Copyright ©2026 Žarko Paić

Događaj i mišljenje nadolazećega

O spasonosnome bez Boga?

(Posljednje poglavlje iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.)

July 11, 2026
Događaj i mišljenje nadolazećega
Žarko Paić

Uvod

Tko god govori o budućnosti polazeći od iskona mišljenja u Grka nužno ima samo dvije mogućnosti ‒ propast ili spas bitka kao sabirališta bića i biti čovjeka. Ono treće se, dakako, pretpostavlja. To je očuvanje ili zadržavanje stanja kakvo jest u ovjekovječenu prisutnost trajanja. Propasti, spasiti i trajati su tri načina pojavljivanja bitka uopće. Ono što propada nije tek određeno nešto, već bitak sam. Propadljivost bitka ne svodi se nipošto na ontičku razinu kojom se bića u cjelini izlažu mogućnosti razaranja i uništenja različitih modusa njihova kraja. Što je izloženo propasti ima rang onog što je najugroženije uopće. Astrofizika upozorava na neminovnu propast naše galaksije i toplotnu smrt sunca. No, to je samo kozmologijski izraz za propast bitka uopće u kojem se kozmička katastrofa pojavljuje ujedno i kao kraj života na zemlji. Spasonosno se, pak, zbiva u događaju očuvanja bitka kao smislenoga vremenovanja vremena. No, ono što spasonosnome podaruje iznimnost u zbivanju metafizike od Grka do suvremenosti jest nenadanost događaja koji dolazi iz nadolazećega tako što ga se ne očekuje. (Vidi o tome: Jacques Derrida, Donner le temps, Galilée, Pariz, 1991.)

Uostalom, značajka je takvog događaja u njegovoj nesvodivoj kontingenciji i emergenciji. To, naravno, ne znači da se događaj može smatrati slučajem bez sveze s okvirom mišljenja u kojem nastanak onog spasonosnoga biva upisano u pojam nužnosti izvan tradicionalnog shvaćanja zakona uzročnosti i smisla svrhovitosti. Tek ono treće kao trajanje pripada kontinuitetu vremena bez onog što se određuje negativno ili pozitivno kao propast ili spas. Iako se često sama metafizika, osobito u Heideggera, opisuje kao eshatologija bitka, njezine su krajnje dimenzije otvorenosti izvedene iz apokalipse i soteriologije. (Martin Heidegger, „Der Spruch des Anaximander“ (1946), u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 8. nepromijenjeno izd., 2003., str. 327. Vidi isto tako: Herman Diels, Predsokratovci: Fragmenti, I svezak, Naprijed, Zagreb, 1983., str. 76-86. Dodatno i Martin Heidegger, Der Anfang der abendlandischen Philosophie: Auslegung der Anaximander und Parmenides, GA, sv. 35, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2012. )

Ono što propada neizbježno otvara put onome što mora nastati. Sve iskazano pogađa znamenovanje bitka od Parmenida kao physisa. Metafizika se i utemeljuje polazeći od onoga što pripada prirodi kao physis i onoga što je s onu stranu njezine obuhvatnosti. Kad imamo u vidu četvorstvo koje Heidegger određuje bitnim ustrojstvom svekolikog mišljenja Zapada, a riječ je o bitku, bogu, svijetu i čovjeku, onda je ovdje posrijedi nešto istodobno samorazumljivo i nešto što nadilazi takvu misaonu odrednicu.(Martin Heidegger, ʺDas Dingʺ, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv.7, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000. 8. izd.) Naime, četvorstvo (Geviert) nije uspostavljeno nikako drukčije negoli kao događaj koji formalno sve utemeljuje i podaruje mišljenju izvjesnost započinjanja. Taj događaj, pak, ne proizlazi iz nečeg izvanjskoga mišljenju, već je mišljenjem otvoren i kao takav već uvijek iziskuje drukčiji način kazivanja od govorenja o predmetnoj naravi bitka bića. Ontologija koja pita o tome što jest nešto kao nešto (quidditas) unaprijed se pojavljuje i kao pitanje o tome kako nešto jest da jest tako što jest (quodditas). Sve mogućnosti nastanka i pojavljivanja bitka u bićima otuda su metafizički uspostavljene iz ovog četvorstva. Ono zaokružuje udes i poslanstvo zapadnjačke povijesti. Mišljenje se, dakle, ne pojavljuje čovjeku u iskonu ni u suvremenosti bez onog što povezuje u četvorstvo pitanje o bitku, bogu, svijetu i čovjeku. Isto je ono što kazuje o tome Parmenid i astrofizika.

Zato što i unatoč dosezima fizikalne kozmologije danas o podrijetlu svemira i tajni njegove svrhe ne možemo izmaknuti nužnosti onog što je u iskonu Grka bilo znamenovano ontologijskom tajnom uopće ‒ da bitak jest svagda u odnosu spram božanske naravi, spram svijeta i spram čovjeka. Posve je u ovom slučaju nevažno je li svijet nastao slučajem u smislu kontingencije bitka uopće, ili se, pak, bog ne kocka, kako je to izrekao Albert Einstein. Ni kontingencija niti nužnost nisu nešto posve razdvojeno, već pripadaju nužnoj slučajnosti onog što nadilazi, rekao bi Stephen Hawking, fiziku kakvu poznajemo, poput tajne crnih rupa kad informacija u susretu s nematerijalnošću njihove supstancije ne iščezava u bezdanu, već se zaustavlja u horizontu događaja. Iako se ovi pojmovi za suvremenu astrofiziku ne mogu razumjeti po analogiji s kasnim mišljenjem Heideggera, jer su ponajprije dospjeli iz fizikalnoga razumijevanja odnosa prostora-vremena i odnosa tvari-antitvari, nesumnjivo je njihovo metafizičko podrijetlo. I horizont kao okvir za razumijevanje odnosa između tvari i antitvari i događaj kao prostor-vrijeme zbivanja odnosa između energije, tvari i nestanka zakonitosti djelovanja fizike kad je riječ o crnim rupama u svemiru, sve su to pojmovi koji proizlaze iz apofantičke biti jezika kao metafizičkoga izvora ljudskoga mišljenja.

Filozofija koja više ne može utvarati da u novome vijeku u doba Descartesa, Leibniza, Spinoze i Kanta otvara nove mogućnosti prirodno-tehničkim znanostima poput matematike i fizike, iznova se nalazi u gotovo istovjetnom položaju kao i u 20. stoljeću. Tad je konačno izrečen stav da je s njezinom budućnošću zapravo gotovo. Poznato je da je baš Heidegger bio onaj mislilac koji je ovu postavku zapečatio promišljanjem odnosa između značenja zadaće filozofije kao metafizike na njezinome kraju u kibernetici.(Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.)

Posve su u krivu oni koji misle da je tako implicitno priznao kako znanosti odnose pobjednosnu prevagu nad spekulativnim odnosom spram bitka, boga, svijeta i čovjeka. Ne, postavka je upućivala na nešto posve drukčije od kraja filozofije u znanostima. Razlog je bio taj što kibernetika nije znanost u tradicionalnome smislu. Umjesto toga, kibernetika obuhvaća sve moguće znanosti kao metateorija upravljanja sustavom i okolinom i nije ništa drugo negoli pronađeni izraz za dovršetak cjelokupne metafizike Zapada.

Filozofija se, dakle, dovršava zajedno sa znanostima na taj način što njezina forma i sadržaj postaju momenti samoproizvodnje tehnogenetski konstruiranih svjetova na temelju novog četvorstva tehničkoga svijeta. Umjesto bitka, boga, svijeta i čovjeka susrećemo se s četvorstvom informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Metafizika kao dovršena kibernetika na taj način gubi razlog svoje tradicionalno određene logike djelovanja. S tehnosferom sve se usmjerava u kružno-linearno-spiralno kretanje koje više nema svoj prvi uzrok i posljednju svrhu u bitku-bogu-svijetu-čovjeku.(Vidi o tome: Žarko Paić (ur.), Homo Kybernetes: The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2021.)

Ono što pokreće stvari prema naprijed, pragmatično i autonomno, jest preobrazba metafizike u kibernetički način mišljenja koji nadilazi tradiconalno shvaćene pojmove filozofije i znanosti naprosto zbog toga što im je u tzv. temelju i biti ono isto i različito, ono što povezuje tzv. ontologijsku razliku bitka i bića i tzv. kibernetičku razliku živoga i umjetnoga, čovjeka i stroja. Heidegger je, dakle, budućnost ili ono nadolazeće u mišljenju vidio izvan okružja filozofije kao metafizike i izvan okružja znanosti kao metafizike. Kibernetika mu nije pritom bila novi apsolut. Umjesto takvog preostatka Hegela u doba tehnoznanstvenih modela konstrukcije i vizualizacije, ostalo je promisliti ono što srednjovjekovna teologija naziva tertium datur. Ni filozofijski niti znanstveni put mišljenja koji u otvorenosti bitka kao događaja iziskuje drukčije kazivanje pretpostavlja odgovor na pitanje o odnosu između događaja i mišljenja nadolazećega. Utoliko je svaki govor o suvremenoj filozofiji htjeli mi to ili ne već uvijek otvaranje horizonta koji se orijentira u okvirima Heideggerova mišljenja. (Alain Badiou priznaje već na početku svojeg glavnoga djela Bitak i događaj kako je „Heidegger posljednji filozof univerzalnoga priznanja“,dok je „suvremena ‘filozofijska ontologija’ u cijelosti određena vladavinom Heideggerova imenaʺ. Alain Badiou, L’etre et l’événement, Seuil, Pariz, 1988, str. 7 i 15.)

Ako se filozofija dovršava u kibernetici, onda je isto tako sudbina znanosti da okončaju u vladavini tehnosfere. Ono što razlikuje dovršavanje ili okončavanje ova dva presudna lika duhovnoga bitka čovjeka tijekom povijesti ne samo Zapada, već i svijeta uopće, jest da filozofija podaruje znanostima višak spoznajnoga erosa unutar metodički zadanog polja eksperimentalnoga odnosa spram prirode kao takve. To, nadalje, ne znači da je filozofija ostala bez svojeg predmeta time što su znanosti postale proizvodno-praktički pogon istraživanja biti same prirode u metafizičkome značenju cjeline bitka bića. Naprotiv, filozofija je svedena na onto-teo-kozmo-antropologijsko promišljanje temelja svake moguće znanstvenosti znanosti, dok je znanost u svojem istraživačkome napretku i razvitku od opisa bitka postala čistom informacijom i vizualizacijom svemira. Kibernetička redukcija filozofije na čistu ontologiju onog što više nije bitak niti biće, već fluidno polje autopoietičke konstrukcije sustava i okoline neljudskoga uopće, istodobno otvara pitanje granica tehno-znanstvene spoznaje onog što fizikalna kozmologija ima kao svoju zadaću, a to je istraživanje odnosa između kaosa i reda u fraktalnim strukturama svemira.

Znanosti su kao tehnoznanstvena konstrukcija i vizualizacija reducirano mišljenje otkrića ne onog što jest bitak uopće, u smislu fizikalne, kemijske, biologijske danosti i faktičnosti. Umjesto toga mi se susrećemo s logikom tehnosfere koja ne reflektira o entitetima i supstancijama stvari-o-sebi, već se pojavljuje kao konstrukcija onog što nije više nikakvo otkriće u prirodi. Tehnosfera kroz tehnoznanosti i njihovu vizualizaciju stvara nove svjetove kakvi ne postoje u prirodi. Stoga je kibernetika kao kraj metafizike, ako bismo htjeli radikalizirati Heideggera, kraj znanosti kao otkrića tajne bitka i početak tehnosfere kao eksperimentalnoga nastanka čistoga događaja izvan granica ljudskoga i neljudskoga.

Što nam drugo svjedoči težnja astrofizike o tzv. Teoriji svega, odnosno o sjedinjenju Einsteinove teorije relativnosti s teorijom kvantne fizike? Nije ovdje tek riječ o kraju metafizike njezinim dovršenjem u kibernetici kao jedinstvu dovršene filozofije i znanosti. Ono što proizlazi iz konstelacije odnosa događaja i mišljenja nadolazećega čini se da je s onu stranu granica metafizike i astrofizike. Pitanje o smislu i svrsi stvaranja svemira, kako ga postavljaju Stephen Hawking i Roger Penrose, pretpostavlja odgovor na pitanje o mogućnostima mišljenja koje i samo pretpostavlja događaj nastanka mišljenja kao najviše mogućnosti osmišljavanja ljudske egzistencije kao i svih drugih bića. (Vidi o tome: Roger Penrose, The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, Jonathan Cape, London, 2004.) No, to više nije ontologijsko pitanje o biti i o kontingenciji-nužnosti bitka kao takvog. To je pitanje o uvjetima mogućnosti da svijet ima ili nema smisao ili posljednju svrhu izvan granica djelovanja tzv. fizikalnih zakonitosti s pojmovima koje je ponajbolje sažeo Einstein u znamenitoj formuli E=Mc2. Čemu uopće smisao ili svrha onog što pripada biti metafizike kao njezin prvi početak i posljednji kraj?

Ereignis ‒ Događaj i osmišljavanje bitka

Heidegger je sredinom 1930-ih u predavanjima naslovljenim Prinosi uz filozofiju (O događaju) jasno i nedvosmisleno pokazao kako ono što nazivamo

ʺbudućim mišljenjem jest misaono-zbivanje, kroz koje dosad uopće skriveno područje prebivanja bytka (Seyn) prolazi i tako se tek rasvjetljava i biva dosegnuto u svojem najnavlastitijem karakteru događaja. Stoga nije više riječ ‘o’ nečem i o prikazivanju predmetnoga, nego o z-godi koja se zgađa što dovodi do bitne mijene čovjeka iz ‘umne životinje’ (animal rationale) u tu-bitakʺ. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1989, str. 3.)

Buduće mišljenje pripada nadolazećem vremenu. No, ono mu pripada tako da proizlazi iz sudbine metafizike na Zapadu koje se dogodilo u iskonu u Grka. Zbog toga je karakter ovog mišljenja o kojem govori Heidegger svagda dvoznačan. S jedne je strane posrijedi njegova usmjerenost na predmetnost što mišljenju podaruje značajku znanstvenoga istraživanja bitka bića, a što je svoj vrhunac poprimilo u novome vijeku kod Descartesa i Leibniza, dok je s druge strane mišljenje otvoreno kao događaj razotkrivenosti samoga bitka polazeći od bitne sveze bitka i tu-bitka (Da-Sein), što je poznati Heideggerov izraz za čovjeka još u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2018. 2. izd.) Stoga se buduće mišljenje ne može više određivati iz metafizike prisutnosti koja polazi od horizontalne strukture vremenitosti u smislu linearnosti vremena. Posve je očito da budućnost u nadolazećem pretpostavlja ono što nazivamo prijelazom između metafizike i ne-metafizike. Ovo mišljenje mora, dakle, razračunati s predmetnim karakterom upućenosti na stvari kao predmete iskustva te rastvoriti drevnu odredbu čovjeka kao animal rationale. Što znači prijelaz? Što se to prelazi, kakav se to događaj zgađa u prelaženju koje očito nije puki prijelaz preko nečega, već ima mnogo dublje značenje od prostorno-vremenskoga odnosa između ovdje i ondje te prije i poslije? Heidegger je u načelu mislilac jednostavnosti kazivanja samoga jezika kojim mišljenje ne raspolaže kao sa svojim priručnim alatom ili instrumentom. Jezik misli tako što govori, a mišljenje se jedino može iskazati govorom s kojim imenujemo bitak.

Otuda nelagoda i nemogućnost izravnog prijevoda njegovih ‘pojmova’, ‘misaonih figura’, ‘kategorija’ u druge jezike proizlazi iz svojevrsne zatvorene otvorenosti njemačkoga jezika. Mnogo se o tome pisalo. Ovdje nam je dostatno tek ukazati da je njegov jezik mišljenja od početka do kraja, u svim tzv. fazama, jedinstven i neponovljivi eksperiment sveze izvornoga kazivanja u Grka i onog do čega je dospjela zapadnjačka filozofija u svojim najvišim vrhuncima u Schellinga, Hegela i Nietzschea. Dakle, prijelazni karakter budućega mišljenja odnosi se na pokušaj dospijeća do drugoga početka (anderen Anfang). (Martin Heidegger, Über den Anfang, GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005. Vidi o tome: Damir Barbarić, Zum anderen Anfang: Studien zum Spätdenken Heideggers, Karl Alber, Freiburg/München, 2016.)

To je onaj početak koji zahtijeva istodobno razračunavanje s prvim početkom filozofije kao metafizike kako se ona razvila od Platona i Aristotela do Hegela. Nema dvojbe da je to ono mišljenje koje filozofijski prolazi kroz putanje metafizike i dospijeva do njezina vrhunca u sustavnome filozofiranju, što je bila značajka novovjekovne spekulative i dijalektičke metafizike. Hegel je, naravno, najviši vrhunac i kraj tog prvoga početka. Heidegger zato opravdano kaže

ʺda je vrijeme ‘sustava’ prošlo. Vrijeme izgradnje bitnog sadržaja bića iz istine bytka (Seyn) još nije došlo. U međuvremenu mora filozofija u prijelazu k drugome početku izvesti ono bitno; nabačaj, tj. temeljno otvaranje igre-vremena-prostora istine bytka. (…) Prijelazno mišljenje izvršava temeljni nabačaj istine bytka (Seyn) kao povijesno osmišljavanje. Povijest nije pritom predmet i okružje nekog razmatranja, već ono što misleće propitivanje tek sačinjava i čini kao mjestom svojeg odlučivanja.ʺ (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), str. 5.)

Ako je ‘vrijeme sustava prošlo’, onda je vrijeme za filozofiju koja otvara druge mogućnosti mišljenja izvan redukcije na predmetnost i izvan službe znanstveno-tehničkome napretku i razvitku. Heidegger zahtijeva od filozofije, dakle, mnogo više negoli je to uzmogla metafizika tijekom povijesti Zapada. U čemu se ogleda zadaća mišljenja koje teži biti prijelazno od prvoga do drugoga početka ako ne u drukčijem razumijevanju povijesnosti povijesti. No, povijest nije puko događanje bitka bića kao nužnosti i sudbine nečeg što je zauvijek zadano s Heraklitom i logosom te Parmenidom i physisom. Povijesno je mišljenje koje Heidegger ima u vidu na razini promišljanja Ereignisa koncem 1930-ih godina ništa drugo negoli drukčije mišljenje od metafizički osustavljene filozofije povijesti s Hegelovim pečatom istovjetnosti supstancije i subjekta. Nije to logika apsoluta koji povijest ima za svoi predmet kao historijski cilj znanstvenosti znanosti o događanju u vremenu kao vječnome kretanju apsolutne ideje. Umjesto toga, susrećemo se izrazom koji označava misaoni događaj s onu stranu metafizičkoga logocentrizma Zapada. Heidegger takvo prijelazno mišljenje koje zahtijeva nabačaj drugoga početka naziva njemačkom riječju Besinnung, što možemo samo uvjetno prevesti kao osmišljavanje. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997.)

Ereignis i Besinnung su u korelativnome odnosu kao i bitak i mišljenje. No, niti je prvo drukčiji izraz za bitak, a niti je potonje tek drukčije znamenovanje mišljenja s onu stranu metafizike. Oboje su međusobno upućeni jedno na drugo stoga što nema događaja bez prigode-zgode misaonoga osmišljavanja povijesnoga udesa-poslanstva bitka (Geschick) s kojim tek čovjek kao tu-bitak ima podobno vrijeme i svoje izvorno mjesto u svijetu. Što iz prijelaznoga karaktera ovog nabačaja budućega mišljenja proizlazi jest osmišljavajuće kazivanje u doba prijelaza spram onog što je nadolazeće (Zukünftigen). No, ono što je u doba kraja sustavne filozofije neizbježno i nužno nije napuštanje i odbacivanje metafizičke sheme povijesti uopće s njezinim onto-teo-kozmo-antropologijkim ustrojstvom. Ona se, uistinu, i ne može napustiti i odbaciti bez da se radikalno ne otvori događaj budućega mišljenja koje zahtijeva ne samo ničeanski prevrednovanje starih vrijednosti, već i obrat u biti same metafizike. Stoga je za Heideggera osmišljavanje iz horizonta Ereignisa istodobno i

ʺpriprema ‘budućeg’ ‘posljednjega boga’ʺ. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), str. 7.)

O kojem to ‘bogu’ jest ovdje riječ? Nije to ni bog filozofa, ni teologijski Bog kršćanske eshatologije i soteriologije, a ponajmanje je posrijedi božansko u smislu prirodne ili racionalne teologije kakvu je imao u vidu Leibniz s njegovom teodicejom ili metafizičkom ‘velikom pričom’ o providnosti Božjoj i povijesno-duhovnome iskupljenju čovjeka. Bog o kojem je ovdje riječ mitopoetski je događaj blizine čovjeka i smisla bitka nakon iskustva drugoga početka. Svjedok za obogotvorenje povijesnoga događaja mišljenja onog nadolazećega koje prelazi granice metafizike i utire put drukčijeg osmišljavanja ljudske egzistencije i svijeta uopće jest pjesnik Friedrich Hölderlin. Ovaj ‘posljednji bog’ nije po analogiji misliv s prvim bogom i bogovima Grka usuprot kršćanskoj ideji stvoritelja svijeta i svekolikog bitka bića. Naprotiv, posljednji se bog pojavljuje u horizontu budućega mišljenja iz onog nadolazećega ne kao teologijski događaj sukladno kršćanskome nauku o drugome došašću Isusa Krista na zemlju. Iako se to može naizgled tako činiti, ipak je Heideggerovo mišljenje Ereignisa daleko od svake emfaze teologijske redukcije filozofije na dolazak Boga u svijet na kraju povijesti. (Vidi o tome: Norbert Fischer i Friedrich-Wilhelm von Herrmann (ur.) Die Gottesfrage im Denken Martin Heideggers, F. Meiner, Hamburg, 2011.)

Stoga govor o ‘posljednjem bogu’ pretpostavlja već uvid da čovjek u doba znanstveno-tehničke raskorijenjenosti ne može biti spašen tek tako što će ga Bog ljubavi i iskupljenja odvesti iz ove doline suza u rajske poljane vječnosti. Bilo bi to krajnje naivno i čak na rubu patetične pseudo-kršćanske soteriologije. Heidegger stoga misli pripremu dolaska ‘posljednjeg boga’ iz perspektive zadaće osmišljavanja drugoga početka, a to će reći iz nužnosti da ovo prijelazno doba mišljenja bude i događaj posvemašnje otvorenosti onog što omogućuje izvorni odnos bitka i vremena na autentičan način. Kantovski rečeno, taj uvjet mogućnosti da Heidegger može i mora govoriti o ‘posljednjem bogu’ izvan teologijske redukcije apsoluta postavlja se kao temeljni problem ovog pripremnoga osmišljavajućega mišljenja. Ereignis otuda nije tek događanje bitka u povijesnoj otvorenosti kao identitetu i razlici svjetova, primjerice grčkog i srednjovjekovnoga, već ono što na skriveni način ima ‘moć’ nadolaska i ‘snagu’ uspostavljanja nove konstelacije odnosa između bitka i vremena. ‘Posljedni bog’ moguć je samo iz horizontalno-vertikalne otvorenosti neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Uvjet mogućnosti ove otvorenosti jest Ereignis. Bez događaja božansko ne ulazi-u-svijet, kao što se i ono što označava ‘posljednji bog’ ne može izvesti nikako drukčije negoli tek iz nesvodive ‘biti’ događajnosti događaja.

Da bismo dospjeli do mogućnosti razlikovanja bitka i događaja, potrebno je ponajprije napustiti ono što je Heidegger u doba Bitka i vremena nazivao ontologijskom diferencijom. Nije, dakle, više stvar u tome da između bitka i bića postoji razlika koja zapečaćuje ono što nazivamo bit metafizike. Sada je misaona zadaća uspostaviti mogućnost plodotvornijeg pristupa povijesnome načinu zbivanja bitka samoga u horizontu izvornoga vremena polazći od promijenjenog položaja tu-bitka. Njegov način bitka kao egzistencijalni nabačaj spram budućnosti postaje pitanjem koje više ne zadire u odnos bitka i vremena kao kružne strukture pitanja o smislu bitka. Ono što Heidegger ima u vidu jest dospijeće do prijelaza spram drugoga početka s kojim metafizika postaje u bitnom nedostatno mišljenje za ono što slijedi kad se bitak razumije u povijesnosti svojeg epohalnoga otvaranja iz Ereignisa. Pritom valja znati da sada u tzv. II. fazi Heideggerova mišljenja razlog uvođenja ove presudne riječi suvremene filozofije proizlazi iz najveće ugroženosti i mogućnosti propasti bitka samoga u epohi znanstveno-tehničke makinacije (Machenschaft), a što znači svođenja mišljenja kao osmišljavanja (Besinnung) na puko pragmatiziranje i učinkovito djelovanje prema zadanim modelima znanstvene racionalnosti.

Ono što je temeljni razlog uvođenja ove uputne riječi mišljenja nakon Bitka i vremena nesumnjivo pripada otvorenosti autentičnoga načina zbivanja povijesti. Filozofija je od samoga početka ono najbliže iskustvo ljudske otvorenosti spram bitka uopće, ali istodobno i najdalje tzv. zdravorazumskome iskustvu dohvaćanja neposredne zbilje. Možda to nitko nije bolje uspio pokazati svojim mišljenjem i kazivanjem od Heideggera. Svi njegovi ‘pojmovi’ proizlaze iz sveze i odnosa suvremenosti i onog arhajskoga u Grka (arché). Ali s dodatkom da je suvremenost približio izvorima, a izvore učinio suvremenim upravo tako što je, kako je to primjereno i čak duhovito izrekao Hans-Georg Gadamer, mislio ‘grčkije od Grka’. (Hans-Georg Gadamer, Die Griechen (1979) u: Neuere Philosophie 1: Hegel Husserl Heidegger (Gesammelte Werke, sv. 3), J. C. B. Mohr, Tübingen, 1987, str. 285-296.) No, vrijedi i drukčije. Mislio je i suvremenije od suvremenika unatoč prigovora s mnogih strana da nije razumio bit umjetnosti, bit znanosti, bit suvremene tehnologije itd. Sve su to, naposljetku, posve promašeni kritički odjeci u pokušaju da se omalovaži ono što je na najvišoj razini bilo mjerodavno za razumijevanje ne tek biti filozofije na kraju njezinih iscrpljenih mogućnosti unutar kruga metafizike Zapada.

Mnogo je, čini se, važnije da ovo mišljenje za razliku od mnogih drugih naizgled bližih rezultatima suvremenih znanosti, poput Whiteheada i Deleuzea koji također rabe pojam događaja, ali na posve drukčiji način, uspostavlja prijelaz između onog što određuje metafizičko mišljenje i ono koje se tek sluti, nazire i fluidno izvodi kao mišljenje nadolazećega. S mišljenjem ontologijske diferencije još uvijek smo u okružju svih vladajućih pojmova metafizike, ali s mišljenjem Ereignisa otvara se mogućnost slobode povijesnoga lutanja i nastanka drugih i drukčijih svjetova i otuda mogućnosti druge i drukčije povijesti.

U tumačenju ovog bitnog problema daljnjeg razvitka suvremene filozofije Vanja Sutlić pokazao je da upravo otvorenost kao bitan karakter onog što Heidegger imenuje Ereignisom, a Sutlić prevodi izrazom zgoda i prigoda, za razliku od otvorenosti bitka, potrebuje drukčiji odnos bitka i čovjeka izvan metafizičke svedivosti na egzistencijalni nabačaj njegove slobode. Otvorenost, prema Sutliću, jest ono što Ereignis čini izvornijom strukturom upućenosti bitka čovjeku i čovjeka bitku, bez ikakve nat-povijesne izloženosti čovjeka nekom transcendentnome udesu bitka, a niti bez antropologijske redukcije povijesti na puku stvaralačku dimenziju ljudskosti. Ono što se događa u ovom ne-dijalektičkome odnosu bitka i biti čovjeka jest

ʺotvorenost karaktera zgode, u kojoj zgodi se bitak ne samo daje nego i susteže, tako da prava egzistencijalna otvorenost može naići na zatvorenost bitka, pa se čitava situacija zgode kazuje kao situacija odgode. U tome je usidrena diferencija onog bitnog u Heideggerovu mišljenju koje isključuje svaku dijalektičku sintezu ili identitet, diferencija bitka i bitosti bića, diferencija egzistencijalnog ustrojstva tubitka i otvorenosti bitka samog. Kad bi se one poklapale, onda bi mogla biti samo jedna epoha, ili nijedna epoha ‒ gola otvorenost bitka i bitosti. Ali u zbivanju, događanju sustezanja ima odnos biti čovjeka i bitka samog karakter povijesnog događaja jer se zgoda zgađa. U tome što se bitak zgađajući se odgađa leži mogućnost epoha i konačnost događanja u smislu povijesti zgode ‒ koja je kao zgoda ujedno odgoda (Ent-eignis).ʺ (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu “Sein und Zeita” i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988, str. 200-201.)

Pogledajmo kako u Sutlićevu tumačenju Heideggerova Ereignisa postupno dolazimo do nečeg iznimnog i stoga dalekosežnoga za mogućnost nadolazeće filozofije. Nije to ni u kakvome mitopoetskome očekivanju dolaska događaja božanskoga nakon poslanstva i udesa tzv. posljednjega boga kao nadomjesnoga mesijanstva, a još manje u poznanstvljenoj verziji filozofijske kozmologije koja danas mnogima izgleda mjerodavnom alternativom kvazi-ontologijskim pitanjima kakva se zlurado i posve neobrazloženo pripisuju zagovornicima hajdegerijanskoga puta mišljenja. Ono što Sutlić u dijalogu s Heideggerom otvara kao problem jest upravo karakter ‘otvorenosti zgode’. Ne smijemo zaboraviti da mogućnost povijesti nakon kraja metafizike u kibernetici nije nešto samorazumljivo. Uostalom, i sam se Heidegger na nekoliko mjesta u spisu Prinosi filozofije (O događaju) pita o mogućnosti povijesnoga iskrsavanja ‘novoga’ nakon što je sama struktura nadolazećega zatvorena u trijadi računanja-planiranja-konstrukcije onog mišljenja koje je makinacijom ili postavom (Gestell) postalo uslužnom djelatnošću znanstvenoga karaktera mišljenja. Povijest je otvorenost Ereignisa, ali ne u nekom metafizičkome potezu otvorenosti za intervenciju novog boga u teologijskome smislu iskupljenja, a niti u smislu onog što bi, recimo, Whitehead iz kozmologijske perspektive imenovao ‘kozmičkom epohom’. (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978. Vidi o tome: Žarko Paić, „Stvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheada“, u: Tehnosfera, sv. 2. „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, str. 393- 436.) Ako se zgoda zgađa, onda je, naravno, takvo zbivanje sve drugo negoli određeno prvim uzrokom i posljednjom svrhom. Ereignis nije povijestan o-sebi kao takav, već je posrijedi njegova otvorenost koja omogućuje bitku da u epohalnoj konačnosti dovede do smislenoga odnosa bitka i čovjeka izvan bilo kakve dosadašnje metafizičke redukcije jednog na drugo, bitka na biće, bića na bitak, bitak na bit čovjeka i čovjeka na bitost bitka. Ovaj odnos u svojoj slobodnoj upućenosti relata u relaciji ne bi uopće bio moguć kao slobodan odnos bez otvorenosti samog Ereignisa. Otuda je nužna konačnost epoha još uvijek ono što spaja izvornu vremenost bitka s izvornim vremenovanjem vremena. Konačnost je epohalna značajka ne Ereignisa, već povijesnoga razumijevanja smisla bitka u njegovoj jednokratnoj zgodi pojavljivanja kao udesa i poslanstva (Geschick). I zato Sutlić baveći se Heideggerom dolazi do biti vlastita povijesnoga mišljenja.

ʺPovijest dakle nije nešto što se samo čovjeku zbiva, nego je zbivanje, događanje, dogođaj, udes (van konotacija modernog kolokvijalnoga govora), podešenost bitka samog koji je povijestan. Stoga razumjeti povijest znači s jedne strane napustiti antropologijski aspekt, a s druge strane napustiti apartnu karakteristiku nadpovijesti i nadvremenitosti bitka, tj bitosti u metafizici. Drugim riječima: znači stajati s onu stranu suprotnosti bitka i bivanja, vječnosti i vremenitosti. Što znači ‘s onu stranu’? To nije nešto što bi bilo iznad zbivanja bića, neko biće pomišljeno kao bog. ‘S onu stranu’ je okružje zgode bitka i vremena, bitka i čovjeka i njegove vremenitosti.ʺ (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, str. 201-202.)

Biti nije moguće bez ovog povijesnoga odnosa između bitka i načina kojim se čovjek pojavljuje i bitstvuje u svijetu. Otuda je jasno da su svjetovi u povijesti svagda svojevrstan udes kao događaj bez unaprijed određenog scenarija dešavanja. Probiti se izvan sheme metafizičkoga mišljenja znači prijeći s onu stranu prije svih Hegela i njegove spekulativne dijalektike apsoluta. No, ako znamo da je i za Hegela apsolut povijestan, ali u drukčijem značenju od ovog što Sutlić govori kad tumači Heideggera, onda je pitanje kako se i zašto otvorenost Ereignisa može razumjeti u otklonu od metafizike koja je i sama pripisivala događaju božanske prisutnosti i odsutnosti ono isto u razlici svetoga i svjetovnoga? Je li, dakle, Ereignis tek drukčije mišljenje onog istog u smislu onto-teologijskoga ustrojstva metafizike jer se, naposljetku, i kod Heideggera pitanje o boštvu tog nadolazećeg ‘posljednjeg boga’ pokazuje odlučnim za spasonosnost povijesti ugrožene totalnim mobiliziranjem postava (Gestell) kao biti tehnike? Kad bi to bilo tako, onda bi povijest u smislu zgađanja zgode bilo očekivanje tek svete prigode došašća ‘posljednjeg boga’ u samo zbivanje nalik povratku grčkih bogova u poetskoj teofaniji Hölderlina. Naprotiv, riječ je o povijesnome slobodovanju događaja koji je utoliko neizvjestan ukoliko je epohalno konačan u svojoj višedimenzionalnosti. Sutlić o tome izričito kaže i ovo.

ʺSada je očigledno da nije bitak povijestan po čovjeku, nego da je čovjek povjestan po bitku; da nije čovjek onaj koji stvara povijest, niti je bitak neki bog, kreator, kojega je povijest samo kreatura, da nije ni apsolut u smislu spekulativne filozofije, za razliku od relativnosti čovjeka; da nije ni sama historija apsolutno postavljena u historicizmu [ʺdoista jest samo zbivanjeʺ, tu metafizičku tezu smo već razmatrali] ‒ nego da je povijest prilika, konstelacija, odnos i razlika, u kojoj se razlici događaju zgoda i odgoda bitka i autentičnost, odnosno neautentičnost egzistencije čovjeka, tubitka.ʺ(Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu “Sein und Zeita” i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988, str. 202.)

Ove riječi jasno upućuju na ‘bit’ Ereignisa. Povijesno se događanje ne zbiva kao slijepa nužnost neke pseudo-tragedije, već kao kontingentni nabačaj prigoda i zgoda u određenom kontekstu i sklopu snaga. Uzevši stvar ontologijski, dakle metafizički, nikad ne možemo govoriti tek o transcendentalnome uvjetu empirijskih danosti u nekom singularnome događaju. Zato je nužno lučiti između vulgarnoga i autentičnoga načina pojavljivanja Ereignisa. Ako se bitak prikriva, ako k tome još od Aristotela znamo da se biće znamenuje višeznačno i mnogoznačno, onda je posve bjelodano kako temeljno pitanje Heideggera o smislu bitka iz doba Bitka i vremena nije odbačeno i napušteno u korist pitanja o ‘biti’ Ereignisa. Kad umjesto filozofije kao metafizike ulazimo u područje osmišljavanja (Besinnung) bitka, kad ga se nadalje piše prekriženo kao Seyn, što znači da u četvorstvu neba i zemlja, božanskoga i smrtnika ulazimo u otvoreno područje čistine svekolikog onto-teo-kozmo-antropologijskoga odnosa onog što se nadaje mišljenju kao nužnost uokvirenosti baš onog što se ima misliti, tada je povijesno događanje već uvijek upravo ono što pripada bitku i čovjeku u njihovoj međusobnoj svezi i odnosu bez apsolutiziranja i bez pada u bezdan. Imati priliku, odnosno prigodu znači biti otvoren iz vlastite nesvodljive slobode nabačaja bitka spram smisla onog što se zbiva bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Nije stoga slučajno da Heidegger u predavanju ʺVrijeme i bitakʺ (ʺZeit und Seinʺ) iz 1962. godine tvrdi da vrijeme vremenuje, a bitak bitstvuje, dok jedino biće ‘jest’. A to u obratu metafizike znači da ima bitka i ima vremena zbog toga što su podareni-pruženi iz otvorenosti Ereignisa kao svojevrstan dar na imanje bez uzvrata. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.)

Otuda Heidegger može govoriti kako je samo traganje već uvijek cilj, a ne ono što stoji na kraju ovog puta u lutanju između svjetova. Onaj koji traga za smislom bitka, egzistencijalno određeni tu-bitak kojim se čovjek iskazuje bitno ontologijski u svojem metafizičkome karakteru ne može više biti podveden pod definiciju umnog živoga bića koje ima govor, ili animal rationale. Razlog leži u tome što Heidegger mora tragatelja za smislom, onoga tko postavlja pitanja i na njih odgovara nagovoren od samoga bitka, smjestiti u otvoreno područje između prvoga i drugoga početka. Stoga čovjek mora biti usmjeren s onu stranu svakog antropologizma, psihologizma i biologizma. Usto, on se mora osloboditi najvećeg bremena kojeg mu je metafizika namrijela od novoga vijeka, a to je da bude subjekt predstavljajuće-računajućega mišljenja. Ovo oslobađanje pretpostavlja uvid koji suvremenu filozofiju prati kao tamna sjena još od rezultata filozofijske antropologije u Schelera, Gehlena i Plessnera. Riječ je o negativnoj odredbi, koja je samo drugo lice odredbe o animal rationale. Kad se čovjek određuje neopskrbljenom životinjom u biološkome značenju, onda je to tek korak do postavke koju je iznio već Sigmund Freud. Naime, da je čovjek biće koje kulturom kao tehničkom protezom sublimno nadomješta svoju prirodnu konačnost i ograničenost. No, to je upravo ono što je konačno s mišljenjem Ereignisa jednom zauvijek otpravljeno na groblje povijesti svakog antropo-psiho-biologizma. Ne, čovjek nije biće među bićima, jer bi to značilo njegov pad na razinu ontičnosti uopće. Umjesto toga, ono što karakterizira egzistencijalnu otvorenost čovjeka kao tu-bitka jest njegova sloboda novoga započinjanja, drugoga početka, polazeći ne više od bitka kao takvog, već od odluke o smislu same zgode-odgode povijesnoga svijeta u kojem on sam bitstvuje kao čovjek navlastite ljudskosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021.)

U svjetlu promišljanja tzv. uvjeta i mogućnosti pod kojim Ereignis dopušta i otpušta, ali ne u teologijskome smislu, da ima bitka i vremena i da je takvo vrijeme darovano kao ono što ne pripada čovjeku u ‘vlasništvo’ Heidegger se upušta u razmatranje odnosa filozofije i znanosti. No, jasno je da njegov pristup ovome pitanju proizlazi iz već uspostavljenog horizonta svojevrsne kritike novovjekovnoga načina obradbe i preradbe bića u informaciju kao isporuku energije. Drugim riječima, promišljanje biti znanosti unutar Prinosa filozofije (O događaju) iz 1936. godine smjera k postavci da znanost kao

ʺpositum, i svaka znanost jest u sebi ‘pozitivna’ znanost (i matematika). (…) Svaka znanost je stroga, ali nije svaka znanost i ‘egzaktna znanost’.ʺ( Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), str. 145. i str. 149.)

Razlog zašto govor o strogosti i egzaktnosti znanosti ima značenje određenja biti mišljenja koje pozitivno izlaže ono što se pokazuje kao priroda u cjelini svojih prirodnih zakonitosti i svrsishodnosti jest u tome što je ovo mišljenje od novoga vijeka početak posvemašnje vladavine shvaćanja bitka kao informacije. Moja je postavka, naime, da je Heideggerovo promišljanje odnosa znanosti i tehnike ključ za razumijevanje onog što će uslijediti s kibernetičkom razlikom i tehno-genetskom konstrukcijom događaja koji se ne može više objasniti otvorenošću Ereignisa. Što je pošlo prema zatvorenosti ovog Heideggerova ključnog pojma mišljenja 1930-ih godina i uopće ključnog poticaja za čitavu suvremenu filozofiju jest da je mišljenje postalo od onog ljudskog-suviše-ljudskoga nešto krajnje neljudsko. U formi tehnosfere ono nezadrživo smjera spram singularnosti apsolutne tehnogeneze. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) To ponajprije znači da se svaka moguća otvorenost bitka i vremena iz Ereignisa zatvara unutar nečeg što više nije horizont smisla, već autopoietički sklop značenja objekata koji misle tako što vizualiziraju pojmove u beskonačnoj proizvodnji virtualnih svjetova. Sve se umnaža. I sve postaje simulakrum zbilje koja više nema svoj izvornik ni kopije. Filozofija koja bi u nadolazećem razdoblju još imala mogućnost biti ono mišljenje spasonosnoga bez ‘posljednjeg boga’, jer je čitava metafizička struktura mišljenja uvučena u ponovljivu neponovljivost tehnosfere kao njezina ovojnica i zavojnica, ne može se osloboditi vezanosti uz novovjekovnu sudbinu svoje zapalosti u konstrukciju objekta mišljenja.

Što to znači? Ništa drugo negoli da je svaki drugi i drukčiji put filozofije od mišljenja tehnosfere nužno potraga za onim što čovjek više nije ili što mu je možda nekoć pripadalo kao njegova tragična sloboda udesa i poslanstva povijesnoga događanja. Ereignis se kao uputna riječ na metafizičkim tragovima mišljenja od logosa, ideje, energije, volje, duha, rada, volje za moć, egzistencije pokazuje kao ‘posljednja riječ’ filozofije na ishodu njezina puta bez povratka. Taj put je dovršen. Više se ne može preusmjeriti ono što je preostalo od tzv. svjetske povijesti čak i po cijenu nade u intervenciju ‘posljednjeg boga’ kao spasonosnoga održavatelja onog što bitku, bićima i biti čovjeka podaruje osmišljavajuću moć rasvjetljenja pred tminom suvremenoga nihilizma. Kao i svi veliki mislioci zapadnjačke filozofije prije njega, od Platona, Aristotela, Kanta, Hegela, Marxa, Nietzschea, tako je i Heidegger dobro znao da se mišljenje u bilo kojem svojem liku mora suočiti i razračunati s onim što proizlazi iz Moći upravljanja svijetom. Ta je moć uistinu čudovišan izvor političkoga i politike. (Žarko Paić, Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.)

Bez istinske politike nadolazećega mišljenje kao spasonosni izgled preokreta i obrata metafizike nema više nikakvog izgleda u tzv. praksi samoga života. Zašto? Zato jer ne može suprotstaviti totalnoj mobilizaciji tehnosfere ništa osim onog što je zapravo nasljeđe Heideggera i njegova oporuka mišljenja. A to je mišljenje Ereignisa kao puta rasključavanja tajne smisla bitka i vremena u zgodi-odgodi posljednje odluke koja je već pala i prije no što je ovo dospjelo do zbiljskoga stanja stvari. Odluka koja je već pala pripada svemu drugome a ne pragmatici znanja i tome pripadnome mišljenju neljudskoga. Heidegger je 1950-ih to imenovao nazivom Gelassenheit, opuštenost. (Martin Heidegger, Gelassenheit, K. Alber, München, 2014.)

No, i svaki trag opuštenosti naspram izazova moderne tehnološke apokalipse još je uvijek u okrilju osmišljavajućeg mišljenja mitopoetskih izvora u onome što pripada području poiesisa. Biti usuprot tehničkoga svijeta ne znači biti isključen iz njega. Prije to znači biti mu neprilagođen do mjere slobode egzistencijalnoga otkazivanja nepovjerenja. Događaj potrebuje, naime, mišljenje ne više kao svoj dar bez uzvrata, već kao nalog za susret s nadolazećim polazeći od pokušaja da zajedno s napretkom i razvitkom tehnoznanstvenoga konstruktivizma dosegne drukčije shvaćenu singularnost od one tehnološke kakvu zagovaraju posthumanisti. Može li se suvremeno mišljenje na ovom tragu uopće sučeliti s nečim što je najčudovišniji znak iskrsavanja propasti i to u trenutku kad sam svijet nije ništa drugo negoli ono što su i Heidegger i Sutlić imenovali stabilnošću u promjeni?

Événement – Događaj i kaos

Drugi i posve suprotstavljeni put u razumijevanju filozofije s obzirom na mišljenje nadolazećega otvorio je Gilles Deleuze. Njegovo shvaćanje događaja, francuski événement,već je od samog početka njegova puta mišljenja bilo za razliku od Heideggera preusmjereno iz horizonta moderne ontologije, s Nietzscheom, Bergsonom i Whiteheadom, polazeći od pojma postajanja (devenir). Njegova posvemašnja ‘simfonija vječnog stvaralaštva’ više nije imala za svoje temeljne pojmove epohalnu konačnost bitka u povijesnome osmišljavanju, niti se metafizika pojavljuje u njegovu djelu kao razdjelnica spram onog što povezuje iskon (arché) i suvremenost u smislu nečeg neautentičnoga i otuda nihilističnoga. Umjesto smisla bitka i mišljenja Ereignisa iz kojeg bitka i vrijeme poprimaju svoje bitstvovanje i vremenovanje u otvorenosti zgode-odgode, sada je naglasak premješten na pojmove beskonačnosti, razlike, virtualne aktualizacije i drukčijeg shvaćanja metafizike tako što Bog i bogovi više nemaju svoj razlog opstojnosti niti bilo kakvu regulativnu moć za mišljenje događaja (événement). (Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2021.)

Samo se mišljenje u svojoj troznačnosti kao umjetnost, znanosti i filozofija pojavljuju događajem koji povezuje ono prošlo, sadašnje i buduće iz perspektive sučeljavanja ili borbe s kaosom. A to znači da se mišljenje ne skriva u metafizičkim izvorima bitka. Ono je izazvano i izvedeno iz događaja koji stvara troznačnu reakciju na njegovu strukturu preusmjeravanja povijesti iz nekog stanja pra-forme u metmorfozu formi čija se postojanost mijenja u postajanju onog Drugog i drukčijega. Načelo individuacije, preuzeto od Nietzschea, postaje unutarnji poriv stvaralačke dimenzije mišljenja što ontologiju dovodi do procesualnosti bez kraja. U knjizi napisanoj s Felixom Guattarijem, Što je filozofija? iz 1991. godine, Deleuze radikalno uspostavlja novi diskurs i način izlaganja onog što nazivamo mišljenjem kao događajem.

ʺMišljenje u svoje tri velike forme ‒ umjetnosti, znanosti i filozofiji ‒ uvijek se definira suočavanjem s kaosom, ocrtavanjem ravni, prostiranjem ravni nad kaosom. No filozofija želi sačuvati beskonačno dajući mu konzistenciju; ona ocrtava ravan imanencije koja, djelovanjem konceptualnih likova, dovodi događaje ili konzistentne koncepte do beskonačnosti. Nasuprot tome znanost se odriče beskonačnog kako bi stekla referenciju; ona ocrtava ravan nedefiniranih koordinata koja svaki put, djelovanjem djelomičnih promatrača, definira stanja stvari, funkcije ili referencijalne propozicije. Umjetnost želi kreirati konačno koje obnavlja beskonačno; ona ocrtava ravan kompozicije koja, djelovanjem estetičkih figura, nosi spomenike i kompozitne senzacije. (…) Misliti znači misliti s pomoću koncepata, ili s pomoću funkcija, ili s pomoću senzacija, i ni jedno od tih mišljenja nije bolje od ostalih, ni potpunije, cjelovitije, sintetičnije ‘mišljenje’.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017, str. 153. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

Evo, na kraju svojeg puta mišljenja Deleuze je dospio do naizgled čudovišno provokativne postavke koja se s poviješću metafizike ne podudara. Ako je mišljenje upravo to sučeljavanje s kaosom, onda su sve tri forme u kojima se mišljenje pojavljuje ‒ umjetnost, znanost i filozofija ‒ ne samo ravnopravne. One su sintetičke jer povezuju koncepte, funkcije i senzacije, i to na taj način da bez hijerarhijskoga ranga uspostavljaju legitimnost navlastita diskursa tako što se suočavaju s kaosom da bi svijet postao i sam događaj misaone konzistencije. Ali ne u hegelovskome smislu, kojeg Deleuze tako strasno i uporno tijekom svojeg puta mišljenja otklanja iz horizonta suvremenosti. Filozofija, dakle, nije više kao u Heideggera ‘kraljevska moć’ usmjeravanja povijesnoga događanja Zapada koja u formi mišljenja Ereignisa, doduše ne utemeljuje bitak, bića i bit čovjeka spekulativno-dijalektički s vjerom u apsolut koji sam sebi misli kao u Hegela. Umjesto toga, Deleuze u razračunavanju s Heideggerom i njegovim prebolijevanjem metafizike razara onto-teo-kozmo-antropologijsko ustrojstvo metafizike time što isključuje bilo kakvo transcendentno djelovanje božanske supstancije u mišljenju. Ako Heideggeru u njegovu mišljenju četvorstva (Geviert) nužno treba i ono što iz Ereignisa slijedi kao spasonosni dolazak ‘posljednjeg boga’ za mišljenje ‘drugoga početka’, u slučaju Deleuzeove ontologije postajanja riječ je o trijadi umjetnosti-znanosti-filozofije koje unutar događaja mišljenja drži i usmjerava u borbi s kaosom ‒ ravan imanencije.

Nije, dakle, imanencija samo ontologijski pojam zadobiven u negiranju transcendencije. Ovosvjetovnost u prostorno-vremenskome smislu od Dunsa Škota, Spinoze do Nietzschea, zahtijeva od mišljenja da metafiziku uzme kao okvir za razumijevanje beskonačnoga procesa stvaranja virtualnih svjetova polazeći od toga da je, ničeanski rečeno, Bog mrtav. Na njegovo mjesto ne dolazi nikakav subjekt-supstancija, čovjek ili čovječanstvo, već se ono što je u tradicionalnoj metafizici pripadalo bogu kao nepokretnom pokretaču u Aristotela ili stvaratelju svijeta kao kršćanskome izvoru transcendentalija u sv. Tome Akvinskoga, nadomješta logikom imanentne transcendencije. Mišljenje nastaje iz događaja u svojoj troznačnosti, koja je formalno rezultat nestanka hijerarhije Jednog, temelja, ideje, transcendencije. Vladavina Mnoštva, razlike, simulakruma, postajanja otuda nije tek nadomjestak za strukturalni platonizam zapadnjačke metafizike. Pojmovi s kojima Deleuze misli svijet u radikalnoj promjeni stanja postaju koncepti-funkcije-senzacije, odnosno stvaralački stimulans samoga života koji iz suprotstavljanja kaosa i poretka postaje, kako je to rekao James Joyce, kaosmosom. Događaj se događa kao misaoni pokušaj borbe s kaosom i stoga uvijek ima dalekosežne posljedice jer otvara mogućnosti promjene onog nadolazećega iz bitne promjene sadašnjosti.

ʺTri se mišljenja presijecaju, isprepleću, ali bez sinteze ili identifikacije. Sa svojim konceptima filozofija izaziva događaje, umjetnost podiže spomenike sa svojim senzacijama, dok znanost sa svojim funkcijama konstruira stanja stvari. Između ravni može se uspostaviti bogat splet podudarnosti. Ali mreža ima svoje vrhunce, ondje gdje sama senzacija postaje senzacija koncepta ili funkcije, gdje koncept postaje koncept funkcije ili senzacije i gdje funkcija postaje funkcija senzacije ili koncepta. I ni jedan se od tih elemenata ne može pojaviti a da se drugi tek ne bi trebao pojaviti, još neodređen ili nepoznat. Svaki na ravni kreirani element priziva druge heterogene elemente, koje tek treba kreirati na drugim ravnima: mišljenje kao heterogeneza.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? str. 154.)

Mišljenje kao heterogeneza? Upravo to. I kad Deleuze istodobno tvrdi da mišljenje proizlazi iz događaja koji je izvanjski i koji mišljenje aktivira iz stanja inercije, te da događaje izaziva jer se služi konceptualnom demijurgijskom moći stvaranja onog čega nema u prirodi stvari, onda je ova logika i-i zapravo uspostavljanje djelovanja ravni imanencije kao novog načela mišljenja onog nadolazećega. No, nadolazeće nije tek formalno rečeno ono što će biti u budućnosti. Nadolazeće se već događa kao stupanj vjerojatnosti događaja iz duha tehnogeneze kojim nastaje i oblikuje se kibernetički sustav proizvodnje i pohrane informacija. Heterogenost nije posljedica umnažanja Jednoga, jer bi tako metafizika od Platona do Hegela imala i nadalje svoju vjerodostojnost u uvjetima vladavine umjetne inteligencije i umjetnoga života.

Heterogeneza označava nužnost načela individuacije, a to pretpostavlja da ono singularno u svojoj ponovljivo-neponovljivoj egzistenciji određuje nastanak vrste i roda iz apsolutne pojedinačnosti kao iznimke, a ne pravila. Nije heterogeno mišljenje ono koje je tek suprotnost homogenom mišljenju, koje svagda počiva na vladavini Jednoga kao temelja svekolikog bitka, bića i biti čovjeka. Iz heterogeneze postaje razvidno da se kaosu kao konceptu, funkciji i senzaciji može suprotstaviti samo na ravni imanencije ono mišljenje koje je već u sebi pluriperspektivno i transverzalno. (James Wiliams, The Transversal Thought of Gilles Deleuze: Encounters and Influences, Clinamen Press, Manchester, 2005.)

Kako razumjeti događaj u Deleuzea kad je posrijedi troznačnost odnosa mišljenja spram kaosa ako ne iz elementarne strukture imanencije kao samoga života. Jer kao što vidimo, metafizika nastavlja i nadalje svoju Odiseju. Ali ne više tek na zemlji, već prije svega u svemiru. Taj kozmologijski aspekt nije tek preseljenje čovjeka u svemir. Ono što s Deleuzeom uistinu nastaje ‘novo’ nije ništa drugo negoli događaj virtualne aktualizacije mišljenja kao postajanja drugim i različitim. To je kao kad bismo htjeli slikovno predstaviti ono što proizlazi iz njegove nesvodive heterogeneze i uzeli bismo stoga metamorfozu mnoštva likova iz SF TV-serije Star Trek 1987-1994.

Mutacije i permutacije onog što nije izvornik dovodi do toga da više ne možemo govoriti o nekoj vječnoj i univerzalnoj ‘ljudskoj prirodi’. Umjesto ove metafizičke iluzije susrećemo se s mnoštvom plastičnih formi u kojima mozak zamjenjuje um i tako pokreće stvorove kao žive i umjetne objekte koji misle. Između organskoga i tehničkoga ne postoji više jaz svjetova. Događaj u borbi mišljenja s kaosom zahtijeva uvijek ʺsamo malo reda da se zaštitimo od kaosaʺ. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? str. 155.) No, to nije moguće bez potpunog obrata u razumijevanju i reda i kaosa. Red nije metafizička stabilnost ovjekovječenja bitka u prolaznosti vremenitosti, kao što kaos za Deleuza nije ono što su Grci od Hesioda mislili pod tim pojmom u smislu čudovišne bezobličnosti, amorfne mase i kozmičko-ljudskoga stanja rasapa bitka uopće. Što zapravo mislimo kad govorimo danas o kaosu?

Postoji već uvriježena prispodoba o tzv. deterministički određenom kaosu u suvremenih znanstvenim teorijama. Naime, tvrdi se da kad leptir zatreperi svojim krilima u Argentini, nastane tornado u Teksasu tri tjedna poslije. Kaos se, dakle, shvaća kao determinizam, nelinearnost i kao osjetilna ovisnost. Matematički pojam kaosa pojavljuje se u astronomiji, meteorologiji, biologiji, ekonomiji i socijalnoj psihologiji. No, podrijetlo ovog pojma seže u grčku metafiziku kod Aristotela. On je ukazivao na mala odstupanja od pojma istine kao jedinstvenosti i homogenosti iskaza o zbiljskom stanju neke stvari. No, baš te male razlike ili odstupanja, svojevrsna skretanja od izravnoga smjera kretanja čine kaos fenomenom u istraživanjima fizike, primjerice kod Poincaréa onom veličinom koja utječe na dostatne uvjete postojanja tvari u svojoj konzistenciji. Kaos se stoga uobičajeno shvaća kao matematička veličina dinamičnoga sustava. To je deterministički matematički model u kojem je vrijeme ili ono koje protječe kontinuirano ili s diskretnim odstupanjem od varijable.

Kad se, dakle, pojave nelinearni učinci u djelovanju determinističkoga modela, možemo govoriti o kaosu, jer se u igru uvode momenti skretanja i kvantitativno-kvalitativnoga odnosa veličina kao graničnih slučajeva. Tako se teorijom kaosa naziva kvalitativno proučavanje nestabilnih povremenih postupanja u determinističkim nelinearnim sustavima. Ukratko, ono što se podrazumijeva kao nelinearnost odnosi se na nepostojanje mogućnosti uspostavljanja izravne sveze djelovanja tzv. zakona kauzalnosti i teleologije, uzroka-svrhe, u modelu proučavanja fizikalno-kemijsko-biologijskih stanja i činjenica. Zbog toga je uz pojam kaosa uvijek riječ o pojmovima slučaja ili kontingencije kao protuteže tradicionalnom metafizičkome razumijevanju bitka kao postojanosti u promjenama. No, za razliku od klasične metafizike ovdje se sada suočavamo s djelovanjem obrata u biti ne samo uzroka, već i učinka unutar determinističke sheme mišljenja. (Peter Smith, Explaining Chaos, Cambridge University Press, Cambridge, 1993.)

Kad suvremene teorije endofizike i determinističkoga kaosa rabe pojmove tzv. nelinearnih modela, istražujući odnos između kaosa i reda/poretka u svijetu (svemiru i životu nastalom kozmičkom evolucijom), odjednom se nalazimo u logici transjunkcije (i-i). Zato nije nimalo neobično da će u spomenutome spisu Deleuze i Guattari sklapati razdvojene pojmove i stvarati hibridne odnose supstancija kao pravilo »nove metafizike«. Takvi su, primjerice, pojmovi – geofilozofija i kaosmos. A nastanak novoga izvan metafizike prirode u smislu stabilnosti i postojanosti dovest će do toga da se bitak kao postajanje (devenir) u stalnim preobrazbama shvati stvaralačkim načelom triju vladajućih formi (duhovnoga) života: filozofije, umjetnosti i znanosti. Za Deleuzea i Guattarija kaos ne predstavlja »raspad poretka«. Umjesto toga, njihov je stav da je posrijedi beskonačna brzina promjene formi života.

Sve što se događa na taj način nas uvodi u konstelacije odnosa mišljenja kao virtualnosti ili heterogeneze. Posljednje poglavlje knjige Što je filozofija? naslovljeno je ʺOd kaosa do mozgaʺ. U njemu nailazimo na vrtoglavicu mišljenja kojemu u svakome trenutku prijeti gubitak orijentacije i pad u ništavilo, bezdan, zaborav. Stoga Deleuze i Guattari ne misle kaos kao nešto postojano i trajno, jer to nije puka alternativa redu, kao što to, uostalom, u klasičnoj ontologiji nije ni Ništa niti ništavilo nasuprot bitka. Usto, kaos ne obuhvaća tek imaginarni i stvarni prostor u kojem proces postajanja tvari i objekata ne funkcionira na temelju fizikalnih zakonitosti u svemiru. Nije to, dakle, neka hiperprostorna crna rupa antitvari u kojoj iščezava sve stvoreno i materijalnim granicama omeđeno.

U svojoj najvažnijoj ontologijskoj knjizi iz ranog razdoblja, naime, Razlici i ponavljanje iz 1968. godine, Deleuze je baveći se problemom ‘slike mišljenja’ dospio do postavke da odnos između mišljenja i događaja u kontekstu nastanka greške, negativnoga i gluposti proizlazi iz suprotstavljanja onog što pripada transcendentalnome načelu uvjeta mogućnosti pojavljivanja istine u svijetu i onoga što je shvaćeno kao rezultat ove metafizičke ‘velike priče’ koja od novoga vijeka određuje filozofijsku arhitektoniku uma, ponajrprije u Kanta, a potom u Hegela. Greška, negativno i glupost otuda postaju ono radikalno Drugo u svjetlu dogmatske metafizike, nešto krajnje nepropusno za svaki logički sustav mišljenja koji, naravno, kartezijanski počiva na clare et distincte pretpostavkama cogita. No, za ontologiju postajanja ili filozofiju koja počiva na logici imanencije kakva je Deleuzeova, to je samo odstupanje ili skretanje od posvemašnje neodređenosti istine koja nije rezultat božanske objave apoluta čovjeku, već predstavlja proces dolaženja do najvećeg stupnja izvjesnosti o kvantitativno-kvalitativnome odnosu između veličina u razmatranju. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011, str. 192-198.)

Mišljenje nije unaprijed programirana aktivnost kojom se konceptualno, putem funkcija i kroz senzacije, dopire do tajne pra-događaja. Ništa od toga. S mišljenjem smo neprestano u borbi s kaosom jer je put od kaosa do mozga posve netransparentan. Evo, o čemu se tu radi.

ʺFilozof, znanstvenik i umjetnik izgledaju kao da se vraćaju iz zemlje mrtvih. Filozof donosi iz kaosa varijacije koje ostaju beskonačne, ali su postale nerazdružive na apsolutnim površinama ili u apsolutnim volumenima što ocrtavaju sjecišnu ravan imanencije…Znanstvenik donosi iz kaosa varijable koje su postale neovisne zahvaljujući usporavanju, odnosno uklanjanjem svih drugih varijabilnosti koje bi se mogle umiješati u proces… Umjetnik donosi iz kaosa varijatete koji više ne konstituiraju reprezentaciju osjetilnog u organu, nego uspostavljaju biće osjetilnog na anorganskoj ravni kompozicije sposobnoj da obnovi beskonačno.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? str. 156.)

Carstvo razlika, zar ne, koje Deleuze donosi iz svoje ontologije postajanja u fascinantnome eklektičkome spoju Spinoze i Leibniza, Nietzschea i Bergsona, Whiteheada i Simondona, pokazuje nam da se događaj fiksira u mišljenju kao njegova sveprodiruća ravan imanencije u sam život do njegove posljednje točke prelaska iz jednog stadija u drugi. To je ta temeljna razlika u razumijevanju događaja spram Heideggerova Ereignisa. Ako je logika imanentne transcendencije da je namjesto Boga u metafizičkom ustrojstvu ontologije stupio stvaralački proces virtualne aktualizacije svjetova, onda je uistinu posrijedi samo i jedino ono što bismo deridijanski nazvali dekonstrukcijom metafizike. Ona bez nekih daljnjih poteškoća i nadalje funkcionira. Samo što je nebo prazno, Bog mrtav, a zemlja izložena na milost i nemilost prostornim procesima teritorijaliziranja i reteritorijaliziranja. Ono spasonosno ne leži, dakle, u mišljenju koje u četvorstvu neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika priprema prijelaz nadolazećem mišljenju onkraj metafizike s iščekivanjem ‘posljednjeg boga’. Deleuze je u suvremenu filozofiju vratio beskonačnost i bivanje kao postajanje (devenir) oslobodio emfatičke snage razaralačkoga nihilizma koji se korijeni u biti moderne tehnike.

Namjesto toga, mišljenje se materijalizira i energetizira, a mozak na putu do kaosa i natrag prelazi sve putanje spiralnoga kretanja vremena bez kontinuuma i bez početka i kraja. (Gilles Deleuze, ʺMathesis, Science, and Philosophyʺ, u: Letters and Other Texts, Semiotext(e), New York, 2015, ur. David Lapoujade, str. 289-299.) Filozofija postaje konceptualnom montažom svjetova, znanost jest ono što s pomoću funkcija misli tako što računajući planira i konstruira same događaje bez udjela u reprezentaciji stvarnosti, dok umjetnost iz logike senzacija uokviruje sam kaos kao događaj koji istodobno u svojoj nelinearnosti i kontingenciji nalikuje stvaralačko-razaralačkoj ideji umjetnosti uopće. Kad se bavimo događajem koji je izgubio karakter spasonosnoga Ereignisa, mi smo neprestano u vrtoglavici konceptualne igre s mogućnošću nastanka novih svjetova. I doista, ta Deleuzeova heterogeneza otima dah. Što da radimo s tim mozgom koji više nije puki prenosnik ili organ mišljenja, već struktura proizvođenja troznačnosti mišljenja kao forme singularnosti samoga života? Ništa. Mozak radi sam i postaje hologram i program, monogram i heterogenetski objekt svake moguće subjektivacije. Što se događa s mišljenjem u doba apsolutne tehnogeneze kao heterogeneze pripada onom nadolazećem kao njegov novi ontologijski krajolik u formi mreže nad mrežama. U povijesti ontologije i kozmologije najzagonetniji pojam svih vremena kao da postaje zadaćom mišljenja onog što nije i ne biva, već što omogućuje svako buduće pojavljivanje i postajanje. Riječ je o chôri.

ʺPlaton je u Timeju (48e4) skovao pojam za to stvaralačko-razaralačko Ništa. Nazvao ga je chôra (χώρα). Na taj je način otvorio problem nečega što nije tek puki prostor nalik kontejneru za prazne objekte, već materijalni supstrat ili interval. Ako chôra nije ni bitak ni biće, ako nadalje podaruje prostoru mogućnost egzistencije za stvari, objekte, predmete, onda se radi o razlici između bitka i Ništa utoliko što svako iščeznuće predstavlja mogućnost nastanka novoga. Granica nije više apsolutna. Tehnika u formi neljudske tehnosfere prelazi sve metafizički utvrđene granice. Naposljetku nadilazi i ono ljudsko uopće. Mi više ne vladamo tehnikom, a niti ona nama. Sve je u stalnim preobrazbama i ništa više nema postojanu bit. Ono što je neizbježno i neumitno jest da chora sada nije izvan ovoga svijeta. Ona je u samome središtu vrtnje bez vrtloga, čista informacija u stanju entropije svih živih i ne-živih sustava.ʺ – Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I. Žrtvovanje i dosada: Životinja-Ćovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018, str. 9.

Epilog

Filozofija kao mišljenje nadolazećeg vremena upravo je poput chôre. Nemoguće ju je izbjeći čak i kad joj se poput bezobzirnih suvremenika tehnoznanstvene konstrukcije svjetova u liku astrofizike i kozmologije upućuju riječi prijekora i prezira. Filozofija se ne razvija u vremenu kao što se to isto tako može reći i za umjetnost. Razlog leži u tome što je mišljenje događaj koji prelazi granice epohalnih svjetova i što istodobno pripada svojem vremenu. Samo ono što određuje znanost u njezinom apsolutnome nastojanju da dosegne posljednju granicu tzv. objektivne spoznaje i da u Teoriji svega kao singularnosti spozna smisao i svrhu onog što nazivamo svemirom, a posrijedi je tehnogenetski izvor znanstvenoga napretka i razvitka, može doseći delezovski rečeno beskonačnu brzinu. Filozofiji je to, na sreću, uskraćeno. Umjetnost pada pod jaram ove težnje uvijek kada želi izaći iz svojeg okružja osjetilnosti i senzacije i postati mišljenje koje misli tako što oblikuje svijet kao slučaj i privid vječnoga sjaja bitka. Otuda je umjetnost, doduše, uvjet mogućnosti suvremene filozofije kao promišljanja i osmišljavanja suvremenosti bez podilaženja onome što čini logiku tehnosfere, a to je trijada računanja-planiranja-konstrukcije u sintezi racionalnosti i intuicije. Ne treba biti zabrinut za budućnost filozofije jer je više uopće nema.

Ono čega ima nije ništa drugo negoli ono nadolazeće u znaku otvorenosti spasonosnoga izgleda bez boga kao događaja koji i Heideggerov Ereignis i Deleuzeov événement dovode do kazivanja o onome što ne stoji ni iza niti ispred kao metafizičko pitanje o smislu ili svrsi bitka uopće. Kad to kao posljednje pitanje postavljaju astrofizičari i kozmolozi na putu dosezanja tzv. konačne Teorije svega, onda je to znak da je znanost u svojem nadvladavanju svih drugih formi mišljenja u bitnome istovjetna filozofiji i kad to strasno poriče. Zašto? Zato što je ne vodi samo mišljenje koje računa-planira-konstruira, već i ono što misli tako što stvara nove koncepte i pristupa kaosu kroz borbu s njim putem senzacija. Ono što mišljenje koje struji kroz forme filozofije, umjetnosti i znanosti razlikuje od vjere u ʺposljednjeg bogaʺ nije nikakva racionalnost protiv mistike objave.

Naprotiv, posljednja riječ nadolazećega mišljenja pripada sintetičkoj formi univerzalne ʺracionalne intuicijeʺ koja nasuprot ʺumjetnoj intuicijiʺ tehnosfere zna da smisao ili svrha ovog i svih mogućih svjetova nije ni u kakvoj pragmatici znanja ili poetičkome djelu nalik božanskoj simfoniji beskonačnih sfera. Umjesto toga, ono što još preostaje jest pitanje čemu je na putu još uvijek otvorena mogućnost da čovjek, bez kojeg nema filozofije, umjetnosti, znanosti, a niti religije, opravda svoju egzistenciju u svijetu kao misaonu zadaću uvida u ono što događaju podaruje više od chôre ili mreže života uopće?

misljenje-kao-događaj-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026