Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

O prirodi kao animalnome magnetizmu

O prirodi kao animalnome magnetizmu

O čemu mislimo kad danas kažemo ‘priroda’? Je li to isto kao i ono divlje u iskustvu boravka u prašumi ili možda nomadskome putovanju kroz pustinju do prve oaze i napuštenoga grada sazidanoga od pruća i skorenoga blata? Ili bi trebalo kazati da slika prirode ne odgovara srednjovjekovnim univerzalijama koje iz Božjega uma ulaze u ljudsko mišljenje i imaju moć stvaranja onog općega koje u sebi sabire sve posebno i pojedinačno? Nećemo li uistinu reći da želimo očuvati prirodu netaknutom a pritom zanemariti da je suvremena civilizacija antropocena sastavljena od megalopolisa industrijalizma posvuda u svijetu, od američkih gradova do azijskih, afričkih distopija užasa poput Lagosa, do brazilske metropole s katastrofalnim uvjetima života u favelama, do totalno zagađenoga Pekinga i Šangaja, da se ne govori o Mumbaiju i ekološkim močvarama smrada i kala, o meksičkim piramidama smeća u prostoru gdje obitavaju milijuni ljudi itd.? Priroda, je li to ono još uvijek djevičanski čisto na ovoj planeti poput smaragdne boje rijeka i azurno plavih mora, poput cvrkuta slavuja u vrtu s magnolijom i beskrajne tišine noći utonule u sjaju mjesečine nad planinskim jezerima? Znamo, o da, kako je grčki physis odavno iščezao iz našega iskustva mišljenja, pa ipak, zar nas ne oduševljava mogućnost da unatoč svekolikom procesu isušivanja smisla u ovom globalno-planetarnome nihilizmu odjednom pred sobom nemamo tek Hölderlinove himne o Rajni ili grčkome Panu, već i doživljaj stvarne prirode, koju američki mislilac tzv. transcendentalizma i animizma Ralph Waldo Emerson naziva animalnim magnetizmom? ʺProblem ponovnog uspostavljanja praiskonske i vječne ljepote svijeta može se riješiti izbavljenjem duše. Ruine ili pustoš koju vidimo promatrajući prirodu, u našim su vlastitim očima.ʺ (Ralph Waldo Emerson, O prirodi, Litteris, Zagreb, 2013., str. 86. S engleskoga preveo i priredio Vojo Šindolić.) Ovaj produhovljeni pristup prirodi u 19. stoljeću nadahnuo je i najvećeg američkoga pjesnika Walta Whitmana da u svojoj zbirci Vlati trave slavi vječnost ljepote prirode i novi duh univerzalne demokracije na tlu Amerike. No, što imamo danas od toga ako ne eko-fundamentalizam tzv. deep ecology s Johnom Zerzanom i eko-turizmom koji od tzv. čiste prirode kapitalizmu održivoga razvitka poklanja velike profite i podaruje brand zelene tranzicije kao novu strategiju lažnog iskupljenja. Priroda je, dakle, problem naše misaone percepcije i uvjerenja da možemo izbaviti dušu vikendom u brdima i gorama, hodočašćem na putu sv. Jakova do Santiaga de Campostele ili odlukom da ćemo od sutra postati pustinjaci i poput mistika u Kapadokiji u podzemnim šupljikavim stijenama i samostanima čekati Posljednji sud. Emerson je bio dijete američke romantike i zato je tako veličajno obuzet duhom mistike prirode. Ni moj divni prijatelj, veliki američki pjesnik i esejist Sydney Lea, kojemu posvećujem ovaj zapis, zacijelo na svojim lutanjima dubokim šumama Vermonta ne bi nikad zaboravio na ovu misaonu tradiciju bez koje smo lišeni misli o mogućnostima ponovnoga povratka ‘praiskonske i vječne ljepote svijeta.’ U njegovoj poemi Stotinu Himalaja Sydney pjeva ovako. …’svemogući Bog je dozvao svijet’. Kako nisam svemoguć, onda ću se obratiti stvarima koje jesu, recimo vremenu, smrti i ljubavi. Iznad svega ljubavi. Kod obližnjeg panja, u guštari krije se nešto sjajno: savršeni dragulj od kvarca – grimizan, trajan, oblika koji nekako podjeća na srce. Taj je dan ispunjen do danas. Jednostavni kamen… Osvojio sam sve male Evereste jednog po jednog. (Sydney Lea, ʺSablasna bolʺ, Tvrđa, br. 1-2/2005., str. 355. S engleskoga preveo Miloš Đurđević) Obratiti se prirodi znači poput Sydneya oživjeti onaj pravi animalni magnetizam bez ikakve druge svrhe osim užitka u životu kao poeziji hodanja kroz krajolik divljine, kroz našu kristalno čistu samoću, kroz svjetlo i tminu svakodnevice kakva već oduvijek jest.

February 10, 2024
Imamo estetiku da ne bismo propali od ljepote

Imamo estetiku da ne bismo propali od ljepote

Još jednom valja nešto reći o razlikovanju estetičkoga i umjetničkog, jer čini se da ni danas, kad je već sama zbilja digitalnog doba postala stvar estetizacije, ne znamo pouzdano što je jedno a što drugo u svojoj bitnoj nesvodivosti. Zato ćemo za autentičnoga misaonog svjedoka uzeti Umberta Eca, autora knjige Estetički problem u Tome Akvinskoga (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., S talijanskog prevela Sanja Roić, s latinskog preveo Augustin Pavlović o.u.) Eco nas ponajprije želi izbaviti od neznanja o srednjem vijeku, pa tako i od posve pogrešnih uvjerenja kako je skolastika bila inferiorna po tim pitanjima jer je transcendentalija ljepote uvijek bila na zadnjem mjestu. Bog je ponajprije Jedan, dobro i istina, biće čistog savršenstva, pa tek naposljetku ukazuje se čovjeku i kroz sjaj i koprenu ljepote. Eco stoga polazeći od ‘utemeljitelja’ filozofijske estetike Baumgartena nabraja sva njezina značenja, a to su ʺscientia cognitionis sensitivae, theoria liberalium artium, gnoseologia inferior, ars pulchre cogitandi, ars analogi rationis (znanost osjetilne spoznaje, teorija slobodnih umijeća, niža gnoseologija, umijeće lijepog mišljenja, umijeće onog što je analogno u razumu)…No ako pod estetikom razumijevamo područje interesa za vrijednost ‘ljepote’, njezinu definiciju, njezinu funkciju i način njezina proizvođenja i upotrebe, onda je srednji vijek govorio o estetici. (…) Definiramo ‘estetičkim’ problem moguće objektivne konzistencije i subjektivnih okolnosti nekog posebnog iskustva koje se u svakidašnjem jeziku naziva ‘ljepotom’, dakle problem ‘lijepih’ predmeta i tzv. ‘estetskog užitka’. To iskustvo nije nužno vezano uz umjetničku činjenicu, jer ne kažemo da su ‘lijepi’ samo neki ep ili neka slika nego i neki konj, zalazak sunca ili neka žena i, u krajnjem slučaju, neki zločin ili obilan i profinjen obrok. O ‘umjetnosti’ govorimo također i kad ukazujemo na neki pedagoški projekt (socijalistički realizam), neko funkcionalno rješenje (industrijski dizajn), životno iskustvo (happening), eksperimentiranje u jeziku (Joyce) ili neko kombinacijsko manipuliranje elementima (umjetnost koju proizvode elektronska računala).ʺ(str. 10-11) Prije negoli krenem u analizu razlike estetičkoga i umjetničkoga, zar nije sjajno da je Eco još 1970. godine kad je objavio ovu knjigu bio posve izričit da je kompjutorska manipulacija elementima zapravo umjetnost, a da danas mnogi uvaženi estetičari neće to priznati u slučaju onog što čini moćna AI s njezinim algoritmima. Uglavnom, vidimo da je razlika svagda ona koja estetičko smješta u područje bitka prirode, iako je zločin čin ‘duhovne prirode’, dok ono umjetničko sagledavamo iz sveze duha, društva, života, jezika i tehnike. Ono što ipak izostaje u Ecovu nabrajanju baumgartenovske terminologije leži izvan područja tradicionalno shvaćene estetike. Posrijedi je, naime, uvid koji spominju u svojim razmatranjima kritike novovjekovne metafizike i navlastito estetike i Heidegger i Gadamer tvrdeći da je 18. stoljeće kad je nastala estetika bilo doba rađanja racionalizma i moderne tehnike. Stroj koji određuje ovaj mathesis universalis je početak mehaničke ere s kojom je nastalo posvemašnje ubrzanje života, a umjetnost je u svojem profanome liku postala ništa drugo negoli estetička oblikovateljica etičkih vrlina modernosti koje je slavio Schiller u svojim Pismima o estetičkome odgoju. Sve što je estetika značila u doba svojeg nastanka danas više ne znači, iako je od svega ostalo neupitno nešto izvan svakog spoznajno-teorijskoga relativizma tako blisko postmodenoj kritici metafizičkoga univerzalizma. Ljepota nije ništa ovjekovječeno jer to ponajprije nije stvar tzv. kompjutorske umjetnosti, već nešto što nadilazi granice i estetičkoga i umjetničkoga i pojavljuje se u entitetima ne kao privid istine i dobra, već kao sinteza tehničko-ljudske djelatnosti i sinteza prirode-i-duha. Ona je, dakle, istodobno epifanija i transcendentalija te konstrukcija i egzistencijalija u posve drukčijem razumijevanju od onog tradicionalno metafizičkoga. Nije slučajno Eco nastojao promisliti zašto se baš ljepota i ono estetičko pojavljuju u sv. Tome Akvinskoga, te zašto je unatoč naizgled posljednjem mjestu ranga transcendentalija stvar drukčije postavljena. Usmjerenost Bogu kao stvaratelju svijeta koji za razliku od grčkih bogova stoji izvan ove metafizičke igre neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika tako što ju uopće omogućuje značila je upravo ono što Ernst Robert Curtius u djelu Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Matica hrvatska, Zagreb, 1971. S njemačkoga i latinskoga preveli Stjepan Markuš i Tomislav Ladan, tvrdi kako ʺmoderni čovjek uvelike precjenjuje umjetnost, jer je izgubio osjetilo za inteligibilnu ljepotu koje su imali neoplatonizam i srednjovjekovlje…Ovdje se misli ljepota o kojoj estetika nema pojma.ʺ (navedeno prema Umberto Eco, isto, str. 15.) I doista, nije ovdje riječ o apologiji katedrala i Kristova žrtvovanja u umjetnosti romanike, gotike i baroka, već o nečemu presudnome za svaki pokušaj razlikovanja estetičkoga i umjetničkog. Moja je postavka da u srednjovjekovlju ne postoji ni estetički niti problem umjetnosti naprosto zato što je to epoha vladavine transcendentalija i epifanije ljepote, a to je savršeno dobro znao mladi James Joyce kad je na tragu Tome Akvinskoga unio u svoj umjetnički koncept zagonetan pojam epifanije ili bogojavljanja kroz epifenomene modernog života. Srednjovjekovlje u latinskome jeziku uzvisuje i uspostavlja kanon ljepote prije renesanse zato što u duhu neoplatonizma ljepotu shvaća kao medij ili božansko posredovanje između ideje stvaranja i umjetnosti. Taj medij pretpostavlja inteligibilnost koja vodi čovjeka kroz sfere estetičkoga bitka do etičko-religiozne istine kršćanstva. Katedrala otuda nije preokrenuti grčki hram u metafizičkome smislu koji oponaša krug pet transcendentalija na zemlji i u duši čovjeka na njegovu putu do besmrtnosti. Ljepota mora iz ovog okružja izvorne svetosti pasti u vrijeme profanoga razlikovanja estetičkog i umjetničkog tek s modernim idejama konstrukcije i egzistencijalija kao što je to pojam tzv. estetskoga užitka kojim se moderni čovjek uspostavlja kao samosvjesni i refleksivni subjekt vlastita života. Kad je, dakle, iz ljepote iščezla inteligibilnost nastalo je doba muzeja i sekularnih prostora izlaganja umjetničkih djela, pri čemu moderna književnost za razliku od klasične djeluje u situaciji obezboženosti čitatelja koji traži iskustvo slobode i autonomije singularnoga pojedinca. Joyce je to opisao u Portretu umjetnika u mladosti. Umjesto inteligibilnosti dobili smo nadomjesnu ljepotu prirode-i-duha kao uzvišenosti koja se više ne može deducirati iz Božje moći stvaranja svijeta umjetničkim djelom, nego se svagda radi o tehničkoj konstrukciji onog što izaziva divljenje i fascinaciju umjetničkim djelima do mjere nesuglasja između dva osjećaja, onog estetičkoga i onog umjetničkog. Već u 19. stoljeću i to na njegovu kraju Nietzsche vidi kako se dekadentni stil u umjetnosti pojavljuje kao modus vivendi spasa umjetnosti od njezina tehničkoga nihilizma i raščovječenja. Umjesto toga, silazak u sam ‘pakao realnoga’ dovodi do toga da od transcendentalija kao egzistencijalija ostaje samo trag ljepote kao onog strašnoga ili Unheimlich, kako to pjeva Rilke u Devinskim elegijama. Ljepota nije mrtva, već je poput grčkih bogova i kršćanskoga Boga, kako je to mitopoetski promislio Hölderlin, napustila svijet i prebiva samo kao sjećanje na veličajnu prošlost i njezine davne dane u sjeni katedrala i u spokojstvu svetosti na ovoj zemlji. Umberto Eco kod Tome Akvinskoga pronalazi dubinu i plastičnost onog estetičkoga visio s kojim dolazi do suglasja Boga i čovjeka, racionalne i intuitivne spoznaje svijeta u kojem ljepota naposljetku postoji ne više kao dokaz savršenstva Božjega djela stvaranja, već kao ono što omogućuje estetičkome i umjetničkome njihovu razliku čak i kad je sve konstrukcijski tehnizirano do krajnjeg stupnja neljudskoga. Imamo estetiku da ne bismo propali od ljepote.

February 9, 2024
Smjer radikalne mašte

Smjer radikalne mašte

Postmodernisti joj dižu spomenik. Ljevici je uzor građanske hrabrosti i dosljednosti mišljenja. Neokonzervativnoj desnici ide na živce njezin kozmopolitski stav, a za američke domoljube riječ je o izdajici nacionalnih interesa, sumnjivoj spisateljici koja, doduše, ne dijeli pacifističke stavove, ali se sprda sa svime što čini civilnu religiju amerikanizma. Za nju je Georg W. Bush «naš šašavi predsjednik«, američka nacija glupava, amorfna masa, koju se godinama manipuliralo stoga što su sami Ameri to dopuštali. Kad je putovala u «egzotične« zemlje poput Vijetnama ili dok je živjela kao svi obični ljudi u Sarajevu pod Karadžićevom opsadom, režirajući usput Beckettova U očekivanju Godota, nikad nije taštinu angažirane intelektualke pretpostavila smislu moralnoga djelovanja bez zadnjih nakana. Bez kompromisa Susan Sontag pripada već rijetkoj vrsti samosvojne osobe bez kompromisa u javnome životu. Sve ono što Edward Said misli o ideal-tipskoj figuri intelektualca u okružju demokratske dosade i borbe za univerzalna načela slobode, pravednosti i istine Susan Sontag utjelovljuje. Tu vrlinu njezine osobnosti cijene i protivnici. Nakon što je objavila tekst u «FAZ-u« o posljedicama terorističkoga napada na SAD, u kojem je kritički govorila o cenzuri CNN-a, manipulaciji iznova uskrslim američkim domoljubljem i djetinjem sindromu američke nacije koja se nije nikad željela ozbiljno zapitati poput Mailera « zašto smo u Vijetnamu?« i zašto ih se ne tiču užasi bijede u Trećem svijetu, ratovi i etničke mržnje, doživjela je da je upravo njezine bivše novine «The New Republic» prokazuju kao «neprijatelja i izdajnika«. Stanoviti Ted Koppel u televizijskome showu u New Yorku, gradu što ga Susan Sontag smatra globalnim kozmopolitskim središtem svijeta, poručio joj je da «začepi gubicu i prestane javnost izluđivati svojim nemogućim stavovima«. U intervjuu neposredno nakon lavine tekstova protiv njezina usamljena stajališta, izjavila je da nikad u životu nije bila više šikanirana negoli posljednjih mjeseci nakon terorističkoga napada na SAD. Raskrinkavanje mita o nedužnom imperiju Susan Sontag je otpočela mnogo prije no što je globalni terorizam zagušio svaki oblik radikalne rasprave u Americi o uzrocima i strategiji terora uopće. Kao što su za popularnu glazbu Lou Reed i «The Velvet Underground« bili kult, Andy Warhol za vizualnu umjetnost, Susan Sontag, treća u nizu njujorških kulturnih figura svjetskoga značaja, odredila je intelektualnu scenu američke radikalne ljevice šezdesetih godina 20. stoljeća. Do danas dvije su ključne riječi njezina spisateljskoga i ljudskoga angažmana: radikalnost i mašta. Susan Sontag je poput francuskih filozofa Derridae, Klossowskog, Barthesa, Deleuzea u Nietzscheu pronašla izvore idejne radikalnosti protiv struje lagodna konformizma. Maštu je «izmaštala« u djelu genijalnoga pisca-prokletnika Antonina Artauda, nadrealista koji je suvremenom kazalištu poželio «kugu«, a društvu totalnu katarzu u sustavu programirana ludila. Susan Sontag ostala je vjerna tom začudnome konceptu ideja i umjetnosti kraja 20. stoljeća. Protiv manipulacija Nakon životne borbe s rakom, dvije teške operacije, spisateljica eseja Illness as Metaphor; and, AIDS and Its Metaphor, On Photography, Where the Stress Falls, romana Benefactor, The Volcano Lover, In America, autorica dokumentarnih filmova, publicistkinja i putopisac, Susan Sontag u 70. godini života doživljava iznova svjetski interes. Razlozi za to nisu nipošto tek političke naravi. Roman U Americi objavljen 2000. godine dobio je National Book Award i nagradu Jeruzalemskoga sajma knjiga. Njezin je govor povodom dodjele nagrade izazvao bijes izraelskih vlasti zbog jasne kritike politike naseljavanja palestinskih područja izraelskim stanovništvom. Susan Sontag shvaća angažman pisca i intelektualca samo onda smislenim ako razgrće kolektivne magle predrasuda i manipulacija. Krajem 2003. godine dobila je Mirovnu nagradu Frankfurtskoga sajma knjiga za cjelokupni spisateljski i moralni angažman u svijetu. Esejistika i proza u njezinom opusu vođeni su idejom realizacije radikalne mašte u svijetu ispražnjena (estetskoga) života. Njezini su romani uvijek izleti u povijest s nekom vrstom didaktičke teze. Stoga ih kritičari drže intelektualnom igrom za stručnjake. Roman In America zacijelo pripada tom misaonome okružju. Priča je to o skupini Poljaka predvođenih u ono vrijeme najvećom poljskom glumicom Marinom Zalezowskom, koji 1876. emigriraju u SAD i, putujući Kalifornijom, odluče izgraditi «utopijsku« komunu izvan naselja Anaheim. Kako Susan Sontag otkriva u razgovoru s Evans Chan u časopisu «Postmodern Culture«, Marina je lik najbliži njoj samoj. Ona je istodobno umjetnica i moralni vođa. Pothvat završava promašajem i razočarani emigranti vraćaju se u Poljsku. Marina ostaje i doživljava trijumfalnu karijeru u SAD poput Sarah Bernard. Povijesni roman s malim intimnim pričama, In America zapravo razotkriva Susan Sontag kao spisateljicu koja karizmatskim osobama želi udahnuti krhkost duševnoga svijeta, ljubavne poraze u okružju društvenoga beščašća. Nije slučajno što Marina i njezina skupina dolaze u dodir s multikulturalnim «otpadom« Amerike, izvornim Amerikancima, Indijancima kao radikalnim Drugim vladajuće kulture. Zašto putovati u «pakao»? Knjiga eseja Where the Stress Falls donosi veliki broj objavljenih tekstova, prigodnih pogovora i predgovora knjiga, izložaba i razgovora o četrdesetogodišnjoj javnoj djelatnosti. Učitelj joj je bio Lionel Trilling, književni kritičar i teoretičar. Voljela je njegov liberalizam, ali je odbacila njegove uzore Arnolda i Freuda. Političke konzekvencije takvog stajališta bile su izložene u radikalnoj kritici američkoga imperijalizma. Putopis «Put u Hanoj«, na koji se osvrće i Hans Magnus Enzensberger u briljantnome eseju «Revolucionarni turizam«, nije značio prihvaćanje komunizma, premda ju je u Americi ta «sablast« pratila kao neprekoračiva sjena. To je tekst protiv političke laži američkoga hegemonizma i protiv revolucionarne diktature vijetnamskih komesara, iza koje će uslijediti strahote Pol Potova komunizma («polja smrti«). Za Susan Sontag ideologijski tabori svjedoče o lakoći organizirane gluposti koja postaje strukturom političke moći. Zato je mogla provocirati ekstremne ljevičare kritikom Castra i pacifizma, istodobno djelovati u Sarajevu kao pravi angažirani intelektualac, a ne maneken tipa Bernard Henri-Lévyja o kojem govori s ironijom, dok Baudrillarda nemilosrdno odbacuje kao političkoga i «moralnoga idiota» zbog stavova usmjerenih protiv njezina boravka u Sarajevu. Susan Sontag se žestoko suprotstavlja nihilizmu postmodernizma, jer iza svih medijski virtualnih izmišljaja stoji realna povijest, stvarni likovi u njihovoj sudbini žrtve osuđene na prezir i samooptuživanje. U Sarajevo nije išla režirati Godota. To bi bilo «zbilja bolesno«, rekla je u već spomenutom velikom intervjuu naslovljenom znakovito «Protiv postmodernizma«. Na odlazak u Sarajevu bila je ponukana idejom njezina sina, poznatog američkog novinara Davida Rieffa, koji joj je otvorio vidike. Takav angažman bio je uistinu dokaz da Susan Sontag prezire svaku vrstu puke medijske slave, humanitarizam i ideologijske turizme. 1999. podržala je američko bombardiranje Srbije zbog uvida da apstraktni pacifizam ne može riješiti problem s Miloševićevom genocidnom politikom spram nesrpskoga stanovništva na prostoru bivše Jugoslavije. Za razliku od Chomskoga, njezine su postavke usmjerene protiv teorije imperijalizma i Fanonove svjetske revolucije «Trećega svijeta«. To su posve različite idejne pozicije. Susan Sontag ne vidi Ameriku kao imperij totalnoga nadzora, nego kao ozbiljenje slobode. Zbog zatiranja svakog oblika ženske emancipacije, ona ne prihvaća opravdanost islamskoga fundamentalizma kao odgovora na američki globalizam. U drugom tekstu o posljedicama terorističkog napada na SAD izričito se tvrdi da nije moguće misliti kako je napad terorista bio legitiman po cilju, a nelegitiman po sredstvu. Nesvodivost na ideologijske i političke modele mišljenja za Susan Sontag su temeljno pravilo njezina intelektualnoga angažmana. «Zanima me genealogija ideja, a ne interpretacija utemeljena na nevjerodostojnim jeftinim izjednačenjima nečeg što nije moguće svesti na znak jednakosti«. Susan Sontag jedna je od rijetkih suvremenih moralista u ravnodušnome svijetu pozera i cinika, koja putuje «otvorenih očiju« i govori čista srca. Poput André Gidea nakon povratka iz SSSR-a ili Krležina «izleta« u Moskvu, tako ni ona nije u Hanoju vidjela «svijetlu budućnost« poput ideologijski zaslijepljenih «turista« Julije Kristeve i Philippea Sollersa u Kini 1974. Ne treba zaboraviti da je baš ona za diktature generala Jaruzelskog u Poljskoj krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća rekla: komunizam je fašizam s ljudskim licem. Poput Marine iz romana In America Susan Sontag je lik posve nekonvencionalne junakinje našega doba, intelektualke radikalne mašte u potrazi za smislom i srećom ljudskoga života. Marina ili Susan, svejedno, melankoličnu utjehu pronalazi u umjetnosti, u znaku alkemičarskoga planeta Saturna: «… možda je sretan život nemoguć, jer je ono najviše što preostaje ljudskome biću junački život. Sreća se pojavljuje u mnoštvu oblika; živjeti za umjetnost je povlastica, blagoslov.« «Sartroizam»: od ideologije do kulture U čemu je razlika između angažmana «radikalne mašte» Susan Sontag i metapolitičke djelatnosti francuskih «novih filozofa»? Nema dvojbe da su to krajem 20. stoljeća bile zacijelo komplementarne, ali i suprotstavljene intelektualne pozicije. Figura tradicionalnoga «moralističkoga» intelektualca nakon drugoga svjetskoga rata postala je nekovrsni zaštitni znak francuskoga politiziranja kulture. Od Sartreova aktivizma ljevičarske orijentacije, koji se kao javna djelatnost društvene kritike pojavljuje netom nakon sloma nacizma u Europi, filozofi-pisci nastojali su nadomjestiti ulogu karizmatskih političara u okružju liberalno-demokratskih «režima izigrane slobode». Egzistencijalizam kao humanizam u Sartreovu je razumijevanju potrebovao pronalazak društvenoga «subjekta» preinake političkih granica individualne slobode. Nipošto nije slučajno da će upravo Sartreov koncept «angažirane književnosti» biti odgovor na povlačenje intelektualaca u kule bjelokosne. Pravi «angažirani intelektualac» predstavlja nastavak francuske političke filozofije s početka 20. stoljeća, koji radikalizira pozicije univerzalizma moralnoga djelovanja iz Bendine kultne knjige Izdaja intelektualaca. Ali da bi takva figura borca za svetu stvar univerzalnih načela prosvjetiteljstva uopće imao svoje «tlo» djelovanja, potrebno je da svijet u kojem misli, piše i djeluje bude rascijepljen na dvije međusobno neprijateljske velike ideologije. Kao što je «hladni rat» nakon završetka drugoga svjetskoga rata između zapadnoga liberalizma (SAD) i komunizma (SSSR) stvorio okvir strategije zastrašivanja, omogućio plodotvornu industriju «teorija urote» i, na posljetku, ideologijski odstranio istinsku mogućnost kritike pretpostavki bipolarnosti svijeta, tako je, paradoksalno, otvorio na intelektualnome polju interakciju između apstraktnoga moralizma kao liberalnoga humanizma, s jedne strane, i novih radikalnih marksističkih pokušaja revolucije svijeta samoga. Sartreov «slučaj» bio je i ostao temeljem za sve buduće strategije pomirenja te dvije pozicije. Mogli bismo ih priručno nazvati marksističkim rječnikom: «reformizam» i «revolucionarni aktivizam». Ali to su samo metaforički iskazi. Oni se mogu pokazati čak i u samom Sartreovu filozofijsko-političkome razvoju mišljenja. Prva, egzistencijalistička faza isticala je kraljevstvo pojedinačnoga subjekta (egzistencija prethodi esenciji), koji ne bježi od društvenih izopačenosti, ali s dužnom skepsom spram svakog oblika političke zapalosti u ideologiju i oligarhijski svijet čvrste organizacije poput Partije. Druga, marksisitička faza koja je teoretski utemeljena nedovršenim djelom Kritika dijalektičkoga uma, predstavlja put na kojem otpada moralni, apstraktni humanizam u ime revolucionarne istine, koja između dva suprotstavljena ideologijska bloka traži svoj «treći put». Subjekt revolucije kao kolektivni angažirani intelektualac šezdesetih je godina 20. stoljeća pronađen «izvan» zapadno-istočnoga svijeta kapitalističke nepravde i real-socijalističke diktature. Već nakon francuske neokolonijalističke avanture u ratu u Alžiru, pa sve do studentske pobune 68.’ u Parizu, odnosno u zapadnoj Europi i u Americi, potraga za subjektom prevladavanja granica intelektualnoga angažmana završila je u «Trećem svijetu». Angažirani intelektualac postao je ideologom postkolonijalnoga otpora Zapadu kao glavnim krivcem globalnoga ekonomskoga izrabljivanja «prezrenih na svijetu». Poznato je da je Sartreovo oduševljeno prihvaćanje ideja Franza Fanona, kao inspiratora antikolonijalnih revolucija u svijetu – od Kube do Afrike – rezultat priznanja vlastitih strahotnih zabluda. Upravo je Sartre bio zatočenikom staljinizma u intelektualnim krugovima Francuske, premda nikad nije pripadao francuskoj komunističkoj partiji. Angažirani intelektualac, dakle, nije ništa drugo negoli filozof politike u uvjetima hladnoratovske binarne logike politike. S nestankom hladnoga rata on, doduše, nije posve iščeznuo s povijesne pozornice kao njegova sablasna sjena – disident iz komunističkoga bloka. Zahvaljujući implicitnoj kritici ideologija komunizma i, što je iznimno bitno, Fanonove antiimperijalističke fronte «prezrenih na svijetu» zbog nastanka fundamentalističkih diktatura u Trećem svijetu, njegovo preživljavanje omogućeno je povratkom povijesti kao kulturalne borbe za predstavljanje nepriznatih «malih naroda». Bastardna pozicija Sartreova angažirana intelektualca, kao pomiritelja uzvišene filozofsko-spisateljske nedodirljivosti mislioca-moralista i radikalne političke borbe za novi svijet, preobražena je u figuru «ideologijskoga turista». On još jednom napada Zapad, ali s posve drugih pozicija. Doba propasti revolucionarnih iluzija otvara drukčije gledanje na liberalno-demokratsko ustrojstvo globalnoga kapitalizma. Stoga svi relevantni «novi francuski filozofi», nakon samokritike svoje ideologijske pravovjernosti Maou, Castru, Fanonu i Lenjinu iz doba studentske pobune 68.’, brane načelo partikularizma potlačenih nacija istočne Europe i pravo na predstavljanje njihova kulturalnoga identiteta. Kritika Zapada i kritika Trećega svijeta vraća se na metapolitičku poziciju filozofa-pisca. On poput putujućega moralista nastoji ukazati na amoralizam političke konstrukcije zapadnih demokracija. Alain Finkielkraut zastupa Hrvatsku u ratnome rasapu bivše Jugoslavije, Bernard Henri-Lévy Bosnu i Hercegovinu, André Glucksmann vodi borbu za prava Čečena protiv ruskoga imperijalizma nakon raspada SSSR-a. Angažirani intelektualac takvoga sartrovskoga tipa odustao je od «revolucije» i od zagovora velikih ideologija i postao «postmoderni kulturalni fundamentalist». Takav obrat nije, međutim, iznenađujući i neočekivan. On istodobno ne znači radikalni obrat sheme u kojoj je Sartre artikulirao figuru moralističkoga revolucionara. Naprotiv, svaka je intelektualna gesta filozofa, pisaca, esejista, koji žele u društvu medijskoga spektakla preokrenuti smjer ravnodušne politike Zapada spram «prezrenih, ugroženih, nepriznatih», ništa drugo negoli metapolitički čin obrane nesvodivosti apela za čovječnošću, univerzalnošću slobode pod uvjetom da ga se može razlikovati od puke «humanitarističke ideologije» ili narcizma pojedinca, koji na sebe preuzimlje zadatak prosvjećivanja aktualne politike i političara. Izvan «geta» i «industrije spektakla» Susan Sontag «formalno» ne pripada sartroizmu. No, razlog tom nepripadanju nije jednostavno u njezinim drukčijim estetskim i političkim preferencijama. Lako je dokazati da su i neki «novi francuski filozofi» daleko od toga da bi im Sartre bio duhovni otac. Finkielkraut tako, primjerice, za svoje učitelje ističe Hannah Arendt, Emmanuela Lévinasa i Alexisa de Tocquevilla. Intelektualna pozicija Susan Sontag je svakako nešto bitno «neodredivo» i nedogmatsko kad je riječ o odnosu između pojmova ideologije i kulture. Ona nipošto nije nasljednik «kritike kulture» u smislu intelektualne baštine Adorna i Horkheimera. Kao što bi to s puno prava moglo biti jedno od određenja kritičkoga intelektualca kakav je bio Edward Said. Njezino je razumijevanje intelektualnoga angažmana s onu stranu jasno filozofijski artikulirane metapolitičke pozicije. Američki oblik prosvjeda protiv etablirana poretka djelovanja intelektualaca kao «integriranih» u sustav binarne logike neokonzervativizma i liberalno-demokratske struje «mainstream» kritičara ne otpočinje i ne završava s radikalnim disidentstvom Noama Chomskoga. Što predstavlja problem u određenju angažmana Susan Sontag nipošto nije njezin otklon od književnosti i fenomena «popularne» kulture ili, pak, neostvareni susret s radikalnim feminističkim i post-feminističkim pokretom priznanja radikalne drugotnosti Drugoga, nego uvjerenje da etička pozicija pisca-filozofa zahtijeva ponajprije oživotvorenje ideala prosvjetiteljske misije univerzalne kulture u svijetu za vrijeme i nakon hladnoga rata. Ne treba idealizirati angažman Susan Sontag kao nešto samo po sebi «uzvišeno» i «subverzivno», što bi moglo pokazati put s onu stranu već iscrpljene i propale figure sartroizma intelektualca u suvremenome svijetu «kulturalnih ratova». Ni u jednom eseju objavljenom u knjizi Where The Stress Falls, osobito u posljednjem dijelu knjige u kojem su sabrani eseji o Europi, književnosti, politici i smislu putovanja, značenju Sarajeva i njezina boravka u tom gradu za vrijeme najtežih trenutaka opsade pod vatrom Karadžićevih i Mladićevih topova, ne nalazi se teoretsko utemeljenje neke nove moralno-političke misije intelektualca za postmoderno doba. Susan Sontag smatra jedino smislenim govor o angažmanu intelektualca kao čovjeka koji malim, ljudskim gestama i velikim odbijanjem služenja realnoj politici Amerike i uopće Zapada spram «zona sumraka» svjetske politike ne čini od svojeg «putovanja» na mjesta ljudskih nesreća – spektakularni poziv. U čemu bi inače bila ikakva razlika između nje i «zvijezde» CNN-a Christiane Amanpour? Neodredivost i fluidnost takvoga «smjera radikalne mašte» nipošto ne znači da je Susan Sontag u svojem individualnome izboru nešto bitno drugo od spisateljice koja moralizam izjednačava s estetskom čistoćom teksta. Lucidna i teoretski upućena kritičarka društvenih i kulturalnih perverzija političkih sustava 20. stoljeća ne odustaje od vlastita prolaženja između dvaju opasnih zamki angažirana spisateljstva: «geta» za razočarane i skeptički izolirane mislioce-pisce bez odnosa s medijskom slikom svijeta i hiperpolitiziranim društvom spektakla u kojoj intelektualci, poput Baudrillarda, primjerice, igraju ulogu uvijek poželjna komentatora društvenih zbivanja oboružani retorikom i diskursom nihilističkih ili subverzivno-radikalnih «šarlatana». Uobičajena, za Susan Sontag, nepotrebna i laskava, prosudba kako je ona «savjest intelektualno posrnule Amerike nakon neokonzervativnoga marša Bushevih jastrebova svijetom poslije 11. rujna 2001.» uopće ne govori ništa bitno o granicama moralnoga angažmana književnosti. Dapače, kao da se time samo podržava vladavina one lijepe prosvjetiteljske iluzije da književnost ima još neku uzvišeniju funkciju od estetske istine, koja vrijedi onoliko koliko vrijedi dobro napisani tekst. Ne bi njezin prosvjed «protiv postmodernizma» bio uvjerljiv, premda nedostatno misaono potkrijepljen dokazima, da i sama ne prkosi liberalnim humanizmom dogmama čak i one trendovski opstojeće postkolonijalne kritike. Susan Sontag u svojem «ontologijskome izboru» doista je posljednja, rijetka biljka, iz vrta angažirane književnosti, koja još nije usahla unatoč nepovoljnim uvjetima za rast takve vrste romantičnoga univerzalizma. Njezina osjetljivost na sve vrste raskorijenjosti od iskonskih «domovina» i «zavičaja» pretpostavlja obranu obespravljenih: migranata, nomada, egzilanata, azilanata, svih koji žive a ne paradiraju svojom sudbinom postnacionalne hibridnosti u svijetu koji ne završava u Disneylandu «kraja povijesti». Za Susan Sontag vrijeme «povratka povijesti» kao krvave drame borbe za kulturalni identitet znači da ipak još ima smisla zagovarati i tako nostalgični smjer radikalne mašte kao što je estetski čista i etički uzvišena književnost kozmopolitskoga vrta opsjena. U tom vrtu nije svaki cvijet savršenih formi, prekrasnih boja i tankoćutna mirisa. Ali kakav je to uopće vrt u kojem sve odiše čistoćom i skladom? Ni Voltaire se ne bi u njemu osjećao ljudski-odveć-ljudski, a kamoli tek spisateljica koja nam je razotkrila smisao dviju posve suprotnih fenomena 20. stoljeća: fotografiju i AIDS. U znaku apsolutne vidljivosti i apsolutne bolesti odigrava se drama našeg sadašnjeg opstanka.

February 8, 2024
Razmjeri poetike konsternacije

Razmjeri poetike konsternacije

Zašto ‘obožavam’ čitati književne tekstove Thomasa Bernharda? Iz dva razloga. Jedan je njegova stilski nadmoćna neobarokna mizantropija, a drugi što ne ostavlja nikakve izglede za mesijanski spas čovjeka nekim bučkurišem ljubavne filantropije i političke militantnosti. Posljednja vjera kojoj poklanja pozornost proizlazi iz šopenhaurovske estetike glazbe i u tome je među najvećim austrijskim domoljubima on, baš on, jer mu je jasno da ni po čemu nasljednici mentalno-dekadentnih Habsburgovaca u Beču i Salzburgu nisu zaslužili ni Mozarta, ni Straussa, a ni famozni avangardni Bečki krug s Albanom Bergom i drugovima među kojima je vidnu ulogu imao i mladi Adorno. Napisao sam o njemu veliki esej naslovljen ‘Morbidna Arkadija: Thomas Bernhard i uzvišeni stroj jezika’, u knjizi Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 383-420., posvećen Andreju Nikolaidisu. Ni danas ne bih promijenio ni jedan zarez u tom tekstu. Ono što ovdje želim, međutim, posebno istaknuti odnosi se na pojam koji Walter A. Strauss u analizi njegove književnosti naziva poetikom konsternacije. (Walter A. Strauss, „The Poetics of Consternation in Thomas Bernhard’s Novels“, Postscript – VOL VIII – 1991. Papers from the 1990PAC Conference (ur.D.C.Boyd), Vintrop University, str. 27.-33.) Pogledajmo samo ovo. Bernhard je živio u austrijskoj provinciji, a ne u Beču. U potpunosti je radikalni nasljednik Musila i Brocha u tome što književni tekst esejizira, čineći ga svojevrsnim oživljenim traktatom o temeljnim pojmovima suvremene filozofije i teorije kompleksnosti kao što su i naslovi njegovih romana ‒ nered, uzrok, slučaj, poremećaj, raspad, kaos. Dok su još Musil i Broch veličajnome duhu austrijskoga modernizma, a zapravo bečkog, davali metafizički okvir posvemašnje ljepote svijeta i uzvišenosti kao fragmentiranoga totaliteta u dijalogu s Proustom i Joyceom, u slučaju Bernharda sve je dovedeno do krajnjih konzekvencija onog što pripada uvidu u raspad Logosa i narativnoga božanstva svijeta. Konsternacija je učinak estetičkoga šoka i društvene provokacije, jer za razliku od pisaca koji duh Mitteleurope u njegovoj propasti gotovo melankoličnim tonom metafizičkoga slikarstva dovode do savršene iluzije opstojnosti, poput Brune Schulza i Danila Kiša, sve je to raskomadano do posljednje cigle u temeljima stare kuće u Bernhardovim prozama. Umjesto duha na djelu je zloduh, a umjesto radosne apokalipse Beča kao neohistoricističkoga kiča otvara se zjapeća praznina ʺprovincije kao što glasi naziv prve zbirke Bernhardovih pjesama In hora mortis – kao bezdan iz kojeg izlaze samo čudovišta, moralne nakaze i luđaciʺ (str. 405.) Odjednom se suočavamo s nečim iznimno ‘zavodljivim’ i gotovo uputstvom za novu metodu književne introspekcije za sve one koji šopenhauerovsko-ničeanski umjetnost uzimaju prvim i posljednjim stimulansom života i egzistencijalnoga nabačaja slobode. Naime, a što ako ovaj otmjeno-cinični oblik mizantropije kao poetike konsternacije izađe iz okvira post-Habsburške kritike katolicizma kao prerušenoga nacizma i postane novi smjer u spisateljskome projektu onog što se u 21. stoljeću još čini smislenim kad je riječ o filozofijsko-književnoj dijagnostici tzv. zloduha vremena? Znači li to da je sada antimetafizika na djelu nužno u znaku onog što Bernhard ispisuje u svakoj svojoj knjizi od prve do posljednje rečenice, naime, raspada svega što uopće još može biti raspadnuto a da to osmišljavanjem u tekstu još drži vodu? Do koje granice možemo napredovati u kamovljevski iskazano psovki i ištipanoj hartiji? Kad Deleuze i Guattari u Zaključku knjige Što je filozofija? kažu da nam je potrebno samo malo reda da nas zaštiti od kaosa, onda upravo taj ‘mali red’ u velikoj praznini ovog kaotičnoga doba u kojoj nakon Houellebecqa uistinu više ne znam što bih više zahtijevao od književnosti kao estetičkome događaju ‘danas’ ne znači više povratak u okrilje kulturnoga konzervativizma kao ‘revolucije’ koju je nasuprot Musila i Brocha u bečkome modernizmu simbolizirao Hugo von Hofmannsthal. (v. Hermann Rudolph, Kulturkritik und Konservative Revolution: Zum Kulturellpolitischen Denken Hohmannsthtals und seinem Problemgeschichthlichen Kontext, M. Niemeyer, Tübingen, 1971.) Put prema nazad samo je put prema naprijed u obrnutome smjeru. Mislim da je ono isto što vrijedi za glazbu u 21. stoljeću odlučujuće i za književnost. Što? To da ni napredak ni nazadak kao temeljne riječi antinomija modernosti više nisu uopće mjerodavni pojmovi za tzv. novost umjetničkoga istraživanja svijeta kakav ‘jest’ i kakav se pojavljuje u tonovima i gramatici permanentnoga kaosa. Ako više nema razloga da iznova pisci do iznemoglosti ponavljaju drugim sredstvima apsolutnu formu prosvijećenoga modernizma s kronikom raspada Bildungsromana, ako smo stoga osuđeni na svoje anti-Budenbrookove, anti-Glembajeve i anti-Čehova, onda više ni ovaj anti-model Bernhardove proze koju ponajbolje možemo odrediti nazivom jedne genijalne poetsko-prozne knjige Tina Ujevića, Skalpel kaosa, nije obećavajuće rješenje za vrijeme koje dolazi kao vrijeme digitalnoga zaborava. Mizantropija se socijalizira i globalizira, a raspad i poremećaj postaju ključne riječi našeg novog sustava metastabilnosti kao društvenoga holizma. Autobiografije su postale poput fake news gomila trash-podataka iz života koji, kao što bi rekao Nietzsche u Antikristu umjesto mesijanske nade u budućnost traže od čitatelja neku vrstu samilosti kao praxisa nihilizma. Svako ponavljanje Bernhardove poetike konsternacije završava kao konsternacija poetike. Postoje njegovi nesvodivi dvojnici i u rijetkim slučajevima dosižu vrhunsku razinu ove stvaralačke iznimke koja stvara nova pravila igre. Ali, simulakrum kao niz novih bernhardovaca ne može biti beskonačan. Izvornik je uvijek izvornik, pa makar i u osmišljavanju kaosa kao nove metode življenja i pisanja.

February 7, 2024
Grad od zlata, hmelja i mistike

Grad od zlata, hmelja i mistike

Tko nije bio u Pragu, neka se preventivno odmah ubije. Ovaj grad čuva kraljica Libuša u parafinu i kositreni vojak Švejk u bačvama piva Krašovice. Ovo je bio grad mistika iz svih zakutaka srednjovjekovne Europe. U njega su hrlili fantasti i opsjenari, zvjezdoznanci i alkemičari, obzirne bludnice bez svojeg Sartrea i Tycho Brache bez diplomatskog pasoša. U njega je doletio Faust Vrančić na padobranu od svile i kadife imotskoga kadije. U njemu su majstori-zlatari kovali na alegorijskome satu crkve sv. Nikole bergmanovske prizore iz filma Sedmi pečat, a kad ga je obnovio u svojem poznatom grandiozno-estetskome manirizmu Hradčana, slovenski genijalni arhitekt Janez Plečnik cijelu je noć ležao gol na Karlovom mostu i kad su ga konačno žandari i grenadiri priveli na obavijesni razgovor u gradski magistrat, branio se glasnom šutnjom i rekao da je on sam kralj Karlo II i da mu je sljedeći urbanistički zahvat u tkivo obnove modernoga Praga rekonstrukcija Mosta sv. Inkvizicije na donjem toku Vltave. Ako ne vjeruju neka pitaju Kafkinu pokojnu babu Milenu J. koja počiva na židovskome groblju tik uz drvo života i smrti koje se vidi u slavnom video-spotu australske rock-skupine INXS dok pjevaju svoj hit Never Tear Us Apart. Nisu pitali. Samo su uredovali po Zakonu. Ovome gradu loretanska zvona pjevaju mehaničku odu u praskozorje i suton, a najbolje ih je slušati kad nisi budan, jer onda čuješ samo zvuk drvene kukavice i vlastiti ritam hrkanja dok te na drugoj obali čeka autoritativni André Breton i kaže, onako manifestno i nadrealno pametno kako je Prag ‘čudesan grad’. Auuuu…kako domišljato i pronicljivo, zar ne? U ovaj grad kojeg će kao i Beč, Rim, Madrid, Pariz proždrijeti gramziva želja za ljepotom, tupavi Irci i glupavi Nijemci dolaze da se naloču irskog i njemačkoga piva na galone u irsko-njemačkim pubovima. Nova dekadencija nema više nikakve veze s duhom blaziranosti i Huysmannsom, ali ima s masovnim globalnim turizmom. Kroz ovaj grad od zgrade Karlova sveučilišta do Zlatne uličke prolaze engleske kraljevske lude u špalirima subotom kad pošteni preostali Pražani drhte od straha u svojim apartmanskim katakombama da im ne zapišaju pse i druge zlatouste suvenire slavne povijesti. Tko je pobjegao na vrijeme u Pardubice, taj je blizak vlasti i agencijama za nekretnine. Niz ovaj grad kotrljaju se ikonične scene samospaljenih mučenika i zaprežnih kola s mazgama na kojima lažni dvojnik Bohuslava Hrabala svira na lažnome saksofonu nacionalnu himnu Kde domov muj Josefa Kajetana Tyla, iz kazališnog djela premijerno izvedenog u Pragu 21. prosinca 1834. godine. Ništa u ovome gradu nema prizvuk tiranije i strahovlašća. Sve je u znaku najtankoćutniijeg i najpitomijeg jezika na svijetu kojeg možeš piti milozvučno poput rakije beherovke i uživati u pogledu na obnažene glumice iz Menzelovih ranih filmova koje se sve zovu Marženke, naravno ako si prokleta muška svinja i pokvarenjak do srži. Inače ne. Ne sjećam se više što je Jan Patočka rekao o svojem narodu u knjizi o Česima, ali da im je odao priznanje na herojskome hedonizmu, mekoći srca i čežnji za slobodom to je samorazumljivo. Uvijek sam tu njegovu knjigu zaobilazio, a uranjao u tekstove o Sokratu i brizi za dušom. Sad vidim da sam pogriješio. U ovaj grad došao sam davno i družio se s Poljacima, Rumunjima, Nijemcima, Bjelorusima, Australcima, Novozelađanima, valjda je bio i neki Čeh, ali u u silnom metežu konferencijske talionice naroda o Heideggeru, Gadameru i Derridi on se izgubio u bunaru u kojem su utopili princezu Libušu prije no što je postala kraljica u parafinu. Uglavnom, ovaj grad je stvoren za mističnu sreću, ljubav i metafiziku proklijalog hmelja. Glupo je umrijeti u Pragu. To se ostavlja za ledena hiperborejska jezera vječne Skandinavije, zemlje bistre vodke i transhumanizma 2.0. U Pragu se živi od mistifikacije života i od grada kao umjetničkoga događaja u kojem je nužno Kafka morao napisati svoja tri romana Proces, Dvorac i Ameriku i u kojem je slučajno Hašek opisao u humoreskama Povijest stranke umjerenog napretka u granicama zakona da uspjeh nove političke ideologije i stranke na izborima ovisi isključivo od vrste piva koje se toči u prostoru njezina osnutka. Ako je pivo bućkuriš, piju ga narodnjački populisti, ako je pseudo-kakvoće loču ga liberali mukte, a ako je comme il faut, socijaldemokrati obvezno pobjeđuju u svojem kvartu dolje pod Vltavom pod uvjetom da se fašisti i komunisti potuku svinjskim nogama nakon što su iskapili svu zalihu lokalnoga šnapsa i slovačkog rajskog cvičeka. Iz Praga nas iznose na nosilima i sa šmrkom, jer ovaj grad nije stvoren za odlazak nego za dolazak već nečega što mora doći, a ako ipak ne dođe, onda imamo čast i zadovoljstvo da smo došli ovdje čista srca i proživjeli svoj totalni kairos kao apokalipsu jer drukčije biti ne može. Kad odlazimo iz ovog grada, ispraća nas André Breton na aerodromu u SMB-odori vojaka Švejka i tutne nam onako šeretski i mesijanski poput baba-Jehovinih svjedokinja u đep hlača svoju Arkanu, Nadju i Manifest nadrealizma. De je još jednom na francuskome rekao kako je Prag ‘čudesan grad’ zviznuli bismo ga po njuški preventivno i otišli u nebo moralno obzirni i ozareni srećom što smo bili tu kad je tu stvarno i trebalo biti.

February 6, 2024
Ravnoteža i vibracije 2

Ravnoteža i vibracije 2

U suvremenoj umjetnosti ne zbiva se samo pokušaj dosezanja onog što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? nazivaju zagonetnim i začudnim konceptom beskonačne brzine. Postoji i suprotstavljenost ovoj čudovišnoj ireverzibilnosti u žudnji za beskrajem. Posrijedi je staloženo i ustrajno odupiranje ovom kultu akceleracije kao rezultata uspostavljanja načela novoga i novosti u mišljenju i stvaranju. Nije to nikakva nostalgija za arhajskim dobom postojanosti u promjeni, već uvid da se stvari u prostoru-vremenu zbivaju kao ravnoteža i vibracije onog što povezuje u metafizičkome smislu nebo i zemlju i što čovjeku u vrtoglavici perceptivnoga kaosa pruža privid kontemplativne opuštenosti. Budući da je privid za umjetničko iskustvo uvida u bit samoga života poput Saturnova prstena aura pojavljivanja stvari u njihovu sjaju, onda je povratak u stanje izgubljene ravnoteže svijeta svojevrsni estetski imperativ. Novi radovi kipara Krešimira Katušića, ikonoklastični i poput estetizirane drvene građe postavljeni u prostor, nadilaze opreke figuralnosti i apstrakcije. Njihova je ‘funkcija’ na paradoksalan način ornamentalna, jer se pojavljuju poput prirodnoga artefakta koji otvara svojom izloženošću pitanje koliko organskoga još može izdržati furiozni nasrt onog tehnološki artificijelnoga a da ne izgubi svezu sa složenom zbiljom našeg vremena. Katušić sada više ne poseže za izravnim korelacijama onog mitsko-figuralnoga da bi pokazao kako je kiparstvo za razliku od svih drugih umjetnosti nužno ukorijenjeno u iskonske moći zemlje čak i kad se služi sintetičkim materijalima. Susrećemo se s pokušajem da se iz same skulptorske metamorfoze tvari, dakle drva, analitički izvede matrica usporavanja koja predstavlja čitav novi hologram usuprot svijeta posve obuzetog manijom ‘inovacija’ i ‘eksperimentalnosti’. Što, dakle, struji iz ovog spokojnoga minimalizma umjetničke igre koja zahtijeva majstorstvo u izrazu i suzdržanost u iskazu? Pogledajmo ponajprije kako valja sagledati odnos ravnoteže i vibracija u Katušićevim drvo-artefaktima. Kao što je poznato, pojam vibracija dolazi od latinskoga izraza vibratio, što prevodimo na hrvatski kao drhtanje i treperenje. Riječi su to koje pripadaju osim cikličnome gibanju mehaničkih sustava poput strojeva i građevina i simboličkome okružju suvremene filozofije i umjetnosti. Egzistencijalna sloboda čovjeka kao otpor svemu tlačiteljskome i represivnome otpočinje kao drhtaj u samome srcu tjeskobe kako je to suptilno opisivao Kierkegaard. Kad nastaju vibracije prouzrokovane nekom vanjskom silom koja u ciklusima potresa unutarnju ravnotežu organskoga svijeta, dolazi do ne-ravnoteže. No, valja istaknuti da vibracije ipak nisu titraj materije, već u svojem otklonu od ravnoteže stvaraju potencijalnu energiju koji sustav pretvara u kinetičku energiju. Najizazovnije promišljanje ovog fenomena u odnosu spram tijekova u suvremenoj umjetnosti ponudio je Gilles Deleuze. Za njega ono novo i stvaralački djelotvorno nastaje činom umjetničkoga djelovanja. Zato je umjetnost uvijek titraj kaosa. (Gilles Deleuze, Logique du sense, Minuit, Pariz, 1969.) Ništa nije nikad dovršeno i ovjekovječeno kao u klasičnoj težnji za mimetičkom strukturom djela. Svako razaranje dovodi istodobno do novoga stvaralačkog čina. Umjetnost kao titraj kaosa ne može zauvijek biti izložena na milost i nemilost nereda u odnosima između forme i njezinih otklona i odstupanja od kanona, pa je samorazumljivo da se mora pronaći novi model ravnoteže. (v. Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan, Cham, 2019.) No, to više nije tradicionalno shvaćanje po kojem između mišljenja, osjećanja i stvaranja postoji sklad. Umjesto toga, susrećemo se s onim što pripada metastabilnoj ravnoteži kaosa i reda u samome životu kao stvaralačkoj ekstazi vibracija koje umjetnik-kipar mora ukrotiti a da prirodu ne pretvori u estetizirani eko-park pseudo-skulptura. I što onda u tom sklopu čini Krešimir Katušić u svojem metamorfiranju drva? Obrađuje ga i suptilno rastvara jezgru dovodeći time do razgranatosti linija u mnoštvu koje se isprepliću. U suvremenoj teoriji znanosti vodeći pojmovi postaju kontingencija i emergencija. Što to drugo znači negoli da slučaj i nastanak novoga proizlaze iz istoga kao razlike. Poput snoplja povezanog u nekoliko skupova, tako se i njegovi radovi usmjeravaju refleksivnome postupku s materijom koja za razliku od klasične monumentalnosti kamena uvijek računa s mogućnosti rasapa. Drvo, naime, gori i suši se, izjedaju ga crvotočine, simbolički uvijek ukazuje na nešto krhko i nepostojano, U svijetu kaosa i entropije, međutim, preoblikovati drvo u sustave i sklopove estetiziranih ploha obojanih u prozračne boje prirodnoga sklada znači dati elementarnim osjećajima ljudsko-neljudskoga obitavanja na zemlji novu dimenziju ravnoteže. Oblikotvornost drveta u suvremenoj umjetnosti skulptorstva neizbježno se na ovaj ili onaj način mora odnositi na tradiciju. Ali, poznato je da su njezini najdublji tragovi izvan zapadnjačke povijesti umjetnosti. Japanski su drevni gradovi bili sagrađeni od drva i njihova izvorna arhitektura izgorjela je u periodičnim katastrofalnim požarima. U pretkolumbovskoj Americi, u Africi i Oceaniji drvene su skulpture jasno ukazivale na ovaj ciklus stvaranja-razaranja, ali i na misaone vibracije koje izvorna umjetnost osjeća u svakom svojem preusmjeravanju tradicije u svakodnevni život ljudi. Poput pohvale drevnoga obrtništva i kozmologijsko-astrologijskih teorija u radovima Cristophera Kurtza, tako se i u Katušićevom viđenju formalno apstraktne forme pojavljuju kao ponavljajući ritualni objekti u izvan-kultne svrhe. Ako ideja forme, a ne tek ova ili ona već postojeća forma u geometrijskome smislu poput kvadrata, linije, kruga, spirale, određuje bit slikovnosti u plastičnim umjetnostima, onda se ovaj ‘platonizam’ mora razumjeti u osuvremenjenoj verziji svojeg postojanja. Naime, fascinancija s mogućnostima drva u oblikotvornosti leži u njegovu neprestanome živom pulsiranju. Za razliku od kamena, drvo je čisto postajanje-skulpturom i postajanje-artefaktom koje estetizira tzv. vanjske i unutarnje prostore ljudskih tragova u povijesti. Vrijeme je drva čista prolaznost u trajanju, ono što automatski priziva pomisao na instalacijsku umjetnost otvorenosti i zatvorenosti prostora. Koliko stvaralačkih mogućnosti ima Katušićevo ‘modeliranje’ svijeta u materijalnosti drva? Formalno govoreći, čini se da su mogućnosti istovjetne linearnome slijedu ponavljanja kao permanentne ‘novosti’ drukčijega i različitoga. Od statičkoga minimalizma postojanih skulptura većih dimenzija do dinamičke sferičnosti jedne iznimne kiparske igre koja povezuje u cjelinu fluidne spirale nalik drevnome mitu o Apolonovu luku s iluzijom simetrije i harmonije. Naslovljeni radovi iz ciklusa ‘Kiša’, primjerice, jasno ukazuju na to da je novi postupak izrade skulptura istodobno i tradicionalan i moderan i da se aluzija na prolom nebeske tekućine elementarne čistoće pojavljuje kao simbolički čin spajanja zemlje i neba u iskonskome događaju susreta tvari i pogleda. Jer Katušićeve sfere i ukroćivanje kozmičke napetosti u umjetničkome oblikotvorstvu zahtijevaju povratak jednostavnosti i gotovo ‘naivnosti’ oka onog koji promatra ovo zaustavljeno kretanje ne više u krugu, već u spiralama. Doista, iako se čini da su stvaralačke mogućnosti neizmjerne u igri ponavljanja i obnavljanja sfera, stvar je u svojoj otvorenosti krajnje bliska aporiji o beskonačnome nizu. Ono što omogućuje da umjetnik u drvetu spaja i razdvaja, susteže i rasteže samu faktičnost ove elementarne strukture koja za razliku od kamena ima moć fluidnosti i pečat nužne propasti u vremenu nije ništa drugo negoli sintetička moć umjetnosti kao kognitivnoga rukotvorstva. Iako zen-buddhistička mudrost kaže da samurajski mač vodi ruku, a ne obratno, u ovom je slučaju stvar na strani drukčije demijurške sposobnosti oblikovanja od unaprijed zadane forme iskaza. Sada je posrijedi posvemašnja razigranost i ovladavanje prostorom umjetničkoga djela kao čiste kontingencije. Nastanak ‘novoga’ pretpostavlja događaj složene mreže autorove imaginacije i savijanja-razvijanja novih formi u kojim skulpture pronalaze svoju ‘prirodnu’ uspostavljenost. Ipak, nije u Katušićevu slučaju ova izložba tek postavljanje artefakata u prostor izlaganja da bi se moglo vidjeti kako suvremeni kipar posvećen ideji kultnoga događaja umjetnosti u desakraliziranome svijetu otvara mogućnost drukčijeg pristupa onome što je osobito bilo izazovom za umjetnike u nastojanju posvemašnjeg otklona od demona komercijalizma i službe funkcionalističkome dizajnu interijera. Posrijedi je, dakle, jasna i čvrsta odluka da se istraživanje mogućnosti metamorfiranja drva u skulpturi izvodi u mediju konpceptualnoga događaja. Otuda je ravnoteža u suvremenoj umjetnosti uvijek preispitivanje granica do kojih može ići ono što zahtijeva asketski racionalizam u razmatranju tektonskih, organskih, mehaničkih vibracija same prirode kao sustava mišljenja i življenja. Svaki od izloženih radova ima svoju singularnost samo u sklopu prožimanja s drugim. Zato ovdje nije riječ o ponavljanju strukture koja oblikuje ono novo, već o uzajamnome odnosu sinteze između radova koje odlikuje privid novog organskoga reda. U njemu se osjeća otklon od onog što savršeno dijagnosticira Franz Werfel u jednom svojem fragmentu ‒ što više brzine, to više praznine. U okviru Katušićeva promišljanja odnosa nove ravnoteže i vibracija sada umjetnost konceptualizira prostor, a ne obratno. Topologija umjetničkoga djela u klasično je doba bila uvjet mogućnosti postavljanja nekog kipa ili skulpture onog svetoga u-prostor. Nakon avangardnoga profaniranja prostora i suvremene oprostorenosti (spatializing) koja načelno više nije ni u kakvoj ukorijenjenosti u ‘ovdje’ i ‘sada’, jer je poput traga božanskoga kako kaže Angelus Silesius posvuda i nigdje, a to je značajka virtualne prisutnosti umrežavanja događaja u njihovoj simultanosti, ono što preostaje uistinu je usporavanje da bi užitak u pogledu imao svoj privid fiksnoga objekta. Drvo je organski imperativ života u okružju šume, u kojoj drveće i stabla oblikuju rizomatski sustav neukrotive prirode koja diše i drhti, ali koja treperi poput one paskalovske trstike na vjetru tek onda kad je razmještena iz prirode i oživljena kao umjetničko djelo, kad je otvorena svojoj drugoj prirodi apsolutne nedovršenosti.

February 5, 2024
Glazba kao programiranje kaosa?

Glazba kao programiranje kaosa?

Ne bih možda ništa imao za dometnuti na onu Cioranovu iz Brevijara poraženih da je ʺglazba nadomjestila religiju spašavajući uzvišenost od apstraktnosti i jednoličnosti. Glazbenici? Senzualci uzvišenosti.ʺ (Emil Cioran, Brevijar poraženih, Meandarmedia, Zagreb, 2009., str. 45. S francuskoga prevela Vanda Mikšić). Osim konstatacije da to vrijedi samo za ‘veliku glazbu’, a da je sve drugo osim toga ništavilo banalnosti. U glazbi 21. stoljeća uglavnom više ne vidim ništa. To podjednako vrijedi za tzv. popularnu glazbu kao zabavu i za tzv. ozbiljnu glazbu koja je u eksperimentalnom smislu doživjela vrhunac s onim što je do kraja 20. stoljeća izvodio grčki neaovangardni kompozitor Iannis Xenakis. Sjetimo se njegova nastupa na Zagrebačkome bijenalu. Taj inženjer, arhitekt, matematičar sjedinjavao je sve bitne aspekte utjelovljenoga znanja koje proizlazi iz biti tehnosfere ‒ računanje, planiranje, konstrukciju. Ono što je činio Le Corbusier u arhitekturi, to je nastavio Xenakis kad je 1958. godine na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu dizajnirao tzv. Philips Paviljon, sintetizirajući u njemu mnogolikost formi od trokuta do piramidalnih struktura. Time je već najavio i svoju glazbenu zaokupljenost konstruiranjem tzv. matematičkih kompozicija. Jasno je bilo da to više ne može biti mimetički skrojena muzika, već hibridni sustav glazbenoga ritma koji je u remek-djelu Metastaseis došao do krajnjih mogućnosti stvaranja novoga u glazbi s pomoću kibernetičkih izračuna. Ono što nazivamo ‘glazbom’ postalo je komponiranje kao kompjutorska simulacija algoritama s jedinstvenim i sintetičkim zvukovima. Kompjutorski program koji je kreirao za svoju glazbenu kompoziciju zvao se UPIC, a da nije umro 1999. godine, danas bi bio uzdizan do neba kao vizionar jer od 2023. godine programi umjetne inteligencije GOOGLE-a i Microsofta imaju u svojim izvedbenim mogućnostima i glazbeno metastaziranje. Tzv. elektronska glazba, koju mnogi nazivaju ‘revolucijom’ otpočela je još 1953-1954. godine s već spomenutom Metastaseis. U to doba kompjutorski genij Claude Shannon zajedno s Weaverom stvorit će pretpostavke za matematičku teoriju komunikacije. U svakom slučaju, njegova je glazba za razliku od konceptualne umjetnosti Johna Cagea i njegovih aleatoričkih načela u kojima ono neodređeno i spontano uvjetuje glazbeni performativ, ono što nužno ima u sebi element racionalnosti i kontrole. Paradoks je Xenakisove glazbe što je unatoč radikalne avangardnosti ona skladana za tradicionalne instrumente, a pisao je i orkestralnu te komornu glazbu, isto kao i vokalnu i zbornu, pa čak i solističku za glasovir. Kad sve ovo imamo u vidu, onda se uistinu postavlja pitanje je li Cioranova misao o nadomještanju religije s glazbom i glazbenicima kao namjesnicima uzvišenosti uopće moguće povezati s glazbom 20. stoljeća? Odgovor je ne. I ljepota i uzvišenost i glazba koja još podsjeća na sve klasične pojmove estetike od Kanta pa do Nietzschea odavno se ne pojavljuje kao bit suvremenosti. Što bi onda Xenakisova Metastaseis mogla značiti u ovom jasnome obratu metafizike u kibernetički sustav algoritama i konstrukcije u kompoziciji ako ne kraj glazbe kao kraj religije. Matematička teorija komunikacije u svojem načinu mišljenja koristi signale i kodove, pojmove informacije i kontrole, a njezin je prolaz od prvog uzroka do posljednje svrhe uvijek i samo deterministički zadan odnosom između medijalnosti i šuma u procesu komunikacije koji se mora otkloniti da bi tzv. recipijent shvatio poruku. Kibernetička je glazba eksperiment, a ne osmišljavanje, njemački Besinnung, kako bi to kazao Heidegger. No, ono što nas ovdje ponajprije zanima jest ima li takva glazba, kojoj je Xenakis dao najznačajnije impulse i stvaralački imaginarij, nešto što čovjeka kao egzistencijalnoga namjesnika ‘bogova’ i Boga na zemlji pogađa istom snagom kao i drevna grčka muzika u doba tragedija Euripida? Ako nema, onda je to ne-muzika i njezin je razvitak samo u razvitku tehnosfere kao autopoietičkoga stroja za proizvodnju informacija koje mogu biti sve što postoji ne samo u prirodi, već i u svemiru. No, ono što ne mogu, jest da u događaju harmonije i disharmonije otvaraju ekstatičku dramu ljudsko-neljudske ‘tragedije’ kojoj ni riječi niti slike više nisu dostatni za doživljaj apsolutne katarze. Božansko je posljednja riječ za uzvišenost glazbenoga doživljaja, koja čak i kad nema svojeg označitelja i svodi se na puki znak za nešto ‘onostrano’ i otuda ‘neodređeno’ pogađa nemogućnost suvisloga kazivanja o biti glazbe. Zato je najbolje poslušati Xenakisovu Metastaseis i nakon toga svečano zašutjeti.

February 4, 2024
Zlatousti i psi

Zlatousti i psi

Veliki pjesnici poput Josifa Brodskog imaju tu moć da poput velikih mislioca postave niz temeljnih pitanja od presudne važnosti za budućnost ljudske egzistencije. Usto, njihova su pitanja lišena bilo kakve patetike, te nakaradne srodnice banalnosti života u načinu kazivanja loših pjesnika i loših mislioca. Štoviše, pitanja koja postavlja Brodski u pjesmi Postaja u pustinji ključno su mjesto svake daljnje održivosti ovog jezika na kojem sanjamo i svetkujemo sve naše poraze. Evo, kako pjesnik koji počiva na venecijanskome groblju San Michele završava svoju amblematsku pjesmu. Čemu smo bliski? Što je još pred nama? I ne čeka li na nas druga era? Ako je tako, što je opća dužnost? I što se mora prinijeti na žrtvu? (Josif Brodski, Postaja u pustinji – Izabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2012., str. 59. S ruskoga prepjevao Fikret Cacan.) Ponajprije, ovo je pjesma iz 1966. godine i govori o Grcima u Lenjingradu kojih je malo i kojima je srušena pravoslavna crkva da bi na njezinome mjestu bila izgrađena koncertna dvorana. Ostavimo sada ironiju, da se mrtvi Bog pravoslavnoga kršćanstva u SSSR-u nadomješta najvećom umjetnošću koju su Rusi uz književnost Tolstoja i Dostojevskoga dali svijetu. Riječ je, dakako, o kompozitorima poput Čajkovskoga, Rahmanjinova i Šostakoviča. No, ono o čemu pjeva Brodski je ironija kraja povijesti jer pred kraj pjesme čitamo i ovo: Večeras ovdje promatram kroz prozor I mislim na to kamo li smo zašli, i od čega smo više udaljeni: od pravoslavlja ili helenizma? Znamo da je poezija poput orfičkih vidovnjaka ono proročko što vidi u nadolazeću budućnost. Lenjingrad je 1990ih opet postao Petrograd, rusko je pravoslavlje postalo državnom religijom u službi autokratske vladavine Putina, a ima li još Grka ondje i gdje se okupljaju, ne znam. Ono što možda mogu kazati jest da u pjesmi savršenoga naziva Postaja u pustinji pjesnik melankolično bilježi kraj religije i kraj one duhovne paideae s kojom je dojučerašnji svijet čak i u najgorim uvjetima zatiranja slobode imao smisla u svojim radikalnim obratima. Koncertnu dvoranu može nadomjestiti samo sportski stadion ili gradnja nekog novog shopping-centra. Sve što je bilo postojano, postalo je ništavno, iščezlo je u krhotine i udaljenost neizmjernu. Iako je u njegovoj poeziji oznaka mjesta uvijek stvarnosna, a predmeti i pojave imenovani simbolički dobivaju jasne konture u izboru vezanog stiha po uzoru na Mandeljštama i aleksandrijsku školu stihotvorstva, ono metafizičko ostaje nedosegnuto bilo kakvim upućivanjem na sadašnje vrijeme. Pjesma mora govoriti i nadolazećem vremenu isto kao i svojem. Daleka prošlost onog grčkoga pravoslavlja i helenizma pritom nisu ničime određeni, nikakvom političkom aktualnošću i značenjem koje izaziva moguće podozrenje. Ono što ovi toponimi i kognitivne slike iz daleke prošlosti uopće znače jedino se može razumjeti iz događajnoga konteksta njihova iščeznuća u vremenu. Grci u Lenjingradu su poput Kopta u Egiptu, poput Židova i kršćana u rimskim katakombama ‒ manjina osuđena na nestajanje. I poezija u ovome svijetu unatoč tzv. kvantitativnome procvatu ima istu sudbinu. Njezino je vrijeme izvrtjelo i u dolasku te druge ere o kojoj kazuje Brodski kao da se još ne zna što će od jezika i kazivanja ostati. Kao da se istodobno ne zna da je posljednja žrtva koja se mora prinijeti na oltar posvemašnje ravnodušnosti ovog žrvnja koji svojim ubrzanim ritmom bezdušne mašinerije melje sve pred sobom ništa drugo negoli upravo ta manjina koja s duhom helenizma ostavlja iza sebe samo postaju u pustinji. Čitati velike pjesnike nužno je da bismo očuvali mišljenje od prijetnje zaborava povijesti. Sve ide prema tome unatoč moćnim strojevima pamćenja koje predajemo u ruke Googleovih-datoteka jer smo uvjereni da su trajniji i pouzdaniji od monumentalnih spomenika pradavne vjere i kulture koja je počivala na ideji sklada i suočenja licem u lice između bogova i ljudi. Biti kao manjina nije više stvar očuvanja traga ekscentričnosti života u jednolikome prostoru istosti. To znači biti-kao-svjedok postojanja u doba kad pustinja raste i kad svatko bježi u svoju posljednju oazu dok je još ima. Josif Brodski je pjesnik svjedočenja ove uzaludnosti koja nas obvezuje. I sve što od toga ostaje jest ovo. A jednom kada ne bude ni nas, točnije, nakon nas, na našem mjestu također može niknut nešto slično što će užasnut onoga tko nas pozna. No tih, što znaju za nas, bit će malo. Tako i psi, po starom sjećanju, na prijašnjem mjestu dižu šapu.

February 3, 2024
Na visokome plamenu žudnje

Na visokome plamenu žudnje

Jedna od posljednjih autentičnih predstavnica francuskoga nadrealizma u razgovoru objavljenom u časopisu «Tvrđa», 1-2/2001. godine strastveno je odbila mogućnost svrstavanja tog umjetničko-životnoga pokreta u avangardu. Annie Le Brun je, naime, u svojem obrazloženju nadrealizam pojmila kao projekt «promjene čovječjeg poimanja», misleći čovjeka u njegovoj cjelini (osjetilnosti, spolnosti, umnosti), što se opire formalizmu avangarde. Ako nema jedinstvenoga nadrealističkoga stila ni u slikarstvu ni u književnosti, onda je posrijedi «pokret» oslobađanja žudnje svim sredstvima u svetokrugu individualne slobode protiv svih ideoloških podjarmljivanja umjetnosti/života. Nije me uspjela razuvjeriti da nadrealizam ipak jest izvorni avangardni pokret. Zašto bi inače pohvala slobodi i promjeni ljudske osjetilnosti i umnosti zahtijevala svezu kolektivnoga pripadništva nepokorivoj ideji sna, oslobađanja žudnje i rastrojstva osjetila s duhom kritičke pobune spram (malo)građanskoga kapitalističkoga društva opće prosječnosti? Nadrealizam je posljednji uzdah avangarde. On je u svojoj nesvodivosti na ideologije više od umjetnosti i više od života. Zato tolika strast Bretona za manifestima, još veća mahnitost Dálija za paranoično-kritičkim slikarstvom ljudske podsvijesti i genijalna ludost Artauda koji je kazalištu, kao istinskome prostoru zbivanja građanske (melo)drame laži i opsjena, poželio – kugu. Napokon, francuski nadrealizam je «pokret» koji u načelu smjera vlastitome dokidanju ozbiljenjem «ljepote» i «žudnje» u samome korijenu života, ljudskoj slobodi. Njegovo uskrsnuće nije moguće. On je mrtva Knjiga umjetničke pustolovine 20. stoljeća, zacijelo najuzbudljivije i po umjetničkim dosezima najuzvišenije nakane da svijet postane sam umjetničko djelo kao fascinantni sklop veličajnosti tradicije i nemira tehno-poetske budućnosti. Oživjeti tu Knjigu s tisuću purpurnih cvjetova (pjesništva, proze, eseja, manifesta, humora, slikarstva, drame, teorijskoga spisateljstva) znači proživjeti misaono i strasno, s nužnom kritičkom distancom, nesvodivost cijeloga pokreta na spasonosni znak jednakosti. Pothvat esejistkinje, prevoditeljice i antologičarke Višnje Machiedo utoliko je veći što ni na francuskome jeziku nema paradigmatske povijesti nadrealističkoga pokreta u umjetnosti 20. stoljeća kao «žive» baštine riječi, teorije i slike. Mrtva Knjiga ne znači pokapanje jednoga pokreta u imaginarni muzej. Posve suprotno od toga. S antologijom Višnje Machiedo, žestokim polemikama u Francuskoj (primjerice, Annie Le Brun i Jean Clair) ili retrospektivnim likovnim izložbama u Parizu, nadrealizam iznova ima moć vladanja našom suvremenošću. Zar tomu nije dokaz aktualnost Artaudovih tekstova, refleksivnost Charova pjesništva ili Dálijeva opjednutost glavnom traumom s početka trećega tisućljeća – paranojom ? Antologija Višnje Machiedo u dvije opsežne knjige podastire nam na uvid svo bogatstvo raznolikosti nadrealističkoga iskustva umjetnosti. Reprezentativan izbor tekstova u njezinome i prijevodu drugih autora, uvodni eseji uz svakog odabranog umjetnika, kao i ključni tekst otvaranja prve knjige «Poezija mora nekamo voditi (Prolegomena)», kojim autorica stvara hermenutički ključ za čitanje labirinata tekstualnih/životnih mreža francuskoga nadrealizma zaslužuje višestruku kritičku pozornost. Antologija je podijeljena slijedom logike uvodnoga eseja, prijevoda Bretonova glasovita «Manifesta nadrealizma», poezije/proze s kojom završava prva knjiga. Ne treba posebno spominjati da u korpus francuskoga nadrealizma pripada i književnost Radovana Ivšića. Druga knjiga otpočinje izrekama i igrama, poslovicama i aforizmima, teorijom/kritikom/esejistikom, a završava kronologijom i godinom 1973. kada umire Pablo Picasso. Slikovni prilozi kao ilustracije tekstualnoga užitka s naslovom «Nadrealizam u umjetnosti» čine ornamentalnu krunu tog dvoknjižja za samotne noći i ljepotu razaralačkoga stroja naših od hiperrealnosti ovog duha vremena obamrlih žudnji. Zbog nemogućnosti ekstenzivne analize svih izazova Francuskoga nadrealizma Višnje Machiedo u ovom obliku iskaza, valja se ograničiti na pristup njezinome spoznajno-kritičkome uvodnome eseju. Na posljetku, iz njega proizlazi sustav vrednovanja, smjer tumačenja i usporedne teorijsko-književne prosudbe. Za autoricu je bjelodano da se pobuna nadrealizma spram svijeta života i umjetnosti zapadne kulture radikalno suprotstavlja onome do danas još vladajućem smjeru (post)strukturalističke «igre staklenim perlama» u kojima suha rešetka teksta nadvladava život. Nije slučajno već u prvim uvodnim rečenicama naveden Breton iz La lampe dansl’horloge iz 1948. «U duhovnom pogledu, gdje više nema vatre, nema više ničega.» Stoga je odlučna ideja dvoknjižja Višnje Machiedo da ne zapadne u napast neke domaće kompilacije nadrealističkoga pokreta. Ovo je tvrdoglavo, samosvojna antologija. Ali nipošto svodiva na neutemeljene sudove zbog toga što antologičarka može iskazivati posve druge umjetničke preferencije od nadrealističkoga pisma. Pokazujući mjerodavno da se obuhvatnost nadrealističkoga «projekta» preobrazbe ljudskoga poimanja zbilje ne sažimlje ni u paralogičkome ni u puko imaginarnome slijedu pretpostavki, potrebno je prethodno razgrnuti maglu kanona jednoga pokreta. Ono što se u uvodnome tekstu nazivlje «paradoksalna sablast» sastoji se u ponovnome razotkriću pitanja čovječnosti kao nad-realne pustolovine bitka. Kad je koncem pedesetih aura nadrealizma izgubila sjaj, što je Georges Bataille imenovao «ugušenom žudnjom» postalo je jasno da poezija ne vodi oslobođenju, kao što će to propašću libertinske utopije studentske pobune 68.’ tek trideset godina poslije cinično porno-terapeutski dijagnosticirati Houellebecq, već da je sazrelo vrijeme posvemašnjeg ravnodušja, vrijeme mandarina teksta poput Rolanda Barthesa. Je li nadrealizam uopće vjerodostojan koncept avangardne preobrazbe umjetnosti iz radikalne volje života samog za drugim oblikom opojnosti od rada, znanosti i napretka? Naizgled bi se moglo pomisliti da Bretonova sinkretička energija nadahnuta Sadeom, Fourierom, misticizmom Meistera Eckharta, alkemijom i Rousseauom, a ne toliko Freudom, kako se uobičajeno pogrešno misli, nema moć radikalnosti jednog Maljeviča ili negatorsku furiju Marinettijeva futurizma. Ali, stvari stoje posve drukčije. Višnja Machiedo upućuje da u toj paradoksalnosti sablast nadrealizma ima iskonski odnos spram vremena. Ovdje se ne veliča puka prolaznost sadašnjosti. Ovdje opsjednutost zbiljom nadilazi, kao što sam naziv pokreta govori, realističke zakone govora i umjetnosti. Nadrealizam u sebi objedinjava i mističnu potragu za utopijskim Svetim Graalom i filozofsku refleksivnost razotkrivatelja osjetilnosti potčinjene razumu. Svi veliki nadrealistički pjesnici (Char, Breton, Aragon, Arp, Peret, Ivšić, Le Brun) pokazivali su neotklonjivu ustreptalost s mišljenjem glavnog problema filozofije 20. stoljeća – vremenom. Zato autorica ima pravo što na mnogim mjestima, premda katkad odveć intuitivno a ne dostatno brižno za samu stvar filozofskoga tumačenja pjesničke kaže nadrealista, spominje Heideggera. Upitno je, međutim, jesu li nadrealistički pjesnici prije Heideggera pridali pjesničkome jeziku «ontološko utemeljenje». Heideggeru je unatoč otvorenosti spram nadrealizma Réne Chara ili Paula Celana prva i posljednja Riječ smisla pjesništva kao otkrića kaže zaborava bitka bio «njegov» Hölderlin. Zar treba podsjećati da je duhovno prijateljstvo Réne Chara, antifašističkoga borca, i Martina Heideggera, prokazanog kolaboratora s nacizmom kratko vrijeme rektorata u Freiburgu, bilo više od prolazne sklonosti duhovnih srodnika? U Vier Seminareiz Provanse krajem šezdesetih godina vidljiva je ta međusobna upućenost mišljenja zaborava bitka i nadrealističke poetike vremena što poput anđela lebdi nad rijekom sjećanja. Ključne riječi francuskoga nadrealizma poput žudnje, imaginacije, slobode i ljubavi ne smiju se shvatiti apstraktno. Totalni prevrat života znao je u doba mračnih ideologija komunizma i fašizma ne samo Bretonu i Aragonu pomutiti lucidnost mašte. To je jedan od glavnih problema s nadrealizmom danas, kad se iz drugoga obzorja, iz kritike ideologije želi razumjeti zašto je pokret oslobođenja žudnje pojedinca djelomice hrlio u zagrljaj kolektivizma. Antologija Višnje Machiedo ne upušta se u taj sociologijski, ali bitan problem pada vjerodostojnosti pokreta «subverzivne mašte». Pojam žudnje u nadrealizmu doista nije istoznačan s Lacanovim pojmom. I premda će upravo nadrealizam – od Bretona do Le Brun – suvremenoj kulturi vratiti pravo na Sadea i njegov ateistički kult razaranja građanske krinke obzirne seksualnosti, odnos tog umjetničkoga pokreta i religioznosti posve je sukladan avangardi. Ako je Maljeviču i Kandinskome bila potrebna nekovrsna nova mistika, za nadrealizam će mjesto božanskoga uvijek biti s onu stranu institucionalnoga kršćanstva. Alkemija, ezoterija, hermetizam… Kult slobodne ljubavi i žudnje koja žudi više od života, zato uistinu pogođeni naziv nad-realizam (surréalisme), pretpostavlja pobunu spram svih društvenih tabua. Imaginacija, san i rastrojstvo osjetila od Rimbauda znače trenutak čiste pobune spram svake vrste realnosti koja počiva na susprezanju mašte pod jaram znanosti i teorije. Zašto je u književnome, pa i slikovnome smislu nadrealizam, premda «mrtav» pokret, ostavio najviše traga kad je posrijedi ono što zovemo veličina umjetničkoga djela? Zacijelo ne samo zbog odanosti podsvjesnome, iracionalnome, žudnji. Nadrealizam je do krajnjih konzekvencija doveo ideju romantike o umjetniku kao geniju imaginativne žudnje. Njegov kolektivizam ipak je primarno metapolitičke naravi, što je Višnji Machiedo dokaz da ono što preostaje jest ipak nada da «poezija mora nekamo voditi». Antologija Francuski nadrealizam ne bi nikad bila moguća bez sanjarske i tvrdoglavo uporne odluke, s rafiniranim osjećajem za perfekcionizam prijenosa duha i melodioznosti francuskoga jezika u hrvatski, da nadrealizam valja oživjeti ne kao kompilaciju «već viđenoga» i napisanoga, nego kao ne-napisanoga i otvorenoga teksta za moguća nova čitanja i, zašto ne, dopunjavanja u dvoknjižju unijetoga. Za čitatelje željne istinske žudnje za svetkovinom metafora, začudnih simbola, mreža značenja u tekstovima Bretona, Chara, Artauda i mnoštva drugih uvrtštenih autora antologija Višnje Machiedo predstavlja iznimni trenutak, baš kao s početka u njezinome prijevodu moćne poeme Tristana Tzare «Na visokom plamenu» –prođe tisuću i tisuću godina, a bijaše tek jedna noć. To je onaj trenutak kad gori i sagorijeva vrijeme u vječnosti, kad riječ upaljena u poetskoj zublji vremena ima smisla. Za taj trenutak isplati se čak i patiti, prkoseći poput Chara i nadrealista svakom novom obliku reda i kaosa.

February 2, 2024
Povijesna sudbina i misija slikarstva je moje sadašnje stanje

Povijesna sudbina i misija slikarstva je moje sadašnje stanje

Žarko Paić: Hal Foster u prijelomnoj analizi veze između avangarde i neoavangarde naslovljenoj, The Return of the Real: Art and Theory at the End of the Century (The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 1994.), ističe razliku između povratka arhaičnome obliku umjetnosti s kojim se učvršćuju konzervativne tendencije u sadašnjosti i povratka izgubljenom modelu umjetnosti stvorene kako bi se zamijenile usvojene metoda rada. Pojednostavljeno: danas u suvremenoj umjetnosti općenito, ne samo u vizualnim umjetnostima, postoje dva puta povratka, a potpuno jednako trebalo bi biti i u suvremenoj književnosti i performativnim umjetnostima. Prvi je baštinjen iz dijaloga s neprekinutom tradicijom “generičkih stilova” koji pripadaju povijesnoj avangardi, kao što je dadaizam, futurizam i konstruktivizam, a na drugom se iz nove perspektive želi propitati čitav kompleks slika/prikaz. U ciklusu slika Against the Day (vidi, De Man vov Viels, 2008), vaše stajalište o mogućim odgovorima na ta pitanja izraženo je između akumulacije sjećanja i arheologije sjećanja. Možemo li se uopće vratiti iskustvu slike kao traumi Realnog? Luc Tuymans: Hall Foster u jednom je predavanju spomenuo moje ime te je za moje dosadašnje radove rekao da su mnogo opasniji od onog što je Richter učinio u čitavom svom opusu. Trebam li taj navod shvatiti kao uvredu ili kao kompliment? Rekao bih, ni jedno ni drugo, zbog toga što se takvi citati koji se objavljuju na internetu najčešće uzimaju potpuno izvan konteksta. Međutim, možda je zamjetno duboko nerazumijevanje Hala Fostera zbog pravocrtnoga razmišljanja. Trauma je tjelesna rana ili emotivni šok, koji za sobom ostavlja trajne posljedice. Na izložbi Against the Day održanoj 2008. godine u Wielsu prikazao sam radove koji se bave neposrednim ili virtualnim slikama. I jedni i drugi radovi tematiziraju zauzimanje određenoga položaja, na primjer diptih Against the Day I i II nastao je na temelju internetskih stranica koje su u izgradnji, na primjer jedna obična internetska stranica specijalizirana za ljude koji fizički rade. To su slike u realnome vremenu temeljene na reality televizijskim emisijama. Ili jedna slika gađanja snajperom snimljena negdje u Bagdadu, koja je emitirana pomoću pametnoga telefona. Izložba govori o ideji iskapanja, ali iskapanje ustvari nije povezano s arheologijom pamćenja, već štoviše s konkretnim shvaćanjem distopije u kojem je koncepcija traume puko prijenosno sredstvo uz koje je prikačena klauzula o osiguranju. Žarko Paić: Zadržimo se još malo na obzoru nove slike u okruženju konstrukcije digitalnih medija. Njihova se svojstva mogu shvatiti kao vizualizacija događaja, tehnički savršena i potpuno izopačena, vrlo narcisoidna jer spaja permisivno društvo i njegove aktere obuzete potrošnjom. Može li se vaš slikovni zaokret u smjeru tzv. figurativnoga slikarstva shvatiti kao potkopavanje koncepcije o medijski stvorenoj realnosti? Prvenstveno mislim na vaše slavne radove, političkih likova i javnih osoba, kao kritiku mračnih mjesta ideologije u zapadnoj civilizaciji: Holokaust, kolonijalizam, nacionalizam i rasizam. Luc Tuymans: U svojoj umjetničkoj karijeri vrlo rano razvio sam koncepciju, koju sam nazvao autentična krivotvorina. Od početka bilo mi je potpuno jasno kako je puka autentičnost bila i ostala nemoguća. Sve je nastalo na temelju nečeg drugog. Stoga sam odustao od umjetnosti temeljene na umjetnosti i odlučio se za realno kao polazište, preobrazio sam ga u nešto što se može shvatiti kao potkopavanje, pa čak i otvoreno izopačenje. U vezi Drugog svjetskoga rata, to je za mene jedno vremensko razdoblje u povijesti koja je najbliže mom vremenu te ga upotrebljavam kao svojevrsni građevni materijal za jednu povijest nasilja. Otvara mogućnost istraživanja veze između mučenja i nježnosti. Žarko Paić: U srži koncepcije o banalnosti koja je realizirana u vašim slikama iz 2002. naslovljenim Mrtva priroda, postoji nešto skriveno i prijeteće. U intervjuu sa Julianom Heynenom 2004. godine povodom izložbe u Düsseldorfu, rekli ste da je “banalnost postala veća od života, dovedena je do nevjerojatne krajnosti”. Zbog čega? Zbog toga što je slika u doba tehnologije i medija izgubila svoju uzvišenu referentnu točku, ili zbog toga što umjetnost treba uvijek iznova svjedočiti o raspadu smisla života u područjima rada, dokolice i smrtnosti? Luc Tuymans: Ta slika nastala je nakon što sam sa suprugom u realnome vremenu gledao događaje 11. rujna u New Yorku. U tom času pomislio sam kako bi bilo suvišno odmah reagirati, pa sam osmislio jednu zaobilaznicu, svojevrsnu protutežu užasu pomoću prikazivanja nečeg idiličnoga. Izabrao sam najmanji nazivnik u formatu slike, a to je rad Mrtva priroda ili natura morte, koji je konkretno naslikan za izložbu Documenta XI. Uvećavanjem slike i prikazivanjem jednog uzvišenog stanja, kontrast je smanjen, kao da je slika projicirana na većoj plavičasto bijeloj podlozi, pa postaje potpuno suvišna. Slikanjem gotovo transparentno apolitične slike, njezin kontekst postaje vrlo političan i zbog toga je ironična, kao što sam ranije rekao. Žarko Paić: Povijesne teme u slikarstvu, portret, pejzaž… Je li iscrpljena ideja o slici nakon avangardnih strujanja u 20. stoljeću u neprestanoj potrazi za šokiranjem u surovoj realnosti i procesu njegove estetizacije? Čini mi se da na primjeru neoekspresionističkih slikarskih istraživanja lica u proteklih trideset godina postoji uzlazna putanja u izbjegavanju tjelesnih gesta i prikazivanju čovjekove tjeskobe, a najčešći primjer su paradigmatski radovi Luciana Freuda. Zbog čega umjesto ikonoklazma predmeta u dvodimenzionalnome prostoru opet vidimo povratak ljudskoga lica kao ekrana patnje i ravnodušnosti? Luc Tuymans: Vrlo dugo nisam htio slikati ljude ili portrete, ograničio sam se na prostor kao prazninu. Ako bi se neočekivano pojavio portret ili neko lice, on je nastao na temelju predmeta, lutki, igrački ili figurica u nekoj kompoziciji, koja je preuzeta iz obrađenih isječaka iz kataloga diorama za izradu umanjenih modela objavljenih u željezničkim časopisima. Tek nakon 1992. godine dopustio sam sebi da slikam portrete na temelju fotografija stvarnih ljudi, ali slike su preuzete iz medicinskih ilustracija tiskanih u knjizi naslovljenoj, Der diagnostische Blick, iz koje studenti uče kako se postavlja dijagnoza neke bolesti. Taj ciklus radova možda je najbliži koncepciji o naturalizmu. Zbog toga što su to puki simptomi na njima je u potpunosti izostavljeno realno. I danas za mene portret nikad ne govori o psihologiji portretirane osobe, to je samo ljuska, a ako je gledatelj ipak želi ispuniti svojim emocijama, na mojim radovima to se pokazuje kao kolateralna šteta. Žarko Paić: Vaše lebdeće apstraktne kompozicije, kao što je Bloodstains (1993), nastale na temelju fotografiranih modela, fotokopiranih slika ili filmskih fotografija, pokušaj su analize nečeg između mikro svjetova jezive bolesti (AIDS) i njezina prikazivanja pomoću indeksnoga znaka slike. Možete li pokazati tanku liniju koja razdvaja utjecaj kvantnih podataka na fizički okoliš i umjetničko “reaktivno bujanje” koje je bitno? Luc Tuymans: Na mikroskopskoj slici mrlja od krvi fasciniralo me je kako se stanična struktura umnožava u identične dvojnike. Dakle, ne postoji konkretna promjena osim podjele slike, slika se na određeni način predaje jednom statusu quo. Premda se naziva slikom, to je animirano kretanje, ali je na određeni način zarobljeno u svom trajnom modus vivendiju. Razumljivo je da je to logičan nastavak Diagnostische Blick portreta, koji opet prikazuju drugačiju formu odvojenosti. Žarko Paić: Kritika je jednoglasna u tome da je Orhideja (1998) jedno od vaših slavnih djela. Bolećive nijanse zelene i mutne nijanse smeđe na toj slici označavaju prirodne i umjetne boje, rast i propadanje. Međutim, što ako je prirodna evolucija bioloških vrsta došla u zadnji stadij reprodukcije? Slika kao digitalno skeniranje-uranjanje u virtualni prostor vodi prema krajnjim granicama svjetova – realnosti i hiperrealnosti. Možete li nam još nešto reći o interesu za odnos bioloških strujanja i smrti na području suvremene umjetnosti, a posebno u vezi s vašim istraživanjem. Luc Tuymans: Orhideja je nastala zbog jednog novinskog članka u kojem piše kako se spol biljke nerazmjerno mijenja od muškog u ženski zbog klimatskih promjena. Dakle, uzeo sam sliku orhideje zbog njezinih istaknutih ženskih i seksualnih konotacija. Zatim sam sliku prekrio kemijski toksičnim slojem na kojem sam onda naslikao tu sliku, a s tim sam htio istaknuti razliku između organskog ili izmijenjenoga stanja stvari. Slika Orhideja bila je reprezentativni rad na izložbi održanoj 1998. u Zwirnerovoj galeriji naslovljenoj “Security”, a time se implicira nesigurnost. Žarko Paić: U katalogu naslovljenom, Luc Tuymans (San Francisco Museum of Modern Art – Wexner Center for the Arts, 2010) otvoreno ste rekli: “Nasilje je jedina osnovna struktura mog rada.” Ako bih ukratko protumačio tu izjavu, rekao bih da nasilje tu ima dvostruko značenje: (1) ontološko, odnosno umjetnost se uvijek više zanima za svijet moći i razaranja i (2) epistemološko, odnosno da slika postaje svoja autokreacija u zrcalu reda i kaosa. Božansko nasilje o kojem je govorio Walter Benjamin treba shvatiti kao antinomiju zasnivanju prirodnoga zakona. Bez izvornog zločina koji je počinila suverena nacija-država ne bi postojali moralni zakoni. Što ustvari želite prikazati u mediju slike na rubu repolitizacije i moralnoga prevrata: sućut, duboki uvid u društvene anomalije globalne povezanosti, ili prevladavanje veze između počinitelja zločina i njihovog nevidljivog podržavanja? Luc Tuymans: Kad me često pitaju zbog čega i dalje slikam, moj je jedini odgovor bio i još uvijek glasi, zbog toga što ne želim biti naivan. Prva slika nastala je u špilji, štoviše ona je konceptualna, nije samo nekolicini probranih pokazivala kako se lovi i ubija. Simbolički im je prenijela dublje značenje pomoću ideje o indeksu koja je dovršena upravo u ikoničkoj slici. Naravno da je slika nasilna, drugačija nije ni mogla biti. Spomenuo sam tanku liniju koja postoji između mučenja i nježnosti – nasilje je više od sreće uvijek imalo trajniji utjecaj zbog sakaćenja tijela, ozljeđivanja ili jačeg straha i ostavlja mnoge psihološke posljedice. Točno ste rekli u svojim pitanjima da postoji konkretna veza između aktera ili počinitelja zločina i ideje o nevidljivome podržavanju. Žarko Paić: Film je snažno utjecao na vaše slikarstvo, ali očigledno to nisu puke slike koje se izravno prenose na platno u svim mogućim žanrovima. Gilles Deleuze pisao je o glavnom izlazu iz staromodne metafizike s kojim se povlači linija račvanja između kretanja i vremena. Ne postoje više slike bez filmskog režiranja u biti kamere kao tehničke naprave i ne postoje slike bez prostorno-vremenskoga preobražaja našeg nastanka kao žudećih strojeva. Koje je značenje filma u vašim umjetničkim radovima (performansima, slikama)? Luc Tuymans: Napisao sam dulji tekst za časopis o umjetnosti De Witte Raaf, koji je preveden na engleski jezik i objavljen u knjizi mojih tekstova i tekstova drugih o meni naslovljenoj, On & By Luc Tuymans, u izdanju galerije Whitechapel i MIT Pressa 2013. godine. Drugi dio teksta “O slici” (1996), naslovljen je “O pokretnoj slici”. Na osobnoj razini, povezano stanje slike meni je veoma bitno, zbog toga što pripadam televizijskoj generaciji. A to znači da je prezasićenost emitiranim slikama popraćena ekstremno nadobudnim iskustvom. Za mene, borba protiv umnožavanja slika ili fotografija više nije dostupna kao ni borba protiv novih medija, zbog toga što u toj borbi ne možemo pobijediti. Bolje je da se uzme kao jedna od radnih metoda i zatim pametno zaustavi u neizbježnom anakronizmu, a to je slikarstvo. Druga je sličnost da kao fotograf uvijek kasnim, nikad nisam nazočan trenutku. Film kao slika omogućava ti da uzmeš sliku koja se može režirati u objektivu, po kojoj se može slikati naslikana površina. Žarko Paić: Belgija, Amerika i baština? Znamo da rad Baština VI (1996) prikazuje neizbježan neuspjeh povijesti. Koju je cijenu ta slika morala platiti kako bi zbacila okove “novoga realizma”? Možete li pobliže pokazati što se događa u čitavoj toj ukorijenjenosti u fotografske medije-svjetove iz perspektive “paranoje”, kako ste rekli za ciklus radova o površinskim područjima našeg svakodnevnog informacijskog životnoga ciklusa. Luc Tuymans: Paranoja koja se ukorijenila u medijima ustvari je nov fenomen blizak njihovoj prijašnjoj napetosti. Nastala je u 20. ili 21. stoljeću kako bi se strah izmjestio ili redistribuirao pomoću pretkazanja. Dakle, iznimno je zarazna i učinkovita kad u kombinaciji s postupkom stvaranja ili gradnje slike postane otvoreno opasna. Zbog toga je nužno duboko nepovjerenje prema svim formama ili formatima slike. Žarko Paić: Na kraju, u nedavnoj raspravi o neoavangardi i vizualnim umjetnostima zamjetna je tendencija prema račvanju dvije vrlo ekstremne pozicije. Oni koji smatraju da se subverzivni pokreti jedino mogu vrednovati u muzeju, kao i mnogi drugi umjetnički stilovi u modernoj povijesti, i oni koji smatraju da trebamo i dalje izravno ući u događaje kako bismo bili sigurni u značenje tog projekta. Da li se vaša “vjera” u poslanstvo slikarstva uistinu ne uklapa u sadašnju situaciju? Luc Tuymans: Povijesna sudbina i misija slikarstva je moje sadašnje stanje. Žarko Paić: Suvremena umjetnost kao refleksivna veza s vašim putem po mnogo čemu je bliska Paulu Theku, velikom američkome slikaru, kiparu i umjetniku instalacija. U knjizi, Paul Thek – Luc Tuymans: WHY? (Galeria Isabella Czarnowska, Berlin, 2012), možemo vidjeti neobičan dijalog i priznavanje duhovnoga srodstva. Zbog čega? Zbog čega suvremena umjetnost opet traži svoje korijene u mitu i žrtvi ako je sve oko nas postalo savršeno jasno, kao u morbidnoj ljekarni u kojoj su stvari i situacije oblikovani kako bi zadovoljili kriterije o uspjehu i tržišnoj vrijednosti? Luc Tuymans: Točno je da je premoćna struktura tržišta umjetnosti i njezin mehanizam odnosno korporacijsko funkcioniranje galerija, istisnula srednju poziciju. Umjetnik je odvojen od svojih kolega, pa čak i od svoje generacije. Mlađim umjetnicima je još gore, zbog toga što ih preuzimaju konzorciji i vrlo ih je lako brendirati kao i sve druge ponuđene proizvode. Osnovni problem je nedostatak poticajnoga sadržaja, u svijetu kritike umjetnosti nastala je teorijska praznina i ona više nema potrebnu kritičnu masu. Oni se najčešće s visoko obrazovanim kustosima povlače u akademsko područje, ili u određene mreže u kojima su hvaljeni, a mahom su temeljene na neshvaćanju sociologije iz 1980ih, ili su, pak, potpuno pogrešno shvatili Habermasa. Za mene, stvaranje umjetničkoga djela oduvijek je bilo i bit će potpuno odvojena stvar i suprotno onom što se naziva svijet umjetnosti. A s godinama i sazrijevanjem uvijek se redovito pojavljuje golema količina kontroliranoga bijesa na koji se možeš osloniti. S engleskoga preveo: Miloš Đurđević

February 1, 2024
Narod voli realizam i gotovo!

Narod voli realizam i gotovo!

U razgovoru između Jorge Luis Borgesa i Ernesta Sabata, 14. prosinca 1974. godine, Sabato kaže da je za vrijeme Francuske revolucije bilo knjiga koje su se nazivale Djevica i republikanka, a poruka je moralizatorska. ‘Revolucije su konzervativne u umjetnosti. Francuska revolucija nije izabrala za uzor Delacroixa i njegovo revolucionarno i strastveno slikarstvo, već akademskog Davida, slikara pompiers.ʺ (Borges-Sabato, Razgovori, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1978., str. 24. Sa španjolskoga prevela Đurđina Matić.) Pompiers na francuskome inače znači raskoš, luksuz. No, ono što je ovdje rečeno uistinu je savršeno točna prosudba. Kad znamo koga je Marx preferirao kao glavne pisce za novi ‘proleterski’ ukus, iako su oboje vrhunac građanskoga realizma, Balzac u francuskoj književnosti i Dickens u engleskoj, pa potom estetski ukus Lenjina koji nikako nije bio na liniji Maljevičeva suprematizma i sovjetske avangarde, stvari stoje uistinu paradoksalno. Sve su revolucije u političkome smislu obrat duštvenih snaga u smislu vladavine klasno-socijalne piramide Moći kapitalizma, pa je posve zapravo samorazumljivo zašto je novi vladajući estetski kanon bio onaj koji je slavio i Georg Lukács u svojoj Teoriji romana, jednoj od najdogmatskijih knjiga uz njegovo Razaranje uma koje sam čitao u mladosti. Ni mladi Lukács me nije nikad odveć zanimao, iako je u svojem neokantovstvu s knjigom Duša i oblici bio na zavidnoj razini spekulativnosti. Uglavnom, kanon revolucionarnih estetika je taj dosadni i ujedno popularni, omiljen među narodom i lijevim i desnim političkim ideologijama 20. stoljeća, način prikazivanja i predstavljanja života u građanskome društvu, ali u slikarstvu i arhitekturi s pečatom neoklasicizma, koji se do danas naziva realizam. Budući da je Francuska revolucija bila nasilna pobuna trećeg staleža ili tzv. naroda u smislu najniže klasno-socijalne pozicije, a socijalizam-komunizam je bio radikalni nastavak ideja ove Revolucije drugim sredstvima posve je razvidno koji je stil umjetnosti mogao biti primjeren novoj društvenoj grupaciji u borbi za vlast. Realizam je na ovaj ili onaj način totalna estetska konfiguracija mimesisa, a njezin simbolički smisao mora odgovarati interesima političke klase koja najavljuje novi poredak. U tom pogledu, politizacija umjetnosti otpočinje kao korak unatrag ili kao estetska ‘konzervativna revolucija’. U logici politizacije umjetnosti sve bi drugo bilo pogubno i nesukladno krajnjem cilju kao što je to eshatologija Naroda, Klase, Partije, Vođe, Apsoluta u formi zrcalne slike stvarnosti kao iluzorne konstrukcije života pod uvjetima revolucionarne promjene. Ipak, sve to još ne znači da bi valjalo realizam apsolvirati kao ne-ukus vladajuće klase koji se profilirao kao najviša razina ukusa građanstva 19. stoljeća u isto vrijeme kad nastaje i prvi novi tehnički medij umjetnosti kao što je to fotografija. Sabato govori o umjetnosti moraliziranja i puritanizma, a to nisu estetske kategorije, već referencijalni okvir viktorijanske ćudorednosti koja je umjetnost doživljavala kao javni iskaz lojalnosti i vjere u tradiciju ionako već odavno prerađenu za potrebe sentimentalnoga uresa slavne monarhije, kako engleske tako i francuske koja je, pak, s Napoleonom pretvarala zasade revolucionarnoga terora u bonapartizam novoga imperija. Nitko osim dekadentnih i avangardnih umjetnika, tih subverzivnih heroja modernizma poput Charlesa Baudelairea kojeg su filozofijsko-književno ovjekovječili u svojim tumačenjima Walter Benjamin i Michel Foucault, nije nikad bio lud za šokom, provokacijom i eksperimentom u umjetnosti. Zašto? Zbog toga što smo od antike i skolastike naslijedili dva pojma koja su zacementirala masovnu vjeru i puka i elite u raskoš realizma. Jedan je estetski pojam, a drugi politički, naravno. Riječ je o mimesisu kao umijeću oponašanja stvarnosti vjerodostojnim prikazivanjem onog što je lijepo i uzvišeno u prirodi, te o očuvanju tradicije ili konzervativizmu koji se uvijek aktivira kao zvono za uzbunu u trenutku kad revolucije prijete izgraditi novi svijet na ruševinama staroga. Što je, dakle, politizacija umjetnosti negoli lijeva ili desna mimetičko-konzervativna obrana tradicije u znaku njezina pretvaranja u simbol trajnosti i postojanosti Ljepote. Uostalom, u Francuskoj revoluciji upravo je Louis David realistički prikazivao novo božanstvo. Evo, kako to opisuje Leon Rosenthal u svojoj knjizi Louis David. ʺZna se da je tijekom svečanosti Najvišeg bića Robespierre zapalio konstrukciju zvanu ‘ogavno čudovište ateizma’ iz čijeg se pepela pojavio Kip Slobode.ʺ Što bi to drugo trebalo značiti negoli da svaki državni soc-naci-post-novi realizam uvijek treba mahnitost reprezentacije u formi transcendentalnoga performansa. Samo što takav performans nije namijenjen za umjetnike, već za masovni puk ili Narod i naziva se spektaklom. Problem nije, dakle, u tradicionalnoj konzervativnosti realizma u umjetnosti. Umjesto toga, daleko je čudovišnije to što se svaki takav estetsko-politički obrat u odnosu revolucije i umjetnosti poziva na slobodu stvaranja i pod njom misli moć vlastite reprezentacije života kao spektakla. Narod kao masa nikad nije puka fikcija mnoštva. To je vox dei, populus i etnos kao demos koji ne može bez estetske iluzije stvarnosti i njezina spektakularnoga uprizorenja u raskoši vlastite bijede.

January 31, 2024
Mreža, rizom, mehanosfera

Mreža, rizom, mehanosfera

Zašto podnaslov prvog i drugoga sveska Deleuzeva i Guattarijeva djela Anti-Edip i Tisuću platoa glasi kapitalizam i shizofrenija, a ne kapitalizam kao shizofrenija? Moj je odgovor ‘lud’. Zato što imaju u vidu kapitalizam kao mehanosferu, a to je još uvijek realizirana metafizika kojom vladaju samo rastemeljeni koncepti metafizike. Sve već imamo objašnjeno u Predgovoru drugoga sveska, kad kažu da umjesto poglavlja u knjizi imamo ’tisuću platoa’, a ujedno u Uvodu obrazlažući način djelovanja rizoma i rizomatskoga kapitalizma tvrde da je sve povezano sa svime binarnom logikom 0-1 kao u digitalnome svijetu umreženih struktura. Dakle, ako je tijelo stroj želja, onda je logika društva kao sustava kapitalističke proizvodnje-razdiobe-razmjene-potrošnje u tzv. mašinskim sklopovima, a ne u vertikalnoj partenogenezi transcendentnoga Tvorca koji vlada svijetom u formi Kapitala. No, binarna logika mehanosfere zahtijeva uvijek nesvjesno-svjesno itd. Umjesto trijade metafizike duh-duša-tijelo, umjetnost-religija-filozofija suočeni smo stalno s novim tipom dvojstva koji je proveden uzorno u Deleuzevoj knjizi u dva sveska o filmu, naime ondje je prvi svezak posvećen analizi slike-pokreta, a drugi slici-vremena. O tome sam iscrpno pisao u svojoj studiji Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022. Ako je kapitalizam rizomatska struktura i aksiomatika, onda je shizofrenija ono što takav sustav nužno pretpostavlja. Iako se čini da je nakana Deleuzea i Guattarija da u oba sveska kritički preusmjere temeljne koncepte Marxa i Freuda, dakle kapital i radnu teoriju vrijednosti te nesvjesno u formi jezika kojim subjekt ili osoba postaje rascijepljen u stanju shizofrenije kao paradigmatske bolesti moderne psyché, mislim da je stvar u ovome. Deleuze i Guattari u svojoj tzv. političkoj ontologiji mnoštva i razlike, tijela-bez-organa i njihovih konstrukcija i selekcije teže izgradnji onog mišljenja koje transverzalno spaja sve sa svime u prostoru kao virtualnoj aktualizaciji mišljenja kao događaja. Ovo mišljenje, međutim, polazi od zemlje i njezinih rizomatskih prekopa i razvalina da bi završilo tamo gdje je od samoga početka metafizike mišljenje i nastalo, u svemirskim prostranstvima. No, baš zato što drugi svezak Kapitalizma i shizofrenije završava s riječju mehanosfera, potrebno je pokazati da se ne radi više ni o kakvoj dvojnosti i binarnome kôdu mišljenja kao događaja, već o onom što je singularnost kao takva i stoga jedna-jedina-jednokratno-beskonačna u stalnoj vrtnji novoga. Kapitalizam kao shizofrenija jest vladavina singularnosti tehnosfere. A to znači da je mišljenje postalo događaj autopoietičke tehnogenetske konstrukcije koja kapitalizam održava na životu sve do trenutka posvemašnjeg de-humaniziranja čovjeka kao tzv. stvaratelja vrijednosti. Ovo je mišljenje racionalno-intuitivna ekstaza umjetnoga života koji nadilazi sve dosad viđeno i sve dosad zamišljeno. Nije stoga nikakav problem više ‘zastarjelost’ Marxa kao i Freuda, o čemu sam pisao u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022, a što ne dopire do smanjenih mogućnosti refleksije nekih pseudo-aktivistički orijentiranih marksista s apologijom tzv. praxis-filozofije koji još uvijek govore o emancipaciji društva i kritičkoj zadaći mišljenja iako ni sami ne znaju odrediti što je pritom tzv. društvo u globalnome informacijskome kapitalizmu a što bi to bila tzv. kritika nakon Marxa, Adorna i Foucaulta. Problem je u tome što kapitalizam kao shizofrenija označava posljednji stadij realizacije metafizike u vladavini tehnosfere koja sve tragove ljudskoga načina bitka naprosto čini ‘suvišnim’. Zastarjelost je kapitalizma, dakle, suvišnost svega onog što je činilo njegovu superstrukturu i bazu, govoreći Marxovim kategorijama u povijesnome kontekstu njihove dijalektičke emfaze kao mišljenja Aufhebunga, odnosno dokidanja kao prevladavanja. U tom smislu Tisuću platoa je Kapital bez Marxa i Uvod u psihoanalizu bez Freuda za doba koje više ne treba nikakvo društvo osim ono kontrole, a taj ključni pojam kibernetike konstruira svaki mogući oblik tehnološki određene društvenosti i zajednice i od živoga i autentičnoga u smislu prirode i organskoga ostaje samo matrica za eksperimentalno tehnoznanstveno modeliranja ‘novoga’ kao rezultata tehnosfere. Deleuze se poigravao konceptualnom ‘shizofrenijom’, pa je osim u pronalasku pojma rizoma dospio i do temeljnog pojma sebstva u tzv. društvu kontrole koji savršeno odgovara ovoj strukturnoj ontologiji shizofrenije kapitalizma. Posrijedi je pojam dividuuma kao suprotnosti individuuma, jer se sebstvo više u doba digitalnoga kapitalizma ne može održati kao ono što je nedjeljivo, već se mora u sebi beskonačno dijeliti da bi sustav funkcionirao. Zašto je tome tako? Zato što kapitalizam kao društveni sustav Moći vladavine kapitala počiva na logici deteritorijaliziranja i reteritorijaliziranja zahvaljujući stalnome napretku onog što Marx naziva proizvodnim snagama, odnosno trojstvu znanosti, tehnologije i industrije. Kad u igru koncem 1960ih godina ulazi kibernetika, informatika i robotika u proces proizvodnje života, sve postaje mehanizirano odnosno tehnologizirano do stadija nastanka onog neljudskoga iz logike umjetne inteligencije. Danas je u konceptu, a ne ideji, sve već realizirano, pa AI u nekoliko trenutaka izračuna najteži problem za koji se iz ekonomske cost-benefit analize iziskuje čitanje gomile sofisticiranih udžbenika na Harvardu. Uzalud sva kritika tzv. ChatGPT-a koju lingvist i epistemolog Noam Chomsky usmjerava na sadašnje performanse ovog ‘novog uma’, a svodi se na to da ne može još davati moralne prosudbe i analitičke stavove o mogućem i nemogućem, o logici kauzaliteta i slično. Sutra će biti sve još fascinantnije i brže, pa će pitanje zastarjelosti i suvišnosti ‘čovjeka’ kao tijela-bez-organa biti muzealizirano. Ono što je beskonačno djeljivo nije ništa ljudsko, već neljudsko. Stoga je shizofrenija apsolutna logika kapitalizma koji na svojem kraju, kako to kažu Deleuze i Guattari u Što je filozofija? – zahtijeva samo malo reda da se zaštitimo od kaosa. Kapitalizam postaje vladavina apstraktnih strojeva u virtualnoj aktualizaciji stvarnosti kao konstrukciji onog mogućeg kao nemogućeg, pa njegov slom ili apokalipsa ne može više biti izazvan nikakvom političkom revolucijom tipa Oktobra ili 68′. Njegova je budućnost odbrojana u modusima kojima će AI postajati apsolutna tehnosfera. Ona neće više trebati ni Chomskoga ni lingvistiku, a od epistemologije će zahtijevati još jedino odgovor na pitanje koje je postavio Leibniz i koje nadilazi svu povijest filozofije kao metafizike uopće: zašto je radije biće, a ne ništa? Budući da na to pitanje nema odgovora osim onog apodiktičkoga zato, onda je filozofiji zajamčena „svijetla budućnost“ da još može postavljati pitanja na koja AI nema odgovora osim algoritamskoga ponavljanja analiza velikih mislioca tijekom povijesti. U čemu je problem s kapitalizmom kao shizofrenijom i AI-tehnosferom? Samo u tome što AI nema želje koja je ontologijski uzrok nastanka apstraktnoga pojma vrijednosti i konkretnoga načina njezine realizacije u postvarenju i osvajanju Drugoga kao objekta onog što Lacan naziva jouissance. Umjesto želje kao volje za stvarima vlastita užitka postoji sublimna tajna nečeg što nadilazi ljudsko i neljudsko. To je primarna životna snaga, MOĆ ili conatus svake moguće egzistencije u svijetu, onaj razlog bezrazložnosti zašto je radije biće, a ne ništa. Na kraju povijesti preostaje samo odgovor na pitanje o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga. Kapitalizam kao shizofrenija je tautologija apsolutnoga nihilizma. Iza njega stoji ‒ ništa?

January 30, 2024
Palimpsest prve ruke

Palimpsest prve ruke

Žudnja za prekoračenjem vlastita teksta iz doba mladenaštva, ili kako bi rekao Jakob Grimm «kad je željeti još pomagalo», nikad ne mora biti istoznačna s onom mandarinskom gestom Borgesa koji se odricao svojih «ranih radova» tako da im je ispisivao melankolične predgovore u novim izdanjima. Savršenstvo one jedne, jedine Knjige – u biblijskome ili mallarméovskome smislu – iziskuje od pisca skrušenoga čuvara baštine. Tek tako moguće je uvijek iznova prepravljati, dopisivati, pročišćavati, oslobađati tekst mana vremena i podarivati mu sklad. Za Mirka Kovača takav je postupak bitno stvaralačke naravi i ne svodi se na puko tehničko umijeće. Rastresen život više nije isto što i Uvod u drugi život, premda je posrijedi kontinuum u formalnome i semantičkome smislu. Kad je, pak, riječ o romanu Gubilište, prvotno tiskanom 1962. godine, a sada u novome izdanju «pročišćenom» i kompozicijski dorađenom ne tek stoga što je njegova konačna verzija ispisana na hrvatskome jeziku, onda se osim naizgled strukturalnih problema autorskoga palimpsesta javlja i još jedna nelagoda za čitatelja. (Mirko Kovač, Gubilište, Ceres, Zagreb. 2003.) Kovač je u Uvodnoj obavijesti za Rastresen život izravno spomenuo sv. Augustina i njegove Ispovijesti kao uzor svih pripovjedačkih preinaka što se svode na uronjenost u struju rastresenoga vremena. Možda bi upravo augustinovski misaoni paradoks o biti unutarnje spoznaje vremena vrijedio za ono što na razini otvorenosti smisla Gubilište izazivlje nelagodu. Naime, uvijek kad se govori o fabularnoj jednostavnosti romana s kojim je Kovač stupio u književnost, ne može se izbjeći spor o tomu je li bio posrijedi alegorijski, simbolički ili metaforički roman nesuspregnuta političkog naboja. Tako, dakle, kad sv. Augustin, hoteći iskazati bit vremena pada u kušnju mističke nesuvislosti, on kaže: si nemo ex me querat, scio; si quaerenti explicare velim, nescio. Parafrazirajući potonju postavku mogao bih kazati: ako šutim o Gubilištu, znam, ali kad to trebam izraziti, više ne znam. Eto u čemu je jedna od nelagoda s romanom koji je Kovaču donio književnu gorku slavu i označio put njegove životne drame. Izraziti prosudbu o izazovnosti djela koje je uzbudilo švedsku književnu kritiku i publiku čak i više od Kristalnihrešetki da su mnogi bili ponukani izjaviti kako je to paradigma – dakako, u književnome i metafizičkome smislu – balkanske okrutnosti i ključ za razumijevanje krvavog raspada Jugoslavije, znači pokušati podastrijeti drukčiji pristup višeznačnosti djela. To, međutim, znači otkloniti se opasnosti svođenja simboličke razine diskursa romana na prizemne parabole o kafkijanstvu za mase. Kovačeva se rana proza kojoj uz Rane Luke Meštrevića, Životopis Malvine Trifković pripada i roman Gubilište kao fragmenti istog tematskoga kruga – obiteljske sudbine na raskrižju svjetova smještene u imaginarni i realni prostor Hercegovine – odlikuje začudnim spojem simboličke iskazivosti i pokušaja da se jezikom na granici neiskazivosti metaforički dopre do granica razumijevanja razdrtoga svijeta. Tako je kompozicijski složeno tkanje njegovih ranih proza uvijek određeno fatalnošću svijeta u kojem obitelj proživljava svoju nesreću zbog unutarnjih i izvanjskih kobnih okolnosti. Kreativno prisvajajući postupke, književne mitologeme i strategiju proznoga teksta iz riznice moderne svjetske književnosti u rasponu od Faulknera, Borgesa, Schulza, Manna i Singera, Mirko Kovač u ranim prozama otvara cijeli horizont novih svjetova smisla. Za razliku od Danila Kiša ili Borislava Pekića, primjerice, kao i Filipa Davida s kojima dijeli životnu i idejnu srodnost u kontekstu srpske književnosti 60-ih godina 20. stoljeća, njegova je pozicija paradoksalni izbor tradicionalne forme pripovijedanja i postmodernoga relativizma pripovjedača iz perspektive neprestane mijene. Subjekt je pripovijedanja pisac s onu stranu stvarnosti kao objektivne zadanosti predmeta. Imaginarna, simbolička i realna struktura života kao teksta u Kovačevim se pripovijetkama i romanima (de)konstruira u vremenu. Stoga je mallarméovska ideja Knjige/Teksta kao univerzalne forme svijeta posredovana iskustvom pisca koji napreduje u vlastitom preinačavanju starih tekstova, nastojeći ih svagda iznova mijenjati tako da ono prvotno svijetli u budućem. Gubilište je neprijeporno roman posvemašnje nelagode, tjeskobe, zla u različitim obličjima. Ono što Baudrillard u posve drugom, postmodernome kontekstu nazivlje «prozirnošću zla», ovdje se susreće kao umjetnički transponirana zbilja bez ikakve mogućnosti čak i tlapnje o bijegu izvan užarene zemlje, gdje «iza» nema ništa osim zmijarnika i kaznionica. Njime je Kovač otvorio sve svoje kasnije teme, isprepletene likove, sklonost opscenome i uzvišenome, brigu za jezik i čistoću forme, modernu fragmentarnu povijest rasapa obitelji na raspuću svjetova, svoju mitsku i zbiljsku Hercegovinu… Zato se i sam pisac nipošto ne osvrće na svoje «mladenačko djelo» kao na neobuzdano poniranje u srce tame, gdje sve upućuje na tragove smrti, ništavila, uzaludnosti slobode. Ako je Gubilište zatvorena struktura jezične i ljudske nemoći pred zlom, onda je njezina prikazivost i izrecivost s onu stranu jeftinih političkih alegorija. Upravo zato roman ne samo što je svojom ljepotom o otmjenošću stila nadživio smrt «političke metafore», već se pokazuje u novome svjetlu kao živo strukturiran oblik nekog dubokoga pesimizma, gotovo «ispod kože»: – Svako je naše saznanje nastalo u bijegu i panici. A naša mirnoća, ako je imamo, u proganjanju. Naše bolesti i sve drugo u neiskazanoj i nesaopćivoj tamnici ovoga svijeta – kazuje pripovjedač u poglavlju o zmiji. U osnovi razvedene fabule to je roman začudnoga spoja ritmizirana putovanja vlakom iz Bileće do nekog hercegovačkog mjesta na koji junak/zatočenik dolazi kako bi prisustvovao pokopu oca. Sporost i sablasnost vlaka koji zastaje u bespuću, bez ikakva vidljiva razloga, pisac minuciozno dovodi do iskaza, kao i njegove putnike, figure što se svojom nakaznošću, međusobnim prezirom i apatijom suočavaju s ponižavanjima konduktera kao utjelovljenja bezličnosti jednog apsurdnog svijeta nadzora i kažnjavanja duše. Smrt oca/proroka povod je okupljanju rodbine i stanovnika. Kovač je izabrao upravo jednu klasičnu figuru «herezijarha» poznatu iz Schulzovih fantazmagoričnih Dućana cimetne bojeda bi u izokrenutoj perspektivi sveca i heretika progovorio o progonstvu. Sin je obilježen očevom sudbinom. U smrti i bizarnome obredu pogreba, kažnjenik intuitivno nazire budućnost svoje nesreće. Mitološka funkcija zmije kao simbola zla, mudrosti i iskonskoga grijeha u Gubilištu zadobiva gotovo više od svoje zbiljske moći. Ako su Grassove Pasje godine na semantičkoj razini sugerirale nekovrsni razračun s ropskim mentalitetom, smještajući se u njegovo granično područje Danziga/Gdanjska, onda su Kovačeve zmijske godineu ovom romanu prodorna analiza jednog izokrenuta svijeta kao tamnice i smrti u kojem opakost proizlazi iz njegove čudovišne biti. Ispričati fabulu istodobno je jednostavno i nemoguće. Ritmizacija je radnje svodiva na beskrajna ponavljanja. Jedino je ona zmija koja junaku najavljuje «gubilište» strahotni znak propasti i gotovo poput neke mistične ikone neotklonjiva iz svijesti. U simboličkome imaginariju kršćanskih, kao i pretkršćanskih kultova, pas je odani čuvar (etimologijski utkan u oznaku dominikanskoga reda), zmija, pak, iskonska opakost i mudrost što se iz ofitskih predaja očuvala u kolektivno nesvjesnome svih naroda. Prepast pred zmijom ne razrješava se mitskom slikom/ikonom Sveti Georgije i napast. Ona je misterij zla. Kao što je sunce koje iz stranice u stranicu nemilosrdno kipti i poput užasne užarene kugle mori žeđu sva zemna bića pustog hercegovačkoga krajolika misterij životodajnoga izvora, ali opakog i prijetećega za čovjeka. Suspregnuti silinu te prijeteće nakupine zla, što se najavljuje svakim krikom ptičurine ili tutnjem parnjače nije moguće bez prijenosa «rastresena vremena». Takvo se pripovijedanje navraća između rođenja, prvih ljubavnih kušnji i razvrata, prijestupa moralnih granica i žudnje za slobodom, sve do furioznoga puta u zatvorenome krugu od očeva pogreba do kaznionice – smrti. Sve je toliko prikazivo-neprikazivo. Sve je toliko apsurdno i predvidivo da se čak i prizori kao iz filmova Tarkovskoga, kad Badema stoji pred slikom Zmije čuvaju Georgija, čini zaustavljenim trenutkom varljiva spokojstva iza kojeg slijedi apokaliptički trag. Mirko Kovač je u zgnusnutom tkanju svoje jasne i precizne rečenice na granici snoviđenja i zbilje. Zato Gubilištenije nikakva politička alegorija, premda je u doba svojeg nastanka i optužbi za «nihilizam» i dekadentni stil izravno ugrozio idiličnu sliku socijalističke Jugoslavije. Opstoji samo jedna eksplicitna scena koja bi dala naslutiti ironiziranje Vođe, kad kroz Bileću projure automobili i ne zaustave se pred špalirom pripremljenih pionira i građana u ekstazi iščekivanja «najdražeg gosta» i iza svega ostane teški smrad isparavanja benzina i prašina s ceste. No, sve je drugo univerzalno i toliko nadrealno da nadilazi puki trenutak vremena. Kovačevu ranu prozu stoga valja razumjeti analizom simboličke iskazivosti koju je moguće prispodobiti iz filozofijskih analiza Hansa Blumenberga o biti metafore. (Hans Blumenberg, Paradigmen zur einer Metaphorologie,Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1960.) Blumenberg, naime, izrijekom ustvrđuje da se granica između iskazivosti i neiskazivosti samo manjkavo može razumjeti razlikovanjem između «rudimentarne» i «apsolutne» metaforike. Neiskazivo se može iskusiti svojim pokazivanjem, pa stoga metaforika ne odražava samo «nepriliku» pojma, nego nadilazi tragove onog iskustva koje se otimlje logičkome, realnom legitimiranju. To granično iskustvo jest zapravo iskustvo mističnoga. Cijelo je Gubilište mistična epopeja prokazanih i moralno izopćenih figura (Otac-Sin) do svojega kraja. Ponavljanje je sudbine uvijek vječna novost. Kovačeva je «izvornost» u preuzimanju biblijsko-neognostičke misaone sheme. Ona se tako umjetnički snažno preoblikovala u religijskome iskustvu Dostojevskog i njegovu nihilizmu u tomu što svu težinu tog iskustva prenosi u pripovjedačev diskurs. Tako roman istodobno lebdi u različitim vremenima – evokaciji djetinjstva (prošlost), putovanju sporim vlaskom kroz bespuće (sadašnjost) i bijegu pred zmijom i smrću (budućnost). Izabirući formu tradicionalnog pripovijedanja i moderne eksperimentalne forme Mirko Kovač je u Gubilištuzacrtao okvir vlastita pripovjedačkog labirinta u kojem se prijelazi između mističnoga, opscenog i uzvišenoga, možda najuzornije provedeno u Ruganju s dušom, zbivaju bez nasilnoga reza, poput snovita putovanja kroz umnožena zrcala. Stvorivši savršeni krug zla, toliko opčinjujućega u svojoj grozoti/ljepoti, snu svakog neoromantika i dekadenta od Wildea do modernih epigona, Mirko Kovač je Gubilištem otvorio prostor za estetsku nelagodu prvoga reda. To je roman koji zrači začudnom energijom, metaforikom i mistikom. Može li zlo posjedovati mističnu moć, čak i kad znamo da je umjetnost oduvijek crpila svoju snagu iz opsjednutosti propašću? U vremenu «univerzalnoga sumraka!, kako bi rekao Ortega y Gasset, samo je mistična i pesimistička umjetnost kadra probuditi smisao za istinu s onu stranu dobra i zla. I kao što pripovjedač u Predgovoru, baveći se vječnom idejom dvojnika Tvorca i djela, piše: «…sada je novo Gubilište pred nama!» – ima li razloga sumnjati u vjerodostojnost jednog mladenačkoga djela kojemu novost ne jamči samo jedan i ne tako melankolični «predgovor»?

January 29, 2024
O lutanjima po rubovima

O lutanjima po rubovima

W.G. Sebald na kraju osmoga poglavlja Saturnovih prstena piše: „No što sam se više približavao ruševinama, to je više nestajala predodžba tajnovitog otoka mrtvih, a pojačavao se dojam ostataka naše vlastite civilizacije, nestale u nekoj budućoj katastrofi. Kao strancu rođenom u budućnosti, koji ne znajući ništa o prirodi našega društva luta među gomilama metalnog otpada i strojeva preostalih iza nas, i za mene je bilo zagonetno kakva su bića tu nekoć živjela i radila te čemu su mogli služiti primitivni sklopovi u unutrašnjosti bunkera, željezne tračnice ispod stropova, kuke na djelomice još opločenim zidovima, tuševi veličine tanjura, rampe i odvodne jame. /…/ Krovovi i tornjevi Oxforda, kao nadohvat ruke, izvirivali su između krošanja. Ondje je, pomislio sam, nekoć bio moj dom, a zatim, dok mi je sunce na zalasku sve jače udaralo u oči, iznenada mi se učinilo kao da se ovdje i ondje, između sve tamnijih boja, krila odavno nestalih vjetrenjača uz težak lepet krila okreću na vjetru.“ (W.G.Sebald, Saturnovi prsteni, Vuković i Runjić, Zagreb, 2010, str. 243-244 S njemačkoga preveo Andy Jelčić..) O njegovom književnome stvaralaštvu napisao sam poduži esej naslovljen ‘Kako zazidati prazninu: Apokalipsa-melankolija-arhiv’, posvećen velikom srpskome piscu židovskoga podrijetla Filipu Davidu, koji je objavljen u mojoj knjizi Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014. Sažeto rečeno, u Sebaldovim knjigama na čudesan je način u 21. stoljeću iznova tematizirano ono što je bila refleksivna ostavština ponajprije Waltera Benjamina, od njegove obuzetosti dokumentom svjedočenja do Saturna kao planeta melankolije koji je najdublje promišljen upravo u njegovu najznačajnijem filozofijskome djelu uopće, a riječ je o Podrijetlu njemačke žalobne igre (Trauerspiel) iz 1928. godine. Ne zaboravimo da Benjamin baveći se tzv. baroknom dramom njemačke književnosti dolazi do temeljne postavke o smrti klasične grčke tragedije koju nadomješta upravo pojam melankolije. I do danas ostaje zagonetno zašto nitko zapravo ne problematizira kako je taj direrovski relikt umjetničke vizije budućnosti kao apokalipse ništa drugo negoli učinak melankolične samosvijesti modernosti koja nezadrživo hrli u tehnički napredak bez obzira što je njezin ishod u nužnoj estetskoj figuri žalovanja za prošlošću. Utoliko je sve nakon Benjaminove ključne rasprave za modernu estetiku samo nastavak njegovih uvida drugim sredstvima. W.G. Sebald je u tom nastavku nesumnjivo najistančanije, lirski, poetski, suptilno pokazao kako je iskustvo modernosti istodobno psihološki učinak melankolične svijesti i kako je ono što tu svijest još više učvršćuje zapravo nešto jezovito i zastrašujuće, a posrijedi je zaborav događaja genocida nad Drugima, pri čemu je Holokaust najjezovitiji događaj zatiranja Židova, ali ono što mu je prethodilo bilo je sustavno uništenje crnaca krajem 19. stoljeća u Africi i turski genocid nad Armencima u Anadoliji tijekom I. svjetskoga rata. Sve što preostaje ovoj post-historijskoj svijesti nakon kraja modernosti 1945. godine svodi se na post-memoriju u vidu dokumentiranja i arhiviranja prošlosti. Zato u njegovim prozama crno-bijele fotografije iz obiteljskih albuma i faksimili pisama i izjava imaju više od značenja puke iluzije autentičnosti i vjerodostojnosti slike. Sebald je, dakle, unio u suvremenu umjetnost isti onaj melankolični čin dokumentiranja svijeta kao bezdana traume i užitka kao i slikar Anselm Kiefer ili, pak, Gerhard Richter. Taj prolom figurativne fotorealističnosti u svezi s apstraktnom slikom, međutim, donosi uistinu ono što u 21. stoljeću postaje estetski imperativ, da se poslužim Sloterdijkovim pojmom. Što? Ništa drugo negoli ugođaj proživljavanja života kao sinteze prošlosti i muzealiziranja sadašnjosti, jer budućnost više ne postoji kao ono spasonosno, već kao distopijsko i apokaliptično. Otklonimo li jezovitost rata, Holokausta i svih drugih genocida, ono što preostaje toj melankoličnoj samosvijesti svodi se na lutanje izvan velegradova, na pronalaženje artefakata moderne povijesti propadanja, na tragove entropije u zdanjima porušenih i propalih tvornica, odavno napuštenih bunkera, citadela, ili u našem slučaju razrušenih bolnica na rubu grada ili u njegovu središtu, poput Paromlina, gdje caruju napušeni skvoteri i narkomani, beskućnici i svi koje je život pogladio teškom rukom iznevjerenih obećanja sreće i blagostanja. Sebaldova lutanja rubovima grada, pustarama i pustopoljinama koje fotografira i otima od zaborava imao sam u vidu u snimanju emisije na HRT3 2014. godine u jesen u kojoj sam govorio o estetici u razgovoru s Tončijem Valentićem, urednikom serije razgovora s filozofima pod nazivom SYMPOSIUM. Naš filozofski dijalog snimljen je u razrušenoj tvornici ‘Janko Gredelj’ u Strojarskoj ulici, u fantastičnome ambijentu, s gotovo melankolično-apokaliptičkim okružjem i zagasitim svjetlom koje je padalo na velebna stakla u krhotinama upravo u trenutku kad sam spominjao kako suvremena umjetnost u svojem paradoksalnome naumu revitalizira mrtve prostore industrijske urbane arhitekture. A kad sam još k tome spomenuo baš knjige W.G. Sebalda i poentirao kako u totalnoj mobilizaciji tehnosfere nastaje duhovna praznina i zaborav povijesti, snimatelj je lucidno zumirao stvarnu prazninu na podu-zemlji ove tvornice, naime metar dubok kanal iz kojeg su virile cijevi. Što još drugo preostaje od ove melankolične samosvijesti jedne post-epohe ako ne ova duboka ontologijska praznina iz koje vire zahrđale cijevi na rubu ili u središtu grada, već kako se kome svidi?

January 28, 2024
Dekadent po savjesti

Dekadent po savjesti

Benjaminova fascinacija Parizom kao gradom apsolutne modernosti ponajviše je zapravo fascinacija s poetskim kazivanjem Baudelairea s kojim gotovo doslovno i simbolički otpočinje ne samo književni modernizam, već i duhovno očitovanje novoga stila epohe bezuvjetnoga napretka u znanosti, tehnologiji i društvenome ustrojstvu kapitalizma kao i nazatka u etičkoj indiferenciji spram ljepote i uzvišenosti svijeta uopće. To je razlog što u tekstu ‘Zentralpark’ imamo čitav niz aforizama i bljeskovitih bilješki koje smjeraju učinku šoka, paradoksa i aporije. Baudelaireov ‘heroizam’ vs. filistarstvo buržoazije, njegova smrtonosna dekadencija vs. banalnosti života u velegradskoj vrtoglavici, pa sve do iznimno čudovišnih postavaka kao što su ova. ʺDomovina stvaralačkoga genija prema Baudelairovu je iskustvu jesen. Veliki pjesnik je gotovo jesenje biće. (…) Baudelaire ide u tome tako daleko da čak i osmijeh ocjenjuje sa stajališta sotonskog smijeha. Suvremenici su često upućivali na nešto zastrašujuće u njegovu smijehu.ʺ (Walter Benjamin, ‘Zentalpark’, u Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 105. S njemačkoga prevela Snješka Knežević.) Jesen je godišnje doba dekadencije, silazna putanja iščeznuća, najava propasti. Sotonski se smijeh pojavljuje ne više kao blaga ironija, ali niti kao cinizam koji ogoljuje stvari dio srži, već kao upravo ono što Benjamin kaže da je u njemu nešto ‘zastrašujuće’. To je onaj Unheimlich-učinak radikalno osporavateljskog orfičkoga vidovnjaka koji dobro zna da je ovaj svijet lagodnosti i tehničke uzbudljivosti naprosto savršena opsjena jer nedostaje ono što životu podaruje stimulans za istinsko bivanje drukčijim od prirode i njezina ciklusa dosade i okrutnosti. Ono što nedostaje nalazi se u samoj biti kapitalizma. Naime, nedostaje uvjet mogućnosti preobrazbe svijeta u ‘Zentralpark’ kao moderno društvo spektakla na usluzi masama kao sredstvo-svrha posvemašnjeg bijega od zlokobne istine otuđenja i praznine bitka. Taj uvjet mogućnosti jest tjeskobno iskustvo slobode koja na paradoksalan i aporetičan način ima svoje, rekao bi Deleuze, dvije linije leta. Prva je herojska, a druga filistarska. U prvoj ono iskonsko, dionizijsko, boemsko i anarhoidno odvodi život iz masovnoga opstanka u zonu ekscentričnosti umjetničkoga života kao rubnoga iskustva poetske transcendencije, a u drugoj je posrijedi pad u prozu velegradske monotonije industrijske izvedbe ponavljanja i dosade života kao aparata ili dispozitiva moći. Otuda je ono jesenje u znaku pariškoga spleena, a ne u znaku ničeanskoga slavljenja ekstaze života, u znaku stvaralačke dekadencije koja zna da je jedino preostalo čovjeku-kao-umjetniku sveta transcendencija, bijeg u carstvo imaginacije, anywhere out of the world. Sotonski smijeh postaje ‘zastrašujući’ jer je to nužna obrana samosvjesnoga pjesnika-prokletnika od pada u tehnički bezdan buržujskoga desubjektiviranja. I doista, nije li zapanjujuće kako je Benjamin morao na tragovima Marxove kritike kapitalizma pokazati da je upravo paradoks i aporija moderne umjetnosti s paradigmatskim pjesnikom Cvijeća zla ono što nužno dovodi umjetnost u znanstveno-tehničkome svijetu do rasapa i rastjelovljenja, do posljednje postaje tjelesnoga suprotstavljanja logici jednolikosti života performativnim činom flanerstva? Umjetnost kao boemstvo i otpadništvo od uzusa normalnosti i poželjnosti egzistencijalne sigurnosti građanskoga društva postaje subverzija vrijednosti i oslobađanje od praznine tehničkoga bezdana kapitalizma. Baudelaire je kao pjesnik ovog dekadentnoga stila života, na paradoksalan i aporetičan način, prethodnik avangardnoga prezira građanskih institucija u kojima se odvija svakodnevni pogon umjetnosti kao, što bi rekao Adorno, kulturne industrije. Još jedna ‘fascinantna’ stvar u promišljanju Waltera Benjamina kad je riječ o Charlesu Baudelaireu odnosi se na postavku kako je Baudelaire u svim svojim postupcima i performativnim činovima života bio zakleti neprijatelj ‘napretka’. ʺSvojom mržnjom najprije progoni ‘vjeru u napredak’, kao herezu, krivovjerje, ne kao običnu zabludu.ʺ(str. 108.) Ma, naravno, kao svaki dekadent po savjesti, a ne dužnosti, on je protiv mistifikacije prošlosti koja je ionako bila za pjesnike katastrofalna utoliko što su kao ‘svete lude’ svagda bili podjarmljeni od mitsko-religijskih mecena i masa u izvanpoetske svrhe. Poezija nije lirika harmonije, već totalne disharmonije svijeta. I zato Baudelaire kao boem i lutalica, flaner i čovjek sa ‘sotonskim smijehom’ prolazi kroz ovaj moderni život kao orfički vidovnjak kroz sekularizirane krugove pakla u kojima uživa i grozi ih se. To je sudbina kulturnoga modernizma. Ništa nije kao što jest i sve je kao što nije. Ono najparadoksalnije i najaporetičnije u slučaju Baudelairea je što je on apsolutni početak velikoga procesa stvaranja autonomne modernosti umjetničkoga načina života u estetskome i duštvenome smislu. Sloboda konačno postaje zajamčeno pravo na ekscentričnost umjetničkoga poziva čovjeka koji ne želi dušu prodati vragu jer teži apsolutnoj ‘praznoj transcendenciji’, kako to ingeniozno pokazuje Hugo Friedrich u svojoj ključnoj knjizi za razumijevanje moderne poezije. (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveo Ante Stamać.) Prizovimo stoga ponovno u pomoć Benjamina da nam potvrdi ono što je samoizvjesno i neporecivo. ʺBaudelaireova ekscentrična svojstvenost bila je maska ispod koje je, moglo bi se reći od stida, pokušavao sakriti nadindividualnu nužnost svoje životne forme, a do određenog stupnja i svoje životne sudbine.ʺ(str. 111.) Do dana današnjega, unatoč tome što je Baudelaire kanoniziran za najvećeg modernističkog pjesnika, uz Arthura Rimbauda kao vidovitog navjestitelja duha avangarde, on nikad nije prihvaćen za najvećeg francuskoga pjesnika modernosti kao takve, već su to uvijek i u pravilu Mallarmé i Valéry. Zašto? Zato što su nedvojbeno otvorili prostor poeziji kao refleksiji života u preklapanju uzvišene tradicije i eksperimentalnoga kazivanja o svijetu, odnosno zato što su svojim životom sve drugo a ne ‘ekscentrična svojstvenost’ poput Baudelairea, a Rimbaud je bio slučaj za samoga sebe, možda još eksplozivniji i ekstatičniji, ali i primjer radikalnoga obrata u samoj biti umjetnosti nakon što je sa 21. godinom napustio bavljenje književnošću. Uglavnom, jesenji spleen kulturne dekadencije i sotonski smijeh radikalnoga individualizma savršena su sinteza duha umjetničke destrukcije kapitalizma i modernosti uopće do žrtvovanja za ono što je bit modernoga života uopće, unatoč svoj dosadi i praznini otuđenja i postvarenja društva. Ta je bit u bezdanu egzistencijalne slobode koja nadilazi granice ‘normalnosti’ i ‘prilagodbe’ građanskome društvu. Baudelaire je za ukus građanske refleksivnosti bio i ostao čudovišni ekscentrik s ruba čija poezija kako to precizno dijagnosticira Benjamin ‘izranja iz bezdana’. Da bi se suvremenosti u znaku vladavine tehnosfere na bilo koji način povratila moć začaravanja stvarnosti poezijom, što je naravno ravno misteriju i vjeri u Kunstreligion kao vjeri u zlatne patuljke, potrebna je ‘sveta žrtva’ kao svjedočenje apsolutne performativne ekscentričnosti života pjesnika s onu stranu svega ‘normalnog’ i ‘poželjnog’. Bez toga sve je uzaludno. Ali Baudelaire je kao i duh modernosti ono što je već odavno iščezlo u estetskoj alegoriji jednog ne-herojskoga doba koje treba velike pjesnike samo i izričito kao društvo mrtvih pjesnika i ništa više. Kakav je to duh suvremenosti nakon iskustva Baudelairea? Odgovor je ovaj. Nikakav, jer bezuvjetni napredak u smjeru neljudskoga više ne treba ‘duh’, ali zato treba apsolutnu fascinaciju-vizualizaciju-oduševljenje za masovnim spektaklom Ničega.

January 27, 2024
O slikarstvu kao iskupljenju

O slikarstvu kao iskupljenju

Slikarstvo nema ‘smisla’ u doba tehnosfere iz jednostavnog razloga što je to doba određeno vladavinom slike bez svijeta. No, baš zato što nema više ‘smisla’ svi se vraćaju slikarstvu jer im je dugotrajna manija i opsesija da budu službenici tehničkoga dispozitiva svijeta u video-artu, cyber-artu, instalacijskim praksama i konceptualizmu naprosto dojadila i već posve dosadila. Od silnog interveniranja u-prostor kojeg ionako nema jer je postao spacijalizirana zona nad zonama kapitala u budućem re-investiranju suvremena umjetnost postaje sve više hiper-realistički ‘sajam’ izložbenoga ništavila. I zato povratak slikarstvu, (a zapravo nema nikakvog povratka jer je to slikarstvo svagda već za svoj ‘svijet’ predmetnosti određeno vladavinom fotografije, filma i interneta), ima učinak nekovrsnoga posljednjeg iskupljenja umjetnosti od same sebe. U ateljeu suvremenoga hrvatskog umjetnika, našeg u svijetu cijenjenog konceptualista Zlatka Kopljara vodili smo neki dan pred njegovim apstraktnim slikama u maniri Rothkea sljedeći razgovor. Prostor ateljea nalazi se u ex-policijskoj postaji na zagrebačkoj Peščenici. Zgrada je iz 1920ih godina, gotovo monumentalna u stilu neoklasicizma i zaštićeno je kulturno dobro. Kako to obično biva, ono što ima takav sakrosanktni status u nas naliči prije sablasnome prostoru kao iz Papićeva horor filma Izbavitelj i zato je prostor za razgovor umjetnika i filozofa naprosto savršen. ZK: Što vidiš na ovim mojim slikama, ako išta vidiš? ŽP: Vidim vertikale u bojama. ZK: Dobro je, a kako se osjećaš kad ih gledaš? ŽP: Uzvišeno i prazno. ZK: Uncanny, da to je ono što sam htio kad sam ih radio. ŽP: Zašto si se ‘vratio’ slikarstvu? Je li to neki utjecaj tvojeg prijatelja, belgijskog znamenitoga slikara Luca Tuymansa s kojim si imao krajem prošle godine zajedničku izložbu u Litvi? ZK: Ne. To ne mogu ‘racionalno’ objasniti, a ni ‘iracionalno’. ŽP: Ipak, ti si studirao slikarstvo u Veneciji. ZK: Jesam, čak sam i napravio neke slike početkom 1990ih, ali to je bilo tako, usput, ne znam. Uglavnom, da stvari postavimo ovako: slikarstvo mi je otkako sam iznajmio ovaj prostor za atelje u ovoj fantastičnoj art-horor-zgradi, postalo više od smisla moje egzistencije nakon svih promašaja, neuspjeha i nelagoda. Baš me briga što će tko od silnih taština u našem umjetničkome svijetu, od kustosa do umjetnika i tzv. publike, o tome reći. Planiram imati izložbu u Grazu 2024. No, nije stvar ni u izložbi ni u javnome prostoru u kojem i Ti i ja prebivamo kao autsajderi i ‘luzeri’. Poanta je u tome da u ovom pradavnome žanru umjetnosti, divnome i mističnome, ispitujem i istražujem granice slike koja više nema nikakvu svoju predmetnost u nekom kao svijetu. Uostalom, to je glavna postavka tvoje knjige Slika bez svijeta. Ono što me zanima sam ja sâm i mogućnost iskupljenja samim činom slikarstva. ŽP: Ovaj mesijanizam koji zagovaraš je radikalan stav jednog umjetnika koji je dosegao vrhunac u konceptualizmu. Ako je slikarstvo za tebe postalo samo nastavak konceptualne umjetnosti drugim sredstvima, onda je pitanje posve jednostavno. Čemu slikarstvo formalno apstrakcije s uzorom u Rothkea, iako je jasno da ovo ‘crnilo’ na velikim plohama i ozračje uzvišenosti kao pramaterije, taj ne-kiferovski nigredo, upućuje na ishodište svakog promišljanja slike kao rezultata creatio ex nihilo? ZK: Zato što mi omogućuje da svari postavim kao pitanje života i smrti. Lica su ljudske mrlje i nema ih smisla slikati. Čovjek nije samo tijelo, već ponajprije duh. Ideja Boga je važnija od toga ima li ga ili nema. ŽP: Vratimo se iskupljenju. ZK: To je moćna stvar i pogađa svakog na ovaj ili onaj način. Mene slikarstvo obuzima i krijepi, ali ne da bih povjerovao naivno da sam valjda neki ‘veliki slikar’. Ne, stvar je u odluci da slijediš svoj put čak i kad ideš glavom kroz zid. Kod Tuymansa imaš figuraciju i medijsku opredmećenost samo kao privid novoga realizma. ŽP: Da. Samo uz jedan dodatak. On sve uzvišeno i čudovišno u slici tehničkoga svijeta pretvara u znak estetske ravnodušnosti i tjeskobe. Dokaz je ona briljantna slika Plinska komora koja od simbola Auschwitza stvara novo iskustvo praznine u slici. I to je iskustvo ono Unheimlich. ZK: Iskupljenje me ne zanima u smislu religioznoga čina jer umjetnost ne smatram funkcijom svetoga. Ove slike koje vidiš su brutalno takve kakav je ‘moj’ svijet, u krhotinama, nedovršen, nesavršen. Namjerno su na vertikalama talozi prašine i ponegdje stvrdnuta boja čini disimetriju. Neću to ‘popravljati’. Neka ostane tako kako jest. ŽP: Ima jedan problem s ovim shvaćanjem iskupljenja. Pišem knjigu Čemu glazba? U njoj dovodim u svezu dva temeljna pojma njemačke romantike koja je doživjela svoj vrhunac ne s Novalisom, već s Wagnerom i Nietzscheom. To su umjetnička religija (Kunstreligion) i cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk). Glazba ima najveći mogući stupanj intenziteta uzvišenosti od svih drugih umjetnosti. I nije slučajno da se u 19. stoljeću odigrala sudbonosna drama egzistencijalne sučeljenosti između najvećeg mislioca nadolazeće suvremenosti i njezinih disharmonija i disimetrija kao što je Nietzsche i Wagnera kao glazbenika koji je žrtvovao čistoću umjetnosti istinske muzike u svrhu religiozno-umjetničkoga iskupljenja. Problem s iskupljenjem ne leži, dakle, u shvaćanju totalnoga umjetničkoga događaja, a ne djela, jer djelo je zamrznuti događaj poput tvojih konceptualnih slika u maniri Rothkea, već u nemogućnosti realizacije umjetničke religije u tzv. životu. Kad umjetnost slikarstva umjesto glazbe preuzme na sebe žrtvovnu ulogu novog stvaranja Boga – barem kao ideje kako ti kažeš, a slično tvrdi i papa neoavangarde Beuys – onda to ima samo tzv. subjektivnu zadaću koja je važna samo za Tebe, ali ne i za Druge u zajednici. To je razlika, pak, spram Beuysa, koji poput šamana traži svoje participativne sljedbenike u masi društvene revolucije kasnoga kapitalizma. Naravno, sve završava kao ‘distopijska utopija’, a politizacija suvremene umjetnosti ionako je samo druga vrsta fake-subverzije u praznim muzejima bez slika. Iskupljenje otuda ne može biti drugo negoli poraz tog koncepta Kunstreligion koji je avangarda i neoavangarda samo sekularizirala kroz ono što Guy Debord naziva koncentriranim spektaklom u doba totalitarnih poredaka političke moći 20. stoljeća. Iskupljenje kao individualni čin kroz slikarstvo je nužno stoga tvoj ‘privatni’ i ‘intimni’ Kulturkampf protiv svijeta kao realizirane umjetnosti koja taj i takav svijet iz temelja čini suvišnim kao što je to i sam čovjek. Razumijem zašto imaš potrebu da čitav svoj projekt ‘povratka slikarstvu’ nazoveš kao i svoje posljednje konceptualne radove, poput onog zazidavanja MoMe u kafkijanski dvorac totalne praznine, naprosto neuspjehom, FAILURE. Što je, dakle, slikarstvo kao iskupljenje drugo negoli stvaralačko-egzistencijalni failure bez kojeg više nema ni ‘naprijed’ niti ‘nazad’. ZK: Ajmo na piće! ŽP: Ajmo. Napuštamo neoklasicističku art-horor zgradu ex-policijske postaje na Peščenici i vozimo se dugo, dugo, prema zapadnome skretanju za drugi kraj ovog sutonski uzvišenoga Grada u blještavilu sunca i u glazbi beskraja.

January 26, 2024
Apokalipsa i štap svetog Patrika

Apokalipsa i štap svetog Patrika

1. Kako je i kad je otpočela ekstatička agonija umjetnika-genija koji je sâm napisao u jednome pismu 13. rujna 1946. godine iz Rodeza upućeno Peteru Watsonu da ʺmoje djelo govori manje negoli moj život…ʺ? (Claude Schumacher i Brian Singleton (prir.), Artaud on Theatre, Methuen, London, 2001, str. 200.) Nakon povratka s mističnoga putovanja meksičkom zemljom Tarahumare, očito je da se Artaud u svojim misaono-spisateljskim projektima s težnjom radikalne promjene ili izvedbe života usmjerio pokušaju da proživi i doživi isto ezoterično iskustvo i na tlu Irske ‒ pradomovine keltske izvorne kulture. Ono što još danas izaziva stanovite nedoumice oko ovog slučaja zacijelo ima svoje razloge i u tome što osim njegovih pisama prijateljima i poznanicima, te službenim osobama iz irskog Ministarstva vanjskih poslova u Parizu, ne postoje nikakvi drugi književni ʺdokaziʺ o tome. (Douglas Smith, ʺTravelling Light in the Upper Stor(e)y’: Artaud in Irelandʺ, Irish Journal of French Studies, br. 7/2007, str. 27-41.) Za razliku od tekstova, teoretskih predavanja, putopisa, ogleda i pisama, posvećenim analizi drevne meksičke kulture i obreda Pejotlova plesa, ovdje nam je za rekonstrukciju događaja od pomoći jedino prepiska i štura izvješća svjedoka njegova psihičkoga rastrojstva. Sve je dospjelo do vrhunca bizarnom odlukom da tzv. štap sv. Patrika vrati u okrilje irske katoličke crkve u katedrali u Dublinu, kao i da sebe samog žrtvuje poput Krista ponavljajući njegov usud prolijevanjem krvi u pronađenu posudu Svetog Graala. Oba su događaja, dakle, povezana utoliko što govore o gnostičkome kršćanstvu kao izvornom načinu povijesne egzistencije iz koje žrtvovanje i svetost podaruju moć patnjom izmučenom tijelu na njegovu dugom putu do vječnosti. Čak i da ništa dalje ne znamo kako se ova psiho-drama odvila 1937. godine u Irskoj, s kakvim uistinu strahotnim posljedicama za njega samoga, nalazimo se u ozračju prijeteće apokalipse i to ne samo one koja ima paranoidno-shizofrene značajke raspada duhovno-duševnoga identiteta Antonina Artauda, već i one koja obuzima čitavu zbiljsku Europu u nadolazećoj ratnoj katastrofi svijeta. Ludilo više nije samo osobna stvar umjetnika koji život pretpostavlja književnosti kao performativnosti vlastitih neuroza i psihoza. Ono postaje svjedočanstvo smisla i besmisla kozmičko-ljudske egzistencije kao takve. Ludilo naposljetku proizlazi iz apokaliptičkoga događaja svijeta u njegovu apsolutnome pomračenju vrijednosti. Tumači skloni lakanovskoj psihoanalizi reći će da je to bila samo završna epizoda njegove paranoidne shizofrenije s raspadom simboličkoga poretka vladavine Oca/Zakona kao kulture institucionalnog temelja društvene egzistencije i pad u traume Realnog, odnosno u čudovišni labirint psihoze. Drugi, pak, pod utjecajem Deleuzea i Guattarija i njihova Anti-Edipa, odbacit će logiku ludila kao transcendencije i veličati Artauda kao paradigmatskoga aktera nepokornog tijela-bez-organa u slobodi postajanja stvaralačke imaginacije. ʺArtaud je rasturač psihijatrije upravo stoga što je shizofrenik, a ne stoga što to nije. Artaud je dovršenje književnosti upravo stoga što je shizofrenik, a ne stoga što to nije. On je odavno razrušio zid označitelja: Artaud Shizo. Iz dubina svoje patnje i svoje slave, on ima pravo razotkrivati ono u što društvo pretvara psihotika u procesu dekodiranja tokova žudnje (Van Gogh, ubijeni samoubojica), ali i ono što ono čini od književnosti kad je suprotstavlja psihozi u ime neurotičkog ili perverznog ponovnog kodiranja (Lewis Carroll ili kukavica lijepe književnosti)ʺ. – (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Antiedip – Kapitalizam i shizofrenija 1, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 126. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Između ove dvije ʺvelike pričeʺ psihoanalize i antipsihijatrije zacijelo postoji uz posvemašnju suprostavljenost stajališta i ono što im je zajedničko. A to je ponajprije prošireni stav kako je s modernim subjektom i njegovom kraljevskom voljom za racionalnošću svršeno jednom zauvijek. Naravno, Deleuzeovo mi je stajalište iznimno blisko. Razlog leži u tome što proizlazi iz nastojanja da se umjetnost kao egzistencijalna izvedba života u Artauda suprotstavi logici Realnoga. Za Lacana je to sveza onog traumatskoga kao pukotine u sebstvu čovjeka s njegovim sublimnim objektom želje za vladavinom kao društvenom organizacijom Moći. I doista, neotklonjivo je da je Artaud kao Shizo onaj koji je čitav život htio prevladati književnost u kanoniziranoj formi biti zapadnjačke civilizacije. Zato on nije književnik u tradicionalnome shvaćanju pisca u građanskome društvu, kojeg prezire i smatra nedostojnim za slobodni život čovjeka uopće. Uostalom, sjetimo se da je napisao u poetskoj knjizi Vaga za živce iz 1925. godine kako je čitava književnost svinjarija. Artaud nije bio preobraćenik ni u čemu. Nije mijenjao svoje stavove, iako je kao Shizo svagda bio u kušnji da psiho-dvojnike optereti još i drukčijim shvaćanjem pisanja i života, kao što je to dosljedno činio Fernando Pessoa sa svojim brojnim heteronimima, iako nije bio Shizo, već posve uronjen u spisateljsku strast za pronalaženjem niza Drugih fiktivnih osobnosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺPessoa? Metafizičko ludilo epoheʺ, u: Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019, str. 155-203.) Ako se pristup Artaudovu ludilu prije njegova zatočenja u psihijatrijske klinike Rodeza pred kraj 1937. godine otvori iz onog što nadilazi razlikovanje racionalnosti i mahnitosti, pa čak i u suprotstavljenoj verziji ontologijsko-psihijatrijskoga spora Lacana i Deleuzea, susrećemo se s nečim krajnje neodređenim. Naime, koliko je neporeciva njegova paranoidna shizofrenija, kao i ovisnost o heroinu, toliko je isto tako nemoguće zanijekati kako je kao umjetnik-mislilac rasključao tajnu onog što je prethodeće svakoj spisateljskoj djelatnosti koja ima nakanu da svijet preobrazi u drugi i drukčiji svijet, a svijest o pisanju uzvisi do sinteze žrtvovanja i slobode za život izvan metafizičkih opsjena. Što se time događa? Ništa drugo negoli suočenje s patnjom samog duhovnoga života Artauda kao iskustvom najviše izvedbene moći koja je čovjeku dana. Ako je putovanje u zemlju Tarahumara bilo antropologijsko-ezoterično iskustvo dodira s Drugim u njegovoj praiskonskoj čistoći, onda je putovanje u zemlju Kelta bio apokaliptički performans žrtvovanja slobode u njezinoj tragičnoj drami. Ne možemo ravnodušno čitati njegova pisma iz kojih ovo putovanje dobiva posve drukčiju dimenziju od službene verzije događaja kakvu donose arhivi irskog Ministarstva vanjskih poslova u dossieru o slučaju Artaud. I Artaud i tzv. birokratski stroj upravljanja, koji je posvuda u svijetu isti s obzirom na jezik golog izvještajana razini detektivske dokumentaristike i policijske metafizike, međusobno su isprepleteni u svojim pristupima zbivanjima. Apokalipsa, paranoidna shiozofrenija i naposljetku uhićenje i protjerivanje mentalno bolesnog stranca iz ove zemlje na njegovu ekscentrično-bizarnome putovanju Irskom sjedinjuju se kao paralelni svjetovi različitih ʺistinaʺ. Sve je sinestezijski povezano: i halucinacije Artauda i sumnja irske nacije-države u nešto možda i više od nakane dezorijentiranoga Francuza da narodu drevnih Kelta vrati nacionalnu relikviju. U svakom slučaju, priča o njegovu boravku između 14. kolovoza i 29. rujna 1937. godine zaslužuje ne samo performativna i dramska uprizorenja, (Vidi o tome: Brian Singleton, ʺPerforming Artaud in Irelandʺ, Etudes irlandaises, 2008, str. 43-52. https://www.persee.fr/doc/irlan_0183-973x_2008_num_33_2_1836) već možda i autentično filmsko svjedočenje najvišeg ranga ako je to u ovom apokaliptičkome vremenu bez razlike između imaginarnog-simboličkoga-realnog još uopće moguće. Ne zaboravimo da je ludilo veza transcendencije i imanencije. Baš zato ima metafizički karakter singularnoga događaja. Nije isto ono što vidimo drugim očima ako gledamo na stvari iz perspektive paralax viewa ili iz perspektive onog što pripada tzv. stvarnosti objektivne slike svijeta. 2. Artaud je, dakle, proveo u Irskoj oko šest tjedana. Odlučio je posjetiti Aransko otočje i grad Galway prije no što dođe u Dublin. Otočje se nalazi uz zapadnu obalu i pripadaju mu otoci Inishmore kao najveći, potom Inishmaan i Inisheer kao najmanji. Na krajnjem rubu Europe, gdje se još uvijek govori galskim jezikom, ova su područja živopisnog, divljeg krajolika čudovišne ljepote još uvijek obavijena tajnom postojanja jedne autentične predmoderne kulture koju je Artaud smatrao izvorištem življenja onkraj sivila i sljepila moderne kapitalističke civilizacije. Brian Singleton tvrdi da je najvjerojatnije kako je knjiga J. M. Syngea, Aransko otočje iz 1907. godine bila nadahnuće i Artaudu za njegovo putovanje. Kako god bilo, o tome usput piše u pismima prijateljima i suradnicima, navodeći poštanski broj mjesta-grada i adresu hotelskih svratišta gdje je odsjeo iz jednostavnog razloga da mu pošalju novac. Naime, problem je bio u tome što nije dobio vizu za ulazak brodom u Irsku od Ministarstva vanjskih poslova, već je imao jedino pismeni trag dopuštenja od otpravnika poslova u Parizu da može posjetiti navedeno područje kao nekovrsni istraživački projekt upoznavanja s drevnom kulturom naroda na tlu Irske. Iako valja reći da je u tom dokumentu bilo spomenuto kako razlog njegova posjeta nije znanstvenoga karaktera, jer nisu utvrđene ni znanstvene niti kulturne institucije s kojima bi imao kontakte. Po svemu sudeći, njegovo samorazumijevanje vlastita puta u Irsku bilo je dijelom isto kao i godinu ranije kad je došao u Meksiko. No, ovaj put sve je poprimilo značajke rastrojstva duhovno-duševnoga zdravlja sve većom ovisnošću heroinom, a putovanje je od prvotne naizgled bizarne avanture dolaska u divlju arkadiju Irske sve više postajalo posvemašnjim kaosom i entropijom za njegov život. O tome se možemo uvjeriti ako samo pratimo itinerer njegova kretanja. (Vidi o tome: Peter Collier, ʺArtaud on Aranʺ, http://www.irishtimes.com/culture/artaud-on-aran-1.96677) Evo, čini se da je to bilo ovako. Artaud je putovao iz Corka do Galwaya gdje ga je profesor Thomas O’ Maille upoznao s jednim čovjekom koji mu je osigurao smještaj u prenoćištu. Živio je oko dva tjedna u kući Seana O’Milleaina koji je vodio svratište na otoku Earragh. Kako živopisno svjedoči u svojem opisu Peter Collier, gazda svratišta zdušno se brinuo za neobično odjevenog Francuza u mornarskome kaputu i s beretkom na glavi. Pozornost mu je bila osobito usmjerena na začudan štap za hodanje. Naime, Artaud je dobio taj izrezbareni štap od jednoga prijatelja koji ga je, pak, dobio na dar od nekog belgijskog slikara. Čitava priča, dakako, postaje mistična zbog toga što je Artaud bio nepokolebljivo uvjeren kako je to upravo famozni proročki štap-relikvija svetoga Patrika, legendarnog zaštitnika Irske. Inače, relikviju su Dublinci nazivali još i Bachall Isu prema priči iz Evanđelja kad Isus odlazi u pustinju te u kušnji pred đavolovim spletkama koristi drveni štap u borbi protiv zmija i uroka. Kako je Artaud u svojem paranoidno-shizofrenom performansu dolaska u Irsku zamislio da je njegova sveta dužnost vratiti ovu relikviju crkvi Krista u Dublinu i tako prevladati vjekovnu otuđenost keltske zemlje od mesijanskoga iskupljenja Zapada, tako je ironična činjenica da je nadbiskup Brown još 1528. godine nakon pokreta reformacije proglasio ovu relikviju pukim štovanjem praznovjerja i tako je odstranjena iz katedrale u Dublinu. No, Artaudova je verzija ponovne predaje štapa sv. Patrika u okrilje irske katoličke crkve neskriveno apokaliptička. U dosad neobjavljenome pismu upućenom 8. rujna 1937. godine Anne Manson iz Galwaya on kaže: ʺImam u rukama štap Isusa Krista. Krist je bio čarobnjak koji se borio protiv demona u pustinji s ovim štapom. Nakon njegova raspeća štap je dospio u Englesku u ruke sv. Patrika i s njime je potjerao demone iz Irske. Sada sam na samotnome putovanju za Dublin da bih vratio štap Kristovoj crkvi gdje je počivao stoljećima. Znam da će uskoro moja vlastita krv biti na njemu. Noću me i danju nadzire albino patuljak u službi britanske tajne policije i prati svaku moju misao. Antkrist iščekuje! Znaš ga, rukovala si se s njime, mlađi je od mene i voli život isto kao što ga ja mrzim. Pošalji mi novac. Nikome nemoj odati moju adresu u Parizu. Ovo je od velikog značaja! Idem ususret svojoj sudbini.ʺ (Navedeno prema Brian Singleton, ʺPerforming Artaud in Irelandʺ, str. 47.) Što je razvidno iz ovog pisma? Ponajprije, da je Artaud nesumnjivo Shizo. Manija progona poprima karakter religiozno-policijsko-političke paranoje. Kao što se može razabrati iz dosad objavljene knjige pisama upućenim 1937. godine iz Irske ne samo spomenutoj Anne Manson, već znamenitome vođi nadrealizma André Bretonu, Artaud je u svojem metafizičkome obratu gotovo pa istovjetan mnogim sličnim slučajevima iz prakse paranoidnih shizofrenika. Uvijek je riječ o odnosu ludila i transcendencije, odnosno umišljaja da je riječ o dvojniku božanskoga namjesnika na zemlji. Poistovjećivanje sa sudbinom Isusa Krista pretpostavlja njegovu stvaralačku imitaciju. Pritom se, dakako, u prvi plan ističe zadaća koju je sebi namijenio na ovome duhovnome putovanju kroz zemlju drevnih Kelta. Riječ je o predaji tzv. zbiljske relikvije instituciji koja ima teologijsko-političko značenje za mali narod na rubu Europe, stiješnjen između britanskoga vjekovnog imperijalizma i moderne kapitalističke civilizacije razaranja svakog traga iskonske tajne života. I naposljetku, ne samo lakanovska psihonaliza, već i čitava moderna psihijatrija, prepoznala bi u njegovu nastojanju da slijedi svoju sudbinu žrtvovanja za istinom bitka kao simptom samokažnjavanja i patnje u svrhu sublimnog iskupljenja osobe. (Vidi o tome: Lorenzo Chiesa, „Lacan with Artaud“, u: Slavoj Žižek (ur.), LACAN: The Silent Partners, Verso, London-New York, 2006., str. 336-364.) Međutim, unatoč tome, perspektiva paralax viewa ili artoovske opsesije s ezoterijom, mistikom, magijom, neognostičkim naukom i naposljetku težnjom za vlastitim ispunjenjem sudbine označava mogućnost drukčijeg uvida u samu stvar putovanja u srce mahnitosti. Pisanje je kao i ludilo svagda razotkrivanje onog što ne može biti zgotovljenim djelom. Najbolje je to promislio Maurice Blanchot kad je ukazao na svojevrsni ʺneuspjehʺ skriven u svakom projektu književnoga ne-djelovanja. (Maurice Blanchot, ʺArtaudʺ, u: Le Livre à venir, Gallimard, Pariz, 1959, str. 51. Vidi o Blanchotu: Žarko Paić, ʺSamoća, sloboda, smrt: Maurice Blanchot i tajna književnoga djelaʺ, u: Neiskazivost – O mišljenju kao pisanju, str. 13-67.) No, u slučaju Artauda dodatnu vrijednost ove ontologijske nedovršenosti i neuspjeha zacijelo predstavlja odluka da o rastrojstvu u Irskoj kasnije ne prozbori mnogo više od spomena na zemlju iz koje je sramotno protjeran kao nepoželjni stranac. Ne-uspjeh nije tek nemogućnost održivosti pisanja u tradicionalno shvaćenoj formi književnoga djela koja govori o nečemu kao nečemu. Posrijedi je odluka da se vlastita sudbina u dvojništvu s metafizički shvaćenim Tvorcem ne igra kao drama reprezentacije. Ono što u pismu u kojem Artaud spominje štap sv. Patrika izaziva čudovišnost i jezu nije nikakva transcendencija ludila, niti su to, pak, riječi o sudbini spram koje neotklonjivo odlazi bez prigovora. Naprotiv, ono čudovišno i jezovito (Unheimliche) odnosi se na opis albino patuljka kao Antikrista u službi britanske tajne policije. Ironija je maestralna. Time paranoja postaje više od konspirativnoga puta u beskrajnu tamu vlastite duše. Znamo da je svaka paranoja, da paradoks bude potpun, samorealizacija onog što stvarno postoji u svijetu i to kao objekt ljudske želje ili kao njegova posljednja prepreka u osvajanju objekta. Drugim riječima, paranoja priziva metafizičku zavjeru svagda tako da za svoje pokriće uzima stanje koje subjekt izvedbe pripisuje poretku stvari koje Lacan naziva onim simboličkim. Uvjeriti paranoika da je to što tvrdi obmana same svijesti u opažaju tzv. stvarnosti često dovodi do uzvratne paranoične reakcije. Nije li možda u čitavoj priči o Artaudovoj mistifikaciji štapa sv. Patrika i njegova povratka u okrilje katedrale u Dublinu najluđe to što ga je stvarno pratila tajna policija kao mogućeg špijuna, tko zna valjda Francuske, sumnjajući u njegove prave namjere koje su ionako bile vođene apokaliptičkim zovom sudbine. Teško je oteti se dojmu da su sve strane upletene u ovaj performativni događaj kozmičko-duhovno-političkoga ranga zapravo u pravu. Paralax view uistinu je u kontekstu putovanja Irskom Antonina Artauda dosegao dalekosežne implikacije. Nastavimo s njegovim putešestvijama. Napustio je Kilronan u petak 3. rujna 1937. godine s posuđenim novcem od velikodušnog Seana O’ Milleaina. Tijekom putovanja neprestano je posuđivao novac ili, pak, nije uopće plaćao smještaj u prenoćištima Aranskoga otočja. Drugi je već tjedan odsjeo u hotelu Imperijal u Galwayu. Bio je sav očajan jer nije stizao novac poštom iz Francuske. Uglavnom da skratimo: napustio je Galway i već posve rastrojen krenuo za Dublin, gdje je došao 8. rujna. Problem je bio i u tome što je izostajala prava komunikacija s ljudima koji su mu možda mogli biti od pomoći, jer je slabo govorio engleski jezik, a irski nimalo. Proveo je jednu noć u svratištu za beskućnike na Back Laneu, tražeći ljude koji bi mu pomogli na povratku za Pariz. Tako je uspio doći u kontakt s izdavačem Richardom Foleyem, čiji suradnik je govorio francuski. Oboje su pritom zaključili kako je njihov sugovornik posve izgubljen u svjetovima halucinacija. Tek nakon toga slijedi posvemašnji rasap. Naime, Artaud je u svojoj opsjednutosti htio razgovarati s jezuitima na njihovu sveučilištu u Milltownu. Sve je završilo tako da je priveden u zatvor Mountjoy. Nakon toga kad je već izgubio tzv. štap svetog Patrika u sveopćem metežu, deportiran je 29. rujna za Francusku. Na povratku za Le Havre, odveden je zavezan u luđačkoj košulji u umobolnicu Rodeza. Ostaje samo pitanje je li iza tog paralax viewa stajao demon apokalipse ili možda albino patuljak u službi britanske tajne policije? 3. Rekli smo već da je korespondencija vladajući žanr Artaudova književnoga djela s putovanja Irskom. Ovo vrijedi i za njegovu čitavu spisateljsku djelatnost, a doseže vrhunac s tzv. Pismima iz ludnice od 1937. do 1946. godine iz Rodeza. Zašto, dakle, pisanje pisama prijateljima, suradnicima i različitim službenim osobama, ako u takve uključimo i dr. Ferdièrea, njegova psihijatra koji ga je liječio na klinikama u Rodezu, predstavlja paradigmatsku formu sinteze umjetnosti i života? Na ovo pitanje odgovor proizlazi iz njegova shvaćanja književnosti koja ne stvara dovršena djela. (Vidi o tome: Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, 2005.) Umjesto toga, odnos između tjelesnosti pisanja u sinesteziji crteža i govora krikom i vriskom uvijek stvara probleme njegova svrstavanja u ladice moderne književnosti. Romani koji nisu romani, drame koje to nisu, poezija koja to nije, teorija kazališta i filma izvan uobičajenih okvira i diskursa ‒ nije li to nešto nužno transgresivno i ujedno uznemirujuće jer upućuje na osmišljavanje kaosa njegovim vlastitim jezikom ludila? U ranim nadrealističkim tekstovima Artaud magiju istinskoga života pretpostavlja mrtvoj tradiciji teksta. U manifestima uz projekt kazališta okrutnosti zagovara metafiziku na djelu. Biti znači izvoditi život kao metafizički događaj. U singularnosti ljepote i apokalipse uzdiže se iznad stvarnosti. Otuda pisanje kao hipermanija shizoidnosti više nije narcizam kartezijanskoga subjekta. Iščeznuće subjektivnosti zbiva se kao svijest o nemogućnosti da osoba kao fiksno i postojano Ja bude jamstvo identiteta. Uostalom, njegova su pisma prije putovanja u Irsku svjedočanstvo jedinstvene patnje duha-duše-tijela u kretanju spram sudbine koja mu nije zadana Božjom voljom, već odlukom da u nepokornosti spram svih društvenih institucija zapadnjačke metafizike krene onkraj same transgresije metafizike. (Vidi o tome: Jacques Derrida & Paule Thévenine, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.) Proročki govor i navještanje nedvojbeno su utkani u ova pisma. Ono što će se dogoditi u neposrednoj budućnosti za Artauda nije tek rasap svijeta kao prostora-vremena kozmičke apokalipse, već ponajprije prostor-vrijeme njegove osobne drame postojanja kao postajanja žrtvom na oltaru apsolutne slobode. Razumjeti otuda zašto pismo ima kraljevsku moć prodora u subjektivnost čovjeka znači otvoriti pitanje o granicama između unutarnjega i vanjskog sloja ljudske egzistencije. Nisu sva pisma ista. Od Platonova Sedmog pisma preko prepiske Abelarda i Heloize do Lacloisovih Opasnih veza pismo prolazi kroz povijest metafizike kao brod u boci kroz olujna prostranstva duše. U Artaudovu slučaju još je zanimljivije što se u ovoj književnoj formi ogleda mogućnost iskazivanja navlastite životne drame. Pismo Marie Dubuc 8. kolovoza 1937. godine zacijelo pripada u taj sklop samonavještenog proroštva. Evo kako Artaud govori o tome. ʺKrećem na posljednje putovanje i od vas tražim posljednji napor. Poslije toga više vas nikad neću uznemiravati. Duboko sam iscrpljen i umoran od borbe. Evo već je 4 mjeseca otkako nisam ponovno uzeo drogu koju sam uzimao (opijum i derivati) uzeo sam sredstva protiv boli, druge droge i specijalno još jednu drogu koja očito ne može zamijeniti onu prvu, tu koju sam uzimao 17 godina. No, znam da jedna jedina doza te prve za mene znači Smrt, u svakom slučaju smrt strašnog i veličanstvenog Puta na kojem sam se angažirao i koji se otvorio čudom, čudom i sudbinski. (…) P.S. – Sadašnje stanje mog duha istrošenog neprestanom patnjom jest doživjeti napokon da mi se obrati to što zovem ali ne mogu izreći ili umrijeti otrovan u sljedeća 3 mjeseca. (dodano poprijeko na margini) Vidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar stiže iz krajnje daleke prošlosti no mislim da je njezina budućnost blizu, o tome se radi.ʺ (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 248. i 250. S francuskoga prevela Marija Bašić.) Iz Artaudovih riječi izbija strahotno iskustvo patnje. Izazvano je onime što se medicinskim rječnikom naziva apstinencijskom krizom. Međutim, to je samo izvanjska strana njegove borbe s demonima. Ono što najavljuje kao posljednje putovanje nije ništa drugo negoli rastrojstvo u Irskoj 1937. godine. Posljednje riječi post scriptuma, napisane poprijeko na margini, označavaju credo njegove duhovne zadaće obrata metafizike. Mogu se mjeriti s mišljenjem Heideggera iz kasne faze pokušaja prebolijevanja metafizike tzv. drugim početkom (andere Anfang). (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺDođi, o kraljevstvo nerođenoga: Antonin Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao životaʺ, u: Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011, str. 273-313.) Kakva je to uopće ʺstvarʺ koja dolazi iz iskona, a budućnost joj je blizu? Očito je da Artaud teži spojiti drevna duhovna iskustva Tarahumare Indijanaca s onim magijskim u biti keltske kulture zapadnih otočja Irske. Spoj pretpostavlja pronalaženje onog istog u razlici, onog što još nije potpalo pod okrutni zakon kapitalističke racionalnosti apstraktne vrijednosti rada. Ništa još nije izgubljeno. No, svijest o apokalipsi kao stvaralačkome ponavljanju sudbine svijeta i vlastitog života nije nikakva imitacija svjetske propasti koja je odavno naviještena u Knjizi Otkrivenja. ʺStvarʺ nije, naravno, nikakva puka stvar ili objekt, već stvar mišljenja kao kazivanja i pisanja. Nije stoga potrebno posebno dokazivati kako Artaud gotovo ničeanski razumije bitak kao vječno ponovno vraćanje onog istog u razlici. (Vidi o tome: Camille Dumoulié, Nietzsche et Artaud: Pour une éthique de la cruauté, PUF, Pariz, 1992.) Modernost nije linearni napredak u smislu kršćanskoga shvaćanja vremena. Posve suprotno, ovdje se radi o stvari mišljenja koja zahtijeva nadilaženje metafizičkih granica postavljenih od novoga vijeka s Descartesom i razdvajanjem na dvije supstancije, duha i tijela. Budućnost ne pripada udaljenoj točki u prostoru-vremenu. Ona je tu, u tendenciji skrivena kao ozbiljenje drevne prošlosti. Zato nema razloga biti uznosito tašt i propovijedati kako je aktualnost u vremenu jedina mjera uspjeha materijalno obogaćenoga života. U pismu, pak, Anne Manson 23. kolovoza 1937. godine s otoka Inishmore, Artaud kaže kako je njegov život ʺozbiljenje proroštvaʺ. (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, translated and edited by Stephen Barber, Diaphanes, Berlin-Zürich, 2019, str. 22.) Valja odmah reći da to ne znači kako on postaje kršćanskom apokaliptikom nadahnuti pisac. Proroštvo nije ovdje mišljeno tek u židovsko-kršćanskome shvaćanju vremena mesijanstva od navještenja dolaska Isusa Krista na svijet do njegove smrti i uskrsnuća. Blasfemija je ionako kao i vježbe zazornosti od samoga početka do kulminacije u pismima iz ludnice u Rodezu 1945. i 1946. godine nešto što ima subverzivni karakter pisanja vlastite egzistencijalne drame. Pobuna samoga života ovdje priziva metafizičke znakove na putu sudbine. Stoga Artaud često u pismima iz Irske rabi mesijanstvom i apokaliptikom natopljene znakove svjesnog žrtvovanja života. Bolest od rane mladosti, ponajprije meningitis, boravak u različitim klinikama, potom ovisnost o heroinu, obilježilo je njegov život patnjom i borbom s unutarnjim i vanjskim demonima. To je paklena sinestezija. Bez nje pisanje ne bi doseglo najviše vrhunce osobne tragedije. Ne mogu se stoga složiti s nekim književno-teoretskim pristupima Artaudovu životu i djelu kako je njegova analiza sebstva i patnje ponajviše utjecala na mistifikaciju koju su od 1960-ih godina patentirali poststrukturalisti da bi stvorili mit ili svojega književno-filozofijskog heroja u borbi protiv institucija kasnog kapitalizma. (Takvu postavku zagovaraju Adrian Morfee u knjizi Antonin Artaud’s Writing Bodies i Jane Goodall u knjizi Artaud and the Gnostic Drama, Clarendon Press, Oxford, 1994.) Nije apologija patnje i žrtvovanja ono što Deleuze u svojim tekstovima o Artaudu uvodi u promišljanje odnosa ʺkritike i klinikeʺ, ʺtijela bez organaʺ, ʺshizo-jezika i ekstrementalnostiʺ. (Gilles Deleuze, Logika smisla, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 82. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Ono odlučujuće za razumijevanje Artauda kao apokaliptičara i luđaka jest njegova pobuna protiv metafizike smisla kao institucionalne represije života koji se oteo kontroli i postao jezgrom rastaljene okrutnosti. U pismu André Bretonu 2. rujna 1937. godine koje je otposlano iz Galwaya pronalazimo nekoliko glavnih točki ove mistične sublimacije. Prvo, on glorificira vođu nadrealista i prorokuje mu veličajnu slavu nakon što je raskrstio s politikom suradnje s francuskom KP. Nasuprot stajalištu zagonetne žene nalik kurtizani i heroini Francuske revolucije Théroigne de Mericourt, prvoj feministkinji, inficirane svezom ʺžidovskoga visokog kapitalizma, i možda čak s visokim katoličkim kapitalizmomʺ, a koja će sagorjeti u plamenu, kako joj Artaud naviješta kao ʺloš glumac i šarlatanʺ, ( Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 26.) Bretonu pripada osobita uzvišenost u času nadolazeće apokalipse. Ono što znamo o njihovu odnosu izvan polemičkoga okružja velike priče o nadrealizmu i njegovoj propasti svjedoči između ostalih i Paule Thévenin. Ona izdvaja Bretona kao osobu na koju se Artaud mogao osloniti tijekom kriznih situacija. (Paule Thévenin, Antonin Artaud: Fin de l’ère chrétienne, Lignes Léo-Scheer, Pariz, 2006. O tome vidi: Sylvère Lotringer, Mad like Artaud, Univocal Publishing, Minneapolis, 2015.) Već u pismu 5. rujna upućeno Bretonu iz Galwaya susrećemo se s Artaudovom stalnom misaonom preokupacijom. Riječ je o sukobu između poganstva i kršćanstva. Čitav niz metafora o Kristu iskupitelju vezano je uz gnostičko shvaćanje bogočovjeka kao čarobnjaka u borbi protiv demona. Artaud govori o poganskoj istini i politeizmu kao vječnoj drami postajanja. No, ono što u teologijsko-filozofijskome smislu izaziva pozornost jest njegovo reflektiranje o ništavilu i praznini. Navodeći Anaksimadra iz Jonske škole grčkih predsokratika tvrdi da se sva bića nužno vraćaju u okrilje iskonskoga bitka, a njihova je bit utoliko okaljana ljudskom pokvarenošću i nikad istinski život nije dotaknuo te ljude čije življenje naliči košmaru punom besmisla. Time što bogove poganstva suprotstavlja kršćanskome monoteističkome shvaćanju uspostavlja se tekstualna veza između rastjelovljenja i utjelovljenja. Imati tijelo i biti tijelom nije isto. Prvo se odnosi na mogućnost duhovne sinteze s ništavilom i prazninom kao uvjetom mogućnosti nastanka svih stvari, dok je potonje prisila na ulazak u svijet kroz formu gnusobe i zazornosti. U Pismima iz Rodeza prije izlaska iz klinike 1947. godine osobito će biti izraženo ovo skatologijsko izokretanje vladajućeg označitelja svih moralnih skrupula. Drugim riječima, Artaud će u temeljnoj dogmi kršćanstva o utjelovljenju Boga prepoznati teologijsko nasilje nad mišljenjem i življenjem. Njegovo pisanje protiv Boga imat će posve drukčije značenje od ateologijskoga obrata, koji nema nikakve veze s ateizmom. Umjesto toga, posrijedi je jezični i duhovno-duševni performans subverzije svekolike kršćanske ere u znaku obuzdavanja istine o čistoj tjelesnosti bez prazne transcendencije. (Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, 2005, str. 171-172.) Uz ovaj gnostički zaziv iskazivanja ʺvječne pravdeʺ nad ljudima koji ne zaslužuju milost prosvjetljenja, Artaud završava pismo Bretonu na uistinu tajanstven način. Inscenirajući kabalističke znakove i uzdajući se u tarot i numerologiju, on na kraju pisma nalivperom ostavlja brojeve-znakove (5 9 2 14 2 7 7) i kaže kako se ʺpotpisuje ovdje posljednji put svojim vlastitim imenom, a nakon toga uzet ću drugo ime. ANTONIN ARTAUD.ʺ (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 34.) 4. U pismu André Bretonu iz Galwaya 8. rujna iskazuje se bijes na način kojim moderni svijet uspostavlja svoju moć nad čovjekom. Uz izljev antisemitizma i prezira tzv. visokog kapitalizma, što ima katkad krajnje negativne konotacije njegovih refleksija jer smatra da su Židovi-bankari stvorili takav moderni svijet, Artaud govori o tome kako je njegovo poslanstvo ʺiznova uspostaviti ideju vječnoga Boga u svijesti svakog pojedincaʺ. (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 38.) Pismo završava riječima kako napušta Galway i kreće prema svojem usudu. Bog i božansko, kako smo već vidjeli, u njegovim apokaliptičkim vizijama dvojništva s onim povijesno-tekstualnim iz Knjige Otkrivenja pisane rukom prognanika i disidenta Ivana na grčkome otoku Patmos, ne može se jednoznačno poistovjetiti s razumijevanjem tradicionalne metafizike kao onto-teologije. Njegova je opsesija gnostičke naravi. Bog se za gnostike pojavljuje kao okrutni i sveprisutni tvorac svijeta koji se pokazuje kao djelo prepuno manjkavosti i u bitnome određeno grešnom poviješću ljudskoga pada. No, ovdje valja dodati da Artaud od rastrojstva u Irskoj pa do Novih zapisa iz Rodeza ima uistinu navlastito ekscentrično stajalište kad je riječ o odnosu božanskoga i ljudskog. Naime, za njega je stvaratelj svijeta, to jest Bog, u nužnome sukobu s čovjekom imenovanim Antonin Artaud. Otuda u božanskome beskraju neprestana borba za postajanjem drukčijim, za mogućim usavršavanjem njegova djela. Ta nedovršenost stvaranja razlog je i korelativne spisateljske nedovršenosti. Artaud tako nešto zagovara od samih početaka svojeg književnoga djelovanja. To je moguće razabrati još 1924. godine u Prepisci s Jacquesom Rivièreom (Correspondance avec Jacques Rivière). (Antonin Artaud, Correspondance avec Jacques Rivière, Gallimard, Pariz, 1968.) Pitanje o jeziku i tijelu postaje pitanje o ʺvlasništvuʺ i ʺkontroliʺ nad tekstom, jer onaj koji piše preuzima ove ovlasti od Boga. Poezija je tada za Artauda bila prototip kazivanja međusobnog odnosa Boga i umjetnika. No, s vremenom je povjerenje izgubljeno. Svijet se raspao u kaosu i entropiji uoči nadolazećega svjetskog rata i tako je postalo bjelodano kako skladan odnos religije i poezije više nije moguć. Ono što proizlazi iz cjelokupne Artaudove obuzetosti prepiskom kao temeljnom formom umjetničkoga kazivanja bez posredovanja, jer samo je pismo medij uspostavljanja odnosa između Ja i Drugih, nedvojbeno pripada sintezi proroštva i vidovnjaštva. Govor vizija prethodi svakoj apokaliptičkoj verziji književnosti. U slučaju Artauda posrijedi je spoj gnostičkoga shvaćanja svijeta i nadrealističke retorike povezane s ezoterijom, mistikom i magijom. Prethodnik ovog vidovnjaštva u francuskoj modernoj poeziji zacijelo je Arthur Rimbaud s njegovim mladenačkim Pismima Vidovitoga (Lettres du voyant) iz 1871. godine. Kao što je poznato, u tim se pismima nalazi onaj glasoviti iskaz o sebstvu koji je netko Drugi, o udvajanju i dvojništvu bića koja se u stvaralačkoj sinesteziji podudaraju u razlici kao pretpostavci svakog budućeg sjedinjenja. ʺKrivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Misle me. (…) JA, to je netko drugi.ʺ (Arthur Rimbaud, ʺPismo Georgesu Izambardu, 13. svibnja 1871.ʺ, u: Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982, str. 143. S francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić.) Biti vidovitim ne znači tek imati osobite spoznajno-opažajne mogućnosti uvida u bit stvari koje se zbivaju u protijeku vremena i dolaze iz vremenske dimenzije budućnosti. Vidovitost kao proročka mogućnost sagledavanja onog nadolazećega nije dana iz racionalnog temelja ljudske spoznaje. Njezina je nesvodiva bit u intuiciji. Bit intuicije, pak, proizlazi iz nadilaženja granica ukorijenjenosti u zemlju i njezine zakone. Nije nimalo začudno zbog čega se umjetnosti od davnine pripisuje ova druga i drukčija vrsta spoznaje od logičkoga uvida u stvarnost. Samo vidoviti u punom smislu zaslužuju milost spoznaje koju Leibniz određuje božanskim prerogativima intuitus praesensa. Vidjeti u budućnost odmah i neposredno, bez ikakvog posredovanja znanosti i tehnike, znači biti ʺorfički vidovnjakʺ. Kad se tako postave stvari, onda je ludilo uvijek svjesna žrtva sudbine koja vodi vidovitoga kroz život. Prethodnike je Artaud mogao lako prisvojiti i dati im auru vlastita žrtvovanja za stvar koja je tu iz vremena daleke prošlosti i koja dolazi iz budućnosti. To su Nerval, Van Gogh i Nietzsche, iako bi svakako ovdje valjalo priključiti i Hölderlina. Ludilo i vidovnjaštvo kao da su neprekoračivi horizont ove strahotne granice između svjetova božansko-ljudske igre do kraja svijeta. U pismu Anne Manson 8. rujna iz Galwaya ovo se razvija do pokušaja objašnjenja Artaudove uloge i zadaće na zemlji. On pritom jasno pokazuje da je svoja putovanja poduzeo da bi se ispunilo proroštvo. Jer bez dolaska Apokalipse nema novog doba koje će doći. Stoga spominje Meksiko i španjolske anarhiste u građanskome ratu koji upravo te 1937. godine dobiva zastrašujuće razmjere. No, ono što Artaud želi nije svedivo ni na kakav politički anarhizam jer je ovaj uvijek i jedino u težnji narcističkoga ozbiljenja ljudskoga sebstva. Potrebno je mnogo, mnogo više od toga. ʺ…Čovjek s Istinom, Čovjek s Ljubavlju, mislim s Ljubavlju Istine.ʺ (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 42) Završavam s navođenjem mjesta iz Artaudove prepiske iz Irske 1937. godine. Dostatno je još kazati da se na mnogim stranicama ove apokaliptičke drame njegova psiho-rastrojstva uvijek ponavljaju isti simboli ‒ od Antikrista, neljudskoga poretka svijeta, metafizičke tajne postojanja, borbe s demonima, do prezira Francuza kao nacije utonule u svoje luksuzne užitke i izvanjsku opsjednutost stvarima. Sve što je Artaud iznio u fragmentarnoj kaotičnosti svojih pisama u kojima vrlo rijetko opisuje krajolik Irske i gradove kroz koje je u posvemašnjem duhovnome neredu prolazio da bi ga zatvorili i napokon s luđačkom košuljom u Le Havreu u Francuskoj odveli u azil Rodeza, sve je to svojevrsni Shizo-križni put. A njega je sam proročki najavio u scenariju filma Osamnaest sekundi (Les dix-huit secondes) 1924-1925. ʺBacaju se na nj. Vežu ga u luđačku košulju: odnose k luđacima. Postaje stvarno lud. Prizor čovjeka koji se bori s rešetkama. Naći ću ja središnji problem, viče, onaj na kojem svi ostali vise kao bobe na grozdu […] No, neka revolucija pomela je zatvore, azile, vrata azila se otvaraju, oslobođen je. Ti si taj mistik, viču mu, ti si Gospodar svih nas, dođi. A on ponizno reče ne. Ali oni ga dovuku. Budi kralj, rekoše mu, popni se na prijestolje. I on se drhćući popne na prijestolje […] (Navedeno prema prijevodu Marije Bašić u njezinom pogovoru knjige Antonin Artaud, Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 301-302.) U potrazi za okultnim vratima iskona u Irskoj te fatalne 1937. godine Artaud je dovršio vlastito proroštvo i vidovnjaštvo. Događaj njegova rastrojstva bio je više od Shizo-raspada svijeta kakav se diljem Europe survao u bezdan. Apokalipsa u njegovu slučaju nije nikad bila shvaćena kao ponavljanje Knjige Otkrivenja u duhu moderne tragedije bitka. Bio je to događaj izvedbe samoga života kao egzistencijalne patnje čovjeka onkraj svih granica ovog svijeta bez mitopoetske vatre stvaranja. Bio je to događaj s kojim je ideja same umjetnosti završila u luđačkoj košulji i nikad se više nije vratila u život aposlutne slobode. Ludi Francuz zagledan u blještavilo neba ponad aranskih otoka hodao je ovom zemljom poput mjesečara i orfičkoga vidovnjaka, vječito gladan svojeg prvog i posljednjeg beskraja.

January 25, 2024
Juha, madona i „revolucionarni mlaz“

Juha, madona i „revolucionarni mlaz“

Suvremena umjetnost kao legitimno dijete pokreta povijesne avangarde nosi u sebi virus posvemašnje banalnosti zato što je njezin ‘subjekt’ masovno industrijsko društvo, a ne herojski pojedinac visokog estetskoga modernizma. To je na vrlo proniciljiv način shvatio još veliki srpski književni teoretičar Radomir Konstantinović u eseju ‘Božanstvo masovnog i antiumetnost’, objavljen u knjizi Duh umetnosti, Litteris, Zagreb, 2022. U njemu se bavio razlikom Dade i pop-arta, Duchampa i Andyja Warhola i dospio do iznimno zanimljive postavke da u tom međuprostoru između prvotne anti-estetičke pobune protiv autonomije moderne umjetnosti s njezinim kultom djela koje dovršava renesansnu viziju ljepote i uzvišenosti i one druge, neoavangardne institucionalizacije readymades kao umjetničke vrijednosti u slučaju Warholovih ‘slika’ s medijskim likovima M. M. i Che Guevare, Brillo-kutije i Campbell-juhe, postoji ono što pripada mističnome. Konstantinović, naime, kaže da je ʺmasovno ovde apsolutna stvarnost, koja je izvan i iznad nas, svet koji se, tačno kao u iskustvu mističara, pokušava da izvede iz sfere racionalnog i da se živi integralnim bićem. Pop-artisti su iskušenici u ime jednog božanstva koje bismo mogli da nazovemo božanstvom ‘masovnog’, rođenog u našoj epohi industrije široke potrošnje. Oni su monasi visoko-industrijske epohe, njeni iskušenici i onda kada se bune protiv nje, tragični izraz fetišizirane robe i postvarenja čoveka.ʺ (str. 183-184) Postavka o ‘božanstvu anti-umjetnosti’ jasno proizlazi iz onog što u svojoj knjizi Slika bez svijeta – Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., pokazujem ekstenzivno kroz analizu odnosa avangarde i neoavangarde s obzirom na konstrukciju pojma ‘stvarnosti’. Pop-artu kao vodećem neoavangardnome pokretu nužno je trebala nova stvarnost koju je nudila američka masovna kultura u liku onog što Guy Debord naziva difuznim stadijem spektakla. (Guy Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999., str. 66. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.) Ukratko, razlika je ovog stadija spram koncentriranoga u kojem vlada politička ideologija totalitarnih poredaka 20. stoljeća poput fašizma, nacizma i komunizma, naprosto u tome što iza kapitala u formi slike kao ideologije ne postoji više ništa sublimno osim onog što je pojavno manifestno, a to su objekti industrijske masove potrošnje kao readymades. Ako je sublimni objekt ili profano božanstvo ove apologije površine i reklamne slike medijske konstrukcije stvarnosti postao čista vrijednost unutar prostora muzeja suvremene umjetnosti, onda je duh banalnosti postao svojevrsni zloduh suvremene umjetnosti iz jednostavnog razloga što je ova forma umjetničkoga izlaganja tzv. instalacija-u-prostoru. Readymades u svojoj pseudo-mističnosti zahtijeva uprostorenje, spatializing, a ne ljudski prostor u kojem umjetnost obitava kao što barokno sakralno slikarstvo krasi crkve i katedrale. Zato je ovo prva i najradikalnija medijska umjetnost jer su njezine ikone beživotni simboli kasnoga kapitalizma potrošnje koja od svijeta života stvara spektakl posvemašnjeg ‘isušivanja biti umjetnosti’. Od sva četiri takva ikonična simbola koje je Warhol postavio u-sliku, M. M., Elvisa Presleya, Mao Dze Donga i Che Guevare, samo je posljednji stvarni eksces, provokacija, šok i skandal odnosa društva i umjetnosti. Samo je, dakle, lik Chea postmoderna mistika medijske instalacije onog što nadilazi razliku živoga ljudskoga tijela i slike. Razlog je taj što je stvarni Che Guevara kao paradigmatski mistik Revolucije ujedno i medijski konstruiran kao potrošačka ikona mučeništva i žrtvovanja. Naime, Warhol ima u vidu kao i čitava industrija tzv. T-shirts upravo to da je Che ‘revolucionarni svetac’ koji kao i svi sveci mora biti mrtav i žrtvovan Bogu kao transcendentnome izvoru svojeg poslanstva na zemlji. Sjetimo se one fotografije mrtvog tijela kubanskoga revolucionara kojeg su ubili bolivijski ultraši i slikali se trijumfalno uz njegovo golo tijelo poput kanibala u ekstazi. E, u tome je bit ove priče o mistici i banalnosti suvremene umjetnosti. Zašto? Zbog toga što prijeti svojom ekscentričnom sudbinom heroja i sveca nesmetanome razvitku kapitalizma koji se odvija u znaku pronalaska običnosti, trivijalnosti i banalnosti svakodnevice. Kad Debord u slikovno-ideologijske osobine robe na medijskome tržištu ubraja ono što krasi subjekta/aktera filmske industrije kao i masovnoga sporta, a to je status zvijezde (star), onda smo dobili sekularizirani i profani prostor izlaganja ‘mrtvoga tijela’ kao ikone spektakla koji neutralizira i suspendira svaku revolucionarnu i subverzivnu djelatnost u svijetu. Ovo je najveća strukturna perverzija pojma ‘vrijednosti’ u suvremenome svijetu. Jer kad neoavangardna umjetnost pop-arta umjesto anti-estetičke pobune protiv umjetnosti stvara nove estetske vrijednosti, kad od banalnosti Duchampovih readymades nastaju tzv. novi estetski objekti koji se čuvaju u muzejima suvremene umjetnosti kao najskupocjenije relikvije, onda je uistinu bio u pravu Joseph Beuys kad je svoj konceptualni čin nazvao simboličkom jednadžbom KUNST=KAPITAL. Banalnost pripada trijadi modernoga kapitalizma i od običnosti i trivijalnosti se razlikuje time što unosi u svijet ono pseudo-mistično kao takvo, naime duh kvanititativnosti i bezmjerja tehničke reprodukcije kapitala kao slike-robe koju utjelovljuju zvijezde iz društva spektakla. Nije nimalo slučajno da je pojam banalnosti upotrijebila Hannah Arendt u naslovu svojeg glasovita djela Eichmann u Jeruzalemu – O banalnosti zla. Tehničko provođenje genocida nad Židovima u koncentracijskim logorima Trećeg Reicha bila je svakodnevna rutina izvršenja birokratske logike mašinerije masovnoga istrebljenja s pomoću nove tehnologije primijenjene u plinskim komorama Auschwitza. Banalnost je otuda proces realizacije tehničkoga načina kojim se industrijski kapitalizam u modernome društvu odvija u sjedinjenju svijeta sustava i svijeta života. Sve drugo postaje eksces ili ekscentričnost Drugoga, drukčijega i razlike poput revolucije i subverzije kapitalizma kao transgresije društva spektakla. Che je zvijezda-roba revolucije kao branda ili readymade svakog budućeg otpora zato što je postao ikonom medijske konstrukcije stvarnosti. Njegova mučenička smrt i žrtvovanje za ideale Revolucije neutralizirano je i suspendirano onog časa kad ga je Warhol pop-artizirao, dao mu što bi rekao Konstantinović, auru mističnosti fetišizirane robe. I sada slijedi ono najskandaloznije. Nikakva smrt ili tragična singularna sudbina nekog autentičnoga umjetnika-revolucionara-mistika za suvremenu umjetnost ne može biti izazov ako prethodno nije postala i sudbina postojanja u jazu između beživotnosti instalacije u medijskome prostoru i radikalne životnosti performativnosti u svijetu života. Drugim riječima, slika kao fetiš preživljava kontingentan čin jednokratnosti života onoga tko svojim svetim ili profanim tijelom postaje žrtva vlastite slobode. U govoru kantovske transcendentalne estetike možemo kazati da je ono ‘mrtvo’ apriorni uvjet postojanja ‘živoga’, da je, naime, medijska konstrukcija stvarnosti ona koja ovu ‘stvarnu stvarnost’ čini drugorazrednom, onom koja se može svesti na logiku reklamne slike kako je to kongenijalno shvatio Roland Barthes u svojoj semiologiji kad je analizom talijanske tjestenine ili branda Panzani uspostavio ovu trijadu duha banalnosti masovnoga društva kapitalističke potrošnje ‒ jezik, slika, stvarnost. Problem je bio samo u tome što je Barthes kao književni teoretičar još uvijek vjerovao u moć jezika, ali to na kraju 20. stoljeća nije bilo više odlučujuće, a nije niti u 1960im godinama kad je pop-art imao status zvijezde među neoavangardnom umjetnošću. Slika apriorno određuje mističnu banalnost samoga života koji je postao mnogo prije Brillo-kutije ništa drugo negoli javni pisoar, fontana našeg svakidašnjeg života i naše pseudo-besmrtnosti. Slava Duchampu i svim palim anđelima anti-estetike Dade koja je još vjerovala u moć jednog revolucionarnoga mlaza!

January 24, 2024
Praskozorja i ledeni grobovi

Praskozorja i ledeni grobovi

Sve manje čitam poeziju da bih uživao u ljepoti napisanog teksta. Ritual koji je nekoć podrazumijevao uronjenost u apsolutnu tišinu stvari u vlastitome okružju, sada je nadomješten bukom ulice, zvonjavom mobitela i aritmičnim lavežom šugavih pasa s onu stranu mrtve rijeke koja u jesen postaje smaragdnosiva poput živoga blata. Krajolik, doduše, nije isti kao u snovima i zbilji Delimira Rešickog. Moslavina nikad neće imati onu metafizičku crtu melankolične ljepote poput baranjskih nizina i osamljenih pustopoljina. Ali upravo stoga što je morbidno arkadičan, osobito kad uvečer naftonosna baklja zasvijetli ravničarskim predjelima, pruža mogućnost tlapnje da je ovo mjesto baš kao iz filmova Andreja Tarkovskog ostavljeno na milost i nemilost plemenite dosade koja iziskuje uživljavanje u drugu vrstu slike. Poezija nas više ničemu ne uči, kako se prosvjetiteljski žalio Octavio Paz, tragajući za obnovom mitske svijesti u doba nihilizma tehnike i zaborava bitka. Zato čitanje poezije još vrijedi, jer više ničemu ne služi. Pjesnik je namjesnik božanskoga u zajednici bogova, ljudi i prirode. Nakon smrti Boga, čovjeka i prirode pjesnik ima funkciju pripovjedača o životu „nakon smrti“. Pjesnik ne pjeva. On priča ili postaje subverzivni trubadur kaosa. No, ovaj put samo kao djelo kolektivne prakse otpora dominantnim modelima života. Koliko prostornost i unutarnji doživljaj krajolika određuje poetsku riječ čak i kad se njezin namjesnik opire ukorijeniti u neki tamni osjećaj pripadništva „krvi, mirisima i tlu“ zavičaja uglavnom je bio predmet tupavih nacional-budničarskih mitova i patetičnih opijela. No, čitajući suvremeno pjesništvo nakon iskustva „reza“ s tradicijom koje nije nikad tako uspjelo kao u vizualnim umjetnostima 20. stoljeća, jer je riječ na višem stupnju nepokorivosti od slike, sve više postajem uvjeren da pristup zavičaju nadilazi pogubnosti konzervativne revolucije s njezinim povratkom „Heimat-u“ i „Heimwegu“. Takvo čitanje zavičajnosti oduvijek je bilo u funkciji svirepe ideologije antimodernoga hoda u propast. Od Stefana Georga, Huga von Hofmannsthala do suvremenih irskih i američkih pjesnika (Paula Maldoona i Sydneya Lea, primjerice) postoji neskrivena ljubav spram onog što još možemo zvati prirodom i zavičajem. No, priroda je obnovljeni događaj svetkovine duhovnosti i čistoće misli, kao što je zavičajni krajolik središte i jedino mjesto dodira pjesnika sa svijetom uopće. Zbirka pjesama Delimira Rešickog naslovljena amblematski Aritmija jedinstveni je događaj u suvremenom hrvatskome pjesništvu. Ponajprije stoga što se iz nje iščitava upravo povratak drukčijem viđenju prirode i zavičajnoga krajolika. Kao što mađarski filozof i esejist Béla Hamvas nikad nije bio izričiti navjestitelj New age ideologije Doba Vodenjaka, unatoč tome što je mislio i pisao o zelenome, prirodi i božanskome, tako ni Delimir Rešicki nije neomoderni hrvatski regionalist, premda je ovom zbirkom uzvisio Baranju do okultnoga poeto-eko-toposa tišine i refleksivne samoće. Modernistička opsesija mjestom kao vlastitim kozmičkim i psihološkim vremenom od Pessoe, Kavafisa do Schulza temeljno je ishodište pjesnikove opsesije rubom i provincijom. U čemu je i zašto nova zbirka pjesama Delimira Rešickog autentični događaj koja iziskuje smjerno čitanje i povratak starim navikama, ritualima, možda i vjeri da je još moguće pisati pjesme bez pseudokamovljevskog bijesa i psovke u hip-hop deliriju politiziranog besmisla, a da to istodobno ne bude tek replika Petrakova ljekovita kulturpesimističkog skepticizma ili reklonizacija Dragojevićeve fenomenologijske igre sa jezikom koji poput lakanovskog nesvjesnoga postaje Bog što ničim izazvan gradi i razgrađuje poredak moći jezika samoga? Programatski, riječ je o zbirci neotradicionalističkoga smjera pjevanja. Ona je nekovrsni radikalni odmak i definitivni oproštaj od postmoderne kao kraja subjekta i kraja svih subjektivističkih, intimnih priča. Gdje cvate stotinu cvjetova, tamo nema mjesta za ljepotu istinske purpurne ruže. Sve što teži biti demokratizirano poput estetske kategorije ukusa, završava kao bizarni lyfestyling u kojem i poezija postaje izlika za borbu za vlastiti identitet. Rešicki je ispisao knjigu protiv svijeta medijski posredovane zbilje. Riječi nisu stvari. Pjesnik nije idolopoklonik masovnome ukusu svjetine. Poezija nije fetišizam robne shizofrenije. Pjesnik ne sudjeluje u javnome spektaklu opće razmjene svega sa svačim. Aritmijaje paradigmatsko stanje svijesti pjesništva kao čuvara identiteta. Bolest i mana, nedostatak i nelagoda, tjeskoba i vedrina u svijetu fraktalnih krajolika opravdanih jedino pozivom na sabiranje u vlastitoj prošlosti koja nas više čak ni ne obvezuje ničim, ta crna rupa povijesti – izvanjski je okvir u koji se smješta knjiga otvorene strukture i polifoničnog pjeva, čvrsta i smisleno razdijeljena u četiri poglavlja kao samostalne cjeline. Kao i ideja poremećenog središta i glokalizma, tako se u (n)ovoj knjizi Delimira Rešickog susrećemo s paradoksalnim ishodom razorene zgrade postmodernoga Grada od kristala i staklenih perli. Istina nije kao u adornovljevskoj negativnoj dijalektici rezultat laži sustava i cjeline koja se skriva u fragmentu. Naprotiv, istina kao ljepota pijeva o bolestima, ljubavi, prirodi, Baranji, tragičnoj sudbini obitelji i o drugim uzvišeno-banalnim silama, nužno iziskuje cjelinu. Ovo je knjiga vjere u totalitet, bez obzira što ga nije moguće više ni zamisliti a kamoli ozbiljiti kao događaj sklada mita, prirode, filozofije, umjetnosti i proroštva. Pjesnik melankolije i sublimnoga iskustva neprikazive prikazivosti svijeta bez pribježišta, precizno ispisuje poremećeni sklad subjekta bez identiteta. Povratak osobnoj povijesti u krhotinama, iluzorno gibanje književno-povijesnim odredištima magične srednjoueropske povijesti, simptomi bolesti koja upućuje na spoznaju konačnosti Tijela/Teksta, tri su opsesivna tematska ishodišta ove suverene zbirke posvećenog govora s onu stranu himničkoga sklada. Aritmijaje „Bildungspoesie“, dijalog s dalekim i bliskim duhovnim srodnicima i anamneza bolesti u svijetu koji se brani ideologijom „zdravog života“ kao iluzijom svih iluzija. Trijadička struktura zbirke razdijeljene u četiri poglavlja koja nisu ciklusi, premda na to upućuju, pokazuje da Rešicki kreće u obnovu smisla poezije iznutra, strogom usmjerenošću na jedino sredstvo i svrhu poetske djelatnosti – moć riječi. Kazivanje je za velikog hrvatskog filozofa Vanju Sutlića bilo odlučujuće za sudbinu naroda u doba metafizičke smrti bogova, prirode i čovjeka. Kazivanje je u Aritmiji povratak čistoći simbola, mudrosti i jasnoći govora oslobođenog napasti metafora i medijskoga znanja posljedica onog što se govori i kome se govori. Rešicki kazuje na način neomoderni, na način starinski, ex voto, rekao bi Danilo Kiš u posveti svojeg Peščanika – anatomije romana kao pisma i iskopine sjećanja. Kao i svaki korak obnove onog izgubljenog u sjećanju, tako i Rešicki svakom pjesmom utemeljuje novu aritmiju svijeta između imaginarnih krajolika i zbiljske težine iskustva. Ovom se knjigom otvara mogućnost poetske retrospekcije onog što je vjerodostojno posvjedočeno govorom pjesnika i semiologa – od Kosovela do Barthesa – kako svaki tekstualni užitak više ne može biti prijepis mrtve tradicije, nego novost njezine obnove, koliko god se to činilo unaprijed nemogućim projektom. Pjesništvo, uostalom, prethodi ovom traumatičnom dobu bez razlika. Rešicki je prethodnik povratka na mjesto jedne odavno naslućene (ne)sreće. Što preostaje riječi su suptilne ironije i melankoličnoga krajolika Baranje – zemlje zanosnih praskozorja i ledenih grobova. Svijet nije slučaj, već iskonsko iskrsavanje bića. Jezik nije puka kombinatorika i sustav komunikacijskih pravila, već kazivanje o smislu i rasapu odnosa između nadsvjetovnog i svjetovnog kaosa. Tako i izbor motta za knjigu Rešicki nije naknadno nakalemio na drvo spoznaje kao dekorativni ukras. Knjiga otpočinje „tuđim“ iskazom koji pristaje svemu onome o čemu pjesnik kazuje. Na početku, dakle, bijaše Gustav Meyrink, ali ne onaj koji je stvorio Golema, nego onaj koji uvodi u oniričko-tragični labirint mrtve Srednje Europe. Za Rešickog je taj pojam više od nostalgične epopeje jedne politike kulture koja je odredila duhovnost 20. stoljeća više od svih drugih utopija. Meyrinkove riječi stoje kao spomen i znamen mjesta, vremena i sudbine: Lutaju kroz život prema grobu poput isparenja koja nalet vjetra tjera natrag u močvaru… Istina je u lutanju. Ahasverski motiv lutanja, apatridstvo i zavičajne močvare naroda izabranog da kazuje mit i tragiku povijesti, posreduje se osobnom poviješću pjesnika-pripovjedača i njegovih predaka od poljskih pustopoljina do baranjskih močvara. Prvo je poglavlje knjige naslovljeno Dječaci iz starih austrougarskih vojarni. U naslovu ima nešto od dvoznačnosti. Djetinja nevinost ozidana je prostorom zatočenosti i discipline. Uvodna pjesma Krakow, Kazimierz posvećena Bruni Schulzu i aluzivno i doslovno parafrazira infantilno-tragičnu kritiku svijeta koji je postao poligon mržnje protiv Drugoga. Iz Schulzove zbirke pripovjedaka Dućani cimetne boje poznata je njegova žestoka kritika modernog duha plitkosti i komercijalizma. U teoriji manekena dekonstruiran je model napretka kao znanstveno-tehničke iluzije blagostanja bez napora duhovnog stvaranja. Schulz je uz Werfela i Brocha bio najradikalniji poetsko-filozofijski kritičar doba slike svijeta kao supermarketa u kojem svaka roba ima svoje uzvišeno mjesto ikone materijalističke religije ovostranosti. Pjesnik ima svoj kriptogram sudbine. On se iznova rađa iz drevnih kabalističkih misterija. Kao bijela, surova i neiskaziva zemlja iskona, Poljska, otvara se u doživljaju refleksije nešto suvremenom mitu prethodeće. Što prethodi jest ono već aposteriorno – poetska riječ o mitu samome. Paradoksalni obrat Rešicki ostvaruje tehnikom postmodernističke montaže i aluzivnosti. Mrtvome se udahnjuje život smjernom tehnikom disanja pjesme kao nove aritmije. Ne oponaša se ni Shulz, ni Kosovel, ni Meyrink, ni Trakl, baš nitko. Oni su mjesto smislenog dijaloga s prošlošću, imena-simboli. Yingele, koji se doziva da bi ispunio svrhu komunikacije s mrtvim precima, postaje kriptogram obiteljske nesreće. Lutanje prema močvarama i ledenim grobovima opisuje krug krugova. Sve su pjesme uvrštene u prvo poglavlje aluzivne i evokativne. Posvećene mrtvim i živim srodnicima – pjesnicima, duhovnjacima, stričevima i utvarama – one su kružno gibanje vremena bez početka i bez kraja. Pjesnik putuje virtualnim stazama djetinjstva, mladenaštva i zrelog doba s osjećajem da jedino evokacija prostora Srednje Europe kao duhovnog obzorja i arhitektonske sablazni može kazivanjem postati blisko mjesto susreta zajednice izgubljenih bića. Yingele potrebuje svojeg Drugoga – Yangelea, kojeg dakako nema. Drugi je Nitko koji promatra gibanje pjesme u lutanjima, vožnji vlakom i usputnoj evokaciji prošlosti na slovenskoj postaji Dobova, kako se zove jedna pjesma. Čistilište, ako stvarno postoji, vjerojatno sliči na Dobovu. Kraj postmoderne u književnosti označava povratak naizgled iscrpljenim formama modernizma. To je bjelodano u suvremenom romanu koji tematizira krizu i rasap obitelji. Najuspjeliji pokušaj oživljavanja forme Bildungsromana svakako je djelo američkoga pisca Jonathana Franzena Korekcije. No, kao što se u neomodernizmu suvremene vizualne umjetnosti ne radi jednostavno o povratku figurativnome slikarstvu kao kanonu – Lucian Freud i njegov opskurni neoekspresionistički korporalizam -, tako ni u književnosti ne svjedočimo tek puki „revival“ obiteljske kronike drugim sredstvima. Kontekst je promijenjen, zbilja je hiperrealistična, surovija i prepuna nasilja bez razloga, likovi su preobraženi subjekti bez identiteta, sve je novo i ništa više ne odgovara prvotnome uzoru. Samo je forma vječna. Bit Maljevičeva avangardnoga reza s tradicijom upravo je u tome što sve staro i čvrsto nestaje u dimu, parafrazirajući Marxa, ali nešto ipak iz prošlosti preostaje. To je ideja forme, ono prethodeće svakom novom posezanju za tradicijom modernizma. Rešicki je u Aritmiji učinio taj „korak natrag“ i posegnuo za tradicionalnom formom prividno ne-poetske zbilje modernoga subjektivizma. Stvorio je usporedni svijet poezije obiteljskoga stabla između magla, močvara i samrtnih bolničkih postelja. Forma obiteljskoga romana ovdje je transponirana u strategiju Bildungspoesie. No, zbiljski likovi kao nositelji narativne strukture ove melankolične i refleksivne lirike nisu jedina srodna bića iz obiteljskog albuma (ne)sreće. U zacijelo lirski jednoj od najljepših pjesama suvremenog hrvatskog pjesništva Lastavice u Baranji prirodno okružje i ptice navjestiteljice spokojstva i sklada pripadaju univerzalnome obiteljskome stablu. Ali one nisu tek univerzalne, simboli svima znani, nego određene prostorom magične Baranje. Proširene dimenzije slikovnoga (n)ove knjige Delimira Rešickog u spomenutoj se pjesmi pokazuju stjecištem riječi i slike koja ostaje u pamćenju. Gledam vode, te snovite vode Od ovoga blata bog stvori lopoč kandilo i lastavicu. Od ovoga blata lastavica očisti gnijezdo na starome trijemu pod tvojim usnama i odletje na kraju ljeta kući na početak svijeta da mu bude prva udovica. Nostalgija je preokrenuta melankolija. Ona nije bolest na smrt iskazana sjetnim riječima žala za izgubljenim vremenom. Nostalgija je jednostavno stanje poremećenog čovjeka bez povijesti koji doživljava prošlost kao mjeru kritike ovog što jest „sada“. Tako i govor o lirici Delimira Rešickog kao melankoličnog pjesnika iskustva neomodernoga povratka tradiciji kao formi upućuje na drukčije razumijevanje bolesti Tijela/Teksta. Melankolija je ontologijsko-temporalna oznaka za egzistenciju čovjeka u vremenu posvemašnjeg zaborava i praznine. Ona ima katarktičku funkciju. To je „poezija za slobodnog čovjeka“, ako bismo htjeli dati odgovor na pjesnikovo pitanje iz knjige o smislu poezije danas. Naizgled, opća mjesta, neprestano esejistički dotaknuta u književnosti modernizma od Valéryja do Milosza. U slučaju Aritmijeopća su mjesta univerzalno posredovana posebnim i autentičnim iskustvom riječi koja teče poput ravničarske duge rijeke, spora i opora u svojoj ljepoti. Drugo poglavlje knjige glasi Ona koja je dodirnula mrtvo vrijeme. Uvodna je pjesma posvećena hrvatskoj pjesnikinji neognostičkog traga vremena, nesvodivoj i jedinstvenoj Mariji Čudini i naslovljeno je Zamak. Mrtvo vrijeme dodiruje se spoznajom bolne tajne bogova i pjesnika da tijelo kao i tekst propadaju u vremenu i da je zamak iluzija nadilaženja smrtne agonije. Bolest i magija gibanja kroz simbole duhovne Srednje Europe nužnim se slijedom izbora po srodnosti oslanja na Čudinu. I to ne samo zbog sklonosti rubnome, ezoterijskome, nadrealnome, spajanju geometrijske čistoće pjeva bez osobnosti s riječima i likovima iz svijeta popularne kulture (Nick Cave, pornografski filmovi, New age i World Music glazba). Rešicki se vraća simbolima univerzalne tjeskobe egzistencije stoga što preko njih nastoji prijeći rastup između dva razdvojena svijeta uvjetno kazano visokog modernizma i postmodernog pop-stila. Ne, nije to spajanje nespojivoga. Cijela je knjiga pokušaj pomirenja simbola i prakse razdvojenih svjetova oživljavanjem smisla za dijalog s Drugim. U aluzivnosti (književnih uzora i srodnika) i evokaciji (mrtvog vremena djetinjstva i drugih utvara) pjesnik melankolije prikazuje ono neprikazivo kieferovskim gestama traganja za odsutnim. Što je odsutno u prisutnosti magičnoga gibanja topografijom duha Srednje Europe nisu zbiljske osobe kojima su posvećene pjesme, niti, pak, svjetlaci i močvare baranjskoga krajolika, nego ono nadilazeće riječima uopće – aura iskonskoga govora. Rešicki se kloni izričitog spomena božanskoga. Ono mjesto gdje „bogovi“ obitavaju nalik je hamvaševskom teo-kozmičkome iskustvu u fenomenologijskim činjenicama svijeta života – u okusima, mirisima i prirodi čistoj kao suza. Smrt i ledeni grobovi otvaraju obzorje kraja govora kao smislenog odnosa između bića, ali samo kao jedne od metamorfoza živoga. U pjesmi Svjetlaci kao završni sedmi pečat kazivanje i smrt otvaraju mjesto nadilazeće svakom govoru, mogućnost poetske bljeskovitosti, onog iznimnog trenutka koji nadilazi čak i sliku kao prikaz posljednje postaje u lutanju od Poljske do baranjskih ledenih grobova. I mi ćemo jednom postati svjetlaci. iz teške, ledene kočije na nebu visoko iznad oblaka bacat će nas posvuda naše vlastite, mrtve ruke da ti otmemo san jedan po jedan. Treće poglavlje ima ekspresionistički naslov, kao da je reminiscencija na Krležino Kraljevo u novom domoljubno-ideologijskome kontekstu vladavine militantnih budnica i tiranije zabave masovnomedijskoga spektakla – Fanfare, sveci i kurve. Ironija je u Rešickog smirena i obzirna, kao sartreovska „obzirna bludnica“. Tu će zlorabljenu i omiljenu književnu figuru sokratovskog stila postmoderna dovesti do sveopće banalizacije. Ironični melankoličar može se činiti besmislenim pojmom, no čini se da bi Rešicki mogao s pravom biti zagovornikom takve nemoguće poetske misije. Ako sjetno promatraš mrtvo vrijeme prošlosti, ne možeš ga oživjeti ironijom. Melankolija živi od kritike duha vremena napretka kao mode. Zato je ono što je drži figura razdvajanja u kojoj ironija služi samo kao sredstvo odvraćanja od mahnitosti novog vremena. Pjesma naslovljena Roland Barthes nije stoga tek tekstualna pohvala semiologijskome „svecu“ bez kojeg ne bismo znali što je svijetlo a što tamno u fotografiji kao simbolu modernoga doba, o mitologiji svakodnevice i o riječima koje zaokružuju tekst užitka. S Barthesom se Rešicki koristi u aluzivno-ironičnome smislu. Teorija znakova i teoretičar koji je mislio/pisao kao fluidni spisatelj izvan kanona, služi kao znak razdvajanja spram onog što pjesništvo ugrožava. A to su pretenciozne teorije i pjesnici-sljedbenici lažnih idola postmoderne. U ovom poglavlju/ciklusu Rešicki se podrugljivošću usmjeruje na književne mandarine koji medijski vladaju tržištem kao, da stvar bude tragikomična i utoliko apsurdna, pjesnici. U pjesmi Fragment o blizini i zaboravu nižu se manifestne riječi zaborava kao lažnog sredstva pomirenja i u cijeloj zbirci koja između ostalog pjeva i o ljubavi u melodramatskome smislu izdvaja se po osjećaju koji klizi rubom patetike. Naravno, sve je ovdje iskazano formom retoričke igre. Ljubav koja nestaje, blizina tako bliska praznini bez riječi, osjećaj da u životu pjesnika ima trenutak, rekao bi Botho Strauss, „pravog osjećaja“ za neiskazivim mjestom koje ne priziva ni bol ni smrt ni patnju. Melodrama da, ali prožeta čistoćom riječi koje se ne groze uzvišenosti, ali preziru plitkost i kič! Aritmijanije ljubavna zbirka što zlorabi intenzivnost ljubavnih ispovijedi kojim paradiraju suvremeni književnici kao neoromantični dileri emocijama onog što se kao stvarno događa u tzv. našim životima. Mislim da ni Rešickom ne bi bila strana izjava Jacquesa Derridae u dokumentarnome filmu o njegovu životu i mišljenju. Naime, na pitanje novinarke što bi suvremeni filozof dekonstrukcije imao kazati o ljubavi, koja je, kao vječna tema filozofa i pjesnika, Derrida je odbrusio: „O ljubavi? Što bih imao kazati osim da o tome nemam što kazati. Ljudi se vole, zaljubljuju, između njih nešto struji. I to je sve.“. Ono što jest tema odnosi se na ideju i zbilju ljubavi u neiskazivome kazivanju moderne književnosti. To je ono nešto izvan kazivoga, upravo kao opis uzvišenoga koje pripada ljepoti u značenju onog strašnog. Posljednje je poglavlje doslovno i vjerodostojno. Aritmijanije tek melankolična evokacija lutanja od pradomovine do domovine koja živi u kazivanju pjesnika kao namjesnika obezbožene i prazne zbilje napučene „događajima“ bez smisla. Rešicki se vraća poziciji pjesnika kao autentičnog pripovjedača unutarnjeg iskustva čovjeka koji vjeruje u moć riječi. Bolest nije ovdje patetično mjesto iz telenovela, ni „odjel za rak“ Solženjicinove dijagnoze društvene nelagode iz koje nema izlaza. Bolest je zbiljski događaj. Ona nije ni metafora ni simbol, već upravo jedini događaj koji prekida sa stanjem spokojstva. Bolest je Tijelo/Tekst u koji upisujemo svoj život. Posljednja je poema, baš tako, poema naslovljena Doktore, Oče a završno četvrto poglavlje knjige Alzheimerove pilule. Posljednje riječi opisuju stanje svijesti, bilježe kulturalne činjenice uokolo osobnog iskustva pojedinca, otvaraju obzorje s kojeg više ništa nije ni jednoznačno ni postojano. Kao u kakvom nadrealnom underground filmu, u posljednjoj se poemi razotkriva istina cjeline svijeta kao aritmične zgode povijesti jedne provincijske (ne)sreće. Provincija je mjesto odakle proizlazi mogućnost drukčije perspektive. Pogled izvana uvijek ima u sebi neku gorku i tjeskobnu moć nadilaženja svijeta kao univerzalne bolesti. Negativni prorok preuzima ulogu pjesnika kao aluzivnoga evokatora prošlosti. Rešicki se oprašta od smirenosti i potrage za novim redom u Tijelu/Tekstu. … i ne moram se klanjati zlatnoj teladi budućnosti koja spava u stočnome vagonu na putu za novu europu i njezine stare klaonice pretvorene u disco klubove. /………/ O doktore sve je to tako strašno poznato Apokaliptički ton u pjesništvu Delimira Rešickog više nije ironičan. Strategija svladavanja bola i smrti koja odlikuje cjelokupni utopijski san medicine kao univerzalne algodiceje, kako Sloterdijk određuje tu modernu opsesiju zdravljem i vječnom mladošću kao nadomjestkom za teodicejom, tek je tehničko sredstvo zaborava iskonske povijesti. Pjesništvo je povijesno kazivanje i kad sve poprimi apokaliptički ton. U doba sveopće tiranije sreće i zabave, posljednje riječi Aritmijeprihvaćaju ono jedino što je nužno – smrt. Pripovjedna struktura ove melankolične lirike iz povijesti jedne obitelji, duhovnih srodnika i zemlje zanosnih praskozorja i ledenih grobova zahtijeva ritual one vrste čitanja kao dijaloga mrtvih i živih koji iznova budi smisao u pjesničku riječ. Delimir Rešicki napisao je potresno vjerodostojnu pjesničku knjigu. Vratio se korijenima iscrpljenog mita o veličini i propasti jedne divne utopije od koje su ostali zlatni gradovi, svjetlaci i melankolična književnost. Vratio se u trenutku kad su tu ideju obnove svi napustili. Znao je da pjesništvo živi od iluzija zbilje. Za takvo znanje nije mu trebalo postati idolopoklonikom neke od suvremenih teorija neomoderne. Bilo je dovoljno vidjeti unaprijed ono dolazeće iz mrtvog vremena i dodirnuti ga, makar jednom, bez straha od posljedica.

January 23, 2024
Između „staze magaraca“ i „kriminalaca betona“

Između „staze magaraca“ i „kriminalaca betona“

Odmah na početku najznačajnije književne studije Hermanna Brocha, Hofmannsthal i njegovo doba, čitamo kako se duh neke epohe prepoznaje po arhitekturi njezinih fasada. Usuprot proširenome uvjerenju kako je bečka arhitektura sredine 19. stoljeća bila u znaku otmjenosti i elegancije neoklasicizma, pisac romana-ideja Mjesečari bezobzirno razara taj stav i tvrdi da je arhitektura u doba rođenja Huga von Hofmannsthala, najznačajnijeg austrijskoga književnika dekadencije fin de sièclea, bila ʺjedna od najgroznijih u povijesti svijeta. Bilo je to doba eklekticizma, razdoblja lažnoga baroka, lažne renesanse, lažne gotike.ʺ (Hermann Broch, Dichten und Erkennen. Essays, sv. I, prir. Hannah Arendt, Sabrana djela, Rhein-Verlag, Zürich, 1955., str. 7.) Nekoliko sam puta pisao u različitim prigodama o Brochovoj ‘radosnoj apokalipsi vrijednosti’ i njegovoj kritici duha racionalne moderne koja je prognala ljepotu iz svoje arhitektonske vizije svijeta kao kapitalističkoga napretka. No, ono što je bila glavna Brochova zaokupljenost u kritici duha vremena nije ništa arhitektonsko po-sebi, već upravo ovaj fenomen pseudo-stilova iz povijesti umjetnosti koji svi pripadaju europskome kontekstu figuracije, a ne apstrakcije. Nije pritom Broch ljubitelj ravnih ploha i homogene praznine moderne apstrakcije i ikonoklazma, a još manje bilo kakvog senzibiliteta Bauhausa ili avangardne lozinke Adolfa Loosa ornament je zločin. Daleko od toga. Problem s kičem koji Broch radikalno prezire u bečkome historicizmu arhitektonske opsesije s povratkom ornamenta na fasade rezidencijalnih i povijesno-političkih zgrada u samome središtu uokolo Ringstrasse nastaje otuda što se suprotstavljaju u gradnji dva načela mišljenja i oblikovanja: racionalizam i dekoracija. Kad to imamo u vidu, onda se čini da je Beč kao grad-slika Habsburškoga Carstva zaustavljen zauvijek u vremenu jednog navlastitoga dekorativnoga racionalizma koji unatoč svekolikome Brochovu kritičkome promišljanju odnosa novoga i tradicionalnog nije potonuo u bezdan sentimentalizma. Da paradoks bude potpun, sve što je Broch smatrao ‘najgroznijim u povijesti svijeta’ privlači i dan-danas rijeke posjetitelja kojima svo to oživljavanje pseudo-ljepote iz baroka, renesanse i gotike s fasada iz 19. stoljeća nije nimalo užasavajuće. U čemu je onda problem s ovim ornamentalnim eklekticizmom moderne arhitekture? U tome što ga neobrazovane mase obožavaju ili u tome što je možda nakon avangardne jednolikosti i jednoznačnosti gradnje kuća kao funkcionalnoga znaka u 20. stoljeću ono već tradicionalno u odnosu na ‘novo’ postalo melem za oko i odmor za dušu? Radikalizirajmo to na sljedeći način. U modernoj arhitekturi i urbanizmu postoji manihejski sukob između dviju koncepcija oblikovanja grada u ideji, praktičnoj realizaciji i pokušaju vizije Grada za nadolazeću budućnost. To su one bečkoga ‘konzervativca’ Camilla Sittea i pariškoga ‘progresista’ Le Corbusiera. (Camillo Sitte, Gradogradnja prema umjetničkim načelima, Littteris, Zagreb, 2010. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić Bačić i Le Corbusier, Tri temeljna humanistička načela – Urbanizam triju naseobina, DAGGK, Karlovac, 1998. S francuskoga prevela Sanja Bingula.) Između ova dva načina mišljenja i gotovo ‘metafizike arhitekture i urbanizma’ nema mogućnosti suglasja. To je ništa drugo negoli radikalno suprotstavljanje pojmova povratka tradicije i bezuvjetnoga napretka. Usto, posrijedi su graditelji i vizionari iz dva ključna grada europskoga modernizma, Beča i Pariza. Samo se uz ove gradove povezuju posve jasno i samorazumljivo pojmovi dekadencije i avangarde, fin de sièclea i obnove tradicije. Zar nije dovoljno spomenuti razliku u književnome senzibilitetu i neobičnu srodnost, primjerice, pjesnika poput Hofmannsthala i Baudelairea. No, kao paradoksalnu bismo činjenicu mogli uzeti to što je jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća, Ludwig Wittgenstein, sam projektirao i izgradio svojim rukama privatnu kuću koja je uzorni slučaj avangardnoga funkcionalizma i minimalizma. To, pak, znači da ne bismo mogli olako Beču pripisati auru grada dekadencije, a Parizu avangarde, jer je potonji osim Corbusiera dao i najznačajnijeg avangardnoga umjetnika 20. stoljeća, naravno uz Kazimira Maljeviča, tvorca pojma readymade ili estetskoga objekta Marcela Duchampa. Ovi su gradovi poput delezovskoga binarnoga koda, paradigmatski primjeri logike kontinuiteta i diskontinuiteta u arhitekturi i urbanizmu, jer su na najmanje nasilan način inkorporirali srednjovjekovnu urbanu jezgru u razornu i estetski fascinantnu složenost modernosti. Kad sam pisao četvrti svezak Tehnosfere posvećen pitanju o arhitekturi i njezinim mogućnostima gradnje i oblikovanja tzv. generičkih i digitalnih gradova, ključno poglavlje bilo je drugo, naslovljeno ‘Kraj metropolisa? Od strojeva do slikaʺ, a u Corbusierovu prilogu modernoj slici svijeta prepoznao sam logiku mehaničkoga stroja ili one tehnologije koja poput medija označava proširenje ljudskoga tijela u beskonačnu mrežu funkcija neljudskoga. Svi su moderni gradovi nužno to, bez ikakve iznimke, jer kapitalizam zasnovan na znanosti-tehnologiji-industriji kraja 19. i početka 20. stoljeća ideju stroja upisao je u ono što Deleuze i Guattari u svojim istraživanjima na tragu Antonina Artauda nazivaju TbO, tijelom-bez-organa. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. IV, Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 159-214.) Usput, moja posljednja rečenica ovog poglavlja glasi: Doba je arhitekata prošlo. Nasuprot tome, Camillo Sitte već u naslovu svojeg programatskoga djela iskazuje bit stvari kao alternativu ovom modernome mašinizmu i urbanističkome umrežavanju struktura i funkcija grada kao stroja koji ne može imati ‘milosti’ spram puta magaraca, pa nužno stvara apologiju brzine i učinkovitosti automobila, željeznice, sklopova i petlji autoputeva koji se u ideji metropolisa pojavljuju kao sredstva za posljednju anti-eshatološku svrhu čitavoga napretka, a to je ništa drugo negoli kapitalistička logika beskonačne akceleracije viška vrijednosti u profitu. Stroj je unutarnja logika modernosti i kapitalizma i kraj svake moguće ljudske ukorijenjenosti u prostor, njegove egzistencijalne slobode otpora onome neljudskome. Sitteova je alternativa u gradogradnji na umjetničkim načelima poštovanja povijesnih stilova u organskome rastu i životu grada. Drugim riječima, umjesto bezdušne mašinerije i tiranije betona i čelika u avangardnoj dehumanizaciji samoga života, imamo čežnju za smirajem i povratkom ljepoti i uzvišenosti tradicije kroz ono što od grčkoga polisa do renesansne palače svagda dovodi čovjeka do osmišljavanja njegova prirodnoga mjesta u svetosti urbanoga života. Ako je ključ avangardnoga napretka u arhitekturi i urbanizmu u viziji grada kao stroja ili proširene tvornice na industrijsko uokruženje jezgre grada, onda je za pristalice ove umjetničke arhitekture nalik starim majstorima iz doba gotike, renesanse i baroka trg i kruženje oko njega u svim aspektima svojevrsna metafizika slobode i dokolice. Corbusier bježi od trga i njegove mistike kao vrag od tamjana, a Sitte ni za živu glavu ne želi izaći u ‘pakao realnoga’ i doživjeti kaos i entropiju kapitalističke apologije betona i čelika. Treće kao da ne postoji u ovom sukobu arhitektonsko-urbanističkih koncepcija. Je li uistinu baš tako, zar stvarno nema izlaza iz začaranoga kruga ove manihejske logike između avangarde i retrogarde, da se poslužimo izrazom arhitekta Kennetha Framptona, zagovornika tzv. kritičkoga regionalizma? Naravno da možda postoji neka rupa u mreži kroz koju bismo pronašli taj famozni ‘treći put’ između kriminalaca betona i staze magaraca. Ali, ništa od svega nije realno jer je suvremena arhitektura i urbanizam 21. stoljeća osim neprestanih trendova uvijek istog dosadnoga retro-futurizma kao i u modi mnogo vike ni za što. U doba tehnosfere jasno je da su svi mogući gradovi linearni, ‘pametni’, generički i da je svijet globalne arhitekture u bitnome fraktalni kozmopolis koji poštuje tzv. kulturne razlike samo zato da bismo imali ‘smotru folklora’ zvanu očuvanje tisuću cvjetova tradicije. Umjesto tzv. tiranije kurbizijeovskoga grada-kao-stroja i plemenite siteovske nostalgije za izgubljenom nevinošću djevičanskih izvora bečkih trgova u analogiji s grčkom agorom i renesansnim trgom, izbačeni smo u arhitekturu i urbanizam suvremenog determinističkoga kaosa i entropije. To je ono što Hubert Damisch naziva gradnjom nebodera za potrebe autizma narcističkoga grada sastavljenog od korporativnih zdanja ureda na visokim tornjevima, trgovačkih centara i sportskih stadiona, tzv. skyline čime zemlja kao temelj arhitekture prestaje biti izvorište sklada, oblikovanja i složenosti svijeta uopće. (Hubert Damisch, Skyline: The Narcisstic City, Stanford University Press, Stanford-California, 2001.) Ne možemo preokrenuti smjer povijesti nikakvim tzv. usporavanjem ili tzv. održivim razvitkom, jer su to sve floskule koje ni po čemu ne odgovarju tendencijama u suvremenoj arhitekturi i urbanizmu. To je bijeg od stvarnosti u narkotizirani san izgubljenih u prostoru-i-vremenu. Zašto? Zato što kapitalizam nije u svojim kognitivno-informacijskim i političko-ideologijskim značajkama više stvar Europe i Zapada, već Azije i njezinih autokratsko-totalitarnih vizija budućnosti, a Kina je u tome predvodnik ove čudovišne logike industrijsko-postindustrijske ‘velike priče’ o napretku do krajnjih granica svemira. Za kapitalizam ovog ‘novoga doba’ poslovni toranj ili skyline samo je nastavak mašinizma Corbusierovih vizija drugim sredstvima. Alternativa ovom retro-futurizmu kojeg savršeno predstavlja Langov film Metropolis ne postoji nigdje, pa je siteovsko snatrenje o umjetničkoj gradogradnji naizgled propala utopija povratka izvorima. No, ostaje nešto drugo od njegovih opsesija trgovima i fontanama, ornamentima i skladom ulica. To što preostaje jest zaštita urbanih jezgri i u hipermodernim japanskim i kineskim gradovima iz jednostavnog razloga što ljudi vole tradiciju i u njoj se osjećaju ugodno i opušteno, iako znaju da ondje više nitko ne živi, da su iz Venecije i Dubrovnika gotovo iščezli ‘autohtoni’ stanovnici i da je pošast tzv. kulturnoga turizma doveo do de-supstancijalizacije povijesnih gradova pretvorenih u muzeje i spomenike veličajne prošlosti. Uživao sam u Brochovim tekstovima o bečkome kič-historicizmu, o nastanku duha praznine i vakuumu vrijednosti koji je iz masovnoga društva zaborava istinske i autentične kulture doveo do uspona nacističke Gleichschaltung-mašine razaranja svijeta. U njegovim esejima i studijama, kakva je i ova veličanstvena o Hofmannsthalu i njegovu dobu, a isto tako i u romanu Mjesečari filozofijsko-kulturalni umeci u književni tekst gotovo da su važniji od priče i radnje. No, ima nešto začudno u tome što s vremenom i zaboravom povijesti njegova bezobzirna kritika duha vremena i sama postaje duh muzealizirane prošlosti. Ono što je toliko lucidno kritizirao u bečkome arhitektonskome historicizmu, taj njegov pseudo-stil eklektičnoga spajanja ornamentalnih prizora na fasadama zgrada iz baroka, renesanse i gotike, čini se da je neutralizirala i suspendirala ta fatalna dosada, ne bih išao tako daleko i rekao ‘ružnoća’, funkcionalističke avangarde. Wittgensteinova kuća na paradoksalan je način pravo ogledalo ovog zloduha funkcionalizma koji je čak i kič-razglednicu s motivima Beča iz doba rođenja Hofmannsthala učinio posve prihvatljivom dozom eklektičke nostalgije za izgubljenim vremenom sitteovske gradogradnje. Problem je što je ovo doba tehnosfere poput Duchampova ʺsušila za boceʺ i usisava u sebe i sve povijesne stilove fin de sièclea Beča i Pariza, i svu mahnitu obuzetost strojevima i logikom napretka u arhitekturi i urbanizmu, i retro-futurizam, i put u svemir, sve, naprosto sve, što još možemo zamisliti da postoji u mišljenju i zbilji. Najveća mogućnost otpora ovom dobu nastavka vakuuma vrijednosti zato je nomadsko mjesečarenje gradovima i pustinjama, bez želje za popravkom svijeta i njegovih uzvišenih i banalnih zdanja utonulih u trule temelje povijesti.

January 22, 2024
O logici mase i brutalnosti društva spektakla

O logici mase i brutalnosti društva spektakla

1. Ono što Guy Debord naziva društvom spektakla genealogijski je otpočelo s Francuskom revolucijom da bi u formi tzv. koncentriranoga spektakla doseglo ekstazu masovno-psihologijskoga fenomena odanosti ‘naroda’ svojem Vođi u totalitarnim poretcima fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. (Guy Debord, The Society of the Spectacle, Zone Books, New York, 1999.) Spektakl etimologijski označava ekstravagantnu izvedbu kao događaj sublimne negativnosti, u rasponu od nasilja do zazornosti. No, bit spektakla kao događaja počiva u slici koja fascinira promatrača. Nije stoga slučajno da je prizor masovnih pogubljenja protivnika Revolucije na giljotini bio ‘spektakularan’, kao što nije uopće izvan pameti što je kompozitor Karl-Heinz Stockhausen samoubojstveni napad al-Qua’ede na Twinse 11. rujna 2001. godine proglasio najvećim činom performativne umjetnosti ili estetičkim spektaklom suvremenoga doba. Naravno, moralno zgražanje nad tom izjavom u konačnici ne znači baš ništa. Svi smo bilo fascinirani slikama totalne destrukcije na TV-ekranima iz jednostavnog razloga što je mozaična TV-slika uvjet mogućnosti spektakla kao estetičkoga događaja masovnih razmjera. Ako do tada nije bilo jasno što znači McLuhanova glavna postavka kako je medij zapravo poruka, odjednom je sve na najčudovišniji način realizirano. Medijski svijet nije nikakav iluzorni svijet ne-Realnoga, već jedini pravi svijet u kojem vlada logika kaosa i entropije baš kao iz izvrsnoga političkog filma Sidneya Lumeta, Network iz 1976. godine, u žanru komedije. Kao što je poznato, riječ je o priči o TV-voditelju vijesti, kojeg nadređeni smijene zbog drastičnoga pada gledanosti njegove emisije, pa se on odluči na samoubojstvo pred kamerama. Naravno, TV-postaja ili mreža je izmišljena, jer je posrijedi film u žanru komedije, ali priča postaje univerzalnom metaforom tzv. ideologijsko-političke manipulacije medijima i moći koju televizija kao ondašnji glavni medij postmodernoga doba ima na gledateljstvo. Spektakl je otuda uvijek inscenacija događaja kao slike koja poprima fetiški karakter robe u informacijskome kapitalizmu. (Vidi o tome: Johnatan Crary, Suspensions of Perception: Attention, Spectacle, and Modern Culture, MIT Press, Cambridge, Massachusetts-London, 1999.) Pogledajmo sada što povezuje giljotinu i rušenje Twinsa. Ništa drugo negoli gledanje u sublimni objekt koji ima Janusovo lice. Osim negativnosti u formi nasilja i užasa u događaju spektakl je i ono pozitivno kao takvo, samopotvrđivanje čina religiozno-političko-estetičke ekstaze poput koncerta megazvijezda rock and rolla na sportskim stadionima u svijetu, papina božićnog obraćanja iz Vatikana urbi et orbi do slika euforije na ulicama velegradova nakon trijumfalnoga pohoda nogometaša ili košarkaša koji se u otvorenom autobusu ‘ukazuju’ masi obožavatelja. Dakle, svi su moralni iskazi ovdje neprikladni, pa čak i kad sam tzv. moralni čin poput mogućeg javnoga žrtvovanja nekog borca za slobodu postaje spektakularni događaj, poput samospaljivanja budističkih svećenika u Vijetnamu u znak protesta protiv US-imperijalizma 1970-ih godina. Što nam to govori drugo negoli da je Debordovo društvo spektakla zapravo kraj društva kao izvorne ljudske zajednice i početak medijske konstrukcije ‘društva’ polazeći od tehnološkoga napretka u proizvodnji slike. Spektakl je, u francuskome jeziku, sinonim za kazališnu predstavu, a na engleskom se odnosi na izvedbeni karakter masovne zabave. Uostalom, film, sport i glazba su najbolji primjeri onog što u Americi znači kultura kao entertainment. 2. O kraju društva uvjerljivo je promišljao Debordov i McLuhanov učenik. Tvorac pojmova simulacije i simulakruma, Jean Baudrillard, dospio je do radikalne postavke kako je spektakl kao reprezentacija događaja kojima upravlja matrica ili Kapital u formi sublimnoga objekta ideologije ujedno i kraj tradicionalno-metafizički pojmljenoga društva kakvog su još imali u vidu Hegel i Marx unutar modernoga sustava proizvodnje života. Društvo postaje telematski ili medijski sustav potreba koje nisu drugo negoli vizualna samo-reprezentacija događaja u formi spektakularnoga događaja. Na taj način spektakl razara sva moguća posredovanja, a medijska slika svijeta postaje upravo ono što pokazuje bit filma, odnosno da je stvarnost iluzija jer više ne postoji referencijalni okvir koji je to društvo oblikovalo i držalo na životu. Ono što nedostaje jest unutarnja sveza između ljudi kao subjekata/aktera životne drame samoozbiljenja. Umjesto toga, svjedočimo životu kao nastanku vizualne pseudo-zbilje koji 1990-ih postaje globalni i univerzalni reality-show. (Vidi o tome: Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2000. S francuskoga prevela Gordana V. Popović) No, vratimo se izvorima. 1871. godine kad je propala Pariška komuna, a Nijemci okupirali Pariz, veliki nacionalist i kozmopolit Nietzsche je veličao s Wagnerovim Gesamtkunstwerkom novo rođenje tragedije kao nastanak iznova probuđene njemačke nacije. Ona, doduše, nije dospjela do ideje univerzalne slobode u praksi i do spektakla giljotine, već je krenula putem organskoga shvaćanja nacije-države s romantičnim pojmovima Heimata i Heimwega. Već dvadeset godina poslije, odjednom je veliki prijatelj i genij Richard Wagner postao od obožavanog umjetnika i mislioca ništa drugo negoli ‘Cagliostro modernosti’, a europska je dekadencija dosegla najveći stupanj perverzije. Ovo samo-probuđenje Nietzschea je nagnalo da shvati ono što je bit modernosti i suvremenosti uopće i to je možda i njegova najradikalnije izvedena vizionarska misao. U fragmentu 10 [37] (168) iz Nietzscheove Ostavštine na primjeru Zole i Wagnera mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma nastoji opisati temeljne značajke modernoga doba. U djelima ovih umjetnika otvara se , dakle, logika, masa i brutalnost. (Friedrich W.Nietzsche, Nachgelassene Fragmente 1885-1887, KSA, Bd. 12 (Hrsg. G. Colli i M. Montinari), W. de Gruyter, Berlin-New York, 1980., str. 473. Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 109-110.) Umjesto logike kao vodećeg načela modernosti uspostavlja se nova odredba MOĆI. Ona sada proizlazi iz vladavine mase i brutalnosti koju pokreće bit spektakla. Sve što je imalo svoje podrijetlo u rimskim Saturnalijama, a ne grčkim dionizijskim svetkovinama, postaje fascinacija i ekstaza masa u totalnoj katarzi umjesto iskupljenja. Što žele mase? Nietzsche odgovara ovako. Žele ono ‘uzvišeno’, duboko i svemoćno, a akteri teatarskoga događaja moraju ih nahraniti s kvantitativno sve većim porcijama oduševljenja da bi obožavanjem njihove osobe-kao-uloge dospjeli do živoga stapanja s njihovom karizmom. Spektakl je inscenacija sekularizirane religije mesijanskoga iskupljenja u političko-estetskome dobu praznine, da se poslužim izrazom francuskoga sociologa Gillesa Lipovetskoga. Nemojmo zaboraviti što je Hitler o ovome jednom rekao: Wagner je moja religija. I doista, ima li nešto čudovišnije od onog filmskoga prizora kad pod zapovjedništvom ludog pukovnika Teksašanina, kojeg igra Robert Duvall u Coppolinoj Apokalipsi danas, gledamo spektakularni helikopterski napad bombama i mitraljezima na vijetnamsko selo i njegove žitelje, dok trešti snimljena kazeta s Wagnerovim Walkürama? Nije ovdje nimalo simpatično da nam Wagner postane samo znak ove morbidno-spektakularne travestije Gesamtkunstwerka i propasti romantične ideje ‘umjetničke religije’ koja je od zaziva grkstva i antičkih mitskih božanstava završila kao Nazi-Kunst spektakl za mase koje oduševljeno kreću u progon Židova na ulicama, u noćni palež sumnjivih knjiga za odgoj Volksnation i u pohod protiv tzv. izopačene umjetnosti koju je Goebbels 1938. u Münchenu organizirao kao programatsku izložbu moderne umjetnosti, i koju treba uništiti svim sredstvima. Što je, dakle, spektakl u svojem najčudovišnijem stadiju negoli pseudo-sinteza lažne uzvišenosti, katarze masa u mržnji protiv Drugoga te sinestezije Moći i brutalnosti njezina izvršenja. Kad to imamo u vidu, jasno je da u 21. stoljeću ono što američki postmoderni teoretičar Douglas Kellner naziva mega-spektaklom nije drugo negoli nastavak pseudo-Wagnera drugim sredstvima. Štoviše, ono pozitivno u moralno-emocionalnome smislu kad je riječ o suvremenim Saturnalijama i eksploziji mega-zazornosti u okviru raznih festivala techno-glazbe i ekstravagantnih izvedbi tijela u javnome prostoru virtualne aktualizacije postaje uistinu lakrdijom moralizma bez pokrića, pa fundamentalistički izljevi bijesa na te-i-takve događaje javne sablazni i sami postaju kontra-spektaklom religiozno-političkoga demonstriranja Moći koja je uvijek u konačnici apsolutna politička Moć. 3. U čemu je problem s Wagnerovim inscenacijama nove mitologije u modernome teatru kao operi? Nietzsche je u tome vidio korijen svake dekadentne umjetnosti. Naime, za razliku od klasične umjetnosti koja ima u vidu cjelinu kojoj služe njezini dijelovi, sada je cjelina skup kaotičnih slika koje ne stvaraju više cjelinu ili totalitet. Gotovo da sam u kušnji kazati ono što je Adorno suprotstavio Hegelu kako istina nije cjelina. Ne, istina je perspektivistički mozaik raskomadanih fragmenata i čitav je svijet kao kaos otuda u Wagnerovim operama put spram pseudo-uzvišenosti koja umjesto istinske tragedije postaje insceniranje novoga mita u doba kad više ni priče niti jezik nemaju nikakvu vjerodostojnost. Mase vole slike moći i brutalnosti i zato je njegova glazba savršeni okvir za instrumentaliziranje u službi negativnoga spektakla, baš onako kako je to Coppola intuitivno shvatio kad je u Apokalipsi danas ozvučio njegovom glazbom prostor totalnoga razaranja svijeta. Slike koje masa voli nisu ništa drugo negoli mimetičke i simboličke. To su ikonički prizori pastorala i užasa, od Poussinova Et in Arcadia ego do pop-artovske ikone nad ikonama, Marylin Monroe kao zvjezdane erotske madone koja, naravno, mora zauvijek ostati samo narkotizirani prostor žudnje za uzvišenim jer se nikad ne može realizirati. Zato je prava formula suvremenoga spektakla baš kao i svake totalitarne ideologije i njoj sukladnoga poretka obrat one lozinke Freudove psihoanalize ‒ gdje je bilo Ja, mora doći Ono (Wo es Ich, soll Es werden!) Medijski spektakl stoga predstavlja apokaliptički horizont suvremenoga života u doba tehnosfere kad kapitalizam više ne treba ništa drugo osim slikovne akustike ništavila. Znakovi kao u Hölderlinovoj znamenitoj elegiji su znakovi bez značenja, a Mi smo izgubili jezik u nekoj nepoznatoj tuđini i sve što još mislimo i činimo kao da je osuđeno na potragu za onim što je poput djevičanskoga izvora nepostojeće, gotovo iluzorno. Aristotel je u pojmu katarze koji je skovao za razumijevanje biti tragedije uračunao dvoje: strah i suosjećanje s patnjom Drugih, pa je kazalište u ovoj racionalnoj ekstazi imalo etičko opravdanje i to je ostalo sve do danas. Ali, nije li to isprazno i nemoguće poslanstvo koje ni u filmu mesijanskoga nadahnuća više ne drži vodu? Spektakl ako ništa drugo sjajan je način protuotrova svakom ishlapjelome moralizmu koji je umjetnosti prikazivanja i predstavljanja nanio više štete negoli koristi. Umjesto straha i suosjećanja, inscenacija spektakularnoga događaja u doba tehnosfere uvodi i ono što bi srednjovjekovni teolozi imenovali kao tertium datur. Što? Užitak, onaj lakanovski jouissance, zbog čega sve ovo što gledamo i divimo se tome na sceni naposljetku ima smisla. Bez užitka život je naprosto ništavno ništeće Ništa.

January 21, 2024
Apokalipsa bez kraja

Apokalipsa bez kraja

1. Smisao apokalipse nije nipošto u propasti svijeta i čovjeka. Izvorno značenje grčke riječi apokaluptein jest otkritost, razotkriće, otkrivenje. Apokaliptički govor stoga je nužno dvoznačan. U njemu se otvara izvorna dimenzija razotkrića fenomena i istodobno pokazuje kraj stanja stvari kakav već uvijek jest. Vremenska ekstaza apokalipse jest nešto bitno s onu stranu prošlosti, bilosti i budućnosti kao niza vulgarno shvaćene vremenitosti prema modelu linearnoga gibanja (sada, prije i poslije). Već je iz Ivanova Evanđelja bjelodano razotkriće onog «novoga», koje je starije od staroga zato što je primarno pred-temporalno iskustvo bitka. Što se otvara u razotkriću i najavljuje kraj prethodnoga povijesnoga stanja jest «novo kraljevstvo». No, ono je isto što i sjaj «prvotnoga stanja» bitka i vremena. Apokalipsa je došašće kao događaj. S njime otpočinje susret božanskoga-u-svijetu bez kraja. Smisao došašća u filozofijskome i teologijskome značenju očuvalo se čak i u «vremenu» postmodernoga gubitka odnosa spram izvornosti vremena. Na to je uputio Jacques Derrida u jednom predavanju. «…apokalipsa je s onu stranu dobra i zla… apokalipse apokalipse. ‘Došašće’ je u sebi apokaliptičko. Naša apokalipsa Now.» (Jacques Derrida, D’un ton apocalyptique adopté naguére en philosophie, Édition Galilée, Paris, 1981., str. 21.) Kad govor apokalipse u riječima suvremenih mislilaca otvara «nova» obzorja iskustva smisla života, nitko više ne obraća pozornost na zaborav izvornoga značenja riječi. Kao da je sav naš ne-apokaliptički žamor mase izgubio moć usmjeravanja loših afekata i niskih nagona. Tako se vraćamo duhovnoj blizini iskonu. Mislilac i pisac suvremenosti Béla Hamvas pripada onim rijetkim duhovima koji su znali probuditi smisao za povratak «primordijalnome» i za došašće kao razotkriće božanskoga u vremenu usahnuća uzvišenih «vrijednosti». U svetom krugu mudrosti Hamvas je nesvodiv na filozofa, mistika, mitologa, antropologa, sociologa, religiologa, povjesničara civilizacija. Prolazeći navlastitim spisateljskim jezikom s onu stranu pozitivizma moderne znanosti i filozofije, njegov je zadatak mišljenja i pisanja bio jednostavno u razotkriću primordijalnoga iskustva božanskoga, bitka, vremena i čovjeka kao neprolazne duhovne pustolovine.(Žarko Paić, „Sveti krug mudrosti“, pogovor knjizi Béla Hamvasa, Jasmin i maslina, Ceres, Zagreb, 1999. (S mađarskog preveli: Jadranka Damjanov, Ivan Ladislav Galeta, Stjepan Filaković), str. 169-179.) Čitajući spise/eseje Béle Hamvasa izlišno je govoriti o tomu da vrijeme uopće može biti drukčije shvaćeno osim kao cikličko gibanje kroz povijest. Ali povijesnost povijesti nije Hamvasu rješenje događaja duhovnosti čovjeka u suglasju s božanskim, nego njegova «mana», zapalost u ništavilo i, napokon, – pomračenje uma. Svrstavajući Hamvasa na početku trećega tisućljeća u refleksivnoga prethodnika religija New Age duhovnosti zbog suptilnoga odnosa spram ideje povratka čistoći prirode i zbog kritike institucionalnih religija čini se bitna pogreška. U njegovim esejima nigdje nema eksplicitnih obrana sinkretičkih kultova povratka prirodi kao misteriju smislena života čovječanstva nakon «kraja povijesti». Isto je tako zabludno smjerati kanonizaciji njegova osebujnoga spisateljstva kao paradigme «novoga spiritualizma». Što je uistinu smisao Hamvaseva jedinstvenoga pothvata u filozofijsko-književnoj esejistici 20. stoljeća? Možda je i samo pitanje krivo postavljeno. Sigurno je tek da je Béla Hamvas izabrao formu i diskurs eseja kao otvoreni prostor iskazivanja mišljenja bez potrebe referiranja na interpretativne zasade tradicije. No, nitko kao on nije toliko polagao u bit tradicije kao odnosa između božanskoga saveza primordijalne zajednice u arhajsko doba s vremenom suvremenosti. Ako izostavimo pitanje o «filozofijsko-književnome» ruhu njegovih meditacija u knjigama kao što su Scientia Sacra, Archai, Silentium, Patmos,nalazimo se pred temeljnim problemom. Kako uopće tumačiti tu «pitomu» i «divlju» misao u njezinoj nesvodivosti na znanost, filozofiju i teologiju i istodobno u njezinoj razigranoj prisvojivosti svih pohranjenih Knjiga svjetske kulture? To nedvojbeno nije sinkretizam, eklekticizam ili nasljedovanje epohalnih mislilaca poput Nietzschea, Guénona, Keyserlinga, Ortege y Gasseta u epigonskome ključu. Béla Hamvas nije poput srodnih filozofijskih esejista – Ortege y Gasseta i Ciorana – razvio neki oblik «vitalizma» kao filozofije života ili skepticizma kao nihilizma. On uopće nije ni anti-sustavni mislilac niti mu je fragment obvezujuće eliptičko sredstvo govora duha spram sustavne metafizike moderne. Za to je dostatno usporediti naizgled diskurzivno suprotstavljene spise kao što su Scientia Sacra i zbirku eseja Archai. Tek se na formalnoj razini može govoriti o razlici stroge religiologijske rasprave i fragmentarnih iskaza rasutih meditacija. Ali obje su «forme» jedno te isto. Razlikovanje je tek uvjetno moguće. Hamvasev je put mišljenja u govoru i pisanju svojevrsni «gramatokronijski obrat», da se poslužim «obratom» Derridine dekonstrukcije metafizike prisutnosti Teksta. 2. Kamo smjera Hamvaseva misao? Čini se da je to jedino smisleno pitanje o strukturi njegove misaone arhitektonike. Unatoč raznovrsnosti, raznolikosti i heterogenosti sadržaja u esejima opstoji smjerokaz za onu unutarnju «logiku» smisla njegova puta mišljenja. Béla Hamvas je autentičan pisac destrukcije scijentifističkoga duha Zapada u 20. stoljeću. To se može razotkriti u svim tekstovima sabranim u zbirci Nevidljivo zbivanje. Ipak, prije no što se upustim u pokušaj imanentnoga tumačenja Hamvaseva nauma u spomenutoj knjizi eseja, valja vidjeti ključno mjesto njegova cjelokupnoga «refleksivnog meditiranja». Riječ je o pojmu predaje (tradicije i povijesti) kao ontologijskog pojma odakle proizlazi mogućnost radikalne kritike modernoga doba. Glavni izvori Hamvaseva puta mišljenja u spoznajnome i hermeneutičkome smislu su djela austrijskoga esejista Rudolfa Kassnera i francuskoga povjesničara religija Rénea Guenona. Dok je od prvoga nasljedovao nekovrsnu adlerovsku metodu anti-psihoanalize, poznate pod imenom psihosinteza s ključnim pojmom moći mašte (Einbildungskraft), o čemu, inače filozofijski relevantno govori Kant u svojoj «estetici», od Guenona je stvaralački prisvojio uvid u sakralnu predaju svijeta kao otvorenoga kruga razumijevanja iskonske univerzalnosti. Duša i sveto nisu stoga tek «arhaične» riječi jedne zauvijek iščezle povijesne epohe. Naprotiv, to su univerzalne riječi svjetskoga bitka u suočenju s onim kozmičkim. Cjelokupno Hamvasevo djelo može se otuda čitati kao pokušaj oživljavanja smisla za ono prvotno, arhajsko, utemeljujuće, kada se još ne događa metafizički prevrat s kojim više ništa ne posjeduje svoj istinski smisao. Razdvajanje duše i tijela, božanskoga i svjetskoga, religije i znanosti, mišljenja i djela znak je posvemašnjega pada i izrođenosti bitka. (Béla Hamvas, Kršćanstvo. Scientia Sacra II, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. (S mađarskog prevela: Jadranka Damjanov) Budući da Hamvas iz različitih izvora koristi pojmove/riječi za uvid u iskonsko stanje (état primordial u Guenona ili Urstand u Böhmea), ne pouzdajući se u filozofijsku tradiciju njemačkoga idealizma s Hegelom i Schellingom kao mjerodavnim misliocima metafizičke povijesti Zapada i njezina kraja, čitanje Hamvasa u okviru filozofijske predaje čini se uzaludnim pothvatom. Za Hamvasa su uvijek svjedoci apovijesne objave smisla života u novovjekovno doba mistik Böhme, Baader i u 20. stoljeću Réne Guenon kao ishodište za svako putovanje predajama svjetske duhovnosti. Zašto je to uopće bitno? Ponajprije stoga što svjedoči o Hamvasevoj odluci da misli i piše tako što će izborom esejističke forme i fragmenata oživjeti sjećanje na arhajsko i «prapočetni položaj». Svete knjige svijeta i iskonski mislioci, iskonski sveci i mistici, utemeljitelji velikih povijesnih religija (Isus Krist, Buddha), navjestitelji istosti bitka i vremena ne «pišu» i ne «misle» izvan jednostavnosti ontologijskoga iskustva življenja onkraj pada u bezbitno doba scijentifizma i metafizike pozitivizma. Hamvas je radikalni kritičar modernoga doba i njegovih prosvjetiteljskih iluzija i utopija. To je totalna kritika koja nikoga ne ostavlja nedirnutim i ništa ne mimoilazi: religiju, znanost, ideologiju, utopiju, blaženstvo hedonizma, surogate askeza, potrošački delirij zabave, masovnu idolatriju s materijalnim svijetom spektakla. Iskonska predaja je nešto posve drugo. To nije «tradicija» u smislu institucionalizirane moći religija, osobito kršćanstva kao reprezentativne legitimacijske moći Zapada. Biti protiv svojega vremena ne znači biti konzervativac ili nostalgičar za nekim drugim vremenom. Ovdje se vrijeme ne razmatra kao vulgaran niz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Stoga Hamvas ne može biti nikakav posvećenik New Age duhovnosti. U eseju „Wordsworth ili filozofija zelenoga“ nije naglasak na «prirodi» kao nečemu što iziskuje modernu zaštitu, niti, pak, o osjećaju kajanja zbog izgubljenosti iskonskoga odnosa spram prirode iz čega bi nužno slijedio pokroviteljski odnos spram svijeta uopće kao boravišta bića. Hamvas ne promiče «holističku» paradigmu. Smislenost svrstavanja Hamvasa u New Age-ideologiju istog je ranga kao i pripisivanje Cioranu anarhističke političke orijentacije. Obrat od postmodernoga holizma jest vidljiv u tomu što Hamvas uopće ne drži do ideje povijesnoga prevladavanja dualizma metafizike Zapada. Isto tako, kritika metafizike i Zapada ne završava kao povratak Istoku u drugome obliku. Hamvaseva je misao o duhovnosti Istoka daleko onkraj hipostaziranja religijsko-filozofijskih doktrina «smisla života» koje su obilježile povijest razotkrića Istoka od moderne do danas. Premda je on naklonjen mistici i životno-mudrosnim stavovima buddhizma, lamaizma i raznolikih škola prožimanja indiijske predaje u svjetove života Azije, to ne znači da mu je istočnjačka mudrost nešto samo po sebi neupitno. Bitno je samo jedno. Univerzalna predaja posvuda je ista u razlikama u svjetskim mitovima, religijama i sustavima filozofijskoga mišljenja. To je razotkriće najpregnantnije izloženo u knjigama Scientia Sacra I-III, IV-VI, Ceres, Zagreb, 1995. (S mađarskog prevela: Jadranka Damjanov) 3. Univerzalna je sudbina svijeta pogođenost pomračenjem uma, korupcijom bitka, apokalipsom primordijalnoga stanja. Povratak budnosti i svjetlosti zato se može shvatiti kao hamvasevsko naziranje puta destrukcije filozofijske tradicije. Od Nietzschea preko Heideggera taj put pogađa kraj ili apokalipsu zapadne metafizike. Mislilac apokalipse otuda ne može tražiti utjehu u nepovratno «prošlome». Ali što jest uopće «prošlo»? Ako se samo baci pogled na drevne narode u Peruu i Tibetu, kako sam upućuje u Nevidljivom zbivanju, koji žive ispod i iznad svake povijesti kao linearnoga razvitka vremena, razvidjet će se besmislenost ustrajavanja na povijesnome zbivanju kao napretku u vremenu. Predaja nadilazi takvu «modernu» zabludu. Ono isto što u brojnim parabolama i fragmentima ustvrđuje Hamvas kao dokaz za misao a-povijesnoga poretka kozmičke duhovnosti čovjeka, književno će autentično svjedočiti i osobnim primjerom hodočasnika/putnika u iskon meksičkoga okultnoga svijeta Antonin Artaud. Apokalipsa kao razotkriće i kao došašće «novoga» u otkrivenju jest otvorenost posve drukčijega svijeta nastala na ruševinama iluzorna života duhovnjaka i svjetovnjaka bez bitne dimenzije susreta. Kad Hamvas piše, formalno iskazano, književni esej na temu milenarizma i apokalipse ili kad se upušta u razmatranje dosega novoga eona Vodenjaka, što nema izravne sveze s mišljenjem New Ageduhovnosti, on na različite načine, ironično i melankolično, uzvišeno i suptilno, reflektira sudbinu iskonske predaje. Enciklopedizam i pohranjeno znanje o svjetskim religijama, filozofiji, umjetnosti, književnosti, glazbi ne prelaze u školničko nizanje već poznatih fraza i interpretacija. Tako je u Nevidljivu zbivanjuanaliza titanske Beethovene glazbe ili pitanje smisla pjesništva u očuvanju iskonske biti pjesnika kao poete sacer kao uzvišenoga i prezrenoga glasa «zajednice» u odnosu Goethea, Schillera i Hölderlina, uvijek vođena potrebom raskrinkavanja svake moderne «teorije» o glazbi i pjesništvu. Veliki glazbenik i Veliki pjesnik su jedno te isto kao i utjelovljeni nositelj duhovnosti iskonske zajednice, bio on svetac, pustinjak ili «sveta luda», kako Nietzsche određuje bit pjesnika u moderno doba («Nur Naar! Nur Dichter!»). Ovdje je znanje tek nužan korak oslobađanja duše od okova tjelesne zapalosti u tvarni svijet privida i zabluda. Kritiku modernoga intelektualca kao «arogantna sveznadara» Hamvas izvodi kao svojevrsnu ezoteričnu obranu duhovnoga poziva protiv sekularnih institucija svetosti, znanja i vlasti. Utoliko je samo po sebi razumljivo da je povijest kao «kirik i bijes»(Faulkner) ili «furija iščeznuća»(Enzensberger) nešto besciljno i stoga besmisleno. On je zagovornik vremena Apsoluta. To je stalnost svih mijena: identitet u razlici, događaj trenutka i trenutak apsolutnoga događaja. Kao zaborav vječnosti, vrijeme u povijesnome zbivanju nije ništa drugo negoli pustolovina nihilističkoga aktivizma. Smisao «nevidljivoga zbivanja» jest povratak ideji vremena Apsoluta kao iskonske predaje, koja još uvijek nadilazi prolaznost tehnologijskih čuda i lagodnost materijalne kulture potrošnje. Biti povijestan u takvom razumijevanju znači biti osuđen na «zaborav smisla bitka». To je unutarnja, «skrivena» dimenzija susreta Hamvaseva mišljenja s najvećim filozofom kraja metafizike 20. stoljeća – Martinom Heideggerom. Hamvaseva potreba da pitanje smisla života, kojim on život izjednačava s bitkom na različite načine u teksturi Nevidljivoga zbivanja, uspostavi kao glavno pitanje sudbine svijeta nakon doba Apokalipse, što znači vladavinu «izrođenoga bitka», ili socijalno-psihologijski govoreći, vladavinu gomile kao organiziranoga «ološa» moderne, doista se analogno može jedino filozofijski prodorno razvidjeti u Heideggerovu mišljenju. Kako i zašto se upravo Heidegger ne spominje kao mjerodavni sugovornik Hamvasev, ostaje nam zagonetkom. 4. Eseji sabrani pod nazivom Nevidljivo zbivanje uzoran su primjer Hamvaseva «gramatokronijskoga obrata». Posvećeni kritici modernoga opstanka kao vladavini ideologije gomile, primitivizacije i barbarizacije uzvišenoga bitka, prisjećanju na oblike «alternativnih» životnih i duhovnih puteva na kojima još nije usahla moć iskonske predaje, oni objelodanjuju svijest o biti suvremenosti. To nije puka aktualnost, niti, pak, žudnja za ispunjenjem trenutka u smislu Goetheova zaustavljanja vječnosti na početnu točku. Hamvas smjera preko granica «kraja povijesti». Taj hegelovski pojam nije ovdje slučajno istaknut. Razračunavanje Hamvasa sa svim oblicima života svedenoga na fenomene pojavnosti i «kulture spektakla» utoliko je prodorniji kad se zna vrijeme kad su napisani ti tekstovi. To je 1943. godina, razdoblje «svjetskoga pomračenja uma», strahotno iskustvo 2. svjetskoga rata koje slijedi nakon «sumraka Zapada» kao špenglerovske misli o negativnoj apokalipsi svijeta. «Kraj povijesti» i posthistorijski čovjek kao biće posvemašnje bezbitnosti nema nikakve veze s onim što će ponajprije filozofski antropolog Arnold Gehlen uvesti u analizu sinkretičke umjetnosti 20.stoljeća, a u naše doba Francis Fukuyama na tragovima hegelovskog tumača Alexandrea Kojévea izvesti postavku o uspostavi liberalne demokracije kao svjetsko-povijesne istine globalizacije. Jedan od najvećih strahova naše epohe zacijelo je strah od prelaska čovjeka kao duhovnoga bića u masovnu egzistenciju. Biti u-masi ili postati dijelom gomile kao nerazlikovnoga mnoštva budi nešto u čovjeku što graniči s grozom i tjeskobom. Sve filozofijske antropologije novoga vijeka stoga su suočene s analizom ljudskoga pada iz pojedinačne, samstvene egzistencije u «močvaru» masovnosti. To je logika napretka novoga vijeka. Ali to je pouzdani znak dvoznačnosti projekta moderne. S jedne je strane posrijedi oslobađanje kulta individualizma, koji danas okončava kao postmoderni narcizam subjekta, a s druge, pak, strane riječ je o brutalnoj osveti gomile nepotpunome oslobađanju pojedinca. Desupstancijaliziranje slobode ide zajedno s desubjektiviranjem bitka modernoga društva. Brojni su autori u 20. stoljeću označili ulazak gomila u povijest kao glavnu odrednicu našeg vremena. Taj se smjer kritike modernoga doba u filozofiji i sociologiji uobičajeno nazivlje konzervativnom kritikom ili kulturnim pesimizmom. Dostatno je spomenuti najvjerodostojnije filozofijsko-esejističko djelo 20. stoljeća o tom problemu, koje već u naslovu upućuje na bit post-historijskoga čovjeka – José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb, 2003. (Sa španjolskoga prevela: Duška Gerić Koren) Hamvas u svojoj analizi slijedi put Nietzschea, Kierkegaarda, Le Bona, Keyserlinga, Ortege y Gasseta, Jaspersa, Valéryja, Pannwitza, Mereškovskoga. Pad čovjeka iz svjesnoga vođenja svoje egzistencije u nesvjesno i iracionalno jest pad u strukturu masovne egzistencije. Nasuprot primitivnome stanju Hamvas uvodi u igru ono što je bit njegova misaonoga obrata. Suprotnost primitivnome nije kulturalno, nego primarno, a suprotnost divljem jest arhaičko. Razlike su bitne zato što nadilaze modernu binarnu logiku opozicija. Kultura se ne suprotstavlja prirodi kao «divljini». Posve suprotno, sve je u tomu da se osvijesti kako kritika primitivizacije/barbarizacije suvremene kulture ne može biti radikalna ako opetuje pozitivistički «prezir masa», upućujući na mogućnost neke fiktivne kulturalizacije svijeta. Hamvas je pronicavi kritičar kulturalnoga sentimentalizma u verziji nekog «novoga plemenita divljaka» kao alternative modernome barbarinu. Biti stoga protiv evolucionizma znači biti za Durkheima protiv Lévy-Bruhla. No, samo kao ishodište za daljnji put prevladavanja masovne egzistencije čovjeka i njegovih lažnih idola. «U čovjeku se na kraju povijesti», ustvrđuje on, «kada se jedan eon zaključuje, pomračuje osobna svijest i na mjesto svjesne djelatnosti stupa nesvjesna djelatnost gomile. /…/ Ta pojava, koja je nazvana pobunom gomile, zapravo je pobuna nesvjesnoga.» Primitivnost je istinski kraj vremena zapadne povijesti. Društvo primitivnoga čovjeka kao posthistorijskoga čovjeka gomile više ne može zauzdati njegovu «pobunu nesvjesnoga». Rezultat je stvaranje civilizirane primitivnosti kao mehaniziranoga barbarstva. Problem je s Hamvasevim refleksijama o ideologiji gomile i kritici modernoga doba njegovo stajalište posve usuprot «kulturalnome relativizmu» današnjega postmodernoga svijeta Drugoga i razlika. On, naime, iz pozicije univerzalizma Apsoluta kao svjetsko-povijesne objave u vremenu zauzimlje ortodoksno stajalište da su kulture jedinstvene i da nije moguće zamisliti priznanje Drugoga i njegovu toleranciju kao «primitivnoga» i «divljega». No, takav spoznajni tvrdi esencijalizam nije apoteoza Zapada, nego upravo obratno. Za sve kulture svijeta vrijedi ista logika izrođenosti u novi barbarizam. Tamo gdje Hamvas na osnovu Baadera izvodi konzekvencije nemoći materijalističke koncepcije života kao biti ljudske egzistencije, drugi fenomenologijski kritičar moći mase u 20. stoljeću, Elias Canetti, otvara mogućnost tumačenja kako se moderno društvo samolegitimira time što utapanje u masi znači desubjektiviranje slobode. Problem koji otvara Hamvasev uvodni esej Nevidljivoga zbivanja naslovljen simptomatično «newageovski» „Vodenjak“ za suvremenu je raspravu o «kraju povijesti» i «posthistorijskome čovjeku» kao biću masovnoga društva spektakla od iznimnoga značaja. To je istodobno i posve izvorna kritika kulture srodna vitalističkim filozofijama duha od Klagesa do Ortega y Gasseta. Ona pokazuje da moderni kult Kulture kao identiteta često završava kao puka ideologija primitivne moći. 5. Prijeporno je u Hamvasevoj metakulturalnoj «teoriji arhajske predaje» zapravo to što on ne izlazi iz obzorja samozadanoga kruga razumijevanja radosnoga vitalizma. Time se precjenjuje u moderno doba nastanak psihosocijalnih fenomena povratka totemizmu razaranja. Objašnjenje masovnih pokreta poput boljševizma i fašizma iz biti totalitarne ideologije i društvene strukture nacija-država posve izostaje. Zato je razumljivo zašto Hamvas ontologizira «kulturu» kao smisao identiteta, premda ju istodobno radikalno kritizira. Naime, da bi pokazao vječno djelovanje tradicije i u modernome svijetu, on često pretjeruje, ulazi u dvojbeno prosuđivanje balkanizacije kao vječnoga arhetipa. Tako je primitivizam Balkana baština partikularne bizantske želje za perverzijom u bizarnome obliku religijske askeze. Politička moć prosvjetiteljskoga «demokratizitanja» tamnih zona kartografije moći uopće ga ne zanima. Uostalom, to i nije njegova strategija «prosvjetljenja». Plodotvorna je takva vrsta kritike moderne samo onda kad se iz nje odstrane repovi priče o vječnim arhetipovima. Što, međutim, ne vrijedi za fenomene suvremenih društvenih promjena, pokazuje se probitačnim za analizu umjetnosti, književnosti, religije. Na tom je neograničenome prostoru-vremenu imaginacije Hamvas suveren. Probuditi smisao za istinsku predaju znači uistinu krenuti dalje od uobičajenih doksi i nauka iz povijesti filozofije i religije. Kad na jednom ključnome mjestu eseja o tibetanskome asketskome mudracu Milarepi apodiktički kaže da je Nietzsche prvi europski kršćanin to samo znači da je iz konteksta uvida o istosti svjetske pustolovine mišljenja i duhovnoga puta u iskon smisao života u podnošenju patnje, a smisao patnje u podnošenju života. Raspeti Bog jest univerzalna figura svjetsko-povijesne egzistencije kao vijeka iskustva patnje. No, bol i patnja nisu niti cilj niti sredstvo, nego put samorefleksije i samoprevladavanja univerzalne boli i patnje života u ne-autentičnoj povijesti. Hamvasev okret tradiciji jest, dakle, «revolucionarni» čin. To je blagotvorni lijek protiv svih ideologijsko-utopijskih vizija konačnoga suda povijesti spram koje se linearno giba naša civilizacija. U «nevidljivome zbivanju» ono što se nastoji učiniti duhovno vidljivim probuđenom sugovorniku/čitatelju u imaginarnome dijalogu jest smisao duhovne egzistencije-esencije čovjeka kao namjesnika božanskoga poretka prije apokalipse i poslije nje. To je apokaliptično stanje «poslije povijesti» pada kao raz-otkriće i došašće Novoga koje već uvijek «jest». Bez žrtve za Apsolut, kakvu je podnio Mallarmé za svoje pjesništvo, nije moguće više dokučiti bit ovog raspadnuta, neurotičnog, apokaliptičkoga života. Žrtva više nužno ne pretpostavlja uzvišenu smrt. Ona više ne prizivlje sramoćenje i prezir pjesnika/mislilaca u suvremenome društvu spektakla.Ali ipak ostaje nešto trajno u tom usudu na koji Hamvas upućuje kad spominje Beethovena, Hölderlina, Georga. A to je preuzeti na sebe sudbinukaoamor fatii žrtvovati se u ime prisjećanja na ono arhajsko, što je više od pukog čuvanja tradicije. Hamvas je na žrtveniku «kraja povijesti» i sam svojim primjerom izgona iz javnoga života za vrijeme vladavine gomile kao utopije komunizma potvrdio zapisano. Ironija je našeg ciničnoga duha postmoderne da se danas o smislu života još ozbiljno pitaju samo religiozni fundamentalisti i biogenetski manipulatori. Mi, suvremenici Hamvasevih promišljanja iskonske predaje, na «trećem putu» između dvije fatalne strategije «kraja povijesti», više ne govorimo o žrtvi za Apsolut. Mi smo ionako već odavno žrtvovani totemu masovnoga društva za kojeg je Hamvasev duhovni sugovornik Ortega y Gasset rekao: «Prekinuti kontinuitet s prošlošću, želja da se krene iz početka, znači okrenuti naniže i oponašati orangutana.» 6. Mišljenje Béle Hamvasa u «sumraku metafizike» pripada iznimnoj predaji. To je ona vrsta tradicije koja govorom i obratom pitanja o biti vremena («gramatokronijski obrat») slijedi uvijek prekretne misli i djela iste te tradicije. Sve drugo bio bi puki «tradicionalizam». Hamvasev primjer pokazuje smjer drukčijeg odnosa spram iskona i iz njega izvedene predaje. Ona uistinu nadilazi sve površno i sve puko pojavno. Nasuprot blještavu simulakrumu «posthistorijskoga čovjeka» gomile bljeska događaj neugasive vatre prapočetnoga događaja. Filozofijski biti znači s udivljenjem motriti i objašnjavati smisleni poredak svijeta kao misterija. Ali, još bitnije, jest s čuđenjem pitati o prvim uzrocima «da» takav svijest uistinu jest, a ne da nije. To je bila Hamvaseva jednostavna zadaća. S udivljenjem i s čuđenjem misliti/pisati o apokalipsi bez kraja kao «kraju vremena» i kao razotkriću Novoga iz biti iskonske predaje.

January 20, 2024
Narcizam kao lifestyle

Narcizam kao lifestyle

‘Sveto trojstvo’ psiho-patologije suvremenoga kapitalizma u kojem vlada umrežavanje informacija u totalnoj imploziji investiranja u ono što povezuje neljudsko s ljudskim, a to je kiborgizacija života, očituje se kao narcizam, depresija i apatija. Nije li to u najmanju ruku Unheimlich da, naime, neviđeni procvat tehnološki razvijenih društava, što bi rekao Manuel Castells u Usponu umreženoga društva, prvom svesku njegove epohalne trilogije Informacijsko doba, tzv. stvarne virtualnosti u kojem se konačno individualizam intelektualnoga rada ‘od kuće’ oslobađa svih vidljivih i nevidljivih tortura nadzornih i disciplinarnih društava 20. stoljeća ima za posljedicu upravo raspad humanoga identiteta čovjeka kao društvenoga bića? Želimo li pred sobom imati pravu umjetničku sliku ovog zlogukog fenomena o kojem svi znamo uglavnom sve i ništa, nećemo je pronaći u slikarstvu i književnosti, iako su romani Michela Houellebecqua, osobito Elementarne čestice, živo svjedočanstvo uvida u složenost problema koji povezuje odnos kapitalizma i hiperpotrošačkoga društva. Najbolji primjer za to o čemu govorim osobito ekstenzivno u knjizi Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event – At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020. jest film američkoga redatelja Paula Thomasa Andersona, Magnolija iz 1999. godine. Film obuhvaća devet različitih i međusobno povezanih priča o odnosima između nekoliko ljudi tijekom jednog dana u San Fernando Valleyju u Los Angelesu. Igraju u njemu slavni holivudski glumci poput Toma Cruisea, Julianne Moore, Philipa Seymoura Hoffmana, Jasona Robardsa, Johna C. Reillyja, Williama H. Maceya, Philipa Bakera Halla, Alfreda Moline, te Melore Walters, April Grace, Marka Flannagana i dječaka Jeremyja Blackmana. Za mene je to najbolji film kraja 20. stoljeća i u svojoj estetsko-kritičkoj eklektičnosti predstavlja upravo ono što je globalni kapitalizam uspostavio kao svoj apsolutni credo koji se samo nastavlja unedogled s još razornijim Unheimlich učincima bez obzira je li neko društvo manje izloženo korporativnoj logici privatiziranja čovjeka kao totaliteta uma i osjećaja ili je, pak, do guše uronjeno u bezdan vladavine neljudskoga kao sklopa tehnosfere, mediosfere i biosfere. Mi živimo u kinematičkome dobu psihopatološke narcisoidnosti, depresivnosti i ravnodušnosti spram Drugoga zato što nam je to istodobno užitak u trošenju vlastite egzistencijalne slobode i zato što sam sustav potencira našu najveću moguću cijenu koju plaćamo za taj luksuz osamljivanja. Riječ je, naime, o fenomenu ‘dobrovoljnoga ropstva’ onome što više nije nikakav transcendentalni Otac/Zakon povijesti, Bog ili veliki sublimni Drugi koji pokreće konce ove kozmičko-društvene tragedije s elementima postmoderne farse. Umjesto toga, na djelu je logika čiste imanencije u kojoj je sve transparentno, u kojoj je sve matrix i kod, u kojoj sustav kontrolira okolinu s pomoću kibernetičkoga eficijentnoga uzroka ovog čitavog procesa interaktivne komunikacije ‒ signala pretvorenog u sliku s kojom voajerski ulazimo u prostor tuđe intime koja je kao i naša, uostalom, do boli krvava ispod kože. Kontrola je neljudska, ali su subjekti-akteri globalne Magnolije oni koji panično traže izlaz iz ovog labirinta umreženih užasa samoće i tjeskobe ljudski usmjereni na tzv. posljednji znak empatije, ljubav spram Drugoga. U analizi ovog filma Alain Badiou u razgovoru s nekoliko filmskih kritičara i teoretičara filma, što je objavljeno u časopisu L’Art du cinéma, zima, 2002-2003. godine tvrdi da je ovaj film ponajprije ʺizvanredan samo-refleksivni film s vrlo moćnom intelektualnošćuʺ. Ne samo zato, očito, što je vizualno riječ o montaži u kojoj poput nadzorne kamere koja snima sve što se zbiva u stanovima zgrade i što taj život postaje reality-show, pa onda to izravno korespondira s ontologijom mnoštva kao u Badiouovoj filozofiji, već zbog toga što se suočavamo sa scenama ʺmajstorski režiranoga velikog narativnog filmaʺ. (Alain Badiou, Cinema, Polity Press, Cambridge, 2013., str. 179.) Uglavnom, svi subjekti-akteri su svjesni da igraju svoju ulogu u onome što sociolog Norbert Elias naziva figuracijom stilova života. Nitko nije više pasivni predstavnik moderne piramide klasno-socijalnih upisa u objektivnu strukturu društvene statičnosti. Ne, ovo je kinematička studija o raspadu postmodernoga identiteta u svijetu totalne transparencije korporativnoga kapitalizma u kojem je primat individualnoga uspjeha u društvu i kulturi iznad svih drugih vrijednosti, a ponajviše iznad brige za Drugoga. Amerika je oduvijek bila za razliku od Europe carstvo dva E bez čega nema kasnoga kapitalizma, a to su ENTERPRISE i ENTERTAINMENT. Prvo je logika liberalnoga kapitalizma i njegova kulta privatne inicijative protiv svakog oblika socijalnih ograničenja, a drugo je bit onoga što Debord naziva društvom spektakla, to jest masovne kulture kao zabave. Katarza mora biti demokratsko pravo na prazninu, a ne pitanje umjetničke istine. Film je američka sinteza dva E na kvadrat, jer je idealni nadomjestak za izgubljenu nevinost tzv. sociability tradicionalnih američkih zajednica izvan metropola. Film govori, dakle, o histeriji kojom se u neoklasičnome i neo-baroknome narativnome slijedu entropijski odigranih događaja odigrava individualno-kolektivna negativna katarza u kojoj Julianne Moore svojem suprugu koji umire od raka priznaje da se ševi s drugim i da ga uopće nikad nije voljela jer joj se gadio, dok Tom Cruise u svojoj najboljoj ulozi života izvodi performans ogoljavanja svoje sportske narcističke ljušture kroz intervju o seksu i lažima, a sin Oca kojeg igra Philip Baker Hall umjesto pobjede na kvizu od silnog stresa i očevog represivnoga drilla piški u gaće i tako dovodi Oca do razočaranja, a sebe do stadija razorne depresije, i još mnoštvo fragmentarnih scena u kojima ova histerija ispovijedanja vlastitih boljki postaje gotovo dramatski užas atonalnosti i disonancije, pa u jednom prizoru filma žabe padaju s neba na automobile u sumrak na autocesti i sve se apokaliptički bliži kulminaciji…Magnolija je, kako to obrazlaže Badiou, ʺtopos američke melodrameʺ koji se teatralizira u filmu kao svojevrsna orgija javne intimnosti. Baš zato je riječ o prikazu onog što više nije nikakva posebnost tzv. american way of life. Umjesto toga susrećemo se s trijadom narcizma-depresije-apatije koju poput negativnoga matrixa utjelovljuju svi i nitko u sustavu meritokratski uspostavljenog društva doživljaja, Erlebnisgesellschaft, kako to pokazuje njemački sociolog kulture i životnih stilova Gerhard Schulze. A kako je to i takvo društvo estetski inscenirano kroz život kao pozornicu spektakla, onda je ispovijedanje javnih tajni u reality-show kapitalizmu ono što na paradoksalan način tvori novu nadomjesnu društvenost i druževnost u doba u kojem više ne postoji građansko društvo, već samo transnacionalne korporacije i narcističko-histerični sklopovi pojedinaca u igri brige-za-sebe. Američki teoretičar Christopher Lasch ovako je opisao fenomen novoga narcizma u postmodernoj kulturi koju obilježava upravo sve što je i predmet filma Magnolija. ʺUsprkos povremenim iluzijama o vlastitoj svemoći, narcisu su potrebni drugi da bi doživio samopoštovanje. On ne može živjeti bez publike koja mu se divi. Njegova očigledna sloboda od porodičnih veza i institucionalnih stega ne daje mu slobodu da bude sam i da se ponosi svojom individualnošću.« (Christopher Lasch, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja, Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak) Ako je depresija rezultat silazne putanje u trijumfalnome očekivanju uspjeha na društvenoj ljestvici i istodobno kraj narcizma kao perverznoga zrcala individualizma koji sagorijeva od titanske želje za biti-najpametniji i naj-ljepši i naj-bolji u biznisu, što izraz burn-out danas uvjerljivo svjedoči kad ukazuje na mnoštvo mladih koji u korporativnome ludilu života postaju sve više i više umorni od samih sebe, onda je logična konzekvencija ove psihopatologije suvremenosti društvena apatija. Najgore je što ona pogađa najkreativnije pojedince i društvene elite moći kojima postaje svejedno i baš ih briga tko će pobijediti na izborima, hoće li biti više pravednosti i jednakosti šansi u načelno demokratskome poretku danas i hoće li sutra nastati neka nakaradna simbioza postfašizma i zombi-diktature. Who cares, ako ne postoji ono najvažnije, zar ne? A što je to ako ne mesijanski zov spasa, samo ne za narod i fikcije Super-ega, već za zdvojnoga i umornog pojedinca koji više nema vremena ni za kakve društvene utopije i ‘velike priče’ o revoluciji s velikim R. Magnolija histerično traga za elementarnom ljudskošću, gotovo kršćanskome milosrđu i ljubavi prema Drugome, jer svi su pogođeni razornim posljedicama onih apokaliptičkih žaba što u sumrak padaju s neba i navješćuju ne više kugu, rat, bolest i pohlepu, već smrt bližnjega, užas tjeskobne samoće i ravnodušnost Drugog spram mojeg veličanstvenog JA, utonulog u alkohol, kokain i shizofreniju ionako nepostojećega identiteta. Iako film završava gotovo melodramatski uzvišeno s nadom u ispunjenje ljudskosti, nemojmo se dati zavarati. Sutra je novi dan i sutra je ponedjeljak, dan kaosa i entropije, dan prvog početka svake iluzije da mesijansko iskupljenje može trajati duže od 188 minuta koliko traje ovo Andersonovo remek-djelo o svijetu kao insceniranju života u doba neoliberalne distopije.

January 19, 2024
Žudnja za ružom

Žudnja za ružom

Onirički labirint svijeta Tko se sve nije smatrao Borgesovim privrženikom, pa kad se čak i zbog njegove sjene htio ukloniti iz čarobnoga zagrljaja pisca labirinta svijeta u kojem fantastika, okultizam i paraznanstveni mitologemi stvaraju savršenu sliku svijeta? Danilo Kiš je s Borgesovim postupkom, ali i kritikom njegova književnoga mandarinizma, napisao zbirke pripovjedaka Grobnica za Borisa Davidoviča i Enciklopediju mrtvih. Semiotički sveznajući “lukavac” Umberto Eco dao ga je kao Jorgea od Burgosa u romanu Ime ruže zapaliti zajedno s drugom knjigom Aristotelove Poetikeu kojoj smijeh nije grijeh, pa je sa slijepcem izgorjela i Knjižnica, a žrtve su uračunate u moć Knjige i njezinih čuvara od lakomislenih oponašatelja. Metafora knjižnice kao prostorno i vremenski (ne)ograničena svemira, u kojemu je čovjeku podareno mjesto čuvara pamćenja, pisca palimpsesta i eruditskoga vodiča kroz zapretani zemljovid simbola labirinta iz kojeg, doduše, ima izlaza, ali tko iz njega iziđe može prisvajati pravo na besmrtnika, jer smisao nije u nalaženju nego u traženju, zaslugom Borgesa postale su i ključne riječi postmodernizma. Bez Borgesa ne bi ni Italo Calvino ispisao svoje fantastične Nevidljive gradove. Bez Borgesa književnost i kultura 20. stoljeća bila bi, dakako, okrnjena, makar mnogi tvrdili da nije posrijedi pisac kojeg će čitati noćni portiri i mornari duge plovidbe da ubiju vrijeme, nego ezoterik i pisac za ukus iznad prosječnoga ukusa demokratske većine čitateljstva. Nagrade i kazne U Borgesovim pjesmama, pripovijestima i esejima književni teoretičari, kritičari i zaneseni istraživači-amateri pronalaze mnoštvo tema i dodirnih sveza s fantastičnim imaginarijem svjetske kulture. Borges i Kabala, Borges i okultizam, Borges i mitologija, Borges i onirička književnost, Borges i umjetnost aluzije, Borges i avangarda, Borges i Ja, kako je naslovljena njegova poznata parabola o dvojniku. Ili njegov odnos s tradicijom filozofijskoga subjektivizma u rasponu od solipsizma do narcističke kulture subjekta žudnje za apsolutnom slobodom književne mašte. Sve je to dio velike interpretativne “fuge borgesiane” kojoj načelno nema kraja poput njegovih domišljanja, zavodljivih prijepisa filozofa, mistika i ezoterika iz povijesti književnosti o problemima beskonačnosti i vječnosti. Nitko kao on nije doživio da ga mjerodavni pisci našega vremena kanoniziraju za života kao simbol pisca na kraju modernizma koji mora zadovoljavati dva uvjeta da bi zaslužio milost majstora-mandarina: prvi, da je enciklopedijski sveznadar i drugi, da iz svojeg djela svjesno odstrani kaos životnih sila preobrazivši materiju i vrijeme u vječne forme uvijek novoga Teksta. Razlog je tomu očito što je Borges književnost shvaćao kao prokleto ozbiljnu igru kombinatorike formi i raznolikih diskursa. Zbog prvog uvjeta, Borges je “osvetom Tvorca“ kažnjen sljepoćom zato što se usudio izjednačiti s njegovim znanjem. Zbog drugoga, rekli bismo nadvremenskoga pristupa književnoj zbilji, on je istodobno nagrađen i kažnjen. Nagrađen je time što je preokrenuo perspektivu razumijevanja književnosti. Izvršio je drugi ptolomejski obrat a ne kopernikanski. Književnost nakon Borgesa, naime, može bez muke putovati svim epohama i kružiti svim zemljovidima svijeta kao kraljevstvo modernoga subjekta slobode a da to ne ispadne anakronizmom ili zasljepljujućim bijegom od sadašnjosti i vlastita nacionalnoga prostora. Fantastika i san zadobili su ulogu kozmopolitskoga nadilaženja nacionalne heroike povijesti. Sam je Borges na zamjerku da su mu djela nedostatno „argentinska“ izrekao sjajnu ironičnu kritiku nacionalističke književne euforije u eseju Pisac i tradicija. „Kur’an je napisao Muhamed, a Muhamed, kao Arapin, nije imao nikakva razloga da zna da su deve arapska osobitost; za njega su one bile sastavni dio stvarnosti; nasuprot njemu neki bi se krivotvoritelj, kakav turist, neki arapski nacionalist, počeo odmah razmetati devama i karavanima deva na svakoj stranici; ali Muhamed je bio miran; znao je da može biti Arapin i bez deva.“(Jorge Luis Borges, Sabrana djela Jorgea Luisa Borgesa 1923-1982., GZH, Zagreb, 1985.) Književnost je izgubila mesijansku ulogu. Postala je iznimno zanimljiva igra. Nju mogu slijediti samo oni koji dobro poznaju pravila. Stoga tolika pohvala aluzivnosti, intertekstualnosti, paraliterarnome scijentifizmu, ironičnome slaganju premetaljki, šahovskome jeziku egzaktnosti sna i citatnome obilju prijepisa zbog užitka u tekstu Teksta koji ima svrhu u sebi samome. Druga Borgesova kazna nije bila u tomu što su ga slijedili mnogi, ali ne i svi, da bi postali dobri ili loši epigoni i eklektici jednog samog po sebi univerzalnoga eklektika, nego u tomu što je književnost kao postmoderni labirint izgubila okus divljine, izvornost neposrednoga iskustva, mistiku zbiljske smrti i ljepotu žive subjektivnosti. Borges je, naime, kažnjen time što je ostao metaforom imaginarnoga Muzeja. U tom muzeju su sve figure, doduše, voštane kao u londonskome Madame Thussaud, ali zato ipak beživotne kao njegov homerski pogled iz polumraka Nacionalne knjižnice Buenos Airesa. Bila je to očekivana sudbina dekadentnoga esteta koji zna cijenu koju valja platiti za užitak u ljepoti ružine ruže ruža. Neki to zovu aleksandrinizmom, iskustvom hibridne ljepote svijeta koji ne proizlazi iz zbilje, nego iz fikcije. Zato je Borges tvorac virtualne epohe književne prakse. Sljepoća ga je primorala da sposobnošću prisjećanja „surfa“ kroz nepregledne labirinte sna i fikcije. Jer, kako kaže sv. Augustin sedes animi est in memoria. Ali, Borges ipak nije bio od „ovoga svijeta” beskonačno umnožive mreže slika koja simulira vječnost i besmrtnost. Borges ipak nije bio tek simulator književne (ne)moći simulacije simulakruma. Tko tako misli, krivo misli, ako uopće nešto misli. (A)gnostik u erotskome dućanu Mnogim je lucidnim tumačima Borgesova književnoga mita uvijek ostao zagonetan smisao ljubavi u njegovu pjesništvu i osobito pripovijestima. Na tragu nekog fantastičnoga ključa šifre, koji Borges u duhu tradicije gotskoga romana E. A. Poea, Chestertona i suvremenih „krimića“ pretpostavlja za gonetanje zagonetke teksta, a što je razvidno ponajbolje u zbirci pripovijesti Izmišljaji (1944.), James E. Irby u doktorskoj disertaciji naslovljenoj The Structure of the Stories of J.L.Borges zastupa postavku da je zagonetka koja se navještava u jednoj od najhermetičnijih Borgesovih pripovijesti Feniksova sekta upravo seksualni čin. Ali, pripovijest o kojoj je riječ otklanja bilo kakvu definiciju „zagonetke“. Zato se pojam ljubavi u argentinskoga čarobnjaka mora tražiti negdje drugdje, izvan uobičajena značenja zagonetke. Jedan od zacijelo interpretativno vjerodostojnih pokušaja izvođenja mjesta odsutnosti ili čak svjesne konzervativnosti Borgesova erotskoga svjetonazora podastrijet je u eseju Roberta Lime Coitus interruptus: seksualna transsupstancijacija u djelima J.L.Borgesa. Autor navodi da svi navještaji i naznake, slutnje heteroseksualne intimnosti stvaraju dojam da je pisac iz svojega labirinta putenu ljubav „prognao“ kao niži stupanj spoznaje, ili u najboljem slučaju, vidljivo u pripovijesti Emma Zunz, kao sredstvo za neku drugu „uzvišeniju“ svrhu – pravednost, moralnost, slobodu. Mnogo je bilo nesporazuma oko takva konzervativizma pisca opsjednuta strogim formama platonizma i aleksandrinizma. No, gotovo da se i unošenje „libertinskoga”, kritičkog stava spram Borgesove književne kozmogonije, kojoj nedostaje zbiljsko uživljavanje u ljubavnu pustolovinu, čuvalo jednoznačnih stavova. Tomu je pridonio sam pisac tijekom cijeloga života. Između erotike i ispisivanja ljubavi kao čina metafizičke kopulacije Borges je isprepleo mrežu značenja uvijek prispodobivih tumačenjima unutar njegova imanentnoga književnoga sustava. Tako je izostalo suočenje s prezirom nekog imaginarnog postmodernoga čitatelja koji više ne vjeruje ni u što drugo osim u krajnju eksplicitnost tjelesnoga doživljaja. Borges je bio odveć nedohvatljiv u aluzijama i metaforama, odveć eksperimentalno posvećen tvorbi savršene forme teksta da bi vjerovao u eksplicitnost ljubavnoga čina kao teksta samoga. Zato je i mogao razviti začudnu odsutnost ljubavne mistike. Suptilnost erotskoga konteksta može se zamijetiti u pjesništvu iz rane faze poput zbirke Žudnja za Buenos Airesom (1923.) do pripovijesti u zbirci Brodijev izvještaj (1970.). U ranome pjesništvu Borges je prožet ljubavnom mistikom tjelesnoga zadovoljstva kao motritelj ili kao ljubavnik koji izmiče „proplamsjaju vatre“ da bi ekstatični trenutak ljubavi bio tek žudnja, varka i opsjena. Tjelesna je ljubav prolaznost i bol. Otuda melankolični ugođaj prvih pjesama, zacijelo ne samo u erotologijskome ključu prosudbe, najboljih što ih je napisao, proizlazi iz već usvojene spoznaje da ljubav može u književnosti biti tek osuvremenjeni platonski ideal, vječna forma koja u kontemplaciji zadobiva svoju čistoću. U zbirci pjesama Blizak mjesec (1925.) on pjeva u Ljubavnome predosjećaju o djevojci/djevici usnuloj poput figure nepokretne žene, gotovo bliskoj metafizičkome slikarstvu De Chirica. Bačen u tišinu, nazret ću posljednju obalu tvoga bića i vidjeti te prvi put, možda, kao što Bog te vidjeti mora, razorenu utvaru Vremena, bez ljubavi, bez meine. (Prepjev na hrvatski: Marko Grčić) Zašto je Borges toliko naklonjen tradicionalnome dvojstvu tijela i duha? Zar bi se moglo pomisliti da je njegova književnost tek izvod šopenhauerovske metafizike, ako se svijet ne vidi tek iz obzorja volje i predodžbe? Razlog je očito načelne naravi. On proizlazi iz Borgesove usmjerenosti na pojmove vječnosti, univerzalnosti formi i diskursa nadilaženja prolaznosti tjelesnih strasti i funkcija. Apoteoza ljubavi u pjesmi Ljubavni predosjećajima izričito platonski naboj. Stvoriti ideal koji će se spram razorene utvare Vremena odnositi kao ideja iz Platonove špilje spram mnoštva umnoženih sjena: to je osuvremenjena koncepcija književnosti koja ljubav ne progoni na rub zbog nekog životnoga razočaranja ili nesposobnosti pjesnika kao „subjekta“ da se tjelesnom ljubavlju približi svakodnevici profanoga duha vremena. Borgesove su „ljubavi“ i njihov labirint bile odveć od “onoga” svijeta. Stoga su mu svi ženski likovi iz metafizičkih proza i parabola zapravo „subjekti racionalne katarze”. Žene su u tom začaranome književnom svijetu lišene spolnih odrednica. One nisu ni “kurve“ ni „svetice”, pa otpada svaki oblik politički nekorektne mizoginije kao što je to upravo suprotno bilo odlikom njegova majstora-mislioca – Arthura Schopenhauera. Napuštajući prvobitno, ono iskonsko stanje koitusa, elementarno i kontingentno u ljubavi kao tjelesnome spajanju, Borges uobličuje svoj augustinovsko-viktorijanski odnos spram seksualnosti. Ona je njegovu koncepciju književnosti drugorazredna, gotovo ništavna. Njegov filozofijski eklekticizam i sinkretizam ne dopušta da se pojam ljubavi izvede iz nekog od raspoloživih svjetsko-povijesnih misaonih sustava. Na posljetku, pisac se uvijek elegantno brani od “dogme“ citatima mislilaca I pisaca od Platona do Schopenhauera, od Lao Tzea do De Quinceya. Ako se dobro analizira znamenita pripovijest Tlön, Uqbar, Orbis Tertius iz zbirke Vrt razgranatih staza(1941.), razvidjet će se da pisac seksualnost i erotiku dovodi gnostički do gnusobe. Jer, zrcalo i ljubavni čin bijaše za gnostike opsjena. Zrcalo i očinstvo su, kako kaže gnostik iz Borgesove pripovijesti, odvratni jer umnožavaju opsjene. Tvarnost (hýle) svijeta kao reprodukcijske konačnosti spolnih množenja predstavlja niži stupanj spoznaje. Borges se kao (a)gnostik u erotskome dućanu ponaša izrazito modernistički. On suptilno ironizira tjelesnu ljubav, ili je, pak, lukavo posprema u kakvu fascinantnu fusnotu iz sveopće “povijesti gadosti”. Zaustavimo li se još na trenutak na ideji pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertiuszamijetit ćemo da se gnostik koji razlaže temelje tog drevnog hermetičkoga nauka zapravo dotiče pitanja druge vrste forme ljubavi koja uzvisuje patnju tvari. Riječ je, naime, o mentalnoj ljubavi ili mogućnosti mentalnoga umnožavanja/razmnožavanja, što je supripadno samo odabranima. Radikalni se platonski nauk, posredovan gnosticizmom, preobražava u svijet kontemplativnoga obljubljivanja. Pokušaj poniranja u zagonetke gnosticizma Borges je proveo tako što je pripovijest zakrinkao u formu esejističke ispovijesti na rubu fantastike. Usporedi li se takav postupak s još jednim neognostičkim piscem 20. stoljeća, Lawrencom Durrellom iz njegova peterodjelnoga romanesknoga ciklusa Avinjonski kvintet razvidjet će se da je za obojicu pisaca, osim različitih polazišta i nakana, gnosticizam trebao poslužiti u svrhu zadobivanja onog magičnoga isijavanja fantastike koja se u obličju zagonetke ili ironične teorije urote uspostavila kao forma implicitne i/ili eksplicitne seksualnosti svijeta uopće. Tamo gdje je Borges gnosticizmu pripisivao mogućnost sustegnuća vječnosti putem ne-seksualne, mentalne ushićenosti umnožavanja tvari, Durrell je izgradio usporedni svijet hermetičke igre kao svojevrsne kozmičke urote u kojoj se bizarni oblici inicijacije, seksualne transsupstancijacije i volje za razgradnjom opstojećeg poretka vrijednosti povezuju s nadsubjektivnim vremenom pripovijedanja. Borgesov gnostik ipak nikad ne bi mogao postati Durrellov magični Monsieur. U hermetičkome traktatu Poimandrespodastrijet je razvidan model dokidanja moći sudbine što se doseže gnozom, prisjećanjem i prisvajanjem svijeta pojedinačnim činom kontemplacije. Nebesko putovanje duše, što čini ključni trenutak gnostičke individualne eshatologije, pretpostavlja krug reprodukcije i reinkarnacije. Zacijelo da se može dijelom pristati uz Sloterdijkovo tumačenje da se iz gnostičkoga nauka ne može tako jednoznačno ustvrditi ni da je svijet slučaj, kao u Wittgensteina, a niti da se slučaj svijeta proglašava akozmičkim činom nekog imaginarnoga tvorca koji se suprotstavlja gnusobi tjelesnoga opstanka. (Peter Sloterdijk, Weltfremdheit, Suhrkamp, Frankfurtam Main, 1983.) U pitanju jest akozmizam kao takav. Što jest uopće ljubav u činu seksualnosti ako ne trenutak prekida razlike između vidljiva svijeta i opsjene, nebeskoga i zemaljskoga putovanja duše? Borges i njegov daleki “dvojnik” Durrell nisu tek izvanjski nasljedovali neognostičke (pret)postavke da bi svaki na svoj način završili u platonizmu i akozmizmu. Kako je riječ o doista književno najvjerodostojnijem pokušaju obnove gnosticizma zbog drukčijeg odnosa spram ljubavi i rođenja u vremenu posvemašnjeg profaniranja duše i ljubavi na razinu pornografske sekularizacije, bit će zacijelo nužno podsjetiti na korijene Borgesova, a posljedično i Durrellova, sinkretičkoga misaonog sklopa. Ono tamno, strano, hermetičko u tradiciji zapadne filozofije i religije zabljesnulo je u Borgesovim pjesmama i pripovijestima, ali je ostalo gotovo nedirnuto kritičkom refleksijom tumača. Možda je upravo otuda krenulo silno nerazumijevanje Borgesova odnosa spram ljubavne tjelesnosti. Središnje mjesto u teoriji iskonskoga grijeha te strasti mudrosti gnosticizma mitskoga podrijetla u razlici spram teologijske gnoze (Klement Aleksandrijski, Bazilid, Valentin) pripada pojmu sophie u kojoj se ozbiljuje samo božanstvo. Eoni ili hipostaze su momenti samorazvitka božanskoga duha. Posljednja hipostaza ili lik božanstva, kojeg su gnostici nazivali “zabludjeli eon” nastao je iz zablude mudrosti (sophie) i tragedije razvitka svijeta. Zabludu ne treba ovdje poistovjećivati s novovjekovnim teorijama spoznaje i mogućnošću uma da čini previde, obmane, pogreške. Zabluda ima ontologijsko podrijetlo. Svijet je prema gnostičkome nauku izvanjštenje mudrosti iz božanskoga duha kao zapalost, izopačenost samoga svijeta, pri čemu nije mišljeno ništa moralno pokvareno. Ono što jest svijet, jest zbilja “izrođenosti” u obličju tjelesnosti. Materijalni je svijet izrođenost božanske plerome. Zato je svako tjesleno biće unaprijed obilježeno pohotom i iskonskim grijehom. On se može prevladati samo tako ako se činom kontemplativne ljubavi izgubi u sveopćoj onijemjelosti stvari, duhovnome akozmizmu svijeta. Nastanak tvari posljedica je iz lažne imaginacije ukorijenjene mudrosti. Svijet je otuda postala nemudrost zablude, pohote i gnusobe. Gnostička je mudrost karikatura teologijske mudrosti. Za njih izvanjski svijet nema nikakve etičke ili ontologijske vrijednosti. Kao djelo „okrutnoga demijurga“ (E.M.Cioran) on je proizvod vražje spletke, posvemašnja pogreška koju se ne može ispraviti ničim osim uzdignućem u duhovnost tako što će se ljubavni čin umnožiti do gnusne zrcalne igre, beskrajno opetovati kao mehanika tjelesne obmane bez obzira na vrijeme, mjesto i okolinu. Put duhovnoga savršenstva omogućen je, dakle, samo onima koji na vrijeme spoznaju da se između zapalosti, izrođenosti i tragičnoga osjećanja svijeta skriva iskonska, kozmička mudrost koja nadilazi svjetovnu, prolaznu ljubav. (Peter Koslowski, Die Prügungen der Neuzeit: Über Postmodernität, Philosophie der Geschichte, Metaphysik, Gnosis, Edition Passagen, Wien, 1989.) Borges je u pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertius imaginacijski sažeo bit gnostičkoga nauka. Ako su čovjek i mudrost u svijetu u neprestanom odnosu unutarnjega i izvanjskog progonstva, a stvorovi osuđeni na reprodukcijski niz besmislenih umnažanja, iskonska ljubav može biti samo duhovne naravi. Čežnja i bol kao trenuci razdvojenosti, raskola i bezdana između bića ne prevladavaju se spolnim općenjem, nego duhovnom vezom koja iz mudrosti proizvedena pretpostavlja bitak svih stvari (ono iskonsko Jedno) i utapljanje bića u bitku jednom i zauvijek. Sve što jest prirodno, jest pogrešno i zabludjelo. Iz te strahotne, tragične i pesimističke kozmogonije koju Borges ne smatra životno obvezujućom, ali neprestano uzbudljivim nastavkom radikalnoga platonizma, nastaje svijest o književnosti koja se ne utječe tjelovježbama seksualnosti, ispovijedanju boli, čežnji, tajnih želja, psihološkome nizu ljudskih sudbina. Borges nije pridavao nikakvu posebnu vrijednost takvom tipu pripovijedanja. Kao nadmoćni, nadvremenski gnostički Bog (mudrosti) stvorio je svoj svijet da bi u njemu uživao pomicanjem figura vječnih formi. Svođenjem tjelesnosti na ispad iz božanske pneume, gnostički je dualizam bio strano “tijelo” u povijesti zapadne filozofije i književnosti. Sve do Ciorana nitko se ozbiljno, a to znači sugestivno i misaono strasno, nije zadubio u teški problem rođenja i ljubavi koji gnosticizam ostavlja svojim baštinicima. Jer, ako je tijelo iskonski grijeh „okrutnoga Boga“ – zar nije i sva duhovna ljubav u zazornosti spram tjelesnosti nedostojna spasa čovjeka? Metafizika gnosticizma bila je strahotno udaljena od zbiljske pojedinačne muke. U Borgesovim pripovijestima i pjesmama stoga se osim ritualnih ubojstava, fantastičnih potraga za “zlatnim runom” ništavila, razotkrića zagonetke vječnosti ne događa ništa ljudski-odveć-ljudski. To mu ipak nije naškodilo niti bi ga se olako moglo proglasiti neognostičkim piscem samo zato što u nekoliko navrata i jednom izričito ispituje granice tog hermetičkoga nauka. Neprijeporno jest da se Borges u svim svojim djelima bavio samo heteroseksualnim odnosima. Zato mu se nipošto ne bi moglo pripisivati sklonost da se iz mračnih gnostičkih kultova, koje je tako majstorski opisao Durrell u Monsieuru, stvara razloge za erotski konzervativizam. Ipak je on bio stari gospodin iz književnoga labirinta tradicije one vrste modernizma, koja je uvijek erudiciju pretpostavljala žestokom rezu teksta. Bio je, uostalom, odveć pod utjecajem engleske književnosti i filozofije, na granici mistike, da bi ponirao u društvene ekscese nastale književnom preradbom zbilje. Zar bi mu to trebala biti mana? Ali, ostaje doista začudno kako je jedan takav duh mogao opčiniti naraštaje pisaca a da ničim nije narušio stroga pravila konvencije u stvarima seksualnosti, obzirnosti i društvenim normama. Nije čak ni ludovao za eksperimentima u narativnoj strukturi teksta poput Joycea. Pa ipak… Amor fati ili vječna ruža mladosti Zašto je Borges ljubavi uskratio pravo na književnu preradbu seksualnosti? Gledajući iz njegova zatvorena sustava književne fikcionalnosti labirinata, zrcala i ruža – cvijeta koji ima vječnu formu žudnje ne samo za manirizam – takva je odluka bila jedino logična. Fantastika je beskonačno umnažanje zrcala u kojoj tjelesnost postaje nezbiljska zbilja. Ono nadzbiljsko je algebra, filozofija i kombinatorika racionalne ekstaze. U razgovoru s André Campom za Magazine littéraire, objavljen posthumno, studenoga 1988. godine, Borges je na pitanje o odsutnosti ljubavi u njegovu djelu odgovorio – borgesovski. U njegovu životu ljubav je zauzimala odveć prostora, tako da je pisanje bilo nadomjestak za ljubav. Žene su, tvrdi pisac, toliko jednokratne i neponovljive, nesvodive na puku tjelesnost da zaslužuju metafizički respekt. Ako je imao, prema vlastitome priznanju, sreće u ljubavi, to ne znači da se sa stajališta književnosti ne postavi pitanje opstoji li ljubav uistinu ili je to tek puka tlapnja koju je izmislilo pjesništvo. Nema dvojbe, otklonivši erotičnost i seksualnost kao i društveni kontekst vremena, politiku osobito, i uzdignuvši ih do sredstava za višu, estetsku svrhu u kojoj i pravednost i moralnost i sloboda nisu regulativne ideje, pisac kulta knjiga nije budio zazornost modernizma. Ako je roman od svojeg nastanka nezamisliv bez ljubavi, smijeha i putovanja, onda je očito izostanak te moderne opsjene koju je “izmislilo pjesništvo” jedan od razloga, dakako ne odlučujući, zašto Borges nikad nije napisao roman. Za privrženika estetike platonskih vječnih formi struja zbivanja formalno suspregnuta na približno tri stotine stranica nije odgovarala biti književne poruke. Sažetost i ekonomija žudnje bila je uz sljepoću kao izvanjski razlog – prigodni uzrok, poput okazionalističkih objašnjenja – njegova mjera iskazivoga. Sam ju je, ironično, objasnio – lijenošću. Amor fati kao čuvara riznice pamćenja, Borgesa je u nekom mističnom, staromodnome ozračju mirisa mahagonija i truleži knjižnih ušiju uz zvuke milonge s ulice i tišinu noći, prikovao uz stolicu. Svoje ruže izmišljaja i ruže prisjećanja poklonio je Maríji Kodama, osobnoj tajnici, prepisivačici tekstova koje je diktirao i supruzi koja ga je otpratila u vječnost. U posveti Urotnika/Atlasa, posthumno objavljenoj knjizi parabola i pjesama, Borges kaže: “Vaša je ovo knjiga, María Kodama.” Valjda je starost nužna za jasnoću i savršenstvo teksta. Jer, čovjek je osim brojeva zatočenik ljubavi i prisjećanja.

January 18, 2024
Prokletstvo bastarda ili o Juneku, Krleži, Ivšiću

Prokletstvo bastarda ili o Juneku, Krleži, Ivšiću

Leo Junek je čudovišni misterij hrvatskog modernizma u slikarstvu i umjetnosti 20. stoljeća. O njemu možemo pročitati osnovne informacije u nekim enciklopedijskim natuknicama i leksikonima. Isto tako možemo se osvjedočiti u knjizi Igora Zidića, koji Juneka postavlja u kontrapunkt između impresionizma i i nadrealizma, da je to gotovo jedini hrvatski slikar koji u nas nema nikakvog uzora niti se može na nešto u našoj tradiciji osloniti. Točno je to Zidićevo zapažanje. Naravno, razlog je jednostavan. Junek, naime, odlaskom na stipendiju u Pariz 1924. godine definitivno postaje opčinjen francuskim slikarstvom osobito Cézannea i svi njegovi motivi sveze grada i prirodnoga krajolika u pejsažima nose taj poetski elementarni odnos spram biti umjetničkoga stvaranja kao nanosa mrlje u prostor slikanja što stvara disonantnu notu ekspresije kao impresije same slike. Faktički, odlaskom s Kaptolske kolodvorske postaje iz Agrama u Pariz, nikad više neće imati gotovo nikakve veze s ovim ovdje i sada, s ovom prokletom morbidnom arkadijom koja sve veliko i blistavo teži ukaljati svođenjem na mediokritetstvo i gušenjem svake neukrotive pobune mudrosti, da se poslužim jednim Cioranovim iskazom. Zašto danas uopće spominjem Juneka kao paradigmatski slučaj negatorske i morbidno-provincijalne hrvatske kulture koja sustavno ne podnosi iznimke koji stvaraju nova pravila, već nastoji iznimke svrstati u tzv. pravilnost reda? Imamo u tim leksikonima i natuknicama o slikaru i uvijek one iste zapise koji se ponavljaju u svim tekstovima kako je njegovo podrijetlo mutno i nejasno, jer je taj dječak rođen 25. rujna 1899. kao Leopold Junek, sin Marije i Teodora Juneka, zapravo ‘bastard’ jer je najvjerojatnije bio izvanbračno dijete svećenika Huga Mihailovića, iz bogate veleposjedničke obitelji. Koliko god ta sumnjiva imaginarna faktografija bila na razini malograđanskoga trača, ona je fascinantan dokaz upravo onog što je za Juneka kao nesvodivu iznimku u hrvatskoj kulturi ključ njegove životno-egzistencijalne sudbine. Što? To da je mladi slikar kao buntovnik i poetsko-metafizička duša nužno bastardno vezan uz užas Kaptola i uzvišenost transgresije slikarstva grada kao iluzije i utopije koja s Parizom poprima dimenzije svetoga bijega slobode u vlastitu neukorijenjenost i tjeskobu fluidnoga identiteta. Naime, 1951. godine Junek kao Lorris Junec, novi čovjek bez odnosa spram ‘primordijalnosti zakona utrobe’, odlazi u Orsay, u provinciju i tamo nedaleko Pariza u tišini i duhovnome spokojstvu slika svoje pejsaže. E, sada slijedi ono najčudovišnije u tom ‘svetome bijegu’ od traume djetinjstva, od Kaptola i provincijalne zemlje Hrvatske, koja zapravo postoji kao impresionistička iluzija ne u dosadi avangardne i postavangardne umjetnosti svih profila s ovih prostora u svjetskim muzejima. Ona postoji kao sedmi pečat obmane i tlapnje s Junekovih slika krajolika. Moja je luda postavka da on ne slika Pariz i Orsay, već onaj užasom zaostalosti natopljen krajolik zagorskih magli i svitanja mitskoga sela Kostanjevec iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza. Stvarni slikar Leo Junek postaje taj imaginarni lik iz prustovsko-ekspresionistički intonirana književnog remek-djela bez kojeg uvid u smisao nužnosti povratka i odlaska, onog što Deleuze naziva linijom bijega, suvremenog intelektualca nije moguć. Krleža je Juneka uzvisio i uzdigao do Ideje i dao mu još to Unheimlich ime i prezime Filip Latinovicz kao stigmu i ures sjaja i prokletstva. Znam koliki je bijes bio Radovana Ivšića na Krležu u svim aspektima i koliko je gorljivo čak i preda mnom u Zagrebu nakon promocije jedne knjige Annie le Brun u Matici hrvatskoj na kojoj sam govorio, u salvama ‘špotancije’ udarao po piscu koji je njegova prijatelja Lorrisa Juneca, francuskoga slikara iz Orsaya, zauvijek ‘literarizirao’ kao svojevrsnog metafizičkoga ‘luzera’. Uzalud sva moja moć posredovanja između zagovora onog što u Krleže vidim i danas kao najsublimnije uopće s onim što je Ivšić u svojem beskompromisnome nadrealizmu doveo do vrhunca. Spominjem to stoga što je između dva misaono-književna svijeta, ne tek tzv. našeg i tzv. francuskoga, nemoguće uspostaviti most povjerenja bez nekih nužnih izvanliterarnih redukcija, nego stoga što je moć romana Povratak Filipa Latinovicza bila i ostala tolika da mi ni danas ne možemo govoriti o slikaru Leu Juneku bez ove fatalne strategije sinestetskih korelacija između stvarnosti i iluzije. Problem je ipak samo u ovome. Slučaj Junek nije iznevjeren romanom u kojem svi znaju da je riječ o Filipu Latinoviczu, već je sublimiran i kao umjetnik i kao melankolični intelektualac koji mora konačno zauvijek napustiti kaptolski kolodvor da bi dosegao moć vlastite slobode i egzistencijalnu otvorenost svijeta. Ali, bijeg je uzaludan zato što je slikar Leo-Lorris-Filip uvijek vječiti stranac, otuđen i od samoga sebe i od svijeta, i zato mu je Orsay samo drugi Kostanjevec. Budimo izričiti. Slike Juneka su sezanovsko poniranje u egzistencijalnu mrlju ovog ispraznoga svijeta u kojem od svega jedino posljednji smisao pripada toj čudovišnoj moći iluzije zvane umjetnost. Nitko to nije bolje opisao od onog cinika s Gvozda kojeg je Lorrisov prijatelj i pisac Kralja Gordogana tako silovito i kreativno mrzio. Nema više danas takvih sublimnih mrzitelja i više gotovo da nitko niti ne zna za slikara pariških veduta kojeg je podigla siromašna baka u svojem skromnome stanu u ulici Pod Zidom ispod zagrebačkoga Kaptola. Eto.

January 17, 2024
Paukovo ludilo

Paukovo ludilo

Deleuzeovo tumačenje Prousta u njegovoj knjizi Proust i znakovi osim što je, naravno, jedinstveno i filozofijski najsmjelije uopće, u ‘Zaključku’ je i krajnje ‘ludo’ izvedeno. Zar to ne svjedoče ove postavke? ʺLogos je velika Životinja čiji se dijelovi skupljaju u cjelinu i sjedinjuju u načelo ili ideju kao putokaz; ali patos je biljka sačinjena od pregradnih dijelova koji se odnose samo neizravno u jednom dijelu koje je ostavljeno po strani, u beskraju, tako da nikakva totalizacija, nikakva unifikacija, ne mogu sjediniti taj svijet čijim posljednjim dijelovima ne nedostaje ništa. To je shizoidni univerzum zatvorenih kutija, pregradnih dijelova, gdje je i sama dodirljivost neki razmak: svijet seksa.“ (Gilles Deleuze, Proust et le signes, PUF, Pariz, 1964. 2. izd. 1998., str. 210.) Ako netko misli da je time Proustovo Traganje za izgubljenim vremenom skrivena tajna nekog misterioznoga života u kojem ‘svijet seksa’ daje ključ za razumijevanje razloga zašto mirisi mogu pobuditi rijeku sjećanja u tekstu, grdno se vara. Deleuzeu je potreban čitav niz anti-konceptualnih iskaza, čistih negacija u sklopovima koji se povezuju poput blokova od šupljikave cigle da bi tzv. cjelina romana bila protumačena izvan tradicionalne metafizičke strukture kazivanja. Zato je ‘Zaključak’ Deleuzove knjige o semiotici Traganja čista misaona anarhoidnost bez premca u suvremenoj teoriji. Anti-logos zahtijeva mišljenje koje nužno bježi od bilo kakvog totaliziranja. Dijelovi teksta su autonomne ‘cjeline’ koje ne dobivaju svoju zakonomjernost izvan sebe, u nekoj mesijansko-eshatologijskoj svrhovitosti. No, ipak, zar je taj čudovišni i neobjašnjivi ‘svijet seksa’ uistinu predmet Proustove anti-kozmogonije moderne subjektivnosti? To je Deleuzeova knjiga koja je krajnje ‘sumnjiva’ po zaključcima, ali je bremenita pojmovljem koje je postalo ključno za njegovu ontologiju postajanja i mišljenje transverzalnosti koje više ništa dijalektički ne dokida-prevladava, već ostavlja u binarnoj logici djelovanja koja se perpetuira u svemu što postaje, a ne u svemu što jest. Zanimljivo je pritom da je Deleuze nakon što je već 1970ih objavio s Guattarijem Anti-Edipa i kasnije 1980ih Tisuću platoa dospio na drugu obalu u shvaćanju književnosti kao ‘kritike i klinike’. Naime, više ono francusko kao prustovsko nasljeđe pripovijedanja o unutarnjem iskustvu doživljenoga vremena nije bila nikakva alternativa moćnome Logosu povijesti i njegovih različitih verzija totaliteta od historijskoga do Bildungsromana. Umjesto toga, mogao je slobodno pronaći istinski ‘transcendentalni empirizam’ u anglosaksonskoj, dominantno američkoj književnosti. (v. Gilles Deleuze, Critique et clinique, Minuit, Pariz, 1993.) Iako je primarna stvar ovog ‘obrata’ u tome da se vidi kako se u jeziku očituje fenomen psihoze odnosno kako jezik suvremene književnosti sam postaje anti-logos i obuzima ono meta-jezično kao takvo, moja je postavka da je smjer interesa spram literature tzv. pragmatičkoga mišljenja ili slike-kao-akcije rezultat Deleuzeova razumijevanja filma kroz dva koncepta slike, pokreta i vremena. Zbog toga postaje bjelodano da moderna književnost nastala na nasljeđu prustovskoga modela jezika više ne može biti ‘suvremenom’. Taj platonizam čistih predmeta intuitivne svijesti o vremenu ostaje zatvoren u ‘paukovu ludilu’ i ne može više pružiti izglede dohvaćanja stvarnosti koja se kao ‘svijet seksa’ zbiva u sklopovima ubrzanja slike-pokreta i slike-vremena. Nije Deleuzeova ‘obuzetost’ anglosaksonskom, odnosno američkom književnošću ništa neobično, već posve uobičajeno i udomaćeno u horizontu onoga što određuje njegov krug interesa u suvremenoj umjetnosti. Francuski novi val u filmu je bio istodobno kritika holivudskoga komercijalizma i njegovo strastveno obožavanje. Filmovi Godarda i Truffaulta dovoljno o tome svjedoče, a naposljetku jasno je kako je Deleuze u svojem Filmu 1-2 doveo u svezu performativnost Tijela i konceptualnost Mozga polazeći ponajprije od iskustva filmskoga mišljenja Stanleya Kubricka. Knjiga Proust i znakovi bio je pokušaj da se s pomoću semiologije ili semiotike rastemelji transcendentalni horizont vladavine jezika kao Logosa. Umjesto intencionalne svijesti koja se u jeziku pojavljuje kao gramatički obrat mišljenja i u književnosti Prousta i Joycea poprima strukturu trajanja i implozije vremena, znakovi kao hijeroglifi nisu tajni kodovi misterija jezika, već ‘paukovo ludilo’, ono što ne stoji iza znaka, već je u njemu kao materijalizacija i imanencija samoga života. Zato je za čitanje Deleuzeove tzv. teorije književnosti ključan njegov pojam postajanja-životinjom, postajanja-strojem, jer čovjek je ionako bez biti i njegova je ‘istina’ u preobrazbama stanja koje se ontologijski određuje odnosom razlike i ponavljanja. Najbolja filozofijska knjiga o Kafki je, naravno, Deleuze i Guattarijeva studija iz jednostavnog razloga što je Deleuze Kafku u potpunosti kinematizirao i pokazao da je posrijedi književnost koja nije ni psihoanalitički ‘dolje’ u nesvjesnome, niti fenomenologijski ‘izvan’ u pojavnome svijetu predmetnosti, a ‘gore’ kao promašaj tzv. transcedentalne iluzije ionako je već prije njega vrlo precizno u svojem čitanju Kafke izveo Walter Benjamin. (v. o tome Žarko Paić, prir., Kafka danas – mistika Zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022.) Pogledajmo znakove i tragove na putu ovog puta postajanja-jezikom-kao-slikom. Proust-Joyce-Kafka-Amerika. Američka je književnost 20. stoljeća kao posljednji i nedovršeni Kafkin roman u znaku vrata koja se neprestano otvaraju i iza njih su uvijek druga vrata. Najznačajniji književnik koji je sinonim za razumijevanje pitanja o kaosu i entropiji u 21. stoljeću uistinu je Kafkin nesvodivi dvojnik. To je Thomas Pynchon, pisac V-a u kojem je ona briljantna rečenica o akceleraciji svijeta i života od parnoga stroja i lokomotive do laserskih gama-zraka i kompjutora. Književnost suvremenosti kao postajanje-gama zraka pretpostavlja rastjelovljenje jezika i paukovo ludilo, totalni projekt anti-Prousta, ali ne i anti-Joycea. Zašto? Zato što Joyce u imploziji vremena jezik dovodi do ludila koje više nema svoj izvanjski niti unutarnji korelat svijesti i postaje čisti autopoiesis, Finnegans Wake. Mi još uvijek nismo spremni prihvatiti postavku da je s Joyceom i njegovim eksperimentalnim svođenjem romana na epifanijsko iskustvo jezika u ideji završena povijest književnosti i da je sve nakon njega, delezovski kazano, klinika bez kritike, čista psihoza ‘svijeta seksa’ o kojoj pisati znači kretati se rubovima teksta i vjerovati da se time svijet spašava od vlastite praznine. Koje li divne iluzije!

January 16, 2024
O ljubavi u mračnim vremenima

O ljubavi u mračnim vremenima

Platonovi dijalozi uvijek imaju neki pripovjedni uvod, u kojem saznajemo o sudionicima razgovora sa Sokratom tko su i odakle su, a ponekad je teško odrediti kad se navodno stvarni susret filozofiranja dogodio, kao što je to i slučaj s vjerojatno najznačajnijim njegovim djelom u kojem se pripovijeda i raspravlja o ljubavi. Ime i pojam koji se povezuje uz to djelo do danas je ostalo sinonimom za filozofijske skupove, iako se sve češće svi takvi znanstveno-umjetnički razgovori i predavanja pojavljuju pod nazivom konferencije. Dakle, Platonov dijalog o ljubavi zove se Symposion, a doslovni je prijevod s grčkoga na hrvatski gozba. Smatra se da je ovo djelo napisano oko 384. godine p.n.e. No, osim znamenite Gozbe, o ljubavi se još raspravlja i u dijalozima Lysis i Fedar. Poznato je da je Platon lučio između dvije vrste ljubavi, one koja pripada požudi ili erosu, te onoj koju nazivamo prijateljstvom, philia. Čitava je povijest filozofije uistinu pokušaj da se ova dvojnost, metafizički toliko jasna i razgovijetna svim ljudima, očuva, da se razlika ne dokine. Svi koji teže ozbiljenju filozofije kao težnje za istinskom mudrošću (sophia) od Hegela, Marxa, Nietzschea, Heideggera i Sutlića, dobro znaju da je ono što čini bit metafizike kao razlike idejnoga i pojavnoga svijeta s onu stranu same metafizike, da je to njezina nužna uvjetovanost koja proizlazi iz bezdana ili neutemeljenosti bitka uopće. Eros je otuda dionizijski kaos i svekoliki užitak stvaranja i razaranja svijeta, dok je philia apolonski red i sklad u osmišljavanju svijeta kao toposa ljudske sudbine. Ljubav nužno proizlazi iz oba izvora i pravo govoreći tzv. platonska ljubav koja nadilazi iskustvo tjelesnosti u seksualnosti s Drugim, neovisno je li posrijedi heteroseksualni ili homoseksualni odnos, u bitnome je reducirana na čisto mišljenje ili eter bez svjetovnosti. Jedno se mora udvojiti i umnožiti inače ne bismo mogli govoriti o Jednome bez njegove singularizacije u Mnoštvu. Filozof nije asketski mistik ni svetac koji propovijeda blaženstvo duše nakon smrti tijela, iako je Sokrat u Platonovu Fedonu bit filozofije odredio kao melete thanatou, odnosno kao umijeće ili praksu umiranja. Zadaća je filozofa misaono razmatrati ono što punina bitka u sebi obuhvaća i otuda se njegova duhovna ekscentričnost ne pokazuje u rigidnome odricanju od suza i užitka erosa. Mišljenje je čovjeka otjelovljeno, a samo se kršćanski Bog utjelovljuje i njegova je ideja ljubavi posve drukčija od izvorne grčke. Krist nije filozof, iako će Kierkegaard u nastojanju dosezanja religiozne sfere egzistencijalnoga apsoluta i onu estetsku, dakle tjelesnu, i onu etičku, dakle duševnu, dovesti do paradoksa ljubavi uopće kao žrtvovanja za Božju ljubav i istinu. Zašto Krist nije filozof? Zato što zahtijeva vjeru u objavu Boga, a ne slobodu mišljenja i zato što njegova tjelesna patnja na križu nije bit filozofije, već religioznoga puta iskupljenja čovjeka od iskonskoga grijeha. Svako reduciranje filozofije na funkciju teologije nastaje iz apsolutiziranja metafizike kao mistike i misterija vjere u božansko podrijetlo svijeta. Ljubav se, dakle, nužno mora pojaviti u svoje dvije forme kontingencije i faktičnosti. Prva je povezana s užitkom u požudi za Drugim kao sjedinjenjem s Jednim, a druga s užitkom u dijalogu s Drugim koji je za Sokrata, kao i za Hannu Arendt smisao filozofije. Prijateljstvo kao philia pretpostavlja psyché koje potrebuje logos kao duhovni stimulans za življenje u zajednici, polis.Filozofija je odnos spram onog što je nužno razdvojeno od samoga iskona i težnja da se mišljenje stopi s bitkom. Otuda je Hegelova postavka kako je umno zbiljsko i obratno najbolji prikaz ne samo stanja stvari s modernošću i pojmom apsoluta. To je bit odnosa filozofije i svijeta u stanju misaonoga ozbiljenja njegova osmišljavanja odnosno sinteze prvoga uzroka i posljednje svrhe. Ljubav koja pokreće mišljenje koje nazivamo od Grka filozofijom jest ona koja nadilazi i eros i phililu, a u bitnome omogućuje oboje u razlici tijela i duše. Kakva je ta ‘filozofijska ljubav’ ako ne misaona tautologija kazivanja o razdoru i ponovnome skladu svijeta kojeg samo istinsko filozofiranje kao dijalog može uspostaviti u sintezi tijela, duše i duha, govoreći tradicionalnim metafizičkim pojmovljem. Filozofijski tekstovi o ljubavi u svoja dva načina pojavljivanja koji su se pojavili zadnjih godina osobito u suvremenoj francuskoj filozofiji u spisima Derride i Badioua imaju u svojim posljednjim nakanama nešto bitno reduktibilno. Što? Ništa drugo negoli pojam političkoga i svojevrsne nove, post-metafizičke politike koja više ne polazi od ideje dobra i pravednosti kao u Platona i Aristotela, već od nastojanja da se sama pravednost otjelotvoruje u događaju bezuvjetne ljubavi spram Drugoga kao stranca i tuđinca u nacijama-državama moderne suverenosti kao što je to slučaj u Europi ili u događaju stvaranja nove politike istine za koju je ljubav u sintezi erosa i philiae uvjet mogućnosti nadolazeće zajednice solidarnosti među ljudima. Filozofijsko shvaćanje ljubavi nikad ne može biti ‘aktivizam’ ili ‘metapolitika’, a isto tako i ‘mesijanstvo bez Mesije’. U suvremenoj filozofiji nisam stoga pronašao dostojan put promišljanja ljubavi, osim iznimke kao što je Hannah Arendt i njezina ordo amoris koji zaslužuje poseban simpozij. Razlog je u tome što je upravo politička teoretičarka par excellence svoju doktorsku disertaciju posvetila onome tko je ideju ljubavi mogao izvesti kao filozofijsko-teologijsko pitanje smisla življenja u zajednici tek iz navlastita iskustva proživljene mahnitosti požude i duhovnoga obrata. Naravno, riječ je o sv. Aureliju Augustinu. Hannah Arendt je u knjizi Ljubav i Sveti Augustin, spisu koji je tek objavljen 1996. godine na engleskome jeziku, a umrla je 1975. godine, iako je tekst disertacije na njemačkome bio raspoloživ iz 1929. godine, izvela navlastito shvaćanje i filozofije i ljubavi. Disertacija je napisana pod utjecajem Heideggera i Jaspersa, ali s neporecivo njezinim nesvodivim načinom mišljenja i kazivanja. I tako smo dobili ovaj povijesno-epohalni lῡk u promišljanju ideje ljubavi kao metafizičkoga problema koji možemo odrediti kao najvažnije pitanje ne samo prošlosti i sadašnjosti, već navlastito nadolazeće budućnosti. Platon je u Gozbi imao za poticaj dijaloga izreku hetere Diotime o tome kako je ljubav veliki demon, a Arendt je u svojoj knjizi ljubav smjestila u razlici koju je sv. Augustin izvodio kao caritas ili milosrđe i bezuvjetnu ljubav kao davanje Drugome i cupiditas kao tjelesnu požudu. (Hannah Arendt, Love and Saint Augustine, ur. Joanna Vecchiarelli Scott i Judith Chelius Stark, The University of Chicago Press, Chicago, 1996., str. 18-35.) Vidljivo je već da je poredak u znaku metafizičkoga obrata ranga pojmova. Za Grke je imanencija života čiste tjelesnosti ono što pokreće dijalog o ljubavi, dakle eros je ona demonska moć koja stoji i u misteriju ljubavi između prijatelja iako na posve drukčiji način i ima karakter slobodne odluke o izboru Drugoga prema istoznačnosti ‘metafizičkih interesa’. Za zapadnjačku metafiziku od kršćanstva do moderrnosti ljubav je uvjetovana duhovnim i duševnim značajkama bezuvjetnoga podarivanja Drugome kao svojem bližnjemu. Utoliko je sv. Augustin početak novoga povijesnoga odnosa s kojim se utemeljuje taj prekid s kontinuitetom povijesti, odnosno s njime nastaje mogućnost novoga započinjanja kao etičko-političkoga obrata smisla povijesti i s njime nastaje trenutak u kojem se ljubav uspostavlja u novoj zajednici za koju je moć spasonosnoga sadržana u ekstatičnoj ljubavi koja nadilazi kako kapitalističku racionalnost aktualnosti, tako i svaku buduću redukciju tijela-duše-duha na logiku koristi i interesa ravnodušnoga Sebstva. Ljubav nikad ne može biti svedena na logiku tržišne razmjene niti na političko djelovanje kao sredstvo bez svrhe, da uzmemo upravo ovu neobičnu Agambenovu definiciju kontingencije političkoga danas. Smisao je ljubavi u egzistencijalnome nabačaju slobode kao paradoksa svake bezuvjetnosti davanja sebe Drugome, jer erotska ljubav je bezuvjetno pravo sebstva na zadovoljenje ‘svojeg’ tjelesnoga interesa, a prijateljska je ljubav unatoč nemogućeg zahtjeva podarivanja sebe Drugome ponajprije ono što Aristotel u Nikomahovoj etici naziva sferom razbora i suosjećanja, onaj phronesis s kojim prijatelji nadilaze nesuglasja i nužnu dozu egoizma i taštine. Zato je Hannah Arendtjasno otvorila novi horizont filozofijskoga promišljanja ljubavi na Zapadu u trenutku dok se njezina moć ljudske strasti, povjerenja i mudrosti raspada u krhotine bez ikakve mogućnosti spajanja onog što je bilo nekoć sklopom posvemašnje trajnosti poput erosa i philiae u njihovu ne-represivnome dijalogu i postojanju na distanciji. Zbližavanje je najveća mogućnost istinske ljubavi kao duhovnoga okvira jedne kozmičko-metafizičke tajne koju svaki Zakon i Tradicija kao i svako mahnito destruiranje pretvara u tabu i kaznu. Ljubav je istinsko žrtvovanje ovog života ovdje i sada u svim mogućim pojavnim formama i istodobno najveća transgresija uopće moguća. Jer u doba koje, kako je to Arendt najavila u svojem djelu Vita activa, umjesto homo fabera uspostavlja homo laboransa, tehnoznanstvena konstrukcija umjetnoga života više ne treba čovjeka, a ni erotska ni prijateljska ljubav više nisu vezivno tkivo svijeta kao slučaja. Filozofija ne može spasiti svijet od ove rastuće tehnološke simulacije življenja i nadomjesnih strategija erotsko-prijateljskih konekcija bez tajne. Sve će se još više ubrzati i sve će ubrzo biti globalna distopija pseudo-života koji je utoliko dosadniji i neiventivniji ukoliko je reduciran na računanje, planiranje i konstrukciju. Ljubav koja ne može biti iluzija vječnosti kao i sloboda koja joj podaruje bestemeljnu kontingenciju postojanja u svakome trenutku kao i ovaj svijet u svojoj divnoj faktičnosti može propasti u bezdan. U svakome trenutku sve može nestati kao i sjećanje na ono što je bilo i dogodilo se iako nam se činilo da je to jednom i zauvijek. Ne zaboravimo nikad ove riječi Hanne Arendt iz njezina spisa Ljubav i Sveti Augustin. ʺTo je sjećanje a ne očekivanje (primjerice, očekivanje smrti kao u Heideggerovu pristupu), koje podaruje jedinstvo i cjelovitost ljudskoj egzistenciji.ʺ (str. 113 B: 033192) Sjećanje kao očekivanje da će ljubav ponovno i nenadano zasjati u trenutku koji nadilazi metafizički horizont vremena i ujedno ga čuva gotovo nedirnutim u ovo doba pomračenja svijeta i njegovih lažnih vrijednosti…

January 15, 2024
Kroz muholovke jezika

Kroz muholovke jezika

Tvrdi se da filozofi nisu ljudi sa životopisima. Ta se predrasuda još uvijek ustrajno dograđuje na sveučilišnim katedrama pod izlikom ozbiljnosti „uzvišenoga“ poziva kao što je poučavanje i obrazovanje neupućenih u misterij filozofijskoga mišljenja. Ako se iza jezika „čistoga mišljenja“ skriva život hedonista, razvratnika ili sveca u ljudskome liku, utoliko bolje za buduće hagiografe. Već je Diogen Laertije u svojoj anegdotalnoj (alternativnoj) kronici grčke mudrosti sačuvao zgode i nezgode filozofskih učitelja po kojima znamo za Sokratovu nevolju sa Ksantipom „oštrokonđom“, a bez čega ne bismo vjerojatno ništa znali o Diogenu kiniku iz bačve i kiničkoj školi u grčkoj filozofiji kojoj je Peter Sloterdijk svojom najboljom knjigom filozofijske esejistike, kultnom Kritikom ciničkoga uma, posvetio uistinu cijelu knjigu u svim njezinim povijesnim metamorfozama. Sigurno je da bez Diogena Laertija ne bismo znali za onu zgodu iz života Diogena kinika kad mu u pohode pred atensku skupštinu dolazi i sam Aleksandar Makedonski, tražeći savjet od mudraca. Umjesto obzirna savjeta državnik (diktator, tiranin ili despot, u ovom slučaju razlike nisu bitne) dobije „frišku figu“ – zapovijed da se makne s mjesta na kojem stoji, jer filozofu zaklanja Sunce dok se sunča gol i javno masturbira. Suvremeni hagiografi pamte Heideggerovu opasku o životopisu Aristotela, koja se odnosila i na samoga Heideggera: rodio se, radio i umro, bez obzira na smisao filozofije i filozofa prema Platonu iz dijaloga Fedon. Rüdiger Safranski je svojom briljantnom monografijom o Heideggeru naslovljenom Ein Meister aus Deutschland: Heidegger und seine Zeit(Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1996.) pokazao da je mislilac bitka i vremena u međuvremenu uz mišljenje ponešto i zbiljski ljubio u tzv. faktičnome životu i to ne samo „platonski“. Epizoda s Hannah Arendt nije, dakle, bila tek izmišljotina zlobnika i malograđanska podvala građanski urednom braku filozofu iz Todtnauberga. Svi, također, znaju za zagonetnu Wittgensteinovu navodnu izreku pred smrt: „Proživio sam čudesni život.“ I doista, ako je Kant cijeli život šetnjom u isti sat izluđivao mehaničke ure crkve u Königsbergu, ne maknuvši se iz pruske provincije do smrti, kazavši na postelji uz posljednju pomast ono još zagonetnije: „Es gut!“, za Ludwiga Wittgensteina, rođena 26. travnja 1889. godine u Beču, može se kazati da je bio idealno dijete 20. stoljeća što je već otišlo u zaborav sa svojom savršenom tehnikom, zrakoplovima, logičkom rešetkom smisla, arhitekturom čistih formi, ratovima i jezičnim igrama.O njegovu statusu filozofa jezika u 20. stoljeću dostatno govori povijest analitičke filozofije. Ona može „napredovati“ samo uz pretpostavku da je uvijek svjesna tko joj je uistinu omogućio „biti“. Ako je za povijest filozofije mjerodavni metafizički razgovor Platona i Aristotela kao metafora misaonog tijeka povijesti Zapada, onda je već postalo bjelodano da se u 20. stoljeću može govoriti o samo dva filozofa koja su odredila misaone temelje zapadnoga kruga kraja metafizike. To su Martin Heidegger i Ludwig Wittgenstein. Između njih nikad nije bilo ni najmanjeg doticaja. Dijalog je izostao. Pitanje jest bi li uopće bio moguć upravo zato što su im putevi mišljenja bili radikalno različiti i suprotstavljeni. O tome čak ni izvrsna knjiga njemačkoga filozofa mlađe generacije Thomasa Rentscha ne podastire dostatno utemeljenu vezu (Heidegger undWittgenstein: Existential – und Sprachanalysen zu den Grundlagen philosophischer Anthropologie, Klett-Cotta, Stuttgart, 1985.) Prijeporno je korištenje oba mislioca za konstrukciju neke „nove“ filozofijske antropologije nakon poduhvata Schelera, Gehlena i Plessnera. Mislilac bitka i vremena i mislilac jezične igre ostali su bezdanom odijeljeni. Pitanje jest ima li pokušaj susreta još uopće nekog smisla, kad je odavno hermeneutička filozofija i fenomenologija krenula svojim smjerom, jezičko-analitička filozofija svojim. Između povijesnosti i iskonskog razumijevanja vremena, s jedne, te interpretacije mogućnosti jezika u kontekstu svijeta kao slučaja, zjapi praznina. Osmo i najmlađe dijete bogatog industrijalca Karla Wittgensteina i Leopoldine rođene Kalmus pripada duhu bečkoga fin de siéclea svojom čudesnom, paradoksalnom „dušom“. Stoga nije začudno da se u knjizi Allana Janika i Stephena Toulmina, Wittgenstein’s Vienna životopisu filozofa logike posvećuje toliko pozornosti. S njegovim „slučajem“ završava se priča o duhu vremena zlatnoga Beča u kojem je usporedno bio moguć suživot kavalerije i Brocha, baronesa i Musila, opereta i Rotha, kavana i Krausovih Posljednjih dana čovječanstva. Univerzalnost i kozmopolitizam Wittgensteinova duha nije proizlazio samo otuda što je kao „katolički Židov“ upio svu otvorenost Beča spram svijeta. Mladi je Ludwig po svemu bio nekonvencionalni ljubitelj tehnike i arhitekture, pa je sklonost filozofiji naizgled bila u drugome planu. Studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Berlinu. No, više se zanimao za aeronautiku i odlučio znanje usvršiti u Manchesteru. Kod Freggea je učio matematiku, a kod pacifista i moralista Bertranda Russella logiku na Cambridgeu. Sve do početka I. svjetskoga rata borio se kako pomiriti strast za zrakoplovstvom s logičkim filozofiranjem, što je u svojoj prokletoj ozbiljnosti svodilo život na igru matematičko-logičkih pravila. Zato je i mogao glasoviti ekonomist John Maynard Keynes u knjizi My Early Beliefsupozoriti na Wittgensteinovu ironiju kad je riječ o njegovim „učiteljima“ poput Ayera za kojeg je rekao: „Ayerov je problem u tome što je on uvijek pametan.“Bez životnoga iskustva Wittgensteinu je svaka filozofija bila besmislena, pa ma koliko se površnome motritelju lektira njegovih knjiga čini odveć dosadnom logičko-analitičkom uspavankom za uvijek budne doksografe. Početak I. svjetskoga rata dočekao je u odori k.u.k. mornarice kao dragovoljac na brodu Goplana na rijeci Visli kod Krakowa. Kraj apokaliptičnih godina ratnih uništenja zatekao ga je na talijanskome bojištu, gdje je zarobljen i tek u kolovozu 1919. pušten kući. Svoj prvi veliki filozofijski spis Tractatus logico-philosophicusobjavio je 1921. godine u časopisu Anali prirodne filozofije. Neshvaćeni genij ubrzo razočaran napušta filozofiju. Kao pučkoškolski nastavnik u Trattenbachu u Donjoj Austriji izaziva sablazan, skita se Hütteldorfom kao vrtlar u samostanu Milosrdne braće, a kao arhitekt zadivljuje geometrijskom jednostavnošću i funkcionalnim „očajem“ svoju sestru Margaret Stonborough izgradnjom njezine kuće u Beču u Kundmanngasse str. 19. Kad je 1929. godine definitivno napustio Austriju i otišao na Cambridge, gdje predaje logiku, matematiku i filozofiju jezika na Trinity Colledgeu, bilo je jasno da je epizoda s Ludwigom u oblacima završena. Filozof je konačno postao „javno dobro“ premda je dosljedno razvio teoriju o privatnome karakteru jezika i njegovoj uporabi u zajednici korisnika privatnih jezika.Filozofijska istraživanjaobjavljena su 1953. godine u Oxfordu usporedno na njemačkome i engleskome jeziku, dvije godine nakon smrti Wittgensteina. Hrvatski prijevod kapitalnoga Wittgensteinova djela (Filozofijska istraživanja, NZ Globus, Zagreb, 1998. prijevod Igor Mikecin) bila je konačno prigoda da se recepcija filozofa jezičnih igara dovede do „normalizacije“. Tako se iznimnost njegova mišljenja vratila tamo gdje i pripada, a ne zauvijek nastanjivala područje mistike koja više stvara poteškoće negoli što pridonosi raspravi o bitnim pitanjima filozofije. Zadaća je filozofije, kako misli Wittgenstein, objasniti bit iskaza. Preciznije, zadaća je filozofije objasniti bit svih činjenica čija je slika sud. „Bit je izgovorena u gramatici.“ (FI, 371.) Bit bitka, svijeta, života i jezika stoji, dakle, u pitanju i odgovori se čine smislenim samo ako se stave u kontekst svijeta, života i jezika. W. Stegmüller je pokazao da je Wittgenstein transformirao Kantov transcendentalni idealizam s područja uma na područje jezika. Budući da jezik i svijet nisu izolirana područja, riječ je o izvornim činjenicama koje su posredovane formom ljudskog jezičnoga djelovanja. Ta se formula iz Tractatusau Filozofijskim istraživanjimajoš preciznije artikulira. Svrha je filozofije otuda logično razjašnjenje misli. Zato filozofija ne može biti nikakva znanost, nego djelatnost koja se bavi istinom jezičnih igara. Taj pojam koji je Wittgenstein skovao da bi pokazao bit jezika, a kojim se u postmoderni mnogo služio Jean-Francois Lyotard, upućuje na značenje „gramatike“, „pravila“ ili „računa“ za istinu iskaza. Za razliku od Heideggera koji je u običnome, prirodnom jeziku vidio posvemašnje trunje metafizike, tragajući za jezikom koji će etimologijski nadići okvire metafizike, Ludwig Wittgenstein zadivljuje uljeze u filozofiji jednostavnošću primjera i prikaza situacija u kojima se oprisutnjuje njegova temeljna postavka iz Tractatusa kako je svijet slučaj u kojem su granice „mojeg“ jezika granice „mojega“ svijeta. Jezične igre mogu se naučiti kao što dijete uči šah ili algebru. No, one su uvijek kao gramatika „bitka“ vezane uz oblik života kao cjelokupna djelatnost neke jezične zajednice. Nema jezičnih igara u zrakopraznome prostoru. Jezik je uvijek transcendentalno obzorje svijeta kao ljudske zajednice. Ako se Wittgensteinova zadaća filozofije razumije u njezinoj reduktivnoj teorijskoj strategiji osvještavanja jezika u situacijama oblika života, bit će bjelodano da se u njemu, kao ni velikim metafizičarima novovjekovlja, primjerice Leibnizu, zagonetka i mistika svijeta ne nahodi iz pitanja kako svijet uopće jest, nego iz fakticiteta da on uopće jest. To je ono Leibnizovo temeljno metafizičko pitanje na koje upozorava Heidegger u raspravi Was ist Metaphysik? – zašto uopće jest nešto nego radije ništa? Dok se, međutim, Heidegger iz gramatičkoga oblika glagola biti navraća na ontologijsko-temporalno ustrojstvo bitka, Wittgenstein ono „jest“ izvodi iz nužde jezika u tvorbi stavova. No, neiskaziva forma svih činjenica, bit svijeta, ono faktičko da svijet uopće jest, što podastire pitanje o smislu života i svijeta ipak se Wittgensteinu ukazuje kao problem koji pripada nekovrsnoj „teologijskoj diferenciji“ Boga i svijeta. Na tom se temelju njegov odnos spram zadaće filozofije nalazi uistinu na rubu. Ako je „filozofija borba sredstvima našeg jezika protiv začaranosti našeg razuma“ (FI, 109), ili, pak, ironijski iskazano, u analogiji s izumom drugog glasovitog bečkoga mislioca 20. stoljeća – Sigmunda Freuda i njegove psihoanalize – kao terapija za određenu vrstu bolesti, onda je bilo jasno da je pozitivizam Wittgensteinova mišljenja kao bit logičkoga pozitivizma bečkoga kruga samo drugo ime za pokušaj dokidanja metafizike drugim sredstvima. Svi kritički i polemički odgovori Wittgensteinu pogađaju zapravo njegovo pozitivističko „ozbiljenje“ filozofije u jezičnim igrama određene zajednice. Nastojeći izgraditi okvir za pravilnu uporabu jezika u istraživanju biti svijeta, života i jezika samog filozof vedrine i mistike bez Boga dospio je do gramatičke uporabe filozofije koja ima pripomoći ljudima „oslobađanju muhe iz muholovke.“(FI, 309). To je situacija kad se jezik u metafizičkome smislu podvrgava buncanju i snoviđenjima izvan svakog logičkoga pravila. Tako se Ludwig iz oblaka spustio na zemlju jezičko-analitičke filozofije. Za Britance i Amerikance njegov je filozofijski čin neupitna dogma mišljenja 20. stoljeća. Logički pozitivizam filozofiji je možda doista vratio običnost i samorazumljivost. No, zar je Platonov ili Aristotelov jezik „obični“ govor? Zar se transcendentalno obzorje svijeta i života svode na jezične igre? Nema smisla izvlačiti kritiku Wittgensteina iz Heideggerove kritike metafizike jezika. Budući da je dijalog izostao, bolje je promišljati probleme koje Wittgenstein razmatra kao probleme oblika života i jezika u svijetu začaranom mistikom tehnički proračunljive zbilje. Više od svega što je iz goleme ostavštine paradoksalnoga filozofa jezika ostalo suvremenim baštinicima, privlači Wittgensteinov stil pisanja i njegova arhitektonska opsesija svojevrsnim geometrijski čistim prostorom duše bez ornamenta metafizike, bez sjećanja na dubinu i tajnu, baš poput programa arhitekture i umjetnosti bečkoga pristupa umjetnosti u djelu Adolfa Loosa: „Ornament je zločin.“ Možda sve to nije imao na umu austrijski književnik-mizantrop po savjesti Thomas Bernhard kad je u romanu Wittgensteinov dvoracportretirao svojeg sugrađanina kao genija logike i iskustva života. No, nenadmašni cinik ionako je sve filozofe, pa čak i Nietzschea, volio začarati mahnitošću austrijske provincije, gdje nitko nije normalan dok mu se to ne dokaže na sudu (zdravoga razuma?). Čitajući Filozofijska istraživanjai Tractatusu novom kontekstu nakon smrti postmoderne može se osjetiti potreba za terapijom u kojoj pacijent dopušta psihoanalitičaru da ga vodi kroz vlastite snove. A u nesvodivome svijetu i mistici snova vlada neprijeporno temeljni Wittgensteinov „zakon“: o čemu se ne može ništa reći, bolje je šutjeti.

January 14, 2024
O automatizmu beskraja i mehanici snova

O automatizmu beskraja i mehanici snova

U minimalističko-fragmentarnoj knjizi zapisa znamenitog francuskoga filmskog redatelja Roberta Bressona, Zapisi o kinematografu, Bijeli val, Zagreb, 2022., s francuskoga preveo Marko Gregorić, nailazimo na uistinu iznimno važne misli ne samo o filmu i umjetnosti, religiji i odnosu spram božanskoga u njegovim filmovima poput Anđela grijeha iz 1943. godine ili, pak, Osuđenik na smrt je pobjegao iz 1956. godine, već i o bitnim pitanjima ljudske egzistencije koju gotovo u kršćanskome obratu na tragu filozofa neotomista Gabriela Marcela shvaća kao put iz zatočeništva u slobodu. Ako su za njega ljudi obilježeni činom rođenja kao iskonskoga grijeha, ako im je život dolina suza, onda je sloboda koja im je dana od Boga najviši dar uopće za moć iskupljenja. No, znamo da su njegovi filmovi sve drugo a ne puka apologija smjernoga kršćanstva u profanome svijetu različitih kušnji modernog života. Tekstove za scenarije filmova pisao je često s Jeanom Cockteauom, a nadahnjivao se personalističkim egzistencijalizmom Bernanosa. Ova linija kršćanskoga egzistencijalizma, formalno „desna“, ako su Sartre, te Camus i Merleau-Ponty ʺhumanistička ljevicaʺ, imala je znatnog utjecaja u pokušaju da se odupre višijevskim kolaboracionističkim metodama progona Židova u doba nacističke okupacije Francuske za 2. svjetskog rata. U ovoj knjizi, dakle, ključna je misao Bressona o biti slike koja ima veću moć od jezika u pokušaju dopiranja do dubina ljudske duše. Stoga je religioznost nešto intimno i ujedno otvoreno kao način pristupa tajni ljudskoga iskupljenja kroz patnju i nužnost samožrtvovanja. Slike su za razliku od jezika alegorijsko putovanje duše od njezina rođenja do besmrtnosti koja podaruje smisao životu uopće. Evo, kako to Bresson iskazuje. ʺIstina kinematografa ne može biti istina teatra, ni istina romana, ni istina slikarstva. (…) Kinematografski film u kojem slike, kao riječi u rječniku, imaju moć i vrijednost samo zahvaljujući svojoj poziciji i relaciji. (…) Kinematograf, nov način pisanja, dakle osjećanja. (…) Montaža. Prijelaz s mrtvih slika na žive slike. Sve ponovno procvjetava. (…) Jedna ista tema mijenja se ovisno o slikama i zvukovima. Religiozne teme dobivaju svoje dostojanstvo i uzvišenost od slika i zvukova. Ne (kao što se misli) obrnuto: slike i zvukovi dobivaju od religioznih tema… (str. 20, 34, 72, 78) Pogledajmo nešto neuobičajeno. Naime, Bresson razlikuje između kinematografskoga stvaratelja i filmskog redatelja. Prvi je čovjek kao stvaratelj novoga djela, a drugi kao izvoditelj ideje. Nije slučajno da pisac Le Clésio opravdano tvrdi kako je Bresson kao redatelj svojih filmova bio blizak slikarskoj školi impresionista. Slika koju film vizualizira nije prijenos pukoga života u smislu njegove tzv. zbilje, već puštanje slici da se stopi s dušom krajolika, gotovo nalik zen-budističkome nauku. No, ono što je ovdje osobito važno za razumijevanje filma jest jasno isticanje njegove autonomije. Film nije kazalište drugim sredstvima, ni književnost, a niti slikarstvo. Film je sinestezija slika i zvukova. Kad Bresson u svojoj religiozno promišljenoj metafizici ljudske egzistencije tvrdi da iz sklopa slika i zvukova ovisi doživljaj onog svetoga ili religioznog u filmu, onda je ovaj singularni partikularizam impresije uvjet mogućnosti svakog daljnjeg razgovora o filmu ideja. Doista, ako kinematograf pretpostavlja taj nov način pisanja, onda je to pisanje duhovni automatizam svjetla u mraku. Glumci ne glume u njegovim filmovima. Oni igraju vlastitu duhovnu izvedbu tako što proživljavaju ovaj egzistencijalni maniheizam, ovu životnu dramu uspona iz kala grijeha do zvijezda iskupljenja. U Deleuzeovoj analizi tzv. alternative „direktnome filmu“, Bresson ima jasno mjesto onog tko je uveo u filmski diskurs pojam automata nakon Artauda i neprestano ga obogaćivao slikama i zvukovima koji nadilaze granice glume. (Gilles Deleuze, Film 2, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 243. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević) Automatizam je ujedno pronađena riječ za bit filma jer je posrijedi logika tehničke konstruirane slike, a isto tako i logika emocionalnoga šoka gledatelja koji nastaje u trenutku stapanja slike i zvuka u inscenaciji događaja. Život filma nije filmski život, već ono što se kreće od izvorne traume do traga iskupljenja. Problem je, dakle, u tome što nas Bresson suočava s pitanjem o ne-mogućnosti umjetnosti kao artificijelnosti. Ono što je artificijelno jest ono neljudsko, ono tehničko kao takvo. Ono što je, pak, živo i ljudsko jest automatizam emocija koje kinematograf ne snima, već utiskuje u misao i tijelo gledatelja. Uvijek je Troje: kinematograf, redatelj i glumci zajedno s gledateljima, u zajednici proživljavanja egzistencijalne drame. No, koliko se god Bresson trsio da u toj alternativi prethodnoj paradigmi filma pronađe novo uporište, ipak je ono u svojoj autonomnosti heteronomno. Njegovi su filmovi životno-egzistencijalne drame iskupljenja i stoga su stapanja singularnoga i univerzalnog. Čak ni zločinci u etičkome smislu imaju pravo na svoj vlastiti udio u općoj drami ove filmske teodiceje koja slikovno-zvukovno prolazi kroz treptaj oka, šum vjetra izvan zidina, kroz noć stvaranja u kojem čovjek mora donijeti odluku i izbaviti se od samoga sebe i svojih etičkih kaljuža. Tijelo u tom „atonalnome“ događaju sinteze življenja i trpljenja postaje moćna slika koja ne zavodi niti opčinjava. To je slika kinematografskoga pisanja impresija s kojima sloboda stvaranja zvuči poput Debussyjeve Rêverie u F-duru. Drugo nam više i ne treba. Samo tišina, bjelina i utonuće u beskraj.

January 13, 2024
Gustav Mahler i metafizika glazbe

Gustav Mahler i metafizika glazbe

1. Na početku 1888. godine Friedrich Nietzsche piše kako je život bez glazbe besmislen. Kao i Gustav Mahler, razvio je ljubav spram prirode, koja je zrcalo ljudske duše. Znamo da je skladao klavirske kompozicije. No, isto tako poznato je što je Mahler mislio o njima – da su čisti diletantizam. Pa, ipak to ga nije omelo da Nietzschea nakon Schopenhauera smatra najznačajnijim misliocem koji je uopće pisao o glazbi. U monografiji o Mahleru, nailazimo kod Adorna na često omalovažavajuće prosudbe o njihovu odnosu spram biti glazbe. Za razliku od Schopenhauerova pesimizma kojeg vidi u tragičnoj umjetnosti, Nietzsche je zagovornik samopotvrđivanja života, jer za njega tragedije ne podučavaju čovjeka očaju i tuzi. To, pak, ne znači da je bio na strani nekog prosvjetiteljskoga optimizma. Zanimljivo je da se u literaturi o odnosu Schopenhauera i Nietzschea spram Mahlera upućuje na to da je još kao mladi dirigent ali i kao skladatelj preuzeo od Wagnera i Nietzschea koncept Gesamkunstwerka. U njegovu shvaćanju glazbe to je značilo sjedinjenje plesa, muzike, pjevanja, igre, arhitekture pozornice i likovnih umjetnosti. U jednom razgovoru iz 1906. godine Mahler je izrekao i stav da je Nietzscheov Zaratustra rođen iz duha glazbe, točnije da je rođen simfonijski. Neki će tumači upozoravati da se u Mahlerovoj III. Simfoniji može nazrijeti ideja vječnoga vraćanja jednakog, jer je skladatelj post-romantike nastojao sjediniti ono što je mladi Nietzsche još u Rođenju tragedije iz duha glazbe ostavio kao testament njegove ‘umjetničke religije’ (Kunstreligion), a to je sinteza onog apolinijskoga i dionizijskoga. Nema nikakve dvojbe da se s njegovom glazbom najistančanije uopće moguće realizira ono nemoguće ‒ metafizička glazba ideja. Mogli bismo tako nizati još podosta primjera da posvjedočimo kako je Mahler ničeanski ‘mislio’, kao u Liedes von der Erde. Pritom je neporecivi dokaz posljednja četiri stiha u kojima se pojavljuje kružno gibanje prirode u vječnosti. Die liebe Erde allüberall Blüht auf im Lanz und grünt aufs neu! Allüberall und ewig blauen licht die Fernen! Ewig…Ewig… Ewig…Ewig… Zapitajmo se ipak samo ovo. Kako je moguće da mišljenje bivanja u kojem Nietzsche uvodi najtežu misao vječnoga vraćanja, koja je bit metafizike i ujedno mogućnost njezina prevladavanja, uopće glazbeno ‘progovori’ ako je bit glazbe u onome što je neiskazivo i nepojmovno i stoga s onu stranu svake razlike apolinijskoga i dionizijskoga? Možda nećemo puno razotkriti ako kažemo da je glazba Mahlera ona koja jedina posjeduje ono tragično u svojim posljednjim nakanama, a njezin mesijanski zov pomirbe prirode i ljudske duše predstavlja topologiju ove čežnje za vječnim cvatom zemlje. Možda nećemo ni daleko dospjeti u promišljanju Mahlerove ‘umjetničke religije’ ako ustvrdimo da je njezin učinak daleko veći od onog tko je taj koncept preuzeo od Hegela, Schellinga i Hölderlina, a posrijedi je, dakako, Richard Wagner. Mahler je, uostalom, kako smo već rekli Zaratustru mogao zamisliti jedino rođenog iz duha simfonije, a ne mitološki konstruirane opere, koja mu nije mogla pružiti ništa osim uzaludnosti oživljavanja onog što je nestalo s duhom romantike. Mahler je otvorio prostor-vrijeme kaosa, kontingencije i emergencije u suvremenosti zato što je u svojem metafizičkome patosu pohvale zemlje napustio krv i tlo Heimata. Nikad nismo mogli čuti da njegove simfonije služe kao dekor bilo kakve totalitarne fašističke lakrdije ili bilo kakve pseudo-kozmopolitske utopije europejstva. Ljepota onog što je rođeno u boli i patnji i završava s tragičnom sintezom prirode i ljudskoga onkraj svih granica naše ništavnosti nije podobna za inscenaciju nacije-države i njoj pripadnog okorjeloga kiča. Ewig…Ewig… 2. U pismu Anni von Mildenburg vjerojatno 18. lipnja 1896. godine, čitamo kako Gustav Mahler kaže da je ʺčovjek, takoreći, sam instrument na kojem svira svemirʺ. Taj iskaz Georg Mohr u tekstu ‘Schopenhauer i Mahler’, tumači na taj način što ustvrđuje kako je skladatelj zapravo instrument kroz koji glazba ulazi u svijet, a sam je svijet izjednačen sa svijetom glazbe. Jasno je da Mahler unatoč svojem stavu o prirodi iz koje svi zvukovi dopiru i postaju tonovima u glazbi ipak ne pada u kušnju da panteizira glazbenu umjetnost do stupnja neke mimetičke teorije koja bi dovela do sentimentalizma i kiča. Na tragu Schopenhauerove estetike glazbe koja iz pra-prirode uzima pra-ritmove, Mahler je skladatelj produhovljenja prirode, ali ne u hegelovskome smislu. Zašto je ovo iznimno važno za razumijevanje njegove V. simfonije s kojom će doseći posvemašnje jedinstvo prirode i duha u uzvišenosti koja nadilazi oboje, i prirodu i duh, te u Adagiettu ostavlja iza sebe svekoliko umijeće skladanja svih prethodnih epoha i stilova? Zbog toga što je u razlici spram Wagnera potražio u Schopenhaueru onu filozofiju koja kroz metafiziku volje i etiku sućuti spaja subjektivnost autorstva i božanski trag iskupljenja. Mnogo je dokaza kako je Schopenhauer za njega već od mladosti prekretan mislilac, a za tzv. filozofirajućega glazbenika, kako Mohr lijepim izrazom određuje bit Mahleove fascinacije s filozofijom i uzvratno moje fascinacije s Mahlerom još u ranoj mladosti, ništa nije u glazbi samo čin kontingencije umijeća skladanja i izvedbe u tehničkome smislu. Sve je u metafizičkome podudaranju osjetilnoga i nadosjetilnoga, zvuka i vibracije svemira, čak i kad se vrlo teško mogu pokazati izravni ili neizravni filozofijski utjecaji na, primjerice, njegove skladbe kao što su Dječakov čarobni rog ili, pak, Pjesma o Zemlji i VIII. Simfonija. Kad slušamo, dakle, Mahlerovu glazbu onda nas ne prolaze trnci zbog filozofirajuće kompozicije u kojoj bismo valjda trebali vidjeti i samog pesimistički natmurenoga genija s velikim kovrčavim ‘bafama’ kao što je to bio pisac Svijeta kao volje i predstave. Ono što nas fascinira u doživljaju ove glazbe jest neponovljivi događaj stapanja uzvišenosti i neiskazivosti ljepote koja u tragičnome ozračju njegovih simfonija prožima sinestetičku tjelesnost čovjeka do krajnjih granica mogućnosti umjetnosti. Iako je sam Schopenhauer išao tako daleko da je nastojao glazbi dati ontologijsko značenje osmišljavanja svijeta polazeći od odnosa između visine tonova kao i glasova, u ovom zapisu to ćemo preskočiti i samo reći ono što kaže i Alma Mahler u jednoj bilješci. Naime, ona kaže da je Mahler ʺčešće govorio da o biti glazbe osim Wagnera u ‘Beethovenu’ jedino Schopenhauer u Svijetu kao volji i predstavi ima nešto vrijedno reći. To mjesto u Svijetu kao volji i predstavi jednom je, kako svjedoči (Arnold Berliner) nazvao najdubljim što je prema njegovim saznanjima ikad napisano na tu temu.ʺ (Georg Mohr, isto, str. 177.) Glazba proizlazi iz volje skladatelja, koji je prema Schopenhaueru, onaj subjekt spoznaje a koji, kako kaže Mohr, ‘intuitivno stvara glazbu’. Zanimljiivo je nadalje da na tom tragu Schopenhauera sam Mahler u jednom pismu Arturu Seidlu 17, veljače 1897. godine uzima sliku mjesečara. Ova je metafora naprosto briljantna i to zbog toga što mjesečari lutaju svijetom zaobilazeći vrtoglave bezdane. Kamo idu drugdje negoli tamo gdje se nitko ne usuđuje. Hodajući po krovovima bliski su nebu i zvijezdama, ali istodobno toliko u opasnosti da im je život neprestano izložen riziku iznenadne smrti ili neke tragične bolesti. Uostalom, Beethoven je oglušio, a Nietzsche, koji je usto što je bio filozof i pjesnik skladao niz kompozicija za glasovir, završio je s torinskim ushićenjem, odnosno ludilom. Ako s glazbom odjekuje svemir ili kako to kaže Jorge Luis Borges da je glazba savršena simetrija svemira, onda je posve shvatljivo zašto je Mahler u Schopenhaueru vidio svojeg misaonoga zaštitnika i nadahnjujućeg tumača estetike genija. Ostavimo ovdje problem koji je Mahler rješavao u izravnome otklonu od Schopenhauerovih ‘klasicističkih’ ideja često na rubu dogme. Naime, Mahler u svojoj glazbi ne prenosi metafizičke pretpostavke Schopenhauerove filozofije, već se slobodno prihvaća svojevrsnoga obrata naspram odnosa volje i predstave, što znači da mu taj izravni odnos subjektivnosti i izvedbe nije predmet njegova shvaćanja o biti glazbe. Slušamo li bilo koju skladbu iz Mahlerova opusa, bit će nam razvidno kako je posrijedi disonantnost između ideje i zbiljskoga načina kojim se glazba pojavljuje u svijetu. No, ova disonantnost ne ide u prilog teorije glazbe koju je u avangardnome ruhu osmislio Theodor W. Adorno, i sam autor provokativne monografije o Mahleru naslovljene Eine musikalische Physiognomik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1960. Što je, dakle, bit glazbe o kojoj Mahler na tragu Schopenhauera ne samo promišlja filozofirajući u pismima prijateljima, već i sklada prožet istodobno željom da uzvisi ono pra-prirodno i da dovede u sklad disonantne tonove svijeta koji tone u tehničku bezosobnost i sivilo ljudske egzistencije? Na to pitanje neka odgovor bude u mojem prvom dojmu, kojeg se još uvijek sjećam gotovo intenzivno, kad sam krajem 1986. godine dobio LP-ploču DECCA s Mahlerovom V. Simfonijom u cis-molu u izvedbi čikaškoga simfonijskoga orkestra pod ravnanjem maestra Georga Soltija. U toj znamenitoj V. Simfoniji, naime, nastaloj 1903. godine, Mahler uranja u mističnost, rezignaciju i čežnju za iskupljenjem. Sve što je utkano u ovu glazbu ima čitav veličajni doseg ugođajnosti koji doista podsjeća na one strahotne stranice iz njegovih Pjesama o mrtvoj djeci. Simfonija koja se sastoji od Žalobne koračnice, Stürmisch bewegt, Scherza, Adagietta i Rondo-finala na istinski način predstavlja bit glazbe uopće, a ne samo tog najvećeg simfoničara romantičnoga razdoblja, koji će biti zapamćen i kao prethodnik glazbenoga impresionizma. Poslije slušanja ove ploče ostao sam satima u stanju mjesečarenja i ugođaja uživanja u uzvišenosti onog što pripada poetskome doživljaju iščeznuća svijeta uopće. Ta mi je glazba postala više od duhovnoga poziva da je samo filozofijski moguće razumjeti ono što njezini tonovi iskazuju. Što? Iskustvo stapanja s prazninom i veličajnošću svemira kroz kojeg skladatelj orfejski doziva glasove iščezlih u vremenu i ideju iskupljenja dovodi do najviših vrhunaca bitka uopće. Iskupljenje nije religiozno-etički čin, već čin ove artističke metafizike koja ljepotom uspostavlja disonantni sklad između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Ništa se više u glazbi ne može reći, osim možda da čovjek nije instrument vječne harmonije svemira, već namjesnik njegova stvaranja i razaranja, njegov Scherzo i Adagietto, zauvijek… 3. Praizvedba Mahlerove III. Simfonije održana je 9. lipnja 1902. godine u Krefeldu, a dovršena je već 28. srpnja 1896. godine. Georg Mohr tvrdi da je ova simfonija djelo s izrazitim glazbeno-filozofijskim značenjem usmjerenim spram Prirode koja pjeva samu sebe. Nije nipošto iznenađujuće zašto je kompozitor i dirigent odlučio posvetiti ovo djelo baš svojevrsnoj umjetničkoj apologiji romantičnoga shvaćanja prirode koje je obilježilo nadasve duh njemačke romantike od Hölderlina i Novalisa do Schlegela i mladoga Nietzschea. U Prepisci i sjećanjima iz lipnja 1896. godine tako nailazimo na Mahlerov stav ʺkako jedva da se muzika može nazvati nečim drugim osim mističnim, čudesnim glasom prirode’, a u III. Simfoniji to osobito dolazi do izražaja kad se ‘svijet, priroda kao cjelina…otvara iz takoreći bezrazložne šutnje spram tonova i zvukova.ʺ Ove riječi podsjećaju na Hölderlinov izrijek o podrijetlu muzike u mitskome dobu Grka iz neizrecive šutnje. No, ova šutnja nije ništa ljudsko. Iz nje nastaju tonovi i zvukovi, a to znači da je pra-temelj svekolike glazbe u onome što nadilazi pojmove reda i kaosa. Mahlerovo shvaćanje prirode, međutim, kako to ispravno tumači Mohr, ne može se izjednačiti s proširenim stereotipima i klišejima o prirodi kao izvorištu organskoga i duhovnoga života. Štoviše, kako svjedoči sam Mahler u pismu Anni von Mildenburg 1. srpnja 1896. godine, prirodu valja uzvisiti do nečeg što se ne može svesti ni na što profano ljudsko-suviše-ljudsko, jer je njezina moć izvan panteističke očaranosti mitsko-mističnim bićima. Utoliko je po njegovu samorazumijevanju bit III. Simfonije u nečem posve drukčijem izvan romantike i romantizma. ‘Moja simfonija bit će nešto što svijet još nije čuo! Cijela priroda postaje pritom glas i priča tako duboko tajnovito što se možda zbiva u snovima!’ Svijet nije nikakav horizont pojavljivanja tonske glazbe koja već uvijek pretpostavlja ono što tehničko umijeće muziciranja proizvodi autonomno. Naprotiv, svijet je stapanje s prirodom kao carstvom zvukova. Glazba o kojoj Mahler naviješta svoje proročanske stavove nije mimetički sklop niti reprezentacija onog što pripisujemo prirodi kao oblikovateljici zvukovnoga odnosa između vibracija njezinih struna i ljudske osjetilnosti. Što Mahler uistinu hoće s ovom simfonijom jest izvedba ‘glazbenoga i simfonijskoga pjesništva’, kako to piše u pismu Anni von Mildenburg. Najizazovnije u njegovu samorazumijevanju odnosa prirode i glazbe postaje metafora zrcala. Jer tek se kroz istinsku glazbu i njezinu mistiku može priroda u svojoj vitalističko-stvaralačkoj ekstazi pojaviti kao umjetničko djelo, ne puka neizrecivost onoga što uobičajeno umjetnost prikazuje i predstavlja. Ipak, zrcalo nije ovdje metafora neke vulgarne teorije odraza. Svijet zvukova iz prirode zrcali se u čistoći simfonijske glazbe kao pjesništva. Jasno je, pak, da Mahler u pojmu pjesništva (Dichtung) ima u vidu ono pjesništvo koje otključava tajnu prirode i njezin metafizički rang. Da bi se shvatio sav filozofijsko-glazbeni patos III. Simfonije valja vidjeti da sam kompozitor luči između dviju spoznajno-teorijskih pristupa u razumijevanju svijeta. Prvi je naivno-realistički s pojmom oponašanja zvukova iz prirode i odraza njezinih vibracija u glazbi. Drugi je onaj koji na tragu Schopenhauera svijet shvaća kao čin stvaranja umjetničkoga djela kojim priroda poprima značenje uzvišene forme čiste duhovnosti. Otuda govor o ‘glazbenom i simfonijskome pjesništvu’ s kojim Mahler nastoji odrediti ono ‘novo’ što ‘svijet još nije čuo’. Zašto je baš ova simfonija postala paradigmatski primjer onog što spaja filozofiju Schopenhauera i Nietzschea s pjesništvom njemačke romantike i njezinim slavljenjem novog boga Pana? Postoji niz muzikologijskih objašnjenja tog susreta onog izvanglazbenoga u simfoniji koja izaziva toliko afektivno-refleksivnih odjeka. Pimjerice, polifonija i svjesno dekonstruiranje klasične glazbe s njezinim harmonijskim sklopom, potom svojevrsni dijalog s njegovim uzorima poput Bacha, Beethovena i Wagnera. No, glavna novost njegova kompozitorskoga postupka je naprosto nesvodivo bliska ideji autonomnosti moderne umjetnosti kao što je krajem 19. stoljeća bilo već uobičajeno s Mallarméom govoriti o pjesništvu za pjesnike. Dakle, Mahlerova je III. Simfonija realizirana muzika za glazbenike odnosno samosvrshovito djelo koje promišlja bit glazbe kao stvaranja ‘novoga svijeta’ iz duha glazbe, da to kažemo u Nietzscheovu stilu. Ako je muzika ozvučenje stapanja ‘prirodnoga glasa’ s onim tehnički instrumentalnim, onda je djelo tog stapanja umjetnička konstrukcija čiji smisao ne leži izvan muzike, nego u njoj samoj. Kad muzika kao uvjet mogućnosti postojanja glazbe, što je inverzija tradicionalno metafizičkoga odnosa biti i pojave, postane eksperiment koji prirodu uzdiže do duhovnoga svijeta čiste umjetnosti, onda smo uistinu dospjeli do najave onog što će sa Stravinskim i njegovim Posvećenjem proljeća doživjeti sintezu muzike i glazbe, duha i prirode. Kad se ova Mahlerova simfonija filozofijski svede na zajednički nazivnik, onda je možda moguće kazati da je njezina posljednja nakana srodna onome što u romantici E.T.A. Hoffmann označava metafizičkim pojmom neizrecivoga kao apsoluta koji nadilazi ‘izvanjski svijet osjetila’, a pritom misli na instrumentalnu muziku. I Novalis je bio istog stajališta. Utoliko je izraz Georga Mohra o ‘metafizici instrumentalne muzike’ pogođen stoga što se više ne radi o oponašanju i odrazu prirodnih zvukova, nego o pokušaju prekoračenja granica koje dijele prirodu i ljudski svijet. Mahler je nesumnjivo post-romantički umjetnik i dijeli mnoge postavke ne samo Hoffmanna, već i drugih prominentnih autora ovog kruga koji je blizak shvaćanju Schopenhauera. Zašto uopće priroda ima značenje onog neizrecivoga koji glazbi podaruje ‘stimulans za život’, ničeanski govoreći? Zato što je muzika kao izvorište glazbe ono što proizlazi iz siline i ljepote prirode kao moći u njezinoj nesvodivoj uzvišenosti. Kad priroda u svojoj čudovišnoj šutnji progovori kroz poetsku simfoniju kao što je ova treća Mahlerova, onda je posrijedi ono tajnovito i mistično što ‘priča’ govorom snova tako što se obraća samim glazbenicima kao mediju vlastite ne-iskazivosti. I tako smo 1896. godine dobili instrumentalno pjesništvo za glazbenike kao put spram čiste glazbe koja pjeva o prirodi kao onom što određuje granice duhovnoga svijeta. Ako je prije toga već stvoreno pjesništvo za pjesnike, a u španjolskome baroku je Velázquez stvorio sa slikom Las Meninas slikarstvo za slikare, što je drugo preostalo u 20. stoljeću negoli da Niels Bohr s kvantnom fizikom stvori fiziku za fizičare. Ako je priroda ono neizrecivo, onda je umjetnost glazbe nakon Mahlerove III. Simfonije otvoreni put spram autopoiesisa. Ni manje ni više, ali sve drugo bilo bi pad u bezdan mimesisa. Ewig…Ewig…

January 12, 2024
Sloboda, revolucija, apokalipsa

Sloboda, revolucija, apokalipsa

1. Život i djelo Jacob Taubes rođen je u Beču 23. veljače 1923. godine, a umro je 21. ožujka 1987. godine u Heidelbergu. Filozof i teolog, obrazovan za rabina bio je jedinstveni mislilac našeg vremena izvan uobičajenih okvira iako je pripadao akademskome okružju. No, subverzivno ga je preusmjeravao u prostor apsolutne slobode mišljenja i življenja. 1947. je u Zürichu doktorirao s djelom o zapadnoj eshatologiji. Predavao je na Jewish Theological Seminary u New Yorku, na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu te na sveučilištima Harvard, Princeton i Columbia. Veći dio svoje karijere, od 1966. godine, proveo je kao profesor na Slobodnom sveučilištu u Berlinu. Utjecao je na mnoge suvremene filozofe, posebno na Emmanuela Lévinasa, Giorgia Agambena i Petera Sloterdijka. Za života su mu objavljena djela: Abendlandische Eschatologie (1947.) i Ad Carl Schmitt (1987.), a posthumno Die politische Theologie des Paulus (1993.) i Vom Kult zur Kultur. Bausteine zu einer Kritik der historischen Vernunft (1996). Također, uredio je i tri sveska djela Religionstheorie und Politische Theologie (Der Furst dieser Welt. Carl Schmitt und die Folgen, 1983.; Gnosis und Politik, 1984.; Theokratie, 1987.) Zajedno s Jürgenom Habermasom i stručnjakom za Hegela, njemačkim filozofom Dieterom Heinrichom, Taubes je priređivao glasovitu biblioteku Theorie kod nakladnika Suhrkamp u Frankfurtu na Majni. 1979. godine pokrenuo je zajedno s filozofima Odom Marquardom i Wernerom Pannenbergom znanstveni projekt Politička teorija i hermeneutika u okviru koje će nastati tri zbornika posvećena teoriji religije i političkoj filozofiji, a to je sve bilo u znaku misaonoga utjecaja kontroverznog pravnika i politologa Carla Schmitta. Taubes ga je prvi put susreo 1978. godine, iako je bio neprestano u dijalogu s njegovim političkim mišljenjem još nakon kraja 2. svjetskoga rata. Njegov otac, rabin Zwi Taubes vodio je židovsku zajednicu tridesetak godina u Zürichu. 1965. godine preselio se u Izrael i 11. siječnja 1966. godine izvršio samoubojstvo u Jeruzalemu. Sam je Jacob Taubes patio od kliničke depresije. Razbolio se od raka sredinom 1980-ih godina i posljednjih godina života svoju briljantnu predavačku aktivnost, u sjeni skore smrti, sažeo je u nastojanju da iskaže jezgrovito temeljne misli o judaizmu, ehatologiji, gnozi i cionizmu. Mnogi suvremeni tumači njegova djela ukazivat će na to da mu je misao u cijelosti gotovo postmoderno fragmentarna, katkad anegdotalna, a stil na rubu između apodiktičke jednostavnosti izricanja postavki i ironične note koju je baštinio iz tradicije židovskih parabola i njemačke romantike. Fama kruži o njegovu burnome životu kao zavodnika žena, boema i sveučilišnog profesora osebujnoga stila govorenja za kojeg su mnogi smatrali da je izraz genija, jer je predavao bez bilježaka i pritom pokazivao nevjerojatnu moć erudicije iz svih područja filozofije, teologije, povijesti kulture i religije. Donosio je uvijek i prije svih radikalan stav o složenim temama iz područja politike i kulture. O tome svjedoče mnogi uvaženi intelektualci. Uostalom, na listi njegovih obožavatelja nalaze se veliki talmudist Saul Lieberman, književnica Susan Sontag, pravnik i politolog Carl Schmitt, studentski vođa nove ljevice te pobune 1968′ u Berlinu Rudi Dutschke, filozof poststrukturalizma Jacques Derrida. Za američkog neokonzervativnog publicista i teoretičara društva Irvinga Kristola upravo Taubes predstavlja istinskog karizmatskoga intelektualca kakvi se rijetko više pojavljuju u javnome životu. Između stvaralačke mahnitosti i samodestrukcije njegov život kao da je još jedan dokaz za to kako ono što prožima naraštaj post-Holokaust i post-apokalipse židovskih intelektualaca nije moguće svesti tek na pojedinačno iskustvo tragične melankolije i negativne eshatologije. Samoubojstvo oca te njegove prve žene Susan Taubes, koja je 1977. godine učinila isto nakon objavljivanja njezina provokativnog romana u kojemu je prikazivala život s Jacobom Taubesom, uzdiže sudbinu raskorijenjenosti i čežnje za novim-starim zavičajem na razinu kozmopolitske melankolije. Nije li uistinu misteriozno da je gotovo slična stvar bila i s pjesnikom Paulom Celanom, a još je više intrigantnije što su obojica, Celan i Taubes, bili u ljubavnoj vezi s velikom austrijskom pjesnikinjom Ingeborg Bachmann. Ostavimo čudovišne traume srca i uzvišene tajne tijela. Ono što je mnogo više intrigantnije od svega toga jest bljeskovita i izazovna misao jednog filozofa i teologa eshatologijsko-apokaliptičkoga usmjerenja. 2. Izvori zapadne eshatologije Misao Jacoba Taubesa ne može se jednoznačno smjestiti tek uz duhovno podrijetlo preispitivanja nasljeđa judaizma i kršćanstva u onome što je sam nazvao zapadnom eshatologijom. Njegova je intelektualna pozicija istodobno određena židovskim duhovnim nasljeđem u 20. stoljeću kao ishodištem ispreplitanja različitih kulturnih svjetova, od Njemačke, Amerike do Izraela. No, ono što osobito svjedoči o moći usvajanja njegovih ideja jest uistinu nešto paradoksalno i na rubu aporije. U 21. stoljeću njegova se djela zaslugom mislilaca poput Sloterdijka i Agambena iznova tumače i komentiraju, iako je za života objavio samo jednu knjigu, znamenitu doktorsku disertaciju koju je obranio 1947. godine na Sveučilištu u Zürichu. Tekst je doktorata objavljen u izdanju nakladnikaFrancke u Bernu pod naslovom Zapadna eshatologija (Abendländische Eschatologie). Mnogi pouzdani tumači ovog djela, ne samo filozofi i teolozi, već i povjesničari kulture i religija, smatraju kako je posrijedi jedna od najlucidnijih analiza biti onog što pripada ideji zapadne povijesti kao grčko-židovske eshatologije. U toj je knjizi istodobno povezan Talmud s Hegelovom spekulativnom dijalektikom povijesti, židovski, gnostički i kršćanski izvori s idejama europskoga prosvjetiteljstva. Sloboda i revolucija postaju razumljivim iz vremenske dimenzije budućnosti koja spaja mesijanstvo i apokalipsu. Ovaj začudni sinkretizam ideja uistinu je pretkazanje nadolazećega vremena koje se u suvremenosti odlikuje time što više ne može biti drukčije razmatrano negoli iz perspektive bezdana i bestemeljnosti same slobode. Taubes ideju slobode smatra temeljnom riječju Zapada. Već na počecima ove prekretne knjige za razumijevanje biti povijesti nailazimo na formulaciju kako je pitanje o slobodi ujedno glavna tema apokaliptike. Revolucija nikad otuda ne može biti svedena na puki politički čin smjene vlasti, nego se odnosi na cjelokupni obrat života u duhovnome i političkome smislu. Taubes o tome izričito kaže sljedeće: “Znači li revolucija samo zamjenu postojećeg društvenog poretka nekim boljim, tada veza apokaliptike i revolucije nije očigledna. No znači li revolucija suprotstavljanje nekoga novog totaliteta svijeta, koji ga jednako obuhvatno, naime u temeljima, nanovo zasniva kao što ga niječe, tad je apokaliptika bitno revolucionarna. (…) Apokaliptika je revolucionarna jer preokret ne vidi u neodređenoj budućnosti, nego posve blizu. Stoga je apokaliptičko proročanstvo buduće, a ipak posve sadašnje. Telos revolucije povezuje kaotične sile kakve bi inače rasprsnule svaku formu, nadilazeći ozakonjene granice. I revolucija ima svoje forme i jest u ‘formi’ upravo kad potrese okoštale oblike, pozitivnost svijeta. Apokaliptičko načelo u sebi sjedinjuje moć što razara obličja i onu što oblikuje.” [Jacob Taubes, Zapadna eshatologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009, str. 18-19. S njemačkoga preveo Dalibor Davidović] Vrhunac svoje filozofijsko-teologijske spekulacije o biti eshatologije u okvirima zapadne metafizike Taubes uspostavlja tako što nastoji pomiriti najradikalnije Hegelove učenike i njegove kritičare kao što su to bili Marx i Kierkegaard. Ono konačno i krajnje u mišljenju nije otuda misao o propasti svijeta, već o zaokruženosti svijeta na kraju vremena prolaznosti iz čega proizlazi novo razotkriće same biti božansko-ljudske otvorenosti svijeta. Kad dolazi do silaska transcendentnoga izvora ove ideje u ovostranost svijeta, tada Marx kao mislilac revolucionarnoga obrata društvenoga poretka kapitalizma i Kierkegaard kao mislilac egzistencijalnoga obrata subjekta građanske svijesti nisu više pomirenje nepomirljivoga, ateizma i teizma. Umjesto dijalektičke sinteze, ovdje je na djelu paradoksalna sveza i odnos nužnosti i slobode, jer Marx s idejom novoga čovjeka i besklasne zajednice te Kierkegaard s idejom božanskoga potpornja etičko-religiozne svijesti o djelovanju ispunjavaju mesijansko-apokaliptičko stanje događaja s onu stranu moderne tragedije otuđenja i postvarenja čovjeka. Ono što je pritom u Taubesovu mišljenju nadasve izazovno jest da iz post-Holokaust i post-apokaliptičke perspektive promišlja mogućnosti nikad ostvarenog susreta i događaja apsolutnoga zbližavanja izvora zapadne eshatologije. Nije više, naravno, riječ o počecima u grčkoj filozofiji koja se s prosvjetiteljstvom i Kantom, te s vrhuncem u Hegela uzdigla do zbiljske ideje vladavine uma nad povijesnim silama kaosa i raspada ljudskoga. Daleko je važnije u svemu tome nešto ipak drugo. Taj drugi i drukčiji izvor koji Taubes tako strastveno i energično, polemički i kilijastički, dovodi na vidjelo u svojim predavanjima o kršćanskoj gnozi i židovskoj eshatologiji na sveučilištima Humboldt u Berlinu te Columbia u New Yorku i Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu jest put spram onog što je njegov neskriveni uzor i svojevrsni učitelj mišljenja Carl Schmitt imenovao političkom teologijom. Kako je bilo uopće moguće da jedan Židov poput Taubesa, sin rabina i asistent velikog židovskoga teologa i povjesničara religije i kulture kao što je to bio Gershom Scholem, najznačajniji mislilac cionizma u 20. stoljeću, dospije do pokušaja spajanja nespojivoga, naime do nastojanja da se Schmittova teorija političkoga i politike unatoč njegova antisemitizma i blizine nacizmu uspostavi kao način razumijevanja onog što danas tako usudno određuje doba postimperijelne suverenosti, a to je traganje za pomirenjem svetoga i svjetovnoga, Boga i revolucije? Zar nije uistinu u najmanju ruku simptomatično da su i Walter Benjamin i Jacob Taubes otvoreni priznali kako im je Schmitt s postavkom iz njegove Političke teologije I iz 1922. godine da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani teologijski pojmovi otvorio mogućnost drukčijeg shvaćanja odnosa između temelja religije i temelja politike uopće? Taj “apokaliptičar proturevolucije”, kako ga je nazvao Taubes, nesumnjivo ima utjecaj još i danas upravo zbog toga što njegova ključna postavka iz Političke teologije I savršeno odgovara na pitanje o karakteru globalno-planetarnoga svijeta u kojem neoimperijalna posezanja Amerike, Rusije i Kine za teritorijem drugih država poništavaju velike iliuzije liberalizma o slobodi i ljudskim pravima. Schmitt tvrdi da je „suveren onaj koji odlučuje o izvanrednome stanju”. [Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet, Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922, str.13.] Kritika liberalizma u njegovim spisima postaje tako kritikom preobrazbe povijesti u njezin kraj u znanstveno-tehničkome produktivizmu i tehnokratizmu. Na tom tragu je moguće onda izvoditi postavke o obratu teleologije i eshatologije povijesti u čistu kontingenciju politike, budući da je temeljni stav njegove antropologije decizionizma da se čovjek nalazi u položaju sukoba između dviju podjednako snažnih sila. Ni anđeo ni vrag, ni „dobar“ ni „zao“, premda je ovo potonje bliže kršćanskome nauku o iskonskome grijehu, čovjek se za Schmitta egzistencijalno određuje u borbi i priznanju vlastitosti. Političko je stoga uvijek dvoznačno. Premda je njegovo određenje u nesvodljivosti djelovanja. Politička je teologija djelovanja u sferi države zapravo „teologija bez Boga“. [Vidi o tome: Žarko Paić, “Katehon ili o gubitku povijesti – Carl Schmitt i politička teologija”, u: Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017, str. 219-266.] Što ga nadomještava ili ga drukčije postavlja u svijetu gotovo gnostičke zapalosti u glib postojanja jest mogućnost promjene stanja. S jedne je strane vjera u Boga i tradicionalni katolički nauk stabilnosti institucija, koji seže od cezaropapizma do konzervativizma 20. stoljeća, a s druge moderni put svjetovne politike nesvodljive na religiju, pravo, moral, kulturu, znanost i tehniku. Taj drugi put pretpostavlja „realistički“ odnos spram nepostojanja čvrstih ciljeva te svrha života i povijesti. U Njemačkoj se 1920-ih godina za ovu paradoksalno-aporetičnu duhovnu situaciju vremena i njegove glavne idejne pokretače kritike modernosti uobičajilo govoriti o „konzervativnoj revoluciji“. Uz Carla Schmitta, u najznačajnije mislioce tog smjera ubrajaju se još Martin Heidegger i Ernst Jünger. Revolucije i kontrarevolucije su dovršena „velika priča“ moderne. Uostalom, Schmitt je do toga došao nakon 2. svjetskoga rata. Izgradnja pravno-političkih temelja nadnacionalne Europske zajednice u tome je bila jedan od presudnih događaja. U prepisci s Alexandreom Kojèveom jasno se naglašava ova misao. Što preostaje od političkoga nije drugo negoli čista „hereza“. Gotovo bi se moglo imenovati neognostičkim pokušajem preusmjeravanja povijesti iz sekularnoga tijeka modernosti. Radi se, dakako, o političkoj teologiji. I nije stoga začudno da se mišljenje političkoga iznova danas kreće u začaranome krugu onoga što su i on, ali i Eric Voegelin s pojmom „političkih religija“, predskazali 1930-ih godina. [Eric Voegelin, „Political Religions,“, u: Modernity Without Restraint. The Collected Works of Eric Voegelin. Vol. 5. University of Missouri Press, Columbia-London, 2000.]Povratak političkoga u „doba neutraliziranja i depolitiziranja“ nužno izaziva i trijumfalni „povratak religije“. Tko govori o svetome i mističnome u svjetovnome životu, taj unaprijed zna da govori o politizaciji religije. Na ovaj ili onaj način država uz pomoć religije na kraju povijesti legitimira svoju moć, ma koliko se to činilo zastarjelim i „već viđenim“. U Taubesovu razumijevanju istog problema susrećemo se, međutim, s pokušajem da se dva temeljna pojma zapadne eshatologije kao povijesti ideja od Grka i Židova do modernih vremena s Marxom i Kierkegaardom izvedu iz onog trećeg kao što je to apokalipsa. Nije slučajno ova riječ na kraju 20. stoljeća dobila posebno značenje, ne tek filozofijsko i teologijsko u smislu kraja vremena i početka novoga eona, kakvo možemo protumačiti iz biblijske predaje, ali također i iz kilijazma Joakima iz Fiorea, teologije revolucije Thomasa Münzera i komunističkih utopija pa sve do nastanka utopije o New Age duhovnostima. U jednom manjem spisu o smislu riječi apokalipsa i apokaliptika u filozofijskome značenju od Kanta do suvremenosti Derrida je pokazao kako problem kraja povijesti i kraja vremena prolazi kroz ideju kraja čovjeka s mogućim iskustvom nenadanoga obrata u nadolazećem vremenu kao događaju mesijanskoga nadahnuća. Isto je, ali u drukčijem tonu, u kojem spominje i Schmitta i Taubesa, na svoj hermetično-razotkrivajući način tumačenja klasičnih tekstova izveo i Giorgio Agamben. [Jacques Derrida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Mario Kopić, Giorgio Agamben, Vrijeme što ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S talijanskoga preveo Mario Kopić] Taubes je prema vlastitome svjedočanstvu u knjizi Pavlova politička teologija, koja je objavljena na njemačkome 2003. godine u izdanju Finka iz Münchena, u Dodatku na svoj upečatljiv, izravan i krajnje radikalan način ocrtao povijest vlastita odnosa sa Schmittom od 1948-1978. godine. [Jacob Taubes, Pavlova politička teologija, Ex Libris, Rijeka i Sinopsis, Sarajevo, 2008, str. 177-191. S njemačkoga preveo Roman Karlović] Neću ovdje navoditi mnoga mjesta iz njihove prepiske o odnosu židovstva, katolicizma, teologijskih pitanja smisla katehona i nomosa s obzirom na povijesnu eshatologiju. Ono što je osobito zanimljivo jest da čitajući Taubesa i njegove prosudbe o Schmitu kao misliocu političkoga možemo nazrijeti kako je na skriven način, ali često i izravno, Schmitt utjecao čak i na svoje protivnike na teorijskoj ljevici kao što je to bilo s Frankfurtskom kritičkom teorijom društva. Schmitt je kao ustavni pravnik i teoretičar politike i političkoga na tragu Hobbesa za Taubesa presudan utoliko što je prvi u 20. stoljeću uveo u promišljanje povijesnoga događanja politike egzistencijalni nabačaj slobode kao odluke koja prethodi normi. Uostalom, taj se decizionizam uspostavlja vodećim načelom mišljenja koje polazi od kontingentnoga događaja kao sekulariziranoga Božjega čuda. Problem s kojim se ovdje susrećemo, dakle, nije psihoanalitičke naravi, jer bi time sveli odnos dvaju bitnih mislioca 20. stoljeća na stvar osobne simpatije i antipatije. Iako, istini za volju, valja reći da ima sve više i više tekstova koji upućuju na taj začudni sklop Taubesove manijakalne depresije s frenetičnim ispadima nečeg što on sâm u jednom pismu židovskome teologu Arhuru A. Cohenu iz 1977. godine naziva svojom ‘nemogućom naravi’. [‘I Am Impossible’: An Exchange Between Jacob Taubes and Arthur C. Cohen, Jewish Review of Books, Ljeto 2017, Jerry Z. Muller]. Sklapao je, naime, prijateljstva i naklonost prema ljudima koje je uskoro polemički izravno napadao, a posebno je to bilo razvidno u slučaju burnog razlaza s njegovim mentorom na Hebrejskome sveučilištu u Jeruzalemu, već spomenutim Gershomom Scholemom. U slučaju Taubesova razumijevanja Schmittove kritike modernosti riječ je o nastojanju da se bit političke teologije kao susreta sv. Pavla i Carla Schmitta dovede do prve i posljednje mogućnosti paradoksalnoga načina kojim zapadna eshatologija postaje testamentom židovsko-kršćanskoga nikad ostvarenoga duhovno-povijesnoga saveza. Nije li taj tragični razdor dvaju vjera i povijesnih izvora Zapada nakon Grka uistinu ono što prožima svaki pokušaj da se politička teologija uzdigne iznad svih poraza tijekom povijesti u težnji za ozbiljenjem revolucionarne apokaliptike protiv užasa, nasilja i religiozne mržnje između naroda kao što su to Židovi i Nijemci? 3. Sloboda kao otpadništvo Ima jedno mjesto iz Zapadne eshatologije koje se čini blisko onome što iskazuje Walter Benjamin u Teologijsko-političkome fragmentu. Iako Taubes ne spominje Benjamina, već ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, kršćanskoga egzistencijalista i personalista, čini se da je stvar složenija od onoga što tekst kazuje. Naime, govoreći o “tragičnoj biti prave revolucije” [Zapadna eshatologija, str. 20] upućuje se na to da “revolucija nihilizma’ ne teži nikakvom telosu, nego cilj nalazi u samom ‘kretanju’ , približavajući se time sotonskome” [Zapadna eshatologija, str. 20]. Taubes kao i Benjamin razlikuje između onog svjetsko-povijesnoga i onoga mesijanskoga. Ako ono a-topijsko stoga može imati svoju zbiljsku opstojnost samo u nekom konkretnom prostoru, očito je da između ova dva svijeta ─ onostranosti i ovostranosti ─ mora biti odnos međusobnoga prožimanja s onu stranu dijalektike. Politička teologija koju Taubes označava mjestom i susretištem Pavla kao židovsko-kršćanske moći pomirenja suprotnosti postaje nerazriješenom aporijom smisla svjetsko-povijesnoga djelovanja. Razlog leži u tome što je ovaj svijet u svojoj okrutnosti i goloći tjelesne prisutnosti čovjeka samo preduvjet za apokaliptičko i mesijansko oslobođenje u dosezanju novoga eona. Što je u kršćanskome shvaćanju spasonosno ozbiljenje Kraljevstva Božjeg, to je u židovskoj eshatologiji drukčije znamenovanje smisla nadolazeće budućnosti. Bit povijesnoga kretanja proizlazi iz budućnosti. Svekoliko promišljanje ovog problema, koje Taubes izvodi u svojim predavanjima i spisima, međutim, nije bez poteškoća upravo zbog toga što istodobno na navlastit način tumači oba izvora eshatologije ─ židovski i kršćanski. Ono što u svemu tome ostaje još uvijek nedostatno tematizirano u 21. stoljeću, kad njegova misao postaje živa u razmatranju pojma političke teologije zajedno sa Schmittom, Agambenom i nekim drugim neomarksističkim filozofima poput Alaina Badioua, jest postavka kako je kriza eshatologije nakon Pavla ujedno i kriza židovstva. Naravno, ovo onto-teo-političku postavku valja razumjeti izvan svođenja judaizma na religiozno značenje, s jedne strane, te s druge strane na politički zagovor cionizma. U njegovu “heretičkome” stavu protiv rabinskoga zagovora židovstva, Taubes se nije libio suprotstaviti čak i neupitnome autoritetu tog sklopa pitanja kao što je to bio Scholem. Poznato je da ga je taj stav u konačnici doveo do raskida prijateljstva uz svrstavanje na marginu u suvremenoj židovskoj teologiji. Zašto je njegovo mišljenje, eliptično i često fragmentarno bljeskovito, ipak veliko nadahnuće za suvremenu filozofiju s obzirom na krizu diskursa revolucije nakon 1989. godine padom Berlinskoga zida? Čini se da je iznova odgovor isti kao i u slučaju sve većeg teorijskoga zanimanja za političku teologiju Carla Schmitta. U naše suvremeno doba bezuvjetne vladavine neoliberalnoga kapitalizma na globalno-planetarnoj razini suočavamo se s “nihilizmom revolucije” jer su sve velike priče zapadne povijesti već odigrane. Preostaje samo totalna ideologija kapitala kao univerzalnoga pseudo-događaja otuđenja i postvarenja čovjeka. Misliti ovu krizu događaja u njezinoj autentičnosti znači prijeći prag svake redukcije života na izvanjske svrhe. No, isto tako, to znači napustiti vjeru u institucionalni geto političkih religija s njihovim pozivanjem na onostranost ciljeva apsolutne slobode, jednakosti i pravednosti. Taubes je autentični mislilac ove krize vjere-u-događaj nakon što su revolucije i mesijanstva postali nevjerodostojnim odgovorom na pitanje o smislu čovjeka i povijesti. Već u kanonskome spisu iz 1947. godine to je posve bjelodano iskazano ovim riječima: “Bit je povijesti sloboda. Time se povijest ne prepušta samovolji, jer nikakvo nahođenje ne raspolaže slobodom; prije će biti da sloboda kao temelj posjeduje sve ono što se na njoj zasniva. Tek sloboda uzdiže čovječanstvo iz okružja prirode u carstvo povijesti. Samo je čovjek koji prebiva u slobodi povijestan. Priroda i u nju položeno čovječanstvo nema povijest. Sloboda se može razotkriti samo kao otpadništvo.” [Jacob Taubes, Zapadna eshatologija, str. 13.] Biti otpadnikom znači slobodu uzeti za svoj totem i tabu, za prvu i posljednju istinu o svijetu u kojem je čovjek iskonski stranac, bez trajnog obitavališta, osuđen na potragu za onime što Kafka u Dnevniku naziva trećom zemljom, koje za čovjeka nema. Jacob Taubes proživio je na autentičan način ovo iskustvo slobode kao traumu mišljenja između revolucije i apokalipse svijeta.

January 11, 2024
Ruža i zadnji pas iz Dalmacije

Ruža i zadnji pas iz Dalmacije

Prvu poetsku knjigu koju sam kupio kao gimnazijalac i dalje smatram možda i najboljom knjigom uopće suvremenoga hrvatskog pjesništva. To je Prirodopis Danijela Dragojevića. Knjiga je objavljena u znamenitoj Biblioteci Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu 1974. godine, a likovno ju je oblikovao genijalni Mihajlo Arsovski. Bijelo s crveno-crnim slovima, uistinu izgleda u formalnoj čistoći izvedbe poput konceptualne ‘kupaonice’ iz koje nitko ne želi izaći van. U knjizi je svaka riječ toliko alkemijski prožeta željom da bude u svojoj jednostavnosti upućena na sebe samu i na rečenični sklop koji svemu daje drukčiji smisao od onog što pripada jeziku suvremenoga pjesništva. Neću, dakle, ovdje pisati o knjizi sa stajališta ni filozofije niti književnosti u smislu sabiranja refleksivnoga iskustva čitanja ove ‘spekulativne bjeline’ nakon gotovo pedeset godina što je čitam i što stoji u mraku prašine moje knjižnice na mansardi iz koje kroz zamagljeni prozor gledam u plavetnilo neba. U Prirodopisu sam kemijskom olovkom još odavno podvukao bitne dijelove pjesama i o njima želim ovdje kazivati. Tako, primjerice, u pjesmi Čovjek je dužan, na stranici 28 čitamo i ovo: (Ja ne znam je li itko u posljednjih dvjesta godina bio uziman ozbiljno ako nije propovijedao o paklu, Sudnjem danu, vatri, uništenju, zagađivanju, bolesti i smrti) Što reći poslije ovoga osim da je Pjesnik u pravu. Ne, nije nitko neozbiljan uziman ozbiljno ako već nije navještao kraj krajeva. O čemu se ovdje govori ako ne o onome što nazivamo prijepornom riječju koja je mučila još francuske akademičare kad su se sporili oko pojma modernosti. Paradoks je, dakle, u tome što trijumf nove epohe s njezinim kultom napretka i razvitka pretpostavlja zapravo apokalipsu i katastrofu. Naravno, znamo da je to u svojoj 9. Povijesno-filozofijskoj tezi objasnio u potpunosti Walter Benjamin kad je uzeo za primjer sliku Paula Kleea, Angelus Novus, opisujući je s prispodobama oluje koja krila anđela nepovratno tjera u budućnost, a on joj je okrenuo leđa. Na kraju 9. teze Benjamin zato može reći da je ono što nazivamo napretkom upravo ta oluja, koja stvara hrpu ruševina, sliku katastrofe. No, Dragojević ironizira ne očiglednu ‘istinu’ modernosti kao sliku propasti, već one koji u tome gotovo da uživaju. Sjetimo se da je i Jacques Derida u svojoj knjižici O apokaliptičkom tonu u novije vrijeme usvojenom u filozofiji pobrojao čitav niz endizama i dospio do postavke kako apokalipsa krajem 20. stoljeća postaje vrlo unosan žanr ne samo filozofije, već i književnosti te osobito vizualne kulture. Tko, dakle, plaši puk propašću svijeta bolje mu je da pogleda završne prizore sjajnog filma Aleksandra Petrovića, Biće skoro propast sveta, kad veseli ciganski muzikanti prolaze prašnjavom cestom za nigdje i u glas svečano i šeretski pjevaju ove stihove Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta. Dragojevića u pjesmi Čovjek je dužan nimalo ne zanimaju ni apokalipsa niti katastrofa, već jedino način kako se jezik strukturira kao, recimo to tako, apokaliptički zvuk jerihonskih trublji, te kako govor postaje neka vrsta unutarnje dužnosti govorenja protiv onih koji o tome ne govore ništa. Nije riječ samo o ironijskoj igri s riječima o dužnosti govorenja, što bi podsjećalo na patetično kazivanje o tzv. odgovornosti intelektualca o čemu i danas slušamo uvijek iste besmislice, a o čemu sam detaljno pisao u svojoj knjizi Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. Ne, Pjesnik ovoj halabuci i kakofoniji glasova već ishlapjelih proroka propasti suprotstavlja govorenje o govoru performativne praznine svijeta. Čovjek, zapravo, ako ćemo pravo, uopće nije dužan govoriti, već jedino glasno šutjeti kad sve postane jednolika dosada ovog nepodnošljivoga vremena u kojem svi govore isto, unatoč silne želje da govore drukčije. U pjesmi Led i dlake Danijel Dragojević je ‘vizionar’ i kazuje o krionici, odnosno procesu zaleđivanja, glavnoj tehnici postizanja besmrtnosti, koja i nadalje ostaje snom transhumanizma u nastojanju osvajanja svijetle budućnosti rođene ne iz čistoga uma, već iz čiste umjetne inteligencije. Tako otmjenom podrugljivošću spominje i Salvadora Dalíja koji se htio zamrznuti, pa je pitanje kako će nakon stotinu godina nakon odleđivanja govoriti budućem naraštaju o ‘intrauterusu bez dlaka’. Možda bih trebao krišom prevesti ovu pjesmu na engleski, jer autor je zakonski zabranio bilo kakvo prevođenje svojih knjiga na strane jezike, i poslati je teoretičarki transhumanizma Natashi Vita-More, koja je napisala novi manifest ovog filozofijsko-znanstvenoga pokreta, a objavio sam ga u knjizi The Technosphere as a New Aesthetic. Dragojević u ovoj moćnoj pjesmi, na stranici 26. kazuje i sljedeće: …ako kod njega bude ostalo nešto od ranijeg rođenja, namjesto izvještaja i spektakla, namjesto nastojanja da produži, prva želja, prva riječ (kažimo oporuka) bit će da što prije umre na suncu gdje su nevolje i dlakavost počele: da umre kao zadnji pas u Dalmaciji. Umrijeti ”kao zadnji pas u Dalmaciji’ znači podariti dostojanstvo ovome životu koji se opire velikim riječima i malim gestama utopija-distopija. Život je ionako, rekao bi Jean Rostand, ‘smiješna pustolovina protoplazme’, pa čemu se zanositi krioničkim planovima za odmrzavanje budućnosti. Nije problem u tome što je Pjesnik najavio u ironično-apokaliptičkome tonu u pjesmi Led i dlake ovo što se sada najozbiljnije događa i o čemu i sam mislim i pišem u svojim knjigama, a izričito u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023. Ono što je poetski više od bilo kakvih vidovitosti i intuicije jest način kojim Dragojević dolazi do stoičke istine samoga jezika u kojem se miješaju informacije iz medija i apofantički glas pobune onog govora koji, eto, završava sa smrću tog ‘zadnjeg psa u Dalmaciji’. Pjesništvo je kazivajuća apologija svjetlu i užitku činjenice da smo ovdje zato da bismo pjevali o stvarima koje nas se tiču, poput cvrčaka na grani masline i poput alkemičara što pale i tucaju mišje repove. Možete li zamisliti ove slike koje dovode u entropijski poredak značenja umiranja zadnjeg psa iz Dalmacije, alkemičare i mišje repove? Ja mogu, jer riječi su stvari s aurom neizrecivosti i ništa nije onako kako se samo vidi i osjeća. Sve ima svoju drugu zbilju, svoje onirično i jezikoslovno podrijetlo prirodopisa u kojem priroda postoji i kao ideja, i kao misao, i kao sveta riječ izvora i podrijetla u onome što znamenuje grčki physis. Filozof koji se kao fluid pojavljuje u pjesničkome kazivanju Prirodopisa jest Ludwig Wittgenstein i to onaj kasni s pojmom jezičnih igara (Sprachspiele, language games). Uostalom, na jednom mjestu Dragojević pjeva O bože, koji jesi jezik! Ne da mi se sada zavirivati u knjigu da pronađem točnu stranicu i pjesmu u kojoj se ovaj iskaz pojavljuje. Možete mi samo vjerovati na riječ i na moj s godinama prirođeni zaborav. No, postoji ona pjesma u Prirodopisu koja je vrijedna svih blaga pogleda iz zrakoplova na Korčulu i Lastovo, svih onih davnih dana i godina kad je poezija bila više od posljednje utjehe zadnjem psu iz Dalmacije. Pjesma je naslovljena Na kraju krajeva i nalazi se na stranici 51. Navest ću je u cijelosti. Na kraju krajeva što se koga tiče što u mom vrtu cvjeta ruža! Pjesma je zapovjedna i završava sa znakom uskličnika. No, ova zapovijed je uistinu bitnija od svih onih koji prijete odmazdom, smrću i istrebljenjem Drugoga. Ova pjesnička zapovijed dolazi iz vrta u kojem cvjeta ruža i njezin je simbolički intimizam nešto o čemu se ne pregovara. To je tako i ne može biti nikako drukčije. Kakva god bila ta ruža, platonska, plotinska ili naprosto purpurno-roza-žuta, riječ je o cvijetu s kojim ljepota postaje pitanje ljudskoga dostojanstva, a ono zahtijeva samotnost i spokojnost u svijetu kao vrtu, na kraju krajeva. Biti i pjesnički igrati svoju igru u tom svijetu znači zatvoriti ovu knjigu crveno-crne-bjeline s preklopom i prebrisati s nje trag paučine, trag beskrajne vedrine koja nas spašava, na kraju krajeva.

January 10, 2024
Što bi Isus učinio?

Što bi Isus učinio?

Autentična vjera kao objava Kraljevstva Božjeg u revoltu protiv svijeta nepravde, laži, ropstva, pokornosti lažnim idolima ili instrumentalizirana religija kao kapitalizam drugim sredstvima, da parafraziramo ranoga Waltera Benjamina? Ima li, dakle, vjera u drugi dolazak Isusa Krista u svojem mesijanskome zanosu više išta od onog što je možda krasilo apostolsko vrijeme nakon Kristova raspeća i uskrsnuća ili je sve to zamrlo u muzealiziranju povijesti kao političkoj teologiji starog i novoga cezaropapizma? Filozofijski je to u 21. stoljeću na poprilično hermetičan način postavio kao pitanje ponajprije Giorgio Agamben u knjizi Vrijeme što ostaje – Komentar uz Poslanicu Rimljanima (Il tempo che resta. Un commento alla Lettera ai Romani. Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S talijanskoga preveo Mario Kopić.) Riječ je o hermeneutičkome čitanju Pavlovih Poslanica, koje su prvo svjedočenje onoga što Agamben naziva ‘ temeljnim mesijanskim tekstom Zapada’. (str. 11.) No, problem prijepora i sukoba između autentične vjere i institucionalizirane religije kršćanstva koja simbolizira moć zapadnjačke povijesti kao sveze metafizike i kapitalizma nije tek u tome što bismo dijalektički mogli suprotstaviti iskustvo slobode i logiku moći. Umjesto toga, problem valja sagledati kao ono što uopće povezuje jedno s drugim i u onom trećem dobiva svoju sintetičku snagu razrješenja. Sloboda kao moć čega ‒ revolta protiv pervertirane ideologije apsolutne brutalnosti svijeta ili realizacije života kao permanentne borbe za samoodržanjem kao voljom za moć? Mesijansko doba pretpostavlja nužno koruptnost i ništavnost ovog svijeta kojim vlada zlo u liku imperijalnoga poretka osvajanja teritorija i zemlje u ‘vlasništvu’ Drugoga. Otuda je vjera svagda transcendencija zla i imanencija borbe za njegovo dokidanje. Ali, pitanje je kako i s kojim sredstvima? Vrijeme koje ostaje, pavlovski kazano, nije nimalo naklonjeno bilo kakvoj novoj eshatologiji i mesijanstvu. Štoviše, takvo vrijeme totalnoga ubrzanja tehnološki stvorene singularnosti nadilazi ljudske granice i čovjeka još više ‘postvaruje’ i ‘otuđuje’ od tzv. ljudske biti. Nemalo sam puta citirao jednu Wittgensteinovu misao kako je kršćanska religija po njegovu sudu ništa drugo negoli utjeha za neizmjerne patnje čovjeka. Vjera u Boga kao stvaratelja svijeta otuda nužno postaje pitanje dualizma onog što metafizički razdvaja onostranost od ovostranosti. Kad bi Bog bio panteistički ‘imanentiziran’ kao u Spinoze, onda bi svaki oblik institucionaliziranoga načina ‘političke teologije’ bio nepotreban. Bog nužno mora umrijeti na križu povijesti i neprestano se uskrsnućem vraćati-u-svijet kao prisutnost koja omogućuje vjeri da se stabilizira i ima razlog očekivanja drugoga dolaska Mesije. No, problem postaje utoliko veći što u doba tehnosfere i nastanka posthumanoga stanja za pitanje očuvanja ljudske biti i čovjeka u utjelovljenome stanju slike i paslike Boga nikakav mesijanski događaj utjelovljenja više nije alternativa onome što proizlazi iz ‘biti’ rastjelovljenja i tehničke nadomjestivosti tijela (embedment potire embodiement u mauzolej zamrznute povijesti metafizike). Što ostaje, dakle, ne više od vremena, već od mogućnosti vjere koja bez mesijanskoga događaja tone u redukciju političke teologije ‘revolucije’ ili ‘kontrarevolucije’? Na to pitanje zanimljiv odgovor, premda nimalo ‘radikalan i subverzivan’, već ‘politički korektan’ i postkolonijalno obojan u ideje povratka tzv. izvorima kršćanstva kao ‘revolucije’ podaruje švicarski kazališni redatelj Milo Rau u njegovu filmu The New Gospel iz 2020. godine. Usput, film je bio prikazan i na Zagreb DOX-u iste te godine. Dirnut sudbinom migranata, Rau se zaputio u Materu u južnoj Italiji kako bi krenuo stopama Pasolinijevog Evanđelja po Mateju, u kojem je inače ulogu apostola Filipa 1964. godine igrao mladi Giorgio Agamben. U Novome Evanđelju, pak, poznati kamerunski aktivist Yvan Sagnet preuzima ulogu Krista, dok su njegovi apostoli upravo migranti, seljaci i seksualne radnice. Nakon Gavrasova Z-a ovaj film doseže snagu i moć mesijanske poruke suvremenosti, a po formi je negdje između dokumentarnosti i igranoga filma. U časopisu PAJ, A Journal of Performance and Art, br. 134 iz 2023. godine, kojeg izdaje The MIT Press, Joseph Cermatori napisao je o fimu afirmativan ogled u kojem kao i mnogi drugi prepoznaje neke nove mogućnosti tzv. spiritualne revolucije danas i to u kontekstu problema zatiranja ljudskih i građanskih prava izbjeglicama iz Afrike koji u valovima dolaze u europske zemlje. Kao što je sam Rau tvrdio, opisujući svoj vlastiti rad: “Postoji, paradoksalno, samo globalna ekonomija, globalna klima, globalni protok informacija i izbjeglice; globalno civilno društvo ili čak globalno zakonodavstvo ne postoji. Mora ih stvoriti naša generacija, kao utopijski, nedovršeni projekt. … Tek kada naizgled strane, daleke sukobe shvatite kao svoje sukobe, ulazite u razinu globalnih tokova kapitala i svijesti.” Novo evanđelje, kako nas uvjerava Cermatori, s iznimnom jasnoćom osvjetljava ovaj politički i estetski projekt. Jednako kao kazalište, film i prosvjedna akcija, cilj mu je manje prikazati svijet negoli pomoći intervenirati u trenutku globalne političke krize, tako što umjetničku performativnost uvodi u novu stvarnost. Projekt zahtijeva od svojih gledatelja i sudionika da zamisle ne samo novu budućnost za umjetnost, već i nove društvene odnose, novu logiku pravde i nove etičke kodekse. Budući da film prati Sagnetov ustanak, pomaže dati vidljivost kolektivnoj borbi i nekim od najdestruktivnijih proturječja globalnog neoliberalizma. U svojoj dojmljivoj analizi Cermatori pokazuje da su današnji oblici robovskoga rada postali sastavni dio kapitalističkog sustava i nezakoniti unutar njega, istovremeno pravilo i iznimka. Naposljetku, Cermatori u ovom ogledu u PAJ-u kaže da moć filma proizlazi iz jednostavnosti njegova koncepta, dubine duhovne i moralne ozbiljnosti te izravnosti pitanja koja Rau postavlja gledatelju: “Što bi Isus propovijedao u 21. stoljeću? Tko bi bili njegovi učenici? A kako bi današnji nositelji svjetovne i duhovne vlasti odgovorili na povratak i provokacije najutjecajnijeg proroka i društvenoga revolucionara u povijesti čovječanstva?” Rauovi odgovori na ova pitanja su jasni i snažni, iako film izbjegava svaki olaki didakticizam. U jednoj sekvenci, Sagnet (kao on sam) govori gomili radnika ispred murala koji prikazuje panafričkoga revolucionara Thomasa Sankaru, s ciljem da svoje slušatelje natjera na širu borbu: “Želimo pristup pravim domovima, bez obzira jesmo li Talijani ili nismo. Hoćemo sve potrebne papire jer je nemoguće živjeti u ovoj ilegali. … Moramo krenuti u novom smjeru, u smjeru promjene, promjene koja u središte stavlja dostojanstvo, dostojanstvo svih nas, protiv dominantnih sila, protiv moći kapitalizma. Vi ste za to apostoli. Vi ste učenici.” Ovi trenuci bacaju radikalnije svjetlo na kliše koji je još uvijek popularan među američkim evangelicima ‒ “Što bi Isus učinio?” Prikaz filma i ogled o njemu u časopisu za performativne umjetnosti ponajprije sam dao stoga što je ovaj film doista uspjela politička alegorija i fikcionalno-faktualna sinteza onog što je bila i intencija Pasolinija 1960ih godina u estetsko-političkome smislu. Posveta njegovoj ideji kako film nosi u sebi mogućnost mesijanskoga događaja autentične politike vidljiv je već u tome što i Rau dekonstruira razlikovanje umjetnosti i života, ali tako da avangardnu konstrukciju događaja koji se referira na apostolska kazivanja sv. Mateja prenosi u surovu zbilju 21. stoljeća. Sve je istodobno stalno reaktualiziranje biblijskoga predloška ili izvornika, ali je Rauov film na estetičkoj razini i pohvala i preusmjerevanje Pasolinijevih kršćansko-revolucionarnih ideja u pokušaj propitivanja same biti vjere u Krista i biti religije kao institucionalizirane moći. No, u čemu je problem s onim što čini bit ovog filma unatoč njegove tzv. umjetničke vrijednosti? Ni u čemu drugome negoli u onome istome što stoji u samoj biti mesijansko-političkoga događaja ‘drugoga dolaska’ Isusa Krista na zemlju. Budimo do kraja jasni. Isto što vrijedi za postavku o fundamentalnome ‘neuspjehu’ ideje filma Mila Raua Novo Evanđelje ogleda se u fundamentalnome ‘promašaju’ Agambenove političke filozofije izvedene u hermeneutičkome čitanju Poslanica sv. Pavla i njezinim komentarima. Na jednom mjestu svoje knjige Vrijeme što ostaje Agamben spominje optužbu židovskoga filozofa i teologa Jacoba Taubesa protiv Theodora W. Adorna da je ‘estetizirao mesijansko’ (str. 42.). Pritom Agamben uistinu pronicljivo kaže da kad bi trebao na tom ‘procesu’ biti tužiteljem Adornu, onda bi za dokaz uzeo njegovu postavku s početka Negativne dijalektike gdje tvrdi da filozofija koja je trebala biti prevladana, i nadalje se održava u životu, jer je propušten trenutak njezina ozbiljenja. Uglavnom, Adorno je, slično Walteru Benjaminu, ali različito od Gershoma Scholema, mesijanstvo ‘reducirao’ na ono estetsko, a ne izvorno teologijsko-političko. Što to drugo znači negoli da film Novo Evanđelje estetski iznimno dobro pogađa u srž problema s užasom neoliberalnoga kapitalizma danas, ali da u političkome smislu ne može biti nikakvim modelom za promjenu zbilje. Zašto? Zato što je film jedno, a stvarnost u znakovima ‘političke teologije’ drugo. To drugo nije mistika slobode, već najbrutalnija i najciničnija istina Moći ovog globalno-planetarnoga poretka imperijalnoga načina vladavine u kojem Drugi mogu biti samo etički priznati kao Drugi, a doseg tog levinasovskoga priznanja završava s humanitarnim djelatnostima u izbjegličkim logorima i u umjetničko-estetskim performativnim akcijama milosrđa. Sve drugo je uglavnom jalova politika integracije i interkulturalizma, a ne i obrat u biti postimperijalnoga koncepta suverenosti u kojem nacije-države izvršavaju svoju zadanu ulogu političkoga medijatora organiziranoga kaosa i entropije. Moć koja nadilazi sve ono što Rau na tragovima Pasolinija filmski prikazuje i predstavlja iznimno dojmljivo ne leži ni u estetskome ni u političkome području djelovanja. Ona je teologijski ‘utemeljena’ upravo u ozakonjenu mesijanskoga događaja kršćanske vjere kao povijesne religije apsolutnoga cezaropapizma, kako je to jasno vidio nitko drugi negoli Carl Schmitt u svojoj Političkoj teologiji. Zato nikakav povratak Pavlu i ideji politike kao događaja onog nadolazećega u smislu filozofijskoga očekivanja spasonosnoga à la Agamben, Badiou, Žižek i drugi s reaktualizacijom pavlovskoga mističnoga fundamentalizma nisu drugo negoli estetiziranje i kvazi-politiziranje bez subjekta. Rezultati toga su poraz svake ove ili one ljevičarske nove metafizike slobode. Vjera u događaj Kristova života i njegove poruke daleko je bolje izvedena u knjigama Ernesta Renana i u Nietzscheovu spisu Antikrist, negoli u različitim post-soteriologijama naših dana. Zašto? Zato što su shvatili i jedan pasionirani kršćanin i jedan mislilac prevladavanja nihilizma upravo ono što je Wittgenstein kazao o biti kršćanstva, a to je, da je, naime, riječ o religiji utjehe za čovjeka u neizmjernoj patnji. Ono što je u umjetničkome smislu najradikalnija kritika svakog estetskoga i političkog mesijanstva nalazi se u romanu Fjodora M. Dostojevskoga, Braća Karamazovi. Kao što je poznato, riječ je o metafizičkoj alegoriji o Velikome Inkvizitoru. U knjizi Petera Sloterdijka, Kritika ciničkoga uma (Kritik der zynischen Vernunft, I-II, Suhrkamp, Frankurt a. M., 1983.) ova se alegorija uzima za ključnu sliku vladavine cinizma kao biti suvremene ideologije uopće. Moja je, pak, postavka, da je alegorija o Velikome Inkvizitoru najveći doseg pervertiranja onto-teologije Moći zapadnjačke povijesti koja doseže svoj vrhunac u apsolutnoj vladavini neljudskoga koji sve ljudsko-suviše-ljudsko i sve etičko-političko svodi na male priče ionako već proigrane svjetske povijesti čiji kraj obilježava pseudo-događaj transcendencije božanske prisutnosti u svijetu. Drugim riječima, ovo je alegorija o onome što označava mistifikaciju o svrhovitosti i smislu povijesti kao apsolutne laži. Iza ne postoji ništa osim ‘Velike iluzije’, koju svojim drugim dolaskom na zemlju potvrđuje sam Bogočovjek kojeg u pokušaju da spasi svijet i svrgne vladavinu institucionalizirane Moći cezaropapizma, iliti kapitalizma i teokracije, uhapse tajne službe Poretka i odvedu Velikome Inkvizitoru na saslušanje. Tajni proces protiv njega zapravo je kongenijalni Monolog totalne Moći protiv krika i bijesa Slobode u kojem racionalni i cinični Veliki Inkvizitor uvjerava Spasitelja svijeta da ga zapravo nitko ne treba i da je njegov ‘drugi dolazak’ totalni promašaj i neuspjeh. Ono što jedino svi trebaju od njega jest čista mistifikacija ‒ priča o rođenju, životu i smrti te uskrsnuću kao zalog transcendencije kojom se nadahnjuju i predstavnici Zakona i predstavnici Subverzije, naravno iz drukčijih razloga. Čitav problem proizlazi otuda što je njegov dolazak na kojem počiva teologija spasa u biti religije i u biti marksizma kao tzv. progresivne ideologije oslobođenja čovjeka nužan samo kao stalna odgoda i što je vrijeme koje ostaje zapravo pseudo-mesijansko vrijeme hegelovske loše beskonačnosti. Na pitanje, dakle, što bi danas učinio Krist odgovor nije u estetsko-političkome događaju spasa svijeta i čovjeka u njemu, već u odgovoru na pitanje što bi danas Kristov drugi dolazak značio za budućnost čovječanstva. Odgovor je ovaj: Ništa. Teologija koja opravdava moć kapitalizma ‘danas’ nije više čak ni ona šmitovska, dakle, politička, već nihilistička, ona koja se u svojem nužnome ‘fundamentalizmu’ obraća Čovjeku kao bijelo-crnome ostatku svega što je ostalo od ljudskoga jer nema nikakav odgovor na pitanje o biti autentične slobode mišljenja koja nadilazi svaku objavu vjere utemeljene na utjehi i izbavljenju od neizmjernih patnji. Pasolini je 1964. godine u Materi u južnoj Italiji snimao svoj film o Evanđelju po sv. Mateju vođen mišlju o mogućnosti spasonosnoga pod uvjetom povratka vjere autentičnim izvorima kršćanstva i mislio je pritom na savez Bogočovjeka i društvene utopije komunizma u borbi protiv nepravde i neslobode u modernome kapitalizmu. Rau je 2020. snimao svoj film na istom mjestu kao i Pasolini vođen mišlju da je estetsko-političko mesijanstvo ono koje uzima u obzir ljude iz Afrike, ponižene i potlačene, ostavljene da poput agambenovskoga homo sacera preživljavaju robovskim radom na rubu Novoga Imperija. Razlike su u tome što je ‘danas’ film o Isusu Kristu i njegovim apostolima nužno performativna hiperrealnost života onih kojima ni utjeha ne znači više od prazne riječi. Film je jedno, a stvarnost je ionako moć začaravanja koja dolazi iz nekog drugoga filma.

January 9, 2024
Entropija, ljubav i umiranje

Entropija, ljubav i umiranje

S romanom uništiti Michela Houellebecqa od samoga sam početka čitanja imao problem. Za razliku od svih njegovih dosadašnjih uradaka, od nedvojbeno najboljeg romana kraja 20. stoljeća uopće kao što su to Elementarne čestice, do Platforme, Mogućnosti otoka, Karte i teritorija, Pokoravanja i Serotonina s ovim proznim djelom sam puna tri mjeseca vodio borbu hoću li ga pročitati već jednom i vidjeti naposljetku je li riječ o kardinalnome promašaju, tzv. remek-djelu 21. stoljeća ili samo jednom od njegovih književnih izvedbi kojima dokazuje zašto je vodeći pisac ovog doba entropije, kaosa i tehnološkoga nihilizma. Ponajprije, naslov je romana napisan malim slovom anéantir, kao da je riječ o nečemu što istodobno prijeti jeziku apokalipse poput rasapa njezine veličajne diskurzivne višeznačnosti. Uništiti je, dakle, glagol, što znači da je ovdje riječ o procesu ništenja, govoreći jezikom francuske filozofije iz doba egzistencijalizma. Uništiti znači oduzeti mogućnost postojanja ne samo ljudske egzistencije već i svega onog što pripada sferi prirode i kozmosa. Sjetimo se, apokaliptički je žanr u književnosti i filozofiji od D.H. Lawrencea do Jacquesa Derride navlastit dokaz da je posrijedi neprestana težnja za metafizičkim dovršenjem epohe koja je od kraja 19. stoljeća s Nietzscheom i dekadencijom svijeta modernoga napretka kao volje za moći dospjela do posljednje točke nihilizma s vladavinom tehnosfere (kibernetike, biogenetike i umjetne inteligencije). Stoga je pisanje u maniri apokaliptičke svijesti o kraju vremena i povijesti nužno moralo biti u znaku sinkretičnosti, eklektičnosti i hibridnosti stila. Suvremeni se čitatelj može s takvim stilom poistovjetiti da konačno ima pred očima ‘svojega’ pisca, autentičnoga svjedoka koji od literature ne stvara pseudo-moralističke litanije niti angažiranu buku i bijes politizacije književnosti u lijeve ili desne propagandne svrhe. Imati ‘svojega’ pisca odjednom je značilo biti posve svjestan da to neće više biti samo književnost o nečemu u svijetu, već svijet kao metastaza književno-filozofijskoga teksta u kojem se tzv. novi roman ideja na bezobziran način razračunava sa svim propalim utopijama progresizma, društvenim i političkim korektnostima svih vrsta, sumraku liberalno-demokratskoga individualizma, paradoksima i aporijama zapadnjačkoga racionalizma u srazu s toliko slavljenim Drugim njegove nečiste savjesti ili kolonijalnim nasljeđem valova migracije s islamizmom kao detonatorom terora. O svemu tome kao simboličkome kodu bijesa i pobune govori Pier Paolo Pasolini u jednoj poemi o porazu 1968. godine i naziva tu figuru na osnovu onog što mu je pričao Sartre uistinu proročanski ‒ Alijem plavih očiju. Ono što je u slučaju Houellebecqua iznimno znakovito jest da ga čitateljska javnost ne smatra prorokom niti seksualno-anarhoidnim bastardom ili, čak, protuprosvjetiteljskim provokatorom. Nisu odlučujuće nikakve njegove političke i anti-moralističke maksime i sentencije koje na posve drukčiji način ugrađuje u roman od velikih modernističkih pisaca romana-ideja poput Hermanna Brocha, Witolda Gombrowicza ili Lawrencea Durrella. Ono što je ključno za njegovo ‘kanoniziranje’ u književnosti suvremenoga doba jest gesta dijagnostičara ovog svijeta kao spektakla narcističke praznine i samotnosti individuuma koji pogađa u središte pseudo-sinteze etike, politike i umjetnosti bez mogućnosti spasonosnoga izlaza. (Vidi o tome Žarko Paić, ʺNa posljednjoj platformi’, u Montaignov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 161-172.) Nigdje to nije bolje rečeno negoli u njegovoj poeziji. U geometriji djelića Zemlje, Vozimo se zaštićeni tekućim kristalima Savršenim pregradama, metalom, staklom, Sporo se vozimo i sanjamo o praznini. Svakome svoja briga, svakome svoja posla: Teško i napola društveno disanje Prolazi vagonom: neki se susjedi njuše, Djeluju raščetvoreno životinjskim dijelom svoga bića. (Michel Houllebecq, Sabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2007., str. 262. S francuskoga prevela Maja Zorica.) No, sve bi to bilo doslovno pretenciozno i ne bi polučilo ništa osim čitateljskoga prezira da Houellebecq nije po mnogo čemu ravan u svojem pripovijedanju onome što su u francuskoj književnosti činili njegov daleki prethodnik François de la Rochefoucauld u svojim Refleksijama ili moralnim sentencijama i maksimama, genij dekadencije Joris-Karl Huysmans, te egzistencijalistički heretik Albert Camus. Što? Usuprot proširenome stavu o Houellbecqovu anti-stilizmu tvrdim da je riječ o jednom od najradikalnijh prevrednovatalja stila u suvremenoj književnosti. Da je drukčije, zar bi kritičari imali o čemu uopće pisati pro et contra, citirajući čitave velike pasaže iz njegovih djela koji ostaju u sjećanju zbog jasnoće i britkosti, pitkosti i apofantičkoj rezonanciji njegovih rečenica koje često dosežu razinu vrhunskoga traktata ili, pak, filozofijske i sociologijske analize problema, primjerice, narcizma, depresije i apatije. Nije slučajno baš Houellebecq izabran da povodom uprizorenja njegova romana Elementarne čestice 30. 11. 2000. u formi drame na pozornici jednog kazališta u Berlinu razgovora s Peterom Sloterdijkom, Alainom Finkielkrautom, Peterom Weibelom o konstrukciji ljudskoga u doba terora i biogenetike, o tjeskobi i novome kapitalizmu užitka u potrošnji koji dovodi do raspada društvenosti, o kraju kategoričkoga imperativa one etike koja je još imala za svoj predmet sreću i blagostanje tzv. čovjeka i njegove prosvjetiteljske iluzije o napretku u svijesti o slobodi, što je posvjedočeno u dva sveska inspirativnih razgovora pod nazivom Kapitalismus und Depression I-II, Alexander Verlag, Berlin, 2000. Stil nije tautologija nizanja lijepo napisanih rečenica u sklop koji onda predstavlja nekovrsni dragulj u kruni bez sjaja istine. Nije to, uostalom, neobarokni opis života u svijetu koji je postao pakao Realnoga, da se poslužimo već zlorabljenim lakanovskim kategorijama. Stil je kazivajuća moć pripovijedanja o vlastitoj epohi kraja metafizike s vladavinom onog pojma koji pripada drugome zakonu termodinamike, a bez njega ne postoji ni mogućnost kibernetičkoga upravljanja svijetom kao digitalnim kodom. Taj pojam nazivamo entropijom i on se odnosi na težnju sustava da spontano prijeđe u stanje većeg nereda. Zato ovaj znanstveni pojam ima svoje filozofijsko značenje koje je ponajbolje metaforično iskazao Friedrich W. Nietzsche ‒ pustinja raste. O kakvoj to entropiji i uništenju govori novi Houellebecqov roman objavljen krajem 2022. u dosad najvećoj nakladi ne samo u Francuskoj, već i posvuda u svijetu? Roman pripovijeda na dvije razine uvida o svijetu planetarno-globalnoga nihilizma, onoj makro-diskurzivnosti i onoj mikro-diskurzivnosti, o životnoj ‘sudbini’ glavne figure Paula Raisona (hm, simbolički je riječ o imenu mesijanskoga apostola kršćanstva i njegovu prezimenu koje znači glavni pojam francuske filozofije racionalizma, naime razumu), visoko rangiranome službeniku francuske vlade čiji posao je savjetovanje svojeg najboljega prijatelja ministra ekonomije i financija kojemu je na usluzi za bitna strategijska pitanja i za to da je plaćen slušati i savjetovati ga o svemu i ničemu. Ministar Bruno Juge, (ponovno jasna aluzija na prezime čije značenje na francuskome pripada suđenju i sudstvu, okružju pravnih poslova i upravljanja u smislu izvršne vlasti), nužno potrebuje takvu vrstu privatno-javnoga prijateljstva i savjetodavnosti jer mu je poslan video-uradak s nepoznate adrese u kojem mu se prijeti odsijecanjem glave kao na giljotini. Uoči francuskih predsjedničkih izbora godine 2027. ovaj se video pojavljuje na internetu i ubrzo postaje jasno da je posrijedi teroristički napad na banku sperme i na imigrante koji kreću preko Sredozemlja u Europu. Tko stoji iza ovog naizgled bizarnog i ekscentričnoga čina, iako je očigledna korelacija u ideologijsko-političkim stajalištima onih snaga koje su dosad bile smatrane marginalnim i ezoteričnim skupom ili lijevoga ili desnog ekstremizma? Ni manje ni više negoli ekološki fundamentalisti koji u komunikacijama rabe misteriozne geometrijske simbole i kodove. I tako dobivamo formalno na makro-razini priču o istraživanju urote s opasnim političkim posljedicama, jer je na meti tzv. mainstream francuske odnosno europske liberalne politike demokracije visoke srednje klase i bijeloga čovjeka, ali ne i supremacizma i otvorenoga kulturalnoga rasizma, iako je u nekim svojim javnim tzv. političkim istupima protiv ideje i prakse Europske unije, kojoj nedostaje univerzalni politički narod kao jamstvo identiteta i moći, Houellebecq poprilično blisko korifejima desničarskih vizija Brexita stao uz Donalda Trumpa. Ali to je učinio samo zato što je glavni svjetski tele-populist Europu i NATO htio prepustiti svojim financijskim jaslama, bez izdašne američke pomoći i potpore. Koliko je Houellebecq upoznat i s najnovijim politologijskim teorijama o post-demokraciji, primjerice, vidimo u ovome romanu kad esejistički ukazuje na propuste u funkcioniranju zakonodavne i izvršne vlasti, pa čak i kad kao tzv. sveznajući pripovjedač daje uputstvo promjene izbornoga zakonodavstva koje će u sustavu stvoriti više prosvijećene autokracije u brzini donošenja odluka, a ograničiti beskrajnu demokratsku proceduru u srazu s onim što tzv. suverenisti na temelju političke teologije Carla Schmitta nazivaju izvanrednim stanjem (Ausnahmezustand) kao što je to i trajna prijetnja islamističkoga terora. No, mikro-razina ipak čini bitnu okosnicu romana i u njoj Paul proživljava pravu građansku dramu života u visokim srednjim godinama, na pragu starosti i neizbježnoga umiranja. Po prvi put, Houellebecq više nije drsko i bezobzirno ciničan, a ni zajedljivo vulgaran u svojim prikazima onih ljudi koji se iz perspektive nedodirljivo autističnoga Ja ili apsolutnoga subjekta njegovih romana uvijek nalaze u nekim sklopovima ili skupovima kolektivnoga identiteta, poput muškaraca i žena s arapskim podrijetlom ili, pak, onih koji propagiraju ideje seksualnoga konzervativizma, a iza njih čuče patološki mrzitelji žena, nasilnici i posjetitelji bordela u svjetskim metropoloma skloni poniženju Drugoga iz sadističke težnje za moći. Roman uništiti ne može ni na značenjskoj niti na formalno diskurzivnoj razini biti tek nastavak drugim sredstvima njegove Platforme ili Serotonina iz jednostavnog razloga što mu je glavni lik Paul Raison unaprijed bačen u situacije iz kojih se ne može izvući bez fatalnih posljedica po njega samoga i okolinu u kojoj živi i djeluje. Pripovijedanje u tzv. trećem licu nužno vraća ovu proznu formu u analitičke vode novoga realizma i dokumentarnosti. A to znači da je struktura romana polifonijska, dok je način kazivanja u prepletanju makro-i-mikro perspektive događaja realizirana entropija u kojoj više glavni lik nije anti-heroj ni promatrač iza vrata virtualne stvarnosti. On je naprosto vlastiti svjedok suočenja sa svijetom koji sam sebe dovodi do onog što Jean Baudrillard naziva integralnom stvarnošću globalnoga društva kontrole. To je društvo bez povijesti u kojem sam život pojedinca postaje umrežena logika agonije kraja. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 112-114. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.) Što je drugo agonija kraja negoli terminalna bolest poput raka jednjaka kojom Paul nakon što mu dijagnosticiraju stadij uznapredovale bolesti postaje svjestan da je njegov život, taj singularni slučaj ekstaze i dosade užitka u ljepoti i kaosu egzistencije, dospio do kraja. Ovo je, dakle, roman i o zdravstvenom sustavu države s tradicijom javnoga dobra, ali ponajprije renoviranog do mjere onih koji mogu sebi priuštiti visoke troškove liječenja u vladajućem okružju neoliberalne cost-benefit analize. Prije no što Paul sazna za svoju smrtonosnu bolest, njegov otac Édouard, nekoć tajni agent francuske države, doživi moždani udar i biva posve paraliziran. Napokon, iako on i njegova žena Prudence žive na distanci u braku u odvojenim sobama, postupno se iznova između njih javlja diskretni oblik seksualne strasti, ali ponajprije onog što čini dugogodišnja snošljivost u vezi, a to je kontingencija tjelesne sinestezije, ili jednostavno ljubav kao uvjet mogućnosti ljudske komunikacije od patnje do zbližavanja. Usto, Paulov brat Aurèlian u svojem bračnome životu dospijeva do iskustva rasapa. Između različitih generacija ove klasno-socijalno dobro situirane francuske obitelji postoje posvemašnja nesuglasja, ali i neraskidivi dodiri koji su utoliko veći i složeniji ukoliko je situacija koja ih povezuje korelacija makro-i-mikro entropije na najvišoj razini realizacije. Ništa u opisu onog što nosi tzv. radnju romana nije stoga ni ekscesno niti pripada iznimnome. Ako je za Kafku prostor odvijanja ljudske entropije unaprijed određen zlogukom mrežom mašinerije tehnopolisa kao procesa i preobražaja sustava u ono neljudsko, onda je za Houellebecqa stvar u korelacijama onog što čini globalno-planetarni sustav upravljanja svijetom i onog što pogađa formalno život individuuma u zapadnjačkoj civilizaciji materijalnoga blagostanja, potrošačke euforije i stila života izgrađenog na zasadama liberalne utopije kapitalističke racionalnosti, koju upravo Gilles Deleuze i Felix Guattari u Tisuću platoa: kapitalizam i shizofrenija 2 dovode do vrhunca kritičke analize pokazujući da je problem u tome što je sve u ovome tzv. estetskome kapitalizmu racionalno, osim sustava samoga. Sloboda pojedinca postaje njegova tjeskobna postaja uništenja u doba kad se teror, biopolitika i tijelo čovjeka međusobno isprepliću i ujedno dovode do kraja života kao takvog. I doista, uništiti postaje sve potresniji i emocionalno snažan roman kako Paul, utjelovljenje sabranosti, razuma, skepticizma i ravnodušnosti, posve jasno uviđa da nakon mnoštva seansi s otorinolaringolozima u bolnicama i privatnim klinikama Francuske slijedi ono najstrašnije i fatalno. U kušnji sam da na temelju Blanchotove filozofijsko-književne analize između njega, Lévinasa i Heideggera kažem sljedeće. Kušnja je u tome što Houellebecq u Serotoninu cinično izruguje misaoni doseg Blanchota, a to se u ovome romanu o ‘zelenome teroru’ i predviđanju francuskih predsjedničkih izbora u bliskoj budućnosti prezirno prenosi i na suvremenu filozofiju uopće, posebno na anarho-primitivizam američkoga zastupnika tzv. deep ecology Johna Zerzana. Naime, upravo je Blanchot uvjerljivo pokazao da književnost u ontologijskome smislu jest singularni proces umiranja, a ne smrti autora kako je to ustvrdio semiolog Roland Barthes. Stoga umiranje predstavlja istodobno svijest o kontingentnome kraju života, dok umjetnost kao događaj ovime postaje čista izvedba jezika kojim se roman u apokaliptičkome stilu ne zbiva kao prasak ili kao praznina u imploziji informacija. Posve suprotno, Houellebecq ovu singularnu tragediju svojeg glavnoga lika ili anti-apostola Razuma virtuozno privodi kraju. Ono što je najužasnije jest da je Paul kao i svi Mi tek ono što Bruno Schulz u Kometi poetski kazuje ovako: …zatočen u staklenoj ampuli, obasjan puninom svjetla kao neonom, već razriješen, precrtan, odložen među akte ‒ arhivski broj u velikoj registraturi neba. Smrt postaje posljednja granica umiranja onog što je u svim svjetskim civilizacijama kozmologijsko pitanje osmišljavanja razloga ili smisla postojanja materije-energije ili avatara sa sviješću o vječnosti i beskonačnosti. I baš zato je odlazak u kozmičku prazninu pitanje koje od Platona određuje filozofiju kao melete thanatou, ili umijeće umiranja koja je za stoike bilo odlučujuće za dostojanstvo samoga misaonog života. Houellebecq u svojem sinkretičkome nihilizmu pokazuje da kršćansko shvaćanje ljubavi i nade u uskrsnuće kao ni ateizam nisu isključivi pod uvjetom da je čovjek usmjeren onome što čini bit ljudske egzistencije pod zvijezdama zauvijek. Riječ je, naime, o ljubavi kao iskupljenju unatoč tome što u suvremenome svijetu vladavine entropije pustinja raste i stvara pustoš u ljudskim srcima. Još jednom, kao što Blanchot pokazuje da čovjek nikad ne umire sam, jer je to gore od čistoga užasa života uopće, tako Houellebecq u romanu svojeg Paula i njegovu Prudence dovodi do posljednje postaje ljubavi, i držeći se za ruke uz posljednje riječi otpora poetskim tonom završavaju jedinstveno iskustvo jezika kao djela-događaja našeg osmišljavanja svijeta u času njegove entropije. ‘Ne vjerujem da smo ikako mogli promijeniti stvari’, rekao je napokon…. ‘Ne dragi.’ Gledala ga je u oči, napola se smiješeći, ali nekoliko suza blistalo joj je na licu. ‘Bile bi nam trebale čudesne laži.’ (uništiti, str. 416) Houellebecq je prošao put radikalne apokaliptičke geste u kazivanju o svijetu kojim vladaju neodređenosti, užas, teror, tehnosfera i znakovi iskupljenja u samoj ideji umjetnosti koja nije veća od života i obratno. Oboje, i jezik i slika ove divne i bolne egzistencije u njegovu su romanu uništiti dobili pravo na vlastitu nesvodivost. Ne mora nas stoga čuditi da je pisac MH za razliku od tzv. stvarnoga MH istinski čarobnjak riječi i da je sve što je napisao upravo TO i ONO ꟷ to i ono što savršeno pogađa iskustvo entropije, ljubavi i umiranja u svijetu koji nas obuzima i oduzima u času kad za to jednom dođe vrijeme.

January 8, 2024
Holokaust i politika sjećanja

Holokaust i politika sjećanja

1. Sloboda i pravednost Rijetko se događa da bi jedan razgovor filozofa o mnogim temama njegova mišljenja mogao imati čak i zamjetniju ulogu u razumijevanju fenomena čudovišnoga događaja kao što je to bio Holokaust nad židovskim narodom u 2. svjetskome ratu u nacističkim logorima uništenja od razrade ovog teškog problema u knjigama i popratnim tekstovima. Čini se, naime, da upravo razgovor koji je vodio dr. Michael Ben-Naftali 8. siječnja 1998. godine u Jeruzalemu s Jacquesom Derridom ima taj patos i dodatnu težinu. Možda to vrijedi još više danas. (Izvor: The Multimedia CD ʺEclipse of Humanityʺ, Yad Vashem, Jeruzalem 2000) Nije ovdje potrebno posebno dokazivati koliko se utjecaj mišljenja dekonstrukcije zapadnjačke metafizike širi na sva područja znanosti, umjetnosti i kulture. Veliki opus Derride, koji s projektom objavljivanja seminara s oko 14.000 stranica doseže 100 svezaka sabranih djela, baš kao i u slučaju Heideggera, obuhvaća mnoštvo ne samo filozofijskih tema koje pripadaju širem području humanističkih znanosti uključujući povijesne kao i političke znanosti. O tome sam pisao u nekoliko navrata, osobito u knjigama Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. i Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. Od svih pojmova i ideja, koje je Derrida tijekom puta svojeg mišljenja na tragu Heideggera dekonstruirao, poput, primjerice, slobode, jednakosti, metafizike, povijesti, umjetnosti, demokracije, samo je jedan ostao gotovo nedodirljiv. Riječ je o ideji pravednosti. S njom se utemeljuje zajednica podarujući joj etičko-političko značenje smislenosti i održivosti onkraj povijesno-epohalne konačnosti čovjeka. Nije nimalo slučajno da je Derrida sebe smatrao u filozofijskome smislu izdankom Grka i Židova kao izvorišta tradicije Zapada u načinu mišljenja i kazivanja. Na jednom mjestu rasprave o Lévinasu, nailazimo tako na primjereno izabrane metafore-simbole za bit dvaju povijesnih naroda s njihovim sudbinama kao udesom/poslanstvom u povijesti metafizike. To su Odisejev povratak na Itaku nakon Trojanskoga rata, što svjedoči o istini zavičaja kao postojanoga boravišta slobode unutar polisa kao ljudske zajednice slobodnih i jednakih građana. Za Židove je to Abraham, praotac naroda, u ahasverskome lutanju pustinjom u potrazi za obećanom zemljom. Sloboda je temeljna ideja grčke demokracije, a pravednost, pak, presudna riječ židovskoga mesijanstva. Sloboda u Grka, dakle, prethodi pravednosti. Zato je etika u takvome metafizičkome načinu mišljenja uvijek izvedena iz političke slobode građanina. Etičko se nalazi u službi pravedne politike. Korak spram obrata ove sheme jest židovsko razumijevanje povijesti kao beskrajnoga lutanja u potrazi za „trećom zemljom“, kako to na jednom mjestu svojeg Dnevnika izriče Franz Kafka. Cilj ili svrha lutanja u stalnome kretanju određuje ono što je u Grka početak. Pravednost otuda prethodi slobodi. Prema tome, politika „drugoga smjera“ uvijek je i mesijanska politika za nadolazeće doba. Utoliko je uvijek i nužno utopijska. (Jacques Derrida, „Violence and Metaphysics: An Essay on the Thought of Emmanuel Lévinas“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1978, str. 79-153) Zašto je ova razlika između dva izvora i sastavna dijela zapadnjačkoga mišljenja uopće toliko važna, možda čak i odlučujuća? Nedvojbeno je razlog u tome što sloboda pripada onome što se ne može utemeljiti ni izvanjski niti iz neke unutarnje strasti za ozbiljenjem volje u čovjeka kao slobodan izbor, dok se pravednost pojavljuje kao ono što nadilazi granice ljudske konačnosti. Pravednost u židovskoj eshatologiji, kako za Jacquesa Derridu tako i za Waltera Benjamina, proizlazi iz onog što nije ni prvo niti posljednje, već se pojavljuje u ideji koju Derrida naziva mesijanstvom bez Mesije. Pravda se, dakle, mora izvršiti pa makar i svijet propao na kraju ljudske povijesti. Sve što je ovdje rečeno posebno određuje kasno mišljenje Derride 1990ih godina. Na tragu Lévinasa on otada smjera etičko-političkim dosezima kritike suvremene neoliberalne globalizacije s njezinim različitim fenomenima poput pitanja identiteta naroda prognanih iz svojih nacija-država, obnove rasizma i fašizma, moći umreženoga terora, vladavine neokolonijalizma Zapada, do problema post-Holokausta i ideje bezuvjetnoga oprosta. Naposljetku, kasni Derrida na uistinu zagonetan i ujedno utopijski način postavlja u središte rasprave dva međusobno povezana shvaćanja ‒ politiku sjećanja i politiku prijateljstva. (Jacques Derrida, Politiques de l’amitié. Galilée, Pariz, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, Gradovi izbjeglica: Od etike gostoljubivosti do politika prijateljstva ‒ Lévinas i Derrida, PAN-Liber i IEGS, Zagreb, 2016) 2. Mesijanstvo bez Mesije U biografiji Petera Salmona, naslovljenoj An Event, Perhaps: A Biography of Jacques Derrida, Verso Books, London-New York, 2021, iznova se susrećemo s nadasve zanimljivim događajima njegova odrastanja u Alžiru. Rođen je 1930. godine u El Biaru, francuskome prostoru koju su nastanjivali sefardski Židovi. Njegov otac Haïm Aaaron Prosper, trgovac vinom, nazvao je sina Jackie Élie Derrida. Odrastao je u francuskoj koloniji suočivši se sa svom složenošću vlastita identiteta. Naime, oko 1870. godine u Alžiru su Židovi uživali razmjerno veća prava od većinskog muslimanskoga naroda, a to im je jamčilo pravo francuskoga državljanstva. Nije to, međutim, bila nikakva povlastica s obzirom na njihov položaj u korpusu Francuza u Alžiru. Već 1940. godine kad Hitler osvaja Europu Blitzkriegom, a time i pokorava Francusku, 120.000 Židova postaju ne-državljani. Ovu odluku nisu donijeli nacistički Nijemci, već francuski Alžirci, u čemu se ogleda utjecaj antisemitizma Višijske republike. Mladi Jackie pohađao je tih godina isključivo židovsku školu, ali uz stalnu napetost zbog prijetnje isključenja židovskih nastavnika prema postojećim rigidnim zakonima. U tjeskobnome ozračju isključenosti i drugosti, Derrida je u Alžiru pronašao svoje utočište u bavljenju sportom i velikoj ljubavi prema filmu. Padom Višijske vladavine rujna 1944. godine i u Alžiru, susreo se s novim oblikom sukoba. Između antisemitizma i rastućeg arapskoga nacionalizma židovski identitet postaje pitanjem egzistencijalne drugosti u razlici. Po prvi put odlazi za Marseille, a potom za Pariz 1949. godine. Tada već postaje Jacques. Filozofijsku auru mislioca dekonstrukcije dosegnut će 1967. godine objavljivanjem vjerojatno najznačajnijega spisa poststrukturalizma naslovljenog De la grammatologie u izdanju Les Éditions de Minuit. Poznato je da je uz Lévinasa i Helene Cixous, također Alžirke i Židovke, bio na posve navlastit način vezan uz židovsku struju mislioca u Francuskoj. Ako bismo željeli pronaći usporedbu, onda bi njegov europski kozmopolitizam i kritički stav spram radikalnoga cionizma, osobito državnoga nasilja prema Palestincima tijekom postojanja Izraela, bio blizak u izvjesnome pogledu shvaćanjima Hanne Arendt o židovskome pitanju. Kao što je Arendt ono političko izvodila iz biti slobode, tako i Derrida ono etičko izvodi iz biti pravednosti kao posljednjeg opravdanja svetosti samoga života. Uostalom, kao nastavljač mišljenja Lévinasa u najvažnijim pitanjima o bezuvjetnoj logici gostoljubivosti spram stranaca i otvorenosti spram Drugoga, čini se da je njegova židovska usmjerenost spram ozbiljenja ideje mesijanske pravednosti uvjet mogućnosti kritike svakog cionističkoga zastranjenja, a ne nikakve apologije židovstva kao zatvorenog nacionalno-vjerskoga identiteta. (Jacques Derrida, Adieu á Emmanuel Lévinas, Galilée, Pariz, 1997) Odbijajući biti ʺžidovskim filozofomʺ, njegovo promišljanje vlastita identiteta utoliko je složena struktura odnosa između mišljenja i djelovanja u etičko-političkome opravdanju života jednog angažiranog lijevog intelektualca onkraj svođenja na ideologijski radikalizam Sartrea ili Foucaulta. Često se zanemaruje ovaj aspekt njegova javnog djelovanja. Razlog valja vidjeti u tome što je svoju kritiku metafizike kao logocentrizma ponajviše usmjerio pitanjima jezika i estetike u doba tehničke vladavine svijetom. Svaki susret s njegovim mišljenjem označava pritom i tumačenje hermetičnih znakova prisutnosti Heideggera. Ne zaboravimo da je Derrida u svim javnim akcijama protiv zatiranja slobode i prava čovjeka u Francuskoj i svijetu uvijek na strani progonjenih i manjina. Baš je njegovom osobnom zaslugom u krajnje neobičnim i opasnim okolnostima spašen rukopis velikog češkog filozofa Jana Patočke, najznačajnijeg disidenta i žrtve policijske torture totalitarne Čehoslovačke, te objavljen na francuskome. U spisu Dar smrti Derrida govori o Patočki polazeći od njegove postavke o moralnoj odgovornosti i brizi za dušu kao temelju istinske europske humanosti i mišljenju bez svođenja na carstvo profita i obezvređivanja ljudskosti. (Jacques Derrida, Donner la mort, Galilée, Pariz, 1999) Tko želi ipak govoriti o biti Europe i vrijednostima svjetske civilizacije polazeći od racionalnosti i odgovornosti spram istine, taj ne može zaobići pitanje o onome što je bio glavni predmet razgovora Derride i Ben-Naftalija 1998. godine u Jeruzalemu. Riječ je, dakako, o Holokaustu te njegovim uzrocima i posljedicama za suvremenost. 3. Samo žrtve mogu oprostiti Što je za Derridu bit Holokausta ili Šoe? Ponajprije, u spomenutome razgovoru pokazuje se kako filozof dekonstrukcije oprezno razlaže ono što je prihvaćeno kao samorazumljiva postavka na razini vrijednosnoga suda. Naime, ako je posvemašnje zatiranje Židova u nacističkim logorima u 2. svjetskome ratu jedinstveni odnosno singularni događaj genocida koji nadilazi sve što je povijesno poznato i postaje tako nesvodivi presedan, onda se postavlja pitanje što uopće znači ono jednokratno, jedinstveno i neponovljivo. Derrida upućuje na to da ovu tvrdnju valja problematizirati stoga što na taj način isključuje druge slične, srodne i isto tako nesvodive događaje izvršenja genocida nad drugim narodima, poput aktualnoga slučaja u Ruandi, ali isto tako i događaja različitih pogroma tijekom povijesti u različitim dijelovima svijeta. Nije to plaidoyer za relativizam, već pokušaj razumijevanja istinske naravi Holokausta ili Šoe. No, budući da je značenje Holokausta na grčkome apsolutno spaljivanje odnosno uništenje, tada se hebrejska riječ Šoa, koju koristi francuski redatalj Claude Lantzmann u svojem filmu o pogromu Židova u Auschwitzu i drugim konclogorima Europe, za Derridu ne može posve prihvatiti u diskursu o složenim pitanjima genocida, oprosta i odgovornosti spram nadolazećega vremena. Iznimno je zanimljivo da se Derrida u opširnoj argumentaciji oko ovog problema dotiče analize francuskoga filozofa Vladimira Jankélèvitcha 1960-ih godina u njegovim knjigama o nemogućnosti oprosta. O ovome sam već u osnovnim crtama pisao u jednom tekstu objavljenom na stranicama Novog Omanuta. Jankélèvitch je, naime, zagovarao postavku u knjizi naslovljenoj L’Imprescriptible – Pardonner kako oprosta zločincima nacističke Njemačke ne može biti iz dva razloga. Prvo, što se nikad nisu pokajali za genocid nad Židovima i zatražili oprost od svojih žrtava, te drugo, zbog toga što je narav ovog počinjenog zločina protiv ljudskosti onkraj bilo kakve vrste ljudskoga suđenja. Drugim riječima, to je bio čin apsolutnoga zla izvan mogućnosti shvaćanja danog čovjeku kao civiliziranome biću. Posve je jasno da jedina instancija tada može biti samo metafizička u smislu krajnjeg Božjeg suda, iako sam Jankélèvitch nije u svojim razmatranjima ulazio u sferu židovsko-kršćanske teologije. Naposljetku, francuski filozof i muzikolog, autor knjiga o etici, ironiiji i smrti, vehementno ustvrđuje kako je oprost okončao u plinskim komorama Auschwitza. Tako je izgubio svoj istinski smisao. Derrida obrazlaže da se prvotno nije slagao niti ne slagao s ovim postavkama. Međutim, ako se na tako drastičan način, gotovo u maniri logike razmjene istog za isto, postavi etički problem suočenja s jedinstvenim događajem apsolutnoga zločina Holokausta, što možemo očekivati sada i ubuduće ako ne nastavak spirale mržnje u koncentričnim krugovima istoga, a ne različitoga? Odakle Derrida kreće u sučeljevanje s argumentima koje je iznio Jankélèvitch? Naravno, ishodišta su poznata. To su Kantov univerzalizam moralnoga djelovanja u okružju kozmopolitske zajednice i Lévinasova ideja ljubavi spram Drugoga polazeći od židovske eshatologije. Drugi je moj bližnji čak i kad je stranac i onaj tko je u aktualnome životu počinio nepravde i zlo. Da bi se moglo izaći iz zaračanoga kruga zločina i mržnje potrebno je raskinuti s onim što na jednom mjestu svojeg ogleda o Lévinasu na upečatljiv način Derrida naziva ʺtotalitarizmom istogaʺ. Konkretno, potrebno je uspostaviti bezuvjetnu gostoljubivost spram Drugoga na temelju njegove nesvodivosti u svim aspektima pojavljivanja, uključujući spol, rasu, naciju, vjeru. U svojem izvođenju etičko-političke politike prijateljstva spram drugih naroda i njihovih kulturnih vrijednosti Derrida čini nešto paradoksalno. Ako je već susret Grka i Židova, kako sebe određuje u filozofijskome smislu, svojevrsni ʺekscesʺ, onda je pokušaj da se vlastito mišljenje bezuvjetnoga oprosta izvede u razgraničenju i usvajanju ideja Kanta i Lévinasa, reći ću to posve izričito, svojevrsni ʺtreći putʺ koji određuje našu suvremenost i bez kojeg ne možemo suvislo reći zašto bi izbjeglice i prognanike iz razorenih država poput Afganistana, Iraka i Sirije trebalo bezuvjetno prihvatiti kao svoje bližnje unatoč real-političkoj logici zaštitnog sanitarnog kordona od potencijalnoga terora i promjene tzv. etničko-kulturnoga zemljovida Europe. Derrida još preciznije pokazuje da se solidarnost prema Drugome u situaciji masovnoga izbjeglištva iz zemalja Trećega svijeta u demokratske poretke Zapada odnosi na ove skupine: (a) migranti; (b) egzilanti; (c) deportirani; (d) apatridi i (e) razmješteni (displaced persons). U tom je pogledu etika gostoljubivosti obveza i dužnost prihvaćanja navedenih skupina ljudi ne iz puke moralne obveze, nego iz osjećaja etičkoga gostoprimstva prema istovrijednim i jednakim ljudima, koje je iz različitih razloga zadesila strahotna sudbina da zbog nužnosti preživljavanja napuštaju svoje domovine. (Jacques Derrida, On Cosmopolitanism and Forgiveness, Routledge, London-New York, 2005, str. 4) Oprost nije, dakle, za Derridu stvar logike istoga u razmjeni mržnje za mržnju, ljubavi za ljubav. Naprotiv, ono što povezuje univerzalnost Kantova kategoričkoga imperativa koji zapovijeda moralno djelovanje zbog njega samog i bez ikakvih izvanjskih ograda s Lévinasovom etikom bezuvjetno Drugoga, jest ono isto što stoji u biti kršćanskoga nauka o ljubavi spram bližnjih. Derrida na taj način ne pomiruje nepomirljivo, već dolazi do paradoksalne i aporetične situacije. U svojoj jedinstvenosti riječ je o početku razlike, a ne istovjetnosti. To samo znači da žrtve jedine mogu oprostiti svojim krvnicima i to stoga da se raskine s ovjekovječenjem čudovišne spirale mržnje. Dodatni je razlog u tome što se oprost pojavljuje kao uvjet mogućnosti suživota u nadolazećem vremenu i to pod uvjetom nastanka dvojeg. Jedno je politika sjećanja, a drugo politika prijateljstva. Obje su politike nužno i bezuvjetno etički zadane kao zalog djelovanja mesijanstva bez Mesije. Derrida to tumači na sljedeći način u jednom komentaru o Lévinasu. „Lévinas usmjerava svoje tumačenje spram istoznačnosti triju pojmova – bratstva, ¸čovječnosti i gostoprimstva – koji određuju iskustvo Tore i mesijanskoga vremena čak i prije ili izvan Sinaja…Što sebe znamenuje moglo bi se nazvati strukturalnim a priori mesijanstvom. Nije to povijesno mesijanstvo, već ono koje pripada povijesnosti bez posebnoga i empirijski odredljivoga utjelovljenja. Bez otkrivenja ili datiranja danoga otkrivenja.ʺ (Jacques Derrida, Adieu a Emmanuel Lévinas, str. 67/121-122.) Povijest koja je ostala bez svojega subjekta (naroda u univerzalnome značenju demosa) i bez svoje „biti“ (ideje vječnoga mira u kozmopolitskome poretku vrijednosti) valja preusmjeriti na drugi trag. Nema nikakve sumnje da je čitav sklop etičko-političkoga obrata u Lévinasa i Derride zapravo razračunavanje s Kantom i njegovim idejama o „zakonima hospitalitetaʺ. No, dok je Kant imao za svoje polazište regulativni pojam djelovanja uma kao svrsishodne prirode koja je, dakako, dobra jer smjera uvijek do konačnoga cilja slobode i pravednosti u svijetu postuliranoga Boga da bi moralni zakon i praktično djelovanje čovjeka bili usklađeni poput satova s crkvenoga tornja u Königsbergu, Lévinasu i Derridi ne preostaje nakon Auschwitza i raspada komunizma u Europi i svijetu 1989. godine ništa drugo osim apsolutne bezavičajnosti naroda (Unheimlichkeit). Kant misli unutar granica „zdravoga razuma“. Lévinas i Derrida, naprotiv, misle onkraj tih granica. One, zapravo, više uistinu i ne postoje. Umjesto nužnosti autonomije slobode i strogosti kategoričkoga imperativa čovjeka bez kojeg sve postaje uzaludno i besmisleno, mi se suočavamo sa slučajem posthumanoga stanja proizvodnje života u umreženim društvima kontrole. Ovdje vlada kaos i entropija na svim razinama stvarnosti. Temeljni etički pokretač više nije nikakva gostoljubivost iz obveze savjesti pred Bogom, već prekid s osjećajem posvemašnje ravnodušnosti prema Drugome, koji „nije moj problem“. Ako je suosjećanje početak etičke odgovornosti za promjenu stanja stvari, tada je prekid s ravnodušnošću spram Drugoga čin aktivnoga otpora na razini individualne savjesti i kolektivne odgovornosti. U razgovoru u Jeruzalemu Derrida je izrekao nešto krajnje nelagodno za francuski povijesni revizionizam s obzirom na nikad odrađenu povijest prevladavanja trauma Višijskog antisemitizma te izravne i neizravne krivnje u deportiranju Židova u nacističke konclogore. Objasnio je to tako što je prvo komentirao nešto uistinu iznimno važno i ujedno krajnje uznemirujuće u promišljanju stanja ʺnakon Auschwitzaʺ. Jankélèvitch je u svojem odbacivanju smisla oprosta upozorio na generacijske razlike između Židova i Nijemaca u pogledu na Holokaust. Ako je neupitno da se tijekom godina stanje mora normalizirati zaslugom ekonomije, kulture i sporta, pa nove generacije više ne mogu biti opterećene poviješću sjećanja na iskustvo genocida kao one koje su tome svjedočile u živo, onda je posve jasno da zaborav povijesti ima veću moć od politike sjećanja. Oprost, dakle, postaje po toj matrici mišljenja nešto nepotrebno, zapravo i nemoguće. Etički zahtjev na obje strane, žrtve i krvnika, gubi svoj potencijal pomirenja u ravnodušnom protijeku vremena. I doista, zar ne živimo u postpovijesnim vremenima u kojima logika spektakla sve što je imalo neko bitno značenje u prošlosti svodi na prolazni medijski događaj kojemu rok trajanja prelazi iz vječnosti u zaborav trenutka? Derrida u daljnjem obrazloženju upućuje na politički i povijesni revizionizam francuskog, socijalističkoga predsjednika Mitteranda koji je odbio priznati odgovornost Francuske za pogrom Židova u doba Višijske izdajničke vlade. Mnogi intelektualci, te sam Derrida, pisali su mu da prizna odgovornost za nečuvenu sukrivnju, jer će upravo na taj način skinuti ljagu sa sadašnjih generacije francuske politike naspram grijeha iz nedavne prošlosti suradnje s okupacijskim njemačkim vlastima. No, nije promijenio stav, već je to, paradoksalno, učinio republikanski i konzervativni predsjednik Francuske Jacques Chirac s tvrdnjom o ‘irreperable’ postupcima koji su nanijeli nesagledive moralne štete suvremenoj Francuskoj. Ipak, unatoč toj izjavi, Derrida potvrđuje kako se Francuzi nisu uspjeli na dostojan način razračunati s tamnim mrljama svoje prošlosti. To nesumnjivo vrijedi i za ulogu Francuske u kolonijalnome ratu u Alžiru. No, problem je utoliko veći što položaj Derride unutar francuske intelektualne scene nije tek u kritici revizionizma i negacionizma počinjenoga Holokausta nad Židovima. Njegov je misaoni i djelatni način kazivanja do te mjere složen jer nikad nije pristao uz bilo kakve obrise cionizma, te mu mnogi prigovaraju da nije stoga adekvatno reagirao na prolome antisemitizma i islamizma u samoj Francuskoj protiv židovskih zajednica. Među ovim kritičarima se izdvaja Alain Finkielkraut. Često je žustro prigovarao Derridi na njegovu ʺrelativizmuʺ i kolebljivu stavu spram židovskoga pitanja u kontekstu Bliskog Istoka i Europe. Vratimo se ideji oprosta. Vidjeli smo kako je posrijedi pokušaj gotovo nemogućeg zahtjeva za trijumfom pravednosti kao temeljne ideje židovske eshatologije u suvremenoj filozofiji. Da bi svijet iznova mogao imati smisla unatoč dijaboličkome zlu Holokausta u 20. stoljeću nužno je dospjeti do logike nesvodive i bezuvjetne otvorenosti spram Drugoga. Oprost nije stoga puka retorička gesta kojom žrtva daje svojem krvniku umjesto zle savjesti novi početak skladnoga života u dobru i istini. Naprotiv, njime se tek može ostvariti mir među narodima i mogućnost povjerenja Drugoga. Uobičajena kritika koja ima realističke obrise da ni Lévinas ni Derrida svojim nemogućim etičkim zahtjevima uopće nisu mjerodavni za suvremenu politiku interesa i geopolitičkih borbi za svjetsku moć ipak posve ne pogađa u cilj. Zašto? Ponajprije stoga što Derrida u razračunavanju s golim realizmom politike kao događaja stvaranja izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand), kakvo je shvaćanje zastupao Carl Schmitt s idejom sukoba prijatelja i neprijatelja, dolazi do postavke kako je za suvremeni svijet nakon iskustva Holokausta nužno stvoriti politiku sjećanja kao politiku prijateljstva. Židovi otuda ne mogu zaboraviti ovaj tragični događaj u njihovoj povijesti. Umjesto toga, sustavno ga moraju dovesti do arhiva sjećanja kao bezuvjetne singularnosti pojedinca. Derrida je o tome ostavio traga u knjigama kao što su Glas, Schibboleth pour Paul Celan, potom u Mal d’archive te u knjizi De l’esprit: Heidegger et la question. Pritom ipak ne može otkloniti gotovo pesimistički stav Jankélèvitcha s kojim se nije slagao. Arhiviranje čudovišnoga događaja Holokausta s vremenom postaje nešto krajnje nepovijesno, gotovo kao da se dogodilo u toliko udaljenoj prošlosti koja kao da nema utjecaja na današnjicu. Problem je uistinu dalekosežan za svako buduće arhiviranje informacija o žrtvama nacističkih pogroma. No, istodobno to postaje i univerzalni problem u digitalnoj muzealizaciji genocida. Naše je vrijeme pritom dvoznačno. S jedne se strane svjedočenje užasa iz prošlosti promeće u medijsku spektakularizaciju događaja bez izravne sveze s kontekstom vremena u doba počinjenja zla, a s druge strane svjedočimo uskrsnuću svih oblika neofašističkih pokreta, rastućeg antisemitizma i islamskoga fundamentalizma. Oprost kao da je izgubio svoje značenje, o čemu je govorio Jankélèvitch, te se čini da nasilju nema kraja niti mu se može doskočiti etičkim zahtjevom za milosrđem spram Drugoga. 4. Na putu rehumaniziranja svijeta No, Derrida nije poklekao ni pred kraj misaonoga života pred dokazima kako metafizika Zapada nužno ostavlja tragove militarizma i nasilja jer inflacija bioetičkih doktrina danas nije drugo negoli nova strategija akademske utjehe pred činjenicama posvemašnjeg raščovječenja. Usuprot Aristotelovoj postavci „O prijatelji, nema prijatelja!“, Derrida izvodi ono posljednje obećanje mišljenja etičko-političkoga obrata. On misli Drugoga kao – prijatelja. To je najveći paradoks i aporija suvremenoga pojma identiteta kao i iz njega izvedenoga europstva Europe s mogućom svjetsko-povijesnom misijom kozmopolitizma. Da bi se do toga došlo, potrebno je ponajprije kazati Drugima ono što ne očekujem da će Drugi kazati „meni“: „Oprosti!“. Tko može predvidjeti što će iz svega proizaći? Kako će, naposljetku, Europa izgledati „nakon ahasverstva“ rijeke ljudi iz kolijevke civilizacija gdje je život postao pakao i sve drugo osim podnošljive agonije trajanja – ah tko to još zna? „Religija“ bez Boga u središtu praznine možda omogućuje dolazak svetoga, njegovo razmještanje iz institucionalnoga boravišta u hramovima, sinagogama, katedralama, džamijama, pagodama u otvoreni svijet prijateljstva između mnoštva. U tom događaju susreta više nema nikakve hijerarhije i ranga između bića, pa shodno tome niti među ljudima i narodima u njihovoj kulturnoj različitosti. Prijateljstvo označava mogućnost politike priznanja novoga identiteta. Derridino je misaono i životno poslanstvo bilo nakon svega toliko jednostavno ‒ rehumaniziranje svijeta. Biti na tom tragu znači živjeti dostojno do posljednjeg daha ozbiljenja slobode i pravednosti.

January 6, 2024
Psetoliki Amsterdam Marije Čudine

Psetoliki Amsterdam Marije Čudine

Marija Čudina najveća je pjesnikinja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću. O njezinim sam knjigama i poetici pisao u eseju ʺDuša iz tameʺ, objavljenom 1999. godine u sisačkome časopisu ‘Riječi’, a tekst je uvršten u moju knjigu eseja Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004. Ponovit ću samo ukratko glavne postavke. U okružju filozofijskoga i književnog gnosticizma, na tragu Jacquesa Lacarièrea i Lawrencea Durrella, kao i Emila Ciorana njezine se misli i pjesnički glas uzdižu iznad svega što je ikad napisano na ovome jeziku iz jednostavnog razloga što je u svojim poetsko-refleksivnim knjigama Paralelni vulkani (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982.) i Divlja duša (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1986.) dosegla kraljevstvo sinteze jezika, slike i zvuka svijeta kao univerzalne pustinje. Nije stoga slučajno u pogovoru Paralelnih vulkana njezin suputnik i prijatelj Danilo Kiš, vezan uz umjetničku neoavangardnu skupinu Mediala koju je utemeljio slikar Miro Glavurtić, a Leonid Šejka u Beogradu 1960-ih godina dao mu mistično značenje svojim ‘Đubrištem’, naslovio svoj amblematski esej ‘Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudineʺ. Pri kraju ovog teksta Kiš piše kako Čudina ‘ne veruje suzama, ni svojim ni tuđim, ne veruje ničemu što nije otkrila u srcu stvari i u srcu bića….a najmanje frazama, jer su fraze o umetnosti najsličnije demijjurškim smicalicama: ars longa, vita brevis je sumnjiva formula, uteha stvorena za druge, ne za gnostičkog pesnika.ʺ (str. 130) U mojem eseju, pak, sve je usmjereno na oprostorenje svijeta kao pustinje i zamka, kao igru s onim okrutnim demijurgom u kojem je poreknuće subjektivnosti pjesnika prvi uvjet jedne dublje dehumanizacije samoga govora s kojim život postaje opsjena. Marija Čudina izabire formalno ‘muški’ govor Pjesnika iz jednostavnog razloga što je riječ o bez-osobnoj formi kazivanja. Sam jezik u svojoj posvemašnjoj čistoći pjeva o ovom zatvorenome prostoru kojim čovjek prolazi u trenu. Ima li, uistinu, moćnije i književno upečatljivije slike-kazivanja od ove iz Paralelnih vulkana? ʺSjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko ipak prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom, tko može znati posljedice lutanja?ʺ(str. 16) Lutanje je uvijek lutanje pustinjom. Razlog je u tome što je pustinja apsolutna čistoća forme onog što nadilazi granice ljudskoga. Pjesništvo koje ima za svoj predmet simboličku moć pustinje nužno je ograničeno na ono što se fenomenologijski naziva od Husserla eidetskom redukcijom. Marija Čudina stoga izričito kaže da je ‘Pustinja’ s kojom otpočinju Paralelni vulkani, ‘knjiga ohole i zamišljene šetnje pustošnim krajem. Čudi me da se toga nitko nije dosjetio. To nije poema o melankoliji.ʺ(str. 111) O čemu je onda to poema ako ne o lutanju pustinjom kao prvom i posljednjom prostornom utvarom vremena u kojoj čovjek pronalazi samo ono što je elementarno i samo ono što njegovu tjelesnost reducira na dušu iz tame. Osloboditi se raskoši jezika koji više ne govori baš ništa suvremenicima tehnosfere znači postati Pjesnik kao lutalica između svjetova onog duhovnoga izgnanstva i duševnog kraljevstva bez iluzije neke kozmičke utjehe. Sve se zbiva u tom lutanju bez kraja, u toj savršenoj tišini koja opčinjava svojom bjelinom kao na njezinim knjigama objavljenim u GZH. No, ono što je Čudina u svojim lutanjima gnostičkim predjelima svijeta upisala u suvremeni jezik pjesničkoga kazivanja su najdublje misli o vulkanima i pustinjama, o onome što preostaje od zemlje nakon iščeznuća čovjeka. Ljepota proizlazi iz sklada onog što je u znaku entropije i kaosa. Ipak, ima još nešto što zahvaljujući Mariji Čudini danas iznova valja svjedočiti. O tome nisam pisao u eseju ‘Duša iz tame’, a čini se da je to ostalo i drugima izvan refleksivnoga horizonta. Ne bih ni sam znao koji su razlozi ove šutnje i previda o nečem iznimnome. Riječ je, naime, o njezinu eksperimentalnome romanu Amsterdam, objavljenom u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, 1975. godine. Urednik je ovog opsegom nevelikog djela bio poznati kritičar i antologičar, esejist i polemičar Branimir Donat.Amsterdam je intimističko ispovijedanje glavnoga lika o njegovim traumatskim doživljajima u potrazi za utočištem kojeg nema. Grad apsolutne slobode i tjelesnoga užitka postaje tako poput zamka iz kafkijanskih tekstualnih mreža topologija jedne primordijalne egzistencijalne nesreće i rasapa. Ovdje je lutanje ono koje pripada upravo nemogućnosti da svijest dosegne taj misterijski grad s kojim otpočinje pripovijest o čovjeku u svojem ‘kućerku, daščari’, upravo nalik onoj trošnoj izbi u kojoj je Marija Čudina dijelila u Beogradu s Leonidom Šejkom, kako bi to rekao Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu ‒ jednu dušu i jedno tijelo. Roman je to koji uspostavlja metaforu idealnoga i kaotičnoga Grada, u kojem se isprepliću sudbine tzv. pripovjedača, Agneze W. i Olafa A. Analitička i atonalna proza Marije Čudine otvara mogućnost riječima da se sažive s prostorom zamišljanja i lebdenja ponad stvari i zbog toga je to roman napisan u Beogradu 1967-1968. godine koji je uistinu otvoreni projekt totalnoga eksperimenta ne s jezikom, već s osmišljavanjem svijeta kao gnostičke potrage za savršenstvom stvaranja kao moći iluzije. Roman, dakle, ne pripovijeda o nečemu i nekome, iako se sudbine ove trijade subjekata/aktera neprestano označavaju u tekstu. Tehnika aluzivnoga govora i redukcije izvanjskih događaja na samo zbivanje jezika koji u Amsterdamu sam sebi gradi utočište i hram ostaju unutar granica refleksivne eksperimentalnosti, poput sinteze Kafke i francuskoga novog romana. Zato je Amsterdam konceptualna prozna poema o težnji da se dosegne ono ne-dosezivo, grad koji postoji samo u snovima i tlapnjama, ali koji nema zbiljsko uporište nigdje u svijetu. Taj grad je projekcija duše iz tame, veličanstvene hrvatske pjesnikinje Marije Čudine, koja je svoj život kao ustrajnu borbu s avetima neizlječive teške bolesti upisala u pustinje, vulkane, među imaginarne životinje i simbolička mjesta onog što je sama nazivala psetolikom poetikom. I za kraj ovog zapisa donosim njezino autentično pismo upućeno uredniku njezinih knjiga Paralelni vulkani i Divlja duša, Albertu Goldsteinu, koji mi je dao kopiju na pelir-papiru nakucanom vjerojatno na onom prastarome pisaćem stroju marke Unis, na kojem sam i sām pisao svoje prve filozofijske rasprave 1980-ih godina, nekoliko dana prije njegove smrti 2007. godine. Oboje, i Marija i Berti u sjenama mrtvih, neka mi oproste na ovoj javnoj intimnosti teksta. Reći ću još samo da je ovo pismo ravno Joyceovu njegovu bratu u Dublin kad napušta Pulu i odlazi za Trst u veljači 1905. Zgb, 7.9. 84. Poštovani Alberte Goldstein, Evo te knjige o kojoj sam Vam govorila…točnije jednog njezinog nepotpunog oblika, ali mislim, to će Vam biti dovoljno da donesete odluku o eventualnom štampanju. S obzirom na to da su moje prilike prilično žalosne, jer moram žuriti, i zato ću Vas sigurno pozvati prije nego što otputujem…ako sve bude u redu a trebalo bi da bude, ja bih cio rukopis dala u Beogradu, u koji bih uklopila i one tekstove što su tamo ostali i koje nisam donijela u Zagreb, xxxxx daktilografkinji da mi sve to lijepo sredi ‒ tj. prepiše kako treba i tada bih Vam poslala definitivno završenu knjigu. Ja sam ovaj naslov odabrala s priličnom sigurnošću da odgovara knjizi, ali meni se nekako neobično dopada jedan drugi naslov koji je takodjer naslov jednog teksta iz knjige ‒ ʺPsetolika poetikaʺ. Vidjet ćemo još kako će to izgledati. (Ako bude izgledalo ikako!) Ovih dana ja ću se preseliti k drugoj sestri u Veliku Goricu…njezin je telefon 714 586 (Žužić) …prilično je teško dobiti vezu s tom tel. Centralom, iako je to direktna veza, bez pozivnog broja. Nadam se da ću ja imati sreće i Vas pronaći u redakciji prije nego što odem u Beograd…tamo se vraćam 21. 9…..nadam se da ćemo se prije nego što ja opet ‘potonem’ u narkozu, što bi se moglo dogoditi skoro odmah poslije 10. listopada…možda o svemu dogovoriti. Moja tamošnja adresa je M. Č., Dimitrija Tucovića 24/XII, st. 86. Srdačno Vas pozdravljam, s poštovanjem Marija Čudina

January 4, 2024
Brain as a Vision and Program

Brain as a Vision and Program

The most thought-provoking thing in our thought-provoking time is that we are still not thinking. Martin Heidegger, What is Called Thinking? ‍ Abstract ‍ By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself completely differently unlike the anthropologies of the 20th century. Its place is no longer at the centre of the process of interaction between nature and culture. If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation” in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks onto-theologically. Its “essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies. Keywords: brain, embodiment, embedment, metaphysics, cybernetics, artificial intelligence, information, technosphere, chaos, networking ‍ Introduction In its existential “irrelevance” as homo kybernetes, man has become superfluous to the existence of a developed technological civilization. Because concerning the robot, cyborg and android, all “human” functions, including his thinking, which requires corporeal physicality, feelings and passions, traumas and pleasure, are already encoded and transmitted into cyber physicality whose keyword does not relate to rallying destruction and deconstruction (Heidegger-Derrida), but rather the establishment of binary code through the processes of embodiment/disembodiment, and embedding/disembedding. Instead of synapses and brain cortices, it’s all about chips and implants, sensors and visual dispositifs. What has been still invisible in the previous paradigm of “life” becomes the visualization process or the hologram technique “visible” as a symbolic trace of information and the genetic code to make an object ready for “artificial life”. It is not a man who teaches the machine to think, but the thought machine teaches man to see what happens as a digital simulation in the hyper-reality of “life.” The exception creates the rule, not the other way around. It just means that, through “artificial intelligence”, human consciousness as self-consciousness is being technologically constructed, assuming the feature of the overlapping thinking of “man” and”machine”, that which at the same time encompasses counting-pointing, rational-intuitive, programmed and constructed as a posthuman constellation of the technosphere. The „uploading” of non-human existence represents truly the result of a universal hybridization of substances. We are “crosses,” mutants, and uncanny “strain” of one species, which strives to preserve its sublime freedom for the singularity of the individual in the frozen state of immortality as an image and a trace of a perpetuated presence. 1. Performance, action and emergence By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. What does that tell us? If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. What lies in both fundamental notions of Western metaphysics we commonly named as information. Due to this turn, which has the feature of a radical change of the world, it is no longer possible to speak of world-historical course towards the future as the goal and purpose of events. The introduction of “feedback”, entropy and the irreversibility of the cosmic-natural evolution of world history transformed into”globality” and “planetary” the same as different. This turn in the relationship between Being and thought works at all levels of life. What has been temporally determined from the mystery of the coming event (God?) might be now technologically scientifically calculated, planned, and constructed. And what, in turn, is spatially reorganized starting from the expansion of the Earth in space perspective has the features of interterritorial in interstellar space. To be in-between denotes a sign of human existential destiny. Neither the animal nor the machine, but also both as one-and-the-other, with the exaltation of spiritual potentiality to the image and likeness of God, the human “essence” always appears in that interspace. The same is true for his body configuration. The brain controls the hand that builds and writes, carries and nurtures, takes and gives. There is no longer a reason to outplay “idealism” and “materialism” in cognitive-theoretical disputes. What, on the contrary, now particularly captures the attention of thought curiosity in the age of the developed technological world designates the epistemological dispute between “constructivism” and “realism.” Moreover, the old doubts concerning whether science should be merely a search for “objective” truth in the infinity of the unravelling of what adorned the metaphysical Being-God-World-Man circuit or with the introduction of the animal-man-machine cybernetic circuit seem to change significantly and the task of cognition and science transcends the boundaries of both paradigms. The philosophical notion of the essence of truth must not be opened from what truth “is.” If a Being has become information and thought a transformation of a state that calls into question the causal relationship and purposefulness of a historical event, then the new epistemology of cybernetics must be reconfigured. This means that the “task of thinking” is now derived from the relationship between the biocybernetic rationality of A-life and the control of the communication process concerning “living systems” and their environments. The relationship cannot be linear and causal in a one-way direction. Like the “scanning” of the human brain, here we encounter a complex network of events that provoke reactions in the environment from a decentralized decision-making space. The very use of new concepts shows that the way of organizing autonomous life systems is understood techno-scientifically. “Life” ─ “management” ─the mind determines what “is” that what we call life. And the way it leads and directs can be nothing “accidental” or”chaotic.” On the contrary, contingency and chaos give to the whole system some kind of rational control over the order of meaning. What had the features of depth, height and transcendence for classical metaphysics, now appears in the simulacrum of surfaces, in the play of pure immanence. Life as substitutability and replication, rather than mere mechanical reproduction, leads to a changing attitude towards the finality of human existence. The infinity of the space in which life takes place and the immortality of what constitutes its “essence” ─ the soul(psyché, ψυχή ) ─ in all recent theories of posthumanism/transhumanism is sought to understand starting from the possibility of transforming matter and energy into pure information. If the first two concepts are decisive for physics and its laws (Einstein and quantum mechanics), then it will be obvious that the third concept is associated with the mystery of bio-cybernetics. ‍ The creation of life and the construction of A-life take place in macro-and-micro worlds. But the information in its ontological vagueness has the advantage of materializing-energizing. In this way, it can become a transformation of the state of what is no longer Being. It is nothing but the pure contingency-emergence of events in its constant transformation. From classical logic, the term “constant transformation” denotes, of course, contradictio in adjecto. Yet, from the logic of the information or digital age, that constitutes the”essence” of things. The rule of synthesis of separated and opposing concepts, their permutation and recombination ─ all these are”necessities” for the “randomness” as an exception to become the rule. But none of this could be initiated without self-organization, transformation, and self-management. With the rise of new sciences such as molecular biology, for example, the organism is trying to be understood as a biological component within a cybernetic network. To clarify this, it is necessary to bring “order” into this deterministic chaos of a new way of thinking. When we say “order”, we no longer mean hierarchy and subordination, we do not mean functions and service to some other purpose than the very biologically and cybernetically understood life. In this sense, we encounter the binary code as the fundamental way of organizing order. That is why everything becomes self-initiated and self-organized because the system works without an external driver. When action becomes possible by “feedback-loop”, we enter the era of a “polymorphous information system”. (Haraway 1985: 149) How should one now understand what the notion of the genetic code means in contemporary biology? The codification of life, in this case, occurs by being embedded into a neural-organic network without centres and edges. As far as cognition and knowledge about it is concerned, we no longer have to think about finding hidden cause for unknown phenomena. Instead, the management of the genetic code as an information system presupposes a hybrid connection of information and language in the image record. New visualization technologies show what is happening in the microworlds of new technology. When the structure of the “essence” of new life has been changed through an experiment with a transformation in genetic inheritance, unanticipated possibilities of changing what traditional ontology called attributes or accidental phenomena arise. The singularity of life from the age of the reproduction of nature becomes the multiplication of contingencies without the original. It is a process of doubling man as a machine of life made up of information, self-organization and communication. Perhaps it will be better to cite the determined assumption by cyberneticist Andrew Pickering for the above argument. Namely, he says that the difference between the biocybernetic notion and classical science emerges from that the emphasis now highlighted the performativity and the emergence of the new, which lies in the space of the unknown and unpredictable: “Cybernetics (…) is all that points to this transition from epistemology to ontology, from representation to performance, action and origin.” (Pickering 2002: 414) If we bring together these three concepts to which Pickering draws particular attention, we will see that it designates a techno-poetic way of thinking whose fundamental feature denotes pragmatism. In the cybernetic turn, the emergence of the new from the cognitive rationality of the program as such is at work. God no longer creates naturally made beings, but algorithmic functions in conjunction with the idea of​​constructing a material-energy creature that is governed by its environment employing an information system. Therefore, the action and purpose of life can no longer be explained by the mystery of the emergence of consciousness without an explanation of how this and such consciousness works at all. The purpose of the action reciprocally affects the features of consciousness. But this does not mean that within biocybernetics the problem of the emergence of consciousness based on the logic of information is solved regardless of the context and situation of one’s actions. The pragmatism of action does not emerge from a priori conditions of the possibility of consciousness (the idea of​​space and time in the transcendental view). Nothing more is guaranteed in advance. Instead, everything must be open in a contingent event of unpredictability and uncertainty. What about the technosphere or the “third order of cybernetics” ─ what kind of concept would be that assemblage? There is no doubt that the solution lies in the notion of system-environment interaction, that is, learning and self-reproduction. Many theorists of “artificial intelligence” in this try to assume the key features of the concept of “new”. The “artificial brain” does not adapt to the new situation that exists independently of its cognitive capacities in the so-called objective reality. On the contrary, the synthetically organized mind itself creates what is “new.” Thus, adaptation to the environment takes place as an autopoietic way of self-organization. At the same time, the word “adapt” loses its original meaning. This is not about merging with what is already pre-existing. Extending signifies a different state of affairs. Whoever fits does not adapt passively to the circumstances. On the contrary, integration presupposes active participation in the creation of the environment. The debate over the relationship between mind and body can no longer be likened to Cartesian dualism. Embedment, which here holds new meaning, rather than not theological nor physiological, becomes central to A–intelligence. (Haugeland in Fingerhut, Hufendiek and Wild 2013: 105-143) Incarnation and incorporation do not refer to organisms in the function of some external purpose that governs life processes as a substitute for God in the cosmic-natural course of evolution. Besides, in all attempts to grind the metaphysical image of the world, the problem of God as the principle of creation of the world and related ideas oscillates between its methodical suspension and neutralization, abolishing the reasons for the complexity of the physical world, or the solution is reduced to ontological-epistemological consecration of his attributes (from Spinoza through Nietzsche to Deleuze). It seems necessary to draw attention to the following difference between metaphysics and digital ontology. In the first case, incarnation could be thought of as starting only theologically from God as the creator of man. The body of Christ (corpus Christi) gives to man what exactly the keyword of Western art means ─ mimesis (imitatio). (Nancy 2000) For a man to be an eikon-icon of the image of God, it is necessary for his spiritual image to be filled with divine grace, and not with the external power of the body as a machine. Also, what constitutes the third member of this singular essence of man refers to the immortality of the soul. The incarnation, therefore, in classical metaphysics, especially in Christianity, can be nothing but spiritualization and enthusiasm (ecstasis, ἔκστασις). It comes “from above.” The incarnation of Christ, therefore, refers to the three-fold entry-into-the-world as a divine, spiritual, and bodily event of the redemption of man from original sin. Unlike the aesthetic act of incarnation by which the body has its sublimity only at a distance from heaven and earth, the cybernetic act of self-creation of “artificial nature” becomes an aesthetic construction of the multiplication of an already non-existent original. The incorporation of the body will be possible only under the assumption of abolishing the boundaries between the “trinity”: spirit-soul-body. It is by no means surprising that the fundamental problem of transhumanism boils down to the expansion of man’s cognitive abilities beyond his corporal organization. The humans who appear in the process of resuscitation from the state of clinical death by thawing the organs are replaceable. They can be printed using a 3D printer as a simulacrum of a new reality. Although this is not yet applied in practice, except in SF films and experimentally in laboratories under the watchful eye of robotics, genetic engineers and nanotechnologists, there is no doubt that the process of constructing a “new body” of man has surpassed what we call a supplement. What for Christian theology denotes the idea of ​​resurrection, and without this act of faith in God according to the adopted dogma becomes superfluous, for cybernetics should be in the very essence of transhumanism ─ cryonics. (More andVita-More 2013) The mysteries of incarnation and the technoscientific practice of (re)constructing a “new life” still share the same problem. It is about the singularity of the authentic existence of man and all other beings. Just as man is irreplaceable, so by analogy, one can speak of the irreplaceability of cyborgs and androids. The immortality of the soul cannot be, however, a condition for the possibility of the immortality of the body concerning the biological-technical autonomy of its “new creation.” When we compare the fundamental categories of biological evolution with the technological, we see that the principle of analogy can no longer be valid as a guide for new thinking. It even has to be suspended and neutralized so that we can think of a “new beginning”. Let’s look at this series: incarnation, adaptation, autonomy, the interaction of system and environment, learning and self-reproduction. All categories are arranged without logical-historical a priori. Time no longer precedes simplification because it should be reduced to a networked “moment” that is constantly renewed (nunc stans). This is the known effect of information implosion. The faster the process of creating a “new” based on information processing, the less the possibility of biological adaptation, learning and openness of the system itself. If some new media theorists claim that man is slower than technology and that his natural ability to adapt to the speed of creating new performances of the technosphere has stunted him concerning all the wonders of the “smart-creative industries”, then this warning should be taken seriously. Within the metaphysical understanding of its location and position in the universe, the body finds itself limited between the idea of ​​God and his “imitation” in man. The problem with cosmic-natural evolution is that thought, which now encompasses the idea of A-intelligence for its technical progress, transcends its shackles of natural corporeality. What Erich Hörl calls the “cybernetic picture of thought” has been developed from the coexistence of the “first” and the “second” machine (Hörl, 2008: 163-195). The first is, of course, the one who imitates (mimesis) nature as a Being in its beings and cannot be other than the mechanics of the movement of nature itself. The human body serves here as a model for the mechanical upgrade of organs. The key term denotes the materiality of matter or its extension (extensio). What expands and narrows represents a fundamental property of matter in its quantitative determination. The origin of the universe might be therefore described by the image of the “big bang” (explosio). The end of the universe can only be the swallowing of matter in the hatch of black holes ─ by narrowing and contracting to the zero points (implosio). When Norbert Wiener, together with Claude Shannon, introduced the notion of entropy from the second law of thermodynamics, the reason was evidently in the impossibility of clarifying the notion of information by reducing it to the materiality of matter and to another notion with which classical mechanics would lose its rule in the late 19th century. Entering the realm of the “other machine” is determined by the release of energy. This was a crucial concept for Aristotle’s understanding of the (meta)physics of motion. Being as energeia already in itself presupposes the completeness of the world within the limits of physical expansion and contraction of matter (hylé, ὕλη). “Second-generation “machines are pure technology based on the energy potentials of matter. It transforms the world into “smelters”, to use the metaphor of Ernst Jünger. Both, machines as a transcript of the mechanical motion of the human body and machines as energy self-propelled engines (steam and steel machines) are therefore the same. The only difference is in the intensity of strength and power. With the peak in the neutron bomb, the technology becomes self-destructive. In the first case, it is about restraining matter by directing it for purposes other than pure chaos and natural order, and in the second we have to release energy for creative-destructive purposes. Philosophically, the most significant notion for the essence of technology within the same circle of metaphysics has been given by Heidegger to the notion of enframing (Gestell).(Heidegger, 2009: 9-10) It was an introduction to what transcends all human power to control nature and the human world. The last in the series, the idea of ​​a “third machine” comes from cybernetics. Information, therefore, cannot be reduced to either the first or the second. That is why I call the term technosphere the absolute time of a machine as an autopoietic system. It must be powered by an”artificial brain” creating new worlds of “artificial life”. The technosphere denotes nothing but the pure immateriality of information. It appears in the form of technologically produced life whose energy power is controlled as a balance of biological-cosmic chaos. “Necessity” now becomes a”case” of absolute freedom of self-creation. There is no longer a first cause and the last purpose. All that remains is to devise a different way of purposeful existence. After the gods leave this world, people can no longer pretend to sovereignly rule the fragments of history. The time of the absolute machine no longer takes place in the infinite duration. Instead, nonlinear “open systems” calculate time starting from the last zone of entropy. 2. Interactors ─Enactivism ─ Computation A brief history of the emergence of A-intelligence will show us how thinking about the technosphere has developed. The traditional understanding of AI was based on mathematics and formal logic. In doing so, computation we should assume as a method that, with the help of algorithmic models, seeks to create frameworks for predicting (probabilism) the actions of the presumed subject/actor of this event. With the development of new technologies with a shift of focus to superconducting materials, computers gradually shifted to methods of connectionism from the 1970s to the late 1980s. This meant that biology and neurophysiology became the fundamental sciences of managing the living environment of the “artificial mind.” New robotics spurred by the development of cybernetics in the 1990s shifted its research to neuro-cognitivism. This has resulted in the naming of the thinking machine appearing through “Embodied Artificial Intelligence“. (Johnston 2008: 337-384) Entering the “third order of cybernetics” thus established an autonomous connection between machines as autopoietic systems. In the logic of “networking”, more such systems are machines that communicate with each other, not humans. The reason is that biocybernetic or information code is required for communication. If it is absent, communication becomes a “white noise”. Nothing might be more understandable because chaos has crept into the inter-space between signal and message. Triumph over chaos represents the culmination of the modern way of communication. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself differently than he did in the anthropologies of the 20th century. Its place cannot be long at the centre of the process of interaction between nature and culture. We witness just a quite reversal situation and can call it technological or cybernetic. This means that control and communication between the system and the environment in the technological world take place within a neural-digital network. The machine assumes the existence of an inter-network within which the interactors operate. Their task is to simultaneously bring what should be embodied in the technology integrated. In this way, the living or biologically determined field of matter and energy with the markings of the human body and its sensory-experiential abilities passes into the cybernetic field of information-loop circulation. The attempt of the “third way” between mind and feelings concerning the problems of thought and corporeality is therefore manifested in the theory of enactivism in modern neurocognitive sciences. In the new technical environment, the mind can be “embodied” as an emergent and autonomous network. Enactivism is demonstrated in the cognitive sciences by a theoretical attempt to solve the mysteries of the emergence of consciousness in a dynamic balance between the cognitive process and the environment. It derives only from this encounter that “thoughts” produce and become information as instructions for use. (Varela, Thompson, and Rosch 1993) The philosophical issue of consciousness starts, as Descartes put it at the beginning of the new Era, from an axiom: I think, therefore, I am (cogitoergo sum). The significance of this saying does not consist in the fact that “idealism” as opposed to “materialism” or the rule of the subject over the object derives from it. Quite the opposite, the thought that becomes the first presupposition of Being as a conscious existence separates itself from all that is unconscious and inanimate. It will be no coincidence, therefore, that with Descartes the duality of mind and body is introduced into the metaphysical adventure. How this duality is expressed is often forgotten. Namely, Descartes did not equate thought and mind starting from the transcendence of Being. What determines the possibility of a “fatal” duality of mind and body arises from the separation of a substance into (a) thinking (res cogitans) and (b) body(res extensa). While the feature of the former denotes in the self-creative process of reflection of Being, the latter should be ascribed the”second-class” status of the extensiveness of matter. The body must be therefore necessarily thought of as mere matter, which, however, functions only because it works like a machine (automaton). (Descartes 1956) The problem of Cartesian heritage in the assemblage of contemporary philosophy and its appropriate science arises, therefore, from the idea of “Incarnation” (embodiment) consciousness as self-consciousness. In different phenomenological approaches, the philosophy of the 20th century separates the so-called pre-reflexive cogito of the reflexive, the unconscious of the conscious. It was already obvious that the unconscious, this key notion of psychoanalysis, cannot be understood without what constitutes the levels of the conscious subject. But thanks to neuroscience, it has become commonplace today to argue that the duality between mind and body has been resolved from the standpoint of the brain problem as a neural network of consciousness. If we want to be completely precise, we will say that only two cognitive-theoretical positions can be defended against Descartes’ dualism. The first presupposes the interaction of both, but without the causal relationship that traditionally belongs to the realm of matter or corporeality. What remains in this dispute comes down to the irreducibility of differences. And this means that the brain unites cognitive-bodily operations within the contextual environment of its action. Connectivism relies on the achievements of the cognitive sciences. But it also applies the results of contemporary research in neurophysiology and neuropsychology. That’s the other solution. (Sturma 2013) It is easy to say, as the cyberneticist Gotthard Günther has argued, that the dualism of soul/mind and body is pointless from the human position in the world after the experiences of quantum mechanics, philosophical anthropology and cybernetics. (Günther 1963: 201) However, it might be much more difficult to prove how and why human action in the technological world cannot be explained without some kind of “necessary” recurrence of the Cartesian problem: that, namely, conscious action cannot be completely separated from the materiality of the body and from the mysteries of what Jacques Lacan ascribed to desire as a subversion of rational order. What designates this “relapse”? Simply put, the axiom of cognitive action means that thinking does not just justify the “meaning of Being.” If so, it would be a path to pure theoretical or transcendental behaviourism. In short, the mind would set itself up as a kind of single judge even in such disputes as that of love or interest, beauty or wisdom, etc. Since Cartesian dualism rests on “rationalizing” a Being as the objectivity of objects, it should be quite obvious why its alternative finds in what is read in contemporary French philosophy as an area of ​​irreducible desire. Seeing from a Cartesian perspective, thinking becomes now”embodied.” It will be no coincidence that we put the term in quotation marks. The reason is to be found in the fact that the process of dematerialization also means the process of losing the “essence” of the thing itself. But the loss of physicality should be understood only conditionally. The solution to the problem, however, cannot be in the dialectical logic of the synthesis of contradictions. On the contrary, every “incarnation” represents a step towards the process of the emergence of new corporeality, the “essence” of which must be determined to start from the construction of a technical object. What systems theory calls “embedment ” takes over techno-genetic processes. So, they cannot be described in analogy with “first and second nature”, nor can they be considered “metaphors”. (Mac Cormac in Huning 1986: 47-62) The opposition between “incarnation” and “incorporation” comes from classical logic. From Aristotle, it argues that A cannot be B at the same time. Furthermore, the principle of the exclusion of the third is how Being should be understood in its necessary factuality as presence (ousia). What is valid for the age of the”first and second machine” (matter + energy) can no longer have the meaning of the rule of the fundamental principle and for the age of the “third machine”. Information determines the”essence” of thought as the operational activities of the brain beyond the distinction between “nature” and “culture.” Therefore, the only real problem of this and such thought belongs to the construction of a new “artificial life”. When a cognitive turn becomes a new mental condition, we can argue that the technological mind creates an “artificial life” which is increasingly becoming a singular event without the original, albeit without a copy in the sense of the traditional notion of reproducing the original. Far from it, everything must now be thought of radically differently, beyond the binary oppositions we have inherited for centuries and built palaces of ideas on it. When thought thinks of Being in its primordial openness it expresses and sings it in a mythopoetic way. Language does not serve thinking like a mere tool for communication in the community. Its “essence” lies in the narrative speech about the event of Being and time. Consciousness in this respect is directed towards dematerialization and energy must be transformed into pure information. However, this process does not take place without some kind of “mentalism” that opposes the empirical processes of corporeality (physicalism and psychologism). The self-consciousness of the”third machine” belongs to the mental facts related to calculation and utterance with the primacy of pragmatic “being” information. Its “essence” should be determined by changing the behaviour of the recipient in the process of creating information. This change goes back to the possibility of learning because memory as a confirmation in a continuum of time is shown by the way information is preserved and reshaped. (von Weizsäcker 1974:89-113) Preserving the coded message with a living testimony allows for a change in behaviour toward the present. Formally speaking, the information remains “the same”. But its meanings became different due to a new interpretation within a differently arranged context. In contemporary philosophy, Derrida has cultivated a relationship between text and language. If everything, namely, denotes the text as a universal structure of information in a network of singular events, then man can no longer be understood from the position of a modern subject. Instead, the mystery of information allows for the emergence of decentralized structures that relate to each other like diverse texts. (Sandbothe 2001) The unpredictability and probability of events also refer to changes in the common life of people in complex social orders. Namely, it is not uncommon for modern sociology, which since its inception in the 19th century has sought to approach the ideal of the exact natural sciences, to use terms from theories of contingency, chaos, complexity, and emergencies. (Novotny 2005: 15-35) Of course, it follows that machine thinking related to context and situation, and not to Cartesian understanding of the corporeality of events, significantly changes the notion of the effect of thought and the activity of the body in virtual space. The environment is understood in a more complex understanding of interactivity and interaction. Of course, this presupposes a different definition of the notion of the object outside the modern framework of the subject’s rule. However, neither the context nor the situation cannot be in itself something beyond the mental reach of cybernetically understood self-awareness. It might be only a matter of a different rearrangement of concepts after the end of metaphysics. One of the reasons for the dominance of the notion of pragmatics in the information age should, therefore, be sought in the “plasticity” of the brain. If finally, we try to illustrate the distinction between the “analogue” and “digital” worlds, then the scheme would look like this: ‍ ‍ ‍ If we start, however, from the assumption that between thermodynamic equilibrium as the basic structure of the universe and the evolution of the development of the non-linear cybernetical “laws,” there is a relationship that cannot be understood within the logic of contradictions, it seems that the time confirmed that new thinking of the digital age is based on a logic of trans-junction. (Günther 1976: 249-328) This means that aporia and paradoxes are forming the internal structure of multidimensional thinking. Its fundamental notion has been represented by information. But it will be quite obvious that the approach to this notion differs fundamentally in philosophy, physics, cybernetics, cognitive sciences, sociobiology, etc. Carl Friedrich von Weizsäcker defines the notion of information tautologically, but with the addition of the Aristotelian notion of energy potentiality: information denotes what produces other information and thus changes its content. (von Weizsäcker 1974: 222-228) If matter is characterized by extensibility and energy by force, the information derives from the structure of entropy as the second law of thermodynamics. The paradox and aporia are that this law speaks of a closed system. So, it is ruled by “laws” based on the causality of the physical world. The closed system, therefore, develops in the direction of its disintegration. The result is that “feedback” allows control from the system that is in principle open only because autopoietic “living systems” themselves reproduce at a higher level “information entropy”. This means that chaos denotes a legitimate order of new complexity, such as the staging of financial crises in the action of global capitalism today. (Paić 2020) When we look at the network of concepts and their distinction regarding the relationship between the analogue and digital worlds, the first thing that catches our eye represents the impossibility of “analogy”. Namely, the digital age appears under the condition of the possibility of preserving the analogous way of thinking. Although nature no longer has its “essence”, its transformation into a technical circuit must not be taken lightly. This means that the”second analogy” is hidden in the difference as the driving principle of the “new”. What is now “similar” to something “original” cannot be longer “similar” or”original” in any way. Technological simulation constructs a new world without the substantial unity of the concept of “reality”.(Bense 1998: 443) Digital, however, denotes simulating in virtual space as a new “nature”. It is the “real” one that gives the possibility of transformation into information ready for use. The spirit of reproduction creates analogies. In contrast, the manipulation of the genetic code in the processes of living cloning leaves no room for similarities. Instead, we encounter the logic of the simulacrum starting now from difference versus identity, not from identity versus difference. (Deleuze 1969) The technosphere, unlike technique and technology, can no longer be understood at all in the categories of causality and purpose. The reason is to be seen in the fact that its order of categories and concepts is such that it signifies the rule of A-intelligence over “nature” in the ontological sense. In this way, information opposes entropy just as linea revolutionary development opposes a closed circle of chaos-and-order. There is a nonlinear relationship between information and entropy. All the novelty of cybernetics concerning the previous paradigm of modern science and technology is found in this relationship. To be able to think outside the confines of metaphysics, thought must be “embodied” by”disembodied” in the idea of ​​a self-organized “thinking machine” (computer). What had the features of “incarnation” becomes the “incorporation” of artificial intelligence into all remaining biological-socio-cultural networks of meaning. It should be, therefore, necessary to talk about the digital aesthetics that no longer means “beauty” in already existing industrial environmental matters ready with a use (ready-mades). This “Duchamp’s law” no longer occurs in the inventive-creative environment of information-communication design. While, for the analogue age,”incarnation” arose from the necessity of the creative production of Being as nature (mimesis-representatio), we are now in the age of radical digital constructivism. In the horizon of time, it is quite obvious that what adorned Newton’s laws of motion, of which the law of gravitation denotes the fundamental law of modern physics, is being moved into spaces of irreversible duration (durée). Bergson placed this fundamental principle at the centre of a new understanding of time. However, the problem is that time as information in the philosophical sense of the word should be reduced to implosion (“white holes”). Unlike black holes of antimatter from which nothing can come out “outside”, in the case of”white holes” it is about the fact that nothing can go”inside” anymore. This only means that time, concerning the experience of “infinite speed” (vitesse infinie), moves away and closer from the point of consciousness of movement. The higher the speed of movement of the observed, the more the observation itself seems to accelerate the action of consciousness as a “third machine”. Thinking at that level of absolute reflection thinks of itself and produces itself as an object of thought. Information becomes entropy and entropy information in the cosmic order of things. (Ebert in von Weizsäcker 1974: 222-228) 3. Neurocognitive sciences and the drama of the incarnation The brain in its openness of options represents a decentralized organ-without-body, to make use of the reversal of Artaud’s and Deleuze and Guattari’s assumption from Anti-Oedipus. If we have an embodiment in the technological construction of worlds, then the new body of the technosphere could be like a pure form in a state of infinite potentiality. Information as guidance for action allows the new “body” not to understand the transcendental or empirical experience “living body” in their “natural environment”. Instead, the cybernetically created and transformed body exists only thanks to the activity of the A-intelligence. His”second life” constructs a “third machine.” When space loses the features of two-dimensionality, a framework for the self-establishment of the network in its three-dimensionality emerges. We see how the notions are completely emptied of attachment to earthly existence. What had the scent of rootedness in the soil and homeland, suddenly takes root and becomes homelessness. The network as an infinite spread in visualization marks the journey of information, which produces new information, as Carl Friedrich von Weizsäcker argues. However, the question remains: why is it necessary to “embody” human thought for “artificial intelligence” to sovereignly conquer new spaces of cognitive “miracles”? Linear progress in history has always meant the loss of what constitutes the completeness of the bodily structure adapted to the environment. The raising of apes to their hind legs and the focus of thought on their hands’ deprived man of the experience of the earth. Intelligence developed in the direction of “incarnation.” Where id was, there ego shall be (Wo es warsoll Ich werden). This program of Freud’s psychoanalysis starts from the basic premise that culture denotes a human prosthesis. The thinking must, therefore, develop in the direction of the technological construction of the environment of human life simply because the natural environment can no longer exist as a self-imposed framework of living. Organs are, however, associated with the functional structure of the body and do not change because biological evolution is complete. The hand remains with the hand as a horse’s hoof remains with the hoof. In the age of the technosphere, however, nature remains only to sublimate with the help of technological simulation. Instead of divine attributes, technological simulation in the form of an aestheticized apparatus focuses on the connection of codified rules of the game and pragmatic handling in the interaction of system and environment. The code provides instructions for action on what must ultimately be performed as used in a context and situation. In doing so, we must keep in mind that in this context there exists a different way in which the rule of the new causality-purpose scheme is established between signs and their use of the space interactors. In other words, for a sign of something to become a useful value of something, it must go through a process of interaction. Otherwise, any single “event” remains unanswered among the participants in the communication. The significance of the mutual exchange of dialogue and discourse cannot be certainly measured by the excessive propensity of Westerners for live conversations. Although the Chinese and Japanese, for example, are thought to be less talkative, it all falls apart as soon as we look at quantitative indicators of the use of iPods, androids, and smart apps. Interactivity in communication denotes the arousal of a latent psycho-cybernetic code. A machine from people, regardless of their cultural habits, makes an obedient “robot”. Everything that must “be” a machine and inits formal-material appearance would be therefore reduced to twofold: (a)the information system sign protocol and (b)pragmatic performance of visual communication. It follows that the semiotics of the image and the pragmatics of knowledge are the decisive meta-disciplines in which the turn from language to the image takes place. The image transforms the language into an abstract sequence of numbers. So, the theories of visual or iconic turn, which began in the 1990s in the works of Gottfried Boehm and William T. Mitchell with an attempt to ground the entire history of art as viewed from the position of language as a metaphysical matrix, opened up an insufficiently clarified problem of the relationship between number, word and image. (Paić 2008). What connects information to communication is nothing but the meaning of the use of language itself. But use does not occur in reflection as such. It has the practical significance of transforming into a designed environment of the technical world. Signs refer to each other in other signs in the media construction of reality, while the use of a sign cannot be reduced to materiality, as one might think at first glance. Instead, using the sign takes on the character of knowledge as know-how. There is a pragmatic turn at work: knowledge serves the power of what we call the posthuman condition. In it, the concepts of control and communication replace social spontaneity and creativity. Conclusion If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation “in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks about onto-theologically. Its”essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies. Unlike Heidegger, it must be said that only one more God cannot save us. Salvation does not come from the illusion of a metaphysical golden age when desire is still a help. Simple, the idea of ​​salvation is now “secularized” to the extent that what remains to be saved no longer needs to be saved at all. For metaphysics, it was the idea of ​​man as his essence. He was given the mission of building the Earth in the splendour of truth, justice, freedom, beauty and good. Any single soteriology (Greek Soteria, Σωτηρία -salvation, redemptive) is essentially related to the idea of ​​the beginning and end of history. Whoever, therefore, speaks of the salvation of man, always necessarily presupposes the end of time and the beginning of true history. In the realm of the immortal soul, salvation comes on the path of divine redemption. The paradox would be that today this idea has been taken over by transhumanists in a hybrid philosophical-scientific and even more technically mediated way. They see the “essence” of cosmic evolution in the development of man’s cognitive abilities and the transition to a new form of posthuman existence. (Mercer and Rothen 2015: 51-114; Paić,2019).‍ Instead of the glorious mission of saving “man” from the apocalypse, it might be much more significant to see something else. How else can a kind of metaphysical thinking be maintained and at what cost if “incarnation/embodiment” is replaced by “incorporation/embedment”? Does this mean that the new thought of the technosphere must necessarily “appear” in other forms of corporeality beyond the limits of the humanoid, or should it perhaps be possible to preserve the present human figure in “natural” corporeality for thought that counts with “infinite speed” (vitesse infinie)? After all, let’s remember a few performances and installations by cybernetic artist Stelarc with an ear transplant on his arm and an internet connection. Among the newer forms and discourses of contemporary art, transgenic art takes place. This confirms that the trinity of leading categories of contemporary art does not come from “art” at all. Their origin lies in the contemporary understanding of science: computation, planning, and construction. The aesthetic notions of shock, provocation and experiment correspond to this. So, the connection between biogenetics and informatics in the art cannot be merely an illustration of science and technology. The body streams obviously in constant transformation. In the previous model, there was a cause-and-effect “dogma”. Thinking determined the bodily organization and self-organization of human existence within the boundaries of a culture that had been forcibly freed from shamanic experiences of transcending “normalcy.” Without this “purification”, modern culture would be equated with the magical rites of ancient peoples such as the Aborigines and Papuans. The simplest explanation for the use of the body in sacrificing premodern and modern culture represents that in the first case, magic denies the body a fall into mutilation, monstrosity, and abomination; in the latter case, otherwise, the body in its emancipation from the “wild thought” of nature could be aestheticized even when in ritual scenes of self-sacrifice it exceeds all given limits of “normality”. Thinking means expressing the world through thoughts, and the brain functions in algorithms of computation, planning, and construction. When this distinction has been established as ontological and cybernetic, then we find ourselves in two overlapping worlds. Living between their demands ─ language and image ─ means opening up new thought perspectives. But we must never forget this: man cannot be defined as homo kybernetes by the fact that his sensibility is something derived, that traumas and pleasures stay as so far away to him. The essence of man lies strictly in incalculable existence, which stores in itself freedom and uncertainty for the time to come. References Bense, M (1998) Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, in Auesgewählte Schriften. vol. 2: Philosophie und Mathematik, Naturwissenschaftenund Technik. J B Metzler, Stuttgart Deleuze, G (1969) Logique du sens. Minuit,Paris Descartes, R (1956) Métitations métaphysiques.PUF, Paris Ebert, R (1974) Entropy und Struktur kosmischer Systemein von Weizsäcker, E (eds) Offene Systeme. vol. I. Ernst Klett,Stuttgart, pp. 222-228 Günther, G (1963) Das Bewu§tsein der Maschinen: EineMetaphysik der Kybernetik. AGIS Verlag, Krefeld and Baden-Baden Günther, G (1976) Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations in Beiträge zur Grundlegung einer Operationsfähigen Dialektik.vol. 1, F. Meiner, Hamburg, pp. 249-328 Haraway, D (1985) Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature. Routledge, London-NewYork Haugeland, J (2013) Der verkörperte und eingebettete Geist in Fingerhut, J,Hufendiek, R and Wild, M (eds) Philosophie der Verkörperung:Grundlagentexte zu einer aktuellen Debate. Suhrkamp, Frankfurt/M,pp. 105-143 Heidegger, M (2009) „Die Frage nach der Technik“ in Vorträge und Aufsätze. Klett-Cotta, Stuttgart Hörl, E (2008) „Das kybernetische Bild des Denkens“ inHagner, Michael, and Hörl, Erich (eds) Die Transformationen des Humanen: Beiträgezur Kulturgeschichte der Kybernetik. Suhrkamp, Frankfurt/M, pp. 163-195 Johnston, J (2008) The Allure of Machinic Life:Cybernetics, Artificial Life, and the New AI. The MIT Press, Cambridge-Massachusetts-London,pp. 337-384 MacCormac, E (1986) „Mensch und Maschine:Eine Computer-Metapher“, in Huning, A and Mitcham, C(eds) Technikphilosophie im Zeitalter der Informationstechnik.Friedr. Vieweg & Sohn, Braunschweig / Wiesbaden, pp. 47-62 Mercer, C and Rothen, JT (20015) (eds) Religion and Transhumanism: The Unknown Future of Human Enhancement. Praeger, Santa Barbara-Denver-Oxford,pp. 51-114 More, M and Vita-More, N (2013) (eds) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on Science, Technology,and Philosophy of Human Future. Wiley-Blackwell, Oxford Nancy, JL (2000). Corpus. Éditions Métalié,Paris Novotny, H (2005) The Increase of Complexity and its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences. Theory, Culture & Society. Vol. 22,no. 5. (October), pp. 15-31 Paić, Ž (2008) Visual Communications:Introduction. CVS, Zagreb Paić, Ž (2019) White Holes and the Visualization of the Body. Palgrave Macmillan, New York Paić, Ž (2020) Neoliberalism, Oligarchy, and Politics of the Event: At the Edge of Chaos. Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne Pickering, A (2002) Cybernetics and the mangle: Ashby, beer and pask. Social Studies of Science. Vol. 32, no. 3. Sandbothe, M (2001) Pragmatischen Medienphilosophie:Grundlegung einer neuen Disciplin im Zeitalter des Internet. Velbrück Wissenschaft, Weilerswist-Metternich Sturma, D (2013) (ed.), Philosophie und Neurowissenschaften. Suhrkamp, Frankfurt/M, 4th ed. Weizsäcker, von E (1974) „Erstmaligkeit und Adaptationas Components of Pragmatic Information“ in von Weizsäcker, E (ed.), OffeneSysteme I: Contributions to the Structure of Information, Entropy and Evolution.Ernst Klett, Stuttgart, pp. 82-113 Weizsäcker, von FC (1974) “Evolution undEntropiewachstum”, in von Weizsäcker, E (eds), Offene Systeme I: Beiträgezur Zeitstruktur von Information, Entropie und Evolution. Ernst Clett,Stuttgart, pp. 222-228 Varela, F, Thompson, Evan and Rosch, Eleanor(1993) The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience. TheMIT Press, Cambridge-Massachusetts Varela, F (2003) „On the Conceptual Skeleton of Current Cognitive Science“ in Luhmann, N, Maturana, H, Namiki, M, Redder, W,Varela, F. Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorie? W. Fink, Munich,3rd ed. pp. 13-23 ‍

May 3, 2023