a danas gotovo da ga nitko više i ne spominje uopće? Zar samo zato što su pseudo-tripovi na Istok i self-help literatura u savezu s medijskom pošašću tzv. putopisa koji razotkrivaju sve moguće tople vode i svu zamislivu preostalu egzotiku svijeta otupile bilo kakav istinski književni užitak u „duhovnoj samospoznaji“ onkraj racionalističke ljušture Zapada? Posežem ponovno za čitavim nizom njegovih knjiga u mojoj privatnoj knjižnici na mansardi, a na nekima se već paučina pretvorila u zrakasti lik sivila apstraktne geometrije. Knjige su ionako osuđene na pročišćenje i vlastitu odbačenu samotnost. 2. Možda je za početak potrebno kazati ono najosnovnije o Hesseu i isto tako ponešto o sadržaju romana o kojem će biti riječi u ovome eseju na blogu koji se zove Kaos. Hermann Hesse (1877. – 1962.) bio je njemačko-švicarski pjesnik, romanopisac i slikar. Rođen u Calwu u Njemačkoj, Hesse je odrastao u strogoj religioznoj obitelji koja je poticala njegovo duboko poštovanje prema književnosti i istočnjačkoj filozofiji. Njegovu mladost obilježila je intenzivna nesreća i teška depresija, što je dovelo do privremenog smještaja u mentalnu ustanovu i pokušaja samoubojstva u dobi od 15 godina. Na kraju je pronašao utjehu radeći u knjižarama u Tübingenu i Baselu, prije nego što je postigao komercijalni književni uspjeh sa svojim prvim romanom, Peter Camenzind (1904.). Tijekom Drugog svjetskog rata, njegovo otvoreno protivljenje nacističkome režimu rezultiralo je zabranom njegovog rada u Njemačkoj od 1939. do 1945. Kasnija desetljeća proveo je preživljavajući godine osobnih sukoba, kliničke depresije i dva propala braka posvetivši se slikanju i pisanju svojeg posljednjeg magnum opusa, Igri staklenim perlama. (v. https://www.britannica.com/biography/Hermann-Hesse ) Radnja romana Igra staklenim perlama je smještena u 23. stoljeće u fiktivnu pokrajinu Kastaliju, intelektualni i duhovni red odvojen od ostatka svijeta. Roman simbolički govori o svijetu koji duhovno živi odvojen od izvanjskoga svijeta briga, rada i ljudskih ubojitih strasti. Već u samome naslovu vidljivo je da je riječ o apstraktnoj, visokorazvijenoj igri koja sintetizira svu ljudsku znanost, umjetnost, glazbu i matematiku u univerzalni jezik. Glavni lik romana je Josef Knecht (prijevod ovenjemačke riječi glasi sluga), koji se penje kroz hijerarhiju Kastalije do titule Magister Ludi (Gospodar igre), ali na vrhuncu karijere počinje preispitivati smisao izoliranoga intelektualizma bez dodira sa stvarnošću u svim aspektima života. Posve je jasno da Hesse tematiziravječni sukob između čistog, sterilnoga uma (Kastalija) i stvarnog, kaotičnoga života izvan nje. Ono što je pritom posebno važno jest da se u romanu pokazuje kako budućnost pretpostavlja sintezu znanja. To je ideja da su sve ljudske discipline – od Bachove glazbe do matematičkih formula – međusobno duboko povezane. Knechtov put prosvjetljenja, samospoznaje i preuzimanja odgovornosti prema ljudskome društvu nužno se odmiče od elitarne izdvojenosti i postaje razlogom za promjenu ne samo ideje znanja, već ideje ljudskoga zajedništva kojeg ne određuje tek racionalnost, već ponajprije etička usmjerenost na probleme Drugoga kroz empatiju i pokušaj međusobnoga razumijevanja.. 3. Igra staklenim perlama posljednji je veliki i filozofski najzahtjevniji roman Hermanna Hessea. Najpoznatiji stih iz njega, “I u svakom početku prebiva čarolija”, došao je Josefu Knechtu neposredno prije smrti, a da nije znao kod kojega je pjesnika jednom baš to pročitao, a slično iskustvo vjerojatno će se dogoditi i čitateljima tog vremena danas. Roman je Hesseova osobna sinteza umjetnosti, znanosti, religije i svjetske povijesti. Njegov neposredni poticaj bio je apokaliptički kaos nacionalsocijalizma kao stvarnoga uzroka “propasti Zapada”, kako je proricao kulturni pesimizam od 19. stoljeća, a nacizam je uistinu njegov najuvjerljiviji dokaz. Prema Hesseu, roman je nastao iz ideje interdisciplinarne lingua sacra, igre sa svim kulturnim sadržajima čovječanstva: “To je enciklopedijska ideja s kojom se igra cijelo osamnaesto stoljeće”, uzvikuje otac Jacobus kada mu Josef Knecht prvi put objašnjava Igru staklenim perlama. “Jest”, slaže se Kastalijanac. Igra staklenih perli mogla bi se promatrati kao protuteža širenju gubitka smisla na pragu između kraja staroga i početka novoga doba. Hermann Hesse u ovome romanu govori o simptomu užasa koji je obuzeo um kada se, na kraju ere prividnoga trijumfa i prosperiteta, iznenada našao suočen s ništavilom. Anonimni biograf Josefa Knechta retrospektivno opisuje modernost kao “doba feljtona” i zgrožen je takvim površnostima u svom dnevnome tisku kao što su: “Eksperimenti kemijsko-fizičke manipulacije vremenom” ili rasprava o “pretpostavljenim uzrocima financijskih kriza”. Usput, isto se ironizira u najznačajnijem romanu ideja 20. stoljeća, Musilovu Čovjeku bez osobina (Der Mann ohne Eigenschaften). Prema vlastitome iskazu, Hermann Hesse je započeo roman već 1930. Uspon nacionalsocijalizma, čije su prve žrtve uključivale književne stranice novina, za pisca je poprimio egzistencijalno značenje: „Morao sam, prkoseći nasmiješenoj sadašnjosti, učiniti područje uma i duše vidljivim kao postojeće i nesavladivo; tako je moja poezija postala utopija, slika je projicirana u budućnost, zla sadašnjost prognana u prošlost koja je bila prevladana. I na moje vlastito iznenađenje, kastalski svijet se pojavio kao sam od sebe.“ Što je to ꟷ Kastalija? Ovaj roman po mnogo čemu blizak je ideji romana Thomasa Manna Doktor Faustus i svjedoči o njemačkome duhu oblikovanja svijeta iz humanistički shvaćene ljudske slobode i plemenitih umijeća njezina usavršavanja kakvu su u doba prosvjetiteljstva začeli Kant i Goethe, ali je estetski produktivno uspostavljena u Schillerovim Pismima o estetskome odgoju čovjeka iz 1795. godine. U grčkoj mitologiji, Kastalija je nimfa i sveti izvor u podnožju planine Parnas u Delfima. Izvor se smatrao prebivalištem Muza i bio je mitski simbol poezije. Kastalija je, dakle, oblikovana prema Goetheovoj pedagoškoj provinciji, što znači da je ona istovremeno protumodel modernom, utilitarnome društvu i nacionalsocijalističkim obrazovnim institucijama u slavu mitski shvaćenoga naroda (Volk). Kao mješavina srednjovjekovnog monaškoga sveučilišta i Platonove akademije, oblikovana je 18. stoljećem i romantičnim idealima Novalisa. U Kastaliji i njezinoj okolici čitatelj se susreće s temama iz ranijih djela Hermanna Hessea. To je svijet bez iznimnih žena, s tradicionalnim odnosima učitelja i učenika, s mudrim starcima. Isto tako tu su stoljetna bratstva, tisućljetni samostani i tisućljetne tradicije. Život je tradicijom konzerviran u institucije njemačkoga duha koji nadilazi sve svoje čudovišne i tragične postaje na putu spram mesijanskoga događaja uzvišene povijesti. No, zloduh se skriva u tome što je uvijek njegov put popločan „dobrim namjerama“. Kastalija, naime, pokazuje totalitarne značajke: elitu, stroge kriterije odabira i disciplinu, poštovanje autoriteta i hijerarhiju; iako je sudjelovanje dobrovoljno, oni koji se ne uklapaju u ideale reda isključeni su iz pristupa najvišem znanju. Naravno da odmah možemo povući usporedbu s današnjim svijetom neoliberalne aksiomatike kapitalizma koja svoje meritokratski odgojene oligarhe i vrhunski obrazovanu elitu managera posve suprotstavlja stvarnome svijetu u kojem imigracijski problemi, neokolonijalizam i imperijalni ratovi za teritorij dovode do stvaranja usporednoga svijeta favela i slumova posvemašnje „ljudske bijede“. 4. Hesseov je roman u mnogim aspektima prepun metaliterarnih asocijacija, kao što je to naposljetku i Mannov Doktor Faustus. U Kastaliji Josefa Knechta postoje stoga dvije vrste igrača: formalni i psihološki. U Hesseovo vrijeme, glavni teoretičar Frankfurtske kritičke teorije društva, filozof i sociolog Theodor W. Adorno govorio je o dva modela razvoja u modernoj umjetnosti. Prvi je Arnold Schönberg kao paradigma „novoga kaosa“ u glazbi i formalistički dvanaestotonski sustav, čija poprilično proizvoljna pravila predstavljaju načelo reda protiv prijetećega kaosa ukidanja tonaliteta.Igor Stravinski, s druge strane, pripada neoklasicizmu. Adorno je kao što je poznato optužio Stravinskoga da koristi stari glazbeni sadržaj bez upotrebe ironije i ruganja – kako modernizam (kako tvrdi Adrian Leverkühn, glavni lik romana Doktor Faustus) nužno i zahtijeva. Stari Magister Ludi iz Igre staklenim perlama, Thomas von der Trave, pripada formalnoj školi, a Thomas Mann se zacijelo morao prepoznati u njegovom opisu. U posveti Doktora Faustusa, Hermannu Hesseu, Thomas Mann je svoj roman opisao kao igru ​​staklenih perli s crnim perlama. Nasuprot tome, među knjigama koje je Hermann Hesse pročitao neposredno prije smrti, jedna je navodno bila rasprava o glazbenoj estetici Igora Stravinskoga. Josef Knecht, budući magistar umjetnosti u igrama, bio je sljedbenik psihološke škole igre, koju je radije nazivao pedagoškom školom. Njegovo pedantno proučavanje igre omogućilo mu je, da kao nijedan drugi Kastalijanac, shvati bit Igre staklenih perli. Evo je, u ovome je bit. Dok svaki njezin simbol i svaka kombinacija simbola vodi u misterij i najdublju srž svijeta, igra, bez interpretacije u kasnijem iskustvu, promašuje svoju svrhu i tako degenerira u puku virtuoznost. 5. Život nije igra staklenim perlama, već ustrajni, tegobni, ali divni put samospoznaje duha kroz postaje na putu metafizičkoga istraživanja svijeta koji čak i ako ne okončava dosezanjem kontemplativne sreće, barem ima utjehu da je sve smjeralo tom cilju istinske duhovne utopije. I vrativši se iznova na početak, vidimo da je svaka distopija već uvijek proživljena u svojim počecima kao totalni kaos „ovdje“ i „sada“, u srcu posvemašnje degenerirane zbilje kojoj je svaka utopija u svojim temeljnim postulatima, kako su to ingeniozno vidjeli Adorno i Horkheimer u njihovoj Dijalektici prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung) iz 1947. godine, druga strana mračnjaštva i otuđenja koje proizlazi iz mita o instrumentalnome umu. Kastalija, silazak s neba i konačno prosvjetljenje uvijek vodi do iskustva suočenja s vlastitim traumama i težnjama za njihovim prebolijevanjem.

June 29, 2026
Otvorenost političkoga mišljenja

Otvorenost političkoga mišljenja

1. Zbirka studija Davora Rodina emeritusa i uglednoga profesora filozofije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, naslovljena naizgled začudno, Predznaci postmoderne, u hrvatskoj je filozofijsko-politologijskoj recentnoj literaturi rijedak primjer pokušaja da se misaoni sklop postmoderne radikalno preuzme za otvorenost političkog mišljenja „nove situacije“. Rijedak je i slučaj da filozof poput Rodina emfatički pozitivno koristi pojam postmoderne u trenutku dok se gotovo svi „postmodernisti“ u nas, a i u svijetu, odriču tog fluidnoga pojma koji je od 1979. godine kad je Jean-Francois Lyotard objavio znamenitu raspravu La condition postmoderne (Postmoderno stanje) bio oznaka za sve proturječne pokušaje prevladavanja epohalnoga projekta – moderne. Želimo li biti precizni, Rodinova uporaba pojma postmoderna ima filozofijski mnogo više dodira s njemačkim preuzimanjem sklopa mišljenja (studije Wolfganga Welscha su paradigmatske u tom pogledu), negoli s unutarnjom i izvanjskom „poviješću“ jednog spornog pojma – riječi – kulturalnog i političkoga programa. Naslov zbirke rasprava Davora Rodina razotkriva težnju da se fenomeni tzv. postmodernoga obrata u konstituciji novoga povijesnog svijeta na krhotinama moderne fenomenologijski opišu i da ih se protumači s pomoću primjerenoga teorijskog govora. Ono što je „pred“ u znacima nečeg što se događa „sada“ i „ovdje“ kao postmoderna avantura bitka i čovjeka nije tek nagovještaj ili iskrsavanje latentne mogućnosti kao potencijalne zbilje, nego upravo ono što se u predznacima očituje. Pred-znaci upućuju na povijesno-filozofijsko otvaranje nečeg „novoga“. Posrijedi je semiotički i hermeneutički krug mišljenja u vremenu. A to je posve drukčije i iz temelja različito konstituiranje zbilje povijesnoga svijeta u globalno doba. 2. Već u predgovoru Rodin izričito ograničava svoju nakanu da postmodernu razumije kao otvorenost političkog mišljenja nesvodiva na pravne, ekonomske, povijesne i socijalne fenomene. Rastavljanje označava pokušaj oslobađanja onog političkog od bilo koje druge njemu supripadne sfere redukcije. Mišljenje političkoga u „predznacima postmoderne“ u krajnjoj je konzekvenciji vraćanje dostojanstva političkome. Rodinov zahtjev za autonomijom političkog mišljenja pokazuje se kao raskid s metafizičkom tradicijom zapadnjačke povijesti. Ponajprije, riječ je o rastavljanju od kauzalne i teleologijske veze s drugim područjima. Oslobađanje onog političkog od uzroka/posljedice, sredstva/svrhe, pretpostavlja otvorenost političkog mišljenja uopće. Političko je djelovanje nesvodivo na bilo što drugo osim na vlastitost samo-određenja. Isto vrijedi za sve druga područja – od religije do umjetnosti. Za razliku od političke filozofije i političke teorije, mišljenje politike u doba postmoderne ima svoje uporište u pred-logičkome i pred-znanstvenome djelovanju. Politička filozofija od Aristotela do Hegela političko je djelovanje objašnjavala logički i znanstveno racionalno, dok se moderna politička teorija orijentirala na ideju konstrukcije racionalne političke zajednice umnih bića. Za Davora Rodina ne postavlja se kao problem analiza vjerodostojnosti različitih suvremenih teorija o postmoderni kao: 1) „novoj kulturalnoj paradigmi“ (britanski i američki „cultural studies“); 2) književnome i umjetničkome stilu nakon razdoblja povijesne avangarde (Peter Bürger); 3) razdoblju dekonstrukcije modernih identiteta (kulturalna antropologija, sociologija postmodernizma); 4) stanju postindustrijskih društava Zapada u kojima liberalno-demokratska ideologija i razvitak informacijskih tehnologija određuje cjelokupni svijet sustava i svijet života (Manuel Castells). Temeljno je pitanje knjige Predznaci postmodernemože li se iz iskustva postmoderne kao temporaliziranja sadašnjosti otvoriti jedan posve drukčiji horizont za političko mišljenje i djelovanje. Pozitivno prisvajanje onog što postmoderna obuhvaća ne znači stoga pad u anarhiju i relativizam. Naprotiv, riječ je o uvidu da se tek s postmodernom može razumjeti izvornost političkog fenomena. On više ne može biti ni kauzalno ni teleologijski utemeljen. Naposljetku, globalizam i procesi globalizacije ne mogu se, prema Rodinu, sagledati iz horizonta novovjekovne moderne od Kanta do Hegela. Uvodna studija „Pioniri postmoderne“ postavlja problem razloga oproštaja od stare novovjekovne metodologije. Postmoderno političko mišljenje za Rodina je uvođenje nove metateorije znanosti koja je strogo antikauzalna i antiteleologijska. Ljudsko djelovanje, sukladno tome, pa tako i eminentno političko djelovanje, nema svoj uzrok i svrhu u transcendentalizmu i apsolutnome duhu. Ono je autopoetičko, nesvodivo na posljednje uzroke i nadodređujuće strukture. Najznačajnije dostignuće postmoderne teorije znanosti, kako ističe autor, jest da znanosti ne otkrivaju zakone prirode, nego pokušavaju objasniti prirodna djelovanja na taj način što su priroda i društvo za znanosti izvanznanstveni okoliš. Promjena paradigme otpočela je u XX. stoljeću s Husserlom, heideggerom i Wittgensteinom. Nasuprot filozofiji svijesti, intersubjektivnost u Husserlovoj fenomenologiji, neraspoloživi bitak koji se otvara u događaju (Ereignis), što je Heideggerovo otkriće, te Wittgensteinov gramatički obrat, uvode u postmodernu. To su temeljni predznaci nove konstelacije odnosa svijeta, društva, prirode i čovjeka. 3. Davor Rodin otuda postavlja lucidnu dijagnozu postmoderne. Naime, svaki oproštaj od moderne metateorije znanosti nije samo promjena paradigme, nego i tvorba novoga projekta. Nikakvog povratka nekom početku, iskonu ili izvornome otkrivanju bitka nije moguć. Problem početka ili iskona iskazuje se radikalno na sljedeći način: „Izvornost je novost koje nikada prije u svijetu nije bilo, a ne prastari početak kojemu se možemo vratiti, stoga ona ugrožava svaku paradigmu. U tome je sva razlika između staroga metafizičkog i postmodernog razumijevanja svijeta.“ (str. 22.) To je ključno za uvid o sudbini političkog mišljenja postmoderne. Kritika logocentrizma i scijentifizma cjelokupne metafizičke tradicije kakvu su poduzeli spomenuti mislioci, a u političkoj teoriji Carl Schmitt, sociologiji Niklas Luhmann, i u filozofiji Jacques Derrida kao istinski predstavnik postmoderne, znači da kozmopolis u globalno doba ne može biti politički projekt postmoderne. Moralistički pacifizam i kozmopolitizam ne mogu biti rješenje problema odnosa između nacije-države i globalnoga poretka na zasadama univerzalnog projekta prosvjetiteljstva. Rodin pokazuje da Kantova i uopće moderna konstrukcija kozmopolitskoga poretka kao vladavine univerzalnog uma nad prirodnim poretkom „isključenih“ nije više uopće moguća alternativa kaotičnome stanju svjetskog poretka. Ta je postavka suproststavljena teorijama globalizacije kao nastavka projekta moderne drugim sredstvima (Martin Albrow, Ulrich Beck, Anthony Giddens). U nerepresivnome svijetu multikulturalne, postmoderne nesvodivosti različitih povijesnih i kulturnih svjetova, političko djelovanje ne može biti svedeno na ispunjenje zahtjeva racionalne i univerzalne iluzije nekog jedinstvenog uma povijesti zato što svjedočimo postojanje mnoštva različitih svjetova. Oni ne mogu biti objašnjeni iz kauzalno-teleologijske sheme europskog/zapadnjačkog logocentrizma. Stoga je u postmodernome stanju diferencije, dekonstelacija i raspada univerzalnog subjekta povijesti potrebno utvrditi nova pravila igre. Za Davora Rodina otuda razumijevanje političkog liberalizma Johna Rawlsa i teorije preklapajućih konsenzusa svih političkih subjekata zajednice predstavlja primjereni opis zbilje kulturno, povijesno i hermeneutički različitih sudionika komunikacije. Postavka da je Bog postmoderne komunikacija proizlazi iz uočenoga, da se poslužim nadopunom Derridaine sheme, gramatologijskoga obrata. Istine i procedure u medijskome svijetu transparentnosti nisu transcendentalno zajamčene. One su komunikacijski svagda promjenjive, zamjenjive i otvorene različitim tumačenjima. U tom kaotičnome i uistinu krajnje neizvjesnome projektu globalizma kao eskteritorijalnosti i ekstemporalnosti Rodin političko djelovanje u smjeru stvaranja nekog novog globalnog reda na starim temeljima moderne logičko-znanstvene transparentnosti ne smatra održivim. Nema više priče o starom vinu u novim bocama. Postmoderna jest otvranje novoga projekta kao epohalnosti svijeta ili nije ništa. Tako bismo mogli apodiktički izvesti postavku na tragu Rodinovih promišljanja. Ona je za njega emfatička „novost“ posve drukčijeg tipa od svakovrsnih novotarija u doba moderne. 4. Najprovokativnija politička postavka knjige Predznaci postmodernezacijelo je stav da u doba globalizma, koji nije ideologija, nego hermeneutičko stanje svijeta uopće, projekt globalne demokracije i kozmopolisa znači gubitak vjerodostojnosti smisla demokracije i legitimnosti njezina projekta. Zanimljivo je da Rodin poriče globalizmu ideologičnost, premda se u mjerodavnim radovima o toj temi, primjerice kod Ulricha Becka osobito, globalizam izričito određuje kao ideologija neoliberalizma u stvaranju „novog svjetskog poretka“. Globalizam je ideologija globalizacije za Becka, a ne ništa pozitivno, neutralno, epohalno novo. Rodin nije precizno izveo terminologijski što podrazumijeva pod globalizacijom, a što pod globalizmom, pa su nesporazumi jednostavno pretpostavljeni. Navedena postavka u kontekstu Rodinova zalaganja za autentičnost postmodernoga političkog mišljenja jest iznimno poticajna. Naime, za postdemokratsku, multikulturalnu zbilju suvremenoga svijeta ne vrijede više ista mjerila kao i za moderni koncept nacije-države. Stoga je pravo pitanje može li kozmopolitska demokracija kao globalni poredak slobode biti još uvijek demokratski u izvornome smislu. Rodin oprezno dovodi u sumnju linearnost napretka iz Hegelova i Marxova shvaćanja povijesti i vremena. U gotovo svim teorijama o globalizaciji i novim postmodernim identitetima čini se da je metafizički horizont vremenitosti povijesti (Hegel – Marx) neprekoračiv, odnosno on se i ne nastoji dekonstruirati/destruirati u ime primarne otvorenosti novoga sklopa. Za Davida Helda, primjerice, kozmopolitska demokracija je povijesno nužni slijed razvitka od demosa – polisa do globalne zajednice kozmopolitskih građana. Gdje je problem? Upravo u nužnosti i pojmu razvitka. Stoga Rodinov opravdani prigovor o kraju kauzalnosti i teleologičnosti povijesti. U cjelini iz knjige Davora Rodina postavlja se neizbježno pitanje, koje je po svojoj naravi, paradoksalno. To je moja temeljna primjedba ovoj iznimno vrijednoj knjizi. Ako, naime, više nema nikakvih transcendentalnih izvora, vječnih istina, univerzalnoga uma koji su određivali sudbinu zapadnjačkoga čovjeka i njegov fiksni identitet, kako je moguće zapravo govoriti o izvornosti političkog mišljenja postmoderne? U doba komunikacije i pragmatičke konsenzualnosti priča o „izvornosti“ čini se sama u sebi neodrživom. Jesu li pojmovi identiteta i izvornosti još uopće primjereni za objašnjenje onoga što predznaci postmoderne ne označuju, nego otvaraju mjesta nenadanim očitovanjima? Može li postmoderno političko mišljenje premostiti razlike kulturno pluralnih svjetova a da istodobno ne reducira smisao političkog na puki Lyotardov „privremeni ugovor“ ili konsenzualnu praksu nesvodivih subjekata politike? Rodinov put mišljenja oslobađanja onog političkog za vlastitost odlučivanja i vjerodostojnost djelovanja otvara mnoga pitanja i ne podaruje jednoznačne odgovore. To je dovoljno za mogućnost kritičkoga dijaloga.

June 28, 2026
Društvo kao stroj

Društvo kao stroj

Zemlja postaje ludnica. Deleuze i Guattari, Anti-Edip 1. O politici deteritorijalizacije Je li točna tvrdnja da je shvaćanje Deleuzea i Guattarija o „državi“ uistinu zagonetno? Ako se, kako to tumači francuski teoretičar Guillame Sibertin-Blanc, pojavljivanje ovog izvorno političkoga pojma može pronaći u 3. poglavlju knjige Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija 1 unutar rasprave o „genealogiji moralnosti i kapitalizma“, onda to pretpostavlja da je „riječ o ‘despotskom’ društvenome stroju i njemu primjerene Države: ‘despotske’, ‘azijatske’, ‘prvobitne Države“, Urstaat, ‘cerebralne idealnosti’ i objektivne paradigme’, idealnoga ‘modela svega što Država želi biti i žudi biti“?[1] Zagonetnost proizlazi očito otuda što je čitava njihova teorija društva spoj Nietzschea, Marxa i kritike psihoanalize. Kao da se neprestano vrtimo u krugu, dokazujući da mišljenje koje od samoga početka ima zadaću rastemeljenja metafizike nužno mora imati „izokrenutost“ u kazivanju. Ništa nije više uobičajeno. Ništa ne dolazi iz okvira tradicije na taj način da bismo mogli to prihvatiti bez otpora. Usto, čini se da je ono što potrebuje jasnoću u jeziku politike i društva ovdje krajnje hermetično. Nije li, međutim, svaki hibridni sustav mišljenja takav? Pritom valja dodati da ono zagonetno jest i u tome što je Deleuze kada je riječ o razumijevanju pojma moći u najbližem odnosu s Foucaultovom analizom, a ona je u svakom slučaju postala danas gotovo paradigmatskom. To se osobito odnosi na njegove pojmove biopolitike, dispozitiva moći i upravljaštva (gouvernmentalité), te ima izravni utjecaj na promišljanje odnosa između države i društva polazeći od artikulacije nečega što se ne pojavljuje fiksno „politički“, a ni „društveno“. Štoviše, iziskuje upravo ono nadodređujuće za razumijevanje povijesnih formacija državno-društvenih odnosa u svijetu.[2] U ovome razmatranju pokušat ćemo izvesti postavku kako se za Deleuzea i Guattarija ono „pra-izvorno“ poput ideje Države kao Urstaat ne može razdvojiti od nastanka sociusa, te kako se u doba aksiomatskoga modernoga kapitalizma odnos između „društva“ i „države“ pojavljuje izvan binarnih opreka. Moć se ne koncentrira ni u jednom od ova dva lica boga Janusa kao političko-društvene strukture artikulacije samoga života koji se odvija u modelu kapitalističkoga „razvitka“ s različitim formama obitelji, pojma „individue“, kulturalnih identiteta i odnosa spram prirode. Naprotiv, decentrirano je „središte“ jedne transverzalne Moći. Ono se razmješta u ideji Korporacije, s kojom suvremena politika-ekonomija-kultura postaje proces totalne kontrole proizvođenja samoga života kao postajanja (devenir).[3] Kontrola se, pak, ne može više razumjeti kao prijenos Moći unutar zatvorenoga prostora djelovanja ljudskih subjekata/aktera, već se zbiva kao deteritorijalizacija/reteritorijalizacija tijekova informacija, roba i kapitala. Štoviše, pojam „totalne kontrole“ nije ništa više ljudsko u smislu nadziranja drugoga čovjeka sa svrhom podčinjavanja redu i disciplini. Umjesto toga, na djelu je posthumana kontrola koja svoje neljudsko „lice“ pokazuje u vladavini onoga što nazivam tehnosferom, a što uključuje računanje, planiranje i konstrukciju virtualne aktualizacije događaja u prostoru-vremenu mreže koja nema središta ni rubove, već se pojavljuje kao kibernetika, gdje strojevi postaju samosvrha povijesnoga razvitka s onu stranu teritorijalnih granica nacije-države. Deleuze i Guattari u svoja dva temeljna djela u kojima se bave „državom“ i „društvom“, između ostalog, uspostavljaju novi diskurzivni poredak pojmova i kategorija o Moći, o vladavini, o odnosima između teritorija i prisvajanja prostora, o kapitalizmu koji se širi i sažima (extensio i implosio), o zemlji koja ima ontologijsko značenje sklopa odnosa za sve ljudsko-neljudske transakcije, o načinu distribucije i potrošnje samoga života u formama njegovih artikulacija (postajanje-životinjom, postajanje-čovjekom, postajanje-strojem). Na taj se način Anti-Edip i Tisuću platoa, unatoč njihove posvemašnje autonomnosti, jer nisu to dva sveska istoga, već različitoga načina razumijevanja onoga što „društvo“ i „državu“ od hipoteze o pra-stanju, prapočetku, do suvremenosti uopće omogućava, čitaju iz horizonta problematizacije ne samo ontologije kao metafizike, već i modernih društveno-humanističkih znanosti. Kapitalizam kao strukturalna shizofrenija odnosa Moći uvodi nas u prostor posvemašnje neodređenosti odnosa. Jednostavno, to znači da sustav besprijekorno funkcionira u krizama. Njegova učinkovitost postaje rezultat procvata tehnoznanosti i kibernetike u svim aspektima upravljanja sustavima i okolinom. Stoga nomadske i sjedilačke kulture podjednako sudjeluju u njegovu „razvitku“. Tako se, naposljetku, moramo zapitati što kapitalizmu uopće može jamčiti „budućnost“ ako je istodobno posrijedi najsloženiji poredak društveno-političke perverzije slobode, jednakosti, i pravednosti u povijesti čovjelanstva? Budući da je podnaslov obje knjige upravo sveza/odnos između kapitalizma i shizofrenije, onda je sinteza obojega nemoguća unutar spekulativno-dijalektičkoga mišljenja. Umjesto toga, a protiv Hegela i s Marxom, Deleuze i Guattari izvode svoju glavnu postavku da je za razumijevanje suvremenoga kapitalizma nužno razviti teorijsku analizu dvojega: (1) društva kao stroja (paradigma mašinističke teorije povijesti) i (2) politike kao deteritorijalizacije (procesa raskorjenjivanja i rasvjetovljenja „prirode“, „temelja“, „biti“, „supstancije“). Kada to imamo u vidu, onda će nam biti bjelodano zašto se kapitalizam kao shizofrenija odnosi na strukturalni kaos i neravnotežu u složenim procesima konkretnih društvenih formacija, što znači da se za razliku od Marxove teorije povijesti kao historijskoga materijalizma u kojem način proizvodnje određuje „društvene formacije“, ovdje uvodi obrat. Sada, naprotiv, valja krenuti od drukčije postavljene spoznajno-teoretske postavke: „…mehanički procesi određuju društvene formacije, a ne načini proizvodnje (koji, naprotiv, ovise od ovih procesa).“[4] „Mehanički procesi“ nisu ništa drugo negoli rezultat stalne inovacije u procesu proizvodnje, kako bi ti rekao Marx, i to na taj način da se neprestano poboljšavaju učinci „proizvodnih snaga“ (znanost, tehnologija, industrija). Time se, povratno, „društveni odnosi“ mijenjaju i to u čistom determinističkome modelu razvitka. Problem je ipak u tome što nije posve jasno odakle Deleuze i Guattari dolaze do toga da tvrde kako su za Marxa „načini proizvodnje“ nadodređujući onome što bismo mogli nazvati „logikom stroja“ u povijesnim formacijama društva? Nije li upravo Marx od Grundrissea do Kapitala zauzeo jasan stav da je „napredak“ i „razvitak“ društvenih odnosa u ovisnosti od „napretka“ i „razvitka“ onoga što u analogiji s Hegelom naziva „proizvodnim snagama“?[5] Čini se da je za svako daljnje razmatranje Deleuzeovih i Guattarijevih postavki o društvu kao stroju nužno razmotriti podrijetlo ovog prijepora između teorije složenosti (complexity) i materijalističke dijalektike povijesti. Objašnjenje koje podastiru jest da se, za razliku od Marxa, pojavljuju tri društvena stroja u povijesti: teritorijalni, despotski i kapitalistički. No, nije stvar u tome da se povijest shvaća u kontinuitetu zbivanja s kojima se upravo navedena tri modela ili okvira djelovanja kao „strojevi“ upisuju u društvene odnose te ih prožimaju s logikom determinizma. Razlika naspram evolucionizma i dijalektike, kao što je to već Deleuze izveo u spisima o Nietzscheu i Spinozi 1960-ih godina jest, kako tvrdi Paul Patton, u tome što su ovdje posrijedi „virtualni strojevi koji mogu biti djelotvorni u danome društvenome polju. Konkretne društvene formacije tada obilježene opsegom u kojem različiti apstraktni društveni strojevi postaju aktualizirani unutar sebe u mnoštvu kombinacija. U tom pogledu, Deleuze i Guattari predlažu formu filozofijskoga znanja povijesti na zasadama Althusserova strukturalističkoga marksizma. Njihov cilj nije primarno opisati posebna društva već predstaviti shvaćanja….koja se mogu, zauzvrat, primijeniti u analizi konkretnih društvenih formacija.“[6] Iako je u ovog tumača Deleuzea i Guattarija riječ o iznimno dobro izvedenom čitanju onoga što se „danas“ zaslugom poststrukturalizma, Agambena, Badioua i Rancièrea naziva političkim u razlici spram politike, to jest razlikom događaja spram bitka kao politike moći i vladavine u liberalno-demokratskim poretcima, nije ipak posve jasno kako to „virtualni strojevi“ mogu biti alternativom Marxovoj analizi „načina proizvodnje“. Pritom se ne uočava da je Marx u tzv. kasnom mišljenju, a to je vidio i spomenuti Althusser, naglasak premjestio s tzv. ontologije društva u tehnologiku proizvodnih snaga izvan vulgarnoga shvaćanja baze i nagradnje.[7] Problem s određenjem koncepta društva kao stroja nastojat ćemo stoga podrobno raspraviti u ovome razmatranju utoliko više što je temeljna postavka ove studije da Deleuze otvara mogućnost mišljenja s onu stranu tradicionalne metafizičke sheme dvojstva ideje i pojave, bitka, bića i biti čovjeka, transcendencije i imanencije. Zašto je „društveni život“ za Deleuzea i Guattarija moguće svesti na „mehaničke procese“ odnosno na razumijevanje onoga što se naziva strojem (mašinom)? U trećem dijelu Anti-Edipa nailazimo na objašnjenje kako „izvorno jedinstvo želje i proizvodnje“ kao što je to zemlja, pretpostavlja „kvazi-uzrok proizvodnje i objekt želje“.[8] Problem je, međutim, u tome što ovo jedinstvo nije ništa drugo negoli dokaz da je „univerzalna povijest ona kontingencija, a ne nužnosti, rezova i granica, a ne kontinuiteta.“[9] Kada imamo ovo u vidu, onda možemo vidjeti da ideja stroja nije ona koja bi trebala imati svoje podrijetlo u povijesti francuskoga materijalizma u Holbacha, primjerice. Nije to nikakva postavka kako je čovjek rezultat determinizma drugim sredstvima i kako stvara oruđa u formi strojeva da bi mogao živjeti na zemlji. Ova antropologijska „dogma“ o čovjeku kao nedostatnome biću ili biću artificijelnosti ne pogađa bit mišljenja Deleuzea i Guattarija. Kada, dakle, govore o tome da „jedan te isti stroj može biti tehnički i društveni“, onda to nije metafora, već je „društveni stroj“, koji se pokazuje već u tome što „primitivni društveni stroj, sa svojim nepokretnim pokretačem, zemljom, jest već društveni stroj ili megastroj, koji kodira tijekove proizvodnje, proizvođača i potrošača: kompaktno tijelo božice Zemlje sjedinjuje u sebi obradive i odgojive vrste, poljodjelska oruđa i ljudske organe.“[10] Iako je neporecivo da u Anti-Edipu možemo razabrati različite vrste društvenoga stroja, i to prema načinu usklađivanja i nadzora nad materijalnim tijekovima proizvodnje, neporecivo je kako Deleuze i Guattari razlikuju formalno ono što pripada „političkome“ kao Državi i to u njezinome izvornome smislu (Urstaat), te onome „društvenome“ u njegovome izvornome smislu kao socius. Ovo razlikovanje, međutim, nije na istoj valnoj duljini kao u Hegela i Marxa. Štoviše, preuzeto je u strukturi analize Anti-Edipa i Tisuću platoa iz utjecajne knjige francuskoga antropologa Pierrea Clastresa, Društvo protiv države (La Société contre l’État).[11] Ukratko, Clastres tvrdi da evolucionizam u razmatranju podrijetla nastanka ovih ključnih pojmova za shvaćanje ljudskih civilizacija ne pridonosi razumijevanju biti stvari. Odsutnost države u primitivnim društvima za njega ne znači neku posebno uočljivu slabost organizacije. Zašto? Zbog toga što su na mnogim područjima neolitskih prostora u svijetu prisutne zajedničke tendencije nomadskoga načina ustrojstva zajednice. Ono što je nadasve zanimljiivo, a što Deleuze i Guattari prihvaćaju u svojim uvidima u nemogućnost „univerzalne povijesti“ svijeta kao nečega nužnoga, jest ponajprije nesvodivost nastanka sociusa i Urstaata kao svojevrsnoga kontingentnoga misterija.[12] Ako je tome tako, onda moramo na drukčiji način pristupiti biti društvenoga tijela ili organizacije. Ona se ne može olako „civilizirati“ i umjesto srodnosti s životinjskim načinima društvenosti (čopor, krdo, klan) kazati da je ljudsko-suviše ljudsko neka imaginarna projekcija čovjeka kao uzvišenoga bića na Zemlji. Ne, umjesto toga, potrebno je vidjeti na posve drukčiji način kako ono izvorno i u suvremenosti ne samo preživljava, već onome složenome podaruje posve drukčije značenje svojim prisustvom kao tamni Drugi. Već je iz dosadašnjeg načina izlaganja dijelom jasno kako između društva i države u odnosu bez nadodređenja, odnosu koji uvijek mora imati višak kontingencije, a manjak nužnosti, nije stvar u zauzimanju stava apriornosti povijesne geneze ljudske civilizacije. Postoje i nadalje brojna primitivna društva bez države, a i same države u globalno doba nisu više uopće nositelji moderne suverenosti, jer se već nakon 2. svjetskoga rata uspostavio poredak na Zemlji čiji nomos, kako je to ustvrdio najveći mislilac politike u 20. stoljeću Carl Schmitt, postaje ujedno kraj nacije-države i izbačaj u „veliki prostor“ (Groβraum). Na taj način zemlja i more, uz nebo postaju teritoriji na kojima se vodi borba za priznanje i za neutraliziranje Drugoga u novoj geopolitičkoj razdiobi moći.[13] Sve to pokazuje nam da se rastemeljenje metafizike s obzirom na uvid u pojmove i kategorije „društva“ i „države“, što je za Hegela pripadalo u područje objektivnoga duha, a mladome je Marxu u kritici Hegelova državnoga prava postalo ishodištem za radikalnu kritiku građanskoga društva kao mjesta posredovanje kapitalističke ekonomije i autoritarne države, odvija u anti-evolucionističkome ozračju. Zahvaljujući ne samo različitim otkrićima nove arheologije i nove povijesti kao u Fernanda Braudela, već i pripremnim koracima u Nietzscheovoj geneaologiji s postavkom kako je „univerzalna povijest“ svagda rezultat redukcije slobode na pojam nužnosti, Deleuze i Guattari su preokrenuli onaj smjer mišljenja koji je bio vladajući u prvoj polovini 20. stoljeća. Preokrenuli su, naime, shvaćanje modernosti u znaku kapitalizma kao bezuvjetnoga „napretka“ i „razvitka“. Pokazali su da umjesto kontinuiteta svjedočimo rezovima i novim nizovima događaja, te da se umjesto eshatologije povijesti susrećemo s geologijom društvenih strojeva i novom „geofilozofijom“.[14] Kako društvo postaje stroj? U Anti-Edipu, kako smo već mogli razaznati, početak ili nastanak forme sociusa pretpostavlja „primitivni teritorijalni stroj“. No, odmah valja reći da se pojam teritorija ne smije uzeti doslovno. Složenost djelovanja ovog „megastroja“ vidljiv je u velikim civilizacijama koje su odredile povijest ne samo Zapada, već i svijeta uopće. Ono što takvu teritorijalnost određuje nije nastanjivanje Zemlje kao zemlje u smislu stalnoga prebivališta. Naprotiv, nomadska struktura kolektivne egzistencije unutar prostora koji još nema elemente države kao što će to razviti s Egiptom, Sumeranima, Babilonom i Grčkom, ukazuje nam da se stroj ne smije vezati uz tehničku strukturu. Biti-kao-stroj znači nastanjivati površinu zemlje u kretanju, što ujedno znači seljenje i neprestano kretanje u smjeru privremenoga cilja. Društveni je stroj otuda za Deleuzea i Guattarija zapravo „megastroj“. Razlog leži u tome što je njegova veličina uvjetovana osvajanjem teritorija zemlje kao nepokretnoga i pokretnoga vlasništva. U svakom slučaju, između „društva“ i „države“ u ovom pra-početnome načinu organizacije i vladavine uvijek je riječ o odnosu između ljudskoga i neljudskoga. Otuda tehnički stroj, onaj koji ima funkcije sredstva ili instrumenta za ozbiljenje ljudskih potreba, slijedi logiku tijela-bez-organa. Svi procesi kodiranja odnose se stoga na tijekove proizvodnje, na njezina sredstva i odnos između subjekata/aktera nekog načina proizvodnje. Problem nastaje u onom trenutku kada iz ove logike primitivnoga sociusa ulazimo u moderna društva. Za njih postaje mjerodavna kapitalistička struktura upravljanja. Na temelju konstelacije snaga tržišne ekonomije i novih modela vladanja disperzivnim teritorijem sve se bitno preusmjerava. Kako razumjeti ono što su u tome Deleuze i Guattari izveli uistinu na najiventivniji mogući način kada su moderni kapitalizam s njegovim procesima i tijekovima informacija, roba i kapitala nazvali ─ aksiomatskim? Je li to početak nestanka svakog oblika izvornoga sociusa i njegove zapalosti u teritorijalni način zaposjedanja zemlje, a time i promjene funkcije države (Urstaat) svođenjem suverenosti na upravljanje ljudima kao tehničkim objektima? 2. Tri forme sociusa Što je to ─ socius? Ponajprije, posrijedi je svojevrsno imaginarno tijelo koje „predstavlja“ društvo. No, da bi se društvo moglo dohvatiti kao društveno tijelo izvan bilo kakvog materijalističkoga svođenja na „oponašanje“ organskoga u biljnim i životinjskim zajednicama, potrebno je vidjeti kako se Deleuze i Guattari odnose spram dijalektičkoga mišljenja totaliteta. Jasno je unaprijed da cjelina ne može imati primat nad posebnošću i pojedinačnošću. No, ako u Anti-Edipu ipak imamo stajalište koje Marxovu „univerzalnu povijest“ nadopunjuje s postavkom o kontingenciji događaja umjesto „željezne nužnosti“ povijesnoga napretka i razvitka, tada socius valja razmatrati u njegovim razlikama. One nastaju u odnosu spram kodifikacije tijekova svih društveno-animalnih i materijalno-duhovnih značajki. Prva forma stoga se pojavljuje kao teritorijalni stroj. Ovaj „društveni stroj“ obuhvaća ljude kao dijelove koji sjedinjuje tjelesne organe (usta, anus, penis, vaginu). A to čini na taj način da stvara sklopove proizvodnje sjedinjenjem proizvodnje želja i proizvodnje same forme društvenosti. Ono što karakterizira „primitivna društva“ jest transformacija pojedinačnih bioloških tijela u društvena. To je taj „misteriozni“ trenutak nastupanja prirode u organskome sklopu „kolektivne inteligencije“, koja je, naravno, svedena na elementarne načine preživljavanja. Biti-u-zajednici na razini ovog sociusa znači „kolektivno investiranje organa“.[15] Čitava mistika nastanka društva unutar teritorijalnoga stroja vladavine zasniva se na krvnome srodstvu. Posrijedi je mehanizam okupljanja i zbližavanja, prepoznavanja unutar skupine. Iz mistike „krvi i tla“ nužno nastaje izvorni ili primitivni smisao identiteta kao kolektivne fantazme. Sve ovo ostaje do danas, bez obzira na promjene nastale stvaranjem modernoga kapitalizma. Značajka je krvnoga srodstva što razdiobu društva na klase i slojeve uzdiže na razinu simboličke kodifikacije Zakona podrijetla. Otuda se ono „iskonsko“ ili „izvorno“ u suvremenom mišljenju ne može razdvojiti od konstrukcije mita o „prvome početku“ (arché). Međutim, Deleuze i Guattari u analizi ovog vezivnoga tkiva primitivne forme teritorijalnoga stroja pokazuju da je upravo ovo organsko povezivanje između skupina uvjet mogućnosti opstanka društva. Proizvodnja u materijalnome smislu tijekova dovodi do najmanje moguće mjere izlaska izvan okvira zajedničkoga vlasništva, zajedničke diobe dobara, zajedničkoga slavljenja života u razlici svetoga i svjetovnoga. Naravno, u ovim analizama predmodernih formi nastanka kapitalizma s obzirom na strukture krvnoga srodstva nemoguće je izbjeći prekretne uvide Nietzschea i Bataillea. U tom pogledu, Deleuze i Guattari tvrde da ovaj primitivni teritorijalni stroj ne vodi nikakva fantazma „jednake razmjene“ između pripadnika društva podijeljenoga na klase i slojeve unutar rigidno zatvorenoga modela društvene proizvodnje života. Umjesto toga, susrećemo se s osobitim načinom neravnoteže u razmjeni. Stoga je ovdje pravo podrijetlo nastanka duga i kredita, što posvjedočuje Nietzsche baveći se ekonomijom kazne u njegovu djelu Uz genealogiju morala,[16] dok Bataille, pak, govori o elementarnim strukturama „potlacha“, odnosno onog „prokletog udjela“ koji se sastoji u obvezi ne-vraćanja duga u materijalnome smislu, ali zato ima svoje posljedice u simboličkome smislu neiskupljivosti u drukčijim načijima pokornosti vertikalno određenoj društvenoj moći.[17] „Primitivan teritorijalni stroj kodira tijekove, investira organe, označava tijela. (…) Bit sociusa koji označava, upisuje, utoliko što prisvaja proizvodne snage i razdjeljuje agense proizvodnje, jest u tome – istetovirati, učiniti ekscesnim, incestnim, razrezati, zasjeći, osakatiti, iscrtati, inicirati. (…) Znak je položaj želje; ali prvi znakovi su teritorijalni znakovi koji naglašavaju svoje pokrove na tijelima. A ako se to upisivanje u samo meso žali nazvati ‘pismom’, ‘pisanjem’, onda zapravo valja reći da kazivanje pretpostavlja pisanje i da upravo okrutni sustav upisanih znakova čini čovjeka sposobnim za govor i podaruje mu pamćenje riječi.“[18] Vidimo ovdje srodnost s postavkama ranoga Jacquesa Derridae iznijetim u kanonskome djelu poststrukturallizma O gramatologiji iz 1967. godine u kojem se zagovara stava da pismo prethodi govoru. Naravno, riječ je o obratu tzv. logocentrizma i nastanku novog mišljenja koje polazi od rastemeljenja metafizike prisutnosti. Uloga pisma postaje ne samo ključna za shvaćanje modernoga društva i kapitalizma uopće u povijesnoj geneaologiji odvajanja „ovdje“ od „sada“ (prostora od vremena u ne-aristotelovskoj perspektivi). Štoviše, pismo se pojavljuje kao vladavina apstraktnoga modela vizualnosti i informacije nad govorom kao zapalošću u „sadašnjost“ bez mogućnosti povijesnoga pamćenja.[19] Što se u navedenoj artikulaciji teritorijalnoga stroja misli nije daleko od Engelsove postavke o nastanku prvobitne ideje države kao zajednice jednakih koje štiti aparat moći udruženih pripadnika zajednice (klana, plemena, socijaliziranoga „čopora“, nomadskoga kolektiva). No, Deleuze i Guattari jasno pokazuju da je značenje ovog prvobitnoga sociusa u tome da „otkloni srodstvo po braku i krvno srodstvo, da otkloni rodbinske odnose na tijelu zemlje, prije no što nastane država.“[20] Nastanak kapitalizma iz duha „prvobitne zajednice“ kao ekonomije „krvi i tla“ nije moguće zamisliti bez ove bitne funkcije teritorijalnoga stroja. Posve je očito da se vezivanje uz zemlju, kretanje za izvorima preživljavanja zajednice organizirane rodovsko-plemenski prema razlikovanju krvnoga srodstva i bračnoga saveza nužno pojavljuje elementarnom moći. Ona učvršćuje ovaj izvorni stroj u svezi/odnosu sociusa i Urstaata. Naravno da je iz navedenoga razvidno da Deleuze i Guattari polaze od etnologijsko-antropologijskoga uvida koji su imalu u vidu i Marx i Engels, ali i drugi moderni teoretičari: država nastaje tek onda kada se iz mistike „organskoga“ jedinstva oslobodi ono plemensko i postane vezivno tkivo društvenih odnosa. No, za državu je potrebno ipak nešto drugo, a ne tek ekonomija zasnovana na proizvodnji imaginarnih tijela u zajednici. Drugim riječima, nastanak države ulazi u područje oslobođenja drugoga stroja, koji sada mora uspostaviti Moć izvan i unutar krvno-srodstvenih odnosa, polazeći od apstraktne strukture vladanja teritorijem. Politika postaje deteritorijalizacija. Iako je ovaj pojam razvijen početno u Anti-Edipu, njegova pojmovna konkretizacija bit će izvedena mnogo preciznije u spisu Tisuću platoa.[21] Ostavimo za sada pitanje politike kao deteritorijalizacije. Tome ćemo se posebno posvetiti u analizi aksiomatskoga kapitalističkoga stroja. Zadržimo se još za trenutak na ovoj „mistici primordijalnosti“. Pitanje je zašto uopće tolika pozornost naizgled nečemu što je odavno prohujalo u povijesti i kao da više ne izaziva pozornost teorije društva u globalnome poretku vladavine informacijskoga kapitalizma današnjice? Zasluga je strukturalizma i poststrukturalizma ne samo u tome što je ono drugo i razliku afirmirao kao nesvodivi identitet koji se ne može razumjeti polazeći od logocentrizma, vladavine „bitka“ kao univerzalnosti nad singularnošću iznimke. Ono što je u suprotnosti s filozofijskom antrropologijom pretežito njemačkoga duhovnoga kruga u 20. stoljeću dospjelo do diskursa ove radikalne drugosti bilo je novo razumijevanje odnosa čovjeka i prirode u sklopu postavke o „kulturnim razlikama“. Tako je strukturalna antropologija u odnosu na filozofijsku otpočela misliti „bit“ čovjeka polazeći od iskustva Drugoga. Najbolji primjer za to je, dakako, knjiga Claude Lévy-Straussa Divlja misao (La Pensée sauvage) iz 1962. godine. U njoj ovaj znameniti antropolog uspostavlja novo razumijevanje odnosa između „iskonskoga“ i „civiliziranoga“, „primitivnoga“ i „modernoga“ pokazujući da ono „divlje“ ne smijemo shvaćati kao ne-pitomo, jer je to ne samo pogrešno u spoznajnome smislu, već još više u etičkome horizontu komunikacije s Drugim zbog toga što rađa stereotipe rasne nadmoći moderne civilizacije bijeloga čovjeka nad „Crncima“ i „Indijancima“, riječju nad „urođenicima“.[22] Francuski su teoretičari društva, politike i kulture posezali otuda za istraživanjima etnologa i antropologa. U tom pogledu analiza Deleuzea i Guattarija uvelike predstavlja primjenu postavki već spomenutoga Pierrea Clastresa. Pomak od „duha“ spram „kulture“ koji obilježava nastanak tzv. kulturalnih studija 1960-ih godina, nesumnjivo ima poticaje u radovima francuskoga strukturalizma i poststrukturalizma. Najznačajnije mjesto rasprave o prvobitnoj strukturi teritorijalnoga stroja u knjizi Anti-Edip, na kojem se sažima cjelokupna nakana Deleuzeove ontologije postajanja (devenir) u području teorije društva, politike i kulture zacijelo su sljedeće postavke: „Ideja da su primitivna društva bez povijesti, da u njima vladaju arhetipovi i njihovo ponavljanje, nadasve je neosnovana i neprimjerena. Ta se ideja nije pojavila među etnolozima, već prije među ideolozima sklonim tragičnoj židovsko-kršćanskoj svijesti kojoj su htjeli pripisati ‘izumijevanje’ povijesti. No, ako se poviješću naziva dinamična i otvorena stvarnost društava, u stanju funkconalne neravnoteže, koja obuhvaća ne samo institucionalizirane sukobe već i one sukobe koji pokreću promjene, pobune, raspade i rascjepe, onda su primitivna društva potpuno u povijesti i vrlo daleko od stabilnosti ili čak i sklada koji im se želi pripisati u ime primata neke homogene skupine.“[23] Ponajprije, Deleuze i Guattari ovime izričito pokazuju da se ideja povijesti ne može svesti na ideju kontinuiteta s primatom početka i kraja kao u židovsko-kršćanskoj eshatologiji i soteriologiji. Koliko su samo ove postavke „danas“ dalekosežne za „native“-narode poput Indijanaca u obje Amerike, Kanadi, poput Aboridžina u Australiji, poput crnaca u Africi i za sve druge narode koji nisu imali „sreću“ biti predvodnicima kolonijalizma i rasizma svim sredstvima. Nadalje, povijest se kao i metafizika u potpunosti mora iznova „napisati“. Ovo je, doduše, naizgled blisko ideji Derridaine dekonstrukcije, ali je u svojim zaključcima ipak navlastito drukčije. Naime, očito je da se povijest „konstruira“. Ona je „izum“ s historijskim ishodištem u Platona i Aristotela, te nakon toga u sv. Augustina i novovjekovnim teodicejama i filozofijama povijesti s vrhuncem u Hegela. Kao što je poznato, Marx je ovo nastavio u materijalističkome obratu. Nije stoga slučajno da je utoliko kritika filozofije povijesti kao i kritika filozofijske antropologije, iako se to ekspicitno ne nalazi u tekstu knjige Anti-Edip, ono što zahtijeva radikalno rastemeljenje povijesti metafizike. No, zaključak Deleuzea i Guattarija predstavlja dodatni argument za teoriju složenosti (complexity theory). Ona, naime, polazi od ideje da između tzv. primitivnih i modernih društava ne postoji jaz svjetova, već se oba načina proizvođenja života zasnivaju na ideji „determinističkoga kaosa“, entropije i onoga što Gilbert Simondon naziva „metastabilnom ravnotežom“.[24] Iz svega postaje razvidno da ne postoji ni u onome što nazivamo „primitivnim“ niti,.pak, u modernim načinima društvenih strojeva nikakav fiksni i stabilni poredak koji jamči postojanost i vječnost. Život je „prokleti udjel“ plesa na rubu bezdana. On je disharmonija svemira te permanentna neravnoteža u procesima tijekova informacija, roba i kapitala. Što smo time dobili? Ništa drugo negoli put spram konačnoga dokinuća hegelovske Ideje svjetske povijesti u znaku vladavine apsolutnoga duha. Umjesto ove metafizičke teodiceje i utopije, na djelu je „logika smisla“ kapitalističke aksiomatike koja na paradoksalan način spaja sva tri društvena stroja na taj način da ih dovodi do posvemašnje implozije u trijadi informacije-koda-komunikacije. Druga forma sociusa jest ono što Deleuze i Guattari nazivaju „barbarskim despotskim strojem“. U suprotnosti s „primitivnim teritorijalnim strojem“ sada ova nova forma, koja će dovesti do nastanka države, ima zadaću uspostaviti „barbarski socius“. Što to znači? Ništa drugo negoli da se figurom despota uspostavlja novi model društvenosti i vladanja nad pripadnicima zajednice. Umjesto krvnoga srodstva sada je na djelu srodnost po braku, pa se učvršćivanje veza proširuje izvan kruga autarkične zajednice. Naravno, brak ovdje uopće nije rezultat moderne samosvijesti u rađanju objektivnoga duha, kako je to opisao Hegel, pokazujući uspon tragične svijesti u sukobu između „prirode“ (Zakona) i „duha“ (kulture) kao što je to bio slučaj Antigone. Umjesto toga, brak je posredovanje odnosa između klasa-slojeva u zatvorenom društvu U njemu despot postaje figura novog stroja koji nadilazi granice primitivne teritorijalnosti. Stoga Deleuze i Guattari i kažu da ovu novu formaciju društva „valja promišljati u suprotnosti s primitivnim teritorijalnim strojem, jer se ona uspostavlja na njezinim ruševinama: rađanje jednog carstva.“[25] Što određuje bit despotskoga stroja? Prije odgovora na ovo pitanje valja napomenuti da Deleuze i Guattari slijede u mnogim aspektima analizu Karla Witfogela i „azijatskoga načina proizvodnje“ u nastanku kapitalizma, koju je posebno imao u vidu i Marx u Kapitalu i Teorijama o višku vrijednosti.[26] Ne treba mnogo empirijskoga materijala da bi se pookazalo kako je ova analiza ujedno „ekonomistička“ i „kulturalna“, odnosno kako pokazuje da društveni strojevi nikad nisu posve neovisni od tehničkih strojeva. To, pak, znači da se razlika spram zapadnjačke povijesti može uvjetno odrediti razlikom između despotskoga načina vladavine i onog koji je od Grka, Rimljana, preko nacija-država liberalnoga kapitalizma Europe i Amerike obilježio moderni svijet. No, problem je ipak u tome što „azijatsko“ nije ništa podređeno „zapadnjačkome“, nego se nalazi kao moment koji na „barbarski“ način sjedinjuje autokratski model upravljanja carstvom i strukture ekonomije pripadne tom i takvom načinu proizvodnje. Despotski stroj, dakle, nadomješta hijerahiju klasa ili kasta teritorijalnoga stroja i uvodi u igru novi savez povezivanja ljudi s vladarem kao božanstvom. Na taj način nastaje diskontinuitet između ove forme vladanja i prethodne, ali isto tako nastaju i promjene u biti društvenih institucija. Sada se vidi kako za razliku od Hegelove spekulativne dijalektike strukturalizam/poststrukturalizam operira s mnoštvom modalnih odnosa: od uzajamnosti do nesvodivosti interakcija između relata u relaciji. U načelu, nova forma sociusa ne dokida staru, u smislu prevladavanja po formi i sadržaju (Aufhebung). Umjesto toga, susrećemo se s logikom razmještanja i nadomještanja temeljnih odnosa koji su bili odlučujući za teritorijalni stroj. Naravno, kada Deleuze i Guattari rabe izraze „primitivno društvo“ i „barbarska formacija“, onda to ne čine u smislu rasno-kulturalnoga određenja onog što bi bilo navodno „niže“, „lošije“, „beznačajnije“ i „bezvrijedno“ u odnosu na primat identiteta zapadnjačke modernosti kao „visoke kulture“, „civilizacije“, „carstva uma“. Naprotiv, ono „primitivno“ i „barbarsko“ jest pozitivost određenja Drugoga i njegove nesvodive razlike polazeći od pojmovnoga okvira logike „napretka“ i „razvitka“. Vidjet ćemo kako je upravo treća forma sociusa, ona kapitalističke aksiomatike modernih društava prisvojila ideje prve i druge formacije (teritorij + autokratski poredak vladavine u formalnom okviru liberalne demokracije) i uspostavila jednoznačni put do totalne kontrole nad društvom početkom 21. stoljeća. Što je to „despotski stroj“ vladavine u povijesti čovječanstva? Deleuze i Guattrari upućuju na Marxovu analizu azijatske proizvodnje kao na model za analizu društvene organizacije u kojoj se zbiva „jedno više jedinstvo države…na temelju primitivnih seoskih zajednica, koje zadržavaju vlasništvo nad zemljištem, dok je država njegov pravi vlasnik, u skladu s prividnim objektivnim kretanjem koje joj dodjeluje višak proizvoda, proizvodne snage u velikim zajedničkim radovima te čini da ona sama izgleda kao uzrok kolektivnih uvjeta prisvajanja. Kompaktno tijelo kao socius prestalo je biti zemljom, ono je postalo despotovo tijelo, sam despot ili njegov bog. Propisi i zabrane koji ga često čine gotovo nesposobnim djelovati peobražavaju ga u tijelo bez organa. To je on, jedini kvaziuzrok, izvor i ušće prividnoga kretanja.“[27] U čemu se sastoji bitna novost ove društvene formacije? U tome što je despotski stroj s piramidalnim ustrojstvom vladavine (Egipat, Perzija, Babilon) sustav nadkodiranja. Nestaje prividna jednakost primitivnoga načina društvene organizacije života u teritorijalnome stroju. Zamjenjuje ga stroga hijerarhija unutar prividno slobodnijeg načina proizvodnje u kojem država kao carstvo organizira „javne radove“, ubire poreze i brine se za podanike na taj način da im dodjeluje zemlju na uživanje uz obvezu i dužnost pravno određenog uzvrata u višku vrijednosti roba na naturalnome tržištu. Taj „novi savez“ polazi od gore prema dolje. Uspostavlja pritom vertikalnu Moć u kojoj podanici postaju vidljivim subjektima/akterima simboličkoga događaja razmjene onostranosti i ovostranosti. Despotski je stroj otuda „barbarski“, što je viša razina od „primitivnih društava“ iz jednostavnog razloga što se u ovom modelu društvene organizacije Moći rađa država. Točnije, kako to kažu Deleuze i Guattari, nastaje carstvo. Nadkodiranje i vertikalno ustrojstvo međusobno su povezani jer tehnički i društveni stroj su korelativni sklop odnosa. Nije slučajno da je Wittfogel i na njegovu tragu Marx „azijatski sustav proizvodnje“ odredio metaforički i stvarno hidrauličkim. Ova carstva rađaju se u prostorima između pustinja i velikih rijeka, šire se na stepe, ulaze u deteritorijalizaciju zemlje, s onim čudovišnim momentom izravne sveze između vladara i naroda koji gubi značajke klasno-socijalne podijeljenosti u ritualima svetkovine koji su, naravno, uvijek žrtveni, te neminovno unose elemente „ratnoga stroja“ u svoje svakodnevno djelovanje.[28] Ovo shvaćanje, koje su uveli Deleuze i Guattari u raspravu o nastanku države i društva, nesumnjivo je suprotstavljeno teorijama kontraktualizma ili društvenoga ugovora sa začetnikom kao što je to Jean-Jacques Rousseau. Ključno mjesto kritike jest njiihova postavka o deteritorijalizaciji. „Despotska država, onakva kakva se pojavljuje u najčišćim uvjetima tzv. azijatske proizvodnje, ima dva korelativna aspekta: ona, s jedne strane, zamjenjuje teritorijalni stroj, stvara novo deteritorijalizirano kompletno tijelo; s druge, pak, strane, ona održava stare teritorijalnosti, integrira ih kao proizvodne dijelove ili organe u novi stroj. (…) Natkodiranje, to je operacija koja predstavlja bit države i koja istodobno iskazuje i njezin kontinuitet i njezin raskid sa starim formacijama“.[29] Imperij kao Urstaat jest taj deteritorijalizirani stroj, ali ne zauzimanja prostora na kojima žive drugi narodi i države, bez obzira je li riječ o primitivnim društvima ili istoznačnim carstvima (primjerice, ratovi Egipćana, Sumerana i Babilonaca). Umjesto širenja i zauzimanja prostora obitavanja Drugoga, čitav se problem s nastankom carstva sastoji u tome što je njegova bit upravo u natkodiranju. Objašnjenje koje nude Deleuze i Guattari jest da se „želja pretvara u stvar suverena, pa bilo da je riječ i o nagonu smrti.“[30] Što se pod time misli? Ništa drugo negoli da od ovog trenutka slijedi igra apsolutne političke suverenosti s kojom uistinu otpočinje povijest kao događaj deteritorijalizacije. U drugome obratu može se reći da s politikom otpočinje povijest, a ne s filozofijom koja „utemeljuje“ bitak, bića i „bit“ čovjeka. To je ona bitna razlika između metafizike uma kao i Heideggerove težnje za „drugim početkom“ (der andere Anfang) u razlici spram Deleuzea koji ne smatra politiku pukom realizacijom ideja dobra, jednakosti, slobode i pravednosti „odozgo“, s visina misaone volje za moć. Namjesto toga riječ je o kontingentnoj singularnosti događaja upravo „tu“ i „tamo“, u određenom povijesnome trenutku, kada nastaje imperijalni poredak raspršenih despotskih država s „azijatskim načinom proizvodnje“ kao uvjetom mogućnosti deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Politika nije, dakle, stvar tek nastanka razdiobe „društva“ i „države“. Ona jest događaj deteritorijalizacije koja u svojoj biti označava volju za moć ili odluku o osvajanju teritorija kao prostora suverene vladavine. No, onaj koji vlada nije narod, niti kolektivni subjekt „opće volje“ kao u rusoovskim društvenim konstrukcijama novoga vijeka. Onaj koji vlada jest despot i to u barbarskoj formi imperijalnoga stroja. Zato su sve „velike države“, „veliki prostori“, onaj šmitovski Groβaum, osuđene na neprestano stvaranje odnosa prijatelj-neprijatelj, na logiku kontingentnoga događaja pokretanja „nomadskoga ratnoga stroja“. No, nije rat pokretač stvari prema „unaprijed“. To bi bila pogrešna pretpostavka. Rat je tek posredovanje, medijalnost onog čudovišnoga događaja kojim se država u svojem pra-obliku apsolutne suverenosti pojavljuje kao „društvena formacija“ koja podaruje „horizont cjelokupnoj povijesti“.[31] Ono što odlikuje ovaj imperijalni stroj jest „državno vlasništvo“, a Deleuze i Guattari u opisu dosežu vrhunac neobarokne „subverzije“ teorijskoga diskursa. Naime, umjesto ideje kontinuiteta koji ide „naprijed“ i u obliku stadija i evolutivno, pa bi prema tome dijalektički valjalo govoriti o dokidanju, prevladavanju i uzdizanju prethodnih formi na višu razinu, zbiva se zapravo sljedeće: „Svaki ‘razvijeniji’ oblik je poput palimpsesta: on prekriva jedan despotski zapis, jedan mikenski rukopis. Pod svakim crncem i svakim Židovom jedan je Egipćanin, jedan Mikenac pod Grcima, jedan Etruščanin pod Rimljanima. (…) Ovu osobitu situaciju države kao kategorije, zaborava i povratka, valja objasniti. To je stoga što izvorna despotska država nije rez poput drugih. Od svih drugih institucija, ona je možda jedina koja se pojavljuje posve naoružana u glavama onih koje je uspostavljaju, ‘umjetnika koji nalikuju brončanome kipu“. Zbog toga marksizam nije baš znao što učiniti s njom: ona više ne potpada pod znamenitih pet stupnjeva: prvobitni komunizam, antički polis, feudalizam, kapitalizam, socijalizam. Ona nije jedna formacija između drugih niti prijelaz s jedne formacije na drugu.“[32] Ako sve to što smo ovdje čuli nije bit države, ako je ona, povrh svega, forma sociusa, znači li to da je društvo u svojoj metamorfozi ipak uvijek ispred države, ili, jednostavno, da je država samo epifenomen neke imaginarno-simbličko-realne strukture koja joj predleži u „temelju“? Nema sumnje da Deleuze i Guattari ne pripadaju onoj skupini teoretičara koji bi na ovom tragu neomarksizma smatrali državu, kako smo to uočili u ovom citatu, prijelaznom fazom ili stadijem neke univerzalne zajedničkosti ljudske komunikacije. Isto tako, njima je stran svaki metafizički dualizam, pa tako i onaj koji od Hegela i ranoga Marxa uspostavlja razliku između sfere građanskoga društva (ekonomije) i političke države (prava) u kapitalističkome sustavu proizvodnje života. Ovaj čudovišni moment neodređenosti države kao stroja ima zadaću pokazati da je kontingencija ona koja iziskuje svagda konkretnu konstelaciju snaga. Tek one omogućuju pojavljivanje neke društvene formacije kao kapitalizma na ishodu srednjega vijeka kasnoga 14. stoljeća u Italiji, kako je to istražio Fernand Braudel u svojim povijesnim studijama. Uglavnom, „palimpsest“ upućuje na pisanje povijesti kao na struganje tragova-znakova prijašnih slojeva, a ne stadija ili faza povijesnoga razvitka. Naravno, Deleuze i Guattari nisu oni koji bi antimodernistički rušili veličinu povijesnoga „napretka“ koji se uspostavio s društvenom formacijom kapitalizma na Zapadu, osobito kad je riječ o prinosima znanosti i tehnologije, te svega drugog što pripada natkodiranju kolektivnoga postajanja naroda i kultura. No, problem proizlazi otuda što „despotska država“ jest pra-forma s kojom se uzdiže figura apsolutnoga monarha u feudalizmu, i to u situaciji kada se iznova zemlja raspodjeljuje između kmetova koji je uživaju, te zemljoposjednika koji legitimnim nasiljem ove teritorijalne suverenosti carstava raspoređenih u nacije-države u Europi uspostavljaju Moć deteritorijalizacije. Jer zemlja u ontologijskome smislu nije ništa drugo negoli proces deteritorijalizacije, onog stalnoga i neprestanoga prisvajanja i investiranja, što označava pojam tijeka informacija, roba i kapitala. Zbog toga je treća forma sociusa bitno drukčija i različita od prva dva koja pretpostavljaju teritorijalnost i despotsko vladanje (društvo i državu). Riječ je o „civiliziranom kapitalističkome stroju“. Tako ga Deleuze i Guattari određuju u svojoj osebujnoj društvenoj ontologiji kao preusmjeravanju rastemeljene metafizike. Ponajprije, za razliku od tzv. natkodiranja despotske države kao stroja, kapitalizam kao društvena formacija nastaje „dekodiranjem tijekova“ u prvom velikom „kretanju deteritorijalizacije“.[33] Unutar predmodernih ili pretkapitalističkih društava možemo zamijetiti kako se razvitak privatnoga vlasništva i robne proizvodnje odvija u proširenju tržišta. Zemlja postaje deteritorijaliziranim medijem razmjene u akumulaciji novca koji postaje kapitalom. Za razliku od Marxa, koji, pak, primjenjuje materijalističku dijalektiku preokretom Hegela i njegove apstraktne strukture povijesnoga kretanja duha u tri stadija (subjektivni, objektivni, apsolutni) kroz kretanje robe-novca-kapitala, ono što navlastito obilježava kapitalizam u formi feudalne prizvodnje jest ubrzano kretanje „dekodiranih tijekova“ vlasništva, posjeda, novca u raspadu primarnih društvenih sveza između ljudi. Kapitalizam je otuda posve novi ekonomsko-društveni sustav radikalne deteritorijalizacije jer se razvija upravo „novo društveno tijelo“, što znači da će ova treća povijesna formacija ili stroj biti posve u znaku integracije, povezivanja, sklapanja odnosa između „društva“ i „države“. Što ovdje drugo vidimo negoli poststrukturalističku analizu Marxove historijsko-materijalističke analize tzv. prvobitne akumulacije kapitala. Samo je razlika u tome što Deleuze i Guattari pokazuju da je kapital ne tek društveni odnos, već i struktura povezivanja u svekolikome procesu deteritorijalizacije zemlje. Kapital za njih ne može otuda biti „transcendentalna struktura“ apsolutne i apstraktne Moći nad poviješću, jer je bitno povijestan, što i sam Marx pokazuje u Kapitalu. Njihova je „invencija“ kao i ranoga Lyotarda u tome što povezuju „kapitalistički civilizirani stroj“ s posve drukčije ustrojenom željom u kretanju ovog stroja kroz prostore tijekova, kontingentne i emergentne. Drugim riječima, želja postaje društveni stroj raspada predmodernih struktura života time što želi realizaciju odnosa u kojem se zbiva „temeljni kapitalistički odnos preobrazbe viška vrijednosti koda u višak vrijednosti tijeka“.[34] Želja se, dakle, odvija na planu imanencije tijekova kapitala, jer je posrijedi želja za „novim“. To je onaj imperativ modernosti koji je na tako zanosan način istovjetan u prvih industrijalaca 19. stoljeća i pjesnika apsolutne modernosti Arthura Rimbauda. Što znači biti „apsolutno moderan“? Ništa drugo negoli slijediti logiku sinteze tehničkoga i društvenoga stroja u formi „industrijskoga kapitala“. To je ta „novost“ s kojom zapadnjačka civilizacija od 19. stoljeća do danas postaje medijem tehnoznanstvenoga napretka „čovjeka“ i ujedno njegove programirane apokalipse. Ono što posebno obilježava treću formu sociusa za razliku od prethodne dvije valja smatrati odlućujućom značajkom ove paradoksalne i aporetične „novosti“ s kojim ideja kapitala i kapitalizam kao sinteza tehničkoga i društvenoga stroja kreće u projekt deteritorijalizacije/reteritorijaliztacije. Ali ne samo Zemlje, već potencijalno i međuzvjezdanoga prostranstva (space). Čini se da je to ono što bismo mogli imenovati „Velikim trećim“ ili djelovanjem bez izvanjsko-unutarnjega pokretača kao što su to bili teritorijalnost stroja i despotska država. Posrijedi je koordinacija djelovanja u „isisavanju“ viška vrijednosti iz investiranja kapitala u ljudsko-neljudske djelatnosti prema trijadi kibernetičkoga mišljenja: računanje-planiranje-konstrukcija. Uz koordinaciju, ključan pojam za cjedlokupnu teoriju društva u djelu Gillesa Deleuzea proizlazi iz trećega pojma u kibernetičkome sustavu: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija. Društveni stroj kapitalizma zahtijeva posve navlastitu i „novu“ kontrolu nad čitavim procesom proizvodnje-razdiobe-razmjene.potrošnje. Četvorstvo uzroka iz Aristotelove metafizike (causa formalis, causa materialis, causa efficiens i causa finalis) postaje integralni proces posthumane kontrole koja vlada u suvremenom kognitivnome kapitalizmu.[35] Nije, dakle, kapitalizam za Deleuzea i Guattarija u Anti-Edipu tek sveza matematičkoga izračuna prema načelima diferencijalnosti koji ima svoje podrijetlo u Leibnizovoj monadologiji. Štoviše, ono što ima značajke apstraktnoga stroja u nastanku kapitalizma odnosi se na poredak kodova u višku vrijednosti i samome tijeku kojim se profit ostvaruje u trijadi informacija, roba i kapitala na svjetskome tržištu. Kada to imamo u vidu, onda je „deteritorijalizacija kapitalizma“ proces koji „sve više dovodi do shizofrenije periferije“,[36] jer pomak od središta spram ruba označava presudan korak koji vodi do temeljne postavke Deleuzea i Guattarija u ovom djelu: „Nisu strojevi stvorili kapitalizam, u tom smislu, već naprotiv, kapitalizam stvara strojeve i ne prestaje uvoditi nove rezove kojima revolucionira svoje tehničke načine proizvodnje. (…) Nikad dijakronijski kapitalistički stroj ne dopušta da nju revolucionira neki stroj ili neki sinkroni tehnički strojevi, nikad ona svojim znanstvenicima i tehničarima ne daje neovisnost nepoznatu u prethodnim poretcima. Ona, nesumnjivo, može dati znanstvenicima, matematičarima, primjerice, da ‘shizofreniraju’ u svojem svijetu i omogućiti protjecanje društveno dekodiranih tijekova koda koje ti znanstvenici organiziraju u aksiomatikama tzv. fundamentalnoga istraživanja. No, istinska aksiomatika nije tu (znanstvenike ostavljaju na miru neko vrijeme; puštaju ih da stvaraju svoju aksiomatiku; ali dolazi trenutak za ozbiljne stvari; primjerice, indeterministička fizika, sa svojim korpuskularnim tijekovima, mora se pomiriti s ‘determinizmom’). Istinska aksiomatika je ona samog društvenoga stroja, koji zamjenjuje stara kodiranja i koja organizira sve dekodirane tijekove, podrazumijevajući i tijekove znanstvenoga i tehničkoga koda, u korist kapitalističkoga sustava i u službi njegovih ciljeva.“[37] Iz navedenoga možemo razabrati da je odnos između posljednje svrhe (teleologija) kapitalizma i znanstveno-tehnologijskoga pristupa istraživanju svijeta u prirodno-tehničkim znanostima koje su jedine „produktivne“ i pridonose rastu viška vrijednosti odnosno profita, a koji Deleuze i Guattari shodno Marxovim analizama dijele na ljudsko i ono tehničko u konačnici, posve problematičan. Naime, kapitalizam se kao „društveni stroj“ sa svojom aksiomatikom ne može ni zamisliti bez ideje privatnoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, dok su proizvodne snage, a sve su to Marxovi pojmovi iz Kapitala, one koje sjedinjuju korporativno (državno) vlasništvo i privatno poduzetništvo, Na taj se način pokazuje da formalno znanstveno-tehnologijske inovacije i njihova primjena u praksi nove proizvodnje u krajnoj instanciji ovise o izvanjskim učincima. To im daje kapitalistička struktura vladavine. Može se čak vidjeti da Deleuze i Guatari u analizama složene slike moderne znanstvene inventivnosti tvrde kako je posrijedi svojevrsna imanentna granica za razvitak znanosti uopće. Jer bez investiranja u znanost nema novog viška vrijednosti, povećanja profita i zarade vlasnika kapitala, ali i posljedično svih koji se nalaze u tom okružju poduzetništva. Kao što, obratno, bez posljednje svrhe kao što je povećanje profita ne može biti fundamentalnih istraživanja. Jedno je teorijska fizika, primjerice, a drugo njezina pragmatika znanja u pogonu kapitalističke ekonomije. To samo znači da su Deleuze i Guattari, unatoč „velike priče“ o vladavini tehničkoga stroja u povijesti nad ljudskim „kapitalom“, ipak jednim dijelom bliži ovoj gotovo instrumentalnoj funkciji tehnologije koja s kibernetikom proizvodi nove obrasce ljudske komunikacije.[38] Uostalom, svi pojmovi koji se rabe u Anti-Edipu te u Tisuću platoa uostinu su hibridni sklop informatike, kibernetike, semiologije, kvantne teorije, teorije skupova i teorije novih medija i komunikacije. Ponekad moramo slomiti jezik da bismo ih pravilno izgovorili. U razlici spram Heideggerova jezika, Deleuzeov je krajnje tehnologiziran čak do te mjere da u dijelovima Tisuću platoa nalikuje „koncertu strojeva“. Je li stoga, naposljetku, teorija društvenoga stroja Deleuzea i Guattarija, kada je riječ o aksiomatici kapitalizma te ulozi i funkciji znanosti kao i tehnologije u tom procesu „beskonačne brzine“ inovacija, samo nastavak Marxova historijskoga materijalizma drugim sredstvima? U „destruktivnoj dijalektici“ Marxa, kako ju naziva Vanja Sutlić, postoji ono rješenje koje povezuje razdvojenu logiku teze-antiteze-.sintreze (Aufhebung). Posrijedi je tzv. uzajamno ili međusobno djelovanje različitih subjekata/aktera ili agensa u zajedničkoj proizvodnji. Na taj se način stvara iz mnoštva uzroka mnoštvo učinaka. To je, pak, ponukalo neke novije teoretičare globalizacije da Marxa uvrste u prethodnika tzv. teorije složenosti (complexity theory).[39] No, ovo uzajamno ili međusobno djelovanje valja prije svega razumjeti iz logike „otvorenih sustava“, a ne iz metafizike kauzalnosti i teleologije. Tada će postati jasno da su kako Marx, iako s nasljeđem dijalektičkoga mišljenja, tako i Deleuze i Guattari kao predstavnici poststrukturalizma i kritike esencijalizma metafizike (osobito Hegela), otvorili problem shvaćanja odnosa između „imanentne transcendencije“ kojom svi pojmovi pripadni modernome kapitalizmu ujedno označavaju njegovu unutarnju i vanjsku granicu. A to je društveni način proizvodnje, a ne transepohalna sudbina čovjeka zapaloga u otuđenje povijesti. No, isto tako upućuju na ono što jest pravi „misterij“ zbivanja u evolucijskome nizu povijesti. Riječ je, naravno, o onome što nazivam tehnosferom. Ni Marx, a niti Deleuze koji je ipak od suvremenih mislilaca jedan od najzaslužnijih za uvid u drukčije mišljenje o biti stroja, nisu posve izašli izvan horizonta onog što pripada kategorijalnome sklopu tzv. društvenih odnosa. Kao da obojicu neka „fatalna privlačnost“ ovog pojma u autentičnome ili slobodnome načinu egzistencije dovodi do spoznaje da je ovo ključno mjesto posredovanja između stroja i mišljenja. U drugome obratu, isto vrijedi i za Heideggera, premda on umjesto „društva“ i „društvenih odnosa“ poseže za kritikom metafizike i zahtijeva povratak iskonskoj zajednici, zajedničkome bitku čovjeka (Mit-Sein) kao uvjetu mogućnosti uskoa u svjetlo slobode. I zato je posve jasno da u opusu Gillesa Deleuzea, kao i u slučaju Marxa, imamo taj nerazjašnjeni, gotovo netematizirani odnos spram društva kao stroja. Drugim riječima, nije problem u razumijevanju tehničkoga stroja kao takvoga, s njegovim instrumentalnim i teleologijskim shvaćanjem, nego je problem u određenju biti tzv. društvenoga stroja. Kapital je, naime, od Marxa do Deborda i Deleuzea uvijek i samo specifičan i povijesno uvjetovan, to znači kontingentan, a ne nužan „društveni odnos“. Osim toga, za sve njih, osim za Deleuzea, odnos uvijek nastaje iz nekog nadređenoga sklopa odnosa. Za Deleuzea, pak, odnos nije odnos između dvojega, već sklop mnoštva različitih odnosa, što znači da nastaje iz razlike, a ne Jednoga (istoga). Ako se u ovoj analizi uvede kako kodiranje i dekodiranje odgovara kibernetičkome sustavu vođenja proizvodnje samoga života u formi kapitala kao apstraktnoga i konkretnoga rada uloženog u stvaranje viška vrijednosti, dospjet ćemo neizbježno do imanentne granice samoga kapitalizma. Za Marxa je to bila postavka o tendencijskome patu profitne stope, dok Deleuze jasno pokazuje da je „novost“ u tome što se u situaciji deteritorijaliziranih svjetskih tržišta čitava logika kapitalističke aksiomatike preusmjerava u jedinstvo matematičke logike i transpozocije društveno-ekonomskoga polja. Sve to, naravno, ne znači ništa drugo negoli uvid da je s kapitalizmom i njegovim tendencijama potrebno postupati krajnje „otvoreno“, bez posljednjih rješenja tzv. revolucije koja se uvijek svodi na politički čin svrgavanja vlasti, a ne na radikalni preokret metafizičkoga okvira mišljenja i bitka. Drugim riječima, onaj Weberov i Marxov kapitalizam apsolutne racionalnosti i birokratskoga upravljanja društvom nije nimalo izgubio svoju Moć. Štoviše, ona je još više učvršćena time što se znanstveno-tehnologijskim kodiranjem tijekova informacija, roba i kapitala došlo do stapanja između imperijalnoga despotskoga stroja vladavine okolinom i preobrazbe strojeva u kognitivne kapacitete samoga kapitala. Ono što Deleuze i Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa nazivaju „aksiomatskim sustavom i kodom“,[40] postaje u 21. stoljeću uvjetom mogućnosti tzv. informacijskoga ili kognitivnoga kapitalizma. Moja je postavka, usuprot Deleuzeu i Guattariju, a izvedena s njihovim pojmovljem sljedeća: sada sam tehnički stroj postaje društvenim odnosom nove aksiomatike čiji se sustav i kodovi neprestano mijenjaju i na taj način sam se život kao „stroj želja“ deteritorijalizira u svijetu bez zemlje, bez subjekta, bez revolucija i bez mogućnosti radikalne promjene. Odmah valja upozoriti da ovo nema nikakve sveze s nekovrsnim „ontologijskim pesimizmom“ s obzirom na tzv. mogućnosti obrata kapitalizma iz njegove imanentne strukture djelovanja. Uostalom, ono što već Deleuze i Guattari iskazuju u svojoj teoriji društva bez subjekta jest da je pitanje stroja (tehničkoga i društvenoga) istodobno i pitanje preobrazbe ljudskoga u neljudski sustav upravljanja. Društvo o kojem govori „kapitalistička aksiomatika“ predstavlja složeni „tehnokratski aparat“.[41] Pritom valja skrenuti pozornost da se iza toga ne skriva nikakva tzv. ideologija post-politike ili kraja povijesti. Posve suprotno, „tehnokratski aparat“ više nema karakter birokratske ljudske otuđenosti. On je postao unutarnjom strukturom djelovanja „društava kontrole“ u globaliziranim ekonomijama svijeta. Nije samo kapitalizam iz temelja razorio građansko društvo pretvorivši ga u prostor djelovanja prema načelima ekonomske učinkovitosti i tržišne kompetitivnosti, kako to pokazuje izvedba neoliberalizma s kraja 1970-ih godina, već se i način konstrukcije suvremene države ne može održati na razini onog što je vrijedilo za razdoblje prije uvođenja kibernetičkih pojmovlja u praktičnome funkcioniranju novih strojeva koje pokreće „umjetna inteligencija“ (A-intelligence). Kakva je, naposljetku, „sudbina“ suvremenoga kapitalizma ako je očito da se između tehničkoga i društvenoga stroja uspostavio uzajamani ili međusobni odnos koji povezuje aksiomatiku sustava i koda polazeći od imanentne granice „rasta“ unutar implodirajućega načina proizvodnje života kao deteritorijalizirane želje? 3. Kapitalizam i korporativni „veliki prostor“ (Groβaum) Nastanak države za suvremeno mišljenje, unatoč izvrsnih antropologijsko-etnologijskih studija o neolitskim zajednicama te o početku grčkoga zajedničkoga svijeta (paideia), još uvijek ima prizvuk misterija. Zar nije u najmanju ruku neobično kako Deleuze i Guattari u Anti-Edipu koriste izraz pradržave (Urstaat)? Početno i začetno (arché) imalo bi mnogo veže značenje „sudbine“ i „poslanstva“ za razumijevanje povijesti metafizike i njezino prevladavanje/prebolijevanje (Überwindung/Verwindung) u Heideggera. Zato je uistinu začudna postavka o tome kako nastanak teritorijalnoga stroja primitivnoga društva ujedno označava početak traganja za organiziranom formom „despotske države“. U početku bijaše imperij. Nije, dakle, za Deleuzea i Guattarija ovdje toliko važno znati o nastanku grčkih gradova-država (polis), koliko o rezu i preusmjeravanju sociusa u proces deteritorijaliziranja koji otvara mogućnost nastanka i širenja prvobitnih carstava. Vidjeli smo da je povijest kao „univerzalna povijest“, s obzirom na način pristupa Marxa u Kapitalu, u slučaju Anti-Edipa, a isto vrijedi i za Tisuću platoa, svojevrsna povijest kontingencije unutar složenih preklapajućih odnosa u matrici nastanka kapitalizma kao društvenoga stroja. Što je ono određujuće za suvremeni kapitalizam u promišljanju Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija? Kada bismo jednom riječju to htjeli dovesti na vidjelo onda bi umjesto tradicionalno postavljene razlike između „društva“ i „države“, o čemu smo već potanko raspravili u ovome razmatranju, u središte dospio pojam koji nadilazi njihove konceptualne suprotnosti (teritorijalnosti i despotske vladavine). U oba slučaja, naime, ono što se imenuje sociusom još je uvijek „nerazvijeno“. Nedostaje mu potencijala za logiku beskonačnosti i njezine transformacije u aksiomatiku. Društvo je odveć „primitivno“, a država je odveć „barbarska“. Što to znači? Ništa drugo negoli da je posrijedi institucionalno i legitimno nasilje upisano u strukture ljudske zajedničke ili kolektivne egzistencije. To je ono „mistično nasilje“ koje proizlazi iz biti države koje je toliko opsjedalo mladoga Waltera Benjamina u njegovim promišljanjima sile i nasilja s obzirom na odnos spram države u modernome kapitalizmu. Između „božanskoga nasilja“ i „izvanrednoga stanja“ struji pokušaj uspostavljanja novoga kao revolucionarnoga nasilja koje dovršava povijesnu teodiceju u profanome svijetu.[42] Umjesto ove dijalektike društva i države, kako je to bilo uobičajeno razmatrati u neomarkisističkim teorijama društva i politike od Althussera i drugih u okviru strukturalizma, Deleuze i Guattari čine karakteristični odmak, odstupanje, pomak u konceptualnome određenju biti razlike.[43] Nije društvo ono koje povijesno-logički prethodi državi, već je riječ o nečemu što proizlazi iz logike samoga Urstaata. Naime, prvobitna je država upravo ona koja u svojem teritorijalnome širenju potrebuje „veliki prostor“ za konstrukciju legitimnoga nasilja nad pripadnicima zajednice. Vladati takvim prostorom znači upravljati njegovim „širenjem“ i „sažimanjem“, preobrazbom iz jednog u drugo stanje vladanja. No, ono što nedostaje „primitivnome“ društvu i „barbarskoj“ državi jest umijeće vladanja kao upravljanja bez strukturalnoga nasilja Države, bez izravnoga doticaja vladara s onima kojima se vlada. Kapitalistička društvena aksiomatika je prvi slučaj u povijesti čovječanstva koja postaje modelom ove vladavine kao upravljanja s pomoću logike neljudskoga, a koje se od novoga vijeka s Leibnizom i idejom beskonačnosti utjelovljuje u infintezimalnome računu. Deteritorijalizaciju u tom smislu valja shvatiti „napretkom“ i „razvitkom“ u biti sociusa, jer predstavlja savršenu formu ovladavanja svjetovima kontingencije na temelju njihova pretvaranja u sklopove proizvodno-potrošačke Moći. Kapitalizam je i za Marxa bio i ostao društveni stroj apsolutne deteritorijalizacije. Razlog leži u tome što je zasnovan na totalnoj Moći kontrole koja ne dolazi u ljudskome liku, već u neljudskome kroz sintezu želje i stvari/objekata. Dodajmo ovome još nešto iznimno važno. Ako je za Deleuzea i Guattarija despotska država ona prvobitna forma države, onda to ne valja čitati u dijalektičkome ključu „nužnosti“ povijesnoga razvitka. Jasno je već da su drevna carstva uistinu bila ovaj spoj izvornoga nasilja, okrutnosti i savršene protezljivosti Zakona u logici središta i periferije. No, problem nastaje kada se uvidi da forme suverene moći države nisu tu da bi tek nadzirale svoje „državljane“ kao podanike Carstva ili građane rimske Republike unutar vladavine Zakona kao takvoga. Razlika između države kao čistoga apstraktnoga stroja i povijesno navlastite forme države (Ideje i pojave u kvazi-transcendentalnome govoru metafizike) pojavljuje se mnogo eksplicitnije izvedena u Tisuću platoa. To je razlika između drevnih imperija i ranih modernih država u formi monarhija. Forma-države, to je taj izraz koji podsjeća, dakle, na metafizički način mišljenja, gotovo čisto platonske provenijencije. No, za Deleuzea i Guattarija sada je to moment „hvatišta“ (capture), odnosno razlikovanje države i nomadologije kao ratnoga stroja u konkretnome slučaju, što pretpostavlja sve vrste stanovništva, roba ili trgovine, novca i kapitala.[44] Treća forma-države jest nesumnjivo kapitalistička aksiomatika. Nije to ni tzv. autoritarna niti tzv. liberalna država, jer kriterij razlikovanja između Ideje i pojave u ovom novome shvaćanju nije stupanj vladanja polazeći od političke forme kakve su se razvile od Grka, Rima, srednjega i novoga vijeka do modernosti i suvremenosti. Kada Deleuze i Guattari uvode u razmatranje pojam kapitalizma kao aksiomatike onda u tome ne treba tražiti „kristalizaciju“ tehničkoga stroja koji sada preuzima društveni stroj u svoje ruke i upravlja njime na racionalan ili matematičko prdogramirani način. Ne, upravljanje za razliku od vladanja, kako je to izveo i kasni Foucault u svojem pojmu upravljaštva (gouvernmentalité), posve je drukčiji model uspostavljanja ekonomsko-političke moći od povijesno nastalih formi-države kakvi su bili poznati (teritorijalni stroj i despotska država). Umjesto dispozitiva moći s kojim je Foucault na tragu Heideggera želio obuhvatiti totalnu moć konstrukcije i posredovanja mišljenja i stvari, ali sada za razliku od episteme i diskursa polazeći od logike mreže koja više nema u vidu teoriju i praksu govora kao kazivanja, već figuralno jedinstvo pragmatičnoga kodiranja samoga života, u Deleuzea i Guattarija se susrećemo s pokušajem da se aksiomatski dovede do virtualne aktualizacije ona forma-države koja više uopće nema karakter suverene vladavine teritorijalnoga tipa nacije-države u modernosti.[45] Je li stoga ova „najviša“ forma-države, koja više ne potrebuje strogi nadzor ili disciplinu kao prethodna dva u povijesnome razvitku svijeta, ona koja više zapravo i ne može imati formu-države nego mora postati apsolutni stroj deteritorijalizacije kao posthumane kontrole nad životom i njegovom proizvodnjom uopće? Imamo, dakle, „sveto trojstvo“ vladanja, vladavine i upravljanja svijetom. No, to je izvan spekulativno-dijalektičke logike Hegela i njegove teodiceje povijesti duha. U dosluhu s historijskim materijalizmom Marxa, čini se da je pojava tri forme-države kroz „univerzalnu povijest“ istodobno i rezultat „povijesti kontingencije“. Jer zašto se upravo kapitalizam pojavio u Europi krajem 14. stoljeća, a ne u Kini ne proizlazi iz neke vječne arhetipske strukture nadodređenja, već iz sklopa ili konstelacije snaga i mnoštva singularnih uzroka-učinaka. To su teritorijalni, despotski i aksiomatski društveni strojevi, izvan svake „željezne nužnosti“ razvitka kroz povijest. Oni se ne pojavljuju jedno za drugim, već u rezovima i diskontinuitetu. Nikad se ne može unaprijed znati hoće li, primjerice, revolucija završiti s porazom i prijeći u kontrarevoluciju, ako uzmemo politički primjer; ili što će biti s društvima na rubu preživljavanja onog trenutka kada su iz egzistencijalnih razloga prisiljeni na migracije. Ostaje ipak još nešto zagonetno. Naravno, a što drugo negoli hipoteza o Urstaatu. Arheologijski dokazi, svojevrsna „ontologijska forenzika“ povjesničara, etnolologa i antropologa na koje se pozivaju Deleuze i Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa dokazuje da se država u povijesti pojavljuje u neolitskome razdoblju. Odsutnost privatnoga vlasništva i novca njezine su značajke. Ali zato postoji drukčija vrsta obveze podanika spram vladara kao despota. Nije slučajno da se imperijalna forma-države pronalazi uz velike rijeke praskozorja civilizacija poput Egipta, Sumerana i Babilona. Ono što u kontekstu razmatranja Urstaata plijeni dodatnu pozornost jest to da Deleuze i Guattari, ali bez napasti metafizike transcendentnoga koda, vide u ovom hibridu pra-vremena i društvene organizacije Moći univerzalnu strukturu. Ona se samo kroz određene društvene formacije preobražava iz jednoga u drugo stanje kristalizacije, No, poput vječne fantazme o Moći koja postaje to apsolutnija što je relativnija u odnosu na aparate nasilja kojima se služi, tako i pra-Država biva u svojem postajanju (devenir), na kraju povijesno odigranih mogućnosti „ljudskoga“, ono posthumano. To je čista struktura upravljanja koja uspostavlja kapitalističku ekonomiju kao totalnu kontrolu nad samim sobom. Suvremeni kapitalizam u formi Korporacije nadilazi granice svih formi-država i postaje paradigmom za upravljanje „velikim prostorom“ (Groβraum). Sve se sada „poravnava“, postaje „homogeno“, gubi značajke dvojnosti, uranja u virtualnost vlastite transparencije. U „Zaključku“ Tisuću platoa pronalazimo ovu promijenjenu funkciju forme-države primjerene novome načinu kapitalističke aksiomatike (proizvodnje-potrošnje). Nadomještaju se odnosi između tehničkoga i društvenoga stroja. Nova struktura vladanja kao upravljanja zahtijeva pritom fleksibilne i fluidne organizacije. One stvaraju i distribuiraju informacije na svjetskim tržištima kao mrežu podataka. Naravno, posrijedi su transnacionalne korporacije. Budući da uistinu nadilaze razliku između privatnoga i državnoga vlasništva, korporativno vlasništvo hibridni je model vladavine na temelju neoliberalne aksiomatike. To je trenutak kada deteritorijalizacija postaje istinskim tijelom-bez-organa, jer korporacija nema svojeg središta u teritorijalno određenoj naciji-državi. Deleuze i Guattari određuju kapitalizam, koji odgovara korporativnome modelu neoliberalizma, stvarno nastajućega u trenutku pojave ove druge knjige s podnaslovom Kapitalizam i shizofrenija, na sljedeći način: „Postoje različiti tipovi apstraktnih strojeva, preklapajućih u svojim operacijama, i koji kvalificiraju sklopove: apstraktni strojevi konzistencije, singularni i mutirajući, s mnoštvom spajanja; apstraktni strojevi stratifikacije, koji okružuju plan konzistencije s drugim planom; i aksiomatski ili natkodirajući apstraktni strojevi te strojevi koji izvode totalizacije, homogenizacije, konjukcije zatvaranja. Svaki je apstraktni stroj povezan s s drugim apstraktnim strojem ne samo zbog toga što su nerazdvojivi politički, ekonomski, znanstveno, umjetnički, ekologijski, kozmički ─ opažajno, afektivno, aktivno, misaono, fizički i semiotički ─ već zbog toga što su njihovi različiti tipovi utoliko isprepleteni ukoliko su im operacije konvergentne. Mehanosfera.“[46] Da, uistinu, suvremeni je globalni, korporativni kapitalizam najveće dostignuće svjetske povijesti upravo zato što je postao ─ tehnosferom. Nikakvi tu „društveni strojevi“ više ništa bitno ne znače, nikakvi pseudo-revolucionarni obrati bez subjekta jer se događaj promjene zbiva kao „metastabilna ravnoteža“. Suvremeni kapitalizam je posljednja granica apsolutne i relativne deteritorijalizacije za „Zemlju koja je postala ludnicom“, u kojoj shizofrenija nije bolest raspadnutog psiho-identiteta čovjeka, već postajanje Drugim kao trajnim stanjem metamorfoza tehničkoga u društveni stroj. Posljednja riječ najznačajnije knjige o „društvu kao stroju“ koja nadilazi granice filozofije i sociologije, ali isto tako i političke filozofije, ujedno je najveći misterij povijesti uopće. Iako ga Deleuze i Guattari nazivaju „mehanosferom“, njegova je „budućnost“ u tehnogenetskoj konstrukciji onoga što nadilazi granice ljudskoga i neljudskoga, a što Marxu kao čovjeku zapadnjačke eshatologije i soteriologije nije moglo biti prezentno, baš kao ni Nietzscheu. To je ono što je bio zadatak mišljenja Gillesa Deleuzea: da preusmjeri ontologiju u prostor metamorfnoga postajanja ne-ljudskim (ni životinjskim niti strojnim), kao našom neposrednom budućnošću koja je već „tu“, u punom intenzitetu, u virtualnoj aktualizaciji, u posvemašnjem nihilizmu svih metafizički izvedenih svrha. To je „to“. Tehnosfera za koju ovo naše mišljenje nastalo na ruševinama metafizike „prisutnosti“ još nije pripravno. I zato je Deleuze pred kraj života mogao dospjeti do postavke da je paradigmatsko društvo koje nam još preostaje samo i jedino ─ društvo kontrole. Pitanje je samo je li to još uopće „društvo“ i postoje li u njemu još uvijek prostori otpora totalnoj kontroli koju aksiomatski kapitalizam provodi kroz Mefistov ugovor s čovjekom, a koji znači nejednaku razmjenu želje za objektima i pristajanje na dobrovoljno ropstvo tehnosferi, bezuvjetno i bezgranično. Ovaj svijet u svojoj imanenciji ne treba više ništa drugo osim „malo reda da se zaštitimo od kaosa“. Dah neukrotive slobode. Guillaume Sibertin-Blanc, State and Politics: Deleuze and Guattari on Marx, Semiotext(e), New York, 2016., str. 21. ⤴ Michel Foucault, „Il faut défendre la société“: Cours au Collège de France (1975-1976), Gallimard-Seuil, Pariz, 1997., Sécurité, territoire, population: Cours au Collège de France (1977-1978), Gallimard-Seuil, Pariz, 2004., Naissance de la biopolitique: Cours au Collège de France (1978-1979), Gallimard-Seuil, Pariz, 2004. Vidi o tome: Giorgio Agamben, What is an Apparatus? and Other Essays, Stanford University Press, Stanford CA, 2009. i Jeffrey Bussolini, „What is a Dispositive?“, Foucault Studies, br. 10/2010., str. 85-107. ⤴ Vid i o tome: Žarko Paić, Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1980., str. 542. ⤴ Vidi o tome: Vanja Sutlić,Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994. ⤴ Paul Patton, Deleuze and the Political, Routlege, London-New York, 2000., str. 88. ⤴ Vidi o tome kritički: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. prošireno i popravljeno izd. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1972., str. 164. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 163. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 165. ⤴ Pierre Clastres, Society against the State, Zone Books, New York, 1987. ⤴ Guillaume Sibertin-Blanc, State and Politics: Deleuze and Guattari on Marx, str. 28. ⤴ Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd. Vidi o tome: Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., str. 163-218. i 219-266. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 166. ⤴ Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb, 2004. S njemačkoga preveo Mario Kopić. ⤴ Georges Bataille, Prokleti dio, Litteris, Zagreb, 2012. S francuskoga preveo Daniel Bučan. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 169 i 170. ⤴ Jacques Derrida, De la grammatologie, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1967. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 171. ⤴ Vidi o tome: David Lapoujade, Abberant Movements: The Philosophy of Gilles Deleuze, Semiotext(e), New York, 2017., str. 186-187. ⤴ Claude Lévy-Strauss, La Pensée sauvage, Plon, Pariz, 1962. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 177. ⤴ Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. i Žarko Paić, Tehnosfera sv. 1: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop. Zagreb, 2018. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 228. ⤴ Karl S. Wittfogel, Oriental despotism: a comparative study of total power, Yale University Press, New Haven, Oxford University Press, London, 1957. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 230. ⤴ Vidi o tome: Éric Aliez i Maurizio Lazzarato, Wars and Capital, Semiotext(e), New York, 2018. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 234. i 236. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 236. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 257. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 257, 258 i 259. Vidi o tome: Guillaume Sibertin-Blanc, State and Politics: Deleuze and Guattari on Marx, str. 36-38. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 263. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 270. ⤴ Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 275 ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 277. ⤴ Vidi o tome: Žarko Paić, „Marx i tehnosfera? od aksiomatike moći do eksperimenta slobode“, u: Goran Sunajko i Mario Višić (prir.), Karl Marx: zbornik radova povodom dvjedstote obljetnice rođenja, Naklada Breza, Zagreb, 2018., str. 41-74. ⤴ Vidi o tome: John Urry,Sociology beyond societies: mobilities for the twenty-first century, Routledge, London, 2001. i John Urry, „The Complexity of the Global“, Theory, Culture & Society. Vol. 22. br. 5/2005., str. 235-254; ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 309-310. i Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1980., str. 570, 571, 572. ⤴ Paul Patton, Deleuze and the Political, Routlege, London-New York, 2000., str. 85. ⤴ „Mitsko nasilje je krvavo nasilje nad golim životom zbog sebe samoga, dok je božansko nasilje čisto nasilje nad cjelokupnim životom zbog živoga čovjeka. Prvo zahtijeva žrtvu, drugo ga uzima. Božansko nasilje ne potvrđuje se samo religioznom predajom, već se naprotiv pronalazi u pojavama svetosti kao i u suvremenome životu. (…)…očitovanje božanskoga nasilja ne sastoji se, dakle, u tome što bi Bog sam i neposredno ovdje nastupio činom čuda, već u onim momentima bez krvi, vjerodostojnim djelovanjem koje oslobađa od grijeha. (….) Utoliko je, doduše opravdano, to nasilje nazivati i uništavajućim; ali ono je to samo relativno, u odnosu na dobra, pravo, život i tome slično, a nikad apsolutno u odnosu na dušu živoga čovjeka.“ – Walter Benjamin, Zur Kritik der Gewalt, u: Gesammelte Schriften, sv. II-I, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 200. Vidi o tome: Giorgio Agamben, „The Messiah and the Souvereign: The Problem of Law in Walter Benjamin“, u: Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford-California, 1999., str. 93-101. ⤴ Vidi o tome: David Lapoujade, Abberant Movements: The Philosophy of Gilles Deleuze, Semiotext(e), New York, 2017., str. 155-197. ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, str. 531-532. ⤴ Gilles Deleuze, „Qu’est-ce qu’un dispositif?“, Michel Foucault philosophie, Seuil, Pariz, 1989 ⤴ Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, str. 640-641. ⤴

June 27, 2026
Cioran ili o „filozofijskoj prozi“

Cioran ili o „filozofijskoj prozi“

1. Svaki susret s bilo kojom Cioranovom knjigom eseja bez obzira je li riječ o njegovu mladenačkome razdoblju početkom 1930ih godina kad je pisao na rumunjskome i po vlastitu priznanju imao simpatije za ono što Umberto Eco zove „pra-fašizmom“, ili, pak, o tekstovima zreloga i kasnoga razdoblja na francuskome jeziku 1960ih godina do smrti 1995. godine, kad je već usavršio sve što je sintetički spajalo neognosticizam, apokalipsu, kritiku povijesne eshatologije, cinizam spram svih idolopoklonstava ideologijama rase, klase, nacije-države, imperija ꟷ odmara me od strogosti i preciznosti filozofije u njezinu kazivanju o ranama i traumama suvremenoga svijeta. Dobro ste čuli, ova vrsta odmora nije metafizički intermezzo između racionalizma i iracionalizma, već doslovno čitanje ljepote refleksivnoga teksta. Takav tekst, doduše, ima čitav niz svojih prethodnika u francuskome moralizmu i esejizmu od pristalica novoga razuma do rojalističkih mislioca vjere u božanski poredak nacije-države (Montaigne i de Maistre) do velikih mislioca novovjekovlja i modernosti onkraj dogmatike filozofije kao sustava i znanosti (Schopenhauer, Nietzsche, Kierkegaard). Štoviše, u njegovim se upečatljivo izvedenim sentencijama kao „silogizmima gorčine“ razotkriva neskriveni san svakog pisca od pamtivijeka do kraja vremena ꟷ želja da čitatelj uživa u njegovim mislima i da ih može svagda i u svim prigodama čak od riječi do riječi navesti kao motto svojih vlastitih „besmislica“ ili već nekog drugoga priručnika za spokojni odlazak u bezdan vječnosti. Naposljetku, kako vrijeme odmiče u razornu dosadu i praznu jednolikost naše egzistencije kojoj vjetrovi „tehnološke singularnosti“ ruše sva preostala drvena krila vjetrenjača s njihovim okretajima kao ponavljanjima novoga, tako i Cioranova djela sve više svjedoče o neukrotivosti mišljenja onkraj svih postojećih ustrojavanja u pogone sveučilišnoga i akademskoga nihilizma. Dostatno je za potonje ukazati na jedan njegov citat koji pripada uvjetno kazano kritici modernih dogmi i ideologijskih praznovjerja. „Ljudi vjeruju u nešto kako bi zaboravili što su. Zakopaju se ispod ideala i privijaju uz idole, a vrijeme ubijaju svakojakim vjerovanjima. Ništa ih neće strašnije povrijediti nego buđenje na gomili ugodnih obmana i suočavanje s čistom egzistencijom.“ 2. Odlučio sam, dakle, da uopće ne navodim naslove njegovih knjiga u ovome fragmentu kaosa koji se bavi idejom „filozofijske proze“, a u čemu je upravo on vrhunski majstor. Nije potrebno posebno isticati da tzv. institucionalni pobornici skladištenja mišljenja u ladice povijesti metafizike u kojem su uvijek prednjačili Nijemci njegove ideje svrstavaju u moralističko „literariziranje“. Ta sklonost da se pisci eseja u pravilu smatraju „manje misaonim“ od pisaca znanstvenih rasprava i studija potječe još od pseudo-znanstvenosti „epizodističkih nula“, rekao bi Ranko Marinković u romanu Kiklop, kao parazita tzv. klasičnoga njemačkog idealizma spram francuske tradicije prosvjetiteljstva koja je od Voltairea i Diderota filozofijski govor uvela u postojeće forme književnosti poput romana, proze, drame i pamfleta. Nisu slučajno svojevoljni otpadnici od takve dogmatske tradicije u Njemačkoj poput Nietzschea, a poslije njega to su nastavili Spengler i Sloterdijk, ironično govorili o narodu bez humora i narodu filistara i militarističkih pouzdanika koji ne mogu smisliti da bi se filozofija „prostituirala“ padom na razinu pukog „feljtoniziranja“. Čak je i Heidegger podlegao tom zovu pruskoga akademskoga drila i u svojem je remek-djelu suvremene filozofije Bitak i vrijeme (Sein und Zeit-u) danskoga filozofa Sörena Kierkegaarda kojemu je stvaralački „preoteo“ pojam egzistencije i doveo ga do vrhunaca promišljanja tubitka (Dasein), kojemu je „bit“ sloboda kao bestemeljnost naslovio gotovo „prezirno“ ꟷ religioznim piscem. U tematskome bloku časopisa Tvrđa br. 1-2/2026. posvećenome Emilu Cioranu izabrani mlađi rumunjski filozofi uistinu mjerodavno i relevantno govore o svim ovim uobičajenim nesporazumima s prihvaćanjem njegova mišljenja u okružje suvremene filozofije kao sustava i pogona humanistike. Usto, Ciprian Vālcan još k tome tvrdi u svojem tekstu naslovljenom „Filozofska razdoblja Emila Ciorana“ (str. 108-120) da se mogu jasno razabrati načini artikulacije temeljnih misaonih sklopova u njegovu razvitku od mladosti u Rumunjskoj do francuske kasne faze spisateljstva. Kroz njih je prolazio na dramatski način upravo zbog toga što je uvijek imao u vidu da filozofija nije stvar rekao bi Nietzsche u Genealogiji morala o „kastraciji uma“, već o iskustvu proživljene patnje i gorčine koja mu je omogućila da ne padne pod skute ideologija i teologijskih doktrina ili da jednostavno ne zavapi od iskupljenja i postane militantni jezuitski kandidat za „sveca bez suza“. Odmaram se čitajući njegove knjige i tekstove ne od nečega kao nečega u svijetu, već od ničega kao Ničega koje tvori suvremenost kao egzistencijalno iskustvo nihilizma spram čega teži svaka povijesna ideja metafizike kao poslanstva smisla duhovnoga bitka. I taj odmor je blagotvoran stoga što od onih koji povijest smatraju besmislom i „krikom i bijesom“ uzaludne borbe sa „zlim demijurgom“ valja naučiti samo jednu jedinu bitnu stvar. A ta je da od samoubojstva kao „logične“ posljedice agonije i besmisla vjere u povijesnu metafiziku iskupljenja ljudske duše čovjeka pod uvjetom da strogo misli svijet kao filozof i da ga ponovno stvara kao umjetnik jedino spašava ꟷ „ideja o samoubojstvu“. Mišljenje je uvijek paradoksalno i aporetično jer pretpostavlja ideju promjene, koju su stoici nastojali držati pod kontrolom svojim naukom blaženstva tjelesne sreće, a kojoj duhovni integritet ne određuje prve i posljednje želje. 3. Paradoks o kojem Cioran govori gotovo nalik biblijskome anti-psalmistu i gotovo nalik anti-moralističkome aforističaru jest vrhunac njegove „filozofijske proze“. Nije li znakovito da stoga optimisti uvijek pronalaze dodatni razlog za samoubojstvo jer vjeruju u mogućnost promjene stanja u svijetu na bolje, dok pesimisti žive dugovječno kao tajlandski slonovi iz jednostavnoga razloga što ne vjeruju ni u šta, a od agonije svijeta ne očekuju ništa ili gotovo ništa osim da će „kratka povijest raspadanja“ potrajati što duže. Zašto? E, tu imam jedan kritički dodatak uz Ciorana. Nećete u njega pronaći baš nekih pozivanja na Spinozu i njegov materijalistički supstancijalizam kojim je izjednačio Boga i svijet u duhu filozofijskoga panteizma, kao što, u cijeloj povijesti filozofije kao metafizike nikad nećemo naći ništa važno što je Heidegger rekao o Spinozi. O čemu je tu opće riječ i kakve veze ima Spinoza s pesimizmom, neognosticizmom i idejom samoubojstva? Nikakvog, osim što je on tvorac ideje o supstancijalnoj moći tijela koje se ne zanosi vladavinom duše i duha po strogo određenim transcendentalnim načelima njegova pojavljivanja. Samoubojstvo je uvijek nasilan prekid individualnoga života i zato su tzv. slučajevi „kolektivnoga samoubojstva“ naprosto besmislica, jer se život misli i živi kao „princip individuacije“, rekao bi na to Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu ꟷ „ u jednoj duši i u jednome tijelu“. Da bi se moglo biti takav pesimistički heretik u „brevijaru poraženih“, nužno je imati stalnu samosvijest koja nije moguća bez tijela u njegova misterija hvatanja uz trajanje pojedinačnoga života. Trebam li podsjećati da u jednome tekstu sam Cioran kaže da je „beznadno zaljubljen u tijelo“ koje su svakakvi idealistički kastratitelji mišljenja tijekom povijesti Zapada od filozofa i svetaca, jezuita i duhovnih parazita, prezreli iz vlastite nemoći užitka u životu bez božanske milosti i demonske nemilosti. Nitko ne želi umrijeti ne zato što vjeruje u besmrtnost duše, nego zato što ga pokreće onaj čudovišni conatus koji je za Spinozu urođena težnja svakoga bića da ustraje u svojem postojanju. Do posljednjega daha svi smo konatisti i pomisao da je ništavilo ono u što odlazimo i što prethodi ideji stvaranja toliko je strahotna da je istinski nihilist uvijek i autentična kukavica kojemu je život miliji od mučeničke ili svetačke aureole onog filozofskoga samoubojice za sva vremena koji je skočio u vulkansko grotlo Etne, a zvao se Empedoklo. Ne zanima me, dakle, ni je li Cioran u ovim refleksijama nekovrsni epigon Kierkegaarda i njegova znamenita stava o strahu i drhtanju pred izazovom one tjeskobne slobode egzistencije koja se provlači između samoubojstva i razotkrića istovjetnosti čovjeka i Boga u trenucima osvještenja vlastita poraza i nemoći bivanja u krugu ništavila i smrti, te u čemu je onda razlika Cioranova shvaćanja ovog problema spram postavke egzistencijalizma Alberta Camusa kako je samoubojstvo jedini pravi filozofijski problem, što je francuski nobelovac iznio u zbirci ogleda Mit o Sizifu. Jedino je važno da je u njegovoj „filozofijskoj prozi“ ovaj paradoks pitanje o smislu egzistencije nakon što je postalo jasno da su nihilizam i metafizičko otajstvo glazbe nužne opreke ideji svrhovite povijesti kao mirne rijeke ustajale dosade života. „Kad neumoljivo zaroniš u ništavilo, ne osjećaš li da ono jest, da diše, podrhtava i previre? Prokletstvo bitka nije manje od prokletstva ne-bitka. (…) Beznađe? Život u uskličnom obliku. Zato je more, taj tekući, beskrajno povratan usklik, izravna slika života i neposredno utjelovljenje srca. (…) Svijet postoji samo zato da nam pokaže da ga u slučaju nestanka možemo nadomjestiti glazbom kao istinskijom nestvarnošću.“ 4. Filozof kao pisac postao je nakon Hegela ključnim duhovnim likom pobune protiv vrijednosti rasute i raspadnute metafizike i to na svim razinama svojeg djelovanja. Najznačajniji pisci kao mislioci 19. stoljeća koje završava 1900. godine sa smrću Nietzschea stoga su navjestitelji suvremenosti kao „kraja sudbine“ koja je izvanjski pogađala svojim simboličkim nasiljem ovaj svijet kojeg tvore njegovi mislioci i pjesnici, a ne inženjeri i religiozni duhovnjaci. Od inženjera barem ostaju građevine uzaludnoga ponosa koji poput modernističke arhitekture streme u nedoglednu visinu kao znak sekularne taštine „umišljenoga demijurga“ i kao simptom sveprodirućega i sverazdirućega narcizma. Od službenika vjeronazora na svijet ne ostaje ništa osim davnih dana El Grecova misticizma i praznih grandioznih katedrala. Filozof kao pisac više ne stanuje na sveučilišnim katedrama ili je, pak, na njima puki uljez i stranac u dosadnome raju od homogenosti i heterogenosti onoga istoga. Doduše, najveći su filozofi 20. stoljeća poput Heideggera, Wittgensteina, Whiteheada, Husserla, Deleuzea vezani uz profesorski posao na sveučilištu, što ne umanjuje njihovu moć spekulativne energije koju su prenosili na svoje učenike i na cjelokupnu tzv. kulturnu javnost uopće. Ono što, međutim, Cioranovo mišljenje u analizi „povijesti i utopije“ i „skepticizma barbarina“ donosi posve drukčije iskazano u svijet ne pripada više nikakvoj tradicionalnoj spisateljskoj formi meditacija, maksima, moralnih sentencija, aforizama. Iako je kao i ideja „filozofijskoga romana“ njegovo pisanje zapravo svetkovina aporetičnih paradoksa samoga života kao kronike metafizičkoga raspada koja naprosto zahtijeva preokrenutu formu „filozofijske proze“, to ne znači da bismo unaprijed ovom nemogućem žanru suvremenoga refleksivnoga spisateljstva trebali dati svoja kreditna jamstva u ime pronađene forme primjerene ovome kaosu i entropiji našeg vremena. Cioran je mislilac koji u pisanju ne pronalazi utjehu od tjeskobe nihilistički određene egzistencije. On piše misleći „protiv sebe“ jer je to jedini način ne tek da se ne ubije, već jedini način da vlastitu mahnitost drži pod kontrolom svojih demona koji za razliku od onoga Sokratova nemaju svoju ulogu u porođenju prosvjetljenoga čovjeka nakon što je prošao inicijacijski proces preobrazbe u dijalogu sa samom stvari filozofije. Pisanje je, dakle, stvaralačka demonijada jedne singularne egzistencije koja prokleto ozbiljno od pisca „filozofijske proze“ zahtijeva svoje zavjetno pravo na užitak u riječima koje na kraju proždire tama vremena i u odnosu na uzvišenost glazbe kao svetkovine kozmosa i praznine sve su riječi naprosto prah i pepeo „iz vremena imperijalnoga sumraka“. Cioran je naš posljednji duhovni „svjetionik“ koji ne obasipa uokolo uzaludnu svjetlost bitka, već bdije ustrajno u mraku sveopće „dekadencije zore i svitanja“. Njemu se utječemo kao odmoru od ove dosade i beživotnosti svijeta stvorenoga uistinu greškom jednog beznadnoga tehno-demijurga jer znamo da nećemo dobiti ništa što već nismo i sami iskusili u svojim lutanjima ovim kaosom uzduž i poprijeko. Da, to nam je posve dovoljno i sada i zauvijek, a to je oduvijek bilo jedno te isto.

June 26, 2026
Vergilijeva druga smrt

Vergilijeva druga smrt

1. Moje prvo čitanje jednog od najznačajnijih romana ideja 20. stoljeća, Brochove Vergilijeve smrti (Der Tod des Vergil) koji je prvotno objavljen 1945. godine, zbilo se 1986. godine kao i usporedno čitanje romana Thomasa Manna, Doktor Faustus. Mjesecima sam bio uronjen u duhovno-povijesne sveze rimskoga svijeta i suvremenosti. No, unatoč jasnoj svijesti da je posrijedi divan slučaj filozofijske poetizacije dva usporedna vremena, onog koji posreduje veličanstveni i iznimno za čitatelja složeni roman Hermanna Brocha, jednog od mojih ključnih svjedoka za postavku kako je duh eseja uvjet mogućnosti za razumijevanje svih obrata u biti metafizike s obzirom na umijeće pripovijedanja kao i fragmentarnoga mišljenja suvremene filozofije od Benjamina do Adorna i Ciorana, nisam se mogao oduprijeti njegovoj masivnoj „vjeri“ u to da je onkraj estetske razine mišljenja bit književnosti onkraj njezinih granica, u sklopu etičke tvorbe istinskoga i pravednoga svijeta pa makar to bio posljednji mit našeg vremena u izbavljenju iz mračnoga bezdana. (https://zarkopaic.net/blog-post/nakon-raspada-vrijednosti/ ) Te sam godine svojih pripremnih vježbi iz filozofije i umjetnosti bio u stalnoj uznesenosti i razočaranju, na rubu između stanja uzvišenosti koje stvara istinska sveza uma i osjećaja i posvemašnje suprotnosti u suočenju s totalnim kaosom koji se polako uvlačio u naš svijet i doba iluminacija prestajalo je svijetliti već u ranome sutonu svega opstojećega. Ovo prvo i odlučujuće čitanje Vergilijeve smrti imalo je tada moć prosvjetljenja i zaborava svakodnevice jer sam po prvi put vidio da je jedini način osmišljavanja svijeta u njegovu zamračenju upravo način kako je Broch pristupio prikazivanju i predstavljanju odnosa filozofije i pjesništva na kraju mogućnosti jezika uopće da iskaže ljepotu i tragičnost ljudske egzistencije. Odlazio bih s ovim romanom svako ljetno popodne na samotnu uzvisinu ponad mora i u sjeni pinija nalik onim rimskim iz drevne prošlosti stranicu po stranicu stapao se s dušom krajolika kojim prolazi umirući pjesnik Eneide na nosiljci kojim ga robovi prenose do luke u Brindisiju. Znao sam tada da je ovo monumentalno djelo ne samo priča jednog romana, već filozofija u poetskome obliku kakva se znala odvijati još u doba Empedokla i stoika. Hermann Broch u Vergilijevoj smrti uistinu stilski savršeno istražuje radikalne granice jezika, smrti i ljudske svijesti. Umirući pjesnik, grozničavo tužan, razmišlja o neprimjerenosti umjetnosti i bori se s potragom za apsolutnom, univerzalnom etikom. Broch tvrdi da zemaljski jezik i književnost (simbolizirani Vergilijevom Eneidom) ne uspijevaju izraziti apsolutno, božansko ili istinsku bit čovječanstva. U svojim samrtnim trenucima shvaća da je njegova poezija ostala površna. Roman, dakle, prikazuje sporo raspadanje svijesti. I zato ga treba i čitati sporo jer sve je drukčije besmisleno. Smrt se ne shvaća kao kraj, već kao filozofijski prijelaz. To je nadilaženje sebstva u bezvremenskome i prevladavanje zemaljske dualnosti duha i tijela. Suočena sa smrću, Vergilijeva se misao posve mijenja. Estetski genij zamjenjuje odgovornost za bližnjega, Drugoga. Broch ovdje povezuje umjetnost s moralnome dužnošću znanja. No, ono što je autonomna vrijednost samoga teksta romana jest nešto najsuvremenije uopće, ono što pogađa iskustvo modernoga romana iznutra kao takvo i proteže se do suvremenosti u kojoj se nevoljko nalazimo stiješteni između praznine i osjećaja beskraja. Riječ je o razumijevanju biti vremena nakon Joyceove implozije vremena u Uliksu kad se zbivanje tzv. radnje smješta u grad Dublin u jednome danu. Sve je to Broch stvaralački preuzeo u tkanje Vergilijeve smrti. Zato posljednji dan u životu pjesnika Rima i njegove okrutne i tragične povijesti postaje dijalog s besmrtnošću i vječnošću duše onkraj svih granica materijalne zbilje i njezinih divota i užasa postojanja. Vrijeme se vremenuje u jednome danu kao svetkovina trenutaka i dramatski susret sjećanja i traume tjelesnoga bitka čovjeka. I zato se pripovijedanje ovdje preokreće u solilokvije i poetsko začaravanje samoga života kakvo bijaše i u doba mitske slike svijeta i u doba arhajskih vizija kakve Vergilije kao lik Brochova romana uzdiže u ovome stvaralačkome palimpsestu stvarnoga pjesnika Eneide do pitanja o granicama između povijesti kao historije i povijesti kao priče o događajima koji su se dogodili drukčije od stvarnosti, jer jezik je mit i mit se kroz jezik obnavlja i ponovno iščezava u tami bivanja. Struktura romana je podijeljena sukladno ontologijskome i ezoteričnome stvaranju svijeta i njegovu cikličkome kretanju: Prvo poglavlje: Voda – došašće, drugo poglavlje: Vatra – silazak; treće poglavlje: Zemlja – očekivanje i četvrto poglavlje: Eter – povratak. Od rođenja do smrti svakog singularnoga bića sve se kozmičko-prirodne i ljudske epohe pojavljuju kao putovanje duše od svojeg početka do kraja. I zato je odabrani jezik Brochova romana suptilna i magična stvaralačka igra u kojoj jezik pjeva pjesmu smrti kroz sjećanje na život i njegove najuzvišenije i najstrahotnije moći posredovanja između mythosa i logosa, svekolika svijeta duhovnosti i duševnosti. Jezik prethodi umjetnosti i stoga nije nimalo začudno zašto je njegova poetska fascinacija ona koja prelazi granice zadanosti govorom koji ima svoja pravila, zahtjeve interpunkcije i odredbe sintakse i semantike. Treće poglavlje romana u tom je pogledu možda i jezično najzahtjevnije i najpoetičnije uopće izvedeno. Vergilije je čovjek od riječi, pa halucinira riječima i shvaća ih kao svoje poslanstvo u svijetu. Naime, on stvara beskrajne lance asocijacija, ponekad motivirane značenjem, ponekad sličnošću zvukova među riječima. To rezultira rečenicama koje se protežu na nekoliko stranica i to bez odlomaka. Pjesniku je važan zvuk, a ne logičko-semantički sadržaj nizova riječi. Broch je ovime htio pokazati kako Vergilije traži riječi kako bi izrazio nešto s čime se kršćanska teologija nastoji izboriti već dva tisućljeća, a za što Vergilije, na svojem latinskome jeziku, još ne može pronaći primjerene riječi. On je, u određenom smislu, prvi koji pokušava formulirati kršćansku doktrinu na latinskome. Jer Vergilije ovdje doživljava svoje prve vizije nadolazećega kršćanstva i njegove teologije. Naposljetku, Brochu je to bilo prezentno već iz razloga što Vergilije ima ulogu bitnoga vodiča kroz sfere Pakla u Danteovoj Božanstvenoj komediji. 2. Da bismo razumjeli vremensko značenje ovih vizija, potrebno je promisliti Vergilijev ideal bezvremenosti, koji ujedno predstavlja i Brochov vlastiti ideal. U Brochovim teorijskim razmatranjima, koncept bezvremenosti, analogno postavkama suvremene psihologije, redovito se povezuje s konceptom totaliteta. I kao što je tamo već uočeno, ta sveza u Brochovu djelu opetovano je popraćena pozivanjem na mistične diskurse, kao što je slučaj i u Vergilijevoj smrti. Kao središnju ideju vlastite i univerzalne ljudske nade, Vergilije formulira čežnju za bezvremenošću u kojoj “poslije postaje prije i svaka točka na putu ujedinjuje svu prošlost i svu budućnost u sebi, smireno u pjesmi sadašnje jedinstvenosti, noseći trenutak savršene slobode, trenutak postajanja Bogom, ovo vremensko ništavilo trenutka, iz koje je ipak svemir obuhvaćen poput jednog bezvremenskoga sjećanja.” Po dolasku u luku, pjesnika Vergilija nose na nosiljci kroz prljavu uličicu, izbjegavajući mnoštvo ljudi koji pozdravljaju cara. Tamo ga žene ogovaraju te kroz prozore dobacuju, nazivajući ga bogatim, dekadentnim slabićem. Međutim, Vergilije shvaća pravo značenje ove scene na sljedeći način: “[O]h, samo ga je Vrijeme podrugljivo dozvalo, nepromjenjivo, tekuće Vrijeme sa svom raznolikošću svojih glasova i sa svom isisavajućom snagom koja prebiva u njemu i samo u njemu; utjelovilo se u glasovima žena.” U knjizi Hannah Arendt Ljudi u mračnim vremenima (Meni in Dark Times) iz 1955. godine analiza romana usredotočuje se na nekoliko ključnih filozofijskih i književnih tema. Ponajprije je to bezdan povijesti. Vergilijevu unutarnju krizu vidjela je kao odraz teškog položaja modernoga intelektualca suspendiranog između sloma starih tradicija i neizvjesnoga dolaska novog svjetskoga poretka. Temeljnu etičku dilemu umjetnosti kada Vergilije na samrtnoj postelji slavno odlučuje spaliti Eneidu, kajući se što je dao prioritet estetskoj ljepoti nad ljudskim odnosima i shvaćajući da njegov spjev u konačnici opravdava carsku moć i laži, Arendt istražuje ovu krajnju “nedostatnost književnosti”, razmišljajući o tome kako umjetnost mora uroniti u antinomije (proturječnosti) ljudskoga postojanja. Kako se Vergilije približava smrti, doživljava vizije koje pomiruju ljepotu i ružnoću. Arendt se na to poziva kao na svjedočanstvo moći ljudske svijesti, dok umirući pjesnik pronalazi most koji premošćuje jaz između života i smrti. Ali, ono što je njezina apsolutna novost u tumačenju diskurzivne originalnosti Brochova romana jest nešto krajnje iznenađujuće i gotovo paradoksalno. To što je Arendt iznijela u svojoj dubokoj i preciznoj analizi čitavoga Brochova poduhvata na tragu Joycea kad je riječ o jeziku kojim je pisana Vergilijeva smrt pravo je nadahnuće za moje novo čitanje kao Vergilijevu drugu smrt, ali ne u onome poznatome Lacanovu stavu kako je tek druga smrt, ona simbolička i onog simboličkoga poretka nesvjesnoga, zapravo istinski „novi početak“ povijesti nakon njezina „kraja“. Evo, što Arendt kaže. „Bez sumnje, uspio je u Vergilijevoj smrti formu romana, unatoč njegovim inherentnim tendencijama prividne istinitosti ili naturalizma, preobraziti u autentično pjesništvo ꟷ te je stoga tim pirmjerom dokazao nedostatnost pjesništva kao takvog. (…) Književnost ne nameće nikakve obvezne proglase. Njezini uvidi nemaju obvezujući karakter mitosa kojem služi u netaknutom religijskom viđenju svijeta ꟷ pri čemu je to služenje stvarno opravdanje umjetnosti. (Prema Brochu, veliki prototip i primjer takve službe je uvijek bio hijerarhijski uređen sustav života i mišljenja koji je vladao tijekom katoličkog srednjeg vijeka.) Isto tako umjetnost, a osobito književnost, ne posjeduje prisilnu snagu, neproturječnost logičkih iskaza: premda se manifestira u jeziku, nedostaje joj uvjerljivost logosa.“ (Hannah Arendt, „Hermann Broch (1886-1951.)“, u: Ljudi u mračnim vremenima, TIM Press, Zagreb, 2019., str. 122. S engleskoga preveo Srđan Dvornik) Ako je, dakle, problem suvremenoga romana ne u beskrajnome izboru tematskoga okružja i načinu artikulacije njegovih likova nakon što je sve već destruirano/dekonstruirano s Joyceom i Proustom, pa su likovi izgubili vjerodostojnost metafizičke „velike priče“ o povijesti i postali projekcija književnoga mikro-kozmosa u svim mogućim smjerovima rastemeljenja označitelja od klase, rase, nacije-države, roda-spola, seksualne redistribucije uloga muškarca i žene u transgresiji ideje ljubavi, onda je problem vjerodostojnosti romana kao univerzalne književne forme pripovijedanja upravo u tome što mythosu nedostaje njegov navlastiti logos. Pjesništvo nema stoga primat nad prozom u tvorbi priče koja povezuje stvarnoga Vergilija s onim iz Brochova romana. Ono što, međutim, u analizi Hannah Arendt izbija u prvi plan nije ipak sveza vremenske ekstaze prošlosti sa sadašnjošću, već problem nemogućnosti književnosti da u doba vladavine racionalnoga diskursa znanstvene logike tvorbe stvarnoga svijeta očuva svoju navlastitost i zato je upravo u novome ruhu poetizacije proze ishod neumitno onaj koji Brocha svrstava u mislioce kulturnoga pesimizma najviše razine. Naime, književnost kao estetska fascinacija i začaravanje svijeta ostaje zatočena onime što u romanu u dijalogu pjesnika Vergilija i rimskoga cara Augusta Oktavijana, umjetnosti i politike, proizlazi iz odnosa vječnosti i besmrtnosti spram prolazne slave i moći bezobzirne vladavine nad ljudima. Ono što književnosti nedostaje u tom pokušaju prevladavanja bezdana svijeta i njegove tragične rascijepljenosti između ideala i zbilje jest nova zbiljska mito-logika onkraj razlike mythosa i logosa. 3. Moje novo čitanje Vergilijeve smrti polazi stoga upravo od onoga što je Broch ovim romanom pretkazao kao stvar mišljenja nadolazeće budućnosti. Riječ je o „kraju romana“ kao diskurzivne forme koja uopće može sjediniti moć pripovijedanja i filozofijsku refleksiju o svijetu koji ne počiva više na metafizičkim temeljima kao u doba o kojemu je ponajviše govorio kao o klasičnoj postojanosti ideje svijeta utemeljenoga na ideji Boga i vjere u povijesnu eshatologiju kao što je to bio kršćanski srednji vijek. Vergilije je paradigmatski lik romana ideja, kojemu nužno nedostaje zbiljske „krvi i mesa“. Lik je zapravo metahistorijska fikcija i zato je posrijedi slučaj koji romanu podaruje suvišak ideja, a manjak događaja koji se kompenziraju rastemeljenjem klasičnoga povijesnoga romana. Dobro znamo da priča nije ona koja pripada prošlosti, već našoj sadašnjosti i nadolazećoj budućnosti upravo zato što je povijesno vrijeme izgubilo svoju vjerodostojnost kretanja spram svrhovitosti i cilja same metafizike i postalo posvemašnji kaos u kojem više ništa mitologijsko nema svoje opravdanje kao niti estetsko opravdanje bezdana svijeta bez posljednje, ali ne i mesijanske nade. Ono što pretpostavlja Brochov roman zahtijeva stoga Vergilijevu drugu smrt i umjesto sveze mythosa i logosa nužno je uspostavljanje novoga ethosa bez kojeg čitava književnost, prema Brochu, nema višeg smisla od estetizacije života. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nesvodiva-moc-umjetnosti/ ) Hannah Arendt u jednome drugome tekstu posvećenom Vergilijevoj smrti iz 1949. godine naslovljenome „Dostignuće Hermanna Brocha“ i objavljenome u američkome časopisu The Kenyon Review o tome kaže ovo: „Filozofska osnova Brochovih spekulacija o svesmislenosti svih stvari koje postoje ili se događaju leži u istinski panteističkoj i panlogičkoj nadi u otkupljenje u kojoj će se početak i kraj, “ništa” i “svemir” na kraju pokazati identičnima. Ta nada osvjetljava kompoziciju baš kao što je artikulira umiranje, shvaćeno kao svjesna radnja. Veličanstveni, fascinantni ritam Brochove proze, koja u obliku zaziva neprestano i sve upornije ponavlja temeljne teme djela, u skladu je s gestom oproštaja koja žudi spasiti ono što je nužno osuđeno na propast, kao i s entuzijastičnom opijenošću univerzalnim bićem koje se može izraziti samo u usklicima. U tom smislu, tema knjige je istina, ali istina koja se, poput matematičke formule, mora očitovati u jednoj riječi da bi se uopće u potpunosti izrazila. Ponavljano inzistiranje na riječima poput Život, Smrt, Vrijeme, Prostor, Ljubav, Pomoć, Zavjet, Samoća, Prijateljstvo, slično je spekulativnome pokušaju prodiranja do jedne riječi u kojoj su od početka svemir, čovjek i život “rastvoreni i oslobođeni”, “sadržani i sačuvani”, “uništeni i zauvijek ponovno stvoreni”, do Božje Riječi koja je bila u početku i koja je “iznad govora”. (Hannah Arendt, „The Achievement of Hermann Broch“, The Kenoyn Review, God. 11, br. 3/1949. (ljeto), str. 481-482.) Vergilijeva smrt uistinu predstavlja nakon romana Roberta Musila, Čovjek bez osobina (Der Man ohne Eigenschaften) iz 1930. godine jedan od ključnih romana ideja 20. stoljeća. Nije to, naravno, filozofijski roman kao što je to slučaj sa Sartreovom Mučninom (La Nausée) iz 1938. godine. Razlika je neporeciva. Oba pisca, i Broch i Musil, nisu stvorili filozofijski novi pokret i idejnu osnovu obrata u suvremenoj metafizici kao što je to učinio Jean-Paul Sartre svojim egzistencijalizmom. U njihovim romanima i proznih djelima filozofijski problemi su okvir pripovjedne strukture, ali ne kao zaokružen i artikuliran filozofijski sustav ili orijentacija koji se onda samo interpolira književnim umijećem u tekst romana, koji već u naslovu Sartreova djela nosi simboličku težinu egzistencijalnoga iskustva modernoga čovjeka kojemu tjeskoba određuje svakodnevnu egzistenciju u refleksivnome proživljavanju svijeta. Tome usuprot, Vergilijeva smrt hibridni je žanr pripovijedanja koji u sebi obuhvaća i dekonstruirani povijesni roman, alegoriju s primjesama političke kritike diktature u sadašnjosti s aluzijama na stvarnu situaciju s usponom fašizma u Europi 1930ih godina i totalnoga bezdana svijeta u 2. svjetskome ratu, te naposljetku filozofijsko-teologijsko pretkazanje budućnosti u diskursu poetske spekulativnosti. Ono što Brochov pothvat čini uistinu jedinstvenim u okružju sličnih romana ideja kakvi su bili i Gombrowiczev Ferdydurke te Durrellov Aleksandrijski kvartet jest njegova radikalna kritika književnosti kao estetske autonomije teksta bez sveze s onim što književnosti podaruje samu bit istinske ljudske egzistencije u svijetu kao rasulu i bezdanu. Ne, nije riječ ni o kakvoj etičkoj politizaciji književnosti jer je Broch onkraj svih takvih pokušaja od Bertolta Brechta do uvjetno kazano druge faze Sartreova filozofijsko-političkoga angažmana kojeg predstavlja njegov trodjelni roman Putevi slobode (Les Chemins de la liberté) iz 1938-1952. godine. Ono uzvišeno etičko u Brochovu slučaju, zbog čega naposljetku Vergilije u trenucima umiranja u snu proživljava traumu zašto nije otkazao bezuvjetno povjerenje caru-diktatoru Augustu Oktavijanu i zapalio svoje remek-djelo Eneidu koja pjesnički utemeljuje Rim i svu njegovu povijest od mitskoga početka do naslućene propasti vječnoga Carstva, nije drugo negoli arhajska ideja platonske metafizike o vladavini ideje božanskoga dobra i pravedne zajednice (politeia) na zemlji. Zašto u književnome smislu Broch s Vergilijevom smrti nadilazi granice romana ideja i postaje mnogo više od silnoga čitateljskoga užitka iako su tehnike kojima se služi kao unutarnji monolog, spekulativna filozofijska poetizacija svijeta i ezoterično pretkazanje nadolazeće budućnosti svijeta i umjetnosti uopće iznimno zahtjevni za prohodnost teksta u cjelini? Moj je odgovor vrlo jednostavan. Zato što je ključna dinamička struktura pripovijedanja ove Vergilijeve druge smrti dramski intonirani sukob i filozofijsko-estetsko-politički spor između Umjetnosti i Politike (poezije i totalitarizma). Uostalom, duhovni lik rimskoga pjesnika Vergilija nije samo u kontrapunktu spram cara Augusta Oktavijana, već je k tome još posrijedi ono najvažnije. Što? Poezija nikad nije slava bogova i pohvala životu na zemlji. Ona je traganje za jezikom etičke nesvodivosti čovjeka koji u trenucima svijesti o konačnome iščeznuću donosi sud o svojoj nestalnosti i nemogućnosti dosezanja najvišeg hrama vremena u moralnoj čistoći i savršenstvu. Zato je poezija izlika za gubitak ljudske biti potraćene u okrutnosti volje za moć diktatora kojima je potrebna više od svega iz jednostavnog razloga jer kako Hölderlin kazuje ꟷ pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji. Da bi iskupljenje uopće imalo svoj posljednji smisao dosezanja istine i pravednosti, sam Pjesnik mora prebrisati svoj moralni pad u bezdan i stopiti se sa zvijezdama, baš onako kako to Hermann Broch iskazuje u Vergilijevoj smrti. Oh noć, sat pjesništva. Jer pjesništvo je čekanje što motri sumračje.. pjesništvo je sutonski ponor… 4. Vrijeme ostaje tajna za svako mišljenje o svijetu i čovjeku i za svaku umjetnost koja se nastoji razračunati s kultom pseudo-božanstva u religiji i politici. Vergilijeva druga smrt stoga upućuje na nemogućnost filozofijskoga romana i na nemogućnost poetizacije svijeta nakon Brochova pokušaja da se stvori i razori ono što je umjetnosti podarivalo njezin smisao kao veličajni privid kozmičko-ljudskoga postojanja. Dobro je to uvidjela Hannah Arendt u njezinim esejima o Brochu. Intuitivno je shvatila zašto poezija pritom ima svoju osloboditeljsku misiju i ujedno se njezinom realizacijom dokida kao umjetnost koja otvara nove svjetove imaginacije i zbilje. Ono što poeziji prethodi i što je u Brochovu romanu Vergilijeva smrt razlog konstantne eksperimentalne igre suzvučja riječi i tvorbe njihovih novih značenja jest glazba, ali kao „ukinuće vremena koje žuri prema smrti“ (Hannah Arendt, „Hermann Broch“, u: Ljudi u mračnim vremenima, str. 136.) Vrijeme ostaje tajna suvremene filozofije i suvremenoga romana. Jedino se glazba kao arhé svih umjetnosti približava njezinoj otvorenosti u sjećanju i zaboravu. Glazba duboke vedrine i melankolije za vremenom koje odlazi u nepovrat kao i nosiljka s rimskim velikim Pjesnikom na putu prema posljednjoj luci njegova života.

June 25, 2026
Razlozi za pisanje i održivosti romana

Razlozi za pisanje i održivosti romana

1. Zdravorazumski su argumenti za održivost romana slični kao i oni koji se već dva stoljeća upućuju na sve apologete Hegela, kojima na perverzan način i sam pripadam, kad je riječ o „kraju povijesti“ i „kraju umjetnosti“ kao i svim drugim opravdanjima suvremene apokalipse. Oni, naime, glase: nikad se više nije objavljivalo romana negoli „danas“ i nikad roman nije bio tako čitan kao kad mu se i nadalje zloguko proriče neminovni kraj ili propast pripovijedanja zbog vladavine tehnosfere u smislu trijumfa vizualizacije. Isto po toj logici održivosti i vjere u beskonačnost i vječnost vrijedi i za poeziju i dramu. Objavljuje se mnoštvo poetskih knjiga, kazališne predstave su ispunjene do posljednjega mjesta, a ovdje bismo morali dodati i sve što krasi volju i želju za glazbom u svim vidovima njezine moći djelovanja na ljude. Film i njegov „kraj“ mogao je biti najavljen samo u Godardovu osmodjelnome magnum opusu Histoire(s) du cinéma iz 1988-1998. godine, ali, eto, filmovi se snimaju masovno i sve više i samo filozofi lamentiraju o njegovu „kraju“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/godardova-kinematosfera/ ) Dakle, po najvećoj većini sudionika u mogućoj diskusiji, govor o „kraju romana“ i svih drugih endizama je obična postmetafizička floskula koju iznose novi katastrofičari, kulturni pesimisti, dežurni apokaliptičari, dijagnostičari Sudnjega dana. E, sada, koje bi protuargumente sažeto valjalo iznijeti protiv njegova kraljevstva „zdravoga razuma“ (common sense) kojeg su u filozofiji još od Humea patentirali britanski empiristi i američki pragmatisti, iako istini za volju najboljeg svjedoka protiv Hegelove postavke o „kraju povijesti“ i „kraju umjetnosti“ te u 20. stoljeću protiv gotovo svih Heideggerovih promišljanja kraja filozofije kao kraja metafizike ne možemo pronaći boljeg od Kanta, mirnoga čovjeka iz Königsberga, koji je jedini istinski „vjerovao“ u sekularnu verziju ljudske savršenosti u eshatologijski shvaćenoj budućnosti na temeljima moralnoga zakona što ga čovječanstvo ostvaruje na putu k „vječnome miru“? Dovoljno je pronaći samo jedan i to ontologijski odlučujući protiv empirizma „zdravoga razuma“, a taj se ne iscrpljuje u prikazu totalnoga nihilizma ovoga svijeta kojemu jezik više ne podaruje smisleno opravdanje, pa stoga ni roman unatoč formalnome i sadržajnome procvatu u zbilji ne pruža najveću razinu duhovno-kulturne katarze. To je argument da „kraj romana“ u kontekstu „kraja povijesti“ i „kraja umjetnosti“ pokazuje da u doba tehnosfere i vladavine tehnološke singularnosti nema više mogućnosti osmišljavanja povijesnoga hoda spram budućnosti kao realizacije metafizičkih svrha koje su i filozofija i religija nudile od samih početaka ljudske samosvijesti. Što je Danteova Božanska komedija drugo negoli put spram vječnosti i rajskoga stanja u kojem se božansko i ljudsko susreću u ravnovjesju što ga simbolički označava miris ruže onkraj svih empirijskih granica? Kraj ne smijemo misliti kao fizički svršetak ili geometrijski prikaz završetka linije kojim pravac prestaje biti apstraktan slučaj beskonačnosti. Dobro je to pokazao Heidegger u raspravi i predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“: posrijedi je kraj u smislu krajnjih mogućnosti ideje filozofije kao metafizike i otuda kraja povijesti i kraja umjetnosti onkraj katastrofizma i apokaliptike. Jednostavno, kada vlada posvemašnji nihilizam kojeg opisuje Nietzsche tako što kaže da više nema prihvatljiva odgovora na pitanje o tome zašto uopće nešto nema smisla i čemu uopće to što jest ako su same „vrijednosti“ postale bezvrijedne. Razlog zašto je to tako i zašto je ideja „kraja romana“ od samoga njegova početka s Don Quijoteom u znaku sukoba idealističke mahnitosti s pervertiranom stvarnošću koja ionako nema nikakva smisla bez onoga što mu umjetnost pripovijedanja omogućuje zahvaljujući Cervantesu govori o onome istome što je mučilo i filozofiju od samoga njezina početka s Heraklitom iz Efeza: pitanje smisla i održivosti ne života kao trajanja, već života kao misaonoga opravdanja bezrazložne ljudske egzistencije. 2. Roman je u svojoj protežnosti u 21. stoljeću na sva područja jedne transverzalne i fraktalne mreže značenja umjesto tradicionalnoga pojma ljudske emancipacije od zla i tiranija te osmišljavanja svijeta u onome što je Borges u pripovijesti Besmrtnik predvidio odmah nakon 2. svjetskoga rata ꟷ doba poshumanizma i transhumanizma ꟷ postao istovjetan stanju s globalnim kapitalizmom. Od Marxa i marksista, ali ne samo njih, proriče mu se nužna propast ili zbog tzv. tendencijskoga pada profitne stope ili zato što je na svjetskoj razini dospio do onoga što je upravo njegov rezultat. A to je totalno eksploatiranje zemaljskih resursa i apsolutno razaranje svih bitnih društvenih sveza među pojedincima i narodima uvećanjem i beskonačnom glađu za investiranjem i produktivnom potrošnjom onoga što je u ideji već Marx odredio autopoietičkim pokretačem zatvorenoga kruga jednog te istoga na sve većoj razini ubrzavanja i uništenja ljudskoga-suviše-ljudskoga. Roman, usput, i nastaje kao i rani kapitalizam na ishodu srednjega vijeka uz banke i modu. On je, dakle, pokazatelj europske modernosti šest stoljeća prije epohalnoga procvata romana realizma, naturalizma i dekadencije u 19. stoljeću kada paradigmatska forma industrijskoga društva u kapitalizmu postaje model globalnoga razvitka u svijetu. Ono što ga bitno obilježava jest ideja povijesti kao lutalačke avanture u nepoznato i povratka na ishodišno mjesto ljudske komedije/tragedije. Ideja i likovi romana su od početka u Cervantesa pitanje slobode i časti viteštva koje je oslobođeno muka rada i zbiva se u agonalno-ratnoj dokolici, a ne u mukama i trudu onih koji su poput Sancha Panse pripadnici niže klase osuđene „naturalizmom“ i „feudalizmom“ na preživljavanje u svakodnevici ispunjenoj prokletstvom rada i dosade u ponavljanju iste operacije stoljećima. Romani koji od Dickensa u 19. stoljeću nastoje ovaj pervertirani način djelovanja kapitalizma u industrijski porobljenome društvu iskupiti idejom uzdizanja iznad, rekao bi Engels, „položaja radničke klase u Engleskoj“, imaju prokletstvo socijalne pedagogije koje pogađa sve odrednice društvenih identiteta do danas: rasno, nacionalno, rodno-spolno, kolonijalno određenje svojih „velikih očekivanja“ kao rada kolektivne emancipacije povijesti. Svi su takvi romani stoga ozbiljenje negativne dijalektike i eshatologije. Njihov je označitelj upravo ono što je Hegel u Fenomenologiji duha 1807. godine uvjerljivo prikazao kao put samosvijesti od stanja ropske svijesti do formalnoga izjednačenja s idejom Gospodara i stoga je oslobođenje od biološko-identitetske određenosti kao nužnosti prirodne tragedije put u „srce tame“ koju određuje vladavina kontingencije. Da, kao što je svijet slučaj, tako je i roman u svojoj neodređenosti, kaosu i entropiji čitavo 20. stoljeće do danas samo i jedino pisanje o svojem „kraju“ sa svim diskurzivnim tehnikama destrukcije/dekonstrukcije razloga za pisanje i održivosti romana. 3. Talijanski pisac Primo Levi, autor znamenite knjige Zar je to čovjek? o iskustvu Holokausta i njegovim traumama u životu nakon izlaska iz nacističkih logora uništenja čovječnosti, o ovome je napisao izvrstan ogled „Zašto se piše?“ (u: Dražen Katunarić, prir. O romanu [zbornik tekstova], Litteris, Zagreb, 2019., str. 168-172. S talijanskoga prevela Natalija Nikolić) Iako je koncept pisanja kao mišljenja, kako sam to pokazao u svojoj knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019.), ono što pripada i formi poezije i proze u cijelosti, isto tako i drame, a i filozofijsko pisanje rasprava i ogleda nisu posve različiti od pisanja književnoga teksta, roman je u ovome kraljevski put do vrhunaca narativne gloria in excelsis Deo. Levi nabraja devet razloga zašto se uopće piše. Prvi je zbog elementarne pobude ili potrebe. Iako je, kako dalje navodi, ovo samorazumljivo i onkraj tzv. stvarnih razloga ljudskoga narcizma i želje za priznanjem, slavom i bogatstvom, čisti metafizički moment poriva za dokazivanjem vlastita sebstva pisanjem bio i temeljni razlog romantičarske težnje za dosezanjem apsoluta. Drugi razlog pripada onome što je područje zabave i užitka u ozbiljenju društvene i kulturne pretpostavke ljudskoga zajedništva. Nije teško razabrati da je pitanje ovog sekularnoga razloga ispisivanja teksta kao svijeta temeljni pokretač strukturalističke teorije književnosti za koju Roland Barthes predstavlja vodeću figuru s njegovim ogledom Užitak u tekstu iz 1973. godine. Treći razlog je pedagogijski, to jest želja za poučavanjem Drugoga, te pripada didaktici još od vremena Virgilijevih Gorgika. No, često se događa, kaže Levi, da je književnost satkana od dobrih namjera poduke uglavnom loša ili nedovoljno strastveno i idejno privlačna za čitatelje koji uvijek mogu onda posegnuti za dobrim kuharicama ili vodičima za putovanja, tehničkim uputstvima raznih „knjiga“ koje sve vodi, (ponovno Barthes i njegove postavke iz semiologije), metajezično značenje teksta kao ideologije bez obzira je li riječ o nekom bedekeru ili revolucionarnoj „pegagogijskoj poemi“. Četvrti, pak, razlog, je krajnje mesijanski i revolucionarni, a svodi se na poboljšanje i promjene svijeta. To je već put spram etičko-političkoga angažmana književnosti, ali primjer koji Levi navodi nije iz korpusa ljevičarskih ideologija, što bismo mogli unaprijed pomisliti već Hitlerov Mein Kampf. Rekli bismo, ništa začudno, jer pisac koji je napisao niz knjiga o iskustvu post-Holokaust sindroma, dobro zna kako pisanje takve knjige dovodi do ratova i pokolja. Peti razlog je želja da širenjem vlastitih ideja. Ipak, Levi pisca koji vjeruje u tu iluziju ne tretira puno bolje od opasnosti koju je iznio u slučaju Hitlerove ubojite knjige. Neću ovdje dalje iznositi obrazloženje talijanskoga pisca koji tzv. širenje ideja smatra ideologijskim oružjem filozofa svih profila i karakternih mana, a to smatra samo produžetkom neke vrste maniheizma drugim sredstvima. Šesti je razlog već puno zanimljiviji, a gotovo se za objašnjenje pisanja romana uvriježio kao nedodirljiv tabu. Naime, Levi tvrdi da pisci pišu da bi se oslobodili tjeskobe, pa pisanje nalikuje kršćanskoj ispovijesti ili Freudovoj terapeutskoj metodi psihoanalize. U načelu sam suglasan s ovime što je navedeno u objašnjenju Levija, ali ne iz primjera koje navodi i ne iz temeljnoga uvjeta mogućnosti kojim tjeskoba kao univerzalni strah strahova modernosti od Munchove slike Krik do Kafkinih romana i Heideggerove rasprave Što je metafizika? iz 1929. godine u kojoj pokazuje da je tjeskoba za razliku od konkretnoga straha od nečega uvijek pitanje o smislu i besmislu bitka i ljudske egzistencije. Tjeskoba nije samo razlog pisanja romana i književnosti uopće, već i temeljni osjećaj i problem suvremenosti onkraj bilo kakva svođenja na pojam traume u psihoanalitičkome diskursu. Ne pišemo zato da bismo se „izliječili“ od pada u duševni i duhovni bezdan, već zato da bismo prevladali ono što taj bezdan stvara u nama kao pojedincima i pripadnicima onoga što Freud naziva superegom, okvirom ili matricom djelovanja onkraj granica naše subjektivnosti. Ta je matrica sama bit nihilistički ustrojenoga kapitalizma u svim društvenim sustavima i poretcima kulture. Romani koji se radikalno upuštaju u ovo stanje stvari sa sviješću o tjeskobi su primarno romani anglosaksonske „struje svijesti“ od Faulknerova Krika i bijesa do romana Virginije Woolf Gospođa Dalloway. Sedmi je razlog samorazumljiv: pisanje zbog slave i o tome ne treba više trošiti riječi. Osim, možda samo jedan dodatak. Obrat u biti tzv. slave romanopisca u doba društva spektakla gdje je sve isto i različito, i gdje je želja za uvidom u tajni život i psihograme traumatičnih iskustava slavnih (glumaca, pisaca, sportaša, političara, svećenika, heroja i svetaca) posredovana logikom medija i njima odgovarajuće faze kapitalizma potrošnje i komunikacije proizlazi upravo iz slučajeva odbijanja javne slave. Primjeri su dva američka sjajna književnika kao što su to Jerome David Salinger i Thomas Pynchon. No, ovi „ekscesi“ nesudjelovanja u javnoj fami i spektaklu kojim književnost traži svoje mjesto pod tamnim mjesecom tjeskobnoga sjaja ne dokazuju ništa drugo negoli da je biti-izvan-sustava moguće, ali samo pod cijenu pada u vizualnu anonimnost. Književnost i veliki romani današnjice ionako dobro naplaćuju ovu ekscentričnost i želju za „anonimnošću“ u svijetu mahnite i vrtoglave show-biznis „metafizike“. Osmi razlog je nastavak sedmoga i svodi se na težnju za bogatstvom. Što tome nedostaje? Levi razložito navodi da su Balzac i Dostojevski manijakalno pisali kao „skribomani“ i iz razloga da otplate bankovne i kockarske dugove, ali ni to nije važno. Pisac je od kraja modernizma prestao biti mučenička i isposnička figura društvene i svjetske patnje poput Janka Polića Kamova s onog amblematskoga portreta iz Barcelone s kojeg nas gleda „čovjek iz groba“ u vrevi anarhizma i pobunjeničkoga „stila života“. Živjeti od pisanja i dalje je, međutim, posvemašnja utopija, pa je i ovaj osmi razlog za vlastitu imaginarnu besmrtnost istoznačan sa željom za izvanjskim skladom u svijetu rizika, kontingencije i entropije. Posljednji deveti razlog je posve pragmatičan: pisci pišu iz navike i to je ono što Levi zapravo „prezire“ jer nije dostojno visine njihova poziva da se piše samo onda kad se ima nešto za reći što je novo i originalno. A kad su se teme i razlozi za pisanje (romana) iscrpili, jedino što preostaje smisleno jest ovo: „Dostojnija je šutnja, privremena ili definitivna.“ 4. No, zašto bi pisanje i roman u doba tehnosfere kad je sve u znaku „kraja romana“ kao odabrane metafizičke forme zapadnjačke metafizike zbog toga što roman nakon iskustva avangarde s Joyceom i njegovim Uliksom ꟷ šoka, provokacije i eksperimenta ꟷ više ne konstruira „novi jezik“, trebalo imati još nekog razloga za „dalje“ ako je i sama ljudska sloboda ništa drugo negoli posvemašnja bezrazložnost? Pisati se mora upravo zato što više ne postoji ni jedan „novi“ razlog za pisanje osim onoga što je uvjet mogućnosti i suvremenoga romana nakon Joycea i Prousta („skalpela kaosa“ i poretka nastalog sjećanjem na iluziju stvarnosti). A to je ne želja da se konačno izađe iz svijeta kao de sadovske tamnice teksta, već volja za moć nad tekstom kao svijetom spram kojeg su svi drugi svjetovi samo prolazne i fluidne platforme od struna.

June 24, 2026
Obrat dvojne topologije

Obrat dvojne topologije

1. Peter Trawny istaknuti je njemački filozof, profesor na Sveučilištu Bergische u Wuppertalu i osnivač sveučilišnoga Instituta Martin Heidegger. Zacijelo je neupitno da je priznanje u suvremenoj filozofiji postigao i kao urednik vrlo kontroverznih Crnih bilježnica (Schwarze Hefte) Martina Heideggera, koje su potaknule intenzivne međunarodne rasprave o Heideggerovu antisemitizmu i povezivanju s nacionalsocijalizmom. Rođen je 17. prosinca 1964. u Gelsenkirchenu u Njemačkoj. Odrastao je u industrijskoj regiji Westfalije, Studirao je filozofiju, muzikologiju i povijest umjetnosti na Sveučilištu Ruhr u Bochumu, gdje je diplomirao 1992. godine. Trawny je doktorirao 1995. godine kod uglednoga fenomenologa Klausa Helda, usmjerivši se na Heideggerovu fenomenologiju svijeta. Habilitaciju je stekao 2000. godine s radom pod naslovom Vrijeme trijada, u kojem ispituje koncept trijada kod Hegela i Schellinga. Nakon istraživačkih stipendija na Sveučilištu u Kyotu i Freiburgu, karijeru je nastavio na Sveučilištu u Wuppertalu. Trawny je bio gostujući profesor na važnim međunarodnim institucijama, uključujući sveučilišta u Šangaju, Beču i Stockholmu. Aktivno sudjeluje u međunarodnim projektima, uključujući i rad kao istraživački suradnik u Međunarodnome centru za studije suvremenoga nihilizma (CeNic). (v. https://nihilismocontemporaneo.com.co/en/researchers-2/ Kao vodeći urednik Heideggerovih cjelovitih djela (Gesamtausgabe), Trawny je priredio dvanaest svezaka ove goleme zbirke djela i predavanja vodećeg mislioca 20. stoljeća. Njegovo objavljivanje Crnih bilježnica, počevši od 2014. godine, imalo je dalekosežne konzekvencije za istraživanje odnosa Heideggera i nacizma. Izravno se pozabavio implikacijama ovih Heideggerovih filozofskih dnevnika objavljujući djelo Heidegger i mit o židovskoj svjetskoj zavjeri (2014.), analizirajući kako su se antisemitski tropi integrirali u Heideggerovo mišljenje bitka. (v. o tome: https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/ i https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/periodika/europski-glasnik-192014 ) Trawny se specijalizirao za fenomenologiju, hermeneutiku, estetiku i političku filozofiju. Njegova istraživanja redovito se bave idejama Martina Heideggera, Hannah Arendt, G.W.F. Hegela i Platona. Neke od njegovih istaknutih knjiga na engleskome i njemačkome jeziku su: Heidegger i mit o židovskoj svjetskoj zavjeri (engleski prijevod objavio je University of Chicago Press), Sloboda neuspjeha: Heideggerova anarhija (2015.), Tehnika, kapital i medij, 2015. o kojoj ću u nastavku ovog teksta više govoriti. 2. Glavne postavke ove knjige koju je na slovenskome jeziku objavljena 2022. godine jest da znanost i filozofija često bježe u specijalizaciju umjesto da ponude cjelovitu teoriju našega vremena. Njegova knjiga stoga pokušava odrediti topografiju globalnoga poretka kroz tri temeljna sklopa. Tehnika predstavlja stvaralačku moć čovječanstva koja je dosegla vrhunac. U TKM (tehnika-kapital-medij) sustavu, tehnika je postala autonomna sila; sve što se može izumiti, već je na neki način predodređeno da bude izumljeno. Kapital se definira kao kretanje vrijednosti koja samu sebe neprekidno oplođuje i umnožava. On diktira ekonomski ritam i zahtijeva stalnu ekspanziju. Medij kao posljednji dio ove suvremene trijade djeluje kao privlačna sila i reprezentacija svih stvari. Sve što postoji mora proći kroz medij (digitalni, informacijski) kako bi uopće bilo prepoznato kao stvarno. Trawny izričito tvrdi da Tehnika, Kapital i Medij više ne djeluju odvojeno. Oni su se spojili u univerzalnu formu svijeta koja prožima sve aspekte ljudskoga života. Glavno pitanje koje knjiga postavlja jest pitanje ljudske slobode unutar tog zatvorenog i totalnoga sustava. Kada tehnološko-kapitalističko-medijski aparat upravlja percepcijom i svakodnevicom, postavlja se pitanje u kojoj mjeri pojedinac uopće može misliti i djelovati izvan zadanih okvira TKM-a. Već u „Predgovoru“ knjige autor na tragu Hegela ukazuje kako je ova ključna trijada u suvremenosti ništa drugo negoli „univerzal slobode“ (str. 9) No, ono što je u inače mojem stajalištu o tehnosferi vrlo blisko u Trawnyjevu mišljenju ima izrazito hajdegerovske tragove. Razlog je taj što Trawny još uvijek „vjeruje“ u posvemašnju moć filozofije koja „nam jedino podaruje slobodu iz koje je moguće misliti slobodu i možda cjelovito živjeti. Akademska je filozofija, naravno, kao i sve drugo, gotovo posve integrirana u univerzal TKM i njegove kanale. Pitanje je možemo li se izmaknuti od tih kanala, u bitnome zahtijeva filozofiju. (…) Nakon katastrofa 20. stoljeća, gotovo da ne možemo misliti poput Hegela koji je razvio jedinstveno metafizičko opravdanje zbiljskoga. Međutim, tehnika, kapital i medij oblikuju svijet u kojem je moguć život. Od apokalipse smo onoliko daleko koliko i od raja. To je možda dosadno, ali nije tragično.“ (str. 10 i 11.) Ono što mi se ipak čini da je u ovoj konceptualnoj trijadi Petera Trawnyja nedovoljno obrazloženo jest kako i zašto se tzv. univerzal TKM uspostavlja kao „neki bog“ ili čak i u smislu njegova kvazi-transcendentalnoga djelovanja, a da se to ne objašnjava kritikom Hegelove spekulativne dijalektike, već se preuzima kao samorazumljivo. Suglasan sam s postavkom da se spram toga svi problemi tzv. ljudske subjektivmosti od privacije do intimnosti pojavljuju kao izlišni i marginalni problemi. Isto sam tako više negoli suglasan, što sam pokazao u petoknjižju Tehnosfera i drugim okolnim knjigama poput Izgleda nadolazeće filozofije: Metafizike-kibernetike-transhumanizma i Nemezisa: Aporija političkoga i politike te izričito u The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-u-izdanju-palgrave-macmillana/ ), s postavkom da je „moć univerzala TKM tako prezentna da je pitanje revolucije i njezina izostanka predmet mnogih diskusija.“ (str. 12) Za razliku od Trawnyja, moje je stajalište da su sve ove metafizičke kategorije u njezinu obratu još od Marxa i Nietzschea do suvremenih mislioca koji ih rabe u svojim diskurzivnim sukobima s Drugima ne samo zastarjele i nevjerodostojne, već se i ne mogu više održati kao uvjeti mogućnosti etičko-političkih zahtjeva za tzv. radikalnom promjenom (društva? države? svijeta?). 3. Peter Trawny uvodi u svojim promišljanjima koncept “dvostruke topologije” kako bi objasnio kako moderni globalni poredak upravlja i ograničava ljudsku slobodu. Umjesto da tehnologiju ili kasni kapitalizam promatra kao izolirane sile, Trawny tvrdi da je naš svijet oblikovan presjekom prostora ili “topologija” koje organiziraju i propisuju sve što radimo. Ova dvostruka topologija sastoji se od dva fundamentalno sukobljena sustava: Matematičko-tehnološka topologija (MTT) Ovaj prostor predstavlja modernu, algoritamsku strukturu našeg svakodnevnoga života. MTT je izgrađena na matematici, softverskom kodu, automatizaciji i globalnim financijskim sustavima. Funkcija joj je da stvori učinkovitost, potpuno praćenje podataka, predvidljivost i neposrednu ekonomsku korisnost. Trawny uvjerljivo pritom objašnjava da se unutar ove topologije ljudske akcije svode na puke ulaze i transakcije unutar neizbježne mreže tehnologije i kapitala. 2. Poetska topologija (PT) Ovaj prostor predstavlja povijesno ljudsko iskustvo, umjetnost i filozofsku refleksiju. Ta je matrica izgrađena na jeziku, “povijestima”, metafori i otvorenoj misli. Njezina je primarna funkcija u dvosmislenosti, kreativnosti, dubokome promišljanju i slobodi koja se ne može kvantificirati ili komodificirati. Ova druga topologija stoga služi kao primarna zona u kojoj ljudi mogu pokušati razmišljati izvan okvira vođenih kapitalom. Trawny tvrdi da se dogodio povijesni “obrat” (revolutio). Naime, povijesno gledano, PT imala je prednost, a tehnologija je služila kao alat za ljudsko izražavanje. U suvremenom globalnome društvu, matematičko-tehnološka topologija preuzela je dominaciju. Kao rezultat toga, tehnologija, kapital i digitalni medij spajaju se u jedan besprijekoran aparat. Budući da je svaki medij koji koristimo za komunikaciju ili prosvjed sam izgrađen kapitalom i tehnologijom, postizanje “istinske slobode” postalo je naizgled nemoguće, ostavljajući nas zarobljene unutar ove dvostruke strukturne mreže. Nije teško razabrati da je ova „dvojna topologija“ mišljenja izvedena u cijelosti ili točnije kazano aplicirana izravno iz Heideggerove razdiobe mišljenja na računanje (Rechnen) i kazivanje (Dichten), kako je to još 1952. godine artikulirano u spisu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) Pojmovna akrobatika u jednom post-metafizičkome smislu koju ovdje uvodi Trawny naravno da je spor i dijalog između onoga što tvori „bit“ metafizike u njezinoj povijesno-epohalnoj putanji od izvora do kraja povijesti i stoga ima formalno kazano svoje binarne opreke i svoje dijalektičke trijade. Kratice koje pritom koristi u objašnjenju razlike između MTT-a i PT-a ne pridonose mnogo osuvremenjavanju mišljenja koje postaje ono koje „utemeljuje“ vladavinu tzv. univerzala TKM (tehnika-kapital-medij). Uostalom, možda bi ipak bilo najprimjerenije samoj stvari mišljenja koje zagovara i Trawny, a koje i sam već dva desetljeća izvodim u svojim filozofijskim promišljanjima, otvoriti mjerodavan spor oko toga je li ova nova trijadičnost o kojoj raspravlja Trawny uistinu i istinska dijagnoza suvremenosti. Utoliko više što mislim da su pojmovi u njegovu sklopu izgubili svoje fundamentalno značenje, a to osobito vrijedi za prvi i treći pojam (tehniku i medije), dok je drugi iz horizonta Marxova Kapitala postao „imanentna transcendencija“ same konstruirane stvarnosti i dospio do razine pseudo-sinteze u onome što ga omogućuje i nadilazi, a to je ono što nazivam tehnosferom. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/marx-i-thenosfera/ v. isto tako: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. Drugo, prošireno i popravljeno izd.) Ono što Trawny ipak lucidno izvodi u svojim analizama jest to da je unatoč svojem „kritičkome“ rastemeljenju i hermeneutike i fenomenologije i nadalje blizak ovim filozofijskim orijentacijama, jer inače ne bi često u izvođenju i fusnotama imao potrebu naširoko navoditi i Heideggera i Husserla, te Hegela. U uistinu instruktivnome pogovoru slovenskome izdanju knjige Tehnika.Kapital.Medij: Univerzalno i sloboda, filozof Dean Komel (v. https://zarkopaic.net/blog-post/smisleno-razumijevanje-svijeta-i-njegove-nelagodnosti/ ) upućuje čitatelja kako je baš Trawny 1998. godine u sklopu projekta Sabranih djela Martina Heideggera kao urednik objavio njegova predavanja i spise o pojmu koji će biti prethodnica znamenita postava (Gestell) kao biti moderne tehnike. Riječ je o Machenschaftu kao „bitnopovijesnoj makinaciji na temelju koje pokušava Heidegger dosljednije odlučiti se ne za Nietzscheovu postavku volje za moć, već za također isto opunomoćenje moći što ga je Ernst Jünger, gotovo jedan od ključnih Heideggerovih sugovornika u Njemačkoj, imenovao totalnom mobilizacijom. U okvirima globalizacije je poimanje mobilizacije u značenju globalizacije kasnije preuzeo Peter Sloterdijk, s kojim je Peter Trawny posljednjih godina začeo također opširan filozofijski razgovor.“ (str. 169) 4. Trawnyjeva filozofijska dijagnoza o tome kako vladavina univerzala TKM utječe na koncept slobode iznimno je dovitljiva i zahtijeva širu diskusiju. Trawny tvrdi da je naš moderni svijet u potpunosti određen tehnologijom i kapitalom. U ovom sustavu, naša jedina smislena motivacija je stjecanje bogatstva, ostavljajući nas u stanju apatije, povremeno ometani površnim izborima (poput “hollywoodskoga stroja”). Medij je totalizirajući, digitalni i strukturni aparat putem kojeg komuniciramo sa svijetom. On diktira naše stvarnosti, čineći naizgled nemogućim izaći izvan kapitalističkoga sustava kako bismo pronašli autentično oslobođenje. Otuda je ravnodušna sloboda ona koja predstavlja odvojenu, utilitarnu slobodu koja prevladava u našem dobu globalnih umreženih društava spektakla. Budući da TKM univerzalno objektivizira sve oko nas, prema prirodi i tehnologiji odnosimo se ležerno poput “turista” koji iskorištavaju resurse za užitak, a ne da se s njima smisleno angažiraju. Referentna ili autentična sloboda kao istinska autonomija za razliku od ravnodušne slobode, zahtijevala bi izlazak iz TKM matrice. To je borba za bijeg od apatije modernoga konzumerizma i eksploatatorske prirode globalnoga kapitala kako bi se iskusilo istinsko, nemanipulirano postojanje. (str. 149-154) Budući da je sam “medij” neizbježan, Trawny tvrdi da je postizanje ove referentne slobode dubok, gotovo paradoksalan filozofijski izazov. Iznova je stvar u binarnim oprekama (ravnodušna vs. referentna sloboda), kao u razumijevanju neautentičnosti i autentičnosti egzistencijalne analitke tubitka (Dasein) u Heideggerovu Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u). Sukobljenost čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj „slobodi“ djelovanja uvijek je ona koja se, za Trawnyja, suočava s trijadičnim sklopom jedne univerzalne Moći koja je, inače, znak vladavine metafizike i u doba kibernetike. Trijada je moćnija od novih dualizama, jer su njezini pojmovi univerzalni i nadilaze granice ljudske „subjektivnosti“. Što je, naposljetku, alternativa ovoj vladavini TKM kao univerzala, kako to izvodi Trawny u svojoj po mojem sudu uvjerljivo najboljoj knjizi koja nam predstavlja samosvojnoga mislioca, pri čemu ne umanjujem njegove radove koji ipak pripadaju „imaginarnome muzeju“ hermeneutike i fenomenologije kakvi su brojni prilozi o Heideggeru, među inima? Već smo to najavili na početku teksta navodeći ono mjesto iz „Predgovora“: filozofija koja ima „transformativni značaj“ (str. 158) No, posve u skladu s hajdegerovskim mislima u kasnome razdoblju poput tekstova „Vrijeme i bitak“ („Zeit und Sein“) i „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1960-ih godina, stvar je u nemogućoj filozofiji. Ali, za Trawnyja, unatoč tragu Heideggera, ne postoji nikakav „kraj filozofije“, jer „filozofija je beskrajna, te nenadmislivo proizlazi iz nemogućnosti“ kao „kraja topologijske determinacije“ kqko to autor nadovezuje uz Plotinovu misao o strasti filozofiranja: ἄφελε πάντα, što bismo mogli prevesti kao „ukloniti sve“, (str. 162 i 163) Naime, Plotin u Eneadama (posebno V, 3, 17), je koristio ovaj pojam kako bi opisao proces kojim duša postiže duhovno uzdizanje. Da bi se ponovno ujedinila s Jednim (krajnjim, transcendentnim izvorom sve stvarnosti), duša mora ukloniti sve materijalne vezanosti, osjetilne distrakcije i racionalne ili intelektualne odluke. Nemogućnost filozofije jest njezina posljednja mogućnost. Trawny je nesumnjivo važan suputnik i sugovornik oko onoga što je vodeća tema suvremenosti i stoga zaključujem ovaj prilog s njegovim iskazom iz „Zaključne riječi – Wittgensteinova motta“ (str. 165) „Misao je poput meduze. (…) Jezovito lice Gorgone ꟷ jest strahotnost pred samim sobom. I neće biti nikoga tko bi je od toga oslobodio.“

June 23, 2026
AI, novi fašizam i pitanje o tehnokratskoj državi

AI, novi fašizam i pitanje o tehnokratskoj državi

1. Rainer Mühlhoff, rođen 1982., filozof je i matematičar te profesor etike i kritičkih teorija umjetne inteligencije na Sveučilištu u Osnabrücku. Također je suradnik u Einstein Centru za digitalnu budućnost i Weizenbaum institutu, oba u Berlinu. Njegovi istraživački interesi uključuju etiku i socijalnu filozofiju, kritičku teoriju i kontinentalnu filozofiju, zaštitu podataka i otpornost demokracija, filozofiju znanosti i filozofiju tehnologije u digitalnome društvu. Autor je niza knjiga o odnosu umjetne inteligencije i suvremenoga društva, te etike u doba vladavine AI. Njegova nova knjiga objavljena 2025. godine Umjetna inteligencija i novi fašizam već je u svojem naslovu iznimno intrigantna i zaslužuje kritičku pozornost i refleksiju. Doista, nije li to zapanjujuće: kakve veze ima najveći tehnološki izum 21. stoljeća s nastankom „novoga fašizma“? 2. Umjetna inteligencija, ili AI, prema mišljenju autora, nije samo novi alat čija primjena daje dobre ili loše rezultate ovisno o njegovoj upotrebi, već socio-tehnički fenomen koncentriran u rukama nekolicine oligopola koji kontroliraju njezinu upotrebu. Ovo je u svim recentnim postmarksističkim ili neomarksističkim teorijama svojevrsnog tehno-kulturalnoga determinizma kojim se karakterizira suvremeni kapitalizam više negoli opće mjesto, pa tako i u ovoj knjizi Rainera Mühlhoffa. On tvrdi da se AI temelji na ogromnoj koncentraciji moći u rukama nekolicine tehnoloških tvrtki koje imaju ekskluzivan pristup informacijama o svojim kupcima. Te tvrtke posjeduju privatne medijske i podatkovne infrastrukture koje omogućuju i nove oblike kapitalističke eksploatacije i ekstrakcije, kao i nova sredstva manipulacije i kontrole ponašanja. U tom kontekstu, AI se čini kao tehnologija za akumuliranje, osiguranje i realizaciju moći i kontrole. Bez čvrste i zakonski propisane vladine regulacije, ova tehnologija moći idealno je prilagođena autoritarnim ili čak fašističkim ciljevima. (v. isto tako: https://www.spiegel.de/netzwelt/kuenstliche-intelligenz-wir-sollten-unbedingt-aufhoeren-der-ki-alles-zuzutrauen-a-01e60dcd-a6ac-4532-b036-0078d7c1125a ) No, zašto ne i liberalnim i demokratskim? Zar se tajne službe i tzv. intelligence-service u visoko razvijenim zapadnim poretcima koje još nisu podlegle virusu desničarskoga populizma i neofašističkim tendencijama u rasponu od „trumpizma“ do „putinizma“ i kineske totalne kontrole društva u zemlji i inozemstvu na isti način ne služe mrežom podataka za svoje političke ciljeve? Problem je ipak u određenju temeljnih pojmova koji su ulaskom tehnosfere u svakodnevnu uporabu posve promijenili tradicionalne političke kategorije diobe na građansko društvo i političku državu što je vrijedilo od uvjetno kazano Francuske revolucije do neoliberalne aksiomatike korporativnoga kapitalizma krajem 1970-ih godina u Europi i SAD-u. (v https://zarkopaic.net/blog-post/totalitarizam-bez-subjekta/ https://www.nacional.hr/feljton-totalitarnost-u-srcu-2/ ) Kako na ove izazove politologijskoj i sociologijskoj teoriji odgovara Rainer Mühloff? Ideološka i tehnička povezanost između umjetne inteligencije i fašizma, kako to izvodi autor u knjizi, vidljiva je na materijalnoj razini u načinu na koji AI funkcionira i kako mijenja naše razumijevanje istine, kao i na razini javne percepcije umjetne inteligencije i svjetonazora koji prevladavaju u tehnološkim krugovima, a oboje je u jasnom kontinuitetu s eugeničkim, antiegalitarnim i fašističkim ideologijama 20. stoljeća. Mühlhoffova analiza predstavlja, kako kažu neki ljevičarski kritičari, buđenje svijesti protiv političke naivnosti mnogih rasprava o umjetnoj inteligenciji. On se ne bavi isključivo američkom politikom, već međunarodnim trendom posljednjih godina. Naime, tzv. desničarske ideologije sve se više nalaze u radikalizirajućim svjetonazorima tehnoloških zajednica i njihovih IT i AI industrija. Dostatno je ukazati pozornost na Elona Muska i njegovo otvoreno koketiranje s AfD-om, te izravnim pozivom na promjene političkoga poretku Velikoj Britaniji čijoj trenutnoj vlasti otvoreno zamjera sklonost multikulturalizma, woke-ideologiji i tvrdome intervencionizmu u pristupu globalnoj ekonomiji. Ovo je prvo što odudara od logike artikulacije fašističkoga poretka u tradicionalnome shvaćanju. Dostatno je konzultirati kanonsku knjigu o totalitarizmu Franza Neumanna, Behemot: Struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944. (Disput, Zagreb, 2012. S njemačkoga preveo Damjan Lalović)i odmah postaje jasno da je riječ o tzv. zapovjednoj ili državno-korporativnoj ekonomiji kakva je danas primjerenija za paradigmatske primjere autokratskoga despotizma Kine i Rusije kao neoimperijalne poretke vladavine negoli za SAD i Europu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa/ ). No, nema dvojbe da je „novi fašizam“ onaj teorijski hibrid i pojmovno-kategorijalna sablast nemogućnosti pozitivnoga određenja zato što je ono što nazivam subjektom bez supstancije. Drugim riječima, njegova se strukturalna metamorfnost u suvremenoj globalnoj ekonomiji pojavljuje uvijek kao trijada neoliberalizma, fundamentalizma i populizma, kako sam to izveo u svojoj analizi izvedenoj u knjigama Totalitarizam? i Nemezis. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postmodernom-kontekstualnome-fasizmu/ ) Kako, dakle, na ovaj očigledni paradoks svih teorija o „novome fašizmu“ odgovara autor ove knjige o umjetnoj inteligenciji i njezinu (ne)izravnome utjecaju na tzv. novi fašizam? Pojam “fašizam” doista se pojavljuje u suvremenoj diskusiji vrlo prijepornim i nedostatno obrazloženim u novome kontekstu djelovanja, ali Mühlhoff zaslužuje barem priznanje što je učinio vidljivima skrivene mehanizme unutar AI industrije i njezine začudne sklonosti prema fašizmu. On ne tvrdi da postoji deterministička veza prema kojoj umjetna inteligencija neizbježno vodi do tehnokratske države ili čak do fašizma. Umjesto toga, on želi pokazati da su određeni tehnološki pristupi posebno kompatibilni s autoritarnim, mizantropskim i antidemokratskim ideologijama. Tehnološki vođeni kapitalistički način proizvodnje i elite povezane s njim doista bi mogle, kako tvrdi autor – poput buržoazije industrijske revolucije s projektom liberalne demokracije – težiti novom političkome i institucionalnome obliku vlasti, nekoj vrsti tehno-feudalizma. (v. o tome: Yannis Varoufakis, Technofeudalism: What killed capitalism. Melville House, Brooklyn and London, 2024. Vidi kritički o tome: https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/13684310241276474 ) Odmah moram ovdje kazati da se s analizom današnje „regresije“ suvremenoga informacijsko-korporativnoga kapitalizma kojemu AI odnosno tehnosfera određuje smjer kretanja u svim partikularnim slučajevima tzv. modela razvitka koju Varoufakis naziva „tehno-feudalizmom“ ne slažem. Pojam je naprosto neodrživ jer nije problem u tome što korporativni divovi tehnološkoga obrata u svjetskoj ekonomiji-politici-kulturi pokazuju u ideološkim svojim borbama sindrom desničarskoga Kulturkampfa s težnjom zaposjedanja totalne moći primitivne eksploatacije i prisvajanja „zemlje“ kao novoga feuda s elementima rigidnoga autokratizma. Problem je u tome što je kapitalizam u doba tehnosfere onaj transklasični poredak umreženih hibridnih poredaka trijade neoliberalizma, fundamentalizma i populizma koji pretpostavlja upravo globalno društvo totalne kontrole Drugoga s pomoću akumulacije kapitala kao delezovski kazano deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Što je, dakle, za autora ovaj „novi fašizam“ koji u mnogim aspektima ne izgleda baš kao njegovi povijesni prethodnici? Nije li paradoks svake teorije o „novome fašizmu“ onaj isti kao i u govoru o „novome totalitarizmu“ kao višem rodnome pojmu kojemu su i fašizam i nacizam i staljinistički komunizam pojavni oblici jedne transcendentalne vodeće strukture djelovanja? Naime, jedino što nam preostaje u definiranju „novoga fašizma“ kao i „novoga totalitarizma“ leži u pojmu konceptualne analogije između već viđenoga u prošlosti i onoga što se uvijek ponavlja u novim formama pojavljivanja. Pogled na povijest pokazuje, tvrdi autor, da su čak i raniji fašizmi koristili obradu podataka kako bi preuzeli i centralizirali administrativnu infrastrukturu. Na primjer, nacisti su, u svojim nastojanjima da centraliziraju podatke u svim područjima Reicha, uveli IBM-ovu tehnologiju bušenih kartica. Nadalje, u dotične institucije instalirani su politički lojalisti, a politički disidenti i oni koji su smatrani nepoželjnima otpušteni su. Oslanjajući se na Ecov znameniti esej “Vječni fašizam”, u kontekstu umjetne inteligencije mogu se definirati tri karakteristike kako bi se identificirale fašističke tendencije u politici i društvu, čak i izvan povijesnih režima. To su da fašistička politika ima za cilj uništiti vladavinu prava i demokratski poredak. Fašizam ne samo da istiskuje druge političke pozicije, već on nastoji uništiti demokratske strukture. Moć, kontrola i autoritarizam restrukturiraju se kroz tehnološke i političke mehanizme, poput demontaže državnih struktura, navodnih obećanja transparentnosti koja u konačnici vode do sve veće netransparentnosti i odgovornosti ili povećanog nadzora i zastrašivanja u svim područjima života i rada. Nadalje, to je spremnost na upotrebu nasilja. U fašizmu se nasilje smatra legitimnim političkim alatom. To uključuje ne samo fizičko nasilje, već i simboličko i jezično nasilje poput klevete, govora mržnje, zastrašivanja i medijskih kampanja blaćenja. Društveni sukobi rješavaju se antagonistički, a ne argumentima, s ciljem podjarmljivanja i isključivanja drugih. Naposljetku, fašizam također uključuje proračunato iskorištavanje najnovijih tehnologija za ostvarenje interesa moći. To se često događa u suradnji između industrije i režima. Utjecaj tehnoloških elita proteže se daleko u moderne fašističke pokrete. Digitalne tehnologije i platforme namjerno se koriste za upravljanje stanovništvom, intenziviranje diskriminacije i osiguranje moći. Manipulacija informacijama i nadzor ključni su alati. Analiza podataka i tehnologija umjetne inteligencije koriste se za slabljenje vladavine prava i liberalnog demokratskoga poretka te ih zamjenjuju državom utemeljenom na automatizaciji i algoritamskom predviđanju i anticipaciji. I ovdje je očit jasan kontinuitet s eugeničkim, antiegalitarnim i antidemokratskim ideologijama 20. stoljeća. U raspravama o umjetnoj inteligenciji fokus je često na scenarijima daleke budućnosti. Moj prigovor ovoj postavci jest da je pitanje scenarija ili probabilizma posve suprotno, naime, stvar aktualne sadašnjosti iz koje se budućnost nastoji konstruirati i njome vladati racionalno i planomjerno. (v. https://www.waterstones.com/book/the-technoscientific-turn-of-philosophy/arko-pai/9783032210807 ) Dok se nagađa o tzv. prijetećim superinteligencijama umjetne inteligencije, autor ove knjige kaže da se zanemaruju već postojeće opasnosti poput iskorištavanja, nadzora, nepravde i koncentracije moći. Elon Musk i Donald Trump otpustili su mase državnih službenika kako bi uspostavili tzv. državu umjetne inteligencije. Izvršni direktori tehnoloških tvrtki prodaju umjetnu inteligenciju kao spasitelja za najveće probleme čovječanstva, iako se odgovarajuća industrija temelji na iskorištavanju i preziru prema ljudskim bićima. Koliko god ova postavka zvučala točnom, problematično je to što se pretpostavlja da korporativno upravljanje svijetom na ovoj višoj razini neljudske racionalizacije može imati „ljudsko lice“ eksploatacije znanja i vladanja nad dušom Drugoga. (v. https://verfassungsblog.de/trump-und-der-neue-faschismus/ ) 3. Tri glavne logike prevladavaju u modelima mišljenja tehnoloških ideologa Kibernetički libertarijanizam: Ovo je stav koji snažno naglašava individualnu slobodu, slobodna tržišta i minimalnu vladu, često povezan s nekritičkim povjerenjem u tehnologiju, automatizaciju i privatne inovacije umjesto u vladinu regulaciju. Ovaj libertarijanizam nije liberalan u klasičnome smislu, jer se ne bavi demokratskom ustavnom državom koja jamči građanske slobode i slobodno tržišno gospodarstvo, već ima za cilj potkopati demokratske i egalitarne institucije temeljene na vladavini prava. Libertarijanski slogani poput onog o “vitkoj državi” često idu ruku pod ruku sa zahtjevom za smanjenjem kontrole i regulacije, ali ne nužno za proširenje slobode za sve, već za promjenu struktura moći u korist određenih elita. Takva država tada ne znači jačanje i širenje demokracije, već tehnokratskiji pristup. Mračno prosvjetiteljstvo: Ovaj pojam potječe iz diskursa engleskog jezika i obuhvaća one škole mišljenja koje se temeljno protive središnjim vrijednostima prosvjetiteljstva poput demokracije, jednakosti i otvorenog društva. Ove vrijednosti zamjenjuju se hijerarhijom, autoritetom, učinkovitošću i oblicima upravljanja sličnim monarhiji ili izvršnim direktorima. Ova škola mišljenja temelji se na uvjerenju da su demokratski procesi prespori i neučinkoviti te da su strukture upravljanja privatnog sektora prikladnije za donošenje odluka. Predstavnici Mračnog prosvjetiteljstva skloni su procjenjivati ​​ljude na temelju njihove korisnosti i jednakost, ljudska prava i sudjelovanje smatraju preprekama, minimizirajući ih ili ignorirajući u korist učinkovitih vizija budućnosti. Učinkoviti altruizam: Ovaj pokret nastoji koristiti oskudne resurse vremena i novca na način da minimizira patnju i maksimizira pozitivan utjecaj. Mjere utemeljene na dokazima imaju prioritet kako bi se postigao cilj maksimiziranja koristi, s posebnom pažnjom posvećenom dugoročnim posljedicama za mnoge buduće generacije. Iako se ovaj stav u početku može činiti moralno privlačnim, u određenim oblicima može biti problematičan, na primjer, kada se koristi za suzbijanje akutnih nepravdi ili za legitimizaciju tehnokratskih odluka koje teško podliježu demokratskoj kontroli. Nadalje, neki ekstremi učinkovitoga altruizma preklapaju se s drugim ideologijama poput mračnog prosvjetiteljstva i njegovog tehnološkoga optimizma i transhumanizma. Ponekad učinkoviti altruizam služi samo kao moralna folija iza koje se mogu skrivati ​​interesi moći. Što je zaključna postavka knjige o AI i „novome fašizmu“? Umjesto da se izgubimo u znanstvenoj fantastici o umjetnoj inteligenciji, kaže autor, moramo raspraviti o tome kako umjetna inteligencija već pogoršava nejednakosti i funkcionira kao politički narativ. Političke i moralne implikacije trenutnih trendova moraju se kritički ispitati. Utjecaj industrije umjetne inteligencije na demokraciju i društvo mora biti strogo reguliran. Ukratko, potrebna nam je demokratizacija tehnološke politike: Umjetna inteligencija ne smije biti monopolizirana od strane privatnih korporacija ili autoritarnih vlada, već mora biti stavljena pod demokratsku kontrolu. To ne bi trebalo uključivati ​​bojkot pojedinačnih alata, već raspravu o dinamici moći i pravnim granicama. Javnost i kreatori politika moraju biti ovlašteni za provedbu učinkovite regulacije. Antidemokratski akteri moraju se izolirati društvenim i institucionalnim distanciranjem od desničarskih autoritarnih snaga koje koriste umjetnu inteligenciju u nedemokratske svrhe. Suprotno tome, demokratska javna sfera mora se ojačati obrazovanjem, kritičkim raspravama i svjesnom upotrebom jezika, jer je informirano civilno društvo koje uočava manipulativne tehnologije umjetne inteligencije ključno za otpor fašističkim razvojima izazvanim umjetnom inteligencijom: „Prilikom pregovaranja o tehnološkim vizijama budućnosti, trebali bismo poći od pretpostavke da možemo oblikovati tehnologiju, da se možemo suprotstaviti akumulaciji moći koja će pratiti razvoj određenih tehnologija – i pritom uvijek moramo imati na umu pitanje društvene raspodjele koristi i dobitaka koji proizlaze iz takvih promjena.“ Na kraju ovog kritičkoga prikaza jedne vrijedne studije, još samo ovo. Njezina je „socijalna fenomenologija“ uglavnom prihvatljiva analiza stanja stvari s onime što je određujuće u suvremenome kapitalizmu onkraj granica tradicionalne nacije-države koja se, uostalom, raspala nakon kraja 2. svjetskoga rata kako su to izveli i Hannah Arendt i Carl Schmitt, uvjetno kazano teoretičarka politike i društva s liberalne ljevice i teoretičar države i prava s radikalne desnice. Ovaj „novi fašizam“ iako se pojavljuje u fragmentima novoga ideološkoga rata sukobljenih kultura (v. Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.), nije stvar tek Europe u krizi vlastite legitimacije i pitanja moći upravljanja svijetom, već je ono što proizlazi iz unutarnjega preokreta u samoj biti ekonomije-politike-kulture još od sloma 1968. godine i nastanka metapolitičke „nove desnice“ koja se pojavila kao ideološka artikulacija „slabih označitelja“ protuprosvjetiteljstva ili onoga što Mühlhoff naziva „mračnim prosvjetiteljstvom“, a to je već spomenuta trijada neoliberalizma (ekonomije), populizma (politike) i fundamentalizma (kulture). U tom je kontekstu svaki oblik radikalne kritike ovog sustava i poretka vladavine u suvremenome svijetu, koji je isto tako trijadičan jer se odnosi na neoimperijalne ratove i novu razdiobu geopolitički ustrojenoga prostora svijeta između Trumpove Amerike, Putinove Rusije i XI Jinpingove Kine, osuđen na gotovo slabu alternativu „subverzivne ljevice“. A ona još od 2000. godine i knjige Hardta i Negrija kao što je to bio Imperij nema ni teorijske ni praktične odgovore na povijesno-epohalnu logiku tehnosfere i njezine socijalno-političke konzekvencije. Nema stoga niti ova knjiga jednog mladoga njemačkoga filozofa i matematičara, koji iz horizonta etičko-političke kritike „tehno-autokratizma“ svijeta ne može prevladati upravo taj ograničeni horizont prema kojem uvijek društveni odnosi određuju granice proizvodnim snagama, govoreći Marxovim pojmovljem iz Kapitala. No, stvar je upravo obratna za Marxa još iz razdoblja njegova spisa Grundrisse zur Kritik der politischen Ökonomie iz 1857/1858. godine, odnosno onkraj svakoga tzv. tehno-feudalizma i sličnih propalih iluzija. Bilo mu je kristalno jasno da upravo proizvodne snage kao fundamentalna struktura (znanost, tehnologija i industrija) određuju u krajnjoj instanciji te famozne društvene odnose iliti superstrukturu/nadgradnju u pervertiranome vidu etike, politike, kulture. Nije AI ili sadašnji oblik tehnosfere samo i jedino transparentno sredstvo akumulacije totalne i apsolutne moći jedne elitarne libertarijanske oligarhije koja vlada nad masama u „novome fašizmu“, već samosvrha jedne još čudovišnije vladavine koja „čovjeka“ u svim njegovim formama pojavljivanja potrebuje samo kao „karakternu masku“, rekao bi Marx u Kapitalu, onoga što nije niti „novi fašizam“, već totalna mobilizacija nihilizma koji mijenja svoje političko-ideološke značajke i smjera u korporativnu mrežu imperija bez svojeg subjekta.

June 22, 2026
Apsolutna ideologija kao kult nove umjetnosti

Apsolutna ideologija kao kult nove umjetnosti

1. Boris Groys u svojoj po mojem sudu uvjerljivo najboljoj i najradikalnijoj teorijskoj knjizi objavljenoj još 1988. godine na njemačkome u izdanju Hansera iz Münchena, a prevedene na engleski u izdanju Princeton University Pressa 1992. godine pod nazivom The Total Art of Stalinism: Avant-Garde, Aesthetic Dictatorship, and Beyond, prikazuje sovjetsku državu kao totalni estetski fenomen, Gesamtkunstwerk ili cjelovito umjetničko djelo koje je osmislio Staljin. On izričito tvrdi da je socijalistički realizam, službeni figurativni stil koji je nametnuo Staljinov totalitarni politički poredak vladavine, daleko od toga da je bio antagonistički spram avangarde, već je zapravo djelovao na sličnim načelima. “Staljinovo doba ostvarilo je glavni zahtjev avangarde da umjetnost preusmjeri s prikazivanja života na njegovo preoblikovanje totalnim estetskim i političkim sredstvima”, piše Groys, naglašavajući sličnosti između ciljeva i političkih strategija dvaju pokreta. Oba su težila izgradnji idealističkih novih društava, te oba su tražila političku moć za provedbu svojih strategija. Međutim, to da je avangarda djelovala na istom cjelokupnome teritoriju kao i staljinistička kultura kao što je to apsolutna moć Države/Partije, dovela je do njezina progona kao političkoga suparnika. Krajem 1920-ih, avangardne sovjetske umjetnike koji su transformirali svijet zamijenilo je vodstvo Partije, a kasnije i sam Staljin, koji je cijelu zemlju i njezine građane smatrao umjetničkim materijalom koji se može podvrgnuti modeliranju. Staljin je ispunio san avangarde o organiziranju stvarnosti u jedinstveno, cjelovito umjetničko djelo. I kao kruna Groysove fundamentalne „destrukcije“ mita o sovjetskoj avangardi koja priprema dolazak „novoga čovjeka“ i sklanja se od njegova monstruozno-uzvišenoga ulaska u totalnu ideologizaciju društva, politike i kulture, filozof i prominentni teoretičar suvremene umjetnosti i avangarde izvodi svoju najprokovativniju postavku: Staljin je totalni umjetnik-realizator ideje o apsolutnoj ideologiji kao kultu nove umjetnosti. Nije li ova temeljna masivna postavka koja govori o estetskoj metamorfozi i transformaciji svojeg sublimnoga objekta kao što je to klasno određeni sovjetski „narod“ u službi Države kao sredstva/svrhe totalne revolucije komunizma zapravo samo radikalan dodatak ideje (re)politizacije suvremene umjetnosti koju je sam Groys razvio i dalje nadogradio na temeljima filozofijskih pristupa dijalektičkome materijalizmu u djelima Alana Badioua, Slavoja Žižeka i Jacquesa Rancièrea? (v. o tome moje kritičke stavove u knjizi Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without a World, Springer, Cham, 2021https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-030-75305-4 str. 5-35) Groys otuda posebno naglašava ključne razlike između avangarde i staljinističke kulture, i to poglavito u njihovu tretmanu nasljeđa prošlosti. Uistinu se može kazati da je njegova estetsko-politička destrukcija, a ne dekonstrukcija mita koji se uspostavio u 20. stoljeću da se sovjetsku avangardu predstavlja kao uzvišeno bezopasan umjetnički pokret i otuda bezuvjetne osude socijalističkoga realizma kao regresivnoga i izoliranoga od globalnog umjetničkog konteksta najobičnija ideologijska floskula. Poraz avangarde i naknadni zaokret spram socijalističkoga realizma, tvrdi Groys u ovoj briljantnoj knjizi, nije bio samo partikularan sovjetski fenomen, već dio općega razvitka suvremene umjetnosti kao nastavaka avangarde drugim sredstvima s gotovo sličnim transformacijama ideje umjetnosti koje se primjećuju ne samo u fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj, već i u francuskome neoklasicizmu i američkome regionalizmu. 2. Groysova metoda izložena u ovoj knjizi je hibridno dijalektička unatoč tome što je na tragu francuskih poststrukturalista kritičan spram Hegela. Naime, on pokazuje kako su avangardna umjetnost, socijalistički realizam i ono što on naziva „postutopijskom umjetnošću“ poststaljinističkog razdoblja tri različite faze povijesti umjetnosti, od kojih svaka proizlazi iz nemogućnosti svog nasljednika da u potpunosti ostvari vlastite uvide. Avangardna umjetnost polazi od temeljnoga stava da je modernost realizacija metafizike, koja je držala svijet na okupu kao objekt umjetnikove mimeze. Umjetničko djelo bi stoga trebalo formalizirati vlastitu prazninu empirijskoga sadržaja postajući ono što Groys, uzdižući posve opravdano Maljevičev Crni kvadrat na razinu paradigmatskoga umjetničkoga djela čitave svjetske a ne samo sovjetske avangarde, naziva „znakom za čisti oblik kontemplacije, koji pretpostavlja transcendentalni, a ne empirijski subjekt“, „ništa“ što manifestira „čisti potencijal svakog mogućeg postojanja koji se razotkrio izvan bilo kojeg danog oblika“. Iz ovog radikalnoga ikonoklazma proizlazi uvjerenje da je čovječanstvo, sada oslobođeno iluzornih slika koje su ga zatočile prije nego što je modernost sve što je čvrsto i ustaljeno pretvorila u dim kako je to izrečeno u Marxovu i Engelsovu Manifestu KP, spremno ponovno započeti život od „apsolutne nule“ kako bi ga umjetnik organizirao u supstanciju svakodnevice. Otuda podrijetlo svih revolucionarnih simpatija i totalizirajućih ambicije sovjetske avangarde 1920-ih. (v. Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Evo, kako to Boris Groys objašnjava u svojoj lucidnoj i provokativnoj analizi proturječja i aporija odnosa između ideje modernizma, avangarde i ideologije estetskoga začaravanja svijeta kroz apsolutnu ideologiju kao kult nove (socijalističke) umjetnosti. „Iako je dizajn avangardnog umjetničkoga projekta bio racionalistički, utilitaristički, konstruktivan i u tom smislu „prosvjetiteljski“, izvor i projekta i volje za uništenjem svijeta kakvog poznajemo kako bi se utro put novome bio je u mističnoj, transcendentalnoj, „svetoj“ sferi, i u tom smislu potpuno „iracionalni“. Avangardni umjetnik vjerovao je da mu znanje o ubojstvu Boga, a posebno sudjelovanje u njemu, daje demijuršku, magičnu moć nad svijetom, te je bio uvjeren da će prelaskom granica svijeta moći otkriti zakone koji upravljaju kozmičkim i društvenim silama. Tada bi regenerirao sebe i svijet savladavajući te zakone poput inženjera, zaustavljajući njegov pad umjetničkim tehnikama koje bi mu dale oblik koji je vječan i idealan ili barem prikladan za bilo koji trenutak u povijesti. […] Avangarda je bila savršeno svjesna svete dimenzije svoje umjetnosti, a socijalistički realizam je sačuvao to znanje. Sveti ritualizam socijal-realističke hagiografije i demonologije opisuje i priziva demijuršku praksu avangarde. Ovdje se ne radi o stilizaciji ili povratku u primitivnu prošlost, već o asimilaciji skrivenog mističnoga iskustva prethodnog razdoblja i prisvajanju tog iskustva od strane države.“ Problem s Groysovim postavkama o odnosu sovjetske avangarde i soc-realizma jest istovjetan kao i problemu odnosa povijesne avangarde i neoavangarde u razdobljima prije 2. svjetskoga rata i onoga određenog nastankom kapitalističkoga sustava potrošnje u okvirima „društva spektakla“ od 1960-1970-ih godina. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/duchampova-sutnja/ ) Naime, Groys je izrazito naklonjen svim neoavangardističkim pokretima u okvirima tzv. ruske suvremene umjetnosti tog razdoblja. Njegovi kasniji tekstovi jasno pokazuju koliko je kritički valorizirao dosege moskovske konceptualne i performativne umjetnosti u doba tihoga kraja vladavine sovjetske države. U analizi socijalističkoga realizma koji pripada razdoblju 1930-ih godina jer je 1934. službeno postao državna kulturna politika Na prvome kongresu sovjetskih pisaca, Groys ukazuje kako taj „novi realizam“ doseže vlastitu granicu u pojmu stvarnosti. Ovo je u filozofijskome smislu temeljni paradoks i aporija suvremene umjetnosti jer se, kako je to pokazao američki teoretičar neoavangarde Hal Foster, sve odvija u kontekstu „viška stvarnosti“ nakon kraja razdoblja realiziranoga ikonoklazma apstrakcije i konstruktivizma. Kako se sovjetska kultura suočavala sa svojim sve očitijim neuspjehom u ostvarenju obećane utopije nakon Staljinove smrti, generirala je službene i neslužbene verzije antiutopijske umjetnosti, koju Groys, pozivajući se na Solženjicina, smatra konzervativnom, nacionalističkom i na svoj način bliskom avangardizmu jer i ona tvrdi da ima apsolutni pristup stvarnome. Produktivnija poststaljinska estetika nije antiutopijska, već post-utopijska. Slično zapadnome postmodernizmu i vjerojatno pod njegovim utjecajem, budući da Groys dopušta da su ruski umjetnici čitali Barthesa i Foucaulta 1970-ih i 1980-ih, post-utopijska umjetnost razotkriva utopiju kao simulakrum sastavljen od znakova, konstruiranu veliku naraciju bez konačnoga ili transcendentalnog autoriteta. Ali post-utopijska umjetnost također nadilazi postmodernizam, za koji Groys smatra da je zarobljen ništa manje od anti-utopijske konzervativnosti u avangardnoj dilemi. 3. No, zašto je Groys pojam izveden iz ideje njemačke romantike kojeg je upravo Richard Wagner „kanonizirao“ u 19. stoljeću doveo u korelaciju s onim „čudovišno“ totalitarnim estetskim pojmom konstrukcije stvarnosti iz duha staljinističke Partije? U drugome kontekstu, inače, razvio sam postavku, koju nisam gotovo nigdje vidio razvijenu osim u tekstovima Vanje Sutlića i Ivana Urbančiča, kako je filozofijsko opravdanje staljinizma kao brahijalnoga totalitarnoga projekta realizacije apsolutne moći sinteze i jedinstva Partije=Ideologije izvedeno u genuino pervertiranome tumačenju hegelovskoga totaliteta u djelu mađarskoga marksističkoga mislioca Györgyja Lukácsa, Povijest i klasna svijest: Studija o marksističkoj dijalektici iz 1923. godine(Naprijed, Zagreb, 1977. S njemačkoga preveli Milan Kangrga i Danilo Pejović). Apsolut u hegelovskome smislu kao sinteza subjektivnoga i objektivnoga duha u povijesti postao je realizirani totalitet klasne svijesti subjekta bez supstancije ꟷ „radništva“ kojim upravlja i vlada Partija. Otuda valja vidjeti korelacije između pojma Gesamtkunstwerka u okviru njemačke romantike i onoga što Groys uspostavlja s „kultur-determinističkim“ pojmom totalnoga umjetničkoga djela u doba staljinističkoga totalitarizma. Pogledajmo kako to genealogijski izvodi u svojoj knjizi. On tvrdi da je Wagner uveo pojam Gesamtkunstwerka u svojem programatskome traktatu „Umjetničko djelo budućnosti“ (1849. – 1850.). Wagner je ovaj tekst napisao u egzilu, u Zürichu, nakon završetka revolucionarnih ustanaka u Njemačkoj 1848. U ovom tekstu razvija se projekt umjetničkog djela (budućnosti) koje je pod snažnim utjecajem Ludwiga Feuerbacha. Na početku svojeg traktata Wagner navodi da je tipičan umjetnik njegovog vremena egoist koji, u potpunoj izolaciji od života naroda, prakticira svoju umjetnost isključivo za uživanje bogatih; pritom slijedi diktate mode. Umjetnik budućnosti, kaže Wagner, mora postati radikalno drugačiji: „On sada može željeti samo univerzalno, istinito i bezuvjetno; ne predaje se ljubavi prema ovom ili onom određenom objektu, već samoj širokoj Ljubavi. Tako egoist postaje komunist.“ Postati komunist, dakle, moguće je samo kroz samoodricanje – samorastvaranje u kolektivu, kako to izriče Groys. Wagner definira svojeg navodnoga junaka kao takvog: „Posljednje, najpotpunije odricanje [Entäusserung] svojeg osobnoga egoizma, demonstraciju uspona u univerzalizam, čovjek nam može pokazati samo svojom smrću; i to ne svojom slučajnom, već svojom nužnom smrću, logičnim nastavkom svojih djela, posljednjim ispunjenjem svojeg bića. Proslava takve smrti najplemenitija je stvar u koju se ljudi mogu upustiti.“ Istina, ostaje razlika između junaka koji se žrtvuje i izvođača koji tu žrtvu prinosi na pozornici (Gesamtkunstwerk Wagner shvaća kao glazbenu dramu). Ipak, Wagner inzistira na tome da je ta razlika suspendirana Gesamtkunstwerkom, jer izvođač „ne samo predstavlja u umjetničkome djelu djelovanje proslavljenoga junaka, već ponavlja njegovu moralnu lekciju; utoliko što ovim predajom svoje osobnosti dokazuje da i on, u svojem umjetničkome djelovanju, posluša diktat nužde koji proždire cijelu individualnost njegova bića.“ Drugim riječima, kako to kaže Groys, Wagner shvaća Gesamtkunstwerk upravo kao način resinkronizacije konačnosti ljudskoga postojanja s njegovim kulturnim prikazom, koji, pak, također postaje konačan. (v. https://www.e-flux.com/journal/50/59974/entering-the-flow-museum-between-archive-and-gesamtkunstwerk ) Nije, dakle, uopće prijeporno ono što Groys u ovim začudnim naizgled korelacijama između romantike i avangarde dovodi do transparencije. To je gotovo postalo opće mjesto svih postavki teoretičara avangarde od Bürgera, Pogiollija. Calinesca do Fostera i de Michelija. No, postoji i još nešto, mnogo bitnije. Groys je od ove knjige do mnogih drugih objavljenih posljednjih dvadesetak godina poput Art Power (MIT Press, Cambidge Massachusetts-London, 2008.), zagovarao svoju teoriju repolitizacije umjetnosti upravo kao pokušaj ozbiljenja izvornih avangardnih ideja o utopiskome mjestu pomirenja slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti kao sekulariziranome prostoru-vremenu u kojem Gesamtkunstwerk postaje otvorenost izvedbe, postava i koncepta u sintezi svijeta života. Knjiga o Staljinu kao najvećem avangardnome umjetniku ideologije=Partije=kulta nove umjetnosti nije samo unutarnja kritika staljinizma i komunizma, već i svih takvih sličnih projekata totalne umjetnosti u pseudo-sintezi odnosa umjetnosti i života u konstruiranoj stvarnosti. Ono što je, naravno, ovdje ipak u kontekstu Groysovih refleksija o odnosu estetike i politike uglavnom u kritičkim prilozima oko ove knjige ostalo gotovo neosviješteno jest da je njegova postavka ona ista koju je iz filozofijskih okvira kritike sovjetskoga totalitarizma iznio još 1958. godine i Herbert Marcuse u djelu Sovjetski marksizam: Kritička analiza (Soviet Marxism: A Critical Analysis, Columbia University Press, Ney York, 1958.). A odnosi se na to da ne postoji nevino doba lenjinizma i njegove kulturne politike i ono koje simbolički utjelovljuje Staljin, jer su to samo modifikacije onog istoga u načinu vladavine „novim društvom“ i njegovom slikom „novoga čovjeka“. Soc-realizam, dakle, nije ovdje ništa drugo negoli i-i: i nastavak avangarde drugim sredstvima i pseudo-sinteza onoga što je povijesnome pokretu sovjetske avangarde označavala umjesto usmrćenoga Boga metafizike apsolutna ideologija kao kult nove umjetnosti. 4. Ima li naposljetku ova Groysova temeljna knjiga svoje dalekosežno značenje i izvan okvira rasprave o odnosu modernizma, avangarde, postmodernizma i suvremenostiu umjetnosti? Iako je smatram vrhunskim prilogom kritici paradoksa i aporija ideologijski konstruirane stvarnosti kao estetskoga pseudo-događaja u 20. stoljeću što ne pogađa samo sovjetski slučaj staljinizma i istih tendencija u Kini i drugim satelitskim režimima, već i na drukčiji način vrijedi i za talijanski fašizam i njemački nacizam koji je u svemu tome izdvojen slučaj jer Hitler nikad ne bi mogao dobiti atribut najvećeg avangardnoga umjetnika kao Staljin u svojevrsnoj paralogiji performativnoga obrata u stvarnosti samoga života koji je progutao umjetnost kao proždrljivi i okrutni bog Baal svoju djecu, ona ne otvara pitanje koje u 21. stoljeću nadilazi granice ideologije i estetike. A to je pitanje o kraju umjetnosti u doba tehnosfere koja sve dosadašnje metafizičke probleme odnosa ideje i zbilje, biti i pojave, transcendencije i imanencije, sustava i okoline, rastvara kao povijesni talog metamorfne mase u crnoj rupi prostora-vremena bez prvoga početka i posljednje svrhe. Nije više problem umjetnosti u konstrukciji „stvarnosti“ iz zloduha estetsko-ideološke proizvodnje privida i opsjena samoga života. To je razdoblje iza nas. Umjesto „najvećeg performera“ kojeg je Groys, u krajnjoj liniji iz obzorja ironične dijalektike povijesti, vidio u metamorfozi Staljina kao utjelovljenja novoga apsoluta u estetizaciji „novoga društva“, susrećemo se samo još s „tehnološkom singularnošću“ u konceptualnome događaju vladavine neljudske tehnosfere onkraj svakoga „kraja povijesti“.povijesti“.

June 21, 2026
Dekadencija kao pretkazanje sudbine suvremene umjetnosti

Dekadencija kao pretkazanje sudbine suvremene umjetnosti

1. Tko je Jacques Barzun? Dok sam radio kao istraživač kulture i kulturnih politika u ondašnjem Zavodu za kulturu Hrvatske 1988-1991. godine, uz čitav niz knjiga o postmoderni i kulturi iz filozofijskoga horizonta mišljenja, konzultirao sam i neke lucidno napisane kulturno-povijesne preglede i analize povijesti umjetnosti. Jedan od autora iz američke perspektive kritike pseudo-avangardizma i pseudo-modernizma koji je imao u tom kontekstu iznimno važnu ulogu jest Jacques Barzun, američko-francuski povjesničar, onaj koji je kreativno razradio povijest ideja kao kulturne povijesti u žanru znanstvene metafikcije, a što je inače bilo nadasve krajem 20. stoljeća znakom drukčijega shvaćanja povijesti uopće, kao u studijama Jacquesa Le Goffa ili analitičara bečke dekadencije kraja 19. stoljeća Carla Emila Schorskea (v. Beč krajem stoljeća: politika i kultura, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1997. S njemačkoga preveo Nikica Petrak) . Barzunovo remek-djelo, knjiga From Dawn to Decadence. 500 Years of Western Cultural Life objavljeno je 2000. godine, te predstavlja životno djelo i njegov magnum opus. (v. https://www.amazon.com/Dawn-Decadence-Present-Western-Cultural/dp/0060928832 ) Ova monumentalna knjiga na oko 800 stranica donosi vrhunsku sintezu zapadne misli, umjetnosti, politike i društva od početka 16. stoljeća do kraja 20. stoljeća. Barzun iznosi provokativnu postavku da je zapadna kultura dosegla svoj kraj i ušla u neizbježnu fazu dekadencije, ali ne kao apokaliptičnu propast, već kao prirodni završetak jednog dugog povijesnog ciklusa koji otvara prostor za buduću obnovu. Nema dvojbe da je ovdje posrijedi odjek Spenglerove Propasti Zapada u okružju onoga što pripada obuhvatnome području tzv. kulturne povijesti i stoga je analiza ujedno obvezujuća i prijepornoga karaktera zbog očiglednoga „kulturnoga pesimizma“ Barzunova pristupa kritici ideje linearne povijesti umjetnosti. 2. Djelo Upotreba i zlouporaba umjetnosti Jacquesa Barzuna prethodi njegovoj knjizi From Dawn to Decadence (v. Od osvita do dekadencije: 500 godina zapadne kulture: od 1500. godine do danas, Masmedia, Zagreb, 2003. Preveo s engleskoga Nikica Petrak, pogovor Rade Kalanj.)No, nema dvojbe da je to isto tako provokativna kritika načina na koji se odnos zapadnoga društva prema umjetnosti promijenio od religijskoga štovanja do tzv. kulturne likvidacije. Izvedeno iz njegovih predavanja A.W. Mellona iz 1973. u Nacionalnoj galeriji umjetnosti, Barzun prati 150-godišnju putanju. Tvrdi pritom izričito da je umjetnost prešla iz oplemenjujuće sile u destruktivnu, hiperkonceptualnu instituciju koja je izgubila svoju izravnu svezu sa životom. Pritom Barzun kroz ovih šest povezanih predavanja vodi svoju analizu ispitujući promjenjive funkcije umjetnosti kroz modernu povijest. Stil je njegova pristupa odmjeren, način izvođenja sugestivan i pregledan, te čitanje predstavlja zacijelo užitak u promišljanju ovih bitnih tema naše povijesti i suvremenosti. Barzun otpočinje svoje prvo predavanje s uputstvom na Nietszchea od kojeg je, uostalom, i preuzeo naziv svoje knjige, jer je Nietzsche autor ključnoga spisa O koristi i šteti historije za život. Ono što Nietzsche u svojem promišljanju odnosa povijesti i historije posebno naglašava jest pitanje vrijednosti i prevrednovanja povijesno uspostavljenih kanona reprezentacije historije koja se zamrzava ili arhivira, a tek rijetko kritički usmjerava u ideji ozbiljenja visokih ideala samoga života, u Barzunovoj je knjizi predavanja primijenjeno na pojam zapadne umjetnosti. Ni u jednoj drugoj civilizaciji ideja umjetnosti nije tako povezana s logikom civilizacijskoga napretka i razvitka kao što je to od Grka i Rimljana preko kršćanskoga srednjega vijeka do znanstveno-tehničke racionalnosti novovjekovlja i dalje sve do naših dana. Nakon Francuske revolucije, tradicionalna religijska vjera je posve oslabila, a imala je ulogu referencijalnoga okvira svekolike umjetnosti kao mimesisa i reprezentacije društva, politike i kulture. Umjetnost je ispunila ovaj duhovni vakuum. Postavka je, naravno, intrigantna, ali ne i dostatno obrazložena. Jer umjetnost je u doba mita i religije (antika i srednji vijek) u funkciju božanske objave i stoga nema svoju autonomiju kao u moderno doba. Stvaratelji poput Beethovena i Goethea, za Barzuna, uzdignuti su u “zajedništvo svetaca”.Umjetnost je postala sredstvo apsolutne istine, transcendencije i moralnoga uzdizanja. Ako je tzv. velika umjetnost bila cijenjena upravo zato što nije služila nikakvoj svakodnevnoj materijalnoj funkciji, nudeći utočište bolje od samog života, „zlouporaba (Abuse)” njezina smisla kreće upravo u 19. stoljeću, da bi u prvoj polovini 20. stoljeća dospjela do kulminacije njezina meta-estetska „društvena“ subverzija postojećega građanskog poretka u kapitalistički ustrojenome poretku ekonomije i tzv. progresivnih vrijednosti vjere u napredak i razvitak čovječanstva. Umjetnost je stoga preuzela protivničku ulogu. Prebacila se s uzdizanja života na napad na njega, oslanjajući se na šokantnu vrijednost, traumu i sustavno demontiranje društvenih pravila. U svojem žaru uništenja akademskih ograničenja, avangarda je zabranila reprezentaciju, imitaciju i tradicionalni naturalizam. Iako se mnogima ovaj ton i odrješiti kritički stav spram tzv. zlouporaba modernizma u opskurne političke svrhe može činiti možda i tvrdokornom obranom konzervativnih vrijednosti, a ja ću reći na tragu Nietzschea da su to i jedine tzv. vrijednosti, jer su nastale u osvitu metafizike kao klasični uzor za sve umjetnosti i podrijetlo im je u izvan-umjetničkome području ne etike, kako se pogrešno misli, već ideje o vječnosti i postojanosti onoga što je arhe i eshaton povijesnoga događanja uopće. Druge vrijednosti ne postoje, jer prevladavanje metafizike od Nietzschea i Marxa do Heideggera ne znači ništa drugo nego ukidanje razlike vrijednosti i same zbilje u njezinoj realizaciji kroz uspostavljanje svijeta tzv. istinskih vrijednosti. No, jasno je da je jedino povijesna avangarda pravi adresat ove tzv. zlouporabe i da je stoga Barzunovo razumijevanje biti dekadencije nužno kritika avangarde kao destruktivne sile povijesnoga napretka i razvitka u umjetnostima uopće. (v. o tome moju knjigu Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Četvrto predavanje glasi „Umjetnost kao Otkupitelj“ a peto „Umjetnost i njezin iskušavatelj,znanost“. Kako je znanost postajala matematička i nevidljiva, umjetnost je pokušavala ostati “progresivna” postajući apstraktna i nevidljiva. Opipljivi svijet izgubio je utjecaj na umjetničku maštu. Umjetnost je time prestala pokušavati predstaviti stvarnost, razvijajući se umjesto toga u samoreferencijalnu vježbu. Bez zajedničke jezgre društvenih uvjerenja, moderna umjetnost se raspala u zbunjujuću zbrku pojedinačnih stilova. Budući da je apstraktna umjetnost napustila neposredno vizualno razumijevanje, postala je previše ovisna o pisanoj riječi. Barzun kulturpesimistički žali što umjetnost sada definira “elita umjetničkog svijeta” koja razgovara sama sa sobom. Umjesto da služi kao utočište (umjetnost bolja od života) ili poriv za život u ničeanskome smislu (umjetnost za bolji život), umjetnost je postala mehanički alat koji se koristi za uklanjanje prošlih tradicija, što dovodi do kulturne iscrpljenosti. Kritička analiza i nasljeđe Barzunove knjige predavanja u djelu Upotreba i zlouporaba umjetnosti nije stoga samo konzervativna pritužba na modernu estetiku, kako se to često iskazuje u polemičkim razračunima s konzervativnim vrijednostima koje stoje u zaleđu njegove kritike. To je povijesna autopsija zapadnoga imaginarija. Barzun primjećuje duboku ironiju modernizma. Postupci namijenjeni šokiranju javnosti prije 100 godina (poput dadaizma ili nadrealizma) sada postaju često čak i dosadni, prečesto korišteni i od razdoblja neoavangarde dovedeni do kulturnoga paroksizma. Što znači njegova postavka o „kulturnoj likvidaciji“? Nema dvojbe da je jasno i argumentirao predvidio da će potpuna demokratizacija i hiperindividualizampretvoriti umjetnost u divovsku petlju u kojoj je “sve sjajno” i ništa nije posebno. Ono što suvremenu umjetnost spašava od brzoga zastarijevanja i pretvaranja u imaginarni muzej bez dodira sa stvarnošću nije predmet dublje analize Barzuna. Reći ću stoga da je taj paradoks uvidio upravo možda i najznačajniji teoretičar avangarde kao što je to Boris Groys. (v. https://fenomeni.me/misljenje-kao-djelo-konceptualna-umjetnost-i-pitanje-jezika/ i https://zarkopaic.net/blog-post/tri-pristupa-ideji-suvremene-umjetnosti/) u njegovim analizama viška zbilje i potrebe za dokumentiranjem procesa rada konceptualnih i performativnih umjetnika u zamjenu za izgubljeni misterij događanja kultne funkcije umjetnosti. Unatoč dubokome pesimizmu prema suvremenim institucijama odvijanja umjetnosti, Barzun zadržava duboko poštovanje prema kreativnoj iskri i zaključuje da posljednja riječ o istinskoj umjetnosti uvijek mora biti misterij – nešto što treba duboko apsorbirati, a ne previše analizirati od strane institucionalnih kritičara. 3. Knjiga Jacquesa Barzuna o „upotrebi i zlouporabi“ umjetnosti zacijelo nije ona koju bih smatrao izričito temeljnom za moje razumijevanje biti suvremene umjetnosti onkraj granica pristupa tradicionalne discipline povijesti umjetnosti. I to ne stoga što u njoj ne pronalazimo dobro uočenih i lucidno promišljenih konceptualnih obrata koji su odredili ideju, ne i pojam, umjetnosti zadnjih 150 godina, a ne treba zaboraviti da je knjiga izašla 1974. godine, kad je njemački teoretičar avangarde Peter Bürger objavio dalekosežno važnu knjigu Teorija avangarde (Theorie der Avantgarde, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1974.). Jasno je da je teorija dekadencije u Barzunovu slučaju i tvrdokorno zauzimanje tzv. vrijednosnoga suda koje označava radikalnu kritiku pojma avangarde u umjetnosti 20. stoljeća. Podsjećam na sve to jer sam tom problemu u kontekstu svojih filozofijskih istraživanja posvetio čitav niz knjiga i studija, a ono što smatram važnim zaključiti jest da su na paradoksalan način oba kulturna i umjetnička smjera mišljenja ꟷ i avangarda i dekadencija ꟷ kako je to na vrlo argumentiran način izložio i slavni rumunjsko-američki teoretičar Matei Calinescu u njegovoj knjizi Lica moderniteta: Avangarda, dekadencija, kič (Stvarnost, Zagreb, 1988. S engleskoga prevela Gordana Slabinac) dva lica iste kovanice, povijesno-epohalne krize modernosti i njezina prevladavanja različitim umjetničkim sredstvima. No, o tome drugom prigodom. Zaključimo ovako. Povijest se umjetnosti ne zbiva kao historijski utemeljena disciplina koja proučava razvitak umjetnosti svagda linearno iz horizonta tzv. stilskih epoha u njihovu kontinuitetu i diskontinuitetu. Umjetnost kao misterij postaje događaj koji u suvremenome svijetu vladavine tehnike, tehnologije i tehnosfere ne može više pasti natrag u vrijeme kulta i mitske svetkovine, kao što umjetnost u doba vlastite samoreferencijalnosti prestaje biti „umjetnost“ i postaje čista estetizacija/dizajniranje svijeta života. Izvan ovoga svako je napredovanje kao avangarda ili nazadovanje kao dekadencija samo drukčijim sredstvima „kraj umjetnosti“ i ništa više.

June 20, 2026