Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Svijet kao epifanija

Svijet kao epifanija

Koji je to paradigmatski grad modernosti 20. stoljeća bez kojeg ne može postojati estetsko iskustvo svijeta kao epifanije? Ne, nije to ni Pariz ni London ni Berlin. Vidjet ćemo nešto posve čudesno. Naime, pokazat će se odjednom da taj grad nije tzv. svjetski grad po svojoj slavnoj arhitekturi iz prošlosti, po svojim veličajnim trgovima i kulturnim spomenicima, po svemu što čini uobičajeno ono što nazivamo genius loci. Umjesto svega toga, susrećemo se njegovim pravim izdankom, piscem koji je ne samo taj grad već i svoju malu zemlju tragične povijesti i prajezika uzvisio do toponima ekscentričnosti i kozmopolitske sudbine kakvu sam grad bez njega i njegova djela nikad ne bi mogao doseći. Ako se još niste dosjetili o čemu ovdje govorim, vrijeme je da razriješimo svaku daljnju dvojbu. ʺArthur Power, jedan od Joyceovih irskih prijatelja, sjeća se da je jednog dana rekao Joyceu kako želi postati ‘internacionalan’. ‘Što se mene tiče’, odgovorio je Joyce, ‘uvijek sam pisao o Dublinu, jer ako mogu doprijeti do srca Dublina, onda mogu doprijeti do srca svih gradova svijeta. Pojedinačno sadrži opće.’ Joyce je vrlo rano otkrio da je za razradu teme o gradu prijeko potrebno dvoje: smirena osjetljivost za samoočitovanja grada što ih on pruža i brižno stečeno umijeće da se ta očitovanja pretope u smislene umjetničke obrasce. Oba vida ovih zahtjeva što ih grad postavlja pred pjesnikove sposobnosti Joyce je kao mladić nazvao pjesničkim imenom ‘epifanija’.ʺ (William T. Noon, James Joyce i Toma Akvinski, Globus, Zagreb, 2001., str. 83. S engleskoga preveo Matej Jeličić.) Joyce je, dakle, Dublinu podario svojim romanom Uliks moć svjetskoga grada apsolutne modernosti. Književna imaginacija i fikcija time je postala kulturna stvarnost koja nadilazi povijesno-epohalno zbivanje ove irske prijestolnice. Grad koji predstavlja topografiju svijesti o imploziji vremena u razlici spram Homerove Odiseje, jer se radnja romana zbiva u samo 24 sata, istodobno je stvarni prostor u kojem se ljudske sudbine preobražavaju u znak egzistencijalnoga nabačaja slobode, ali i simbolički okvir lutalačke sudbine modernoga čovjeka. Stephen Dedalus, Molly Bloom i Leopold Bloom postaju upravo ono što Joyce filozofijski tvrdi na tragu Aristotelove i metafizike Tome Akvinskoga, da, naime, pojedinačno sadrži opće. Ipak, Dublin kao stvarni grad i kao metafora svijeta u Joyceovu razumijevanju biti jezika i književnosti uopće ne bi dospio do tog posebnog ‘ontologijskoga statusa’ bez onoga što u riječi epifanija izaziva ‘bljesak smisla’. Povrh toga, epifanija se za Joycea ʺodnosi na claritas, koju Stephen Dedalus opisuje kao ‘vrhovnu kakvoću ljepote’ʺ. (str. 84) No, ljepota kao peta transcendentalija u Akvinskoga, kao pulchrum, nije tek prenesena na istim teologijskim ljestvama u moderno doba u kojem već Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu posjeda ljepotu na koljena da bi je izvrijeđao. Nije to, dakle, više ona duhovna ljepota apsolutnoga sjaja koja ima svoje mjesto u samome središtu božanske emanacije. Epifanija se Joyceu ne ukazuje, već se pojavljuje nenadano i odjednom poput duhovnoga očitovanja u riječima čiste vulgarnosti ili gestama uzvišenosti. Ona se odnosi na neumjetničko i nenamjerno očitovanje duhovnoga života i za razliku od Proustova ‘nenamjernoga sjećanja’ nije izazvana strujom vremena iz prošlosti, već intuicijom trenutka, u čistoj formi sadašnjosti. Dublin se u svojoj profanoj modernosti stoga pojavljuje Joyceu kroz čitav niz ‘samobjava grada’, pa u toj posvemašnjoj neodređenosti ključnog pojma za njegovo stvaralaštvo i u Uliksu i u Bdjenjima Finnegana, neki teoretičari pokušavaju vidjeti sličnost ili istoznačnost s Croceovim ‘trenutkom izražaja’. (str. 86) Vrijedi ovdje istaknuti da se epifanija očito za Joycea na iznimno navlastit način pojavljuje u prvoj verziji romana Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a Young Man) iz 1916. godine, a koji je bio naslovljen Stephen junak (Stephen Hero). Pisac je tu verziju, koja je naizgled srodnija smjeru realističnoga pripovijedanja djelomice spalio, a ono što je preostalo objavljeno je nakon njegove smrti. Uglavnom, u toj verziji romana, koji ekstenzivno ima u vidu u svojem tumačenju estetičkih pitanja odnosa Jamesa Joycea i Tome Akvinskoga isusovac William T. Noon, tvrdi se da je nešto uistinu začudno u tome kako je Joyce koristeći se izrazom iz katoličke teologije bogojavljanja ꟷ liturgijskoga blagdana koji se u Irskoj slavi posebno svečano 6. siječnja ꟷ izjednačio taj izraz s francuskim épiphénomene. Pogledajmo što smo time dobili. Ono uzvišeno i sakralno očituje se ne samo u intuitivnome odnosu spram događaja objave u svakodnevnim stvarima, već se ono priključuje i nekoj drugoj pojavi i to ne na način fomalnog i materijalnoga uzroka, causa formalis i causa materialis. Posrijedi je učinkoviti uzrok, causa efficiens. Na taj način epifanija kao sklop objava i epifenomena sintetizira umjetnost i ne-umjetnička očitovanja života. Uistinu, zar nije to u najmanju ruku korak do sinteze božanskoga i profanoga kroz ono što modernosti jedino preostaje, i što je evidentno u misaonim dosezima Waltera Benjamina od Trauerspiel do Pariških Arkada? No, sinteza ne dolazi odozgo, već odozdo, iz traumatske jezgre jezika koji se u Joycea pokazuje alkemijskim i sinestetičkim događajem koji će kulminirati s Bdjenjima Finnegana kad od jezika kao univerzalnog kazivanja ili logosa sve postane raskomadani pluriverzum anti-logosa, igra kozmičko-lingvističke epopeje ljudskoga uspona i pada. Ono što preostaje čovjeku-umjetniku u moderno doba i što se samo nastavlja drugim sredstvima, ne više jezikom već slikom, jest strategija nadomjeska. Religija biva zamijenjena ne s politikom kao ideologijom kako je to izvela povijesna avangarda. Umjesto toga, estetika postaje nadomjesno bavljenje svetim kao profanim u nemogućnosti božanske sinteze. Taj estetski Ersatz, taj gotovo spasonosni eskapizam iz taloga mutnih voda posvemašnje angažiranosti koja je književnost pratila u 20. stoljeću kao tamna sjena etičko-političkih promašaja svih vrsta, za Joycea je u epifanijskome tonu konstanta njegova mišljenja i pisanja. ʺIstom vrstom simboličke tehnike postignuta je ‘sjajna epifanija’ značenja što prati sliku snijega na kraju posljednje i najduže pripovijetke Dublinaca ‘Mrtvi’. ‘Dušu mu ovije klonulost dok je slušao kako polagano sniježi svemirom, kako polagano sniježi, kao da s visine silazi konačni kraj, na sve žive i na sve mrtve.’ ʺ(str. 111) Nema nikakve dvojbe, Joyce je uspostavio most sinestezije iz veličajne prošlosti i tegobne, ali slobodne i s užitkom prožete suvremenosti koja se u jeziku stapa s onim što čovjeka čuva od potpune propasti. Epifanija je događaj samoga jezika koji ne opisuje stvarnost kakva jest, nego je uzdiže do pojma kao metafore. Zato je čitav svoj život, iako nomadski i lutalački od Züricha, Pule do Trsta i Pariza, pisac sanjao i prolazio kroz svoj Grad i svoju Zemlju, jer drukčije biti ne može. Mi se rađamo u jeziku kao placenti svih naših epifanija i epifenomena i s jezikom umiremo poput njegova Gabrijela iz ‘Mrtvih’, koji ‘polako struže snijeg sa svojih kaljača’, taj snijeg koji ‘polako sniježi svemirom’ i od svega preostaje samo metafizički čista bjelina kao posljednji trag u životu pretvorenom u riječi.

March 31, 2024
Ideja muzeja

Ideja muzeja

Tko živi u muzeju? Muze, sablasti i kustosi. Ideja muzeja je duboko proturječna njezinoj praktičnoj namjeni čuvanja umjetničkih artefakata iz prošlosti. Naime, Ideja je muzeja u ovjekovječenju dviju funkcija ljudske povijesti. Prvo, riječ je o sjećanju na izvorne tragove postojanja u opredmećenju kostura životinja i ljudi u onome što je prvo i iskonsko, Arché. Otuda su arheološki muzeji jedino dostojni simboličke funkcije svoje arhitektonske monumentalnosti jer su svi uglavnom zdanja neohistoricizma i teorije evolucije, pa im mitske arkade izvana i skeleti australopitekusa i zub sive ulješure iznutra jamče najveću moguću trajnost u ograničenoj besmrtnosti. Drugo, posrijedi je svijest o zastarijevanju svega što pripada uporabnoj dimenziji predmeta iz prošlosti i njegove preobrazbe u estetski objekt kao readymade. Zato je Ideja muzeja savršeno sukladna biti onog Novoga kao profane ništavnosti modernoga doba koju je ponajbolje inkarnirao Marcel Duchamp svojim pisoarima, sušilima za boce, biciklima. Imao je pravo Giorgio Agamben kad u Profanacijama tvrdi da je ‘muzeifikacija svijeta danas gotova činjenica. (…) Stoga u Muzeju postaje očita analogija između kapitalizma i religije. Muzej zauzima upravo onaj prostor i onu funkciju koji su nekoć bili rezervirani za Hram kao mjesto žrtvovanja.ʺ (Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 97 .i 98. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić.) Ideja Muzeja pripada sveopćoj muzealizaciji ideje onog što se naziva suvremenom umjetnošću. To je oksimoron koji sintetizira logiku kapitalizma kao napretka i razvitka u materijaliziranju novoga u smislu uporabnih i razmjenskih vrijednosti objekta i njegovo nužno zastarijevanje. Umjetnost postaje suvremenom u trenutku nastanka novih medija poput fotografije i filma. Kad događaj nadomješta djelo umjetnost mora svoju singularnost opredmetiti u formi tehničke slike. Na taj način samo su dva muzeja ključ za razumijevanje totalnoga nihilizma suvremenosti. Prvi je ARCHÉ, a drugi ESCHATON. Arheološki muzej čuva povijest od njezina kraja u zaboravu izvora i iskona. Muzej suvremene umjetnosti više ništa ne čuva. Njegov je status u profanaciji ideje žrtvovanja u doba kad hramovi imaju svoj nadomjestak u arhitektonskim čudima nebodera nalik onom iz Langova filma Metropolis. Ta eshatološka dimenzija suvremene umjetnosti ne proizlazi iz njezine ‘nove svetosti’, već iz svijesti svih njezinih sudionika ‒ muza, sablasti i kustosa ‒ da je s poviješću kao metafizikom Zapada završeno. Ideja Muzeja podaruje nam razlog za preobražaj u zastarjelu novost ponavljanja svijeta kao pisoara, sušila za boce i bicikla na kojem Marcel Duchamp svakodnevno prelazi granice života i umjetnosti i to vozeći unatrag.

March 30, 2024
Uloga balkona u duhovnoj povijesti spasa

Uloga balkona u duhovnoj povijesti spasa

Nemjerljivo nesvodiva je uloga balkona u duhovnoj povijesti spasa, svjetskoj povijesti, povijesti psiho-seksualnosti i povijesti ljudske komunikacije. Mirisi, aura i ljepota Mediterana ne idu bez mistike balkona. Sjeverni predjeli zemlje ionako su zatvoreni u svoje šubare i bunkere, pa im ni zaleđeni balkoni ne znače ništa osim pouzdanog skladišta za krumpire, vodku i medvjeđu marihuanu s Kamčatke. Ma, evo Vam svima poznatih slika iz života i filmske umjetnosti. Prvo, balkon i katolička soteriologija. Papa se obraća vjernicima urbi et orbi u podne na Božić i Uskrs s balkona bazilike sv. Petra. Drugo, balkon i svjetska povijest koja je po definiciji politička povijest. Duce ili Mussolini objavio je 10. lipnja 1940. godine s balkona Palazzo Venezia u Rimu rat fašističke Italije protiv Velike Britanije i Francuske. Treće, uvijek s balkona, poluobnažene ili čak i gotovo gole u zavodljivim pozama vamp-djevojki, pojavljuju se znane i neznane talijanske dive iz A-Fellinijevih i B-filmova Tinta Brassa i posve impresioniraju masovni muški puk na trgu ili na drugim voajerskim balkonima svojim zamamnim oblinama i stasom. Četvrto, u jednom dokumentarcu montipajtonovca Johna Cleesa o ljudskome govoru i gestikulacijama, grimasama i gestama, dovoljno je reći samo Napulj i gotovo. Vika i strka, dalmatinski kazano beštimanje i nezaboravni vizualno-poetski performans stavljanja intimnoga rublja na konopac razapet između škuri tik uz susjedski prozor, ogovaranje i histerična svađa žene sa ženom, muža s mužom, strine sa stricem, babe s babom, zaove s kumom, djece s psima, mačaka s papagajima, svih protiv svih i nikoga ni s kim, dok sve završava ubrzo mirenjem i pozivom na paštašutu i litru crnoga i bijeloga uz fantastičnu mjesečinu i ariju Torna a Surriento, baš ovako kako je božanski pjeva Luciano Pavarotti: Vide ‘o mare quante bello, Spira tantu sentimento Comme tu a chi tiene mente, Ca scetato ‘o faie sunna… Što još reći o balkonima Mediterana? To je uglavnom sve. Ostalo je pogled u savršenstvo i otvorenost ovog svijeta nad svjetovima.

March 29, 2024
Jezik je črna luknja bitka

Jezik je črna luknja bitka

ʺKaj je to jezik nek luda špelancija življenja kak igre. Najbolši enciklopedijski latinsko-horvatski rečnik svih cajta, a to je mislil i argentinski meštar-bibliotekar i pismoznanec J. L. Borges 2.0. kad je nafčil kajkavski za slepce prek međužnore-online, je ziher onaj Ivana Belostenca, Gazophylacium seu Latino-Illyrocorum onomatum aerarium. Objavil ga je v Agramu 1740. leta pavlin Jeronim Orlović. Usput i besput, pavlin Belostenec je v Gospodinu hrml još 1675. leta. Imel sem v rukama pretisek te genijalne knjige. Kupil sam je v antikvarijatu za fest velike nofce. Al da me vubiješ z duplim širajlzom, kak je onaj ludi Ludwig iz Cambridgea morti nakanil kresnuti sir Karla Poppera nakon jedne mudroslovne disputacije direkcijon vu čelenku, nemrem je najti na tavanu ni na mansardi. Kak da je v črnu zemlu propala. Zato se moram osloniti na vlastiti propuh v glavi da bi ispeljal ovo kaj bum ve rekel. Če je afrički krokodil z Nila, kak veli pavlin Belostenec v toj Knjigi, velka kača z ljuskami prek tela i debelih nogu, onda je praf zapraf Gazophylacium domači frkani barok za potrebe školskoga Aufklärunga na kajkaviani od Varaždina do Preloga i podrafskih halasa z Drave. Pojmovi i reči su napisane tak kićeno i obuhvatno da se zgubiš v šumi značenja i prije nek si ušel i zišel znutri-vun. Da je pavlin z Lepoglave znal tak lepo pisati i od nilske kače s ljuskami beloga slona narisati s velkim vuhima i još većim pamćenjem nek u prebendara Kloštra podravskoga, to je zasluga općeg stila epohe krasopisanja, učtivog govorenja i zvukopisa baroknih mudrijaša i muzikanata tipa Leibniza i Bacha. Vsi sme mi, grabancijaši i puntari, medikuši i zlatari, tati i histrioni, žmukleri i kramari, potepuhi i maleri, vagabundi i biškupi same deca svoga cajta jer drugač bi bile gerade za ponoriti. Nigdar ne bi znal muž gda se napije kak turopoljski prasec v koju luknju od ukronije mora iti, a verna žena ne bi znala z kim u perinama ima posla i u kojoj to zemli vutopije morti ne ureduje filijala španjolske inkvizicije. Barok je bil savršena epoha za pavline, serafine i gubec pod galgami skratiti. Vse drugo je lepi red, španciranje uz vrbe i mathesis universalis. Kaj je, ak se praf zeme, enciklopedijski barokni Gazophylacium ak ne ausvajs za humanitas vu ovoj zemli nepismenih i neobrazovanih trumbetaša i kmetije gde je biti gospon fiškal vrhunaravni doseg vekivečne horvatske pameti? Ono najvelevažno je, pak, to da je Belostenec kakti grčki demijurg iz rasute zemle i blata naredil, uredil i zapečatil kajkavski jezik koji v toj Knjigi v zlatotisku lepše zvuči od galskoga, iberskoga, teutonskoga skup i zajedno. Nije bez veze onaj slepec iz Buenos Airesa progruntal v glavi kaj je pavlin z Lepoglave ostavil svome rodu i porodu od črnoga mraka, ter je i posle svoje smrti nakanil međužnorno-online nafčiti sintaksu, semantiku i pragmatiku jezika kojim se dvori neke druge večnosti otpiraju nunc stans čim veliš KAJ. Jezik je, dragi moji kaotični razmetljivci i poldrugači, ONO bez čega mišljenje nemre ništ. A glasi i zvuci tog jezika u Gazophylaciumu lepši su i zpametnejši i od Gilgameša i od Talmuda i od Fausta skup i zajedno. Jezik je črna luknja bitka. Vse kaj još ostaje od nas suvišnih mudrijaša i maleficijaša nalazi se v njemu. Amen i also sprach Ich, Ivan Belostenec 2.0. pavlinski z Lepoglave, A.D. MMXXIII, na Velku mešu. Još paraf i za praf je sega više dost.ʺ

March 28, 2024
Ukronija je opasna po život

Ukronija je opasna po život

ʺAh, da smo prije znali….ʺ ‒ tako otprilike ide uvijek naknadna pamet otkrića ‘tople vode’ koja posebno pogađa tzv. male narode i njihove nepriznate i zapravo ‘nepoznate’ velike mislioce, pjesnike, slikare, arhitekte itd. Tako je Karl-Markus Gaus lamentirao o novome prijevodu Krležinih Zastava na njemački i u ‘FAZ-u’ napisao panegirik prije par godina ‘đojsovskome’ načinu književne kompozicije ovog po mojem sudu ujedno remek-djela i kolosalnoga promašaja europske književnosti 20. stoljeća. No, o tome već jednom kad dođe pravo vrijeme u nadolazećem Kaosu. Tako su govorili neki mlađi američki istraživači europskih pokreta avangarde kad su pročitali u jednom časopisu na engleskom prije dva desetljeća nekoliko novela i jednu dramu Janka Polića Kamova, tvrdeći da je riječ o avangardistu prije avangarde. Tako su govorili i neki austrijski kunsthistoričari kad su zanijemili pred slikarima ‘aboridžinskoga ekspresionizma’ na jednoj izložbi u bečkoj Albertini 2007. godine. Ja nisam zanijemio jer mi je ta izložba bila ‘fake’. Samo je unaprijed trebala poslužiti u estetsku kakofoniju primjene Enkwezorova postkolonijalizma u suvremenoj umjetnosti kad je 2002. bio izabran za glavnog izbornika Documente u Kasselu. Logika onog ʺAh, da smo prije znali…ʺ je fake-logika povijesti kao negativne ukronije o kojoj je lucidno pisao Jean Baudrillard. Svodi se na želju za povratkom u prošlost zato da bi se njezina tragična neponovljivost ispravila u nekom prijelomnome događaju, da bi se naknadnom intervencijom promjene stvarnoga događaja i njegova značenja promijenio tijek sadašnjosti. Umjesto, dakle, ʺAh, da smo prije znali…ʺ, sada je na djelu ovo: ʺŠto bi bilo, da je bilo drukčije?ʺ Fuck, što bi bilo da sam 1987. doktorirao kod Vanje Sutlića, a trebao sam i sve je išlo prema tome da napišem tezu o Heideggeru i Francuzima, pa da sam dobio posao njegova asistenta na FPN-u Sveučilišta u Zagrebu? Ili, još moćnije i realnije, što bi bilo da sam istog dana kad sam dobio posao istraživača kulture u Zavodu za kulturu Hrvatske u listopadu 1988. godine prihvatio posao asistenta iz sociologije na Ekonomskom fakultetu nakon što su me izabrali na njihovu Vijeću na to mjesto? U oba slučaja upropastio bih si život, u to nemam nikakve sumnje. Ovako sam spašen od svake institucionalne taštine. Dakle, negativna ukronija je misaona izlika za vlastitu nemogućnost promjene singularne povijesti. To je isto kao ona izreka koju je volio Pascal; što bi bilo da je Kleopatrin nos bio duži? Dakle, što bi bilo da smo prije znali, Mi stvaralački hegemoni povijesti Zapada kao povijesti svijeta, da je Kamov genij književne avangarde, a Krleža u nekim svojim dosezima poput Djetinjstva u Agramu, Balada Pertrice Kerempuha, Na rubu pameti pripada vrhuncu europskoga modernizma i da su isto doba kad i Egon Schiele i Paul Klee neki tamo Aboridžini ‘maljali vraga na zid’ iznimnom imaginacijom i snagom ekspresije? Što bi bilo drukčije? Ništa. Ne bi možda samo postojala ‘naknadna pamet’ i re-writing kulturalne povijesti koja zapravo ne zanima nikoga. Postojala bi možda samo mala rupa u prolazu kroz ove crvotočine vremena kroz koju teško da bi se provukao i konac na devinoj igli, a kamoli onaj isposničko-izmučeni lik Kamova na slici prije smrti od sušice 1904. godine u ubožnici Barcelone, gradu buntovnika i anarhista, kojemu istinski i pripada mrtvi pisac avangarde iz Rijeke. O Krleži, kako već rekoh, i njegovu kaosu, tek slijedi ono što imam za reći. O Aboridžinima je već sve u slikama događaja vizualno rekao Wim Wenders u Until the End of the World. Prokletstvo je ovog svijeta u njegovoj mistici faktičnosti, što je najbolje znao Ludwig Wittgenstein, onaj ludi srednjoškolski profesor filozofije u donjoj Austriji koji je svojom histerijom užasno maltretirao djevojčice u nekom selu da su ga njihovi roditelji izbacili uskoro vilama iz škole i zabranili mu da se ovdje ikad vrati. Ukronija je opasna po život. Dovoljno je bilo jednom. Drugi put je samo još veća farsa i gnjavaža, a to nam, priznat ćete, stvarno ne treba.

March 27, 2024
Svete lude vs. inventivci mahnitosti

Svete lude vs. inventivci mahnitosti

Razlika između ‘ludih’ filozofa i umjetnika te ‘ludih’ znanstvenika kao izumitelja jest razlika između kreativnosti i invencije. Tijekom povijesti prvi su tretirani kao one ničeanski govoreći ‘svete lude’ (Nur Narr! Nur Dichter!) koje žive u svojem svijetu ekscentričnsti i fantazije, bez obziraje li riječ o pjesnicima ili slikarima, glazbenicima, filmskim redateljima, glumcima ili arhitektima, a filozofi se u ovo jato doduše rijetko priključuju, ali kada to učine onda je slučaj kao Nietzscheov vrijedan svih mogućih atributa poput paradigmatskoga, epohalnog, nesvodivog par excellence. ‘Ludi’ ili jurodivi, na svoju stranu puknuti, neubrojivi, neprilagođeni, ʺnikad baš posve svojiʺ kako je Grotowski opisao Artauda, neozidani, utjelovljenja čiste misaone i psihosomatske transgresije, filozofi i umjetnici nose pritom auru onog što Albert Camus naziva pobunjenim čovjekom u nasrtu na lažno licemjerje konzervativnoga građanskog društva, na političku tiraniju ozakonjenoga bečašća, na totalnu izokrenutost vrijednosti u ovom jednom-jedinome životu. Popis takvih veličajnih slučajeva ove metafizički uzvišene transgresije u okviru mojih dosadašnjih promišljanja nije svediv samo na kliničke slučajeve shizofrenije, depresije, patološkoga narcizma, već je u bitnome izvan ove psycho-ontologije tragične povijesti Zapada. Nisu, dakle, ‘svete lude’ nužno i luđaci, ali često se zbiva da tako ipak i završe svoj život u vehementnoj singularnosti apsolutnoga događaja. Zar to nije ono što povezuje i Heraklita i Spinozu, Baudelairea i Rimbauda, Nervala, Hölderlina, Beethovena, Nietzschea, Strindberga, van Gogha, Mahlera, Wittgensteina, Artauda, Godarda i Deleuzea? Kreativnost nužno dolazi iz područja kojeg se teologijski pripisuje Bogu, pa je umjetnost od skolastike do Kandinskoga uvijek creatio ex nihilo. Oni koji stvaraju ne oponašaju samo Božje djelo, već mu dodaju i najznačajniju kategoriju modernosti i avangarde kao što je to Novo. U Knjizi Otkrivenja (Apokalipsi) Krist kaže: ʺJer stari svijet prođe. Gle, sve novo činim!ʺ Bog nije lud, već samo onaj tko ga želi svojim djelom nadići i uzvisiti samo djelo kao bezrazložni temelj biti umjetnosti. Zato je Nietzsche već u mladosti dospio do ovog najstrašnijega bezdana spoznaje smrti Boga i početka tragedije života u znaku prevladavanja svih dosadašnjih vrijednosti. Samo je njegov ‘slučaj’ i na njegovu tragu onaj Artaudov toliko dramatsko-performativno ekstatičan da nadilazi čak i pojam one metafizičke transgresije uopće. Zašto? Zato što je shizofrenija nastupila odjednom i naglo, kako to svjedoči Pierre Klossowski u svojoj sjajnoj knjizi o Nietzscheu naslovljenoj U začaranome krugu, s uvidom ‘orfičkoga vidovnjaka’ kako misao vječnoga vraćanja jednakog predstavlja nužno ono što nikakva filozofija i umjetnost u suvremenosti ne može prihvatiti bez strašnih posljedica po onoga tko je takvu misao prvi proživio i najavio je za nadolazeću budućnost. Artaud je u knjizi o van Goghu svoju ‘sudbinu’ zatočenoga u umobolnicama Rodeza shvatio kao stvaralačko ponavljanje van Goghova ludila, iako je sve što je ostavio zapisano u 407 bilježnica zapravo u svojoj drami ništa drugo negoli nova ničeanski proživljena situacija Shizo-križnoga puta na kojem se i ludilo i pisanje pokazuju istovjetnošću bitka i mišljenja kao performativnoga obrata metafizike. Kreativnost se u svojim najuzvišenijim formama kazivanja, slikanja i pjevanja plaća najvećom žrtvom koju podnose oni koji pod plaštom neuračunljivosti i abnormalnosti misle radikalno drukčije. Nije uopće stvar u tzv. društvenoj praksi totalnoga nadzora nad tijelom kroz institucije psiho-klinika o čemu je pisao Michel Foucault u Povijesti ludila. Stvar je u tome da kreativnost označava nužno subverziju ontologijskoga poretka vrijednosti u kojem ono svakodnevno, dosadno i banalno u modernome kapitalizmu mašinerije i otuđenja svodi čovjeka na pojam mase, onog bezličnoga se, das Man, o kojem govori Heidegger u Bitku i vremenu. Zato je ludilo kao takvo događaj biti umjetnosti koje samu logiku proizvodnje radi proizvodnje i potrošnje zbog potrošnje, taj ‘željezni zakon’ kapitalizma, razotkriva kao čisti nihilizam svekolikoga života, ono što dolazi iz Ništa i odlazi u Ništa, posve suprotno od Anaksimandrove izreke o prvim uzrocima i posljednjim svrhama bitka, toj istinskoj eshatologiji bitka Zapada kako to poentira Heidegger u svojem predavanju ʺIzreka Anaksimandra’ iz 1946. godine. No, što ćemo, pak, s ludim izumiteljima, znanstvenicima, tehnolozima, inženjerima, dičnim predstavnicima carstva apsolutne invencije? Gdje spada ovo duhovno jato u sveopćoj povijesti ludila metafizike kao tehno-soteriologije svijeta? Inventivci, naime, nisu ‘svete lude’ i nemaju takav počasni status neubrojivo-neuračunljivo-neurasteničnih koji poput Baudelairea iz Spleena Pariza žive u paralelnoj stvarnosti koja je realno užasna, ali nadrealno sjajna i ima estetski imperativ onog svijeta koji se iskazuje izrekom anywhere ot of the world. Invencija je bit znanosti kao istraživanja onog što postoji u prirodi kao još-ne-otkriveno i zato fizičari od Newtona i Keplera pojmom zakona nastoje uspostaviti ono što je postojano i nepromjenljivo u svojoj nužnosti kao kozmička gibanja i sila zemljine teže. No, početak jednog posve drukčijeg ‘ludila’ apsolutne invencije ne pogađa nikad znanstvenike kao teorijske i analitičke umove poput Einsteina i Plancka, već one koji savršeno simboliziraju istraživanje onog što ne postoji ‘u’ prirodi. To što nije stvar Božjega oponašanja stvaranja svijeta, jest tehnogenetska konstrukcija Novoga kao mislećega objekta ili tehnološkoga dispozitiva znanja-kao-moći. ‘Svete lude’ svijet mitopoetski i spekulativno-refleksivno svetkuju i teže njegovoj promjeni tako što ga računanjem-planiranjem-konstrukcijom ne pretvaraju gotovo alkemijski u stroj kao objekt X. Njihovo je kraljevstvo nebesko poput ptica i riba, a njihovo je ludilo izvan ovoga svijeta samo smiješna pustolovina protoplazme, što bi rekao Jean Rostand. Zato imamo u povijesnim gradovima tzv. umjetničke četvrti kao Greenwich Village u New Yorku. Ljudi nemilice nahrupe turistički baš u opskurne taverne Lisabona gdje se noću oblokavao Fernando Pessoa kad je na kutijama cigareta i salvetama poslije jela pisao Knjigu nemira, a nije baš nikome strano vidjeti ni studentske izbe u Parizu gdje je samotnički prebivao Emile M. Cioran. Sve su to tragovi rubnoga života, ekscentričnog, boemskoga, onog koji prezire udobnost malograđanske idile života namještenika, profesora, liječnika, sudaca, tvorničara, menađera. Inventivnost kao konstrukcija stroja mišljenja ili objekta X stanuje u tzv. labosima, a ne na ulicama ili u skromnome domu filozofa-umjetnika-revolucionara poput Kierkegaarda i Marxa, poput nomada i beskućnika Benjamina i Joycea. Logika istraživanja zahtijeva da bit invencije mora pronaći svoju eksperimentalnu noć ludila samo u stalnome ponavljanju mnoštva pokušaja da bi se stvorilo ono novo kao pronalazak i kao sekularizirano čudo. Zbog toga nije nimalo začudno zašto su avangardni njemački filmovi 1920ih u duhu SF-ekspresionizma izumili figuru mahnitoga tehno-znanstvenika poput onog iz filma Kabinet Doktora Caligarija ili iz filma Metropolis. Njihovi su izumi nastanak umjetnoga života robota, kiborga i androida, čudovišnih stvorova mašte i znanosti uz pomoć nove tehnologije. Zato ‘ludilo’ nije više stvar neubrojive filozofijsko-poetske mašte, već čiste invencije stroja mišljenja koji u ideji i praksi nadilazi sve postojeće metafizičke granice mišljenja i bitka. Tehno-znanstvenici su prikazani u filmovima poput Turinga i njegova genijalnog stroja kao autisti,narcističke teške osobnosti, drukčije spolne orijentacije koja u to doba bijaše društvenim crimenom, ali oni nikad nisu tragične ‘svete lude’. Ne, njihovo je ‘ludilo’ čista imanencija života u tehnosferi, pa zato ne mogu biti ništa drugo negoli vizionari i geniji. A sudbina je svakog takvog ‘tipa’ poput Tesle da je uglavnom za života nepriznat u društvenome smislu i unatoč svoje ekscentričnosti ne krasi ga nikad onaj Unheimlich epitet pobunjenoga čovjeka. ‘Svete lude’ su apokaliptičari, a ‘inventivci mahnitosti’ su integrirani, da se poslužim pojmovima iz jedne knjige Umberta Ecoa. Čemu još ovaj svijet kao djelo i događaj ‘sustavnoga ludila’ apsolutne tehnosfere koji savršeno funkcionira u svojoj aktivno-pasivnoj zgodi nihilizma bez onih koji ga izruguju svojom performativnom gološću žrtvovanoga tijela i koji poput Maestra iz Marinkovićeva romana Kiklop usmjeruju svoj ‘posljednji luk’ nabujalih voda misaone svetosti na njegove žice umreženoga čudovišta.

March 26, 2024
Unheimlichkeit kao čista jeza?

Unheimlichkeit kao čista jeza?

Ta, koliko li sam već puta u svojim tekstualnim prilozima spomenuo njemačku riječ Unheimliche, koja je postala zaslugom Schellinga, Freuda i Heideggera naprosto više od ključne riječi filozofije, psihoanalize i moderne umjetnosti. U knjizi Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 18. nalaze se i ove rečenice. U njemačkome jeziku das Unheimliche (engl. uncanny, fr. Inquiétant, l’inquiétan te éterangeté) jest uvijek nešto das Ungeheure – strahotno, zagonetno, moćno u svojoj strahotnosti. Osjećaj koji nas obuzima pred time jest strah i nespokojstvo zbog uzvišene snage koja je čudovišna u svojoj razaralačkoj ljepoti. U Freudovu eseju istoimena naziva Das Unheimliche, u kojem se psihoanalitički razvija misao o začudnoj vezi estetskoga iskustva uzvišenosti s mitom kao praiskustvom kompleksa kastracije, odnosno s fantazijom o iskonskome majčinskome tijelu, zanimljivo je nešto ipak posve drukčije negoli profano objašnjenje psihoanalize.Freud, naime, pokazuje da etimologija njemačke riječi Unheimlich upućuje na raskol između onoga ≫heim≪ i ≫zu hause≪,što znači obitavati, biti zbrinut u kući kao svojem urođenome mjestu zaštite i sigurnosti egzistencije. Zavičaj (Heimat) podaruje čovjeku pribježište i ukorijenjenost u blizini onog poznatoga i iskustvom prihvaćenoga kao navlastitoga. Povodom izlaska hrvatskoga prijevoda Freudova eseja Pojam jeze u književnosti i psihologiji, Scarabeus, Zagreb, 2010. S njemačkoga prevela Daniela Tkalec, a pogovor napisao Boris Perić, na tribini Književni petak u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, tadašnji voditelj Boris Perić, moj dugogodišnji suradnik, vrsni prevoditelj s njemačkoga, koji je za časopise Tvrđa i Europski glasnik preveo tisuće stranica filozofskih i književnih tekstova u rasponu od Husserla i Heideggera, Sloterdijka i Jonasa, Kafke i Benjamina, organizirao je razgovor upravo o (ne)prevedivosti ove riječi na hrvatski. Sjećam se da sam pokušao postaviti okvir filozofijske diskusije o onome što je ipak od Schellinga do Heideggera, a ne Freuda bitno za razumijevanje ovog ‘pojma’ bez kojeg ni moje istraživanje tehnosfere ne bi bilo moguće. Usput, moram priznati da je spomenuti Freudov esej iz 1919. godine uz S onu stranu načela ugode (Jenseits von Lustprinzip) iz 1920. godine za mene ono najinspirativnije od njegovih promišljanja u horizontu psihoanalize. Uglavnom, nisam koristio izraz koji iz Freudove uporabe iznimno korektno prevodi pok. Daniela Tkalec, naime jeza. Stvar s Unheimlichkeitom je toliko na granici neiskazivosti zato što je riječ o iskustvu kao osjećaju onog što formalno pripada estetskome iskustvu, a zapravo ga omogućuje jer dolazi iz bezdana ili ponora kozmičko-ljudskoga odnosa. Nije to nikakva negativna strana ljudske egzistencije koja bi se trebala pripisati tradiciji kritike racionalizma i prosvjetiteljstva od Schopenhauera i Schellinga preko Nietzschea i Heideggera do suvremene uporabe, osobito u diskursu filozofije egzistencije. Ne, riječ koja nadilazi pojmovnu artikulaciju i omogućuje estetsko iskustvo već opisano u Freudovu eseju pretpostavlja ono što se ne može misliti nikako drukčije negoli kao ono onkraj, s onu stranu, u smislu meta-fizike i u smislu transcendencije samoga fenomena. No, s onu stranu ‘načela ugode’, frojdovski rečeno, jest izvor načela užitka a to ne može biti kantovski mišljen svijet empirijskih fenomena, već Ono ili noumenon. Ono što je onkraj, progovora kroz Unheimlichkeit kao ono osjetilno što čovjeka u tjeskobi ili strepnji dovodi do ekstatičnoga momenta straha ili jeze pred onim uzvišenim koje ne mora nužno biti kvantitativno golemo ili ogromno, silno i bezmjerno, nego kvalitativno ne-odredivo u parametrima ljudskoga odnosa spram prirode i božanskoga. Unheimlichkeit otuda ‘nije’ ni bitak niti neko biće koje ima značajke uzvišenosti, njemački Erhabenheit. Posve suprotno, riječ je o ‘biti’ bezdana ili ponora same slobode koja je bez temelja i stoga omogućuje ono ljudsko u smislu egzistencijalnoga nabačaja u nadolazećoj budućnosti. Heidegger je ovaj izraz povezivao uz bezavičajnost bitka u doba vladavine postava, Gestell, kao biti tehnike. Ono što je, dakle, čudovišno strahotno u svojoj silnoj nadilazećoj ‘sudbini’ čovjeka jest podrijetlo ethosa i aisthesisa, ono što Sofoklo kaže da je mnogo silnoga, ali ništa silnije od čovjeka. polla ta deina kouden, anthropou deinoteron pelei (πολλὰ τὰ δεινὰ κοὐδὲν ἀνθρώπου δεινότερον πέλεi) Što je to silno ako ne Unheimlichkeit kao ono nadilazeće svemu ljudskome što se pojavljuje u samoj ‘biti’ tehnosfere. Ono što više nije onkraj načela užitka, već ono što proizvodi sam užitak u estetsko-psihološkoj fascinaciji s autopoietičkim objektom onkraj prirode i božanskoga. Lyotardova izložba Nematerijalno iz 1985. godine u Parizu bila je konceptualna instalacija novih tehnologija vizualizacije poput laserske i simulacije onog ne-vidljivoga kao uzvišenoga. Time se iskustvo Unheimlichkeita do te mjere profaniralo da je iz horizonta filozofijsko-umjetničkoga uvida u ono čudovišno i strahotno poput Kafkinoga svijeta procesa i preobrazbe ljudskoga u mreže neljudskoga iščezlo ono jezovito i nadomješteno je čistom estetskom fascinacijom s onim što emanira iz praznine svakog metafizičkoga određenja ljudskoga i neljudskoga. Možemo li stoga govoriti da je s krajem metafizike u kibernetici, kako je to postavio kao glavnu misao kasni Heidegger, i riječ Unheimlichkeit izgubila svoje tako Unheimlich-značenje onog što je onkraj svakog estetskoga iskustva jer ga omogućuje i ujedno stvara kroz osjećaj straha i jeze? Da, to je samorazumljivo. Bez čovjeka nema više ništa silnoga, rekao bi Sofoklo. No, ipak nešto preostaje i u ovoj hiperrealnosti ravnodušne simulacije događaja samoga umjetnog života. Što? Mimezis bez svijeta, čisto oponašanje bezdana i ponora ljudskoga u sveopćoj ravnodušnosti svijeta. To je ono što američki filmski redatelj David Lynch u svojim art-filmovima i seriji Twin Peaks smješta u prostor transcendencije i svijet snova, to je ono što na kraju metafizike u kibernetici kao vladavini tehnosfere biva najstrašnijim i najčudovišnijim iskustvom Unheimlichkeita, to je čisto ZLO u formi aposlutnoga uma s onu stranu etičko-estetske konstrukcije, ZLO kao takvo kojemu tek valja promisliti mogućnost alternative i spasonosnoga prevladavanja u nadolazećim izgledima jednog drukčijeg mišljenja.

March 25, 2024
Voglio una donna!

Voglio una donna!

Amarcord sam gledao dosad valjda više od deset puta. Fellini je grandiozni poeta cinematicos 20. stoljeća. U jednom dokumentarcu što sam ga nedavno imao prigode vidjeti govori tako suptilno i meditativno o filmskoj umjetnosti uopće, ali osobito o svojim filmovima i kako ih je smislio i potom snimio. Kako je u Satirikonu doslovno obojao more i stvorio fascinantni učinak sea-arta kao nastavka land–arta drugim sredstvima, kako je u Casanovi inscenirao bijeg venecijanskoga velikog ljubavnika preko tzv. olovnih krovova, kako je uživao promatrati reakcije visokopozicioniranih duhovnika i konzervativne većine na svoj film o modnoj reviji u Vatikanu, kako je postigao da mahniti i dionizijski grubijan Anthony Queen, taj božanski lik Grka Zorbe, onako bestijalno i sentimentalno juri motorom u filmu La Strada, kako je on krivac za tzv. ikoničke scene s nastankom životnoga stila mladih bonvivana s vespom i dolčevitkama u filmu Dolce Vita, kako je naposljetku sablaznio roditeljsku iluziju o umilnosti njihove djece u onoj sceni nad scenama iz Amarcorda kad mladići, još klinci, divlje masturbiraju u staroj olupini od automobila uzvikujući imena lokalne madame s ogromnim sisama i fatalne ljepotice Gradiske na usluzi gospodi fašistima i turistima poput onog bogatog arapskoga šeika iz filmske 1001 Noći kao lijepe iluzije koja se pripovijeda ne zbog toga što se to baš tako i zbilo, već zbog čarolije ljudskoga izmišljanja. Amarcod je istinska vjera u magičnu moć filma kao ovjekovječenja slika događaja koje se prepričavaju ne više s koljena na koljeno, nego u tekstu da ih očuvamo od zaborava jer novi naraštaji više u tome ne vide ništa toliko presudno da bi poput pisca ovog Kaosa sišli s brzog vlaka za NOWHERE i u nekoj lokalnoj birtiji pored polja makova s dva suputnika iz kupea cijelu noć pili i prepričavali jedan drugome scenu s ludim stricem na drvetu koji viče bez prestanka: Voglio una donna! Ma, Fellini nije užitak u filmskoj čaroliji. Fellini je estetska religija naše mladosti.

March 24, 2024
Tri za jedan mogući obrat

Tri za jedan mogući obrat

Velike smrti najavljuju dolazak obrata u povijesti. 1989. bila su tri takva događaja ‒ smrt pjesnika, smrt književnika-intelektualca i smrt filozofa. Ono što se zvalo nekoć jugoslavenskom državom i jedinstvenim kulturnim prostorom uskoro je završilo kao mračni raspad, kako je to opisao francuski neomarksistički filozof Alain Badiou. No, te 1989. godine kad je srušen Berlinski zid i svijet se nakon vladavine totalitarnoga real-socijalizma preobrazio u otvoreni prostor neoliberalne utopije globalizacije, umrli su Josip Sever, Danilo Kiš i Vanja Sutlić. Toliko smrti u samo jednoj godini bilo je odviše i za kraj povijesti, a kamoli ne za ove prostore zatrovane mržnjom i resentimanom do Sudnjega dana. Dva umjetnika riječi i jedan mislilac osim toga pripadali su dušom i tijelom egzistencijalnoj drami postojanja, a to znači da im je uz knjižnice i sveučilišne predavaonice prostor kavane, birtije ili gostionice bio drugi dom ili domovina, kako Vam drago. Zamislite, tri života do ekstatičke moći kazivanja i šutnje posvećena događaju osmišljavanja ovog svijeta i njegovih tragova u kozmičkoj praznini ništavila najavljaju doba kaosa. Ali to još ne možemo znati, Mi, svjedoci njihove prisutnosti, jer čak i da jesmo nalik orfičkim vidovnjacima, čak i da nas krasi bljesak intuicije, vrijeme se nikad u svojoj događajnoj faktičnosti ne otvara kao nužnost zbivanja, već samo kao nužna mogućnost ozbiljenja zbivanja. Ne znamo izglede pojedinačne sudbine u detalje, ali znamo da će od svijeta u budućnosti ostati samo kozmološka entropija i eventualno tehnološka singularnost. Uostalom, filozof Vanja Sutlić, uz Heideggera, to je najbolje znao od svih drugih i to je ono što stoji u njegovim knjigama Bit i suvremenost, Praksa rada kao znanstvena povijest, Uvod u povijesno mišljenje, Predavanja o Hegelu, Predavanja o Nietzscheu. Nije 1989. godine za nas zauvijek prestalo vrijeme poezije, književnosti i filozofije, već su umjetnost i filozofija u životno-egzistencijalnome smislu izgubile svoju vjerodostojnost. Premjestile su se, naime, u djela interaktivne samoće, a živi je svijet ostao u jazu svoje muzealizacije i historiziranja. Tko može nadomjestiti pjesnika dviju genijalnih avangardnih zbirki poezije u svjetskim razmjerima poput Severova Diktatora i Anarhokora, tko Kiševa remek-djela poput Grobnice za Borisa Davidoviča, Peščanika i Enciklopedije mrtvih? Poznavao sam Severa, a Sutlić mi je bio mentor i učitelj mišljenja. Jedino nisam imao sreću upoznati Kiša. To sam nadoknadio prijateljstvom s njegovim najboljim prijateljem književnikom Mirkom Kovačem koji mi je ispričao niz bitnih zgoda iz njihove zajedničke duhovne avanture. 1987. godine, krajem rujna, sjedili smo pokojni književnik Borislav Vujčić i ja ispred bistroa ʺLikaʺ, motali vrgoračku škiju i pili travaricu, komentirajući knjigu eseja Czeslawa Milosza, Zarobljeni um. To sunčano jutro mirisalo je na kestene i doista odjednom se ispred nas pojavio ozareni pjesnik, sjeo bez pitanja za naš stol, rastvorio novine, famoznu rusku ʺPravduʺ umrljanu s tri pečena kestena i onako ceremonijalno i velikodušno gromkim glasom rekao: ʺNavalimo, braćo, dok su još vrući!ʺ Dijeliti s Drugime ono što ima, a imao je Sve svoje Ništa, zar to nije najveća mogućnost ljudskoga zajedništva uopće? Uskoro je na stol pristigla travarica za pjesnika i što nam je drugo preostalo negoli da slušamo ove veličanstvene stihove iz njegove dvije zbirke. Iz Diktatora ꟷʺtu ne puši se hašiš, tu krv se puši i već si drugi kad se mača mašišʺ; iz Anarhokora ꟷʺAh, dosadno je biti Zeus. Sve što hoćeš, to i možešʺ. Ostavimo sada bilo kakvo novo tumačenje njegove zaumno-zvukovne poezije po uzoru na Kručoniha i Hljebnikova. Sve je to izvrsno izvela Dubravka Oraić Tolić u predgovoru knjizi njegovih sabranih pjesama objavljenoj u ‘Mladosti’ pod nazivom Borealni konj. Ono što je ovdje i sada, trideset i pet godine poslije njegove smrti jedino bitno jest da je u njemu živjela poezija do nužnoga dijela alkohola, da je njegovo životno-umjetničko događanje bilo na takvoj performativnoj visini duha bez kompromisa sa stvarnošću, te da je, naposljetku, njegov govor ono što nadilazi sve što je u 21. stoljeću u poeziji, uz možda Danijela Dragojevića i Daneta Zajca, napisano na jezicima ex-prostora tzv. regije. PJESNIK, to je bio i proživljavao svim tjelesnim intenzitetima njegove kozmopolitsko-djetinje duše, i to je ono što preostaje od ovog žustro-avangardnoga poziva na sinesteziju zvuka i slike koju njegovo pjesništvo uzdiže do beskraja. Biti PJESNIK, to znači živjeti istinski mogućnost onog čudovišno-negativnoga, kraja jezika uopće, kad u Anarhokoru pjeva ovako ‒ plašim se svoga zrnja. Danilo Kiš u Peščaniku, tom radikalnome persifliranju forme francuskoga ʺnovog romanaʺ, svojevrsnoj književno-filozofskoj kozmogoniji stradanja i propasti Eduarda Sama, autora željezničke mappe mundi ex-Yu i Srednje Europe, fiktivnog-faktualnog dokumenta vodiča kroz sve postojeće kolodvore i postaje međusobno umreženoga svijeta moderniteta od Subotice do Auschwitza, podaruje fascinantno eksperimentalno djelo u kojem duh totalitarizma, i fašističkoga i komunističkoga, satire svijet imaginacije outsidera kao umjetnika i boema. Taj sam roman čitao kao posvetu Spinozinoj Etici. Znamo, naime, da Kiš u formi istražnoga postupka kroz poglavlja romana uvodi u pripovijedanje stvarno očevo pismo 5. travnja 1942. godine, prije negoli je odveden u nacistički konclogor. Pitanje o osobnome identitetu svoje tragično stradale židovske obitelji sam je pisac obrazložio tako da je rekao kako je napisao ʺjednu antropološku knjigu na osnovu jedne ljudske kosti, kao da je u pitanju kost kakvog dinosaurusa…ʺ Što je peščanik drugo negoli iskustvo vremena koje iščezava i koje ostavlja sa sobom trag ove osobne i kolektivne traume ljudske egzistencije, ali tako da joj se suprotstavlja svijet uzvišene logike onog conatusa koji kao u Spinozinoj Etici predstavlja imanenciju dobra i zla u božanskome činu stvaralaštva. E. S. je tvorac-demijurg moderne vizualno-tekstualne kozmogonije, jer je željeznički vozni red simbol beskonačnosti i znak strogo kontroliranoga napretka. Povijest se u tom protjecanju vremena kao u klepsidri zgušnjava i od njezine implozije ne preostaje ništa osim Knjige, osim tog Peščanika kao experimentum mundi svekolikoga zbivanja koje nadilazi taj čitav užas mračnoga raspada, iako znamo da se ništa novo nije dogodilo iza tog raspada. Kaos je njegova istina i vrijeme se ruši u bezdan fragilnih svjetova. Vanja Sutlić u Praksi rada govori o ʺvijeku iskustva bitiʺ, o izgledima povijesnoga mišljenja nakon kraja metafizike u Marxovoj ideji komunizma kao imanentnoj transcendenciji bitka uopće. I što imamo ʺdanasʺ, kad je u doba tehnosfere s vladavinom umjetne inteligencije postalo konačno jasno da je mišljenje njegova kazivanja dospjelo do posvemašnje transparencije, da je svijet rada postao znanstvena povijest ili realizacija kibernetike u samoj ʺbitiʺ ovog svijeta koji neutralizira i suspendira sve druge moguće svjetove? Pokazivao sam u svim svojim knjigama, osobito u petoknjižju Tehnosfera, da je njegov trag nakon Heideggera i Deleuzea za moj put otvorenosti u mišljenju onaj koji se orijentira u okviru njegova pojmovno-kategorijalnoga načina kretanja u post-metafizičkome lutanju. Ono što je očigledno nužno za takvo ne-sustavno mišljenje koje nadmoćno prelazi sve usputne filozofijske pristupe nakon Hegela, Marxa i Nietzschea u suvremenosti jest da više nije moguće iz tradicije logosa i mythosa, a to znači zapadnjačke metafizike kao ontologije, razumjeti kako i zašto u samome srcu ili jezgri realiziranoga ʺsvijeta radaʺ leži apsolutni nihilizam s onu stranu mogućnosti prevladavanja čovjeka figurom Nietzscheova ʺnadčovjekaʺ. Sutlić je, dakle, dospio dalje od svih u promišljanju ove ništavnosti epohe kraja metafizike, dalje od Emanuela Severina, jer je jasno pokazao da iza granice metafizike nema ništa, odnosno da Ništa leži u ʺbitiʺ ovog svijeta i da mu nikakvo ovo ili ono revolucioniranje ili reformiranje ne može vratiti spasonosni izgled. Što je bila oporuka Sutlićeva mišljenja? To da je Ništa na kraju povijesti i onkraj njezinih granica i da je s revolucijom kao takvom zauvijek gotovo. No, to sam morao izričito kazati ja u svojim promišljanjima tehnosfere jer je mislilac biti i suvremenosti imao posljednju ʺnaduʺ, dakako ne u nikakvom pseudo-blohovskome značenju, u pred-metafizičko kazivanje iz tradicije slavenskih jezika. Nije stoga začudno da je baveći se kritikom igre svijeta u Eugena Finka i Kostasa Axelosa došao do najviših eksperimentalnih mogućnosti etimologizacije hrvatskoga jezika iznad svih pokušaja i vratolomija koje je znao izvoditi jezikoslovac Tomislav Ladan, prevoditelj Aristotela i skolastičkih spisa ali i Ezre Pounda i njegova Cantosa, autor đojsovski intoniranoga romana Bosanski grb. Odakle proizlazi Ništa ako ne iz bitka i obratno i stoga je naša zadaća mišljenja da u izravnome susretu s tehnološkom singularnošću postavimo ova pitanja za AI. Ona glase na Sutlićevu tragu ovako. Ako misliš kako misliš, racionalno ili intuitivno, svejedno, onda nam kaži zašto misliš da si nešto ili netko ako nisi onaj koji misli tako da misli povijesno ono što nadilazi Ništa i sve njegove moguće, zbiljske i nužne likove? Misliš li ili samo proizvodiš mišljevine kao informacije u sustavu algoritamskih jednadžbi? Je li mišljenje ono koje bitak i ništa misli kao konceptualne jezične igre, kako bi to rekao Wittgenstein, ili je mišljenje najveća mogućnost eksperimenta u jeziku kazivanja samog događaja koji prethodi bitku i ništa? Jesmo li sada na čistu što jedino preostaje mišljenju nakon kraja metafizike i apsolutnoga trijumfa tehnosfere ‒ filozofija, umjetnost ili znanost? Ako je to filozofija, što ćeš nam uopće Ti? Ako je to umjetnost, što će nam pojmovi i kategorije, koncepti i hologrami, zar ne bismo mogli samo s figurama i tropima, metaforama i ikoničkim razlikama, s misaonom akustikom Mahlera? Ako preostaje samo znanost, onda od mišljenja više nema ništa, jer sve postaje znanje i tehnogenetska konstrukcija, a isto tako iščezava svijet složene i hiperplastične osjetilnosti? Ne očekujemo Tvoj odgovor jer problem je u tome što Ti još ništa ne pitaš, već samo odgovaraš, pa bi po Derridinoj formulaciji bio jednak religioznome stavu zato što religija nije pitanje o bitku i ništa, već samo i jedino objava Božja odnosno religija je odgovor. Sve dok ništa ne pitaš, možemo biti sigurni da si nitko i ništa, čisti autopoietički stroj koji proizvodi stvarnost zato što sam ne misli o stvarnosti, već o vizualizaciji Ničega. Tri smrti 1989. godine označile su dolazak apsolutnoga doba strojeva mišljenja, kraja povijesti i totalnoga nihilizma onog što još nazivamo životom. Pjesnik, književnik-intelektualac i filozof kao da su znali da više o onome nadolazećemu nemaju što bitno reći. Nama, dakle, preostaje borba s kaosom i to je ono što prati moj ʺduhovni bitakʺ neprestano i uzastopno. To je ono što jedino još preostaje mišljenju, da se, naime, razračuna sa zlom u samoj izvornoj strukturi kaosa kao novoga poretka mišljenja izvan okružja metafizike. Incipit Vita Nova!

March 23, 2024
Trubadur u kavezu

Trubadur u kavezu

Na naslovnici monografske knjige Donalda Daviea o pjesništvu Ezre Pounda nalazi se amblematska fotografija „pravoga“ Pounda. Riječ je o „onome“ iz vremena prije kaveza. Vrijedi se zagledati u to lice. Usjekline pune bora, pogled zanesenjaka i proroka, posve iznimnoga „drvosječe i rezbara duše“, kako je naš bard Antun Šoljan, njegov daleki sugovornik, prevoditelj i komentator, metaforički besprijekorno pogodio bit njegova pjesničkoga poslanstva. Na fotografiji se nazire lik ekscentrika i pozera, još-ne-starca, stasita i uspravnoga s bizarnim dugim vunenim šalom i šeširom kako pozira pred foto-objektivom. Vjerujemo li da postoje umjetnici što svojom pojavom, fizionomijom, pogledom isijavaju prokletstvo i veličinu, onda je neprijeporno Ezra Pound utjelovljenje takvog idealnog pjesnika 20. stoljeća. Kao što se na slici talijanskoga slikara Carla Carrá, Metafizička muza zrcali ono „nešto“, artificijelno, prispodobljeno filozofskome hybrisu. A to ne možemo nikako drukčije prikazati i izreći osim posrednim, simboličkim ukazivanjem na san i konstrukciju. Možda ste imali prigodu doživjeti nešto slično u društvu s takvim likovima, ponajviše filozofima i pjesnicima, dok se još filozofija i pjesništvo nisu srozali do puke teksture trivijalnoga nam doba u kojem svatko manekenski i marketinški svojeg konja hvali u supermarketu hiperrealnih iluzija, koje je Guy Debord lucidno nazvao društvom spektakla. Uvijek će mi pred očima ostati živa igra ruku Josipa Severa. Takav mistični rad ruku, svojevrsna „protetika mišljenja“ kakvu nikad više nisam zamijetio ni u koga, svo to nemirno gestikuliranje nije odavalo samo pjesnika zaumnih sfera, nego ponajprije istinskoga umjetnika života u svijetu sumraka pjesništva. Usporedba s Poundom na fotografiji s monografske knjige Donalda Daviea nije nipošto fizičke naravi. Uostalom, Pound je bio građe drvosječe, a Sever anđeosko krhkoga stasa poput izdužene sjene pjesnika u permanentnome gladovanju. Ovdje je ipak riječ o nečem bitno drugome. O izjednačenju pjesništva i životne pustolovine, o onome „nečemu“ o čemu zbori André Breton kad kaže „da tamo gdje više nema vatre, nema više ničega.“ Ezra Pound ꟷ drvosječa avangarde i rezbar sinkretičke tradicije svjetskoga pjesništva prije no što se, i to upravo njegovom neizravnom zaslugom, ono „srozalo“ do globalne depatetizacije stvarnosti u kojoj hip-hop poetika novog kozmopolisa kao pobuna ulice nenadomjestivo određuje smjer globalnoga pjeva. Tko je bio taj čudak i estet, neponovljivi predvodnik umjetničkih/poetskih pokreta u Europi u prvoj polovini 20. stoljeća? Tko je bio taj kontroverzni čarobnjak stiha, diletantski ekonomist, zatočenik fašističke paranoje, bizarni antisemit, čovjek iz kaveza, zaljubljenik u Veneciju, za koju je Josif Brodski oporučno zapisao da je oduvijek fatalno privlačila samoubojice i dekadente, gdje i počiva Ezra Loomis Pound, rođen 10. listopada 1885. godine u Haileyu (Idaho, SAD), umro na Sve Svete 1972. godine. Ima li uopće još smisla poklanjati pozornost „mrtvome“ pjesniku na kraju 20. stoljeća s kojim u nepovrat odlazi hölderlinovska misao, koju je upravo sam Pound krajnje ozbiljno shvatio u svojem burnome životu, kako „pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji“. Preokret tradicije Ezra Pound bio je istodobno furiozni i tankoćutni navjestitelj svijeta bez pjesništva u razdoblju tehničkoga nihilizma moderne. U njemu je kozmopolitski misionar versa u djelu svih djela imenovanom Cantos dosegao krajnje mogućnosti i granice pjevanja na ishodu obezbožena svijeta u kojem ljepota sjaji u prošlosti, a uzvišenost u umjetnosti klasike. On je bio prvi radikalni „dekonstruktivist“ teksta tradicije i ambivalentan avangardist. Bez njegove prakse razumijevanje književnosti 20. stoljeća u dihotomijama avangarda-modernizam, avangarda-tradicija, bilo bi beživotno i dosadno, crno-bijelo, bez okusa i strasti. Riječju, sterilni akademski davež pojmovlja u suprotnostima za koje se i nadalje lijepe naivni teoretičari književnosti poput muha na lijepak. Poundov preokret razumijevanja modernoga pjesništva i njegove zadaće ako uistinu nije ravan Heideggerovoj destrukciji tradicionalne metafizike u filozofiji 20. stoljeća, onda je zacijelo vrlo blizak takvoj nakani. Ali, problem ostaje s općim sudom o Poundu kao izvornome pjesniku. Svi, naime, drže da je posrijedi veliki eksperimentator, ali ne i veliki pjesnik. Ako ostavimo po strani mnoge „subjektivne“ prosudbe, koje su pridonijele toj „presudi“, ipak je bjelodano da jednostavnost njegova zakleta „neprijatelja“ u gradnji pjesme, Thomasa Sternsa Eliota, nadilazi složenu strukturu Poundova stihotvorstva. Pusta zemlja u odnosu na Cantos zatvoreno je djelo bez toliko silnih mogućnosti intertekstualnih i metatekstualnih upada kakav podastire Pound u svome grandioznome spjevu. Naposljetku, preostaje vječno pitanje: je li ta jednostavnost kompozicije uopće mjerodavna za prosudbu pjesništva? Ili je posrijedi ugođeno uho publike za koju Pound oduvijek bijaše začudan, opasan, disonantan i grub? Žrtvopis moderne umjetnosti U Pogovoru Poeziji, izboru iz Poundova ranoga pjesništva prije faze radikalnog eksperimenta, knjizi koju je priredio i na hrvatski jezik prepjevao Antun Šoljan, on (Šoljan) izrijekom ustvrđuje da je Pound „žrtvovao sebe umjetnosti i budućnosti umjetnosti, svoj rad i vrijeme stvaralaštvu drugih, koje je poticao i ohrabrivao na istom teškom putu, na kojem je i sam klonuo, žrtvujući na kraju i samu svoju umjetnost.“ (Ezra Pound, Poezija, Mladost, Zagreb, 1967.) Svi se tumači, biografi, komentatori uglavnom slažu da su osobnost Ezre Pounda i njegova umjetnost toliko izdvojen slučaj, a žrtvovanje gotovo antički primjer sudbine čovjeka koji je poludio od ideologije (fašizma) da bi povjerovao u poslanstvo vlastitog proroštva bez obzira na žrtvu pjesništva totalitarnome Molohu 20. stoljeća. Tko je, pak, imao mogućnost prelistavanja monografija o njegovom djelu, tko je barem djelomice zavirio u tu nepreglednu kulturnu industriju „poundianu“, kako je ironično, ali precizno kazao njegov životopisac i tumač, književni kritičar Donald Davie, uvjerio se da dobar dio teksta uvijek otpada na programatske dekade i avangardno ozračje doba časopisa i „izama“. (Donald Davie, Ezra Pound, The Viking Press, New York, 1975.) Ezra Pound je dijete avangarde. To se prije svega odnosi na njegovu ukorijenjenost u avangardni san o pokretu (umjetnosti) života u neprestanom napretku kao moći razaranja tradicije. Samorazaralačka strast avangarde urodila je kratkotrajnim „izmima“ u razdoblju od 1911. godine s nastankom futurizma do 1920. Gotovo da nema karizmatskog umjetnika prve polovice 20. stoljeća a da se u tu igru otvorenim kartama nisu umiješali Pessoa, Picasso, Breton, primjerice. Ezra Pound je u pjesništvu otac imažinizma. Riječ je o ekskluzivnome književnom pokretu sličnome fovizmu u slikarstvu. Sažeto se može opisati kao pokušaj da se iz duha romanske književnosti, koja mu je bila nedostižni uzor sklada i ljepote, nakon trubadura i zaslugom otkrića Fenelossinih rukopisa, uspostavi susret s kineskom lirikom. U tom odisejskom kozmopolitskom luku povezana je lirika Dantea i Cavalcantija. Imažinizam je bio i ostao Poundova trajna opsesija. Mitološki izvori, ideografska i ideogramska struktura stiha kao znaka ꟷ prožeti su spojem izvorne jezične prakse svijeta i ritmički stroge versifikacije srednjovjekovne lirike. Ezra Pound je ideje imažinizma neizravno izložio u „Duhu romanskih književnosti“ 1910. godine. Načela tog sinkretičkog pokreta bili su da se predmet pjesme mora obrađivati neposredno, bez uporabe riječi koje ne pridonose prikazu, a ritam ne smije biti ugođen zakonom metronoma, nego glazbenom frazom. Tako će Pound iz tehničke inovacije stvoriti okvir za Cantos ꟷ mitologijja, pjesništvo kao techné i aluzija. Sveto trojstvo postupka ostat će programatski credo njegovog pothvata i projekta suvremene Odiseje ili Božanstvene komedije. U njemu spjev modernoga čovjeka odgovara lutalačkoj sudbini pojedinca raspetoga između pogleda u svjetlo uzvišene prošlosti i tamu budućnosti kao tehnološku pustinju mitoloških čudovišta bez zbiljskih korijena mita. Ezra Pound je uzoran primjer tragične autoironične i cinične svijesti modernoga pjesnika na rubu mogućnosti poetskoga poslanstva. Svi njegovi dobri ili loši epigoni, a bilo ih je diljem svijeta uistinu mnogo (jedan od boljih je svakako talijanski suvremeni pjesnik Eduardo Sanguinetti) kreću u istu pustolovinu. Samo s više ironije, a manje tragike. To je za kritiku napredak, a za istinsko pjesništvo nazadak. Pod utjecajem imažinizma, Pound je stvorio djela Hommage to Sextus Propertius (1919.) i Hugh Selwyn Mauberly (1920.). I premda se u njega mogu precizno razlikovati faze i preokreti u književnome stvaralaštvu, jedno je neporecivo. Riječ je o eminentnom modernome tradicionalistu, konzervativnome avangardistu, nostalgičaru za prošlošću i konstruktoru budućnosti iz duha kentaurskog projekta svijeta kao riječi-slike uzvišenosti i ljepote. Do kraja života Pound je ostao privržen tim proturječnim idejama. Još dok je u zarobljeničkome logoru poslije 2. svjetskoga rata pisao svoj Pisanski Cantos, Pisanski Cantos, nakon epizode s kavezom, ostao je dosljedan imažinističkim postavkama kao poetskom programu i stilu. Europska konfederacija o kojoj je sanjao kao o zajednici iskonskih jezika kao tvorbenih čimbenika europejstva ꟷ grčki, latinski i romanski jezici, uključujući engleski kao njihov moderni derivat ꟷ trebala je biti ne politički nego utopijski, kulturalni projekt utemeljen na klasici i modernitetu. „As a lone ant from a broken anti-hill“ from the wreckage of Europe, ego scriptor.“ (Ezra Pound, Cantos, Canto 76, New Directions Book, New York, 1989., 11. izd., str. 472.) Cantos kao Gesamtkunstwerk Poundovo istraživačko pjesništvo kao svojevrsno „prekopavanje“ tradicije nezamislivo je bez njegova prevodilaštva s kineskog, talijanskog, srednjovjekovnog francuskoga i latinskog jezika. Jesu li to uopće prepjevi, prijevodi ili Poundove proizvoljne kombinacije zbog programatske ideje pjesništva kao mitologije-slike-aluzije? Još se i danas lome koplja između postavki ozbiljnih prevodilaca s klasičnih jezika da je posrijedi diletant i onih koji brane njegovo slobodno i svetogrdno upuštanje u dijalog s tradicijom. Sklon sam mišljenju da je riječ ipak o Poundovu modernome „prijepisu“ tradicije. Njegovi su prepjevi/prijevodi palimpsesti u službi novoga pisma. To je neprijeporno prvi samosvjesni postmodernistički postupak u pjesništvu 20. stoljeća. Zato nije slučajno što će se za Pounda uvijek vezati oznaka prethodnika postmodernizma u smislu načina mišljenja, figura i epistemologije. (Vidi o tome: Ihab Hassan, Komadanje Orfeja: prema postmodernoj književnosti, Globus, Zagreb, 1992. i Richard Kearney, The Wake od Imagination: Ideas of Creativity in Western Culture, Hutchinson, London-Auckland-Johannesbourg, 1988.) Jezik je za Pounda bio univerzalni šum svijeta. On je vječno u strujanju od arhajskih vremena do suvremenosti. Tako se može objasniti njegova odluka da prijevodima na engleski „skrnavi“ klasičnu književnost. No, njegov je postupak bio svjesno utemeljen čin da stvori kozmopolitsko pjesništvo tvarnosti znaka i zvuka. Pritom su mu prijevodi/prepjevi trebali zajamčiti figure idola bez kojih se nije moglo prepoznati lutalačku sudbinu svijeta 20. stoljeća. Pound je želio stvoriti ili iznova načiniti lingua francu od grčko-rimskih sastavnica u kojem bi engleski jezik trebao funkcionirati kao sestrinski jezik s francuskim, španjolskim i talijanskim. Nema dvojbe da je upravo on jedan od avangardnih opčinitelja književnosti kao kozmopolitske „igre staklenim perlama“. U njoj pjesnik postaje mandarinski tehničar jezika, znalac kultura, enciklopedijski fantom, posvećenik struke, prevoditelj s drugih jezika i maniristički guru nove vizije pjesničke zadaće. Koliko je to danas samorazumljivo nakon iskustva Borgesa, toliko je postalo dogma koja više ne pridonosi razvitku pjesničke igre, nego ostaje zatočenom u zatvorenom krugu književnosti kao ozbiljne akademske igre. Paradoks je Poundova poslanstva u tome što je oslobodio pjesmu metafizičke dubine zbog himničke strukture i ritma slikâ, što je (s)tvarnost znaka pretpostavio ideji pjesme. Rezultat je bio i ostao uglavnom porazan. Ali za to Pound više ne snosi nikakvu odgovornost. On nikad nije preporučivao da se njegov program modernoga spjeva kao spoja odisejstva i trubadurstva s ideografskim kineskim „novim primitivizmom“ doslovno ozbilji u praksi epigona. Zato je Cantos i ostao totalno mahnit projekt pojedinačne potrage za pjesničkim Gesamtkunstwerkom, koji se, iz druge perspektive, ali po srodnoj nakani, jedino može usporediti s Joyceovim Uliksom, a neki od Cantosa nalik su Finneganovu bdjenju.(„Pound je nedvojbeno znalac, ali genij nije, kao što i odveć jasno pokazuje njegova usporedba s Hofmannsthalom, Rilkeom, Traklom, Bennom, Ungarettijem, Mallarméom, Rimbaudom i St. John Perseom. Njegov Cantos miješa mythos, religiju, politiku, povijest i citate iz poezije svih vremena i kultura, oni objektiviraju pjevanje, a ne spjev; tvorbu a ne tvorevinu; oni su poput Joyceova Finneganova bdjenja ‘a work in progress’, a snaga što ih progoni je asocijacija.“ – Ludwig Pesch, Die romantische Rebellion in der modernen Literatur und Kunst, Pipper, München, 1962., str. 199.) Sam je Pound izjavio da je Cantos zamislio još 1904. godine. Ideje i asocijativni sklopovi misli, aluzija i citata od kojih se sastoji to grandiozno pjesničko djelo 20. stoljeća, neovisno o njegovoj kakvoći i veličini utjecaja na sljedbenike, moglo bi se odrediti kao spoj platonskih vječnih formi i arhetipova s neizvjesnošću modernoga života u njegovoj prolaznosti i ništavnosti. U Guide to Kulchur on govori o formi kao besmrtnome concettu kao konceptu. To je dinamička forma koja se poput ruže željeznom potkovom privlači na magnet, ali ne materijalnim dodirom, već neovisno od magneta. Stoga koncept ili forma nadilazi smrt i prolaznost. Ta uzvišena ideja, gotovo neobuzdano platonska i posve nepodudarna s temeljnim idejama avangarde, određuje misaone konture i tehničku izvedbu spjeva. U cjelini, čini se da ta lavina stihotvorstva citata i aluzija bez svrhe i nekog smisla u razumijevanju hermeneutičke tradicije od Diltheya do Gadamera nema druge svrhe osim utopijskog odisejstva raspršenoga svijeta (bez subjekta) u kojem čovjek uzaludno traži svoj zavičaj. Poundov slogan Make it New u spjevu se mnogostruko oprisutnio. Svaki je Canto „nova“ inačica čitanja drevnih tekstova. Ta silna želja za novošću, međutim, odvaja Pounda od Rimbauda i avangardista. Čini se da je neodrživ sud. Ali paradoksalno je da Pound žudi „novo“ samo kao novi prijepis klasike i tradicije. Forme su vječne. Isto će ustvrditi i najznačajniji avangardni vizualni umjetnik 20. stoljeća Kazimir Maljevič u Manifestu suprematizma. Zato je Ezra Pound bio najparadoksalniji inovator modernoga pjesništva. Svi su drugi razarali tradiciju i zazirali od nje da bi je ipak stvorili iz nekog „trećega“ izvora u arhajskim ili primitivnim svjetovima, u hermetizmu i gnosticizmu. Samo je Pound otvoreno propovijedao konzervativizam, a uistinu je bio utjelovljenje avangardne žudnje za novim. Taj ga je paradoks uništio kao kulturnog „reformatora“. O moralnim vrijednostima i ravnodušju na patnje Drugih da se i ne govori. Esteticizam je uvijek, kako je to pokazao Hermann Broch, moderna umjetnička izlika za moralno beščašće. „Genij“ i prokletnik poetske Muze Mnogi će kritičari kazati da svaki student zna kako je Poundova metoda u Cantosu jukstapozicija bez kopule, što je zapravo zasluga njegovog ideografskoga pozivanja na Ernesta Fenellosu i esej „The Chinese Written Character as a Medium for Poetry“. U spjevu koji obuhvaća 109 cantosa, nacrta i fragmente 110-117, Pound je ostvario vrhunac svojeg poetskog žrtvenika povijesti. Kad su mu nakon ludila i kaveza poslije deportacije iz Pise u SAD (osudivši ga kao veleizdajnika zbog fašističkih govora u čast Ducea na talijanskim radio postajama) u Italiji dodijelili Bollingenovu nagradu 1949. godine za Pisanski Cantos, ponajprije zaslugom W. H. Audena, T. S. Eliota, R. Lowela i C. Aikena, bez obzira na grijehe prošlosti, što mu Amerikanci nikad nisu mogli oprostiti, bilo je bjelodano da „genij“ i prokletnik poetske Muze odlazi u povijest kao kolosalni promašaj modernoga pjesništva. Njegova je veličina ostala nedirnutom. Jer, promašiti može samo onaj tko se usudio djelom i životom izazvati društveni ukus, unoseći nove, avangardne kanone u suvremenost. Protiv tradicije nije mogao stoga što je bio opčinjen latinskim pjesništvom, trubadurima i Danteom kao savršenstvom ljepote (prošlosti). Promašiti može samo onaj tko se osmjelio utjeloviti pjesništvo kao jedini glas sudbine. Promašaj je u tome što je Ezra Pound pokušao nemoguće: spojiti sve ljudske i umjetničke prakse u povijesti kao labirintu vječnosti. Slično je učinio Jorge Luis Borges da bi dosegao suvremenost sinkretičkim pjevom „raskomadana Orfeja“, kako je postmodernistički teoretičar književnosti Ihab Hassan metaforički odredio bit književnosti nakon avangardnoga reza. Sudbina inovatora Kad Pounda usporedimo s Paulom Celanom ili Ossipom Mandeljštamom, preostaje nekovrsno žaljenje zbog toga što je izvorni pjesnik progutan od programatskog demona enciklopedizma. No, to je sudbina inovatora i Poundov osebujni žrtvopis. O kavezu, tom strahotnome kavezu kao najgoroj kazni i ekscesu za grijehe privrženosti fašizmu, neka bude samo uzgred spomenuto sljedeće. Osveta i odmazda nad pjesnikom kao „glasom izgubljene nacije“ pod američkom zastavom antifašizma bila je srodna, premda nemilosrdnija i nečovječnija, onoj koju je doživio Knut Hamsun. Poundov antisemitizam i fašizam bili su bizarne naravi. Kao spoj udivljenja s klasičnom rimskom tradicijom, cezarizmom i gnusnim predrasudama prema Židovima. To je Pound do kraja života nosio sa sobom kao svojevrsnu duhovnu protezu. Amoralizam i ravnodušje spram patnji Židova, bešćutnost prema koncentracijskim logorima Pound je „sublimirao“ ciničnim stavom o privrženosti talijanskome fašizmu, a ne njemačkome nacizmu. Talijanski je fašizam bio tolerantniji prema Židovima, a njegova kulturna politika nikad nije bila toliko rigorozna orema modernoj umjetnosti kao nacistička. Poundov politički antimodernizam nije bio tek hir jednog ekscentrika. On je navlastiti rezultat promišljanja, premda krajnje nevjerodostojan, duhovne situacije vremena u znaku demokratske prosječnosti i dosade, koju je prezirao kao bit Amerike. Charles Doria, razmatrajući slučaj „Poundova kaveza“, vjeruje da je posrijedi pokušaj da se politički program Pounda izvede iz poetičkoga. Tako se iz postavke da su Grčka i Italija u antici bile zemlje ishodišta civilizacije razvija misao kako su demokracija i tehnologija s procvatom u Americi 20. stoljeća nastavak klasične starine drugim sredstvima. No, liberalizam, individualizam i „sloboda pod zakonom“ kao izdanci prosvjetiteljske iluzije nisu više filozofijski mogući, a to znači i životno uporabljivi zbog gubitka veze s klasikom i prošlošću. Nedostatak „prosvijetljena despota“ koji će akcijom i odlučnošću preporoditi dekadenciju klasične kulture vidio je u novome Cezaru/Mussoliniju, kojeg je zamislio kao novog vojvodu Leopolda Toskanskoga. Anakronističko čitanje povijesti dovelo je Pounda do posvemašnjeg ideologijskoga fanatizma. Mrzio je Ameriku, liberalizam i prosvjetiteljstvo do posljednjega daha. Ekonomski diletant nikad nije pojmio bit fašističkog korporativizma niti totalitarizam kao političke ideje konzervativizma i radikalne desnice. Razočarani dekadent, mitski opčinjen i zaljubljen u Veneciju, proklinjao je demokraciju jer mu nije uzvratila nježnošću. Poundov bizarni fašizam nije u konačnici bio ništa drugo negoli nakaradni projekt estetskoga konzervativizma kao svojevrsni aktivistički stav protiv „novoga“ kao oponašanja američkog progresizma. Ali upravo stoga mu radijski govori protiv domovine nisu oprošteni. Mahnitost ga je spasila električne stolice. Zatim se konačno povukao u tišinu svoga ekscentričnog trubadurstva, daleko od javnosti, samotan i sve više nostalgičan za prošlošću. Treba li kazati da je osim Antuna Šoljana, Nikice Petraka, Ivana Slamniga i Marka Grčića najveći izazov prijevoda Ezre Pounda na hrvatski ostvario Tomislav Ladan. Ni poetski parabolizam Danijela Dragojevića u zbirci Prirodopis ne mimoilazi Pounda, u kavezu, of course. Kavez je toliko strahotan simbol da se nesretni Poundov slučaj doima naizgled kao najgora vrsta društvenoga ponižavanja umjetnika, čak i kad se zna kontekst te priče o Poundovu fašizmu i čak kad se zna što je mislio o Židovima i koncentracijskim logorima. Hermeneutika kaveza i umjetnika u njemu gotovo da svojim značenjem pobija sve moguće razloge kojim se američka vlast poslije Drugog svjetskoga rata nastojala obratiti svome demokratskom puku da bi opravdala zatvaranje Pjesnika. Sve je drugo, kao što je bilo i suđenje Knutu Hamsunu, moglo biti opravdano. Ali kavez ne. Namjesto bilo kakvog zaključnoga „epitafa“ o ključnoj i prekretnoj figuri pjesništva 20. stoljeća, preostaje tek tvrdnja: ljepota i uzvišenost u modernome svijetu nisu iščezli u nepovrat. One su „demokratizirane“ i udomaćene u posve drugom obličju kao estetizacija svijeta života. Duh banalnosti i trivijalnosti odnio je konačnu pobjedu. Paradoksalni je projekt Ezre Pounda u tome suodgovoran zbog mahnite žudnje za avangardnim razaranjem tradicije i konstruktivnom proizvodnjom novoga. Make it New, folks! U ranome pjesništvu Ezre Pounda, u pjesmi Vilanelle: The Psychological Hour, nalazi se izniman stih koji opravdava Pounda kao pjesnika unatoč svim estetskim i ljudskim promašajima. Sva zagonetka, misterij i nada pjesništva u doba „novoga“ svodi se na stih: Beauty is a rare thing; so few drink of my fountain. ( Tekst prvotno objavljen u riječkome „Novom listu“, 1999.)

March 22, 2024
Irkutski tomahawk za pod glavu

Irkutski tomahawk za pod glavu

Daniila Ivanoviča Harmsa sam uvijek čitao u vlaku. Nema boljeg mjesta od tutnjave i dima lokomotive za njegove meditacije o apsurdu i apsurda svih meditacija kao takvih. Vjerojatno ga je obožavao i Staljin, ali samo zato jer je Harms pisao zaumne kratke forme dužine vica, koje je objavljivao u tzv. samizdatu. Staljin je naravno obožavao samizdat jer tu ima svakakvog smeća, seksa i humora koji kao vlasti ne razumiju, pa ga zabranjuju. Posebno je gruzijski veseli satrap volio ovu Harmsovu besmislicu koju je podvukao crvenom olovkom, a koju mu je nekoć poklonio Trocki zajedno s malim irkutskim tomahawkom za pod glavu. Jednom se Orlov prejeo pirea od graška i umro. A Krilov je saznao za to i također umro. A Spiridonov je umro sam od sebe. A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa je i ona umrla. A Spiridonovljeva djeca podavila su se u umjetnom jezeru. A baba Spiridonova se propila i završila na ulici. A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu. A Kruglov je nacrtao damu s bičem i poludio. A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe. Sve dobri ljudi, a ne da im se da puste korijenje. Na relaciji Strizivojna – Osijek, gdje motorni vlak prolazi u maglovitu jesen uz oranice, a u rano proljeće uz njive, Harmsova su sabrana djela u pola sveska molitvenik za babu Spiridonovu i za njezinu nepočešljanu šugu. Zašto? To pitajte Kruglova koji je obožavao Staljina i jednom ga je toliko naganjao bičem po Kremlju da je pisac Historije SKP(b) poludio i podavio Spiridonovljevu djecu u pireu od graška.

March 21, 2024
Jer ranga treba biti!

Jer ranga treba biti!

Nietzsche je učitelj jedinog pravoga ‘otpora’ i ‘subverzije’ koja još preostaje u ovom svijetu posvemašnjeg ‘raščaravanja’, kako je bit modernosti shvatio Max Weber. Dok svi oportuno i ‘kukavički’ pristaju uz postavku kako umjetnost mora služiti svojem dobu tako da je zrcali u mislima i osjećajima, od futurizma do konstruktivizma i dalje, on u jednom fragmentu iz Ljudskoga, suviše ljudskog, KSA, 2, prir. G.Colli i M. Montinari, W. de Gruyter, Berlin, New York, 1980., § 146, str. 142, kaže da umjetnik mora apsolutno biti uz briljantna i duboka tumačenja života i sebe očuvati od jeftinih, lakih metoda i rezultata. Uistinu, on se bori za više dostojanstvo čovjeka: ustvari, on ne želi ispustiti iz ruku najučinkovitije zahtjeve za svoju umjetnost, ono fantastično, mitsko, neizvjesno, ekstremno, ono što daje smisao simboličkome, ono što nadilazi osobu, a to je vjera u čudesno, kao što je to u genija. (…) Ovdje se neću iznova baviti Nietzscheovom, u mnogim aspektima neuspjelom kritikom dekadencije, osobito u neprimjerenoj prosudbi Baudelairea, što će ‘ispraviti’ u svojim analizama francuskoga modernizma Walter Benjamin u Pariškim Arkadama. Ono što je jedino važno jest njegov odrješit stav da umjetnik mora boriti se za „više dostojanstvo čovjeka“. O čemu je tu doista riječ? Više i dostojanstvo odnose se na rang u shvaćanju bitka, bića i biti čovjeka. Rang može biti dvoznačan, ontologijski i ontički. Jasno je da se tu ne radi ni o kakvome povratku apologiji humanizma nalik onome iz doba renesanse. Čovjek je za Nietzschea „tranzitivno biće“, ono koje je na putu nužnog preobražaja iz „neopskrbljene životinje“ u nadčovjeka. Umjetnost na tom putu nije sredstvo za neku višu svrhu, već upravo ta „najviša svrha“ i dostojanstvo života uopće. Zato svaka primisao o etičkoj metafizici koja umjetnost opravdava pada u vodu. Uostalom, Nietzsche svagda koristi izraze poput „artističke metafizike“ i izjednačava ono estetsko i ono umjetničko polazeći još od ranog svojega spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe od predsokratskoga jedinstva bitka, volje i života. Zato mu novovjekovno, kantovsko i hegelovsko, razumijevanje biti umjetnosti ne može biti putokazom budućem mišljenju. Klasični njemački idealizam umjetnost nije dohvatio u njezinoj stvaralačkoj dinamici bivanja dramom života, nego samo kao nižom formom osjetilnosti u spoznaji apsoluta kao teodiceje svjetske povijesti. Borba za „više dostojanstvo života“ pretpostavlja bezobzirnu kritiku modernoga duha vremena i pronalazak orijentacijske točke gledišta vrednovanja u onom što sam Nietzsche naziva pojmom grčke države. (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. Orijentacijska točka otvara pitanje o estetskome vođenju života, a ne esteticističkome ili u stilu građanske dekadencije kraja 19. stoljeća kao iz romana Oscara Wildea Slika Doriana Graya. U bitnome smislu samo su Grci nadahnuće za obrat u biti metafizike na kraju epohe radikalne modernosti kao ‘raščaravanja’ jer su mislili i živjeli u skladu s prirodom i duhovnim idealima slobode i ljepote. Srednjovjekovni kršćani su zatvoreni svijet transcendencije Boga i rigidne etike dužnosti. Tu nema „višeg dostojanstva čovjeka“ jer umjesto slobode i ljepote ljudskoga tijela u njegovoj apolonsko-dionizijskoj svetkovini života sve postaje usmjereno iščekivanju „drugoga života“ kao jedinog istinskoga života. Patnja i uzvišenost tijela čovjeka tako preobražava u namjesnika mesijanske povijesti. Iz ovoga je razvidno da moderni svijet vladavine znanosti i tehnike ne može biti prevladan bez ozbiljenja najviših ciljeva „umjetničke religije“ koja čovjeku podaruje smisao iz biti glazbe kao apsolutnoga pjesništva muzike kozmičkih sfera. Povratak Grcima zahtijeva, dakle, za Nietzschea ponovno začaravanje svijeta. E, sada je konačno bjelodano da je avangardna umjetnost totalni promašaj istinskoga života kojeg je htjela prevladati tako što ga je nakanila etičko-politički estetizirati s pomoću destrukcije onog ljudskoga i njegova pretvaranja u sliku bez svijeta. Ključni poblem neuspjeha povijesnih pokreta avangarde nije u onom umjetničkome kao takvome, već u pseudo-sintezi nove ‘umjetničke religije’ koja je postala etičko-političkim imperativom. To je Nietzsche vidio već u skretanju Wagnera u ideju apsolutne muzike kao teatralizacije mita o Nibelunzima. Problem je, dakle, zastrašujući. Bez mita i obnove slobode i ljepote u raščaranome svijetu futurističko-konstruktivističkoga ništavila sve vrijednosti nove umjetnosti su na razini banalnosti i trivijalnosti života, a ne na putu dosezanja „višeg dostojanstva čovjeka“. S mitom i njegovim pseudo-religioznim dekorom u modernosti dobivamo samo Wagnerove estetske sinestezije na rubu kiča i groze u drugome ruhu. Ipak, u Nietzschovu fragmentu veliki imperativ umjetnika proizlazi iz .njegova nužnog elementarnog nezadovoljstva s biti modernoga vremena u znaku dekadencije. Umjetnik nije svatko. Njegovo poslanstvo zahtijeva genija i zato naše doba ne samo da nema veliku umjetnost, već ga određuje gubitak ranga na svim razinama onog što je krasilo zauvijek iščezlu povijesnu metafiziku Zapada. Uzalud svaki govor o obnovi i povratku grčke slobode i ljepote uzvišenoga ljudskoga tijela u našu tehnosferom raščaranu svakodnevicu bez umjetnika-genija koji svojim djelom-događajem otvaraju mogućnost nastanka novoga svijeta. Zato je stanje s umjetnošću „danas“ u znaku suvremenoga nihilizma bez kritičke orijentacijske točke vrednovanja. Zašto? Zbog toga što više Nietzscheov mit o grčkoj državi nema svoje fanatične sljedbenike jedne spasonosne Kunstreligion. Mi, preostala manjina posljednjih postmetafizičkih autsajdera, samo još čuvamo od zaborava spomen na povijesnu prošlost Ideje za koju vrijedi živjeti i misliti njezinu neizbježnu otmjenu propast. Jer ranga treba biti!

March 20, 2024
Kairos i intuicija

Kairos i intuicija

Ne postoji nikakav otac-utemeljitelj filozofije, a ponajmanje to nije Adam, kako je to Walter Benjamin izrekao u predgovoru svoje Trauerspiel, kad je istinu kao akustički fenomen suprotstavio logosu. Postoji samo trenutak u vremenu njezina nastanka. I doista bih taj trenutak nazvao sretnim u znaku grčkoga boga Kairosa, što je baš ono što sam Benjamin naziva sadašnjim-vremenom (Jetzt-zeit). Ni akustika ni logos, već čudo ugođaja koje spaja svijest s onim da nešto jest i kako to što jest biva u vremenu koje se neprestano zaustavlja u svojem protijeku. Mudrost kao bit filozofije nije, dakle, nikakvo znanje o tom sretnome trenutku kao naknadna refleksija. Posve suprotno, Kairos znamenuje osjećaj ispunjenosti duše čovjeka s vremenom kao božanskim Aionom, ne Kronosom. Taj je osjećaj jedinstveno jednokratan i pojavljuje se čovjeku i kao djetetu i kao starcu. Mudrost nije stvar postojane svijesti kao znanja o vremenu koje prolazi i smjera vječnosti kao živoj prisutnosti onog zauvijek utisnutog u misao. Ona je stapanje duše, duha i tijela u trenutku nastanka misli kao događaja i zato nadilazi granice uma. Podrijetlo ili izvorište mudrosti proizlazi iz pred-refleksivne svijesti koju nazivamo intuicijom. Bez intuicije ne možemo misliti sretan trenutak događaja nastanka filozofije. Kakav je to trenutak koji se zaustavlja u vremenu sjećanja čovjeka i koji se nastoji zadržati u svojoj nepromijenjenosti? U knjizi francuskoga filozofa znanosti, epistemologa i estetičara Gastona Bachelarda Intuicija trenutka kaže se i ovo: ʺ…trenutak, u svom preciznom određenju, ostaje apsolut u Einsteinovoj teoriji.(…) Vrijeme zamjećujemo tek u trenucima, trajanje…osjećamo jedino u trenucima. Ono je zrnce trenutaka, točnije, skupina točaka koje fenomen točke gledišta više ili manje tijesno povezuje.ʺ(Gaston Bachelard, Intuicija trenutka, Litteris, Zagreb, 2013., str. 34. i 38. S francuskoga prevela Gordana V. Popović). Sjećanje je mišljenje u formi refleksivnoga opažaja. Njegova trajnost blijedi s vremenom. No, u samoj se izvornoj strukturi sjećanja vrijeme kao sretan trenutak zaustavlja. Nije stoga nimalo začudno da je baš Walter Benjamin svoj koncept vremena izjednačio s grčkim bogom Kairosom tako što je mediju fotografije s njezinom tehničkom reprodukcijom izvornika podario mogućnost zaustavljanja sjećanja u točki proživljeno-doživljenoga trenutka. Ono što pamtimo su trenuci u vremenu, ali traumatične događaje nastojimo izbrisati iz sjećanja, a sretne zauvijek očuvati. Stoga je sretan trenutak onaj događaj u vremenu koji otvara mogućnost spasonosnoga događaja kao sveze bitka i mišljenja, stvarnosti i sjećanja. Misliti vrijeme kao ‘zrnce trenutaka’ znači uvidjeti da postoji i prašina i čistoća u sjećanju i da osjećanje vremena povezuje intuiciju i refleksiju. Prvo se zbiva u trenutku i omogućuje spoznaju tog čuda vremena u kojem je sabrano sjeme vječnosti kao nunc stans. Drugo se zbiva u posredovanju tri dimenzija protijeka vremena ꟷ prošlosti-sadašnjosti-budućnosti ꟷ i već uvijek je zakašnjelo u odnosu na ono što se dogodilo u trenutku. Leibniz je razvio pojam intuicije u svojoj monadologijskoj metafizici, a Hegel pojam refleksije u svojem sustavu apsolutnoga duha. No, valja jasno pokazati da je Leibniz kao matematičar dao prednost racionalnome mišljenju u odnosu na intuicijsko koje krasi Božju spoznaju kao intuitus prasens. Sretan trenutak je za stajalište Einsteinova apsoluta vremena, a to pogađa fiziku kao kozmologiju u metafizičkome smislu, nešto posve ravnodušno za promatrača koji se kao i njegov objekt promatranja nalaze u prostoru-vremenu kretanja brzine svjetlosti kao kretanja elektro-magnetskih valova u zakrivljenome svemiru. Pojam zaustavljenoga sjećanja može se prispodobiti upravo matematičkim pojmom transverzale koja prekida kretanje i odvodi ga u drugome smjeru. Sjećanje, dakle, mora biti selektivno i svagda nepouzdano jer se ne odvija u kontinuitetu događaja, nego u diskontinuitetu, rezu, prekidu. Trenutak je, dakle, ono što sadašnjosti podaruje veću moć od prošlosti i budućnosti, jer intuicija iz ‘zrnca sadašnjosti’ osjeća i vidi ono što će se dogoditi u nadolazećoj budućnosti. I baš zato što to ‘intuitivno’ zna, želi ono što se dogodilo u diskontinuitetu prostora-vremena ovjekovječiti. Sretan trenutak je uvjet mogućnosti življenja i ujedno sinteze osjećanja i doživljaja vremena. Ta mogućnost življenja nije zamisliva bez pomoći ili stimulansa umjetnosti. Bog koji simbolizira ovaj događaj kao Kairos je gol mladić na kugli, s krilima na leđima ili nogama te s nožem i vagom u rukama. U nas očuvan je reljef s Kairosom iz Trogira, a pretpostavlja se da potječe iz 1. stoljeća i da je rađen prema Lizipovu kipu. Kairos stoga znamenuje nešto uzvišeno i za grčku filozofiju kao metafiziku jedino smisleno ‒ ulazak vječnosti u vrijeme. Vrijeme mjereno matematičko-fizikalnim parametrima, onaj Einsteinov apsolut, ovdje više nije mjerodavan. Intuicija pripada u bitnome smislu tragičnoj spoznaji. Zašto? Zbog toga što vrijeme ireverzibilno odlazi u nepovrat i svaki je trenutak bez sjećanja na njegovu faktičnost mrtvo vrijeme zaborava.

March 19, 2024
O  biti događaja

O  biti događaja

U raspravi Izvor umjetničkoga djela najradikalnije moguće izvedena je misao o dva svijeta, dvije paradigme, dva načela, dva načina razumijevanja bitka i umjetnosti uopće. Jedan svijet pripada grčkome shvaćanju umjetnosti, a drugi je moderna umjetnost unutar novovjekovne paradigme znanstveno-tehničke tvorbe bića. Razgraničenje polazi od pretpostavke da je grčki svijet bio metafizičko obzorje pojavljivanja bića u djelu/događaju kultne svetkovine. Isto se nastavlja drugim sredstvima u kršćanskome svijetu srednjega vijeka, dok rez nastaje s novim vijekom znanosti i tehnike. Grčkoj paradigmi umjetnosti pogoduje pojam događaja kultne svetkovine u hramu. Misterij vjere u Boga u srednjovjekovnome kršćanstvu događa se u katedrali. Novome vijeku i modernoj umjetnosti odgovara estetski pogon muzeja. Povijest umjetnosti sabire mit, religiju i znanost kao „velike priče“. Umjetnost je za Grke događaj svetkovanja zajednice (polisa) u službi bogova. Za kršćanstvo se umjetnost svodi na službu živome Bogu kroz sjaj ljepote i uzvišenosti. Moderna umjetnost predstavlja, naposljetku, vladavinu autonomije i suverenosti bezbožnoga mjesta „doživljaja“ i „privida“ predmetnosti. Heideggerovo razumijevanje umjetnosti proizlazi otuda iz povijesno-epohalnoga razgraničenja pojmova iskonske povijesnosti i novovjekovnoga historizma. „Velika umjetnost“ ima svjetsko-povijesno značenje. Što znači svjetska povijest? Za razliku od planetarnoga globalizma tehničkoga doba, grčko iskustvo planetarnoga odnosi se na lutanje između različitih svjetova, otočja i kopna. Svijet se zasniva u jeziku kao događaju kazivanja istine bitka. Otvorenost svijeta povijesno je događanje istine. Za Hegela je shvaćanje „velike umjetnosti“ bila cjelina bezuvjetne istine apsoluta, a za Heideggera istina bitka. Ovdje valja kazati da se istina bitka pojavljuje kroz bitost bića u smislu prisutnosti prisutnoga (ousia). Boravište umjetnosti u svjetsko-povijesnome značenju ne odnosi se na njezino mjesto i položaj u kozmosu. Tako bi bila svedena na puki događaj novovjekovne subjektnosti subjekta. U svjetsko-povijesnome se uzdignuću umjetnosti do istine bitka radi o mjestu (topos), boravištu (ethos) i zajednici (polis) događanja umjetničkoga djela. Već je iz ovoga jasno da Heidegger modernu umjetnost ne može smatrati „velikom“. Nije riječ o nekom kvantitativnome sudu, niti pak o veličajnosti u smislu grandioznosti arhitektonskih građevina i materijalnih predmeta civilizacije. Pojam „velikoga“ i „visokoga“ odnosi se na mjesto, boravište i zajednicu kao jedinstveni događaj. Dostojanstvo umjetnosti korijeni se u njezinoj „veličini“. Tek se u događaju susreću ono svjetsko i epohalno. Svijet se događa u kazivanju naroda, a epoha tvori zaokruženost iskonske vremenosti. Umjetničko djelo poput Fidijina kipa božice Atene u Partenonu stoga ne prikazuje i ne predstavlja „veliku“ i „visoku“ umjetnost minule epohe. Ono se događa kao istina-u-djelu grčkoga shvaćanja svijeta. Umjetnost za Heideggera ne može imati oznaku „velike“ ako nema svoje mjesto, boravište i zajednicu. Ovo trojstvo tvori živu prisutnost božanskoga i ljudskoga u odnosu koji se događa kroz umjetničko djelo. Ako umjetničko djelo kao sebe-postavljanje-istine-u-djelo jest ujedno simbol i alegorija onoga što znamenuje sam pojam svijeta u epohalnome smislu, tada je djelo povijesno ukorijenjeno u mjesto, boravište i zajednicu susreta božanskoga i ljudskoga. Heidegger odbacuje mimetičko shvaćanje umjetnosti. Umjetnost u Grka nije oponašanje nečeg već opstojećega. Naturalizam ili realizam u djevičanskome ruhu iskona nemaju pokriće. Kipar ne oblikuje zbiljsko biće u idealnome liku. Ideja kao eidos pojavljuje se u umjetničkome djelu. Tako se otvara bitak bića. Otvaranjem ili raskrivanjem istine bića događa se povijesno-epohalno iskrsavanje novoga u svijetu. Djelo kazuje bit umjetnosti u događanju istine bitka. Ali to djelo nije neko mrtvo i zauvijek zgotovljeno djelo vječnosti. Svojom ljepotom u susretu s mjestom-boravištem-zajednicom ono se otvara kao živo svjedočanstvo događaja. Bez tog događaja umjetnost kao poiesis i techné nema smisla. Umjetničko djelo potrebuje umjetnika samo kao namjesnika odnosa između umjetnosti i njezine svrhe (telos) u istinskome životu zajednice. Namjesnik ne može imati moć poput novovjekovnoga subjekta stvaranja. Kao što Heidegger u raspravi Što je metafizika? iz 1929-te godine promišlja položaj čovjeka kao tubitka u odnosu na bitak i Ništa iz položaja namjesnika samoga odnosa, (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik?“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 103-122. 2. dopunjeno i pregledano izd.) tako se sada umjetnik pojavljuje namjesnikom susreta neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Iz biti svetkovine tog susreta, koji se već jednom dogodio u iskonu grčkoga svijeta, Hölderlin kao „prethodnik svih pjesnika u oskudno doba“ znamenuje drugi put i drukčije kazivanje bitka samoga. Svetkovina podaruje umjetnosti njezino mjesto, boravište i zajednicu. U odnosu između svetoga i umjetnosti nalazi se događaj, koji tek omogućuje da se pojavi djelo u svojoj istini. Ali ta istina kao neskrivenost bitka bića nije s onu stranu djela, nego jest u djelu samome. Iz otvorenosti povijesno-epohalnoga svijeta umjetnost ima tek svoje mjesto, boravište i zajednicu sudionika samoga događanja svetoga. Heidegger je estetskome iskustvu moderne umjetnosti suprotstavio grčku „veliku umjetnost“. Postoji, doduše, poprilično čvrstih dokaza protiv radikalne novosti njegova mišljenja umjetnosti. Tu valja uključiti i samokritiku da je Izvor umjetničkoga djela neprimjereno polazište za pregorijevanje metafizike moderne umjetnosti. Ne treba zaboraviti da se u isto vrijeme pojavljuje druga paradigmatska rasprava o umjetnosti, Umjetničko djelo u razdoblju njegove tehničke reproduktivnosti Waltera Benjamina s glavnom postavkom o gubitku aure umjetničkoga djela. (Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M. 2003., str. 7-44.) Benjamin je iz drugih misaonih izvora umjetnost filma doveo do praga doba tehničkih medija, pokazujući kako je reprodukcija i događaj uvjet mogućnosti nastavka života umjetničkoga djela u moderno doba. Čini se da je ono „neprimjereno“ u tumačenju Heideggerova pojma umjetnosti iz znamenite rasprave 1935/1936. godine u tome što u njoj uopće nema nostalgije za minulom „grčkom paradigmom“. To nadalje znači da nije neprijateljski nastrojena protiv moderne umjetnosti. Kritika se odnosi na ono što tu umjetnost pokreće, razvija i svodi na službu postavu tehničkoga doba. Dakako, radi se o estetici i pogonu kulture. Heideggeru je glavni problem služba moderne umjetnosti estetici tehničkoga doba, a ne obratno. Filozof ne mora nužno imati „dobar ukus“ u umjetnosti svojega vremena, ali mora imati svojeg autentičnoga svjedoka za ono isto što povezuje mislioca i umjetnika. Od Hölderlina do Kleea vodi put Heideggerova razgovora s drugom ne više metafizičkom umjetnošću. Među lucidnim tumačima na tragu „trećega puta“ na kojem se kreće naš pristup Heideggeru vrijedi izdvojiti znalca, stručnjaka i teoretičara čitavoga „pogona“ suvremene umjetnosti danas, od medijskih strategija do muzejske dokumentacije. Boris Groys, naime, nedvosmisleno tvrdi kako je Izvor umjetničkoga djela vizija onog nadolazećega u suvremenoj umjetnosti. Paradoks je u tome što je putokaz rasprave suvremeniji od aktualnih teorija vizualnih umjetnosti po tome što u duhu romantike iziskuje novo mitiziranje modernoga doba. Možda bi bilo primjereno stanju stvari kazati kako je Heidegger u ovoj raspravi otvorio temeljno pitanje modernoga doba. Što doista omogućuje da se moderna umjetnost postavlja autonomnom i suverenom moći stvaranja estetskih predmeta u svijetu kao nadomjeska „umjetničkoga“ karaktera samoga svijeta? Temeljne kategorije moderne umjetnosti nalaze se već uvijek s onu stranu umjetnosti, a dolaze iz znanosti-tehnike i politike-ideologije: eksperiment, projekt, metoda, autonomija, suverenost, doživljaj, iskustvo. Iz Heideggerova shvaćanja umjetnosti 1930-ih godina proizlazi da je njegova kritika moderne oslobađanje prostora za obrat u biti umjetnosti. Nestankom samoga umjetničkoga djela iz svijeta dolazi do mogućnosti obrata. U Hölderlinovoj elegiji Patmos pjesnik izriče: Gdje raste opasnost, prebiva i ono spasonosno. Umjesto božanskoga u 20. stoljeću umjetnost se nalazi u službi znanosti-tehnike i politike-ideologije. To su dva Janusova lica povijesne avangarde. S njom otpočinje suvremena umjetnost. Sjetimo li se ideja talijanskoga futurizma s Marinettijevim manifestima i praksom totalne umjetnosti slike ili, pak, sovjetskoga konstruktivizma postaje razvidno da su „napredak“ i tvorba „novoga čovjeka“ izvedeni iz bitne sveze moderne znanosti-tehnike i političke ideologije fašizma i komunizma. Dvojstvo koje čini bit modernoga doba istodobno određuje sve prijepore moderne estetike. Znanost-tehnika i politika-ideologija tvore sklop modernoga pogona estetiziranja svijeta. U Prinosima uz filozofiju Heidegger odlučno ističe kako se moderno doba valja sagledati iz procesa estetiziranja kao rezultata postavljanja umjetničkoga djela u pogon kulture. Postavljanje se misli iz novovjekovnoga čina tvorbe predmetnosti predmeta. „Pregorijevanje estetike, naime, pokazuje se kao nužno iz povijesnoga razračunavanja s metafizikom kao takvom. Ona označava zapadnjački temeljni odnos spram bića, a pritom i temelj za dosadašnju bit zapadnjačke umjetnosti i njezinih djela.“ (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA 65, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989., str. 503. bilješka) Čovjek prema Heideggeru umire dva puta: prvi put u kibernetici, a drugi put u estetici. Gubitak svjetovnosti svijeta u modernoj umjetnosti istodobno označava gubitak njezine povijesnosti. Za razliku od Lacanove dvije smrti, stvarne i simboličke, u Heideggera se pojavljuje nešto spasonosno unutar konačnosti epohe novoga vijeka. Vidjeli smo da u samoj estetici kao „doživljaju“ rasterećenja modernoga čovjeka od radne prisile u modernom industrijskome društvu nastaje učinak uživanja i opuštenosti. Naspram tjeskobnoga svijeta rada i nihilizma alternativom se može smatrati samo ono što kasni Husserl naziva „svijetom života“. Premda primijenjena umjetnost u oblikovanju okolnoga svijeta (Umwelt) postaje totalnim dizajnom, gubeći svoju autentičnost i srozavajući se na banalnost i trivijalnost dokolice, što je posebno analizirao Adorno u svojem pojmu kulturne industrije, u estetskome pogonu metafizike ima neka unutarnja „moć subverzije“.Tumačenja Heideggerove ideje o spasonosnoj mogućnosti umjetnosti protiv nihilizma tehničkoga svijeta uglavnom spominju njegovo suprotstavljanje Hegelovoj postavci o kraju umjetnosti. Naime, Hegel tvrdi da je velika umjetnost Grka i njihova povijesnoga svijeta sa stajališta razvitka apsoluta u znanostima za nas zauvijek prošlost. Toj „realističkoj“ ideji o kraju povijesti i kraju umjetnosti Heidegger suprotstavlja „idealističku vjeru“ u mogućnost povratka događaja s onu stranu metafizike. Gdje se nalazi vrijeme tog mogućega povratka? Kao i za Artauda, to je vrijeme nadolazećega u samome obratu u biti umjetnosti „sada“ i „ovdje“. No, nadolazeće dolazi iz iskona kao drugi početak. Pripremno mišljenje za jednu ne-metafizičku umjetnost bez-djela u odnosu na razdjelovljenost nepredmetne umjetnosti apstrakcije kao izraza destrukcije tehničkoga nihilizma iziskuje otvaranje novoga obzorja izvan dosadašnjega utemeljenja umjetnosti u „doživljaju“ promatrača. Rasterećenje (katarza) je jedan modus moderne estetike, a drugi je opuštenost (sublimacija). U rasterećenju se subjekt doživljaja umjetnosti pojavljuje u ulozi publike, bez obzira je li riječ o pasivnome promatraču djela ili interaktivnome sudioniku izvedbenoga događaja. Cjelina života u modernome društvu je razdvojena na svijet rada i svijet života. Što Debord naziva društvom spektakla u svojem integriranome stadiju nestanka razlike između pojave i biti kapitala, ima formu totalnoga tehničkoga pogona „života“. U procesu rasterećenja dolazi do privremene suspenzije opterećenja tjelesno-duševnih sposobnosti čovjeka u radnome procesu. Umjetnost samo privremeno suspendira tehnomorfnu preobrazbu čovjeka u stvar. Oznaka privremenosti zadobivena je tek iz pojma trajnosti vremena radnoga pogona. Katarza nije tek sretan trenutak (kairos), već doživljaj ugode u rasterećenosti od jednolikosti rada. Heterogenost umjetnosti uvijek se suprotstavlja homogenosti rada. Opuštenost (sublimacija) se, usuprot rasterećenosti od radne discipline u estetskome svijetu kulture, nalazi u stanju negativne svetkovine prazne slobode od rada. Užitak postaje nadomjesni način sublimacije same moderne kulture. A ona pretpostavlja proširenje područja umjetnosti na cjelokupni svijet života u okolnome svijetu s novim načinom dizajna svakodnevice. To područje slobode jest ono koje Lyotard, primjerice, pokušava odrediti poljem noeme kao neodređenosti jezika umjetnosti naspram porobljavajuće logike jezika tehno-znanosti. Užitak nije, dakle, nikakav isprazni hedonizam postmoderne zaokupljenosti objektima potrošačke civilizacije. U njemu se odvija eksperiment opuštenosti vođenja života u suočenju s „totalnom mobilizacijom“ tehnike. Heidegger je u predavanjima o umjetnosti i tehničkome svijetu 1950-ih došao do još jednoga bitnog pojma svojega kasnoga mišljenja – opuštenosti (Gelassenheit). (Martin Heidegger, Gelassenheit, Neske, Pfullingen, 1959.) Što je – opuštenost? U doba vladavine računalnoga mišljenja, koje se ne svodi na kompjutore već je kalkulativno, nedostaje briga za smisleno promišljanje (bessinliche Nachdenken). Kalkulacijom se koristi mišljenje tehničkoga pogona, jer sve kvantificira i raspoređuje u sustave. Smisleno promišljanje, pak, pripada nečemu bitno „nekorisnome“, pa stoga zahtijeva drukčiji jezik i pripremu. Za Heideggera se to „nekorisno“ mišljenje korijeni u zavičajnosti tla. Kolijevka umjetnosti leži u zemlji. U predavanju naslovljenom Jezik i domovina ta će misao biti ovako iskazana: „U dijalektu je ukorijenjena bit jezika. U njemu je, ako je narječje jezik majke, ukorijenjena i udomaćenost doma, domovina. Narječje nije samo jezik majke, nego prije toga i u isti mah majka jezika.“ (Martin Heidegger, „Jezik i domovina“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 146. S njemačkoga preveo Boris Perić) Pjesništvo je ukorijenjenost u bit jezika. U povratku zemlji smisleno mišljenje razgrađuje put mišljenja kao računanja. Zavičajnost čovjeka dospijeva do njegove iskonske biti nesvodljive na sklop suvremenih znanosti i tehnike. Umjetnost se za Heideggera otvara jedinom preostalom alternativom. U doba vladavine tehnike s posljednjim vrhuncem u atomskoj fizici pitanje umjetnosti postaje pitanje spasa biti čovjeka. Atomska bomba označava prijetnju razaranja i uništenja zemlje i čovjeka jer počiva na oslobađanju energije iz same jezgre. Paradigma atomske fizike za Heideggera je ono što nosi i uvjetuje tehno-znanstveni napredak u planetarno doba. Kada se atomska energija pojavljuje novim uvjetom mogućnosti povijesnoga napretka čovječanstva, tada se gubi svjetovnost svijeta, a čovjek je nadomješten tehničkim sklopom znanosti. U tekstu predavanja Opuštenost najavljuje se biotehnologija, kloniranje i uspon biotehničkih znanosti u nadolazećem vremenu. Heidegger pritom jasno kaže da nije strahotna budućnost svijeta u znaku atomske energije i eksperimenta sa stvaranjem novoga ljudskoga života, već to što čovjek nije misaono spreman za tu radikalnu promjenu svijeta. Problem koji povezuje raspravu Izvor umjetničkoga djela i predavanje Opuštenost u rasponu od više od dva desetljeća jest nestanak ukorijenjenosti umjetničkoga djela. Zemlja i svijet mogući su samo u odnosu. Bez ukorijenjenosti djela u zemlju svijet više nije mjestom povijesne svjetovnosti umjetnosti. Pitanje pjesništva u (oskudno) tehničko doba sada postaje pitanje umjetničkoga djela uopće u doba atomske fizike i biotehnologije. Što Benjamin vidi kao problem nestanka aure u mehaničkoj reprodukciji s obzirom na film kao novi medij, u Heideggera ima drugu dimenziju mišljenja. Radi se, naime, o pitanju autentičnosti nemetafizičke umjetnosti djela u srazu s tehnikom. Djelo kao sveza eidos i ergon pretpostavlja ukorijenjenost u zemlju. Kada toga više nema, nestaje odnos između zemlje i svijeta. Opuštenost spram bezuvjetne vladavine tehnike, međutim, predstavlja spasonosnu mogućnost distancije spram uporabe tehnologije u neku instrumentalnu svrhu. U opuštenosti prebiva mogućnost „paralelnoga svijeta“ umjetnosti djela spram čiste energije tehnike u formi suvremenih digitalnih naprava. Baš ta usporednost, postojanje dva svijeta koja se međusobno drže na rastojanju, izaziva poteškoće u Heideggerovu mišljenju, a na njegovu tragu i u nekih mislioca poststrukturalizma i postmoderne, osobito u Lyotarda. Ono što je zacijelo naivno i romantično u tom Heideggerovu stavu spram totalnoga zahtjeva tehnike u formi koje više nije ljudsko djelo, nego posthumano stanje umjetne tehnosfere, jest da se „opuštenošću spram stvari i otvorenošću spram tajne“ može preboljeti tehnički svijet nihilizma. A što ako već u samoj biti suvremene tehnosfere u biokibernetici prisustvujemo „opuštenosti spram stvari“ i „otvorenosti spram tajne“? I što ako je tehnosfera u svojoj bezuvjetnoj vladavini dokinula svaku heterogenost umjetnosti pretvorivši je u tajnu stvaranja same umjetne prirode „stvari“? Možemo li još nastaviti s tom „svetom iluzijom“ umjetnosti kao posljednje utjehe i alternative u već posve ozbiljenom svijetu postava (Gestell) planetarne tehnike?

March 18, 2024
Splendid isolation

Splendid isolation

Iako izraz splendid isolation u značenju ‘sjajne izdvojenosti’ potječe iz položaja britanske vanjske politike koja nije htjela biti nikakvim političkim ugovorima vezana s državama u sukobu da bi potom mogla između njih arbitrirati, njegovo je značenje u širem smislu u navlastitoj posebnosti, težnji za posvemašnjom autonomijom, volji za življenjem u samoći. Svi mi filozofi moramo biti nužno izdvojeni od mase i javnosti da bismo mogli misliti i pisati-kazivati. U ‘Predgovoru’ svojoj knjizi Ljudi u mračnim vremenima, zbirci ogleda i članaka, Hannah Arendt kaže: ʺNema, prema Heideggeru, bijega iz ‘neshvatljive trivijalnosti’ ovog običnog svakodnevnog svijeta osim povlačenjem iz njega u samoću koju su filozofi od Parmenida do Platona suprotstavljali političkoj sferi.ʺ (Hannah Arendt, Ljudi u mračnim vremenima, TIM press, Zagreb, 2019., str. 9. S engleskoga preveo Srđan Dvornik. ) Zato je ‘sjajna izdvojenost’ ujedno i uspostavljanje vidokruga iz kojeg se ono javno i zbiljsko bolje može osvijetliti ako je onaj koji motri događaj ili pojavu dovoljno udaljen od njezine blizine. To je sam Heidegger imenovao odnosom razmaka i blizine, Distanz und Nähe. Biti u samoći znači biti bliže sebi jer ljudska je duša ona kojoj godi dijalog sa samom sobom. Nije začudno zašto su filozofi ono što su Grci nazivali idiotes, osim Sokrata, dakako. Biti-nezainteresiran za političke poslove, za prihvaćanje tzv. javne odgovornosti u prihvaćanju dužnosti djelovanja u javnoj upravi, ne znači biti posve nesklon promišljanju biti društva i države uopće. Suvremeni primjeri ovog angažmana su talijanski postmoderni filozofi s ljevice poput Massima Cacciarija i Gannija Vattima. Prvi je bio ne baš osobito dojmljiv gradonačelnik Venecije, a drugi je bio ne baš osobito glasan član Europskoga parlamenta. Što bih o tome imao reći osim da je političko nešto posve drugo kao nabačaj iskonske slobode odluke o egzistencijalnome ustrojstvu bitka i vremena od politike kao tehnologije upravljaštva i logike Moći. Najbolji primjer slučaja ‘poraza mišljenja’ bio je Alexandre Kojève kad je postao tehnokrat Europske zajednice. Nikad nisam imao nikakvu etičku dvojbu o svojem izboru ‘sjajne izdvojenosti’ u svim aspektima mišljenja i življenja u odbijanju da se politički angažiram. Prvo, to bi bio užasno nepotreban gubitak slobodnoga vremena u zamjenu za strasti i razočaranje stalnog Kulturkampfa s masovnim diskursom trivijalnosti i banalnosti, das Man. Drugo, to bi bilo iznevjerenje vlastita poziva ‘duhovnoga bitka’ da filozofiju živim bez kompromisa s demonskim zovom tzv. autentične politike. Ponovno se valja vratiti promašenome slučaju Heideggerove metapolitike nacizma i njegova Rektoratstva u Freiburgu 1934. godine. Zar to moralno-političko pokleknuće nije dostatan razlog radikalnoga povlačenja u ‘sjajnu izdvojenost’? Ne slažem se da je to pitanje svjetonazora i temperamenta. Sve bez razlike pogađa osamljenost. Suočiti se s njezinim izazovima pretpostavlja vladavinu nad samim sobom, ponajprije obuzdavanjem svojih nesvodivih strasti, što ne znači postati asketski jezuit veganizma bez duha. Najbolje je svu tu psihologiju samo-izolacije, svu njezinu opasnost i spasonosnost, prikazao Nietzsche u svojim pismima iz Ostavštine, u Gaya Scienzi i u S onu stranu dobra i zla. Živjeti na samotnim vrhuncima ne može svatko. Zato filozof ne mora nakaradno oponašati život pustinjačkih redova ranih kršćana ili skrivati se od javnosti poput ekscentrične filmske zvijezde. Biti ekscentričnim u punom razmjeru vrijedi samo za filozofa, a Plessnerova definicija čovjeka kao ekscentrične pozicionalnosti jedna je od najpogođenijih analiza u suvremenoj antropologiji. Sve je zapravo tako jednostavno kao i sam život u svojoj složenosti. Samoća je duhovna povlastica stvaralačke usmjerenosti k onom što sama stvar mišljenja nalaže kao fundamentalnu zadaću filozofije. Biti posvećen vlastitome putu mišljenja znači živjeti izvan i na rubu Svega-Jednog, u mraku hramova i u pustinjskoj kolibi, izvan-mase i izvan-sebe da bi samo mišljenje dospjelo do Tebe-kao-Drugoga bez kojeg ni ova sjajna samoća ne bi imala nikakvog smisla.

March 17, 2024
U bespuću znakova

U bespuću znakova

Je li babilonsko prokletstvo nerazumijevanja ljudi kad je gnjevni Jahve iz Staroga zavjeta odlučio poremetiti jedinstvo i sklad komunikacije nastankom mnoštva jezika ono dobro ili ono loše? Perspektivizam spoznaje će reći kako to nužno ovisi o kutu gledanja. Isto bi o tome onda mogli misliti i Leibniz i Nietzsche. Obojica su, naime, polazili od toga da je singularnost bića i njegove individuacije središte svijeta za monadu ili Zaratustru. No, samo je barokni matematičar, tvorac niza beskonačnosti i filozof monadologijske metafizike pritom još snatrio o stvaranju savršenoga ili univerzalnoga jezika, onog koji će pomiriti Jahvinu kaznu za narode i ljudsku težnju za apsolutom. Nije stoga slučajno da ga Umberto Eco navodi uz još neke pisce u Uvodu svojeg djela U potrazi za savršenim jezikom, Hena Com, Zagreb, 2004. S talijanskoga prevela Ita Kovač. Njegovo pismo iz 1679. godine toliko je živopisno da ga moram ovdje i ja prenijeti. Leibniz, dakle, piše. „Kad bii Bog Presvijetloj Vašoj Visosti još udahnuo misao da mi odobri samo to da onih 1200 škuda, koje je imao toliko dobrote odrediti, postanu trajna renta, bio bih sretan kao Ramón Lull, a možda i s većom zaslugom…Jer moj izum sadrži upotrebu cjelokupnoga razuma, jednoga suca za sporna pitanja, jednog tumača pojmova, jednu vagu za vjerojatnosti, jedan kompas koji će nas voditi po ocjenu iskustava, jedan inventar stvari, jednu tabelu misli, jedan mikroskop za proučavanje prisutnih stvari, jedan teleskop za dokučivanje dalekih, jedan Opći račun, jednu bezazlenu magiju, jednu nehimeričnu kabalu, jedno pismo koje će svatko čitati na svojemu jeziku: i čak jedan jezik koji će se moći naučiti za svega nekoliko tjedana i koji bi uskoro mogao kružiti u cijelome svijetu. I koji bi, gdje god prolazio, dovodio pravu religiju.ʺ(str. 12) Eco se filozofijski nije bavio Leibnizom u tumačenju njegove metafizike prestabilirane harmonije poput Heideggera i Deleuzea. bit njegove težnje za univerzalnošću razuma i za to prikladnome jeziku. U toj ‘savršenoj knjizi’ pokazuje nam zorno svojim besprijekornim znanjem i stilom suverenoga znalca povijesti lingvistike, semiotike i filozofije jezika kako je s Leibnizom zapravo utrt put slikovnoj teoriji jezika ranoga Wittgensteina, a da je sintaksa koju je zvao habitudo u smislu stukture rečenice važnija od semantike. I onda, naravno, slijedi nešto očekivano, ali iskazano na tako lucidan način. Naime, Eco je u Leibnizovu izumu o univerzalnome i Jednom jeziku Jednog koji se umnožava u beskonačnost, jer razlike i drugost su bit ljudskoga postojanja na zemlji i u svemiru, vidio nagovještaj onoga ʺšto će jednom biti jezik kompjutora. Leibnizov je projekt omogućio i elaboriranje informatičkih jezika koji su pogodni za katalogizaciju pojedinačnih entiteta, čak i za utvrđivanje vremena kad je gospodin X rezervirao određeni let od Y do Z ‒ do te mjere da već počinje strah da bi informatičko oko moglo odveć temeljito intervenirati u našu privacy, registrirajući čak dan i sat kad je taj i taj pojedinac noćio u tom i tom hotelu u tom i tom gradu. Još jedan kolateralni efekt potrage koja je krenula s ciljem da omogući da se govori o jednom univerzumu koji je bio čista teorijska konstrukcija, sustav elemenata koji mogu shvatiti Boga i anđele, biće i supstanciju, akcident i ‘sve slonove’.ʺ (str. 250.) No, dobro, Leibniz je uz Pascala i već spomenutoga Lulla misaoni prethodnik kompjutora zbog toga što je o ideji univerzalnoga i savršenog jezika htio sjediniti ono što je metajezično, naime sliku i broj. Jezik je kazivajući izvor ljudske komunikacije unutar aristotelovski određenog jedinstva prostora i vremena, ‘ovdje’ i ‘sada’. To je naposljetku temeljna granica klasične ontologije kao metafizike i iz nje izvedene logike koja postavlja načelo identiteta A=A kao načelo jedinstva mišljenja i bitka. Problem univerzalnoga ljudskog jezika o kojem govori u onome ‘ludome’ pismu Leibniz jest u tome da mnoštvo jezika mora imati nešto što ih povezuje u Jedno kao regulativnu konstitutivnost mišljenja. To je, dakle, nešto što je uvjet mogućnosti govora uopće, a možemo to filozofijski nazvati klasičnim pojmom transcendentalnoga uvjeta mišljenja. Budući da misliti ne možemo bez jezika kao kazivajuće biti onog ljudskoga, onda je ono što spaja sve moguće, zbiljske i nužne jezike nešto bitno ne-ljudsko, nešto što nadilazi granice prostorno-vremenske simultanosti govora. Tehnički su mediji poput telefona, televizije i svih današnjih vizualnih medija ovaj aristotelizam u putpunosti odbacili kao relikt zastarjele metafizike neposrednoga zora koji je odgovarao ideji govorne zajednice u teritorijalno ograničenome prostoru iskonske zajednice. Pismo je već prvi slučaj takve dekonstrukcije istovjetnosti znaka, označitelja i označenoga, govoreći semiologijski. Zašto? Zbog toga što je pisanje za razliku od govorenja ne samo drukčije artikuliranje misli u sustav gramatičkih pravila, već i posve drukčije komunikacijsko sredstvo-svrha kojim se forme života uspostavljaju kao povijesno-umjetnički stilovi, poput, primjerice baroka i rokokoa, u kojem su pisma imala taj višeznačno kićeni sjaj osmišljavanja svijeta. Uostalom, Leibniz je filozof koji je svoje ideje iskazao ponajbolje u pismima upućenim raznim adresatima. Kao tehnički izum savladavanja fizičke ukorijenjenosti u prostor i prikovanosti uz sadašnjost kao temeljnu ekstazu vremena koja govor čini već uvijek oprošljenim iskustvom, pa su Grci kroz Sokrata njegovali umijeće mišljenja kao govora u neposrednosti odnosa spram Drugoga i poštivali prošlost kao bit iskustva vremena, tako je pismo ono koje materijalizira i simbolički čuva sjećanje na dogođeno u forrmi nunc stans, vječitoga sada. Knjiga je, dakle, medij savršenoga jezika unutar granica pisma, ali to više ne može biti izvan njegovih granica. Izvan je bespuće znakova koji su entropijski poredani u sustav komunikacije razumljiv svim ljudima bez obzira na obrazovanje stoga što je jezik o kojem u onome pismu govori Leibniz uvjet mogućnosti informatike i kompjutorizacije. Slika zamjenuje pismo, a broj postaje transcendentalni uvjet stvaranja virtualnoga prostora o kojem na tako plastičan način kazuje Umberto Eco kad spominje Boga, anđele i ‘sve slonove’. Ima nešto, međutim, što Ecovu potragu za savršenim jezikom preko Leibniza i drugih mislilaca, znanstvenika, jezikoslovaca i negromanata teksta dovodi do prizemljenja same ideje u kontekst banaliziranja sadržaja i sintaktičke barokne razigranosti. Naime, tzv. jezik medija u digitalno doba nije više tek semantički obogaljen, pa bi ono Leibnizovo divno i slikovito pismo u našem vremenu bilo poput stilske vježbe za tečaj kreativnoga pisanja o baroku. Ovaj je jezik posvemašnje digitalizacije, kako je to jasno pokazao teoetičar novih medija Lev Manovich i nekoć diplomirani informatičar s Lomonosov sveučilišta u Moskvi, a danas profesor na sveučilištu Kalifornija u SAD-u, u svojoj knjizi The Language of New Media, MIT Press, London, 2001., postao implozija informacija kao sustava pragmatike značenja. Da to prevedemo i kažemo jednostavnije, ovaj novi jezik ‘savršeno’ pokazuje doba vladavine slike kao broja tako što pisanje poruke nalikuje babilonskome kaosu u kojem je jedino važno da je razumije korisnik, a ne kako je napisana. Pa, tako imamo pisanje bez interpunkcije, polupismenost i prolom emocionalnoga barbarstva, ali u konačnici nikad više korištenja jezika u pragmatične svrhe negoli danas kad smo neprestano online. Savršeni je jezik otuda ono što je za Eca bilo jasno i kad je napisao svoje najbolje semiotičko djelo naslovljeno Otvoreno djelo (Opera aperta. Forma e indeterminazione nelle poetiche contemporanee, Bompiani, Milano, 1962.). To je jezik koji nije mitski Ur-Sprache, već skup svih jezika i kao takav onaj dispozitiv Moći vladavine nad čovjekom koji i kad iščezava u informatičkome bezdanu ništavila još uvijek preostaje naš jedini brod spasa u beskrajnim olujama ove civilizacije koju je Leibniz nakanio dovesti do prestabilirane harmonije posve suprotno od Noe i njegova binarnoga koda starozavjetne reprodukcije. Umjesto dva slona i dva anđela, dva oka i dvije noge, dva spola i dvije hemisfere, barokni je mislilac bio skromniji u svojim zahtjevima. Njemu je za izum mislećega stroja budućnosti bilo dostatno imati jedan teleskop i jednu nehimeričnu kabalu, jedno pismo koje će svatko čitati na svojem jeziku i taj jedan jezik apsolutne pragmatike značenja gdje i zadnja epizodistička nula u globalnome spektaklu svijeta može načrčkati svojtrag u vremenu i Drugoga na svojem materinjem jeziku lijepo poslati u 3pm u ime demokratskoga prava na jezik novih medija. What a Wonderful World!

March 16, 2024
Smijeh odjekuje kroz Božje uši

Smijeh odjekuje kroz Božje uši

Smijeh nije grijeh, već je prije grijeh ne smijati se ovome i svim drugim mogućim svjetovima. Lako je s književnošću. U Grka na djelu je bila veličajna Aristofanova ‘zajebancija’ koja je, primjerice, ubadala u duševne boli platoničare svih profila, a od filozofske je umotvorine u grčkome frontisterion ili odgojne ustanove za mladež stvarala svakave asocijacije, poput mislionice-sraonice i slično. Rim je skrnavio ideju grčke demokracije, pa je satirička poezija imala uistinu subverzivni karakter pobune protiv ludih careva-diktatora. Estetski mentor i miljenik Nerona-palikuće Rima, bio je autor prvog postmodernoga romana u povijesti Zapada. Naime, Petronije je napisao Satirikon kao ciničku pseudo-povijest rimske dekadencije u kojem je izrugivao ne samo vlast i njegove podanike, već i umjetnike i polihistore. Nije slučajno jedan od Fellinijevih najkontroverznijih filmova naslovljen po Petronijevu djelu, a još uvijek ga možemo gledati zaslugom modnoga dvojca Dolce i Gabanna, koji su financirali restauraciju snimke filma izručenoga na milost i nemilost svečanoj agoniji zuba vremena koji pogađa, eto, i staru tehnologiju snimanja na onim velikim trakama koje su uvijek pucale u kinima poput napuhane žvakaće gume i to u presudnim trenucima kad, primjerice, gola Brigitte Bardot izlazi iz pjene mramorne kade u Cannesu ili kad Charlton Heston u Deset zapovijedi silazi s onim dekalogom u ruci i Židovima objavljuje Zakon ikonoklazma i uzvišenosti glasom Jahve svevišnjega, a lokalni narodni milicionar zapisuje u notes smije li se netko grohotom na matineji na taj kao slučajni rez u sceni, ili samo u sebi proklinje bezbožničku narodnu vlast tihim šapatom. Naravno, prvi službeni roman u povijesti Zapada ipak je djelo onog Španjolca kojeg su za velike bitke i ranjavanja utamničili u Ulcinju, pa kad se oporavio i vratio u svoju domaju nije mu bilo druge negoli smisliti doživljaje ludog viteza od Manche i njegova dobrog i realistički puknutog podrugljivca Sancha Panse, koji mora biti sluga, a ne gospodar. Smijeh je, dakle, na strani pokornih i onih koji nisu ‘gore’, već su glavom i drugim dijelovima tijela ‘dolje’. Taj zakon vulgarnoga i opskurnoga realizma nužno iziskuje lude careve, odnosno politiku, i lude vitezove, odnosno umjetnost, da bi svijet mogao dobiti smisao u činu posvemašnje dekonstrukcije uzvišenoga govora kao fikcije i laži, ali ipak plemenite fikcije. I što onda imamo kad je riječ o najznačajnijoj knjizi čiste komedije u povijesti uopće? Naravno, pokorno javljam, dobrog vojaka Švejka i njegova autora Jaroslava Hašeka koji je svojeg anti-heroja smjestio u kontekst rasapa Austro-Ugarskoga carstva i klaonice I. Svjetskoga rata. Prag je otuda istodobno grad moderne tragedije i komedije, jer Kafkin Proces okončava sa smrtnom kaznom za Jozefa K. kojeg dvojica egzekutora odvode u mračnu zabit da bi ga ondje zaklali, a roman završio čudovišnom rečenicom ‘Nadživjet će ga sram,’ dok Hašek našeg besmrtnika koji prolazi svijetom kao blaženi idiot i pritom sve vrhovne autoritete dovodi do ruba histerije jer ne znaju pravi li se on lud ili je stvarno takav, pokorno javljam, uspostavlja kao istinskog junaka našeg doba koji već prvom rečenicom nakon što mu gospođa Millerova kaže da su nam ubili Ferdinanda u Sarajevu, pita. ʺKojega Ferdinanda, ja poznam dva, jedan je sluga kod drogerista Pruše i tam mu je jednom zabunom popil flašu nekakve mazarije za kosu, i drugoga Ferdinanda Kokošku koji pobira pesji drek. Nijednoga ni nikakva šteta.ʺ (Jaroslav Hašek, Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata, Globusmedia, Zagreb, 2004., str. 5. S češkoga prevela Nada Gašić.) Umjetnost, točnije književnost, kazalište i film može prikazati i predstaviti život kao lakrdiju, ironiju, cinizam, crnu komediju zato što je jezik i tijelo u svojoj performativnosti uvijek u znaku skidanja s prijestolja onog uzvišenoga i tragičnoga. Zato je komedija izvan mitske strukture govora i ne može utemeljivati zajednicu, inače bi Hölderlin umjesto svojeg Empedokla za heroja ‘drugoga početka’ povijesti izabrao podrugljivca i satira poput filozofa-kinika Diogena ili nekog njemu sličnoga. Smijeh ne može stvoriti novo, ali može biti uvjet mogućnosti da mišljenje ne padne u bezdan jalovih fikcija i iluzija u koje vjeruje i kad spozna da je u krivu, a vjeruje zato što je čovjek biće ponosa i srdžbe, grčki tymos, kako je to znao Platon. Filozofija, dakle, misli u pojmovima, a ne u singularnim osjećajima poput umjetnosti koja upravo zato satirički izruguje od Aristofana do Montyja Pythona ne samo filozofe kao subjekte filozofije, već i samu njezinu ekscentričnu zadaću da osmišljava svijet. Usput, Monty Pythonovci u jednom skeču izruguju i analitičku filozofiju i kontinentalnu kad sjede u kabinetu u kratkim hlačicama odjeveni kao australski izviđači, loču pivo iz limenki i svi se zovu Bruce, od predstojnika katedre za ontologiju do stručnjaka za Hegela i Wittgensteina itd. U drugom, pak, skeču izlaze na nogometni stadion igrači Grčke i Njemačke. Da ne nabrajam sastave, samo par imena u veznom redu poput Sokrata, Platona i Aristotela, te Kanta, Schellinga i Nietzschea. Nitko od obje ekipe ne udara loptu dugi niz minuta, jer svi šetaju i ozbiljno misle o smislu ove igre, dok napokon Arhimed ne poviče Heureka, trijumfalno praktično desnom nogom udarivši po lopti i u brzom trku ubaci je u mrežu njemačkoga vratara. Filozofija se ne može pisati kao komedija, ali niti kao tragedija jer su to forme iskaza književnosti i filma. Može, doduše, biti različitih metamorfoza smijeha u tjelesnim izvedbama i prikazima drugih umjetničkih žanrova, od slikarstva, plesa do kiparstva, ali je uvijek pritom stvar u strategiji dekonstrukcije odnosno rastemeljenja i razgradnje normiranog ontologijskoga statusa boga-prirode-čovjeka. Jezik je filozofije konceptualno mišljenje bitka i vremena i ne može o svijetu govoriti ‘zajebantski’ jer bi to onda bila postmoderna lakrdija. Može se, dakako, u tekst ubacivati gomile viceva i zbog jakog dojma na popularnu kulturu čitatelja psovati u tekstu, što ponekad duhovito čini samo Žižek poput postmodernoga satira, ali u konačnici od tog novoga sofizma drugim sredstvima nema velike koristi ako je misao laka i mišljenje takvo kakvo već jest. Što ćemo onda sa smijehom i komedijom u filozofskome diskursu? Ništa, neka ostane u životu filozofa ako su duhoviti satiri, pa neka ih neki novi Diogen Laertije zabilježi u svojim tekstovima i na Instagramu. Ali u filozofijskoj knjizi nema im mjesta osim kao dodatak duhovnome začinu. Kao kad u knjizi o filmu na mjestu gdje se raspravlja o mesijanstvu i soteriologiji europskoga modernizma u kadar ulazi Rudolf Hrušinský, slavni češki glumac koji je igrao Švejka 1956. godine u filmu Karela Steklýja, i kaže da je, pokorno javljam, rat jedno veliko sranje, ali važnije je od čitavog svjetskoga rata dobra partija marijaša i krigla hladnog velikopopovičkoga piva.

March 15, 2024
Apokalipsa i nemilosrdni gadovi

Apokalipsa i nemilosrdni gadovi

Dragi Andrej Nikolaidis, U tvojoj knjizi Homo Sucker – Poetika Apokalipse, Algoritam, Zagreb, 2010. baviš se pokušajem stapanja filozofijskoga uvida u bit suvremenosti u znaku apokalipse i književnoga prikaza nekih situacija u kojima ti se rasvijetlilo da čovjek više ne vlada sobom kao racionalno biće i da je samo kaos i entropija prava istina kozmičko-ljudske pustolovine. Usto, tvoja postavka kako je bit kršćanstva istina apokalipse, a to znači propast staroga svijeta da bi se možda rodio neki novi, ne nužno i bolji od ovoga, otvara jedno staro metafizičko pitanje. Obnovio ga je Giorgio Agamben u njegovoj knjizi Il Tempo che Resta. Un commento alla Lettere Romani, Bollatti Boringhieri, Torino, 2000. Kao što znaš, Agamben se bavi Poslanicom Rimljanima sv. Pavla. Na jednome mjestu svojih hermeneutičkih komentara on spominje Maxa Webera da bi sučelio njegov stav o znanosti kao pozivu s Pavlovim shvaćanjem mesijanskoga ‘poziva’ na koji se istinski kršćanin ne može oglušiti. Weber koristi izraz koji valja zapamtiti ‒ eshatologijska indiferencija. S njime upućuje na okolnosti u svijetu kao faktično stanje stvari. (Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt. Ein Kommentar zum Römerbrief, Edition Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2006., str. 33.) Dakle, u situaciji kad je apokalipsa otpočela sa svojim djelovanjem, doduše tek simptomatskim i skrivenim, čovjek se kao egzistencijalni slučaj iznimke nalazi u situaciji odluke. Ta je odluka više od etičko-političkoga čina promjene vlastita života bez obzira na nadolazeće posljedice. Štoviše, može se smatrati najvišom razinom na koju čovjek uopće može prispjeti jer se na ovaj ili onaj način mora odazvati ‘svojem’ ili ‘Njegovom’ pozivu. Agamben prateći tekst sv. Pavla dolazi do ključnoga iskaza koji obilježava naše vrijeme. To je vrijeme koje preostaje. Ono se više ne mjeri tehnički, pješčanim satom, mehaničkom urom, kronometrom. Naprotiv, postoji samo jedna bitna mjera ovog preostaloga vremena, a to može biti samo ekstatička vremenitost čovjeka koji se odazvao pozivu i djeluje prema njegovim naputcima, zapisanim i nezapisanim. U biti, ovo djelovanje u vremenu koje preostaje jedino je djelovanje koje može opravdati svu težinu mesijanskoga zanosa i ujedno, u kršćanskome smislu, dovesti do čina posvemašnjeg iskupljenja od iskonskoga grijeha. Sve što je bilo do ovog vremena koje preostaje kao da iščezava pred istinom apokaliptičkoga posljednjeg časa. Pogledaj sada ovo. Između sv. Pavla i Webera stoji bezdan povijesti. Prvi se uzda u Božji poziv progonjena Krista i otuda je njegovo djelovanje vezano uz prijenos svetoga u svjetovno, s neba na zemlju. Drugi se, pak, racionalno povinuje glasu znanstvene savjesti s vjerom u objektivnu istinu činjenica u svijetu. Naklonjen jedino svjetovnome umu znanosti, Weber može posve izričito kazati da za religiju nije muzikalan umjesto da spominje ateizam. No, mnogo je od ovoga važnija njegova izreka o eshatologijskoj indiferenciji. Što bi to trebalo značiti? Ništa drugo negoli da u stanju svijeta kakav jest u sadašnjem vremenu ‘racionalni’ odnos spram bitka, bića i biti čovjeka nužno isključuje apokalipsu kao posljednju istinu kršćanstva. U vremenu što preostaje ravnodušni smo spram sveopće propasti svijeta koja neminovno slijedi. Ovaj je stav Webera, po mojem sudu, duboko stoički i otuda jedino etičko-politički ispravan jer pokazuje da je ono egzistencijalno iskustvo slobode u istini čin aktivne borbe protiv zla-u-svijetu iz ničega drugoga negoli iz eshatologijske indiferencije. Nećupostati ‘nemilosrdni gad’ zato što sam ravnodušan za kraj svijeta i svu tu apokaliptičku gnjavažu posljednjega suda, nego upravo suprotno. Djelovat ću u duhu nadomjesnoga kategoričkoga imperativa anti-Kanta jer znam da umjesto blaženstva i kozmopolitske idile svijeta sve nastaje i zbiva se u vremenu koje preostaje iz viška eshatologijske indiferencije. Naposljetku, posve je nevažno djelujem li na temelju ‘svojeg’ ili ‘Njegova’ poziva, jer su oba poziva, kako znanosti tako i vjere, ništa drugo negoli ‘racionalni’ odgovori na zlo-u-svijetu. Problem apokalipse u doba planetarne tehnosfere postaje tako pitanje o ‘pozivu’ koji usuprot tome da bude jedino sveden na zov Boga ili njegova sekularnoga nadomjeska u Znanosti, ima i svoju treću stranu. A ona pripada ‘svetim ludama’ ili filozofima-umjetnicima koji jasno vide da je svaka propala utopija nastala iz zova apsolutne racionalnosti, a svaka uspjela distopija iz poziva totalitarne iracionalnosti. Vrijeme koje preostaje može još dugo potrajati i to je ono najgore što se čovjeku može dogoditi. Agonija stvarnosti je u dugome trajanju zamrznutog kraja povijesti. I zato djelovanje protiv takvog kraja bez kraja neizbježno zahtijeva da umjesto stava o racionalnosti-iracionalnosti svijeta kao utopije-distopije otvorimo problem na sljedeći način. Da, vrijeme koje preostaje može biti istinsko ispunjeno mesijansko vrijeme tek kad smo ravnodušni na ono što će nužno doći u znakovima kaosa i entropije. Jer apokalipsa je savez propasti i sretnoga trenutka u življenju bez uzaludnih tlapnji o vječnosti i novome životu u ‘onome svijetu’. Djelovati protiv zla-u-ovome-svijetu znači iskusiti borbenu moć egzistencije kao imanencije samoga života u vremenu koje preostaje kroz riječ i sliku onog ‘poziva’ koji nadilazi znanje i vjeru jer je poput kozmičkoga plesa struna usmjeren mišljenju kao jedinome pozivu na koji se ne možemo i ne smijemo oglušiti. Dobro je to znao najveći ikada grčki filozof Aristotel kad je u svojem Protreptikosu ili nagovoru na filozofiju zapisao: Naš um je bog. (…) Trebamo se, dakle, baviti filozofijom, ili se oprostiti od života i otići odavle, jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje. U vremenu koje preostaje jedina prava alternativa nadolazećoj apokalipsi dolazi iz filozofije-umjetnosti kao eshatologijske indiferencije. To je to. Tvoj Žarko

March 14, 2024
Glazbeno podrhtavanje zemlje

Glazbeno podrhtavanje zemlje

Paul Valéry u tekstu Filozofija plesa, naravno, uzima upravo argentinski tango za primjer svojeg promišljanja odnosa tijela i onog što u umjetnosti pripada djelovanju. Povezujući fiziologiju i unutarnji život francuski pjesnik, mislilac i simbolist par excellence dolazi do toga da ples smatra nečim metafizički uzvišenim što i nije nikakva posebna novost, jer su i Grci i sufijski mistici, i plesači tradicionalnoga kazališta s otoka Balija, i afrički vračevi i ekstatički rock and roll zanesenjaci na istom tragu bez obzira na to kako i s kojim načinom obrazloženja pristupaju ovoj poeziji duhovnoga kretanja koje iziskuje zanos i disciplinu tijela. No, Valéry govori izričito o filozofiji plesa, pa već ta činjenica mora stvoriti pomutnju utoliko više što je u 20. stoljeću renesansa plesa usponom popularne glazbe i performativne umjetnosti dovela do inflacije korištenja pojma filozofije baš posvuda i nigdje, a to se još više nastavlja danas kad čak i televizijske kuharske zvijezde govore o svojoj ‘filozofiji’ spravljanja pašticade ili bosanskoga lonca. No, nemojmo ironizirati ono o čemu piše Valéry jer o čemu god on piše, to je najviša razina stila i estetskoga užitka. Ples o kojem razmišlja ovaj pjesnik ‘Mlade Parke’ i najznačajniji mislilac krize europskoga duha u 20. stoljeću postavlja pred filozofa i filozofiju svojevrsni korporalni misterij, i o tome Valéry ovako zbori. ʺMoj filozof, ili ako vam se više sviđa, um koji boluje od manije ispitivanja, postavlja pred plesom svoja uobičajena pitanja. On primjenjuje svoja zašto i svoja kako, svoje uobičajene instrumente razjašnjavanja koji su sredstva njegove umjetnosti; on, kao što ste zamijetili, pokušava zamijeniti neposredan i prikladan izražaj stvari, više ili manje bizarnim formulacijama koje mu dopuštaju povezati tu dražesnu činjenicu – Ples, s cjelinom onoga što zna ili vjeruje da zna. On nastoji produbiti misterij tijela koje, odjednom, kao učinkom unutarnjeg šoka, ulazi u neku vrst života koji je istodobno vrlo nepostojan i vrlo uređen; istodobno vrlo spontan, no vrlo kompleksan i posvema sigurno elaboriran.ʺ (Paul Valéry, ‘Filozofija plesa’, Tvrđa, br. 1-2/2021., str. 123. S francuskoga preveo Mario Kopić) Dakle, filozof i filozofija pred misterijem tijela kao da zanijeme. No, to ipak nije točno. Valéryja ne mislim ispravljati ili ga poučavati ono što je on znao mnogo bolje, naime to da je Nietzscheov Zaratustra plesač nad ponorom svijeta i da je upravo tijelo ono kojemu nakon dugovjeke metafizičke tiranije Uma valja udijeliti našu beskonačnu milost i svekoliku pozornost u mišljenju. Ipak, je li to još dostatno da bismo dohvatili ‘bit’ plesa? Očigledno da nije, pa stoga Valéry gotovo u maniri fenomenologa našeg primarnoga iskustva tijela plesu pridaje ono što naziva ʺopćom poezijom djelovanja živih bićaʺ (str. 125) Najljepši dio eseja je kad kaže kako je metafora ‘jedna vrsta piruete idejeʺ (isto). Ostavimo sada njegov tekst i pogledajmo baš kako to izgleda kad u argentinskome tangu tijela plesačice i plesača tvore duhovnu asimetriju slijedeći ritam strastvene glazbe koje nema bez harmonike, klavira i violine. Karakteristike su ovog plesa trzaji (prvenstveno glavom), strastveni progresivni pokreti, nagla zakašnjenja i strogo odvajanje figura, nema dizanja i spuštanja. Europski tango zahtijeva strogo podudaranje s ritmom. Fraziranje je vrlo bitno. Izvodi se u dvočetvrtinskome taktu, a naglasak je na prvom i trećem udarcu. Ako treba još potpore u dokazu koliko li je filozofija plesa potaknuta fantastičnom glazbom za tango i milonge, poslušajmo Moderato Mistico u izvedbi besmrtnoga Astora Piazolle i sve će se odjednom pojaviti u čaroliji jednostavnosti ove patnje i melankolije koja postaje titraj animae mundi. Ples je glazbeno podrhtavanje zemlje, njezin glas iz tame i svečana ekstaza života.

March 13, 2024
Pet teških komada

Pet teških komada

Evo Vam moje top-liste pet najboljih romana 20. stoljeća. Vidjet ćete, poštovani gospodine Uredniče, koliko li je samo ekstremno eurocentrična, usto i maskulinistička, da ne kažem anti-feministička, a ono što je najgore ne ostavlja prostora bilo kakvoj raspravi zašto u nju nisam ugurao neke druge autore koji bi, prema svim tzv. književno-teorijskim kriterijima, ovdje pripadali, a moja dva ‘lieblinga’ s mjesta 4. i 5. bi mnogi bez po muke izbacili, iako ih smatraju alternativnim velikanima majstorstva proznoga pripovijedanja, doduše ovog s broja 5. koji je jedini među njima još živ i nadasve čak i narcističko-voajerski živahan seksualno, alkoholno i nikotinski do te mjere da ga čak i Instagram obožava, a neki smatraju izdajom intelektualca i čak netalentiranim piscem, a onaj s broja 4. bio je i kandidat za Nobelovca, ali to nije postao i danas čak i znalci književnosti jedva da znaju nešto više o njemu osim da je napisao tetralogiju naslovljenu po jednom slavnom egipatskome gradu koji nosi ime po najvećem svjetskom osvajaču u antičko doba. Pitate se, poštovani gospodine Uredniče, zašto moji argumenti ne dopuštaju nikakvu jalovu raspravu, što je skandalozno za onoga tko sebi utvara da je filozof i piše još takve hermetične i u najmanju ruku refleksivno složene knjige, da stvar bude gora? Odgovor je jednostavno u tome što su sva petorica napisala djela u kojima na paradigmatski način književnost ima status mišljenja, a romanopisci postaju mislioci alkemije, tvorbe i destrukcije jezika kao kozmopolitskoga i entropijskoga obitavališta čovjeka na kraju metafizički odigrane povijesti ideja. Nisu to, dakle, pripovijedanja tek o nečem izvanjskome što je navodno obilježilo 20. stoljeće kao doba znanosti, tehnologije, revolucija, ratova, kapitalizma potrošnje i društava spektakla, već estetsko iskustvo razvitka same ideje proze o kojoj u svojoj knjizi Giorgio Agamben kaže da od Danteova Novoga života napušta uzvišenost stiha i otpočinje s profaniranjem svijeta kao slučaja. (v. Giorgio Agamben, Ideja proze, AGM, Zagreb, 2004., str. 21-23. S talijanskoga preveo Ivan Molek) Odmah da Vas dovedem u napast. Ovo što navodno kaže Agamben morat ćete sami provjeriti. Je li to njegov stav ili sam ja kroz njegove postavke prokrijumčario svoje refleksije, uskoro ćete se uvjeriti. Uglavnom, razlog zašto moj tzv. književni izbor ‘pet teških komada’ ne otvara nikakvu pseudo-raspravu leži u tome što je 20. stoljeće u svojoj furioznosti estetike iščeznuća, kako bi to rekao Paul Virilio, realizacija metafizičke strukture povijesti koja je od Anaksimandra imala svoj arché ili početak-začetak, a s Heideggerom svoj eschaton ili svršetak kao ono posljednje, ali ne i spasonosno. Roman je u svojoj modernoj, postmodernoj i suvremenoj formi tijekom 20. stoljeća prošao krug svojih samoodređenja, svoje auto-referencijalnosti, svoje totalizacije mišljenja kao sklopa fragmenata i kao svojevrsne postmetafizičke fuge i pseudo-traktata. Yannick Haenel u izvrsnome tekstu naslovljenom ‘Književnost u epohi planetarnog nihilizma’, kao da mi je pokrao misli koje iznosim već više od dvadeset godina, o sudbini romana ‘danas’ kaže sljedeće. ʺKnjiževnost nije, nikad nije bila, područje nesretne svijesti. Bilo u imenu Jamesa Joycea, ili Marcela Prousta, Hermanna Brocha, Carla Emila Gadde, Thomasa Pynchona, ona nikad nije bila na strani očajavanja ili pukog moralnog načela. Književnost je čin mišljenja. Poetski čin koji, u svakoj epohi, detektira nutarnju strukturu zla: i istodobno otkriva blago moguće slobode.ʺ (Yannick Haenel, ʺKnjiževnost u epohi planetarnog nihilizma’, u: Dražen Katunarić, prir. O romanu – zbornik tekstova, Litteris, Zagreb, 2019., str. 122-123. S francuskoga preveo Danijel Bučan) Doista, roman ima moć unutarnje katarze i pokrenutosti lavine estetsko-poliitičko-duštvenih događaja od samoga početka, eto s Danteovim Novim životom, iako je uobičajeno govoriti da njegova povijesna faktičnost otpočinje na španjolskome jeziku s Miguelom de Cervantesom i Don Quijoteom, pa sve do suvremenosti u znaku tisuću cvjetova zla i posvemašnje implozije informacija. Kad tvrdim da je mojih pet odabranih vitezova ili prokletnika Riječi u 20. stoljeću rezultat ideje samoga romana, a ne više proze kao njegova diskurzivnoga omotača, onda je razvidno da je posrijedi upravo ono što zen-budistički koan kaže o odnosu ceremonijalnoga mača samuraja i njegove ruke, da, naime, ne vodi ruka mač, već obratno. Što to znači drugo negoli da jezik kao dispozitiv volje za moć progovara kroz njihova djela, iako je ta moć ne-moć riječi da se odupru prolomu zla i nasilja, genezi užasa i raščovječenja što nadire iza staklene kugle ove divne monade koja nema prozore prema van, već prema unutra, i tako je anti-lajbnicovski konstruirana da je svaki poredak sklada nemoguće poslanstvo, osim estetskoga čina iskupljenja pred zahtjevom da umjetnost služi nekom profanome totemu nalik logici kapitala ili mreži političke paranoje, ili možda etičkoj bezuvjetnosti prava Drugoga na vlastitu žrtvu. Ne, roman je savršeni primjer kako ovo estetsko mišljenje o vlastitoj uzaludnosti u doba tehnosfere može nastaviti i dalje, ali to više neće biti epoha ideja, već svjedočanstvo akceleracije svih krhotina onog što je preostalo od romana u formi retro-futurizma. Evo, dakle, konačno, poštovani gospodine Uredniče, mojih pet imena i njihovih djela. Neću ništa dodatno obrazlagati. Samo ću uz svako ime i djelo sa strane napisati jednu riječ-pojam i ništa više, a Vi možete iz toga sami zaključiti je li to napisano uistinu ispravno ili ne, i hoćete li li ne objaviti u svojoj reviziji epohe i ovaj zapis o svjedocima uspona i propasti Riječi u 20. stoljeću. James Joyce, Uliks ‒ implozija Marcel Proust, U traganju za izgubljenim vremenom – sinestezija Franz Kafka, Proces ‒ mreža Lawrence Durrell, Aleksandrijski kvartet ‒ hibridnost Michel Houellebecq, Elementarne čestice ‒ kloniranje I što smo dobili, velepoštovani gospodine Uredniče? Pet riječi kao pet fundamentalnih postaja na putu do preobrazbe jezika u sliku kao vizualizaciju događaja, na putu do čistoće autopoiesisa kao biti tehnosfere, zar ne? Ali ja znam da ste Vi sablast i da postojite samo kao ideja umjetne inteligencije koja ovo sve što sam dosad napisao o Vama može samo ravnodušno baciti u bazu podataka i eventualno od toga proizvesti novu informaciju bez odnosa spram tzv. autentičnoga pošiljatelja. Tko će u 21. stoljeću napisati najbolje romane ako ne Vaš ‘porod od svjetline’, da to na kraju kažem tako anti-gundulićevski i tako kako već rekoh. Vaš Ž.

March 12, 2024
Figure estetskoga mišljenja

Figure estetskoga mišljenja

Peter Sloterdijk zacijelo je jedan od najznačajnijih suvremenih mislilaca. U tematskom broju časopisa Le nouvel Observateur iz 2005. godine uvršten je u 25 najvećih mislilaca suvremenoga svijeta. Tekst o njegovu djelu naslovljen je Filozof-umjetnik. Nema dvojbe da je Sloterdijk vjerojatno jedan od rijetkih univerzalnih mislilaca našeg vremena koji zaslužuje taj naziv. Uostalom, njegov je furiozni, metaforički stil ničeanski nesvodiv na akademsko filozofiranje. Za razliku od mnogih aktivistički usmjerenih tzv. subverzivnih kritičara globalnoga kapitalizma i njegove ideologije, koji uvijek govore iz okružja neke teorijske platforme, poput lakanovske psihoanalize u slučaju Žižeka ili postmarksizma Laclaua, Negrija i Agambena, mišljenje Petera Sloteterdijka je kreativno „estetiziranje“ u situaciji kritike duha vremena koje svoje podrijetlo ima u Nietzscheu, a tragove istog postupka u različitim inačicama filozofije 20. stoljeća – od Heideggera, Adorna, Brocha, Ciorana. No, Sloterdijk nije puki eklektički nastavljač jedne nesvodive tradicije prijenosa ontologijskih pitanja u kritiku duha vremena. Postavka o filozofu-umjetniku dodatno se može pokazati upućivanjem na činjenicu da je Sloterdijk i autor filozofskog romana Čarobno drvo koji se bavi nastankom psihoanalize u doba moderne. Ironija, cinizam, paradoksi, asocijacije, metaforičko obilje neologizama, dekonstrukcija tradicionalnoga filozofijskog jezika – sve su to više od retoričkih figura kojim obiluju njegove brojne knjige. Hans-Jürgen Heinrichs u recenziji knjige Estetski imperativ objavljenoj u „Die Zeitu“ 17. 11. 2007. opravdano ustvrđuje da se u Sloterdijkovu „slučaju“ ne radi o obnovi filozofijskog sistema, niti pak o bilo kakvom nastavku masivne teorijske pozicije – hermeneutike, dekonstrukcije, kritičke teorije – nego o „filozofiranju koje se događa u rezonancijama s drugim formama mišljenja, književnošću, umjetnostima i arhitekturom“. Knjiga Estetički imperativ: Spisi uz umjetnost (Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007) obuhvaća sedam tematskih sklopova: (1) zvukovni svijet glazbe, (2) pojam svjetla kao metafizičke „igre“ mišljenja od mistike do politike, od prosvjetiteljstva do vizualne komunikacije našeg vremena, (3) dizajn i doba znakova, (4) grad i arhitekturu, (5) conditio humana ili o utjelovljenju umjetnika od izvornoga tijela do kozmetičke kirurgije, (6) doba muzeja i (7) sustav umjetnosti – kaos, metafiziku kinetičke akcije (film) i teorije o kraju umjetnosti. Pogovor knjizi napisao je teoretičar suvremene umjetnosti Peter Weibel, koji precizno razlaže složenu strukturu i pojmove Sloterdijkova mišljenja, propitujući smisao uporabe pojma estetike u suvremeno doba. Što je uopće – estetički imperativ? Ako se naslov ove knjige istodobno razumije kao programatski credo Sloterdijkova pokušaja proboja svih obnova sustavne filozofije, pa tako i sve brojnijih filozofijskih post-estetika, onda analogija s Kantovim kategoričkim imperativom nužno vodi do toga da je otvorenost estetskoga u doba kraja umjetnosti nekovrsni apel za etičkim horizontom umjetnosti. Sloterdijk kreće posve drugim putem mišljenja. Estetika od svoga nastanka u doba tvorbe metafizičke zgrade mišljenja novoga vijeka, ponajprije kod Baumgartena, nije zamjena za prvu filozofiju – ontologiju. Ključ rješenja ove „zagonetke“ nalazi se u posljednjem poglavlju knjige sabranih tekstova od sredine 1980-ih godina do danas, dakle u tekstu naslovljenom „Kraj umjetnosti – budućnost umjetnosti“ iz 1985. godine. Sloterdijk ono estetsko želi osloboditi svake pretenzije za sustavnom filozofijskom disciplinom koja za svoj predmet tradicionalno ima pojam ljepote i uzvišenosti. Svijet koji je sam postao „estetskim djelom“ zahvaljujući epohalnome načinu konstrukcije realnosti – estetizacija životnoga svijeta posredstvom avangardne umjetnosti i dizajna – iziskuje drukčiju vrstu svojeg imperativa od onog puko estetskoga. Za razliku od Brocha, primjerice, koji je umjetnošću nastojao prevladati rascjep estetskoga i etičkoga u višoj metafizičkoj dimenziji etičkoga smisla umjetničkoga djela, Sloterdijk uvodi u analizu hajdegerijanske prispodobe poput svjetla, igre svijeta, događaja otvorenosti kojim umjetničko djelo kao jednokratni događaj smisla ulazi u svijet. Estetički je imperativ poguban za umjetnost još od prvog trenutka kad je larpurlatizam zavladao na početku moderne umjetnosti, a dekadentni stil se uspostavio alternativom visokom klasičnome stilu. U Nietzscheovim spisima o toj dramatskoj borbi dekadencije, moderne i klasičnoga stila već je nagoviješten put kojim se umjetnost pokazuje posljednjom mogućom alternativom nihilizmu epohe moderne tehnike. Sloterdijk u svim poglavljima ove knjige ukazuje da užitak i estetski užitak (promatrača i aktera umjetnosti) ne potrebuje nikakvu univerzalnu filozofijsku estetiku. Problem koji Sloterdijk otvara svojim filozofijsko-umjetničkim načinom mišljenja čini se da je ključan za svako buduće tematiziranje odnosa estetskoga kao fenomena i svijeta kao dovršenoga djela estetizacije modernih znanosti i tehnologije. U neprestanom dijalogu s Heideggerom i njegovim temeljnim filozofijskim djelom 20. stoljeća Bitak i vrijeme nastoji se otvoriti mogućnost drukčijeg promišljanja – prostora. Arhitektura i doba muzeja ima pritom mjesto analitičkoga okvira mišljenja o sudbini čovjeka u postpovijesno doba. Glazba i arhitektura nisu bezdanom odvojene sfere umjetnosti zvuka i konstrukcije prostora, nego nova sin-estetička mjesta pomirenja izvanjskoga i unutarnjega mjesta (topologija bitka) igre beskrajne otvorenosti. Govor o estetskome imperativu stoga, u analogiji s onim neizrecivim mjestom uzvišenosti iz Beethovenove Devete simfonije, postaje novim kategoričkim imperativom svijeta zatvorenoga u svoje funkcionalne prostore dizajna svega što uopće jest. Figura umjetnika za Sloterdijka je još od doba spomenutog spisa o Nietzscheu – Mislilac na pozornici – paradigmatska figura prevrednovatelja cjelokupne metafizike i filozofije subjektivnosti novoga vijeka. Umjetnik je s onu stranu svakog uspostavljenog poretka politike, kulture i „vrijednosti“. U svojevrsnome neognostičkome duhu mišljenja Sloteridjk preuzima ono bitno u pojavljivanju umjetnika u svijetu kao znak jedinstvenog i nepredvidljivog događaja bljeska drukčijeg svijeta. U tom je njegova jedina „vjera“ koja od Schelinga do novijih filozofija umjetnosti nastoji spasiti filozofiju koja se dovršila u pojmu, ideji i zbilji nekovrsnom novom mitskom strukturom mišljenja. Umjetnik i umjetnost su za Sloterdijka nužne mogućnosti obrata filozofijske estetike u mišljenje samoga svijeta koji se otvara kao beskrajna igra događaja. Stoga ne treba očekivati da će jedan suvremeni filozof-umjetnik u svojim meditacijama o umjetnosti od antike do Brilo Box-a, od metafizike svjetla do vizualne fascinacije novih medija, od atenskoga polisa do Libeskindova Židovskoga muzeja u Berlinu, završiti s etičkim „malim pričama“ o spasonosnosti umjetnosti koja nadvladava puku ljepotu svijeta žrtvom u ime ideje cjeline dobroga, istinitoga i lijepoga. Bilo bi to posve nesukladno duhu ovog fragmentiranog mišljenja koje neprestano izaziva paradoksima, oživljavanjem iskona da bi se bolje razumjela naša praznina i besciljnost u pukom estetskom užitku ili pukom bilježenju društvenih komentara suvremene umjetnosti. Je li u pravu Weibel kad na kraju teksta svoga Pogovora kaže da je Sloterdijkova estetika nauk singularnosti, a ne konstrukcija općenitosti (univerzalnosti)? Naizgled je to posve suprotstavljeno postmodernoj estetici koja od Lyotarda zahtijeva pluralitet svjetova (umjetnosti), a ne singularitet. Ono univerzalno što je estetika od Kanta i Baumgartena zahtijevala za umjetnost da bi uopće estetski sud o lijepome i uzvišenome mogao „vrijediti“ neovisno o kulturnoj i inoj povijesnoj situaciji, ne može se više uspostaviti. Nasuprot postmodernome razmještanju i rastvaranju subjekta u mnoštvu subjekata estetske konfiguracije svijeta, Sloterdijkovo mišljenje unatoč programatskome naslovu knjige nadilazi horizont svake obnove estetike. Estetički imperativ ne konstruira novu estetiku singularnosti. Što se sa Sloterdijkom ima misliti jest mogućnost, koju Heidegger naziva nužnom mogućnošću umjetnosti, da otvori horizont događaja „novoga“ svijeta izvan redukcije na tehnički postav svijeta. To je ono što još jedino ima prizvuk metafizičke „vjere“ u umjetnost na kraju njezinih povijesno iscrpljenih mogućnosti da bude nešto više od umjetnosti, da sama iz sebe porodi događaj mitske, kultne, mistične povijesti na tragu viška imaginarnoga. Čemu inače još jedna estetika među inima? Čemu inače još uopće zagovor samorazumljive opsjene da nas valjda još samo u svijetu bez Boga umjetnost može spasiti? Budućnost umjetnosti je u promišljanju novog odnosa prostora i vremena već iz temelja estetski preoblikovanoga svijeta. Sve drugo je vrtnja u začaranome krugu nihilizma novoga.

March 11, 2024
Ah, kakav šum vremena!

Ah, kakav šum vremena!

Peti zapis iz možda i najbolje promišljene knjige o biti fotografije, uz Benjaminovu Malu povijest fotografije te Flusserovu Filozofiju fotografije, naime one Rolanda Barthesa, Svijetla komora – bilješka o fotografiji (La chambre claire – Note sur la photographie), zapravo posljednja rečenica, zaslužuje više od komentara. Takvu rečenicu može napisati samo istinski otmjeni stilist najvećih dosega u eseju uopće. Poslušajmo je i uživajmo u njezinoj ljepoti. ʺZa mene šum Vremena nije žalostan: volim zvona, satove, ure ‒ i prisjećam se da je u početku fotografski materijal bio ovisan o tehnikama umjetničke stolarije i precizne mehanike: aparati su, na kraju krajeva, bili satovi za gledanje, a možda netko u meni, vrlo star, još čuje u fotografskom aparatu živi šum drveta.ʺ (Roland Barthes, Svijetla komora – bilješka o fotografiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2003., str. 21. S francuskoga prevela Željka Čorak.) Barthes ne vidi u protijeku vremena razlog za melankoliju. To ga već razlikuje od Benjaminova pristupa biti fotografije. Ja ću odmah brutalno dodati da je s dolaskom digitalne fotografije nestala i melankolija iz slike. Umjesto aure koja je još mogla biti prisutna u analognoj fotografiji između dva svjetska rata sada imamo, bodrijarovski rečeno, umornoga Boga koji se naselio u piksele. Pred digitalnom slikom ne samo da ne možemo kao pred slikom Madone u katedrali prigibati koljena, već smo ravnodušni na njezin slučajni nestanak iz datoteke našeg „pametnoga telefona“. Stoga ovu rečenicu iz Svijetle komore valja naučiti napamet i recitirati je umjesto, primjerice, Valéryjeve Mlade Parke sebi pred zrcalom u ponoćne sate. Zašto? Zato što ona uopće ništa ne govori o fotografiji kao tzv. dokumentu vremena ili slici svijeta. Dobro nam je poznato da film unatoč svojoj beskonačnoj brzini tehnoloških inovacija kad je riječ o vizualizaciji događaja nikad ne može oslikati stvarnost poput fotografskoga umijeća primjerice Helmuta Newtona i njegova metafizičkoga fetišizma ženskog golog tijela u mračnim prostorima velegrada. Film su pokretne slike i to je problem njegove misije u nadolazećoj budućnosti. Fotografija je snimak trenutka-u-vremenu i stoga taj trenutak može biti istodobno i kairos i apokalipsa svijeta. Iz biti fotografije progovara zaustavljeno vrijeme slike. Ono što se ne kreće, ostaje podobno za kontemplaciju i refleksiju o vremenskoj dimenziji prošlosti. Nije li paradoksalno da smo s tehničkim izumom fotografije u 19. stoljeću dobili mogućnost zaustavljanja u vremenu kao aktualiziranja prošlosti? I kad Barthes mitopoetizira u Svijetloj komori ono što i u poeziji Ossipa Mandeljštama ima isti prizvuk, naime šum vremena, onda je to ponajprije u funkciji promišljanja mehaničke tehnike kao umjetničke stolarije iz koje je nastalo zlatno doba fotografije. Ono što vidimo na tim snimcima jest šum drveta, čisto osjećanje tvari koje ima svoju dušu, pa se ovo oduševljenje s prikazom vremena na fotografskoj slici nužno pojavljuje i kao čista poetizacija života. Prošlost je uvijek crno-bijela i tako mora biti. Fotografija je slikarstvo preseljeno u tamnu komoru. Ali prije toga ljudski je portret nastajao na isti način kao i poziranjem i namještanjem geste slikaru na njegov izričiti zahtjev. Sjetimo se fotografija dama i gospode u prirodnome krajoliku uz šum bistroga potoka i vjetrenjače koja pokreće mlin, potom portreta velikih pjesnika poput Charlesa Baudelairea i Ezre Pounda. Ništa nije bilo na tim snimkama neposredno. Sve je nastalo zaslugom portretirane karizmatske osobe, fotografa-kao-slikara i na kraju najvećom zaslugom onog neljudskoga, tehničkog dispozitiva kao aparata. Ne možemo mijenjati prošlost na slici. Ali možemo od fotografske slike iz prošlosti mijenjati budućnost tako da otvorimo iznova pitanje o smislu ljudske egzistencije u doba tehnosfere povratkom u stanje ove metafizičke zaustavljenosti u vremenu. Zato nam je posljednja rečenica petog zapisa Svijetle komore nužnija od kruha nasušnoga. Ona upućuje na vrijeme koje još ima mogućnost šuma i vibracije sfera jer se ono što gledamo na tim starim fotografijama osjeća poput eteričnoga mirisa u zraku. Da, ako ste zaboravili ili za one mlađe koji uopće nemaju takvo iskustvo, crno-bijele fotografije na dnu nekog ormara iz stilskoga namještaja kraja 19. stoljeća mirišu na dekadenciju i njezin zlatni sjaj jedne čudesne epohe duha u kojem su stvari imale boju, a boje svoju akustiku duhovnog prostora. Barthes je u Svijetloj komori kazivao o fotografiji gotovo isto onako kako je Baudelaire pisao o francuskome slikarstvu ‒ s osjećajem za sinesteziju jezika, slike i zvuka u svakoj rečenici o predmetu svojeg promišljanja. Pisati o fotografiji danas, kako već rekoh, nije moguće ni bartovski ni benjaminovski zbog toga što su obojica shvatili bit slike još uvijek metafizički: prvi kao označeno vrhovnoga označitelja Jezika, a drugi kao auru jednokratnosti u sjaju onog što je već minulo u prošlosti. Otuda Barthesova sklonost da otkloni žalost u šumu Vremena, a ni Benjaminova sklonost melankoličnome osjećaju u onome što naziva optički nesvjesnim nisu više putokazi za suvremenost. Vilém Flusser je to na radikalan način razriješio postavkom da je digitalna slika koja određuje bit fotografije ništa drugo negoli tehnička slika. Kad je to jednom rečeno, onda više ne možemo s fotografijom ništa dugo negoli je oživljavati iz stanja zaustavljenosti i pokrenuti je da bude mali film u hiperrealnome okružju jednog svijeta bez metafizičkih izvora ljepote i uzvišenosti. Prema digitalnoj fotografiji imam odnos ravnodušne zazornosti. Iako znam da se u novome dizajnu virtualnosti mogu raditi čuda i sve može biti još estetički fascinantnije, to me ne približava svojem vremenu, već udaljava od njega. Biti na distanciji od suvremenosti, kako je to, uostalom, zahtijevao i Nietzsche u Nesuvremenim razmatranjima postaje fiziologijska nužnost očuvanja vlastite uronjenosti u svijet s kojim još možemo zajednički osjećati baš ono što je nekoć Barthes u Svijetloj komori vidio u „živome šumu drveta“.

March 10, 2024
Apologeti ikone i sjekire

Apologeti ikone i sjekire

Rat Putinove despotsko-autokratske Rusije protiv Ukrajine već ulazi u treću godinu dana sustavne geopolitike užasa. Objavili smo u Europskome glasniku br. 27 iz 2022. godine opsežnu hrestomatiju tekstova o povijesnome, političkome i kulturalnome nastanku svih bitnih fenomena koji se ovim ratom pokazuju u svojoj goloj brutalnosti. No, kao da u tom kritičkome razračunavanju s idejama koje danas Rusija na grozomoran način nastoji realizirati nedostaje ono možda i najlucidnije uopće kad je riječ o promišljanju biti njezine imperijalne težnje za obratom svjetske politike. Nije posrijedi nikakav pristup aktualiziranja stvari, a niti neko novo povijesno viđenje problema koje bi zadovoljilo proruske nostalgičare različitih boja relativiziranjem tzv. objih strana u ovome sukobu ili, pak, onih koji poput Chomskoga i pseudo-novoljevičarskih trabanata uvijek udaraju u isti rog po tisuću puta, da je, naime, to samo ruski opravdani odgovor na američki neoimperijalizam koji je od rata u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku i Siriji usmrtio milijune ljudi i trajno dovodio svijet u neki oblik izvanrednoga stanja. Ostavimo takve postavke koje naliče onom poznatom teoremu njemačkoga revizionističkoga povjesničara Ernsta Noltea. Totalitarnu vladavinu njemačkoga nacizma on je opisao kao reakciju na grozote komunističkog sustava Rusije s Lenjinom i Staljinom kao izvršiteljima. Samo što je sada SAD imperij zla, a Rusi brane svoje ‘prirodno pravo’ na zone interesa, dok su razlike između liberalne demokracije i despotizma u demokratskome ruhu navodno nevažne. O tome sam iscrpno kritički pisao u knjizi The Return of Totalitarianism – Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. Ono što je u raspravi oko geneze zla u slučaju ruske agresije na Ukrajinu naprosto neporecivo jest to da je tzv. pokret otpora protiv Putina i militarizma u samoj Rusiji zanemariv, sveden na geste ‘malo dobrih ljudi’, da se poslužim već nažalost zlorabljenom izrekom iz vrhunskog antirasističkoga romana američke spisateljice Flannely O’Connor, A Good Man is Hard to Find iz 1955. godine. Ima li neki ‘dublji razlog’ ove pomirbe sa satrapskom politikom zatiranja ne-Rusa koju Putin bezobzirno provodi svim brahijalnim sredstvima od terora, kolonizacije do progona naroda u tzv. centre za preodgajanje ili logore na tlu Rusije? Odgovor je unaprijed potvrdan. A onaj koji je to najbolje promislio u svojim filozofijsko-književnim tekstovima zacijelo je rumunjsko-francuski pisac Emile M. Cioran. U eseju ‘Rusija i virus slobode’ iz knjige Historija i utopija, Demetra, Zagreb, 1995. S francuskoga prevela Gordana V. Popović, knjiga je inače u izvorniku objavljena u pariškome Gallimardu 1960. godine, Cioran kaže i ovo. ʺPrihvativši pravoslavlje, Rusija je očitovala svoju želju za odvajanjem od Zapada: to je bio njezin način da se odredi otprve. (…) Raskoli i hereze zapravo su prerušeni nacionalizmi. (…) Odbacivši katolicizam, Rusija je usporila svoj razvoj, propustila jedinstvenu prigodu brzog civiliziranja, ali je dobila na težini i jedinstvenosti: zastoj u razvoju učinio ju je različitom, drugačijom: tome je ona težila predviđajući zacijelo da će Zapad požaliti jednoga dana svoju prednost u odnosu na nju. (…) Dok su se narodi Zapada trošili u svojoj borbi za slobodu i, još i više, u stečenoj slobodi (ništa ne iscrpljuje više od posjedovanja ili zloporabe slobode), ruski je narod patio trošeći se: jer trošimo se jedino u historiji, a kako je on bio izvlašten od historije, bio je prisiljen podnositi neumoljive despotske poretke što mu bijahu nametnuti: sumorno, vegetativno postojanje omogućilo mu je pak da ojača, prikupi snage, nagomila zalihe i izvuče iz svog sluganstva ponajveću biološku korist.ʺ (str. 26 i 27.) Što je zapravo Rusija negoli tamna strana Zapada, a ne nikakva Euroazija, jer je protiv azijatskih naroda ratovala stoljećima i širila svoj imperij ognjem i mačem pretvorivši ih kao roblje i vazale u satelitske podanike poput Čerkeza, Tatara, Čečena, pa sve do najudaljenijih istočnih granica gdje završava trans-sibirska željeznica. Za mit i iluziju o stvaranju neke fantomske EuoroAzije koju zagovara sitni dvorski tzv. filozof kao smiješni simulakrum Rasputina, Aleksandar V. Dugin, nedostaje fundamentalno sredstvo pokoravanja Drugoga, a to je moderni islamski fundamentalizam. Pravoslavlje je u trajnome sukobu s Islamom na mnogim razinama političke teologije. Vidimo kako se Putin obračunava s onima koji pokušavaju spojiti ovu političku religiju Istoka s terorom. Naravno, dva su rata i termodinamičke bombe u Groznome skršile svaki otpor Čečenije. Od prkosnoga naroda ostalo je samo topovsko meso s Kadirovim u bitkama za Mariopolj i druga ukrajinska stratišta. Kako Cioran ustvrđuje, ruski je narod u vjekovnome savezu ‘ikone i sjekire’ postao biološki otporan na ‘virus slobode’ koji je dolazio sa Zapada. Umjesto ove kulturne dekadencije i liberalizma, despotsko zatiranje svakog individualizma porodilo je narod barbarskih osvajača i velike nihiliste poput Dostojevskoga i Šestova kao i velike kompozitore poput Čajkovskoga, Stravinskoga, Rahmanjinova i Šostakoviča. Pravoslavlje kao ruska politička teologija nije nikad imala u svojoj ideji mesijansko iskupljenje naroda, već istočnu verziju cezaropapizma koja je u imperijalnome shvaćanju države sve druge narode tretirala kao polu-Ruse ili Ruse koji će to kad-tad postati, pa ako treba i nasilnom kolonizacijom i ideologijskim ispiranjem mozga do trećega koljena. Cioran misli anti-povijesno kad govori o Rusiji i zbog toga mu svaka rečenica o njezinoj ‘misiji’ pjeva i kad su postavke naizgled cinično-drsko nesvikle našim prosvjetiteljsko-demokratskim ušima. Poput primjerice i ovih rečenica. ʺVazda težiti slobodi a nikad je ne ostvariti, nije li u tome njezina velika nadmoć nad zapadnim svijetom koji ju je, žalibože, davno ostvario? Nadalje, ona se nimalo ne stidi svojega carstva, naprotiv, teži tek njegovu proširenju. Koji se narod prije nje požurio okoristiti dobrima drugih naroda? Djelo Petra Velikoga, pa i ono Revolucije, prožeto je genijalnim parazitizmom. Čak je veličanstveno podnijela i užase tatarskoga jarma. Ako je, ostajući na smišljenoj razdaljini, umjela podražavati Zapad, znala je još u većoj mjeri izazvati njegovo divljenje i zavesti mu duhove. Enciklopediste su oduševljavali pothvati Petra i Katarine, jednako kao što su potomci stoljeća prosvjetiteljstva, pritom mislim na ljude s ljevice, ludovali za onima Lenjina i Staljina. Taj fenomen govori u prilog Rusiji, ali ne i Zapadnjacima koji su, silno složeni i razgnjevljeni, i tražeći ‘napredak’ drugdje, izvan sebe samih i vlastitih ostvarenja, danas paradoksalno bliži Dostojevskijevim likovima od samih Rusa.ʺ( str. 29) No, da dodamo ovome i još nešto iznimno paradoksalno. Rusi nisu nikad imali filozofe od formata, već mistike i religiozne apostate. Zato je Cioran u pravu kad kaže da postoji neka perverzna sklonost zapadnjačke civilizacije ruskom anti-prosvjetiteljstvu. Čak i Heidegger u skandaloznim Schwarze Hefte uvijek za Ruse nalazi neko metafizičko i geopolitičko opravdanje u povijesti i obožava ih s distance, jer su poput Nijemaca gladni uvijek nove zemlje i jer imaju prezir spram onog što naziva Machenschaft ili sklonosti pragmatičkome cjenkanju u političkim odlukama. Rusi nikad za Zapad nisu bili rusoovski kazano ‘plemeniti divljaci’ koje treba civilizirati, iako je to možda imalo nekog odjeka s Napoleonovim pohodom na Rusiju u ime iznevjerenih ideala Francuske revolucije. Oni su bili kako već rekoh tamna strana Zapada. I to je naposljetku do danas ostalo nepromijenjeno. Je li se onda išta bitno promijenilo osim što je na zasadama ex-SSSR-a ovo carstvo autokratske despocije u doba video-populizma kao nuklearna svjetska sila napredovala u akumulaciji moći, mase i brutalnosti? Nije potrebno okolišati. Ništa, baš ništa ne može osporiti gorku Cioranovu dijagnozu duha vremena koji se mijenja tako da sve ostaje isto. Evo, što još kaže. ʺSa svojih deset stoljeća terora, mrklina i obećanja, bila je ona podesnija od bilo koga prilagoditi se noćnoj strani historijskog trenutka koji živimo. Apokalipsa joj savršeno leži, naviknuta je na nju i sklona joj je, a danas je uvježbava više no ikad, budući da je bjelodano promijenila ubrzanje. ‘Kamo to žuriš, o, Rusijo?’, pitao se već Gogolj, proniknuvši mahnitost što ju je krila pod prividom nepokretnosti. Sada znamo kamo žuri, nadasve znamo kako je po uzoru na nacije sa carskim sudbinama nestrpljivija riješiti probleme drugih negoli svoje vlastite. To pak znači da nam opstanak u vremenu ovisi o tome što će ona odlučiti ili poduzeti: u njezinim je rukama zasigurno naša budućnost.ʺ (str. 35) Nije li simptomatično da je Cioran kao filozof koji je vjerojatno jedini na kraju 20. stoljeća bio posve uvjeren u obnovu gnostičkoga nauka o djelovanju zloga demijurga iza utopija o vječnome miru i vladavini Zapada kao carstva liberalizma i racionalizma mogao vidjeti jasnije od svih drugih što je eshatološka laž ideje Rusije i njezina posljednja misija na kraju povijesti? Zašto to nije bilo bjelodano angažiranim intelektualcima ljevice ili liberalnim misliocima na tragu apologije ljudskih prava i tehno-nihilizma slobodnoga tržišta? Odgovor je samo jedan. Zato što im je u pozadini svega profanacija vjere u Moć Zapada kao civilizacije mira i blagostanja za koju su oduvijek ginuli Spartanci, a ne Atenjani. I zato što je tamna strana Zapada ono isto što je na Zapadu latentno prisutno u apokalipsi svijeta kao vladavini diktatura od Rima do Hitlera ‒ to sustavno i radikalno ovjekovječenje mistike Zla.

March 9, 2024
Debussy i Jankélévitch

Debussy i Jankélévitch

Kako pisati o velikoj glazbi? O velikome slikarstvu poput onog iz doba renesanse, baroka i manirizma uvijek je postojalo suglasje da u njemu vlada metafizička moć jezika nad slikom. Erwin Panofsky je u svojoj ikonologijskoj metodi jasno odredio ono što se terminologijom skolastičke teologije naziva quiddittas i quoddittas, štostvo i dastvo, u razumijevanju biti slike. To je značilo da o bilo kojoj majstorski stvorenoj slici raspetoga Krista na freskama El Greca može biti različitih tumačenja upravo zbog toga što je slika emanacija značenja onog metapiktoralnoga, kako je to u svojoj studiji o mističnome oku španjolskoga baroka izveo Victor Stoichita. To je područje apsolutne uzvišenosti, a iskazuje se samo mističkim jezikom ukazivanja i znamenovanja onoga božanskoga. No, ako je ikonologija samo nastavak metafizičke naratologije drugim sredstvima, što ćemo s muzikologijskim mišljenjem i pisanjem? Je li ono po istoj analogiji sa znanošću o slici od Panofskoga i Aby Warburga samo nastavak jezika-govora-teksta drugim sredstvima primijenjenim na što ‒ zvuk, ton, melodiju nekog glazbenoga djela poput oratorija, opere, simfonije, klavirskoga koncerta? Pitanje o ‘ontologiji glazbe’ pripada najtežim pitanjima o mogućnosti estetike i filozofije muzike uopće. S time se susrećemo osobito dojmljivo u susretu s analizama francuskoga filozofa Vladimira Jankélévitcha i francuskog glazbenoga impresionizma, nadasve u njegovu pokušaju uvida u djelo Claudea Debussyja. O tome je knjiga Život i smrt u Debussyjevoj glazbi gotovo nezaobilazni putokaz za svako daljnje promišljanje odnosa filozofije i glazbe, te načina pisanja o glazbi. Kao što je uglavnom samorazumljivo ako poslušamo samo simfonijsku suitu Proljeće (Printemps) iz 1887. godine ili orkestralne skladbe Preludij za poslijepodne jednog fauna (Prélude à l’après-midi d’un faune) iz 1894. godine, te simfonijske skice More (La Mer) iz 1903-1905. godine ili suite Nokturni (Nocturnes) iz 1897-1899. godine, Debussy je dosegao vrhunac u svojevrsnome ‘tonskome slikanju’, koje izaziva ugođaj spleena, melankolije, jesenje sjete koju Jankélévitch precizno tumači kao ‘la region nocturne de l’existence’ (Vladimir Jankélévitch, La vie et la mort dans la musique de Debussy, La Baconnière, Neuchâtel, 1968., str. 20.) Postoji još nešto bez čega pisanje o glazbi, u ovom slučaju francuskoga impresionizma i simbolizma kojeg Debussy savršeno utjelovljuje, zaslužuje eminentno filozofijski način kazivanja. Iako je bjelodana izravna sveza sa slikarstvom impresionizma poput Maneta, u Debussyja je posrijedi isto tako pokušaj da se Mallarméovo pjesništvo dovede do čistoće glazbenoga iskaza. I slika i riječ postaju dva pola iste skale dosezanja sinestezije koja za razliku od klasičnoga pojma uzvišenosti u Kanta, sada ima višak imaginarnoga u samoj jezgri ovog egzistencijalnoga nokturna. Sve je to posredovano, međutim, onim istim misaonjim sklopom pokušaja uvida u bit vremena kao trenutka, fr. instante, koji je ovjekovječeno trajanje u kratkoći zbilje i u posvemašnjoj postojanosti sjećanja. Nije slučajno da je pravi adresat za ovaj moderni pojam vremena Henri Bergson, kao što se to pojavljuje nužnim u korelaciji s književnošću Marcela Prousta i glazbi Claudea Debussyja. I nije, naravno, nimalo slučajno da je autor najznačajnije studije o pojmu vremena u Bergsona upravo Jankélévitch, kao i najlucidnije knjige o filozofiji muzike na primjeru Debussyja. Impresija je svagda uživljavanje u bit trenutka. I zbog toga Jankélévitch može bez okolišanja kazati da je njegova cjelokupna glazba sadržana u ‘misteriju i poeziji’ (str. 140.) Pristup glazbi koja ima upravo takvu ‘funkciju’, simboličku i u temporalnome smislu u iskazivanju gotovo ‘fotografski’ snimljenoga trenutka, ne može biti diskurzivno izveden nikako drukčije negoli onako kako je i sam Jankélévitch pisao svoje filozofijsko-muzikologijske oglede o Debussyju, Mauriceu Ravelu, Gabrielu Fauréu, a to znači impresionistički i metaforički. Ako s ovom glazbom ulazimo u područje neodređenosti, jer u njoj više ne možemo čuti tajni glas i zvuk božanske prisutnosti kao u Bachovim fugama, onda je višeznačnost tumačenja posve logična posljedica ove polimorfije osjećaja i doživljaja. Mnogi će tumači Jankélévitcheve filozofije muzike stoga ukazivati na tu osebujnu notu njegovih refleksija. U usporedbi s Adornovim disonancama i fragmentarnoj ne-cjelovitosti dijalektički mišljene cjeline koju je uzorno demonstrirao u svim svojim tzv. muzikologijskim djelima s estetičkim Weltanschauungom, ovdje je stvar u tome da samo mišljenje postaje niz paradoksalnih impresija. Zanimljivo je ovdje spomenuti kako u jednoj dojmljivoj studiji poljskoga muzikologa Stefana Jarocinskoga autor govori o Debussyovoj glazbi kao o sugestivnoj energiji koja izaziva začaranost glazbene publike upravo nesvodivom magičnom snagom. (Stefan Jarocinski, Debussy: Impressionisme et symbolisme, Seuil, Pariz, 1970., str. 9.) Ako ovo što je rečeno primijenimo na isti način na stil Vladimira Jankélévitcha, razabiremo nešto iznimno. Isto vrijedi i u analogiji s pisanjem velikih filozofa poput Merleau-Pontyja o slikarstvu Cézannea. Što? Nepristajanje da se o glazbi piše ‘suho’ i ‘hladno’, ‘objektivistički’ i ‘pozitivistički’, ‘tehnički’ i ‘instrumentalno’. Umjesto toga, filozofijska analiza glazbe kao što je ona u sklopu francuskoga impresionizma, a osobito Debussyja, zahtijeva poetizaciju filozofijskoga kazivanja. Nesumnjivo je da su kao i u filozofiji tako i u umjetnosti, a posebno kad je riječ o filozofiji muzike, razlike između Nijemaca i Francuza istodobno i razlike u stilu mišljenja-kazivanja. Nietzscheova je aforistička metaforika svagda u funkciji njegova mišljenja koje je u svakoj rečenici impulzivno i ujedno toliko precizno da iz nje plamti i kristalizira se apolinijsko-dionizijska dubina. U spisima o Wagneru i sudbini romantične glazbe, ideji umjetničke religije i cjelovita umjetničkoga djela (Kunstreligion – Gesamtkunstwerk) to dolazi do izražaja na svim razinama značenja. Jankélévitch je kao što sam o tome pisao u nekoliko navrata, kako o njegovim postavkama vezanim uz egzistencijalno shvaćanje pojma kulture tako i uz spor o paradoksu morala, nakon tragičnoga iskustva Holokausta židovskoga naroda u 2. svjetskome ratu, ‘prekrižio’ njemački spekulativni duh koji mu je uz Bergsona bio najveća duhovna inspiracija, od spisa Schellinga i Simmela do Heideggera. No, u ovome slučaju stvar nije u kritici njemačke metafizike iracionalnosti kao skrivenom uzroku nastanka i nestanka filozofije koja je presudno utjecala na francuski egzistencijalni obrat u 20. stoljeću. Isto tako, nije ni u problemu antisemitizma i mesijanske misije glazbe. Posve suprotno, stvar je u onom što označava riječ misterij glazbe, a odnosi se na samu zbilju koja je ujedno ono izvanjsko i unutarnje, ono prirodno i duhovno, kao u Debussyjevoj usmjerenosti da dovede do čistoće sveprisutnost stvari kao trenutka stapanja s impresijom u vremenu. Zato je ova glazba i pristup njezinoj tajanstvenosti u nečemu što nema svoju posljednju svrhu u iskupljenju čovjeka od tragedije njegove metafizičke sudbine. Pisanje o njoj nužno oslobađa misao od svekolike pretencioznosti, ali ne i od ozbiljnosti promišljanja odnosa zvuka u vremenu, tona i vremena, melodije izvan vremena. Debussyjeve su glazbene forme u znaku skica, preludija, nedovršenosti, neodređenosti, sinestezije u vremenu, a njihovo imenovanje je istoznačno s impresionističkim imaginarijem. Od mora do nokturna, od fauna i njegova poslijepodneva do simfonijske svite kao svojevrsne anti-metafizičke ode buđenju proljeća, sve je protkano suptilnom osjećajnošću i željom slušatelja da taj trenutak, taj čudesni trenutak jedinstvene sreće i užitka nikad ne prestane. Ne da traje vječno, jer to bi bilo nedostojno svakog ozbiljnoga moderniteta, već da se odgodi trenutak kraja glazbe koja je impresionizam i simbolizam učinila važnijim od svake tlapnje o transcendenciji glazbe. Jankélévitch je u tome ne vidio, nego ‘čuo’ ono najmisterioznije uopće, da, naime, Debussy u svojoj harmonijskoj vibraciji zvukova koji često padaju u prostor tišine dolazi odjednom do onog Ništa, ne-bitka samoga (str. 115.) I zato ne čudi korelacija s Mallarméovim pjesništvom koje iziskuje apsolutnu čistoću riječi i formalno savršenstvo forme. No, u glazbi Debussyja po prvi put prisustvujemo glazbenim slikama, a one nisu na usluzi metafizičkoj svrhovitosti glazbe kao posljednjem tragu prikazive neprikazivosti Boga. Ne, ovaj sklop zvukova i slikovnoga ugođaja proizlazi iz impresije prirode u njezinim pojavnim intenzitetima krajolika, poput šumova mora i onog začudnoga ‘prizora’ koji ukazuje na dolazak smrti, iščeznuće i kraj u maniri dekadencije fin de sièclea. Uistinu, pisati o glazbi koja najavljuje doba apsolutnoga ništavila i kraja prirode kao ugođaja-doživljaja ‘subjektivne’ blizine s misterijem stvari u ovoj stvarnosti pored nas, to znači otvoriti prostor sinesteziji asocijacija iz svijeta poezije i slikarstva. No, kako je za Jankélévitcha mogućnost filozofije muzike dana u razumijevanju vremena kao trenutka koji obuhvaća ovjekovječenje samog vremena u prisutnosti-odsutnosti stvari, tako je i granica ovog pristupa glazbi u onome što je baš takvoj glazbi, naime francuskoga impresionizma i simbolizma, omogućilo biti posljednjim tragom osmišljavanja nove osjećajnosti i novog duha vremena. To nije bilo ništa drugo negoli ono isto što je sa Cézanneom i njegovim slikarstvom nestalo u nepovrat dolaskom tehničke slike fotografije i filma. Glazba je s dolaskom moderne tehnologije prijenosa zvuka i njegove reprodukcije izgubila ‘neposrednost’ prisutnosti zvuka i što je najvažnije izgubila je bilo kakvu mimetičko-reprezentacijsku ‘smislenost’. Čini se da je to možda ponajbolje najavio najfuriozniji i najvidovitiji pjesnik modernosti, Arthur Rimbaud, kad je u poemi Sunce i put (Solleil et char) još svibnja 1870. godine pjevao ovako. (Arthur Rimbaud, Djelo 1, GZH, Zagreb, 1982., str. 84. S francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić) Da se vrati vrijeme, vrijeme što je bilo! Svršio je Čovjek, odigrav sve role! Uskrsnut će, sit da razbija idole, U svjetlosti, svih se Bogova otresav, I, buduć da je s neba, motrit će s nebesa!

March 8, 2024
Kratka povijest likova

Kratka povijest likova

Kako izgleda kratka povijest likova u zapadnjačkoj umjetnosti, osobito književnosti, tko su i što su zapravo oni? Ponajprije, pojam lika odnosi se na utjelovljenje idejnoga sklopa mišljenja. Lik je eidos-morphé onoga što čini unutarnju narav simboličkih formi mišljenja, da to kažemo na način Cassirerove metafizike. U mitskome svijetu Grka očito je da lik heroja i polubogova poput Herakla i Sizifa, Narcisa i Edipa, te heroina poput Antigone, primjerice, već unaprijed upućuje na njihov tragični usud. Mit je kazivanje o stvaranju svijeta i oblikovanju života prema imperativima tradicije koja vremensku ekstazu ili dimenziju prošlosti ovjekovječuje. To je razlog nečuvene suvremenosti svih mitskih likova grčkih tragedija koji ponekad više govore nama samima danas od avangardne umjetnosti. Vječna mladost mitolikih grčkih statua s razorenih hramova na Korintu, primjerice, takva je da nam čak ni njihova razorenost uopće ne remeti sliku koju nam je stvorila mistifikacija mitske Helade koja je uistinu otpočela s renesansnim neoplatonizmom, a dobila je i svoje historijsko utemeljenje nastankom znanstvene discipline povijesti umjetnosti početkom 19. stoljeća s Winckelmannom i Rieglerom. Likovi su, dakle, obogotvoreni heroji i heroine tragične borbe sa silama prirode i neukrotivosti onog silnoga i čudovišnoga u čovjeku. Antički svijet je i u Grka i u Rimljana otuda ono isto u razlikama, te zbog toga književno stvaranje nužno pretpostavlja razračunavanje s herojskim razdobljem svijeta kao u Homerovim epovima Ilijada i Odiseja ili u Vergilijevoj Eneidi. Naravno, dobro je poznato kako je slučaj Ovidija i njegovih dekonstrukcija mitova i herojstva u Metamorfozama početak subverzivnoga statusa pobunjenoga umjetnika koji postaje prijetnja političkome poretku kao ozakonjenome mitsko-religioznome otajstvu vlasti. Likovi koji određuju bit srednjovjekovnoga kršćanstva su teolozi, sveci i svetice te heretici vjere. Od sv. Augustina i njegovih Ispovijesti do nesretne ljubavi Abelarda i Heloize, od mistika poput sv. Tereze i sv. Ivana od Križa do cezaropapinskoga genocida nad katarskim heretičkim sljedbama i dalje očito je da se više ne radi ni o herojima ni o tragediji kao metafizičkome događaju sukoba smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba. Umjesto toga, srednjovjekovno shvaćanje svijeta i čovjeka otvara područje subjektivnosti kao prostora duhovne molitve, krivnje i iskupljenja, jer je tijelo izvor svih zala i opačina, pa borba protiv Antikrista uzima formu unutarnjeg i vanjskoga patosa posvemašnjeg samopriznanja i samookrivljavanja čovjeka za slavu nadolazećega iskupljenja. Iako se koncem srednjega vijeka uspostavlja glavni lik ovog apokaliptičkoga sukoba dobra i zla s prikazom viteza koji odlazi u rat protiv Saracena da bi oslobodio Kristov grob u Jeruzalemu od neprijatelja kršćanstva, razvidno je da se viteštvo pojavljuje kao bit djelovanja u okviru feudalnoga društvenog poretka. Prvi roman Miguela de Cervantesa, Don Quijote pripovijeda o ludim zgodama bistrog viteza od Manche, koji je ništa drugo negoli lik fanatičnoga ‘luđaka’ što zamjenjuje iluziju za zbilju, pa herojski kopljem napada divovske vjetrenjače. Mit ima heroje, a religija vitezove, i u oba slučaja njihova je sudbina ili tragična ili tragikomična. Moderni kapitalizam i referencijalni okvir vladavine znanstveno-tehničkoga doba nakon 1789. godine i Francuske revolucije na mjesto heroja i vitezova uspostavljaju likove koji nemaju više ništa u sebi ni tragično ni apokaliptičko. To su građanin kao malograđanin, njemački Kleinbürger, koji je istodobno i industrijalac odnosno vlasnik kapitalističke tvrtke, ali ne i njegova suprotnost u liku radnika. Doduše, Dickensovi romani su književna ilustracija u realističkome stilu pripovijedanja Engelsove najznačajnije knjige Položaj radničke klase u Engleskoj. No, prava suprotnost ovom anti-tragičnome realizmu modernoga kapitalizma i njihovim subjektima kao što su dosadni i prazni vlasnici tvornica i rentijeri bez suviška ‘herojskih strasti’ nisu nikakvi radnici i lumpenproleteri, već likovi pobunjenih dekadentnih umjetnika kao marginalaca i boema i to ostaje do kraja 1980-ih godina, od Baudelaireova flanera i Oscar Wildeova dandyja do destruktivnih avangardista poput furioznoga kompozitora i glazbenog genija Adriana Löwerkühna iz romana Thomasa Manna, Doktor Faustus. To je, dakle, zlatno razdoblje figuracije životnih stilova, kako to ustvrđuje njemački kulturalni sociolog Norbert Elias, a stil nije ništa drugo negoli egzistencijalni performativni događaj života kojeg vode prokleti umjetnici-geniji poput Antonina Artauda, Ezre Pounda, Tina Ujevića. Umjesto mitske tragične heroike imamo subverziju banalnosti, trivijalnosti i običnosti vladavine kapitalizma kao mehanosfere i društva spektakla u činu ne-rada, odbijanju građanske časti i života homo duplexa kako je to već Marx dijagnosticirao u Kapitalu i u nekim drugim spisima referirajući se na Balzacove romane. Biti izvan-sfere-rada znači biti slobodan i osuđen na životno-egzistencijalno marginaliziranje. Čitajući pisma Joycea bratu u Dublin iz Pule, Matoševa pisma iz Pariza rodbini i prijateljima, a isto pronalazimo i u gotovo isposničkome životu emigranta i azilanta Waltera Benjamina nakon odlaska iz nacističke Njemačke u Francusku, vidimo prikaz užasne bijede i uboštva jer svi mole da im se pošalje novac što prije da bi platili silne dugove i jeli barem nekoliko puta tjedno najskromnije moguće u jeftinim gostionicama i svratištima. Lik umjetnika kao pobunjenoga heroja u borbi protiv dosade i otuđenosti modernoga masovnoga društva nije zapravo ništa drugo negoli prikazivanje-predstavljanje latentne dehumanizacije umjetnosti i njezinih pokušaja da oslobodi čovjeka od pada u tehnički bezdan ništavila. S dolaskom toba posthumanoga stanja i tehnosfere, koju ponajbolje oslikavaju romani Michela Houellbecqua Elementarne čestice, Platforma, Karta i teritorij, Serotonin, uništiti, lik se ove suvremene metamorfoze kognitivnoga kapitalizma mijenja iz luzera u korporativnoga narcističkoga nihilista koji spaja iskustvo društvene mizantropije i stalne težnje za konačnim oblikom mesijanskoga iskupljenja. Umjesto vjere u Boga, političke revolucije države i društva, umjesto želje za pravednošću i jednakošću u ovom svijetu kaosa i entropije ljudskoga, sve smjera na individualno seksualno zadovoljenje, na bijeg od društvene odgovornosti i lažne suosjećajnosti spram patnje Drugih. Sve naposljetku postaje mahnita žudnja za srećom i blaženstvom vlastite brige za sebe, kako bi to formulirao Michel Foucault, kojeg Houellbecq kao i sve strukturaliste, poststrukturaliste, marksiste i nove ljevičare, ali i nove desničare, fundamentaliste uvijek u svojim tekstovima najgrublje i cinički izruguje kao proroke-šarlatane nemogućega. No, jedno je neporecivo. Likovi za doba tehnosfere bili oni muški ili ženski, a u filmovima SF-distopija poput Aliena žena je dominantna u svakom pogledu, racionalnome i intuitivnome, dok isto vrijedi i za film Blade Runner, što potvrđuje postavke Donne Haraway iz Manifesta za kiborge da tek dolazak posthumanizma i transhumanizma emancipira ženu kao autentično polje subjektiviranja želje, su zapravo oni koji sjedinjuju ono tehnotopijsko i ono ljudsko-suviše-ljudsko. Tek na kraju povijesti lik kao sinteza eidos-morphé i tehnogenetske konstrukcije umjetnoga života više nije u vlasti ni bogova ni ljudi, ni prirode ni društva, već je ‘oličenje’ čiste volje za moć kao egzistencijalne slobode da se sam život uspostavi kao fantazija, hiperrealnost i trauma koju više nitko izvana niti iznutra ne razrješava poput deus ex machinae. Lik u doba tehnosfere zahtijeva apsolutnu moć imaginacije i kontingentne želje za postojanjem u času kad ništa više nema u stvarnosti svoj uzor, mimesis, model i matricu, Takav lik nadilazi povijest umjetnosti i njezinu (s)likotvornost jer sve je još uvijek ipak otvoreno za mogućnost da budućnost ne bude tek slikotvorno ništavilo i praznina.

March 7, 2024
Kraj kulturnih politika?

Kraj kulturnih politika?

Kolosalni promašaj i misaoni poraz ljevice istodobno je dokaz da je desnica na vlasti ili u opoziciji naučila ubojito mahati eksplozivnim sadržajem KULTURKAMPFA i ta epohalna krađa Gramscija i njegove metapolitike koja je otpočela 1970ih u Francuskoj sa skupinom GRECE i Alainom de Benoistom samo se nastavlja dalje u Europi i Americi pod kišobranima populizma. No, desnica je baš zato ispod svake razine što joj uvijek treba BOG kao jamstvo KATECHONA i zato što joj treba umjesto SINGULARITETA, velika tlapnja KOLEKTIVITETA, pa je ono najčudovišnije da su uvijek intuitivno bliži u shvaćanju MOĆI od ljevice, jer za njih Bog nije ljubav, milosrđe i Pasolini, već gnjev, ressentiment i rekonkvista. Kad je na vlasti kulturna desnica onda je, naravno, njezin način vladanja lopovluk i neukus, a kad kulturna ljevica preuzme vladanje državom u kojoj rijetko tko čita knjige i po diktatu HDZ-a ide u kazalište jer se daje nešto što konačno narod razumije, onda to nije lopovluk i neukus, već ‒ hedonizam. Tko god se danas bavi tzv. kulturnim politikama, taj je izgubljen u svemiru potpunog ništavila. Zašto? Zato što su to bile utopije i programi prosvjećivanja u eri onog što je Adorno zvao kulturnom industrijom i zato što je od 1960-1980ih godina postojala neka lijepa iluzija da tzv. država blagostanja podupire umjetnost i umjetnike u Europi, Kanadi, Australiji da ne padnu pod jaram lascivnoga komercijalizma i da ih ne rastrgaju svi vukovi, kurjaci i čagljevi opskurnog neoliberalizma čija maksima je svagda bila zapravo vulgarno boljševička: Shakespeare i par kobasica vrijede isto. Kulturne su politike bile državno subvencionirani pogon Malrauxove ideje demokratizacije kulture, a najveći i paradigmatski europski ministar kulture u socijalističkoj vladi Mitteranda, slavni Jack Lang, ne bi nikad bio toliko slavljen kao vizionar i reformator da nije iza sebe ostavio čitav niz novih arhitektonskih čuda od muzeja, biblioteka, državnih arhiva i koncertnih dvorana. U svojim knjigama Sloboda bez moći i Doba oligarhije pokazao sam da je taj grandiozni i prosvjetiteljski koncept kulture s Francuskom kao nacijom-državom hegemonije Jezika i Teksta u Barthesovu smislu svečano propao sredinom 1980ih godina. Razlog je uspon neoliberalizma u ekonomiji i politici koji je istom mjerom privatizirao državu kao prćiju korporativnih Vođa à la Trump i razorio društvo à la Thatcher. Kad je kultura izgubila svojeg Velikog Mecenu razdoblja moderniteta, kulturne su politike postale čista ekonometrija razdiobe profita između korporativnih divova i tzv. nacija-država. Kultura je postala spektakl, a politika populistički marketing u kojem vlada postmodernistički slogan anything goes. To Vam otprilike izgleda kao program tzv. koncertne dvorane „Lisinski“: malo Mahlera i još manje Brucknera, puno turbo-folka i još više turbo-sevdaha, ajmooo, anything goes. Kad sam pisao kulturnu politiku Kanade za jedan projekt IMO-a i Vijeća Europe početkom 1990-ih, ono što me je nadasve zaintrigiralo u čitanju užasno dosadnih izvješća i programa različitih državnih agencija i instituta za istraživanje kulturnoga razvitka bio je način kako jedna postindustrijska država, iako na rubu pucanja zbog referenduma o otcjepljenju Québeca 1994. godine, kulturu razmatra kao tehnološki dispozitiv informacija i komunikacija. Ostala je zahvala kanadskoga Ministarstva kulture i informacija meni kao autoru inicijalnog teksta, a sjećam se da sam na jednom mjestu morao naprosto kazati da je to jedina zemlja na svijetu koja je ozbiljno shvatila proročanstvo Jean-Françoisa Lyotarda iz njegove knjige Postmoderno stanje iz 1979. godine kako pragmatika znanja u novo doba vladavine informacijsko-komunikacijskih tehnologija znači i novo razumijevanje kulture kao vizualnoga obrata u biti modernoga društva.Nije slučajno da je Lyotard svoju uistinu smislom dalekosežnu knjigu u kojoj čak najavljuje i kraj ere profesora i novi pojam znanja kao pragmatički savoir-faire ili know-how napisao na zahtjev i ponudu kanadskoga Ministarstva kulture i informacija s ciljem razumijevanja novog legitimiranja i djelovanja u doba postmoderne. Budimo do kraja nesmiljeno jasni. S tom knjigom i njezinim programatskim vizijama svijeta završeno je razdoblje kulture, kulturnih politika i naposljetku koncepta nacije-države u kojoj znanje ima funkciju legitimiranja visokih ciljeva tzv. velikih priča univerzalne povijesti zapadnjačke metafizike. Ono što je nakon kraja moderne države i znanosti preostalo od kulture svodi se na pir globalniih malograđana i na isušenu kaljužu vrijednosti koje više ništa nikome ne znače. Hm, zanimljivo, u prethodnoj rečenici dodiruju se Brecht i Kamov, njemački socijalno-angažirani avangardist kazališta i hrvatski britki avangardist prije avangarde, kralj svih anarhoidnih tendencija u umjetnosti uopće. Je li možda on smislio onu bojovnu parolu Forza Fiume? Kad se, dakle, spaja nespojivo, nostalgija za belle epoque i kritički aktivni nihilizam, onda smo mi koji tu „kulturu“ proizvodimo svojim egzistencijalnim usudom nužno izvan svih tih besmislenih i krajnje provincijalnih polemika između tzv. kulturne ljevice i njezinih korifeja uzaludnih i passe bilježnica s pohabanim koricama i tzv. kulturne desnice koja ceremonijalno uvodi u igru islužene koncepte neohistoricizma i patetičnoga domoljublja, a od brige za zaštitu spomenika tzv. kulture ne dolazi dalje od najznačajnijeg hrvatskog kulturpolitičkoga reformatora, doduše mađaronske provenijencije, Izidora Kršnjavoga i nakon njega velikog imotskog socijalističkoga graditelja Stipe Šuvara. Hrvatska je u svojoj kulturpolitičkoj tradiciji imala samo dva velika reformatora i oba su bila „odnarođena“, jedan na stranu Jelačićeve paradne sablje s Fernkornove konjaničke skulpture, a drugi na stranu vjernosti titoizmu i kozmopolitskim idealima samoupravnoga socijalizma. Tertium non datur. I što ćemo sada s tom jadnom i žalosnom kulturnom ljevicom i desnicom u našoj maloj morbidnoj arkadiji, koja, doduše, nije baš nalik onoj Krležinoj balkanskoj krčmi gdje se svjetla pale da bi se odmah ugasila, već je ipak napredovala u hodu u mjestu svoje vjekovne kulturalizacije i politizacije ničega? Ništa, odavno je za bilo što odveć kasno i prohujalo je vrijeme za bilo kakve iluzije velikih transformacija. Nitko ni s jedne ni s druge strane ne vidi zapravo ono toliko jednostavno i transparentno što je 1979. godine najavio Lyotard, a moji su skromni prilozi u četrdesetak knjiga o tehnoznanostima, tehnosferi, biopolitici, estetici, propasti i bijedi intelektualaca, dobu oligarhije i nemezi političkoga i politike, kao i studije o znanosti o slici, arhitekturi, filmu, dizajnu, glazbi ionako izvan ovog prostora i vremena, da dolazi epoha jezičnih igara kao formi života u kojima kulturu i politiku zamjenjuje dispozitiv tehnosfere koji će jednom zauvijek sve te arhive revizionističkoga sjećanja na davno doba slave i junaštva prebrisati bezobzirno i bez grižnje savjesti, onako kako je to i jedino moguće, zbiljsko i nužno. Goetheov stih iz Fausta uvijek valja citirati za svaki budući kraj, jer nikad nitko ništa ljepše i bolje nije niti će ikad smisliti. Unter das mit Recht: denn alles was ensteht, ist werth da§ es zugrunde geht.

March 6, 2024
Vrijeme je rijeka bez obala

Vrijeme je rijeka bez obala

Marc Chagall, izniman nadrealistički slikar-pjesnik, godinama me je obuzimao svojim metafizički snovitim, emotivnim i simboličkim figurativnim slikama. Naslov njegove apsolutno najdojmljivije slike koja se datira 1930.-1939. godine glasi Vrijeme je rijeka bez obala (Le temps n’a point de rives). Riječ je o ulju na platnu 100 x 81,2 cm. Mnogi autori cjelokupnu njegovu slikarsku umjetnost uobičajeno određuju epitetima očaravajućih i atmosferičnih kompozicija koje izazivaju osjećaj blaženstva, sreće i nostalgije. Spomenut ću samo da Ingo F. Walther i Rainer Metzger u monografiji naslovljenoj Marc Chagall 1887-1985 Malerei als Poesie, B. Taschen Verlag, Köln, 1987, str. 58. navode riječi njegova biografa Franza Meyera kako „Picasso označava trijumf inteligencije, a Chagall svetkovinu srca.“ Već je otuda razvidno da formalni prijepor slikara vezanih izvorno uz kubizam i poslije uz nadrealizam ima spoznajno-estetske konzekvencije i za čitavu povijest moderne slikovne umjetnosti. Analitički precizna konfiguracija boje i oblika u Picassa i poetski nadahnuta struktura mitsko-mesijanskih prizora sa Chagallovih platna s miješanjem židovsko-kršćanske simbolike ukazuju na razdvajanje i spajanje onog što je tradicionalno u povijesti zapadnjačke civilizacije bilo iskazano pojmovljem uma i osjećaja. Pred mnogim Chagallovim slikama u spokojstvu muzejske tišine ne možemo, doduše, prigibati koljena kao pred njegovom slikom Kristova raspeća iz 1938. godine u maniri židovsko-bjeloruske narodne predaje koja ima tragove hasidizma, ali stoga možemo satima motriti u vlastitoj opuštenosti u zagonetnost figurativnoga plavetnila te rijeke bez obala s ribom-pticom, drvenim satom i zagrljenim ljubavnicima što nadilaze svu vremenost i vremenitost svijeta jer čistoća ljubavi nije „od ovoga svijeta“. Uz ezoterične oblike, izrazito jarkih boja – ujedno prirodnih i simboličkih – njegove slike uistinu postaju svojevrsne alegorije uzvišene kozmičke perspektive. Sam je Chagall smatrao kako je “umjetnost iznad svega stanje duše”. Ako je, dakle, taj produktivni psyché ili duša svijeta ono što pokreće umjetnost u svim njezinim preobrazbama, onda se ovo kozmičko-ljudsko utjelovljenje u oblicima i snovima pokazuje kao smisao sveze ljubavi i stvaranja svagda novoga u svijetu bez nasilne redukcije života na idejne kalupe i modele. Dostatno je, primjerice, uroniti u magično okrilje slike Vjenčanje iz 1944. godine iz koje zrači aura sveze neba i zemlje u ljepoti samoga čina sjedinjenja i začudne simbolike figura na slici koja prizivaju u pamćenje židovsku hasidsku predaju njegove rodne Bjelorusije. Da bismo razumjeli stil i značenje njegova složenoga djela koje možda ima u hrvatskome novijem slikarstvu analogiju u fascinantnome opusu Nives Kavurić-Kurtović, čini se uputnim protumačiti ono što slika Vrijeme je rijeka bez obala emanira u svojem oniričkome putovanju kroz rijeku sjećanja. No, prije toga nužno je ponešto kazati o njegovu životopisu koji pripada na navlastit način tragici i mesijanskoj otvorenosti 20. stoljeća s njegovim radikalnim obratima, revolucijama, misaonim subverzijama i raskolima, estetskim i umjetničkim hirovima i preusmjerenjima onog što pojmovi modernizma i avangarde i danas označavaju unatoč tome što smo zapali u stanje tehnološkoga nihilizma i efekta ponavljanja onog što je već bilo i dogodilo se. Marc Chagall je rođen 1887. u židovskoj obitelji u blizini Vitebska, danas u Bjelorusiji, ali u to vrijeme pripadao je Ruskome Carstvu. Prije Prvog svjetskog rata putovao je između Sankt Peterburga, Pariza i Berlina. U tom razdoblju stvara vlastitu sinkretički stil u korpusu moderne umjetnosti, zasnovan na idejama prijenosa istočnoeuropskoga i židovskog folklora u imaginarij destruirane slike svijeta koju je Ortega y Gasset u svojem amblematskome eseju nazvao procesom dehumanizacije umjetnosti. Godine Prvog svjetskoga rata proveo je u rodnoj Bjelorusiji, postavši jedan od najuglednijih umjetnika te zemlje i pripadnik avangarde, utemeljivši znamenitu Vitebsku umjetničku školu. Nakon Oktobarske revolucije preživljavao je radeći različite poslove umjetničkoga karaktera, prije nego što je ponovno otišao u Pariz 1923. godine. Može se ustvrditi da je razdoblje od 1930ih do 1948. godine njegovo zlatno doba autentičnoga stvaralaštva u kojem sve svoje motive i tematska okružja, simboličko i alegorijsko slikarstvo dovodi do najviše metafizičke razine osmišljavanja svijeta koji upravo tada hrli u vihor apokaliptičkih zbivanja. Tijekom Drugog svjetskog rata pobjegao je iz okupirane Francuske u Sjedinjene Države, gdje je živio u New Yorku sve do povratka u Francusku 1948. godine. Umjetnički kritičar Robert Hughes opisao je Chagalla kao “istinskoga židovskog umjetnika 20. stoljeća”. Prema povjesničaru umjetnosti Michaelu J. Lewisu, Chagall se smatrao “posljednjim preživjelim iz prve generacije europskih modernista”. Desetljećima je bio cijenjen kao svjetski najistaknutiji židovski umjetnik. Koristeći medij vitraja, stvorio je niz remek-djela za katedrale u Reimsu i Metzu, kao i za Fraumünster u Zürichu, prozore za UN i Institut za umjetnost u Chicagu te Jeruzalemske vitraje u Izraelu. Također je radio velike slike, uključujući dio stropa pariške Opére. Imao je dvije osnovne reputacije, kako to naglašava Lewis: kao začetnik modernizma i kao veliki židovski umjetnik. “Zlatno doba” modernizma doživio je u Parizu, gdje je sintetizirao umjetničke forme kubizma, simbolizma i fovizma, a upravo je utjecaj fovizma iznjedrio nadrealizam. Ipak, kroz te faze njegova stila ostao je eminentno židovski umjetnik, čiji je rad bio jedno dugo sneno sanjarenje o životu u njegovom rodnom selu Vitebsku. “Kad Matisse umre”, primijetio je Pablo Picasso 1950-ih, “Chagall će biti jedini slikar koji će razumjeti što je zapravo boja“. Chagallova su djela posve prožeta njegovim židovskim nasljeđem, često uključujući sjećanja na njegov dom u Vitebsku i impresivnu narodnu kulturu. Ove teme su one kojima se Chagall neprestano vraća. Neki su tvrdili da je njegov stil slikanja nakon rata bio suzdržaniji, sklon melankoliji, čak se prisjećajući vremena postimpresionizma, ali kao i uvijek, njegovo je stvaralaštvo jedinstveno i neponovljivo chagallovsko. Tijekom duge i plodotvorne karijere možemo jasno prepoznati njegovu poetiku u svim fazama njegova rada. Kasno djelo od 1950ih do smrti 1985. godine rekapitulira sav grandiozni opus tako što podaruje svakoj slici, poput primjerice Koncerta iz 1957. godine, ono univerzalno u singularnosti. Sve iznova postaje uzneseni smiraj jedne nesvodivo čiste ljepote koja nas meditativno krijepi i u strahotnome času iščeznuća. Ipak, njegov je rad razotkrio dublje razine rezonantne, lirske emocionalne estetike, kao i glazbe i kulture, tog dubokog razumijevanja židovske baštine uopće. Vratimo se sada slici Vrijeme je rijeka bez obala. Temeljni razlog njezine paradigmatske auratičnosti zacijelo valja pripisati nečemu što je značajka Chagallova navlastita nadrealističkoga onirizma. Nije, naime, posrijedi tek unošenje Bretonova zahtjeva za poniranjem u nesvjesno područje snova kako to iskazuje u Manifestu nadrealizma. Snovi i snovitost u slikarskome imaginariju Chagalla proizlaze iz kolorističke alegoričnosti njegove ideje umjetnosti kao duše svijeta. Ono što Picasso tvrdi da je jedini Chagall nakon Matissa shvatio smisao boje u modernome slikarstvu nije vidljivo tek u načinu korištenja jarkih crvenih boja i svih nijansi zagasito plave. Boje su uvijek unaprijed određene svojim metafizičkim otajstvom i simboličkim značenjem. Od Platona do Plotina i Goethea, od rimskih fresaka do vitraja u katedralama i židovskim sinagogama sveudilj Europe i Zapada, boje emaniraju smisao ideje i zbilje. Bliskosti i razlike kulturnih izvora grkstva, židovstva i kršćanstva mogu se uočiti u tome što je baš Marc Chagall možda i ponajbolji primjer sinkretizma i hibridnosti u modernoj umjetnosti. Da bi boje omogućile učinak stvaranja duševnih raspoloženja melankolije i nostalgije za djetinjstvom kao iskonom svijeta, nužno je njihovo auratiziranje prizora koji nisu slučajni kaos preobrazbi života, već su spoj mitsko-religiozne reinterpretacije onog iskustva duhovnosti koje je uistinu obilježilo židovsku kulturu istočne Europe. Naravno, sve to je moguće samo iz hasidske tradicije koju je na svoj način utjelovio i veliki poljski pisac Bruno Schulz u njegovim proznim djelima poput Dućana cimetne boje i Sanatorija pod klepsidrom. Likovi koji se pojavljuju na Chagallovim slikama u svim stadijima njegova poetskoga onirizma prisutni su i u Schulzovim pripovijestima, ali uz jednu važnu razliku. Ljubavnici i muzikanti, folklorno prikazan život obješenjaka i duhovnjaka, u prostorima koji su ograđeni rustikalnim stilom života ovog naroda na rubu svjetova, ne bi nikad bio toliko prihvaćen kao koloristički okvir kolektivnoga stereotipa življenja u sjeni stradanja i uništenja da Chagall ne unosi u sliku ono što filozof Jean-François Lyotard naziva sublimnim iskustvom „prikazive neprikazivosti“. Chagall stoga u svojem fantastičnom i nadrealističkom stilu, vodi promatrača na vizualno putovanje koje briše sve opstojeće granice između stvarnosti i svijeta snova. Slika Vrijeme je rijeka bez obala prenosi nas u svijet apsolutnoga vremena mašte. Već iz naslova slike postaje bjelodano da je riječ o nadilaženju prostorno-vremenske zbilje. Ako rijeka nema obala, onda to i ne može biti zbiljska rijeka koja teče zemaljskim prostorom od izvora do ušća. No, nije stvar u zbiljskoj rijeci, već o metafori za razumijevanje vremena onkraj granica zadane stvarnosti. Slika, dakle, ne prikazuje realni prostor i vrijeme kakvo jest, pa niti može simbolički predstavljati nešto uistinu realno iz životnoga iskustva čovjeka. Njezina je nakana da poremeti sve parametre zbilje tako da je uzdigne na razinu snoviđenja i mašte. Zato je nadrealnost prizora s ove slike nužno u dekonstruiranome rasporedu uprostorenja ribe-ptice, drvenoga sata i zagrljenih ljubavnika. Čudesni likovi, lebdeće kuće i nebeska tijela u kombinaciji s Chagallovim majstorstvom poteza kistom stvaraju osjećaj nezemaljskog svijeta koji fascinira ljubitelje umjetnosti. Dodatni razlog veličajnosti ove slike u slikarstvu 20. stoljeća nastaje iz njezine višeznačne simboličke otvorenosti za daljnja tumačenja. Jednom je sam Marc Chagall rekao da slikar ne smije nikad slikati tako što će apriorno nastojati unijeti u strukturu slike ono neiskazivo i neprikazivo, ono simbolično što sjedinjuje metaforičnost i alegoričnost. Svi ovi preostaci metafizike s njezinim davnim sjajem mita i religije sada se pojavljuju kroz snoviđenje i nadilaženje granica između stvarnosti i mašte. Drugim riječima, ono što se ne može jezikom iskazati ulazi u prostor osjećanja svijeta s pomoću simboličkoga upućivanja na figure i znakove arhetipa židovske hasidske metafizike. Ova slika, međutim, uključuje mnoštvo simbola da bi prenijela skrivene poruke o ljubavi, duhovnosti i ljudskoj egzistenciji u stanju raskola i raskorijenjenosti. Ponavljajući motiv zagrljenih ljubavnika slika Vrijeme je rijeka bez obala otvara problem moći vječne ljubavi, dok one lebdeće kuće predstavljaju međupovezanost između sjećanja i realnoga svijeta. Chagallov kolorizam obuhvaća nijanse plave, crvene, žute i zelene boje. Emocionalnost koju stvara ovaj sklop kontrastnih boja pridonosi tome da se vizualna kompozicija pojavljuje kao snovita glazba uzvišenih sfera. Chagallovo vješto korištenje boja daje umjetničkom djelu osjećaj života i energije, čineći ga doista nezaboravnim. Prikaz pokreta i toka rijeke na slici još je jedan razlog njezine posebne slave. Chagall majstorski prenosi osjećaj kretanja kroz vrtložne poteze kistom i elemente koji se preklapaju. Vrijeme je rijeka bez obala Marca Chagalla paradigmatska je slika europskoga modernizma, uz Picassove Gospođice iz Avignona, Cézanneov ciklus Planine st. Victoire, Kleovu sliku Angelus Novus i možda još de Chiricovu Misterij i melankoliju ulice. Želimo li intuitivno razumjeti bit vremena koje je prohujalo i ostavilo iza sebe blistave tragove majstorstva, patnje i uzvišenosti u onome što je 20. stoljeće krasilo za razliku od ovog trijumfa „beskonačne brzine“, kako to pokazuju Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija?, onda nam hermeneutičko bavljenje slikarstvom nije ni u kakvoj funkciji teksta i književnosti. Naprotiv, slika postaje autonomnom riznicom smisla čak i kad je tehnički objektivirana kao u fotografskome snimku trenutka u stvarnosti. Chagallova slika s tako nadmoćnim naslovom istinska je slika viška oniričke transcendencije s kojom vrijeme koje je sagorjelo u vlastitoj imploziji ostavlja još samo znakove bijega ljudske egzistencije iz zatočenosti prazninom i banalnošću žrvnja tehnički vođene svakodnevice. Ljubavnici i glazba nadilaze svojim nebeskim poslanstvom sve muke i besmisao trajanja, razaranja svijeta i uništenja ljudskosti uopće. Imamo umjetnost, zar ne, da bismo uživali u onoj istini koja nas ne prisiljava na logiku apsolutne racionalnosti, već nas otvara misteriju življenja kao poetske uzavrelosti i pohvale slici koja ne završava s narcističkim ništavilom. Umjesto toga, Chagall svetkuje zanosne i žarke boje ozarenosti koje i svu melankoliju povijesti dovodi do sreće što smo poput ribe-ptice i drvenoga sata iznad svih trivijalnosti prolaznosti, sami i zajedno s Drugima, što s njima dijelimo osjećaj ovog neponovljiva trenutka kad plavetnilo slike Vrijeme je rijeka bez obala prožima dušu svijeta i kad znamo da je toj i takvoj duši namijenjeno ugasnuće pod svodom jedne proživljene vječnosti koju ne možemo drukčije iskazati doli užitkom u pogledu na ono što boji podaruje svjetlost, Ono nosi i uvjetuje bit slikarstva i kad je sve pusto i prazno. Ono što jezik više ne iskazuje, a slika još uvijek možda pokazuje samo ako smo emocionalno ugođeni na toliko ljepote što Chagallovo djelo Vrijeme je rijeka bez obala pruža i današnjem pokloniku slikarstva.

March 5, 2024
Stari, dobri Kant

Stari, dobri Kant

Stari dobri Kant, kao i uvijek, daje sigurnost u razmišljanju o svijetu i promišljanju svijeta kao mogućeg reda proizašlog iz metafizičkoga sustava trijade ontologije, etike-politike i estetike, ili čistog, praktičnog uma i moći suđenja. Tako je i u znamenitome spisu Spor fakulteta (Streit der Fakultäten) iz 1798. godine, u bilješci 17 u kojoj govori o ʺpraznovjerju kao nagnuću da se u ono, što se ne misli da se događa prirodnim načinom, ima više povjerenja, nego u ono što se dade objasniti prema prirodnim zakonima – bilo u onom fizičkom ili u onom moralnom. – Može se dakle postaviti pitanje: da li biblijska vjera (kao empirijska), ili obrnuto, da li moral (kao čisto umska i religijska vjera) treba da učitelju služi kao rukovođ. Drugim riječima: je li nauk od Boga, jer stoji u Bibliji ili on stoji u Bibliji, jer je od Boga?ʺ (Immanuel Kant, ‘Spor fakulteta’, u Branko Despot, prir. I preveo, Ideja univerziteta, Kant-Schelling-Nietzsche, Globus, Zagreb, 1991., str. 77.) Ako filozofija u svojoj vjekovnoj navadi pita o smislu bitka, onda po analogiji s ovom Kantovom ironičnom, zar ne, intervencijom u razumijevanje pojma dogmatizma vjere i njezina teologijskoga opravdanja u sustavu sveučilišnog obrazovanja, filozofija mora biti u istome položaju, uz bitnu razliku. Zapitajmo se je li smisao bitka uistinu temeljno ontologijsko pitanje zato što to stoji u Heideggerovu Sein und Zeitu ili zato što stoji u Sein und Zeitu od iskona biva nabačeno kao temeljno ontologijsko pitanje? Odnos Boga i Biblije pretpostavlja objavu, ali bez Knjige ne postoji objava ove povijesne abrahamovske religije. Isto tako, bez Heideggerova pitanja o smislu bitka iz perspektive destrukcije tradicionalne ontologije nema mogućnosti da izvorno mišljenje o smislu bitka dođe na vidjelo u novom načinu kazivanja u 20. stoljeću. Iako je dogmatizam samo formalno vezan uz nauk vjere, a sloboda mišljenja uz povijest filozofije kao povijest metafizike i njezina prevladavanja, očito je da se od Kanta odnos između teologije i filozofije pojavljuje kao bit svekolikoga spora fakulteta o biti mišljenja koje određuje svaki mogući odnos između objave Boga i slobode promišljanja smisla bitka. Spor nije pravno-političkoga karaktera, jer je to samo izvanjska forma odnosa teologije i filozofije u doba prosvjetiteljstva i sekularizacije. Mogli bismo još ironičnije uz bok Kantu kazati da Knjiga koja tvrdi da je Bog objavljen i da je to prva i posljednja istina bitka uopće, uopće nema potrebe dokazivati svoju tvrdnju iz jednostavnog razloga što Knjigu ne pišu ljudi iz svoje glave, nego Bog kroz njihove priče i parabole. Uostalom, teologija i nije drugo negoli sveza mita i filozofije drugim sredstvima, naime onim u kojem priče kao parabole nose značajke simbolički i metaforički shvaćene Božje prisutnosti poput novozavjetnih priča o Isusovoj pretvorbi vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. Filozofija nikad nije bila ‘priča’, iako ono što Lyotard govori o vladavini tzv. malih priča ili meta-priča (récits, meta-récits) nije nikakva nova ‘naratologija’, već izraz iz nužde za novi tzv. referencijalni okvir ili semiotički kazano označitelj nakon kraja metafizike. Za filozofiju je u svim mogućim pristupima jedino odlučujuće ono što proizlazi iz mišljenja kao konceptualne arhitektonike svijeta, čisto pojmovno kazivanje koje nužno mora biti univerzalno u svojim posljednjim nakanama. Kad se Kantov Spor fakulteta danas iznova tumači kao ‘aktualan spis’ onda to valja smatrati krajnje nemisaonom postavkom. Nije uopće problem u političko-pravnome okviru današnje nedovršene sekularizacije u tzv. post-liberalnome društvu o čemu je ponajviše ostavio traga Habermas u svojim prilozima. To ne govori u prilog ‘aktualnosti’ Kanta, nego u prilog protuprosvjetiteljskim tendencijama današnjeg tzv. povratka religije, pri čemu u nekim slučajevima teologija pretendira biti nadomjestak realizirane metafizike religije i morala i jedina prosuđivati o tzv. bioetičkim imperativima u suvremenome društvu. Pravi problem je u posvemašnjoj ne-aktualnosti Kanta i njegova Spora fakulteta i to iz jednostavnoga razloga što su i teologija i filozofija u suvremenom okviru sveučilišnoga obrazovanja u informacijskome društvu s vladavinom tehnosfere već neutralizirani i suspendirani oblici ‘duhovnoga bitka’. Drugim riječima, potrebni su samo zbog opravdanja metafizike u sporu s apologetima pozitivnih tehnoznanosti i onog što iz ideje umjetne inteligencije nužno proizlazi. Što? To da su Bog kao temelj objave i Čovjek kao izvor mudrosti izvan onoga što AI želi i uspostavlja kao fundamentalno načelo svoje misaono-aplikativne Moći. Riječ je o vladavini računanja-planiranja-konstrukcije onog neljudskoga koje preuzima u svoje ‘ruke’ sve što je preostalo od teologije i sve što je preostalo od filozofije u akademskome načinu artikulacije. Oboje, naime, kao što je to još promislio Heidegger u predavanju „Fenomenologija i teologija“ iz 1927. godine u Tübingenu su određene iz modernoga razumijevanja pojma znanosti. ʺVulgarno shvaćanje odnosa između teologije i filozofije orijentira se rado na formama opreke vjere i znanja, objave i uma. Filozofija je objavi daleko, od vjere slobodno tumačenje svijeta i života; teologija, – tome nasuprot – jest izraz vjeri primjernog, u našem slučaju kršćanskog shvaćanja svijeta i života; filozofija i teologija tako uzete tada su izraz napetosti i borbe dviju svjetonazornih pozicija. Ovaj se odnos ne odlučuje znanstvenom argumentacijom, nego načinom i razmjerom i snagom svjetonazornog uvjerenja i navješćenja. Mi uzimamo problem ovog odnosa otpočetka drukčije, i to kao pitanje o odnosu dviju znanosti.“ (Martin Heidegger, „Filozofija i teologija“, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja: Rasprave i članci, Naklada Naprijed, Zagreb, 1996., str. 63. S njemačkoga preveo Branko Despot) Ako se ovaj odnos između teologije i filozofije tako postavi, onda je posve bjelodano da u duhu Kantova spora fakulteta danas stvari nisu više iste i nikad više neće ni biti iste. Stvari su takve da tehnoznanstvena logika autopoietičkoga načina mišljenja-izvedbe-djelovanja nadilazi svu metafizičku ‘veliku priču’ o dogmatizmu i skepticizmu. Umjesto toga, imamo ‘novu objavu’ čiste vizualizacije kao konceptualnoga holograma jednog pragmatičkoga mišljenja koje iz know-how stvara svagda nove alate mišljenja i tako od sveučilišta konstruira neljudsku igru eksperimentalnoga doba tehnosfere. Istraživanje potire u drugi i treći plan poučavanje koje će uskoro biti posve virtualizirano i kao takvo imat će ulogu know-how vođenja kroz upute za konstrukciju nečeg kao nečeg, kao što danas već imamo na Youtube milijun primjera ove radosne igre kojim demokratizirani ‘učenjaci’, ‘izumitelji’, ‘gurui’, ‘mandarini’, ‘veliki meštri’ i ‘veliki profesori’ savjetuju korisnike svoje mreže kako da ovo znanje uporabe u tzv. praksi. Stari, dobri Kant ostaje kao takav ipak samo stari dobri Kant i od njega se može naučiti da je ljudski rod u stalnome napredovanju k boljemu, naime, onome što je Nietzsche nazvao nadčovjekom. Bolje je uvijek manje gore od gorega, ali je isto tako i više bolje od najgorega.

March 4, 2024
Kamigrafijski simulakrum: Japan

Kamigrafijski simulakrum: Japan

1988. godine napisao sam studiju za Japanese Foundation u okviru jednog projekta u Zavodu za kulturu Hrvatske koja se bavila promišljanjem odnosa znanosti, kulture i tehnologije polazeći od specifičnog religijskoga sinkretizma japanskoga šintoizma, konfučijanstva i zen-buddhizma. To je prvi i posljednji put da sam zaronio u tekstove koji problematiziraju tzv. mistiku Istoka, iako je Japan od samoga početka ovaj istočnjački duhovni supstrat ponajprije indijsko-tibetskoga buddhizma prisvojio i transformirao za svoje shvaćanje kulture. Na tvrdoglav način nastojao sam krajnje kultur-deterministički stvoriti konceptualnu matricu koja će funkcionirati kao čarobni ključ povezivanja Zapada i Istoka i pokazati da je tzv. opčinjenost Zapada s japanskim načinom mišljenja i umjetnosti istoznačna s istom fascinacijom Japana zapadnjačkom metafizikom i književnošću. Bilo mi je, dakle, stalo da umjesto da rušim ovu dogmatsku jednoznačnost japaniziranja Zapada, pokažem koliko je ona uvjetovana pozapadnjačenjem Japana. Konceptualnu matricu koju sam ‘izmislio’ nazvao sam kamigrafijski simulakrum i studija koju sam kasnije na hrvatskome objavio u svojoj knjizi Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996, bila je naslovljena ‘Japan – moć kamigrafijskoga simulakruma?’ (str. 81-108.) Jasno je da ova sintagma spaja postmodernu teoriju simulacije i simulakruma Baudrillarda i izvorno japansko šintoističko božanstvo prirode, kami. Kami-grafija je, metaforički govoreći, tekstualnost koja se upisuje u kognitivne matrice nečeg krajnje nespojivoga kao što je izvorni politeizam i deizam s opsjednutošću tehnološkoga dispozitiva moći. Između iskona i nadmoćne suvremene tehnologije primijenjene 1980-ih godina u postindustrijalizmu Japana u svim područjima života očito postoji mnogo više od onog što se u sociologijskome diskursu naziva kulturnim determinizmom. Pogledajmo neke poznate primjere koji će dokazati postavku o međusobnoj interkulturalnoj komunikaciji i civilizacijskim korelacijama japanske filozofije i umjetnosti s onim Zapada. Prvo što upada u oči jest da je taj suodnos otpočeo intenzivno tek s japanskom Meiji-modernizacijom krajem 19. stoljeća. Prije toga, zbog svekolike izolacije od kapitalističke moći Zapda, postoje kao što je poznato samo strogo kontrolirani dodiri ili djelovanje malih trgovačkih naseobina Nizozemaca u gradovima na japanskoj obali. 20. stoljeće postaje stoljećem prožimanja međusobnih utjecaja između dviju posve različitih kulturnih galaktika. Neću ovdje posebno isticati da su Meiji-reformatori Japana, oni koji su presjekli vjekovnu feudalnu zatvorenost spram Zapada, svoje obrazovne institucije nastojali prilagoditi onim državama u Europi poput Njemačke koje su joj po duhu kolektivne pokornosti Zakonu i autoritarnim načinima vladanja bile najbliže, uz preuzimanje nekih obrazaca modernosti iz američkih sveučilišnih programa. Najveći japanski književnik 20. stoljeća Yukio Mishima, inače fanatični militarist i nacionalist koji je nakon neuspješnoga ‘puča’ protiv demokratske vlasti poslijeratnoga Japana izvršio ritualni seppuku, bio je posve začaran Proustom i Dostojevskim, dok je najveći japanski filmski redatelj Akira Kurosawa u nekoliko navrata govorio koliko su ga flamansko slikarstvo i francuski impresionizam estetski oblikovali. Naposljetku, najveći japanski filozof 20. stoljeća Kitaru Nishida prevodio je Heideggerov Sein und Zeit i bio zagovornik Husserlove fenomenologije koju je stvaralački tumačio na svoj način. Japansko kulturno oblikovanje Zapada u 20. stoljeću najviše se može vidjeti 1960ih u Americi kad D. T. Suzuki drži predavanja o zen-buddhizmu, a mnoge akcionističke i performativne skupine iz Tokyja predvode trend ove ekspresivne tjelesnosti u suvremenoj umjetnosti, dok 1980ih japanski modni dekonstruktivizam s Yamamotom, Myake i Kawakubo u Parizu postaje najznačajniji stil radikalne mode, što isto tako vrijedi i za novi arhitektonski stil Toya Ita, Kenga Kume i drugih postmodernih de-konstruktora tradicije u graditeljstvu. Najznačajniji, pak, suvremeni japanski filozof Kojin Karatani je neomarksistički mislilac. Usput, nisam u njegovim postavkama pronašao mogućnost ‘novoga mišljenja’, a Nishidu sam samo jednom citirao u jednom tekstu o Heideggeru i prostoru u četvrtome svesku svoje Tehnosfere. Nije to slučajno. Japanski je kamigrafijski simulakrum do kraja 20. stoljeća bio u znaku kreativnoga prisvajanja tuđih misaonih tradicija kao nastavka onog što je već od samoga početka u religijskome smislu bilo određeno pihvaćanjem buddhizma i konfučijanstva. Nigdje na svijetu nema sličnog primjera u takvim razmjerima. Ono što je japansko par excellence spoj je primordijalne isključivosti ove izolirane nacije-države i eklektičke hibridizacije. Sve se ‘melje’ tako da iz različitih izvora ono duhovno postane tijekom vremena autentična japanska duhotvorina poput zena i ceremonije čaja, poput samurajskoga mača i etičkoga Koana ovog militantnoga viteštva, poput fanatične odanosti Caru kao nastavku odanosti Ocu obitelji, klanskome Vođi, šefu korporacije. Moram priznati, unatoč Kurosawi i Mishimi u estetskome pogledu njihovih djela, unatoč modno-arhitektonskoj dekonstrukciji, nikad me ovaj japanski šinto-kolektivizam naroda i kulture nije dodirnuo da bih mislio kako je nužno znati sve o filozofiji, umjetnosti i kulturi Japana tijekom povijesti da bi se razumjelo ‒ što? Povijest svijeta kao avanture i propasti svjetskoga duha u 20. stoljeću? Nikad više nakon toga nisam napisao ništa o Japanu. Doduše, nisam baš mnogo ni čitao njihove književnike koji su počeli dobivati Nobelovu nagradu, kao ni gledao filmove njihovih novijih redatelja nakon velikog modernizma s Kurosawom i Ozuom, koji visoko uvažava i Gilles Deleuze u svojem Filmu 1-2. Moji su studenti iz estetike i kulture spektakla često pisali seminare o japanskim subkulturama, pa sam mogao vidjeti i što se to ‘novo’ zbiva na planu kreativne hibridizacije fetišizma u svijetu ekscentrične mode. No, ispravite me ako sam ‘zapadnjački’ zatucan nakon što sam koncem 1980ih pročitao čitavu biblioteku knjiga iz japanologije, pogledao malu videoteku najboljih filmova i malu videoteku radova iz suvremene umjetnosti. Ne vidim, naime, više ništa ‘veliko’ u japanskome kamigrafijskome simulakrumu otkako je 1990ih Kina otvorila novo poglavlje u globalno-planetarnome osvajanju svijeta svim sredstvima od pseudo-kvalitete masovne proizvodnje svega i svačega do sve boljih aplikacija tehnosfere s programima umjetne inteligencije. Što to znači drugo negoli da je na mjesto tzv. istočnjačke mistike nastupio duh istočnjačkoga tehničkog pragmatizma. I to je sve što još valja reći na kraju ove bilješke. Uz samo ovaj dodatak. Moj tekst iz Postmoderne igre svijeta (str. 108.) završava ovako. ʺPa ipak preostaje jedno očajničko pitanje: je li tehnički nihilizam kamigrafijskoga simulakruma samo druga strana istoga svjetsko-povijesnoga prokletstva – pada u vrijeme beskrajnoga napretka?ʺ

March 3, 2024
Čovjek s foto-objektivom

Čovjek s foto-objektivom

Tvrđu uređujem uskoro 25 godina, a u dvobroju za 2023. godinu uvrstio sam nekoliko tekstova Borisa Groysa o velikom francusko-ruskome filozofu kraja povijesti Alexandru Kojèveu, autoru glasovitih predavanja krajem 1930ih godina u Parizu koja su kasnije ukoričena pod nazivom Kako čitati Hegela. Već smo za 20. jubilarni broj Europskog glasnika 2015. godine pripremili prijevode njegove prepiske s Carlom Schmittom 1950ih godina o problemu kraja ideje Europe i budućnosti političkoga i politike s obzirom na kraj nacije-države. Iako je sam Kojève formalno napustio bavljenje filozofijom krajem 1940ih godina, jer je kao tehnokrat Europske banke za obnovu i razvitak putovao svijetom i bavio se dosadnim poslovima birokratskoga upravljaštva, to ne znači valjda da su mnogi pronađeni spisi, dokumenti i fotografije iz Ostavštine zalog nekog životopisa nalik povijesti administrativnoga službenika bez boje, okusa i mirisa ili bez strasti filozofijski i politički nesumnjivog genija 20. stoljeća. Objavili smo tada u Europskome glasniku i raskrinkavajući prilog jednog američkoga autora koji Kojèvea optužuje da je bio Staljinov špijun u službi vanjskih poslova Francuske nakon 2. svjetskoga rata i da je pod pseudonimom slao Sovjetima svoje strateške procjene moći i slabosti liberalne demokracije u zapadnoj Europi. Odmah sam ‘posumnjao’ ne u dokazni materijal američkoga politologa, već u vrijednost strateških procjena onog tko je najozbiljnije shvatio Hegelovu postavku o kraju povijesti i do kraja se svojeg života držao onog što je pisao o problemu kraja rada, ostvarenju tzv. Univerzalne države i kraju politike u ekonomsko-kulturalnim sukobima između naroda u svjetskoj povijesti. U tematskome bloku Tvrđe br. 1-2/2023. godine nalaze setri Groysova teksta, a jedan naslovljen „Proizvodnja duha“ posebno je izazovan jer govori o prosudbi tzv. konkretne umjetnosti njegova strica, Vasilija Kandinskoga, uz Mondriana, najvećeg ʺapstraktnogaʺ umjetnika 20. stoljeća. Za Kojèvea, kaže Groys, umjetnik je radnik koji proizvodi autonomne, umjetne objekte. Da bi stoga postalo istinski autonomno, umjetničko djelo mora radikalno reducirati svaku želju za reprezentacijom koja umjetnost povezuje sa svim drugim životinjskim, prirodnim željama i potrebama. U eseju “Konkretne slike Kandinskoga” iz 1936. godine Kojève tvrdi da umjetnička djela Kandinskoga djeluju askezom i redukcijom svega prirodnoga. Prvo što otpada jest, dakle, ta povijesno-umjetnička teza da je riječ o umjetnosti i umjetniku apstrakcije. Što znači apstraktno drugo negoli ono što je ne-konkretno, odnosno u formalno-sadržajnome smislu estetskoga pojavljivanja redukciju na nepredmetnost koja se iskazuje bojom ili linijom, npr. plavo, vertikala-horizontala, a u slučaju Maljeviča formom kvadrata, trokuta, beskonačnoga pravca. Ako bismo htjeli biti još ‘precizniji’, onda bismo za Velikog Meštra Mišljenja uzeli upravo onog kojemu je Kojève posvetio čitav misaoni život. Hegel, naime, tvrdi da je ono apstraktno početak mišljenja u smislu kako su bitak i ništa jedno te isto, pa svo bogatstvo razmišljanja o zbiljskome stanju bitka počiva na onome što je konkretno jedinstvo apsoluta kao supstancije i subjekta. Konkretno, dakle, prethodi apstraktnome, ali ono ne može imati svoju neposrednost bez apstraktne forme mišljenja. Stoga je proces apstrakcije svagda svođenje zbiljskoga života na misaone elemente ili na početak svekolike konkretizacije. Radovi Kandinskoga, kako Groys slijedi Kojèvea, nisu otuda apstraktni, već konkretni, odnosno autonomni i konkretni kao bilo koja druga prirodna stvar. Međutim, ta umjetnička djela nisu proizvodi “prirodne kreativnosti”, već prije neprirodne “duhovne negativnosti”. Oni smanjuju svu reprezentaciju, a time i sve objekte prirodne želje. Tijela ovih umjetnina su spiritualizirana tijela, odnosno djela Kandinskoga su inkarnirana negativnost, inkarnirani duh. Pogledajmo sada što Groys u ovome tekstu koji sam preveo s engleskoga izvodi u tumačenju Kojèvea. On, naime, kaže da Kojève ide dalje od Kandinskoga prema redukciji i negaciji. Da bi ilustrirao status umjetničkoga djela kao autonomne stvari, Kojève koristi primjer monokromnoga slikarstva i kaže ovo. ʺMuzej koji bi se sastojao isključivo od listova prekrivenih različitim uniformnim bojama bio bi, bez sumnje, muzej slika: i svaka od tih slika bila bi lijepa – pa čak i apsolutno lijepa – neovisno o tome je li bila “lijepa”, što će reći, “dopadljiva” nekima i “nedopadljiva” drugima, bila bi lijepa – pa čak i apsolutno lijepa.ʺ Zapravo, monokromne slike vrlo su se rijetko proizvodile, izlagale i o njima raspravljalo u vrijeme kada je Kojève napisao ovaj esej, kako nastavlja Groys svoje tumačenje. Nekoliko je iznimaka: tri jednobojne slike Aleksandra Rodčenka — plava, žuta i crvena — predstavljene na izložbi „5×5=25” (Moskva, 1921.) o kojima je govorio Nikolaj Tarabukin u svojoj knjizi Od štafelaja do stroja (1923.), jedan od ključnih tekstova ruskoga konstruktivizma, koji je Kojève najvjerojatnije poznavao. Tarabukin je monokromne Rodčenkove radove proglasio “posljednjim slikama”. Oni su završili povijest slikarstva, tvrdio je Tarabukin, pretvarajući pojedinačnu sliku u objekt. U svojem eseju Kojève naglašava da je monokromnu sliku stvorio čovjek i da je ne može proizvesti priroda. Groys, međutim, kaže da se isto može reći za sve tehnički ili industrijski proizvedene predmete. Stavljanjem bilo koje industrijski proizvedene stvari u muzej kao gotove – uz jednobojnu sliku – otkriva se čista, autonomna forma te stvari. U teoriji, razlika između umjetnika i a radnika tako nestaje. A suvremeni muzej postaje mjesto epifanije suvremene svjetovne radne askeze. Ovo je Groysov nema sumnje sjajan zaključak. Samo bih dodao ovome još nešto. U tekstu Groysa o Kojèveu govori se o ‘proizvodnji duha’, a pojam je proizvodnje od Platona do Hegela i Marxa ključ za razumijevanje onog što povezuje poiesis i téchne, rad i tehnologiju. Povijest ne može stoga nikad biti prirodna povijest ako već nije duhovna proizvodnja onog što određuje odnos čovjeka i prirode, na čemu Kojève inzistira u svojem egistencijalističkome čitanju Hegela. Problem je s Kojèveom, na što nigdje Groys ne skreće misaonu pozornost jer njegovo shvaćanje Hegela je blisko Kojèveu, u tome što on Hegela ‘antropologizira’. To znači da je ovo veličajno tumačenje Hegela u 20. stoljeću koje je nadahnjivalo francuske mislioce poput Bataillea, Lévinasa, Arona, Sartrea i Blanchota, zapravo svojevrsna redukcija Hegelova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja Apsoluta. Redukcija je u ovom slučaju na rubu misaonoga promašaja, ali kako će se to pokazati, baš je Kojève, na kraju svojeg egzistencijalno-ontologijskoga obrata u biti metafizike, proročanski sagledao što zapravo uopće znači u konzekvenciji ne samo konkretna umjetnost Kandinskoga, već ponajprije nastanak tzv. posthistorijskoga stanja u kojem umjesto sukoba između čovjeka i prirode, duhovne proizvodnje i onog što je postalo opredmećeno kao učinak rada, sve smjera prema nestanku dijalektike povijesti i umjesto toga ljudi se suočavaju s prazninom svoje ‘ljudske prirode’ u tehnički realiziranome svijetu svojih žudnji i potreba. Groys, dakle, na kraju teksta kaže i ovo. Za drugo izdanje Kako čitati Hegela, Kojève je ovoj bilješci dodao drugi dio. Ondje piše da je 1958. shvatio da “hegelijansko-marksistički kraj povijesti još nije došao, nego je već gotovo postao sadašnjost, ovdje i sada.” Prema Kojèveu, (osobito) američki način života dopušta i čak navodi obične ljude na potrošnju i tako ih pretvara u “zadovoljne životinje”. No, kako primjećuje Kojève, sovjetski i kineski građani njegova vremena također žele sudjelovati u potrošnji, postati poput Amerikanaca. Ako se to dogodi, inzistira Kojève, to će značiti da će nestati ljudsko biće koje je, kao što znamo, definirano duhom askeze. Ono što ostaje bit će ljudske životinje. Kojève piše: ʺNakon kraja čovjeka, ljudska bića počinju graditi svoje kuće kao dabrovi, stvarati glazbu kao kukci i žabe, igrati se kao mladi sisavci i voditi ljubav kao odrasle životinje. To znači da se ne može reći da će ove ljudske životinje biti sretne – one će samo biti zadovoljne. Diskurs, Logos će nestati – ljudski jezik će biti poput jezika pčela. Nestat će ne samo filozofija nego i Mudrost. Jer u tim post-povijesnim životinjama više neće biti razumijevanja svijeta i sebe.ʺ I, što ćemo sad nakon što je Kojève unatoč možda padu ispod razine u tumačenju apsoluta u Hegela, ako njegovo čitanje usporedimo s Heideggerovim i Sutlićevim, pogodio u bit stvari tako neotklonjivo radikalno da sam u kušnji nakon toga bilo što suvislo reči? Ništa. Za postpovijesnoga Čovjeka umjetnost može biti samo ‘konkretno-apstraktna’ jer se više uopće ne referira ni na što drugo negoli na tehnički konstruirano ‘društvo’ i njegove relikte kao što su to bile monokromne slike Kandinskoga i Rodčenka osobito, koje je Tarabukin uistinu pogođeno nazvao posljednjim slikama. Zato Kojève nakon toga nije više pisao o umjetnosti, ako je suditi po onome što Groys ima u vidu kao čovjek koji je imao uvid u njegovu Ostavštinu. Ali je zato putovao azijskim zemljama i Amerikom i fotografirao sve živo i neživo poput parafraze Vertovljeva Čovjeka s foto-objektivom. Posljednje slike ʺkukaca, žaba, dabrova, mladih sisavaca koji vode ljubav kao odrasle životinjeʺ samo su posljednji dokaz da je čak i Priroda odustala od ‘jezika pčela’ i postala tehnički proizvedeni otpad duha. Zamislite, Kojèveu je bilo jasno još prije 80 godina da ćemo se od sada na smrt dosađivati do vječnosti bez obzira čime se bavili. Prokleta je ‘stvar’ taj ljudski Dasein, to egzistencijalno čudovište koje piše, slika, sklada glazbu i misli samo zato što mu je to „prirodna nužnost“. Ali, što kad se iscrpe rezervoari ove nužnosti i priroda postane slobodom Duha kojem se više ništa drugo ne da osim da postane kukac, žaba, dabar?

March 2, 2024
Odlazak iz Sirakuze

Odlazak iz Sirakuze

Evo, zar nakon ovog što ću nastojati komentirati u bilješci koja slijedi ima još dostatno razloga za postavku kako je sve u našem suvremenome svijetu drukčije i različito od pradavnih vremena kad su tirani uzurpatorski vladali i najvećeg mislioca Grka i metafizike Zapada držali u kućnome pritvoru u tvrđavi na Sirakuzi? Sve je jasno. Naime, Platon u svojem znamenitome Sedmome pismu govori o svojem iskustvu filozofijskoga prosvjećivanja Dioniza II. sa Sicilije koje je okončalo gotovo fatalno po najumnijeg Atenjanina, jer ga je tiranin bacio u roblje na povratku za Grčku i da ga na brodu nije otkupio neki ugledni trgovac, njegov zemljak, glava bi mu bila doslovno ili u torbi ili zacijelo bačena divljim zvijerima za okrepu. U tekstu 326 a, b, c i d Platon kaže i ovo. ʺKonačno sam se uvjerio da sve sadašnje države imaju lošu upravu, jer je kod njih stanje zakona gotovo nepopravljivo ako ne dođe do nekog neobičnog zahvata potpomognutog srećom. I tako sam na hvalu prave filozofije bio prisiljen tvrditi da se pomoću nje može spoznati sve što je pravedno u životu države i pojedinca; da se stoga ljudski rod neće osloboditi nevolja prije nego ili pravi i valjani predstavnici filozofije dođu do državne vlasti ili vladari u državama nekom božanskom providnošću prionu uz pravu filozofiju. S takvim sam dakle uvjerenjem na svom prvom putovanju došao u Italiju i na Siciliju. Kad sam tamo stigao, nikako mi se nije svidio tamošnji način života, koji nazivaju sretnim, ispunjen italskim i sirakuškim gozbama: živjeti natrpavajući sebi želudac dva puta dnevno, po noći nikada sam ne spavati i raditi ostalo što je u svezi s takvim načinom života. (…) Stoga je nužna posljedica da te države neprestano doživljavaju promjene u svom uređenju, koje jedino može biti tiransko ili oligarhijsko ili demokratsko, i da oni koji u njihovo ime vladaju ne podnose ni da se spomene ime onog uređenja koje se osniva na pravednosti i ravnopravnosti.ʺ (Platon, Sedmo pismo, u Državnik, Sedmo pismo, FPN, Zagreb, 1977., str. 109-110. Sa starogrčkoga preveo Veljko Gortan.) Platon ovim putovanjem na Sirakuzu želi postati onaj koji nije samo teoretik politike, već i praktični državni reformator. Posve je logično da on Dionizija II. želi promijeniti kao državnika tako da ga nagovori da slijedi njegove ideje o uređenju pravedne države (politeia). Država pretpostavlja vladavinu unutar polisa koji je istodobno grad i prostor iz kojeg se rasprostire središnja vlast kao upravljanje društvom, a ne obratno. Uvijek je bilo tako da država prethodi društvenome ustrojstvu vladavine, tj. da je politika iznad ekonomije sve do kraja 20. stoljeća kad kapitalističke transnacionalne korporacije preuzimaju vladavinu nad državama i stvaraju mrežu oligarhijskoga poretka s neoliberalizmom kao Grand Ideology. U Sedmome pismu Platon kritički govori o nestabilnosti vladavine u državama koje su zasnovane na političkim načelima vlasti Jednog, Manjine ili Mnoštva, tiranije, oligarhije i demokracije. Razlika spram sadašnjega stanja jest u tome što u 21. stoljeću demokracija postaje formalna Moć vladavine koja spaja tirane i oligarhe kao izabrane predstavnike Naroda. No, glavna je razlika u tome što Platon i sam pojam demokracije, a to je isto tvrdio i Aristotel, ne smatra nipošto paradigmatskom formom slobode, jednakosti i pravednosti, već je to ono što su Grci nazivali aristokracijom, a što danas ima samo negativno značenje jer podsjeća na feudalnu vladavinu klasno-socijalne otuđene elite nad narodom. Ta elita, međutim, nije ona koju imaju u vidu klasični grčki filozofi koji aristokraciju drže vladavinom najboljih i najumnijih. Uostalom, izraz kojim je nazvan Aristotel označava čovjeka obdarenog najvišim krepostima ili vrlinama. U tekstu Sedmoga pisma razabiremo kako je problem uspostavljanja mudre i pravedne države zapravo u tome što Mnoštvo, koje dovodi do uzurpirane vladavine Jednog i Manjine, tiranije i oligarhije, ne želi promijeniti svoj način života. Drukčije rečeno, društvo kao kulturno određeni sustav tzv. vrijednosti se ne mijenja ili se mijenja tek izvanjski, možda Božjom providnošću ili prisilom koja se ne smije izbjeći ili će to i takvo društvo potonuti u mračno ‘prirodno stanje’. Još je nešto uistinu znakovito. Platon, naime, filozofiju shvaća kao nužnost ozbiljenja slobode čovjeka, a ne tek kao prazno umovanje o nečemu u svijetu. Sloboda označava mogućnost da čovjek dosegne najviši rang duhovnoga života, ali ne izdvojen od zajednice poput monaha i mistika, već unutar zajednice kao građanin polisa. Zato je Sokrat najznačajniji politički filozof Grčke i model za ozbiljenje Politeiae. Sokratova smrt predstavlja iskustvo poraza filozofije u doba vladavine tiranije i oligarhije, ali ujedno i mogućnost prevladavanja ovog kaosa i entropije istinskom brigom za dušu. Ovo će svojom vlastitom žrtvom u 20. stoljeću potvrditi i češki filozof Jan Patočka u borbi protiv totalitarne vladavine staljinističkoga komunizma. Ipak, filozofijsko razumijevanje biti političkoga i politike u Platona proizlazi iz onog što povezuje bit filozofije i bit čovjeka. To je mišljenje kao uvjet mogućnosti ljudske egzistencije. Bez mišljenja nikakvo djelovanje nije moguće, osim, dakako, onog koje počiva na svođenju ljudske biti na ono životinjsko, biološko, što Platon smatra pogibeljnim za život pravedne i ravnopravne zajednice. No, upravo taj život razuzdanosti i nagonskoga pregnuća postaje jedini cilj političke zajednice koja počiva na logici tranije-oligarhije-demokracije. Ako uz male preinake ovaj prikaz stanja stvari u doba drevnih Grka i u našim suvremenim postmodernim društvima i državama shvatimo neoborivim, vidimo kako zapravo ‘čovjek’ ne želi izaći iz tzv. okova svoje opčinjenosti carstvom strasti i materijalnosti na čemu je zasnovan i društveni poredak tzv. estetskoga kapitalizma kojemu političko i politika podaruju legitimnost i cilj svekolike ljudske težnje za srećom. Platon je izigran od Dionizija II. i prodan u roblje na povratku za Atenu zato što je tiranin sa Sirakuze ‘nagonski’ shvatio da mu filozof i filozofija remete političko utemeljenje pojma ljudske sreće bez kojeg tiransko-oligarhijsko-demokratska vladavina nema opravdanja. Zato je jedino u stoika s njihovim konceptom ugode i blaženstva, hedonizmom, pojam sreće u filozofiji imao svoje teorijsko doba refleksije, te kasnije u francuskome racionalizmu i moralizmu od Montaignea do La Rochefoucaulda, da bi tzv. pravo na sreću pojedinca bilo uspostavljeno kao cilj liberalizma u Ustavu američke demokracije. No, sreća je shvaćena anti-platonistički u smislu blaženstva kapitalistički ostvarenoga boljitka imovine i kreposnoga života. Mišljenje koje zahtijeva bit Politeiae ne pripada ovom materijalizmu liberalizma i vrlina umjerenoga hedonizma. Što iz ovoga valja zaključiti? Ponajprije, da između iskonskoga i suvremenog doba ne postoje bitne razlike u sadržaju političkoga i politike, ali postoje u formi ozbiljenja onog što nadilazi i društva i države danas, a to je globalno-planetarna totalna moć upravljaštva nad tzv. ljudskim žudnjama ili potrebama, te da se istinska filozofija ne može nikad lišiti mogućnosti da i sama ne zapadne u kušnju svekolike razuzdanosti upravo stoga što je tijekom zapadnjačke metafizike ono životno i ekstatičko tjelesno bilo pokoreno i žrtvovano tzv. duhu i duši. Imperativ obrata u biti metafizike najbolje je iskazao Nietzscheov Zaratustra izrijekom: Zahtijevat ću da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti! Platonov poraz na Sirakuzi nije bio nikakav poraz mišljenja pred tzv. Realpolitik, pa otpada onaj iskaz Hansa-Georga Gadamera da više nikad filozofi neće ići na oglede s diktatorima zato jer je to nedostojno filozofa kao takvoga. Ići će, itekako, i idu i dalje, ali ne zato što bi ponavljali Platonovu ‘ontologijsku grešku’, nego zato što je to od Machiavellija nužno promijenjeni stav koji od političkoga i politike ne vidi više svrhu ljudske egzistencije, već sredstvo za ostvarenje svojih pragmatičnih ciljeva. Platon je htio ‘preobratiti’ tiranina Dionizija II. na svoju filozofiju vladavine ideja nad zbiljom, dok od renesansnoga firentinskog politologa u službi Vladara ne samo da više nema visokih filozofijskih ciljeva, nego više nema ni filozofije kao smisla i svrhe života uopće. Postoji samo ono što Nietzsche u jednom fragmentu iz Ostavštine naziva logikom moći, masom i brutalnošću. To je kraj metafizičke ‘velike priče’ o filozofiji politike i Platonu kao njezinome istinskome utemeljitelju.

March 1, 2024
Pisanje i mišljenje

Pisanje i mišljenje

Jacques Derrida je jednom rekao kako biti znači pisati-ogled, esse est essai. Iako je naizgled riječ o igri riječi u latinsko-francuskome jeziku odnosno jezicima, misao je nadasve poticajna za razmišljanje. Biti znači, dakle, ogledati se pisanjem kao bitnom odrednicom stvaralačke naravi čovjeka. Ogled ili esej označava pokušaj da se pisanjem ozbilji bit čovjeka. No, očito je da se pisanje ne svodi na lijepu književnost, a niti na književnost kao civilizacijsku tekovinu. Jer postoje visoke civilizacije u povijesti koje nisu poznavale pismo. Pisanje je tiho govorenje u tekstu. Ono je urezivanje znakova u materijalnu podlogu pisma od kamena, papirusa, kože, stakla, digitalne praznine. Ali problem s Derridainim iskazom nije u predikatu, već u subjektu. Bitak, ono biti, jestvovati, da bi uopće mogao biti i kao glagol u svim jezicima određivati stvarima njihovo postojanje apriorno, mora imati smisao ili značenje u odnosu na onog koji jest tako da piše. Smisao bitka progovara kroz mišljenje kao kazivanje koje ljudskome govoru podaruje egzistencijalnu mogućnost slobode i u šutnji i ne-pisanju. O svemu tome, osobito u analizi Mauricea Blanchota i njegove ‘teorije pisanja’, govori moja knjiga Neiskazivost – O mišljenju kao pisanju, Litteris, 2019. No, ono što je otvoreno za daljnju raspravu jest ovo. Biti kao pisati ne odnosi se na pisca kao subjekta pisanja. Da bi tzv. subjekt uopće mogao biti piscem kao autorom nekog djela, mora postojati već unaprijed ideja Knjige kao Pisma. Zato istinska povijest Zapada otpočinje s Homerovim epovima Ilijada i Odiseja, te s knjigom koja se naziva BIBLIJA i odnosi se na svetu povijest židovskoga naroda i nastanak kršćanskoga nauka o mesijanskome iskupljenju. Knjiga, dakle, kao pisani jezik utemeljuje povijest, a ne slika. Mit sam po sebi ne može biti to, jer mu nedostaje ono što djelo kao događaj refleksivno i pripovjedno kazuje u formi ovjekovječenoga sjećanja. Pisanje je stoga nužno promišljanje o bitku i njegovu smislu jer se povijesno zbiva poslije događaja koji su se zbili u prošlosti. Homer govori o događajima odavno već dogođenim. Mitska je svijest otuda ono arhajsko na koje se odnosi ljudsko mišljenje tako što o tome kazuje, pjeva, slika i piše. Tzv. iterabilnost teksta u strukturalističkoj teoriji pisanja, Derridae posebno, upućuje na ponovljivost događaja u formi ljudskoga pamćenja, a ne sjećanja. Pamćenje je tehnički dispozitiv mišljenja, a sjećanje je mehanizam nesvjesne regulacije događaja u svijesti pojedinca. Tzv. kolektivno sjećanje je besmislica. Zašto? Zbog toga što se Nad-Ja ne može sjećati jer ne sudjeluje u povijesti kao živi svjedok u singularnome zbivanju. Postoji samo kolektivno pamćenje, a to je Knjiga, Muzej, Knjižnica, Arhiv, Tehnosfera. Odnos Knjige i Pisca nije nadređujući. Naprotiv, riječ je o korelaciji između teksta i tekstopisca koji mora poznavati jezik i znati čitati i pisati prema pravilima ne govorenja, već upravo pisanja. Tzv. lijepa književnost postaje uzor govorenju u visokim kulturama klasičnoga obrazovanja. Zato mi danas otkriće da su postojali i grčki hip-hoperi u književnosti u doba Sofokla i Euripida, te da su rimske klasičare ismijavali subverzivni populisti jezikom vulgarne ulice i plebsa zapravo ne znači ništa. Svaka je mistifikacija iskona nužna da bismo imali svijest kako je pisanje ono što odgovara mišljenju kao dostojanstvu kazivanja o smislu bitka. Nije, dakle, James Joyce slučajno u svojem Uliksu na kraju kroz ispovjedno kazivanje Molly Bloom pokazao kako moderno doba pretpostavlja spoj uzvišenoga i vulgarnog, onostranoga i opscenog, i da se tzv. oslobađanje jezika od hegemonije Smisla ili derridijanski kazano logocentrizma izvodi i kao nastanak novog jezika koji piše onako kako ne-suvislo i disonantno Tijelo govori. Pisati-kao-biti u doba tehnosfere ne znači više ništa drugo negoli postajati-hipertekstom, vizualnom semiotikom posthumane korporalnosti koja se beskonačnom brzinom umnaža i umrežava s drugim tekstovima kao slikama-događajima. Kao što riječi više ne teku od svojeg izvora do ušća poput postojane i mirne rijeke metafizike pisanja koja je svojeg Pisca pronašla u Danteu, Shakespeareu i Goetheu, tako je pisanje od traga u bitku kao prisutnosti postalo umrežavanje mreža svih postojećih i nepostojećih tekstova, babilonska ludnica svih jezika kao u Musilovu Čovjeku bez osobina. Esse est essai, da, ali ono što nedostaje u ovoj rečenici nije ni bitak ni pisanje, već kopula koja u svijetu tehnosfere više ne povezuje bitak i mišljenje. Ono ‘est’ je postalo posve problematično još od nastanka Joyceova romana Finnegans Wake. Kad je stvarnost snovita, a snoviđenja određuju život u suvremenosti, onda ni jezik pisanja više nije mirna rijeka metafizike, već mahnitost i kaos jednog doba koje više piše nego što misli, a umjesto Pisca piše sam autopoietički stroj bivanja za koji je ushićeni Friedrich Nietzsche kad je dobio svoj prvi mehanički pisaći stroj rekao i ovo, naprosto genijalno i naprosto nietzscheanski. Unsere Schreibmaschine schreibt!

February 29, 2024
Duplo dno povijesti

Duplo dno povijesti

Kažu da je Béla Hamvas nakon što su mu polupismeni egzekturi mađarske komunističke tajne policije bombom razvalili kovčeg prepun dovršenih i nedovršenih spisa, prijevoda Upanišada i Henokove Knjige Apokalipse, sjeo na obližnje brdo uz njegovu trošnu kuću za odmor uz rijeku i rekao ovo: ‒ Hvala Svevišnjem što me oslobodio strašnog grijeha taštine. Ionako sve to skupa nije vrijedilo ništa. Ako je ova priča istinita, a nije, onda nam je pisanje i trag mišljenja u knjigama uvijek prožeto nužnim promašajem života. Lako je homo pragmaticusima, jer njihovo je carstvo od ovoga svijeta u koristi i šteti onog što čine i što ima svoju konkretnu svrhu. Iako je, pravo uzevši, i njima i hamvaševcima, naizgled isto. Netko je ipak morao stolarski i rezbarski oblikovati taj kovčeg, a netko je morao smisliti učinak te bombe-kašikare. Neki Šandor i neki Gyjula nisu razmišljali o sebi kao o stvarateljima i umjetnicima, već o svrsishodnome umijeću svojeg posla. Mogli su, doduše, biti nalik srednjovjekovnim obrtnicima i biti uvjereni da to što čine jest originalno djelo. No, reprodukcija moderne tehnologije i kovčeg i kašikaru lišavaju taštine majstorske imaginacije. To ne vrijedi za spisateljstvo. Ono je duhovna emanacija taštine. Ako je čak neinventivno i glupo, barem ga krasi pečat originalnosti, zaštitni znak osobnoga besmisla. Ne vrijedi kukati za izgubljenim blagom vlastite genijalnosti. Hamvas je postupio uzvišeno i samokritički. Proglasio je svoje duhovne stvari bezvrijednim. I bio je u pravu, ako je ova priča istinita, a nije, jer nema svjedoka koji će to potvrditi. Totalitarni mađarski komunizam nadomješten je veličajnim liberalno-autokratskim orbanizmom napuhanog pijevca na gumnu, Hamvas je postao danas svjetskim imenom filozofijske ezoterije i mistike, a rijeka uz trošnu kuću i nadalje teče poput Upanišada do ušća Henokove Apokalipse. Kažem Vam, priču su smislili tajni agenti opozicijske tajne policije da napakoste režimu staljinizma nakon 2. svjetskoga rata i da javno prokažu glavnog prokazitelja, Staatsphilosopha Györgyja Lukácsa, autora glasovite ontološke čitanke staljinizma Povijest i klasna svijest, koji je krivac za Hamvasevu duhovnu izolaciju nakon izlaska njegove knjižice o mađarskome nadrealizmu. Kovčeg sa spisima nije raznesen u krhotine bombom-kašikarom, iako su majstori Šandor i Gyula zatočeni nakon posjeta Hamvaševoj izbi na dunavskoj adi pod optužbom da su švercali subverzivni materijal ‒ krvavice i devenice u kovčegu s duplim dnom. Dokaz možete vidjeti u kultnome filmu Péta Bascóa Krunski svjedok iz 1969. godine. Kao što se sjećate, glavni je junak filma debeljuškasti, prostodušni čuvar nasipa Jóseph Pelikán, koji jednog dana odlučuje prekinuti pravilo države o klanju svinja, pa u svojem podrumu zakolje jednu krmaču. I tada počinju njegove muke, jer završava u zatvoru. Naravno, pitate se kakve veze ima Pelikán i zaklana krmača s navodnim Hamvasovim grijehom taštine kojeg je oslobodio dotični Svevišnji, a nije ni riječ o onome iz Upanišada niti iz Henokove Apokalipse, a ponajmanje Apsolutu zvanom Partija iz Lukácseve Povijesti i klasne svijesti. Iskreno rečeno, nemam pojma. Samo znam da je gubitak kovčega s krvavicama i devenicama apsolutno nenadoknadiv. Duplo dno povijesti uvijek skriva mračne tajne i još poneku krunsku taštinu.

February 28, 2024
Go, Gilles, go

Go, Gilles, go

Umjesto šaha s njegovim jasnim i nepromjenljivim pravilima kao u biti metafizike Deleuze je volio go zato što se pravila uvijek iznova stvaraju. Igra postaje know-how, a ne naučena lucidnost povlačenja ideje za Platonovu masnu bradu. Iako je šah podrijetlom iz Indije, a ne Grčke, to ništa ne mijenja na stvari. Logika i matematika u obje su povijesne primordijalne strukture mišljenja svijeta gotovo identično posložene. Filozofija je grčka i indijska stvar. Sve drugo je go. Evo, najosnovnije informacije o ovoj igri. To je tzv. asptraktna društvena igra za dva igrača u kojoj je cilj okružiti više teritorija od protivnika. Igra je nastala u Kini prije više od 4000 godina. Vjeruje se da je to najstarija društvena igra do danas. Go su zapadnjački moreplovci donijeli iz Japana. Naravno, Japanci su sve kreativno ‘maznuli’ od Kineza od konfučijanstva do budizma, pa tako i ovu igru opsade prostora. Go se inače igra na drvenoj tabli zvanoj ‘goban’. Crni i bijeli igraju na ploči koja se sastoji od 19 vodoravnih i 19 okomitih linija koji tvore mrežu od 361 polja odnosno križanja. Svaki igrač ima na raspolaganju neograničen broj žetona koji se obično nazivaju kamenovi u svojoj boji. Igra počinje na praznoj ploči. Cilj je igre stvaranje teritorija koje kontrolira jedan igrač. Na kraju partije, zarobljenici – uzete ili mrtve figure – postavljaju se na križanja u protivničkim teritorijima. Uglavnom, za Deleuzea i Guattarija u njihovim spisima Anti-Edip i Tisuću platoa ova igra je metafora za logiku konteksta u njihovoj tzv. nomadologiji. Vidljivo je da je razlika između šaha i go igre u tome što šah pretpostavlja odijeljene fiksne prostore koji su i fizikalno i pojmovno kontrolirani odozgo. Ideja reda na nebu vlada nad kaosom na zemlji. Hijerahija je poredak apriorno zadan i on se samo prenosi novim generacijama kao matrica u koju se ne sumnja. Prostor, dakle, ne postoji nikako drukčije negoli kao apstraktno djelovanje moći kralja i kraljice vremena nad svim drugim podređenim figurama vječnoga poretka stvari. Monarhija je metafizički govoreći najidealniji poredak vladavine, a njezina je duhovna istina u aristokraciji. Tome usuprot, go počiva na logici deteritorijaliziranja-reteritorijaliziranja zemlje kao aksiomatike kapitalizma. To znači da je mreža koja povezuje kapitalistički ustrojen poredak svijeta fleksibilna i formalno demokratski isprepletena od čvorišta do čvorišta zato što teritorij svagda valja osvojiti za razliku od vertikalnoga rastezanja prostora kakav je bio mišljen prije Leibniza i Riemanna. Go otpočinje s praznom pločom, a šah s već uvijek do vječnosti postavljenim figurama u dva reda. Obje su igre simbolička reprezentacija ratnoga stanja kao nužnosti i kontingencije slobodne sudbine čovjeka u svijetu. Da ne bilo nikakve zabune i nesporazuma. Nomadologija je za Deleuzea i Guattarija konceptualna matrica ratnoga stanja. Obje igre, metafizike i pragmatizma, šah i go, nisu ništa drugo negoli prikaz i predstava ratovanja za prostor-vrijeme onog što je preostalo od povijesti. Izumitelj estetskoga objekta ili readymades, avangardni umjetnik Marcel Duchamp strastveno je igrao šah kao umjetnički događaj, jer igra je izvorište nastanka umjetnosti. Razlog je u tome što šah svojom logičko-matematičkom ezoterijom otvara mogućnost mišljenja unutar zatvorenoga prostora. Sloboda izmišljanja postaje nužnost pronalaska samo jedne-jedine mogućnosti spasa, pobjede, poraza ili remija. U go-alternativi sve je na osvajanju teritorija s relativnim mnoštvom mogućnosti. Problem je međutim u tome što rat nije mimesis igre, već je igra reprezentacija rata. Zato su obje igre, metafizike i nomadologije, već bitno odigrane i ne mogu biti i nadalje uzor za ‘veliku igru’ tehnosfere, za onu transklasičnu logiku kibernetike u kojoj igra nema dva igrača, već tri: životinju-čovjeka-stroja. Takva igra nadilazi transcendentalnu iluziju postojanosti vemena i pragmatičnu iluziju fluidnosti prostora. Posljednja igra pripada autopoietičkome sustavu umjetne intuicije homo kybernetesa koji se ne igra da bi oponašao već postojeći svijet apsolutne vladavine načela razloga niti se igra da bi predstavljao koloniju BORG u osvajanju prostora-vremena za stvaralačku hibridizaciju života. Homo kybernetes se više ne igra zato što je njegov način egzistencije onkraj logike i poetike igre kao takve. Homo kybernetes kao tertium datur računa-planira-konstruira sam umjetni život kao eksperimetalnu igru kaosa sa samim sobom. Svaka je dosadašnja igra bila neka vrsta reda i poretka čvrstih i fluidnih struktura i funkcija. Ova to više nije. Ona počiva na metastabilnoj ravnoteži kaosmosa. I zato je najpotresniji iskaz u suvremenoj filozofiji onaj Deleuzea i Guattarija iz spisa Što je filozofija? Potrebno nam je samo malo reda, da nas zaštiti od kaosa.

February 27, 2024
Mi, televizionari

Mi, televizionari

Priznajem, ja sam bio dijete televizije. U doba odrastanja 1960ih sve što sam „pokupio“ od velike umjetnosti i kulture, sporta i politike, bilo je omogućeno uz knjige iz javnih knjižnica ponajprije zahvaljujući televiziji i njezinim fantastičnim obrazovnim sadržajima tih prekretnih godina kad je svjetski duh sišao u kino-dvorane, družio se s velikanima kontrakulture i zajedno s McLuhanom tvrdio kako je medij poruka. Zato mi kritika društva spektakla koja je kulminirala 1990ih godina s pojavom interaktivnih medija i reality-showa nikad nije posve bila vođena adornovljevskim prezirom kulturne industrije. Naravno, bilo mi je u doba sazrijevanja početkom 1980ih godina razvidno da MTV i CNN ne samo da televizijsko zlatno doba dekonstruiraju preobrazbom u video-produkciju koja osim što je demokratičnija od klasične jednosmjerne televizijske komunikacije u bitnome mijenja i status filmskoga djela. Uostalom, 1988. godine Godard je ovaj vizualni obrat i zapečatio svojim video-esejem Histoir(e)s du cinéma. Ali, ključni obrat nastupa 1990ih kad s pomoću digitalne tehnologije dolazi do novog fascinantnoga i ujedno čudovišnog fenomena kao što je to reality-show. U pravu je Douglas Kellner kad tvrdi da su odjednom ljudi postajali poput likova iz filma Davida Cronenberga, Videodrom, ili poput onog što Talking Heads satirički ironiziraju u njihovoj pjesmi Television Man. I’m looking and I’m dreaming for the first time I’m inside and I’m outside at the same time And everything is real Do I like the way I feel?… Television made me what I am… (I’m a) television man. Dolaskom interneta završeno je razdoblje televizije koja je u teoriji medija i komunikacije imala povlašteno mjesto nastavka književnosti i filma drugim sredstvima. Mi, televizionari, bili smo djeca odgojena na Buddenbrookovima i Tarkovskome, na uživanju u predivnim glasovima spikerica nagrađivanih Ondasom, TV-nagradom za umijeće kazivanja i estetsku pojavnost, poput Gordane Bonetti, Helge Vlahović i Jasmine Nikić s ondašnje Televizije Zagreb, na fantastičnoj emisiji Ivana Hetricha 3-2-1 Kreni o filmu u kojoj su puna dva i po sata o misteriju i simboličkoj moći filmova francuskoga novog vala u studiju na francuskome govorili Claude Chabroll i diva Catherine Daneuve, a da ju nitko tada nije pitao o njezinim modnim preferencijama glede cipela ili o skandalima iz ljubavnoga života, već samo o njezinom načinu kojom pristupa glumi i kako studiozno ulazi u uloge, na televizijskom razgovoru u kultnoj beogradskoj emisiji o kulturi Petkom u 22 u kojoj Danilo Kiš na najvišoj diskurzivnoj razini odgovara na pitanja o Sartreu, intelektualcima, totalitarizmu i logorskoj književnosti Viktora Šalamova… Mi, televizionari iz rekao bi Stefan Zweig „jučerašnjega svijeta“, nismo mogli biti priključeni na dolazak onog što nazivam tehnosferom u formi masovnoga interaktivnog spektakla koji je teorijski izveden iz Deleuzeova pojma društva kontrole. Nismo mogli biti pripremljeni za pad u tehnički bezdan ovog radikalno-vulgarnoga narcizma iz jednostavnog razloga što je televizijska slika još uvijek bila kao što je to znao McLuhan mozaična slika, a to znači da je cjelina ili totalitet onog viđenoga određivao sastavne dijelove ili fragmente. Još uvijek zloduh kibernetičke tehničke slike s njezinim veličanstvom Kodom nije vladao sve do dolaska digitalnoga doba. I onda je uslijedio posvemašnji šok ekstatičke tjelesnosti, kao i spoznaje da je posrijedi doba koje određuje četvorstvo informacije-feedbacka-kontrole-komunikacije u otvorenosti zatvorenoga kruga. Taj krug kao reality-show metafizike opscenosti i posvemašnje virtualizacije života lucidno je ekraniziran u filmu Peter Weira, Trumanov show u žanru SF tragikomedije s najvećim holivudskim komičarem 1990ih Jimom Carreyem u glavnoj ulozi. Film jednostavno govori o čovjeku kojemu je njegov cijeli život tajno emitiran na javnoj televiziji. Otkrivajući da su svi ljudi koje je upoznao samo glumci u TV-showu, on dolazi do spoznaje da je ne samo njegov već i njihov život totalna obmana i konstrukcija života. Ali, nije problem u tome, već u paradoksu i aporijama novih digitalnih medija. Njihova je bit da u konceptu interaktivne slike sve postaje fragment nečega što više nema nikakav status totaliteta. Umjesto toga, slika reality-show televizije u svojoj hiperrealnoj simulaciji, kako je to ponajbolje pokazao Jean Baudrillard u svojim tekstovima o transparenciji zla u doba globalnoga spektakla, stvara pseudo-cjelinu koja postaje totalitet tek iz perspektive tzv. Velikoga Drugoga ili totalne kontrole svijeta uopće. Više otada nije bilo važno kako tko govori i koliko je elokventan i načitan, kako dostojanstveno i s lakoćom poput Orsona Wellesa i Petera O’Toolea u TV-showu Dicka Cavetta otvara pitanja o Shakespeareu i mogućnostima njegova jezika u vizualnoj kulturi postmodernoga sinkretizma, već kako svoje estetizirano tijelo kao sliku prodaje kao logo i brand onog što neki sociolozi danas nazivaju estetskim kapitalizmom. Ono što je postalo važno bilo je ovladati tamnim krajolikom kolektivno nesvjesnoga koji se zahvaljujući reality–showu nije preobrazio u subjekt kao samosvijest individualizacije, već u objekt kao vizualni fetiš totalne opscenosti, erotizma i performativnoga događaja kaosa. Biti-kao-masa i izgledati-kao-Narcis, živjeti kao celebrity i postaviti imperativ uspjeha stvaranjem slike o sebi kao show-biznis zvijezde, sve je to označilo preokret u odnosu jezika i slike. Isto je zavladalo u kazališnoj estetici posvemašnjeg ogoljavanja, vulgarizma i ekshibicionizma do krajnjih granica razlikovanja života i umjetnosti. Nije lako bilo gledateljima Eurokaza tih „revolucionarnih“ godina kad su različite neoavangardne skupine paradirale golim tijelima scenom nabacujući se šunkama i kad se nekoć velika američka ženska porno-zvijezda procesom duhovne i tjelesne preobrazbe pojavila kao izvoditeljica svojih udova i ekstremiteta u ekscentričnoj formi Lotosova cvijeta iz indijskoga hinduizma. Tijelo kao slika postalo je nužno prostor društvene emancipacije i teritorijaliziranje/reteritorijaliziranje potisnute želje. Nije, dakle, reality–show nikakva praznoglava forma masovnoga TV-barbarstva, već realizacija avangardne težnje o tome da život postane umjetnički događaj. Interaktivni spektakl zapravo je „spasio“ televiziju od propasti njezine mesijanske vizije da demokratizira i prosvjećuje i posljednje „idiote“ u kakvoj dalekoj provinciji gdje još i danas prognani Ovidije piše na zabačenom otoku Crnoga mora svoje Metamorfoze. Mi, televizionari, pripadamo posljednjoj svojti onih koji više ne gledaju ništa osim starih filmova u novim formatima, priključeni na svoje virtualitete i singularitete, svjesni da je sve to što još gledamo poput Benjaminova Planetarija i da je jedini užitak u tom gledanju što više ništa ne znači osim što biva otporom sveopćoj ravnodušnosti kao najvećim stupnjem misaone tolerancije u društvu spektakla.

February 26, 2024
Kroz divlju i praiskonsku zemlju

Kroz divlju i praiskonsku zemlju

Prepričat ću najupečatljiviju scenu putopisa Salmana Rushdieja s njegovim prijateljem putopiscem Bruceom Chatwinom kroz unutrašnjost Australije, od teritorija gdje žive Aboridžini do zaštićenih prostora s morskim krokodilima i dingo-psima, pa sve do svete planine Urulu. Možete sve ovo pronaći u njegovoj knjizi eseja, putopisa i kritika knjiga naslovljenoj Imaginary Homelands, koju smo većim dijelom objavili u časopisu Europski glasnik br. 4/1999, str. 7-105. u prijevodu Marijane Javornik. Prepričat ću zato da vidim koliko ću ‘fulati’ u detaljima i u zaključnoj poruci. Ako je uopće smislim. Dakle, Rushdie je 1980ih sudjelovao kao glavni govornik na PEN-konferenciji u Sydneyu. Nakon što je održao govor protiv zatiranja slobode govora u svijetu i obrane prava pisaca u borbi protiv svakojakih političkih tiranija, vjerskih i sekularnih, nekoliko dana je dolazio na različite panele, davao intervjue novinama i televiziji, mjesečario svojom hotelskom sobom i ubijao dosadu s dva daljinska za satelitske programe. Poput Božjeg glasa nazvao ga je u gluho doba noći Bruce Chatwin, rekao mu da se na brzinu obuče i spremi kofere, jer ga vodi na izlet po svojoj divljoj i praiskonskoj zemlji. ‒ Zaboravi PEN, dosta si gubio vrijeme po Sydneyu i hotelu bez veze. Vrijeme je za akciju. ‒ Bruce, svaka ti pjeva. Čekaj samo barem da operem zube i potrpam čarape i Djecu ponoći u kofer. ‒ Ne treba ti kalodont, imam dvije pljoske burbona iz Pertha. ‒ Evo me, već sam na vratima. Rushdie u putopisu divno piše o vožnji krajolicima užarenih pustara, kroz mrtve gradove rudnika salitre, dugom cestom prema sjeveru i više se ne sjećam spominje li one debele dlakave deve ili možda horor-kamione koji gaze u praskozorje otrovne ružičaste varane. Ali znam da mu je Chatwin strogo zabranio da ijednom spomen klokane u tekstu, pa makar ih cijelo krdo, čopor ili stado sreli na odmorištima uz benzinsku postaju i onaj sklepani drveni kao restoran koji glumi kaubojski saloon. U jedan su takav i svratili da se okrijepe. Na šanku dužine dva slanovodna krokodila sve je bilo krcato od bučnih i snažnih muškaraca. Chatwin mu je kazao da su to najvjerojatnije lokalni drvosječe eukaliptusa uokolo. No, ubrzo će se pokazati da je među njima i jedan poprilično načitan i solidno obaviješten o suvremenoj književnosti. Rushdieju je palo na pamet, ipak, nešto užasavajuće. Ništa čudno. Nakon silnih napada i fetwi na njega, onaj kojeg su zmije grizle taj se i čovjeka s Husqvarna 365 motornom pilom plaši. Naime, pored šanka, onako laisy i bez veze, lik je parkirao svoj radni alat dok je ispijao već peti viski s crvenom pivom. Salman se pomirio da ga neće umjesto u Londonu u strogo štićenoj zgradi stići kakav iranski jatagan ili zrno Magnuma, već motorka u australskoj dingojebini nalik motelu iliti sablasnoj kući iz onog teksaškoga horora. Kad je lik još onakav zadihan i ogroman ko Godzilla došao do njihova stola i zagledao se u Salmana ispitivački, noge su im obojici bile već obamrle. ‒ Vi ste sigurno onaj slavni pisac Salman Rushdie, zar ne? Gledao sam Vas neki dan na TV-u. Slažem se sa svime što ste govorili. Inače, pročitao sam roman Djeca ponoći. Doma ga imam u džepnome izdanju. Molim Vas, potpišite mi se na ovaj podložak za viski i pivu, da se mogu hvaliti s kime sam pio u ovoj nedodžiji. A koji, k…., Vi radite ovdje? Gazda, daj piscima rundu! Rushdie se s Chatwinom i svojim ‘fan-klubom’ iz australske pustare zadržao još podosta vremena tu noć u srdačnome i prijateljskome razgovoru. Otišao je van u jednom trenutku i vratio se s potpisanim primjerkom Djece ponoći za načitanog grmalja i duhovitoga orijaša. Svratištem je još dugo odjekivao gromki smijeh muškaraca za šankom, a iz đuboksa je treštao hit Bone Voxa i U2, Sunday Bloody Sunday. Nekoliko godina kasnije, kako piše Rushdie, dobio je pismo od Brucea iz Ognjene zemlje. Putopisac je pripovjedao o svojim novim planovima da vidi zalazak sunca u Atacami i da ako bude sve ok, dođe uskoro do Irske i prođe križni-Shizo-put kojim je 1937. godine hodočastio Antonin Artaud u nakani da zemlji sv. Patrika vrati onaj čudotvorni štap Isusa Krista. U tom pismu stajale su i ove riječi kao post scriptum. I još ovo, da ne zaboravim. Sjećaš se kad smo se ima tome već dosta godina nakon one Penove konferencije zaputili mojim roverom po unutrašnjosti Australije? Sjećaš se onog svratišta koji je glumio Batesov motel iz Psycha? Nema ga više. Zapaljen je. Tip kojeg su rendžeri jedva svladali i bacili ga u okove, sedmoricu je ljudi izmasakrirao motornom pilom prije no što je gazolinom užgao baraku. Bio si u pravu u obje stvari. Knjige su najava apokalipse i u svakoj arkadiji ima nešto morbidno. Tvoj Bruce

February 25, 2024
Heideggerova koliba vs. Wittgensteinova kuća

Heideggerova koliba vs. Wittgensteinova kuća

Želimo li vidjeti u čemu je bitna razlika u filozofijskome mišljenju između dva vodeća mislioca 20. stoljeća predlažem da analiziramo razliku između njihovih arhitektonskih projekata i umijeća. Nije, uostalom, slučajno da je upravo u biti arhitekture kao gradnje i utemeljenja kuće simbolički i bit filozofije kao metafizike. Heidegger je u Todtnaubergu u Schwarzwaldu sam podigao drvenu kolibu prema uzoru lokalne gradnje, a Wittgenstein je projektirao kuću za svoju sestru u Beču koja savršeno odgovora ideji kuće kao funkcije-znaka-uporabe bez dekorativnoga ornamenta. U prvome slučaju riječ je o zavičaju, poštovanju prirode i tradicije, jednostavnosti i smjernosti gradnje u krajoliku koji se stapa s ljudskim obitavalištem zbog toga što ovdje nema osvajanja zemlje i njezina pretvaranja u tehnološki dispozitiv. Kuća ili drvena koliba izgrađena je krajnje grubo, bez ikakvih uljepšavanja, a njezina unutrašnjost služi čovjeku da u njoj boravi na seljački način. Uostalom, Heidegger je nosio onaj zeleni šumarski sako, na glavi često imao bijelu kapicu, pored kolibe je bio stari bunar, uokolo nabacani trupci i sve je zapravo bilo u skladu s bavarskim navadama privremenoga boravka u prirodnome okružju i katkad ispomoći drvosječama na njihovim šumskim putovima (Holzwege). Dovodio je u tu kolibu u kojoj je pisao predavanja, svoje knjige i ispisivao Crne bilježnice (Schwarze Hefte) prijatelje i filozofe i pjesnike, poput Gadamera i Celana, i svima je odgovarao friški zrak, čašica šnapsa ili krigla piva da utaže žeđ i onda krenu u daljnje misaone i stvarne šetnje okolnim brdima. Njegov programatski tekst nakon što mu je ponuđena katedra na sveučilištu u Berlinu glasio je Zašto ostajemo u provinciji? (Warum Wir bleiben im Provinz?) Odgovor je označavao bit njegova cjelokupnoga mišljenja. Zato što je moderni velegrad Unheimlich ili njegovim jezikom kazano postav (Gestell) kao bit tehnike. Jedino u suglasju sa zemljom i zavičajem moguće je otvoriti mogućnost prebolijevanja metafizike kao opasnosti gubitka svijeta. Kuća u Todtnaubergu bila je stoga više od tamo neke kolibe ekscentričnoga mislioca sklonog seljačkoj nošnji, tradiciji i opuštenosti (Gelassenheit). Bila je to kuća za osmišljavanja bitka, a ne prostor histerične vikendaške relaksacije. Navest ćemo jedno važno mjesto iz Heideggerove pripreme predavanja „Umjetnost i prostor“ (Kunst und Raum) iz 1969. godine. „U razdoblju visoke grčke umjetnosti nije bilo nikakve teorije niti literature o umjetnosti. Homerovo i Pindarovo pjesništvo, Eshil i Sofoklo, arhitektura i slikarstvo velikih majstora govorili su sami za sebe. Govorili su ono što ovdje znači „govorenje“: objelodanjivanje, pokazujuće naređivanje i slušanje (An-und Einweisen). Umjetnost iskazuje čovjeku njegovo vrijeme, ono odakle potječe njegovo određenje. Njezina djela nisu bila izrazom društvenih stanja, niti svjedočanstva kulture, a nipošto tek opisi duševnih doživljaja. Djela su govorila kao pokazujuća jeka glasa koji je posve odredio cjelinu tubitka ovoga čudesnoga naroda kroz nekoliko stoljeća. (…) Umjetnost ne potrebuje nikakve izložbe. Ona sebe sâmu izlaže, naime svijet u otvorenosti svojih tvorevina.“ (Martin Heidegger, „Kunst und Raum“, u: GA, sv. 74, Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V. Klostermann, Frankfurt a. M., sv. 13, 1983., str. 197-198.) Iskonsko shvaćanje arhitekture otuda pripada odnosu spram prostora koji se ne smije estetizirati, postati funkcijom ljudske, a zapravo neljudske biti razaranja zemlje. Grčka i srednjovjekovlje još su svagda uzemljeni, unatoč tome što im hramovi i katedrale streme u visinu iznad ljudske mjere, osobito u doba gotike. No, prostor može biti mjestom obitavanja čovjeka i zemlje samo ako nije već uvijek spacijaliziran i funkcionaliziran. Heideggerova kuća stoga stoji pod brijegom Schwarzwalda ne kao znak, niti kao simbol očuvanja tzv. tradicionalne gradnje, već kao spomen-osmišljavanja bitka (Dank-Denken und Besinnung des Seins). Tome usuprot, o Wittgenstenovoj kući malo se toga ima za reći. Ona je funkcionalni znak mogućnosti, zbilje i nužnosti obitavanja u velegradu s obzirom na to da je logika moderne arhitekture kao u njegovu Tractatusu ili Filozofijskim istraživanjima ono što jeziku određuje njegove granice. Zato je kuća minimalistička, ne-ornamentalna, krajnje funkcionalna i služi svojoj primarnoj svrsi, dakle, stanovanju u gradu koji je postao od umjetničkoga djela prostorom suočenja blistave tradicije historicizma i avangardne destrukcije-dekonstrukcije same te blistave prošlosti koja služi još jedino za potrebe muzealiziranja suvremenoga života. Wittgensteinova kuća svjedoči o matematičko-logičkoj praznini svijeta. Baš zbog toga što je ovaj prostor postao mreža urbanističkoga kaosa, mora ga se zauzdati u težnji da ne proguta poput mitskog kita svojeg Jonu. Planovi izgradnje ovih paradigmatskih Wittgensteinovih kuća sveudilj modernih gradova isti su kao i Le Corbusierova globalna „jezična igra“ suvremene arhitekture koja počiva na metafizici linije, kvadrata, sklopa i petlje. Čak su i krugovi spiralizirani i predstavljaju beskrajnu otvorenost ove spacijalizacije s kojom smo naučili živjeti ne zato što je to naš izbor, već zato što je to naša gotovo tragična sudbina u doba kad nam Heideggerova koliba u Todtnaubergu označava posljednju postaju nade u povratak izgubljenome zavičaju (Heimat). Između šumske pastorale i velegradskoga podzemlja ne postoji više posredovanje. Nema više mogućnosti one hajdegerovske opuštenosti spram svijeta tehnike i tehnologije. Sve je to iščezlo dolaskom beskonačne brzine metastabilnoga kaosa tehnosfere čiji jezik nije kazivajuće osmišljavanje mythopoiesisa. Umjesto toga, jezik ove ravnodušne spacijalizacije proizlazi iz know-how Wittgensteinove jezične igre (Sprachspiele) koji graniči s ništavilom i zato za njegovu kuću u Beču znaju rijetki i uglavnom je ne posjećuju, dok za drvenu nastambu u Crnim brdima znaju mnogi koji su poput tragičnoga pjesnika Paula Celana proveli ondje kišovito, magleno jutro, puno sjećanja i vlage povijesti, ali i vjere u nadolazeći smisao Riječi. Todtnauberg Anrika, utjeha oku, napitak iz zdenca sa zvjezdanim kockicama povrh, u kolibi, u knjigu - čije li je ime primila prije moga? – u knjigu zapisan redak o nekoj nadi, danas, u nadolaznu riječ u srcu nekog tko misli, šumske ledine, neizravnane, orhideja za orhidejom, pojedinačne, osornost, kasnije, u vožnji, očito, koji nas vozi, čovjek, i on sluša, polu- prohodne staze od oblica u visinskoj močvari, vlažnosti, mnogo. (Paul Celan, Poezija, V. Masleša, Sarajevo, 1989., str. 535-536. S njemačkoga prevela Truda Stamać.)

February 24, 2024
Stihovi nizašto

Stihovi nizašto

Nema razloga ne složiti se s Borgesom, kada je na pitanje o najboljim knjigama i najvećim piscima svoga života odgovorio ironično da nikada nije zamišljao književnost po uzoru na sastavljače top-listi. Nema razloga, govorio je meštar od Knjiga, ne voljeti Shakespearea ili odbaciti De Quinceya, kovati u zvijezde Unamuna a ne zanositi se Kavafisom. No, ako se ipak nevoljko pristane na opću pošast top-listi, što nesvjesno svi podržavamo unatoč Borgesovu „spoznajnome relativizmu“ u pozadini, morat ćemo pristati i na već usvojenu prosudbu da je 20. stoljeće u znaku dvojice irskih apatrida ꟷ Jamesa Joycea i Samuela Becketta. Svako osporavanje te prosudbe, dakako, ne vodi ničemu, budući da je riječ o piscima posvećenima književnosti kao poslanstvu i kao eksperimentu, u mesijanskome i avangardnome smislu, ali s bitno drukčijim odnosom spram proroštva i spram kulta Novoga. Obrat u strukturi klasičnoga, realističkog pripovijedanja i u prekretnog romanopisca i dramatičara bio je apsolutno radikalan. Stoga se svi danas preživjeli avangardni pokreti u književnosti u odnosu na prekretne tekstove Joycea i Becketta doimaju se poput kajkavske inačice Shakespearove igre ꟷ Puno larme a za ništ. Samuel Barclay Beckett držao je Joycea svojim nedostižnim uzorom i učiteljem. Kako se uzor u načelu ne oponaša, ako učenik slijedi Nietzscheovo pravilo da se učitelja „mora ubiti u sebi“ da bi se pronašao izlaz iz slijepe ulice sljedbeništva, Beckettu je ostao tek ironičan sokratovski avangardizam kao poetički program. Ako izostavimo brojna tumačenja njegove estetske pozicije, što uglavnom slijede dovezne Adornove točke teorije moderne umjetnosti i udivljenje kazalištem apsurda, valja se prisjetiti što je sam autor antidrama, post-romana i „stihoklepstva“ rekao o vlastitome književnom radu: „Joyce, kao umjetnik, teži sveznanju i svemoći; ja, pak, radim u nemoći i neznanju.“ Bilo bi naivno pomisliti da je pisac enciklopedizmu poremećena reda suprotstavio novi oblik nekog anonimnog „plemenita divljaka“ što se iz obijesti dosade poigrava negativnom književnom alkemijom. Do redukcije simboličkoga viška značenja, do krajnje točke ogoljenosti čovjeka, svijeta i teksta samog, Beckett je došao pod plaštem akribijskoga umijeća suverena znalca. Prije no što se upustio u pustolovinu „pronalaženja oblika koji će rasporediti pustoš“, u čemu je vidio suvremenu zadaću umjetnika, pisao je na engleskome jeziku poeziju, eseje i studije. Kakvoćom se izdvajaju studije o Proustu i Joyceu. Skitajući se Europom, živeći po hotelima i svratištima, preživljava Drugi svjetski rat u Provansi kao anonimni uzgajivač rajčica, dokazujući poput učitelja mu, koji je u Puli liječio depresiju i otpočeo s pisanjem Dublinaca, kako je domovina tek mutan osjećaj sjećanja na zavičaj i mirise djetinjstva. Jer jezik je „kuća bitka“, ali i beskućništvo života. Beckett je u francuskome jeziku pronašao svoju viziju teksta/svijeta kao metafizičke nemoći i neznanja, promičući „svršetak igre“ poput kakva ravnodušna, ali ne i moralno invalidna apokaliptika. Svi njegovi romani (Molloy, Malone umire, Bezimeni, Kako stoje stvari), sve njegove drame i „stihoklepstvo“ opsesivno su usmjereni ispisivanju stanja diskurzivne nemoći čovjeka pred zidom neke univerzalne tjeskobe koja podaruje smisao kraju svih stvari. Zato je Beckett toliko suvremen. Ako nedostatak „priče“ proizlazi iz nemogućnosti vjerodostojne, vremenski artikulirane i ljudski osjećajne priče smislena opstanka, preostaje nam tek tapkati na kafkijanskim tragovima i uvijek nekoga vraga očekivati. Beckettu se stoga ne može jednostrano pripisivati sklonost beznadnome pesimizmu. Naprotiv, njegovi „junaci“ svoje opravdanje doživljavaju kao svjedoci opustošena reda, kao samosvjesne figure apsurdne igre do svršetka svih, figurativno iskazano, „figura“. Za postmoderne teoretičare Beckettov poučak u spisateljstvu postaje nezaobilazna točka svakog drugog početka s onu stranu novoga romana ili egzistencijalističkog prijenosa ideja u književne oblike. Egzegeti i interpreti ne posežu više samo za kanonskim dramskim tekstovima ili romanima iz 50ih godina 20. stoljeća. „Pravi“ Beckett, prispodobljen teorijskim paradigmama postmoderne, u rasponu od Ihaba Hassana do irskoga filozofa Richarda Kearneya jest pisac eksperimentalne proze sabrane u tekstovima poznatim pod nazivom Écrits manqués (Tekstovi nizašto) objavljenim 1965. (Ihab Hassan, Komadanje Orfeja: prema postmodernoj književnosti, Globus, Zagreb, 1992. i Richard Kearney, The Wake of Imagination: Ideas of Creativity in Western Culture, Hutchinson, London-Melbourne-Auckland-Johannesbourg, 1988.) U jednom od tih tekstova on propituje mogućnost zamišljanja nakon smrti autorske imaginacije. Ključni pojam koji objašnjava njegov postupak jest dobrovoljno (namjerno) sjećanje. U eseju o Proustu iz 1931. godine Beckett ustvrđuje da instrument evokacije nema nikakve vrijednosti ako nije upućen s onu stranu zbilje. Opasnost fikcije jest u tome što ona niječe Drugoga, preoblikujući iskustvo u estetski projekt autorskoga subjekta. Zato Beckett osporava namjerno sjećanje kao neizbježnu gangrenu romantizma. Kao „san luđaka“, fikcija nikad ne može pobjeći izvan zatvorenoga kruga vlastitih predstavljanja. Ukloniti tu gangrenu znači postaviti paradoksalnu zadaću: fikciju iznutra raskrinkati njezinim prividom. U Tekstovima nizašto, kao svojevrsnom oprisutnjenju barhesovskoga nultog stupnja pisanja, reducira se izvanjski svijet na svjetiljku što se pali i gasi. Beckett nas suočava, govoreći jezikom Jacquesa Derridae, s apokalipsom bez kraja. Ne postoji Drugi; nema perspektive; nema druge zbilje ni onostranoga svijeta ꟷ ljudskog ili božanskoga ꟷ osim zamišljanja same zamisli što završava unutar tekstualnih pravila jedne konačne igre. Beckettova je „dekonstrukcija“ zamišljanja strahotno radikalna. Čak se i tradicionalna metafizička metafora svjetla/sunca kao izvora života doživljava opsjenom. Znanje o podrijetlu i/ili izvoru postaje tek puko skeptičko ꟷ možda. Ovdje nije posrijedi čak ni fragmentarnost pripovijedanja. Ostavljajući nas i bez krhotina, Beckett stvar dovodi do paradoksalnoga kraja. Sada se istina fikcije razotkriva u samorazaralačkoj priči subjekta kojemu riječi i njihov smisao služe samo kao naznake nekog ničim poduprtoga jedinstva prostora i vremena. I Beckettovo pjesništvo, što ga on istodobno uzvišeno i posprdno naziva usputnim stihoklepstvom, pripada istom okružju tekstualnosti nizašto. No, za razliku od proze, ovi su stihovi nizašto jednostavno oslobođeni jednoznačnosti. Oni su čak naslovljeni tim majstorski porugnim imenom kojim se pučki, uvijek u negativnome kontekstu, označava pjesnike, premda je pojam etimologijski gotovo savršeno precizan, sukladan Platonovu nauku o biti jezika iz Kratila. Ondje se demijurg kao kovač riječi znamenuje obrtnikom smisla, pa bi sklepati značilo sabrano i majstorski skladati neku stvar. Stoga su oni ispunjeni razigranom ironijom, žudnjom za energijom riječi koja poništava kaos i mꞿk. Poput „škrabopisa“, dječjih nevinih poruka i spomenarskih glosa, oni izazivaju čuđenje i bude spokojstvo. Beckett se u Stihoklepstvu pokazuje i kao poeta ductus i kao poeta ludens. Stihovi nizašto, međutim, nisu baš tako ni za što bačeni na papir kao što ni rimski epitafi sveudilj carstva nisu bili usječeni u mramor zbog, eto, dekadentne mode Latina da pišu pjesme posmrtnice. Beckett uzima naizgled formu epitafa da bi pjevao o onome što se desakralizirano u modernoj kulturi uzima bez refleksije ꟷ o smrti i iščeznuću kao „činjenicama“ društvenoga opstanka. Sve se banalizira, pa tako i forma epitafa. Igra postaje višeznačna i ništavna. Jezični redukcionizam pojmovlja ništavila, ničega, nebitka, gubi posvećenu funkciju metafizike i oplošnjuje se kao tekstualni trik, igra koja kao u Axelosovim ili Finkovim meditacijama ima svrhu u sebi samoj. nikakvo ništa ne bude bilo nizašto toliko bijaše nikakvo ništa Beckettovo „stihoklepstvo“ ne iziskuje od čitača tih apsurdno-bizarnih epitafa i „škrabopisa“ neko dubinsko značenje, posljednju tajnu jezika i bitka. Daleko od toga. Uostalom, sam se pjesnik od toga čuva posvemašnjom nepretencioznošću. To su jednostavno katkad duhovite bilješke, katkad nepronične poruke imaginarnim ili zbiljskim osobama. U njima se očituje stilski purizam, jednostavnost i mꞿk ili muka s riječima. Nastojati im odrediti neku „uzvišeniju“ svrhu, osim u onome demijurškom smislu kovača i alkemičara riječi, bilo bi preuzetno i besmisleno. Užitak u čitanju tog tekstualno infantilnoga spomenara smrti, odlazaka i putopisnih krhotina, obrnuto je razmjeran njihovoj dužini. Evo jednog primjera: sanjaj beskrajno bez predaha ni o čemu Upravo to. Beckettov san ili poučak ꟷ ima li ga uopće? Nakon spoznaje da je opsjena romantizma u namjernome sjećanju davno ispričana priča, preostaje tek stvoriti druge opsjene. Beckett je radikalizirao kafkijanstvo tako što je pred publiku i čitatelje postavio figure ispražnjene od bilo kakve pojedinačne raznolikosti iskustva. Svatko može biti Nitko, ali Nitko ne može biti Vladimir, ni Estragon, što se baš ne bi moglo s izvjesnošću reći i za Godota. Bili oni klaunovi, groteskni pripovjedači svoga života na posljednjoj vrpci ili tek sablasni autor koji se na pozadini mita o smrti autora ꟷ prvoj i posljednjoj dogmi strukturalizma ꟷ poigrava riječima, i to ne kao stvarima nego nemogućnošću priče i pjesme uopće, njihova univerzalnost postaje pravom slikom besmislenosti opstanka one civilizacije koja je povjerovala da tehničkim napretkom doseže viši stupanj pisma o sebi samoj. Beckett je u tom naporu ostao osamljen. Bilo ga je nemoguće čak i oponašati. Za razliku od svoga učitelja, sveznajućeg i svemogućeg pisca novoga nereda u tekstu i svijetu, učenik je namjerno ostavio tragove nemoći. Ići tim tragovima znači tapkati u mjestu. Oni ne vode nikamo. Kao znakovi su nepouzdani. Najstrahotnija misao 20. stoljeća o pisanju kao svjedočanstvu nemoći ne pripada ipak Beckettovu angažmanu. Njegovo autorstvo, majstorstvo čak i u „stihoklepstvu“ znači tek da je strahotnu zbilju pretvorio u univerzalni tekst ljudskoga apsurda. Zato je Adorno bio u pravu što ga je držao ključnom figurom (svoje) estetske teorije moderne. No, teško je istinski uživati u tome tekstualno zatvorenome krugu nizašto/nikome/ničemu posvećenih tekstova. Još je teže povjerovati kako se iza tog pisma skriva neka apokrifna metafizička utjeha. Becketta je oduvijek bilo teško uhvatiti za glavu i za rogove: na isteku tlapnji stari jarac zbogom primoran reći najzad ležaju svom izmoren lovom namjerno je zagubio rogovlje svoje.

February 23, 2024
O arhitekturi kao stroju vremena

O arhitekturi kao stroju vremena

U svojim ubitačno-narcističko-kritičkim zapisima i teorijskim manifestima, knjigama, intervencijama u javni diskurs o usponu i propasti ne samo hrvatske arhitekture pod terapeutskim nazivom Tri pilule Krešimir Rogina izjavljuje bez kompromisa da arhitekti više nemaju svoje mjesto uzvišenih graditelja u prostoru dolaskom umjetne inteligencije, već ih jedino spašava od mesijanske eutanazije selidba u područje čistog duha kojim arhitektura prostor iznova promišlja i stvara-razara, baš onako kako je to kazao Walter Gropius da su sva naša djela samo krhotine. Rogina je kao moj dugogodišnji bliski prijatelj i suputnik u ovom ‘ludilu’ zvanom promišljanje suvremenosti na istoj liniji kao i moje postavke iz četvrtog sveska Tehnosfere u kojem se bavim pitanjem o ‘sudbini’ arhitekture nakon realizacije metafizike i kibernetičkome sklopu informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Ono što ne žele razumjeti tzv. filozofi u našoj maloj morbidnoj Arkadiji posvećeni istraživanju uglavnom ničega iz tradicije i modernosti shvaća jedan radikalno postmoderni arhitekt-pisac-provokator u svojim analizama digitalnoga doba još od 1990-ih godina. U biblioteci ‘Psefizma’ izdavača DAGGK, u kojem je kao urednik objavio niz knjiga Baudrillarda, Virilioa, Le Corbusiera, Cachéa, Tschumija, Augéa i drugih filozofa, antropologa i arhitekata, ustrajno je zagovarao onaj pristup koji povezuje veličajne vrhove arhitektonskoga majstorstva i ekscentričnog otvaranja apsolutno novih perspektiva u mišljenju-stvaranju koje arhitekturu približava eksperimentalnoj igri suvremene umjetnosti u trijadi instalacije-performativnosti-konceptualnosti. Razumijemo se i kad šutimo jedan protiv drugoga, i kad se ne slažemo oko nekih pitanja, primjerice oko statusa Rema Koolhaasa i njegova koncepta generičkoga grada. No, nije predmet ovog zapisa naša interakcija u prožimanju filozofske analize arhitekture s arhitektonskom teorijom i praksom. Ne, ono što me posebno intrigira u njegovu pristupu uvjetno rečeno modernističkoj tradiciji arhitekture na ovim prostorima jest njegova apsolutna apologija djela Viktora Kovačića kao prvoga u Pantheonu jedne jadne i bijedne kulture kao što je hrvatska koja i nadalje uzdajući se u načelo mediokritetstva i obuzdavanja i neutraliziranja velikih osobnosti jaše na metli tihe inkvizicije i javnoga odstrela svojih nesvodivih razmetnih sinova i kćeri. Rogina, dakle, tvrdi da je moderni duh Kovačićeve arhitekture u odnosu na isti slučaj slovenskog genija Jože Plečnika daleko iznad potonjeg s njegovim anticipirajućim stilom postmodernoga eklekticizma. I obrazlaže svoju tvrdnju da je Viktor Kovačić sav u ideji čiste materije kao ideje gradnje i vizualizacije prostora u duhu neoklasicizma, dok je Plečnik simbolizacija čiste forme u prostoru kontinuiteta povijesne tradicije poput njegova slavnog tromostovlja u Ljubljani i rekonstrukcije dvorca Hradčani u Pragu. Plečnik je, recimo to tako neobvezno i slikovito, platonist po zadatku spoja figuracije i ornamenta u strukturu moderne gradnje i urbanizma, dok je Kovačić neoklasični aristotelovski modernist kojemu je posvećenost titanskome oslobođenju forme iz arhajske moći materije egzistencijalna zadaća. Rogina poštuje Plečnikov projekt obnove i razgradnje povijesti iako ga ironizira i katkad mu prigovara sklonost pretjeranome esteticizmu kao kiču. Za njega je Kovačić naprosto paradigma čistoće duha modernizma jer ništa ne mistificira i ništa ne uvodi suvišno u svoju ideju jasnoće i kristalne strukture arhitektonskoga upisa u tkivo življenja nakon kraja slavne i neslavne tradicije gradogradnje. Problem s odnosom forme i materije, uvjetno kazano, jest u tome što je ova tipologija moderne i postmoderne arhitekture imala svoj referencijalni okvir društva i kulture kao znaka bezuvjetnoga napretka i skladnoga razvitka prostora izgradnje-razgradnje. Duh materije i duša forme unatoč silnih razlika u pristupu skladno su mogle prebivati jer ih je povezivala metafizička struktura onog što je već i suprematistički avangardist Kazimir Maljevič u svojim manifestima ostavio nedodirljivim u refleksiji odnosa staroga i novoga. To nedirnuto bijaše ideja grčkoga hrama kao univerzalnoga znaka s kojim arhitektura postaje umjetničko preoblikovanje ne samo prostora gradskoga obitavanja, već ponajprije smisla modernoga života koji postaje dinamičan i transverzalan u svim aspektima. Što je, dakle, bit ove raspre između modernizma i historicizma, neoklasicizma i postmodernizma u zamecima između Kovačića i Plečnika? Ne zacijelo da bismo se navijački svrstali uz jednog ili drugoga, pa glorificirali materiju i aktualnost naspram forme i bezvremenosti. Ne isto tako da bismo kritički prigovarali materijalistima i formalistima da su nedostatno poticajni za buduću arhitekturu, koja je uostalom posve ostala bez svojeg metafizičkoga oslonca i pluta u kibernetičkoj igri oprostorenja (Spatializing) i jednolične zapalosti u korporativnu logiku informacijskoga kapitalizma ‘developera’ i njihove svete mantre tzv. sinergije poduzetništva, inovacija i kreativnosti u tzv. epohi vladavine pragmatičkoga jezika know–how mišljenja. Ništa od toga. I Kovačić i Plečnik su tragovi onog što je arhitektura nepovratno izgubila, a to je demijurški čin stvaranja djela-kao-događaja ljepote, uzvišenosti, znaka i funkcionalnosti arhitekture koja je mogla još imati svoju autonomiju u doba nastanka ideja kuće kao stroja vremena. Danas je to muzealizirano zlatno doba arhitekta-kao-umjetnika koji je stvarao povijest i protiv svoje volje. Tehnosfera konstruira situacije i događaje, kao što digitalna arhitektura postaje estetizirano dizajniranje svijeta kao trijade potrošnje, prometa i zabave u tzv. generičkome gradu koji se urušava u svojim krhkim platformama od struna zato što je vrijeme preostalo za arhitekturu ono koje formalno i materijalno ‘oprostoruje’ ništa drugo negoli ustrojeno mišljenje totalne mobilizacije gradova kao apokaliptičkih metropolisa bez duha i duše, onog što su Grci nazivali kerygma i psyché. Arhitektura onkraj opreka forme i materije svodi se na društvo kontrole i na interaktivnu komunikaciju između znakova i slika bez značenja. I to je ono što se ne može izmijeniti nikakvom novom ‘revolucijom’ ni estetskom niti političkom, kao ni povratkom Kovačiću ili Plečniku, jer je prošlo vrijeme ljepote i utopije. Ovo je jednostavno doba entropije i zato nije začudno što je pred kraj života Francis Bacon slikao pijesak nalik pustinjskim dinama i što se posljednje mjesto gradnje u prostoru pronalazi još samo u pustinji koja raste neizmjerno, naprosto raste i to je naprosto tako.

February 22, 2024
Mase više nisu problem, već izostanak razloga pobune

Mase više nisu problem, već izostanak razloga pobune

José Ortega y Gasset objavio je svoju slavnu knjigu eseja i feljtona naslovljenu Pobuna masa (La rebelión de las masas) 1930. godine u Madridu.Bila je to knjiga u znaku onog što je sa Spenglerovom Propašću Zapada i Bendinom Izdajom intelektualaca postao filozofijsko-politički ‘žanr’ nečega što Nijemci nazivaju kritikom duha vremena, ili što je Karl Jaspers preciznije imenovao duhovnom situacijom vremena. Umjesto hermetičnoga ‘pozitivizma’ akademske filozofije kulture i politike, ovi su mislioci nakon Prvoga svjetskog rata na posve odlikovani način spojili rigoroznost jednog diskursa za koji je potrebno znati njegova pravila i slijediti tijek ideja u povijesnome slijedu pojavljivanja s lepršavim stilskim posredovanjem prilagođenim upravo onoj čitateljskoj grupaciji koju sam Ortega naziva masom. Nije li zapravo ironični paradoks da je njegova knjiga kao kritika duha vremena u kojoj kritički pokazuje razmjere vladavine mase u modernome društvu ponajprije bila namijenjena masovnim čitateljima jer su tekstovi bili pisani za madridske dnevne novine El Sol počevši od 1926. godine? O Orteginome estetskome mišljenju s obzirom na konzekvencije njegova eseja Dehumanizacija umjetnosti objavio sam studiju u trećem svesku svoje Tehnosfere. Ovdje me zanima ipak nešto drugo, čak ne ni na prvi pogled bitna suvremenost njegovih postavki koje povezuju formalno filozofiju politike i sociologiju masovnoga društva. Usput, poput Spenglera, ali ne iz neke pesimističke ‘filozofije života’, on razvija svoju kritiku modernosti kao kulture polazeći od novoga lika ili simboličkoga sklopa ‘vrijednosti’. Riječ je o tzv. čovjeku-masi, o kolektivnoj individualizaciji ili o nastanku i širenju onog što je Heidegger u Bitku i vremenu iz 1927. godine nazvao fenomenom egzistencijalne zapalosti tubitka, (njemački Dasein), u strukture tehničke raskorijenjenosti svakodnevice, a to je nazvao ‘bezličnim se’ (ili njemački das Man). Evo, kako Ortega na jednom mjestu opisuje ovog čovjeka-masu. ʺNije riječ o tome da je čovjek-masa glup. Naprotiv, današnji je čovjek pametniji, ima sve veće intelektualne sposobnosti od čovjeka u bilo kojem razdoblju. Ali ta mu sposobnost ne služi ni za što; strogo uzevši, neodređen osjećaj da je ima služi mu samo za to da se još više zatvori u sebe i da je ne koristi. Zauvijek prihvaća izbor tema, predrasuda, početaka ideja ili, jednostavno ispraznih riječi koje su slučajno doprle do njega i koje će, hrabrošću koja se može objasniti samo naivnošću, nametnuti bilo gdje.ʺ(José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 100. Sa španjolskoga prevela Duška Gerić Koren.) Problem je, dakle, u tome što je čovjek u moderno doba istodobno obrazovaniji od svih prethodnih epoha u povijesti i što je ovo znanje u praktičnome svijetu kulturne i političke komunikacije gotovo bez ikakve duhovne moći. Jezik ovog mišljenja postaje prazni govor bez značenja, posvemašnja vladavina das Man. Kako je to uopće moguće, pa zar nije moderno obrazovanje od kraja 19. stoljeća do nastanka uvjetno rečeno Bauhausa i Langova filma Metropolis, čitavog niza najvećih mislioca i pisaca 20. stoljeća poput Heideggera i Prousta, Kafke, Rilkea, Valéryja, Joycea, Pirandella, Bergsona, Husserla, Pessoe, Musila, Brocha, Faulknera prožimanje najvećih dosega humanitasa i téchne modernosti uopće? Nije teško zaključiti da ovo još više vrijedi i za naše vrijeme kad u 21. stoljeću tehnosfera preuzima vladavinu nad svim oblicima znanja i umijeća. Razlog nije u širenju znanja i obrazovanja i njegovu demokratiziranju. Ono što Ortega naziva izrazom ‘barbarstva’ kao suprotnosti procesu civiliziranja nalazi se u samoj biti mišljenja koje potrebuje humanističke ideale i vrijednosti samo kao izvanjski dekor ili ornament tzv. kulture. To mišljenje je pragmatični sklop jezika kao know-how, a njegova se moć više ne dokazuje učenim raspravama i filozofijskom argumentacijom. Umjesto toga postoji samo radikalno uspostavljanje moći kao diskurzivno-vizualnoga nasilja koje zahtijeva od Drugoga pokornost, a tehnologija ovog čina nametanja tzv. mišljenja Drugom patentirana je upravo u doba objavljivanja Pobuna mase u fašističkim i socijalističkim pokretima u Europi. Stoga nije moguće više govoriti o tome da su mase ‘glupe’. Uostalom, to je jasno pokazao u svojim tekstovima o istome problemu i Peter Sloterdijk u eseju Prezir masa (Verachtung der Massen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2000.) Mase nisu ni glupe niti bezglavo manipulirane od oligarhijske vladavine Partije-Države-Korporacije. Ne, njihova je bit da u težnji kolektivne individualizacije postanu subjekt racionalne katarze ispunjenja vlastita cilja bez obzira što apriorno znaju da će nužno njihovi Vođe nakon toga nametnuti svoju volju za moć i koristiti tzv. čovjeka-masu kao instrument za izvedbu simboličkoga ili stvarnoga nasilja nad Drugim. Problem je ulaska masa u povijest u 20. stoljeću u tome što je njihova funkcija u stvaranju onog neljudskoga, a što Ortega ipak nije sagledao u punom svjetlu nadolazeće tehnosfere. To neljudsko je dolazak apsolutne tehnologije dominacije i upravljanja svijetom i čovjekom kao subjektom-supstancijom posvemašnje dehumanizacije i objektiviranja kao postvarenja. Naime, Ortega tvrdi da unatoč svekolikome napretku, čovjek ʺne živi od tehnike. Ona se ne hrani i ne diše sama, nije causa sui, nego korisno, praktično sredstvo za površne, nepraktične preokupacije.ʺ(str. 108) Čudno je da inače misaono intuitivan vizionar u mnogim aspektima suvremenoga stanja stvari u umjetnosti, filozofiji, književnosti, filozof tehnike koji je prvi s Heideggerom već 1930ih godina uvidio koliko je njezina obuhvatnost ključ za razumijevanje pojma masovnoga društva i promjene u shvaćanju kulture, zastupa ovaj konzervativni instrumentalizam. Kad danas čitamo iznova mnoge moderne mislioce koji su se bavili temom uspona masa u okviru logike napretka i razvitka 20. stoljeća, pa čak i naposljetku Foucaulta kao i Deleuzea i Guattarija, vidimo koliko se grčevito i pod svaku cijenu želi obraniti posljednji teritorij društvene neposrednosti, oaza slobode u interakciji čovjeka i prirode pred tehničkim nihilizmom kao sudbinom. Onaj kojemu treba odati najveće poštovanje kao iznimci u nizu filozofa, osim dakako teoretičarima kibernetike i Vilému Flusseru, jest Martin Heidegger. Tehnika je uvjet mogućnosti nastanka čovjeka-mase i to je ono što izostaje u promišljanju Ortege y Gasseta, premda se ne može poreći kako njegova postavka iz Pobune masa zvuči uistinu proročanski. ʺPobuna masa može, zapravo, biti prijelaz na novu organizaciju čovječanstva bez premca, ali može biti i katastrofa ljudskog roda. Nemamo razloga nijekati istinitost napretka, ali moramo ispraviti predodžbu da je on siguran. Više bi u skladu s činjenicama bila pomisao da nema sigurnog napretka, da nema evolucije bez prijetnje invoulucije i nazadovanja. Sve je moguće u povijesti – trijumfalan i beskonačan napredak, kao i postupno nazadovanje. Jer je život, pojedinačan ili zajednički, jedina bit u svemiru čija je supstancija opasnost. Sastoji se od obrata. On je, strogo uzevši, drama.ʺ(str. 105.) I evo, na putu smo posve drukčije vizije povijesti, one koja je najbliža tzv. istini, da je život kao bit bitka, ako bismo tako mogli nadopuniti Ortegu, određen kontingencijom i kaosom. Jer drama nije red u kozmosu, već stalna napetost među sudionicima događaja, mogućnost obrata i prijelaz u linearnu cikličnost zbivanja. Masa koja obuzima čovjeka pritom nije puka suprotnost individuumu. Pojam je mase fizikalnoga podrijetla kad govorimo o tzv. čovjeku-masi da bismo razumjeli karakter napretka i razvitka društva od industrijskoga kapitalizma preko postindustrijske promjene s uvođenjem kompjutorske tehnologije 1960ih godina do današnjeg kapitalizma umreženih društava kontrole, društava emergentnih tijekova i fluidnosti zbivanja ljudi na tzv. društvenim mrežama. Sve što je Ortega govorio o nemogućnosti stvaranja novog mišljenja kao duhovnoga stava izdvojenosti i dostojanstva jedne visoke kulture komunikacije s Drugim ne samo da ne postoji, već je napredak čovjeka-mase u barbarstvu takav da je dominacija pragmatičnoga know-how znanja pred posljednjim zombijima humanistike dovela do proloma vulgarizma i cinizma masovne neobrazovanosti. Komentatori na forumima imaju potrebu apriorno aktivirati cjelokupni potencijal arsenala mržnje spram Drugoga kao mislioca-umjetnika-znanstvenika čak i kad su predstavnici ove ‘elite znanja’ ovjenčani aurom genija i nobelovaca. Jer bit je djelovanja čovjeka-mase u dijalogu i diskursu digitalnoga barbarstva u stalnome dramatiziranju života po uzoru na animalnost zbivanja u sportskim arenama, na boks meču, u Trumanovu showu, u prostoru reality-showa, u životu kao narcističkome teatru zlokobne banalnosti anonimaca i mediokriteta koji jedini smisao svojeg opravdanja u poslovima hejterizma mogu imati u mirisu virtualnoga čopora grabežljivaca, kao kolektivno ustrojeni Nitko i Ništa, a ne kao Netko i Nešto. Kako završava Pobuna masa? S modom i zabavom mladih na sportskim stadionima. Nije, dakle, Ortega ipak toliko originalan, jer je to samo esejistički prijepis onog Nietzscheova posljednjeg čovjeka koji sebe pronalazi u taštini tjelesnoga užitka i tome posvećuje sav duhovni napor. No, čovjek-masa mora u ovoj posvećenosti tjelesnome oslobađanju od okova povijesne stege kršćanske religije skinuti s prijestolja sve maske lažne tiranije, pa tako i vladavine muškaraca i hegemoniju logocentrične univerzalnosti da bi se mišljenje pročistilo i od same tjelesnosti kao posljednje utvrde metafizike. Svaka je pobuna uvijek pobuna protiv nečega i stoga je antimetafizičkoga karaktera. Kad više nema razloga za pobunu jer se izvor pobunjenosti srušio u krhotine, onda se pobuna vodi protiv vjetrenjača kao lažnih vitezova poput donkihotizma o čemu je upravo Ortega y Gasset kao pravi Španjolac napisao sjajne eseje. A kad od vjetrenjača ne ostane ni posljednji vjetrokaz, što onda još preostaje? Mudrost kao istinska drama života, konceptualni boj protiv totalitarne organizacije onog što je još preostalo od društva u realizaciji metafizike kao kibernetike. Ova mudrost nije više ni humanitas niti carstvo tehnosfere, već promišljanje beketovskoga problema životne drame kozmičko-ljudskoga postojanja: A što bi se to prekretno uopće dogodilo da je Godot ipak došao?

February 21, 2024
Tragovi ugaslih zvijezda

Tragovi ugaslih zvijezda

“Uzalud slikaš srca po prozoru: među mnoštvom je Bog, zavijen u ogrtač što jednoć je tebi s ramena skliznuo na stube, u noćno doba.“ Paul Celan, Pjesma u pustinji Suvremena vizualna umjetnost određena je s dva široko prihvaćena stava. Prvi je onaj da ne postoji jedinstven stil zato što više uopće nema stila, kao što nema ni fiksnog predmeta zbilje na koju se umjetnik referira. Drugi je onaj koji ustvrđuje kako umjetnost nadomješta izgubljenu iskonsku svetost tako što djelom i životom autor potvrđuje svoju metafizičku auru božanskog stvaratelja koji poput meteora dolazi nenadano i niotkuda. Praznina i odsutnost neke barem regulativne uzor-slike koja bi vrijedila kao paradigma ostavlja umjetnost na milost i nemilost apsolutnoj spontanosti. Uvijek se počinje ni od čega. Ali tako da se pred sobom nalazi nepregledno područje povijesnih tvorevina. Tradicija nije jedinstvena i partikularna. Ona je globalna, i to od onog trenutka kad je Gauguin odlučio Polinezijska otočja preobraziti u ljupku modernističku Arkadiju. S avangardom nastaje globalna tradicija svjetske umjetnosti. S njom istodobno iščezava i žudnja za spokojstvom vladajućeg stila u koji se svaki umjetnik skrušeno upisuje svojim jedinstvenim djelom. Da bi izdržala u svijetu obezbožene zbilje, ona poseže za subverzivnim naličjem institucionaliziranih monoteističkih religija. Kakav je to suvremeni umjetnik ako ne utjelovljuje proročke geste mesijanskoga revolucionara, pozitivizam racionalnoga znanstvenika i mistiku alternativne duhovnosti onkraj kršćanske gnoze? Prekretni umjetnici avangarde Kazimir Maljevič i Marcel Duchamp s izrazitim ironijskim odnosom spram tradicije svoje su djelovanje temeljili na povratku mistici, alkemiji, ezoteriji i teozofiji. Božansko i uzvišeno, naizgled posve odbačene ideje onog duhovnoga u umjetnosti XX. stoljeća, nikad nisu radikalno odbačene. Naprotiv, one su samo drukčije protumačene. (Vidi: Peter Strasser, „Die unvollendete Säkularisierung der Kunst“, u: Kursbuch, 122/1995.) Priča o suvremenom umjetniku kao nadomjesnome i/ili svjetovnome službeniku uzvišenosti, proroku, svecu i revolucionaru ne govori međutim ništa o kvaliteti uradaka i pitanjima koje takva osobnost postavlja svijetu nastojeći od svojega života učiniti totalno umjetničko djelo. Ako je prema Burckhardtu renesansa imala nakanu stvoriti državu kao umjetničko djelo (Firenca, Venecija, Dubrovnik), onda je od avangarde posrijedi čisto hiperliberalističko iskustvo slobode pojedinca kao ozbiljenje istoga utopijskoga sna. Umjetničko djelo u doba novovjekovne subjektivnosti, koju postmoderna samo dovršava u pojmu, može biti samo samosvjestan, narcisoidan, slobodan pojedinac. Njegova je slika svijet mitske začaranosti u kojem se sve na nov način povezuje i oživljuje. Jedan od bitnih vizualnih umjetnika kraja XX. stoljeća dosljedno rekonstruira mit i tragičnu sudbinu čovjeka u doba „kraja povijesti“. Riječ je o Anselmu Kieferu. Na primjeru Kieferova sublimnog kozmologizma, sustavno prikazanoga na izložbi postavljenoj u Galeriji moderne umjetnosti u Bologni od 27. ožujka do 29. kolovoza 1999. pod naslovom Stelle cadenti u zamisli kustosa Danila Ecchera, pokušat ću pokazati mogućnosti i granice suvremene umjetnosti kao nadomjesne svetosti koja svoju prikazivo-neprikazivu zbilju svijeta kao slike kozmičke pustolovine traži u novome pojmu uzvišenosti. Koliko se to traganje može izvanjski smjestiti uz živu filozofijsku raspravu, potaknutu tekstovima Derride i Lyotarda o problemu nestanka ljepote u postmodernome svijetu onezbiljenja i simulacije živoga, svakako nije Kieferova stvar. No čini mi se da je cjelokupno njegovo stvaralaštvo toliko upleteno u odnos filozofije, mita i alternativne duhovnosti da je posve razumljivo što o njemu monografije pišu filozofi, psihoanalitičari i teolozi. Kao posljednji veliki neoavangardni umjetnik Anselm Kiefer učinio je od tragične povijesti mit bez kojeg, kako je to precizno kazao slikar Francis Bacon, moderna umjetnost nema svoje korijene i svoj predmet. Anselm Kiefer, rođen 1945. godine u Donauschingenu na jugu Njemačke, autor brojnih izložbi u svijetu, koje uključuju slikarska platna, instalacije, konceptualne radove, intervencije u prirodi, fotografski ekspresionizam u kojem se miješaju melankolija i historicizam, mitska reinterpretacija njemačke povijesti kao velike priče (mita) o narodu filozofa, pjesnika i hipnotički začaranom narodu nacističkih barbara, pripada onom naraštaju njemačkih neoavangardnih umjetnika koji je pod utjecajem velikog šamana Josepha Beuysa na Akademiji umjetnosti u Düsseldorfu obilježio sedamdesete godine XX. stoljeća. Kiefer je prije susreta s Beuysom i oslobađanja stvaralačke energije svestranog vizualnog umjetnika studirao germanistiku, romanistiku, pravo i pohađao Akademiju umjetnosti u Karlsruheu. Stoga nije začudno njegovo znanje o filozofiji, mitu, psihoanalizi i teologiji, koje uvjerljivo pokazuje u razigranim paramanifestnim tekstovima/knjigama, uvijek posvećenima određenom problemu svijeta i života poput, primjerice, samoće i narcizma, melankolije i Saturna u kulturi fin de siėcle. Knjige nisu tek puki objekti apstraktne duhovnosti, ono prazno mjesto Drugoga kao logocentričnog pisma Zapada, kako je Derrida u svojoj Gramatologiji odredio prisutnost metafizičkog znaka što potire iskonski govor. Zapisani govor ide onkraj tvarnosti znaka. U radu iz ciklusa Stele cadenti pod nazivom 20 Jahre Einsamkeit iz 1998. Kiefer je postavio objekte sačinjene od nekoliko “knjiga“, poput svitaka nasumce nabacanih na postolje od trošnih drvenih sanduka. Ista je ideja prikazana u radu Naglfar. Ideja Knjige u grčko-židovsko-kršćanskome iskonu istovjetna je s božanskom materijalizacijom čovjeka kao jedinstva uma i ruke. Ono mišljeno i zapisano nadilaženje je vremenske ekstaze sadašnjosti s kojom nestaje trenutak ispunjenosti u čisto ništa. Knjiga je istodobno spomenik i spas od prolaznosti u vremenu. Čudo čitanja i pisanja, što se opire tami neznanja i arhaičke divljine ljudskoga bića, u okružju tišine stvari i strahotnome okružju smrti, nalazi svoj tvarni izraz u objektu koji nadilazi ljudsku ukorijenjenost u zavičaj i dom. Kiefer namjerno upotrebljava dvoznačne simbole. Zavičaj i dom iskonske su riječi, supripadne svakoj duhovnosti. One su poput drevnih majčinskih riječi/metafora prirodne i kozmogonijske oblikovne strukture one prostornosti koja, kako to tvrdi arhitekt Bernard Tschumi, oblikuje ljude, a ne obratno. No to su bitno opasne i prokazane riječi, zbog njihove ideologijske upotrebe u doba njemačke konzervativne revolucije i nacizma. Za suvremenog umjetnika svjesnog te dvoznačne simbolike izbor tema, imaginarija i ikonografske strukture supripadne nečem što je od početka protumačeno kao slikarstvo i umjetnost historijskog ili mitskog iskustva Njemačke bilo je bjelodano da se istinska katarza može proživjeti samo ako se, figurativno, Heideggerov Verwindung (prebolijevanje)filozofije kao tehničke sudbine zapadnjačke metafizike sučeli s drugom stranom ꟷ žrtve i žrtvenika povijesti ꟷ židovskom mistikom. Taj je susret za Kiefera još od početka 80-ih godina 20. stoljeća bio životna i umjetnička odluka. Tada je stvorio impozantan ciklus slika i fotografskih objekata uz Goetheovu/Wagnerovu interpretaciju Fausta i germanske mitologije (Brunhilda spava) te radove na temu židovske žrtve, nadahnute tragičnom redukcijom riječi Celanova pjesništva (Sulamith). Kieferove knjige kao objekti nisu nipošto tek instalacije-dosjetke. Oni su čvrsto strukturirani koncepti unutar kojih se, kao u Knjizi, rastvara bit znaka koji svjedoči jednokratnu zgodu čovjeka u povijesti. Znakovi su alkemijske naravi. Riječi-znakovi, tvarna opstojnost u svjetlu suvremene obezbožene uzvišenosti, ukazuju na svoje metafizičko podrijetlo. Poput alkemijskih formula, tako snažno prisutnih u židovskoj kabalistici, zapisani znakovi nadilaze puki TEKST koji je u doba strukturalizma, kad Kiefer otpočinje sa svojom totalnom umjetnošću, postao samozatvoren krug značenja. TEKST postaje nova književno-znanstvena dogma, koja je rezultirala smrću ili krajem čovjeka kao subjekta. Ideja Knjige otuda znači više od preostatka mistične tradicije židovsko-kršćanskoga kruga. Ona je konstitutivna za suvremenu umjetnost zato što pretpostavlja žudnju za spomenikom znanja i duhovnosti, poput nepreglednog labirinta knjižnice, i tjeskobnu projekciju vječnosti koja nije drugo do odgođena propast. Kieferove su knjige-objekti stoga uvijek postavljene u stanju trošnosti, raspadanja, nagorenih svitaka. S njih se ćuti pozlata i garež. U Knjizi se reflektira metafizika prisutnosti. U književnosti europskog kasnog modernizma samo je Knjiga nemira Fernanda Pessoe jedinstven pokušaj dosezanja tog dvoznačnoga iskustva na koje se nadovezuje Anselm Kiefer. Ali s tom razlikom što je Pessoina radikalnost naprosto nedoseziva zato što je posrijedi stalna mijena pisma, autorstva, osobnosti onog što se skriva ispod i iznad TEKSTA. Umnožavanje bića imaginarnog i zbiljskog pisca, koji se više ne osjeća sveznajućim oponašateljem božanske Knjige prirode, okončava nemogućnošću stalne prisutnosti jer sve je mijena, nepouzdanost, iluzija, san i preobrazbe. (Vidi: Fernando Pessoa, Knjiga nemira,prvi svezak, Konzor, Zagreb, 2001.) Na izložbi u Bologni bilo je izloženo više od trideset radova nastalih u razdoblju od 1997. do 1999. godine: objekti, instalacije, slike, skulpture, knjige, fotografski materijal. Bez velikih i spektakularnih obrata Kiefer je svu svoju stvaralačku impulzivnost unio u promišljanje odnosa pojmova uzvišenosti i svakodnevice. Ono što je za Heideggera bila tjeskoba, za Lyotarda doživljaj trenutka iznimnog u događanju prikazive neprikazivosti, za Benjamina aura umjetničkoga djela u doba njegove tehničke reprodukcije, Anselm Kiefer nastoji stvoriti kao nov svetokrug u kojem nema pomirenja neba i zemlje niti se bol i patnja kompenziraju katarzom umjetničke istine. Stelle cadenti izložba je koja u središte stavlja pitanje krhkosti čovjeka kao subjektnocentričnoga palog anđela. Krajolici napuštenosti, mitske tvrđave, suncokreti, skulpture i knjige, kreveti s rupama od ugaslih zvijezda što su pale na zemlju, kristalne kocke unutar prostora bez motritelja, uzvišena tišina bića i stvari… Namjesto avangardnog obrata drevne platonističke sheme zapadnjačke metafizike po kojoj forme i entiteti određuju hoće li što biti ili neće (primat esencije pred egzistencijom), Kieferovo je umjetničko djelo-život radikalizacija postavke da se uzvišenost ne banalizira, nego ono banalno zadobiva funkciju nadomjeska uzvišenoga. Ta je ideja izvorno Duchampova. No ona će tek biti ozbiljena s Andyjem Warholom i Josephom Beuysom. Dok za Warhola, Rauschenberga, Lichtensteina i predstavnike pop arta neki obični, industrijski repliciran predmet (plastična boca Coca Cole, primjerice) ili stripovski “skinuta“ figura suvremene Madone, sveca i revolucionara (M. M. i Mao Dze Dong) imaju isti rang kao svaki sveti predmet iz imaginarija religiozne ikonografije, Beuys u duhu revolucionarnoga šamanizma uzvišenim predmetima proglašava ono što pripada autorskome relikvijaru umjetnika (štap, šešir). Warhol ljepotu pronalazi u banalnome, dok Beuys ono banalno sakralizira tvrdnjom: “Bog i svijet jesu umjetnost.“ Za Anselma Kiefera odnos zemlje i kozmologijskoga poretka određen je kroz drevne nauke ezoterizma, kabalistike i alkemije. Umjetnost je kao u racionalnome misticizmu P. D. Ouspenskoga, skrivenog duhovnoga uzora Kazimira Maljeviča, jedina ljudska djelatnost u okviru koje se doseže četvrta dimenzija. To nije iracionalan nauk. On je obavijen koprenom čuda i tajne, a istodobno daruje kršćanstvu onaj iskonski prostor mita i gnoze koji je nasilno otrgnut profaniranjem njegova sadržaja. Uzvišenost je već od Mantegne i El Greca za institucionaliziranu umjetnost Katoličke crkve bila filozofijske odveć uznemirujuća, nekanonska, tjeskobna. Upravo je to njezino bitno određenje, koje Kiefer iznova, ali sada u drukčijem kontekstu postmoderne slike simulakruma želi obnoviti kao bitnu kategoriju svoje poetike. Još od Longina, neoplatonizma, Edmunda Burkea, Kanta, Hegela i Nietzschea uzvišeno (Erhabene) jest osjećaj, pojam i doživljaj tragičnoga u prirodi i povijesti. Uzvišeno se pojavljuje kao pokušaj prebolijevanja/nadilaženja strahotnoga u stupnjevima bitka. Za Nietzschea ono uzvišeno pripada “objektima“ i “slikama“ koje u čovjeku istodobno pobuđuju doživljaj straha i zadivljenosti, poput oceana, piramida, noćnih prikaza oluje, katedrala i hramova. Golemost i veličina, bezmjernost koja svoju svrhu ispunjava u nesvrhovitosti prirode, sve je to klasično određenje uzvišenosti u tradiciji metafizike. (Vidi o tome pobliže u raspravi Christiana Lipperheidea, Die Ästhetik des Erhabenen bei FriedrichNietzsche: Die Verwindung der Metaphysik der Erhabenheit, Königshausen & Neumann, Würzburg, 1999.) Možda niti jedna Kieferova izložba poput Stelle cadenti ne prikazuje bolje njegovu predanost temi koja zadire u najteže spekulacije na pitanje o transcendentalnome statusu slike u vizualnoj umjetnosti suvremenosti. Kad Arhur C. Danto pokušava, primjerice, pokazati primjere mijene funkcije Židovskoga muzeja u New Yorku u razdoblju od univerzalizma avangarde 60-ih do kulturnog partikularizma 90-ih godina 20. stoljeća, onda je to isto bjelodano i u pokušaju ovladavanja umjetničkom zbiljom. Anselm Kiefer ne čini ništa drugo, nego radikalno dovodi do govora prikazivu neprikazivost metafizike suvremene umjetnosti, koja i kad poriče svoje mitologijske korijene i pojmove ljepote i uzvišenosti, ne može bez njihove prisutnosti. U radu Mexico iz 1996. godine izloženi su rukavica i odijelo zadivljujuće lijepe boje suhoga zlata. Rukavica je hermetički zatvorena u neprobojno staklo koje nalikuje na sarkofag kakva sveca. Profanost i uzvišenost naprosto su nepotiruće zbog toga što su posrijedi relikvije onkraj žrtve i patnje. Kao da je tu riječ o nečem što treba pobuditi osjećaj žala za prošlošću. Anselm Kiefer suprotstavlja dualnost gnosticizma (tvar i duh) tako što suprotstavlja dnevne, svjetlosne prikaze – suncokrete, tvrđave u pustinji, zlatnožute relikvije samoće – s noćnim, zvjezdanim sferama. Imaginarna kartografija zviježđa odgovara zbiljskoj kartografiji uzvišenosti. Ona više ne očovječuje mesijansku žrtvu Isusa Krista kao izvorište zapadnjačke umjetnosti. Židovsko-kršćanske izvore i neki drevni, izvan svake nacionalno-religiozne poetike izdvojen kozmologizam, Anselm Kiefer kao umjetnik melankolije i ezoterizma prikazuje u nizu fotografskih radova. Sinteza simboličkih predmeta poput suncokreta, noćnog obzorja ispresijecanog putovima zvijezda i knjiga podastrta je da bi analitički pokazala kako djelo umjetničke imaginacije ima svoj proces i svoje strukture. Dosegnuti ono duhovno moguće je samo kao u gnostičkim i alkemijskim naucima. To se postiže prolaskom kroz kristale bića i stvari. Uzdignuće iznad tvari pretpostavlja umjetnost koja sebi ne utvara da je samoproizvodilački čin konstrukcije. Sve je istodobno konstruktivno i destruktivno, stvaralački čin i predskazanje propasti. Magični cvjetovi iz polja, fotografski prikazani u mnoštvu perspektiva, pri čemu Kiefer zapodijeva igru s obzorjem, što stvara učinak zadivljujuće prirodne uzvišenosti, upućuju na životodajnost zemlje i iščeznuće u ništavilo. Pepelnost je oznaka tvari u raspadanju. Nakon sagorijevanja one čiste vatre, kao pra-elementa života na Zemlji, nastaju različiti prostori monokromatskih dimenzija u kojima točkasta površina daruje iluziju bezmjernosti i tromosti. Suncokreti i njihovo raspadanje na sastavne dijelove, do srži truleži i impregnirane trajnosti srčike, kaotična su snaga stvaralačkog vitalizma prirode. Ona proizvodi savršene geometrijske oblike u njihovu posvemašnjem nesvrhovitome trajanju. To što se iz suncokreta može dobiti vrlo kvalitetno ulje, ne znači ništa. Korisnost bića i stvari za umjetnost koja jest kristalizacija snova o božanskome djelu umjetnika kao demijurga ne predstavlja nikakvu moguću asocijativnost. Kiefer je u tome netipičan neoavangardist. (Vidi o tome tumačenje Danila Ecchera u predgovoru kataloga izložbe Stelle cadentipod amblematskim naslovom Anselm Kiefer: A Dark Soul, Umberto Allemandi & C, Torino–Landra, 1999, što izravno upućuje na svezu Kieferove umjetnosti s neognosticizmom.) On ne dekonstruira sustav objekata u društvenome poretku globalnoga kapitalizma tako što ih dovodi u pitanje kao strojeve žudnje u vorholovskome narcizmu. Anselm Kiefer uistinu je vizualni umjetnik sublimnoga kozmologizma. Njegova metafizičnost proizlazi iz njegove životne odluke da poput srednjovjekovnog hodočasnika prolazi začaranim labirintima duhovnosti u potrazi za četvrtom dimenzijom. Stoga umjetnost za Kiefera ne može izaći iz zatvorene strukture mita i povijesne refleksije. Problem žrtve u Kieferovoj je umjetnosti konstanta. Kao što je to posvjedočeno u radovima s klaustrofobičnim podzemljem, primjerice u Sulamithuiz 1983. godine, u kojima se reinterpretira odnos židovske mitologije i tragične povijesti naroda-žrtve, tako je i s nekim radovima, ali bez tjeskobne eksplicitne zazornosti, u kojima se umjetnik služi bodljikavom žicom koja sublimira iskustvo smrti u konclogoru. Uostalom, nije slučajno što Kiefer, toliko poetski i uopće filozofijski nadaren za lucidno označavanje svojih objekata, ostavlja taj uradak bez naslova, Ohne Titel (Bez naslova).Pred zidom i bodljikavom žicom jedino šutnja može opravdati besmisao osuđenika na smrt. Bliskost Kiefera s Celanovim pjesništvom posve je razumljiva. Mnogi su kritičari Kiefera proglasili umjetnikom teologije postholokausta u kojoj traganje za odsutnim (okrutnim) Bogom stvaranja i prisutnim Bogom iskupljenja proizvodi sklopove proturječnih misli i doživljaja, svagda dvoznačne simbolike, odveć teške za prikazivanje bez ironičnoga osvrta na ideologijsko polje njihova djelovanja. (Stephen C. Feinstein, Toward a Post-Holocaust Theology in Art: The Search for the Absent and Present God,tekst raspoloživ na internetu, i Lisa Saltzman, Anselm Kiefer and the Art After Auschwitz, Cambridge University Press, Cambridge, 1999.) Umjetnost i vizija obezbožene uzvišenosti u svijetu patnje i žrtvovanja za Kiefera predstavljaju mogućnost i granice neprikazivosti. Ono uzvišeno nešto je izvan tvarnoga iskustva percepcije i unutar njega. Mi znamo da je “ono“ čega “ima“ u ovom sublimnome kozmologizmu s onu stranu prikazivosti. Biti znači biti negdje izvan. To nije ni skrivenost ni puka odsutnost fenomena, nego istovjetnost bitka i ništa čije je podrijetlo u zagonetnome prostoru-vremenu “događaja“ (Ereignis), kako Heidegger u svojim posljednjim predavanjima misli iskonsku otvorenost/čistinu (Die Lichtung) bitka i vremena. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.) Usporedba s njegovim prethodnikom iz doba romantike Kasparom Davidom Friedrichom ima smisla samo ako se očisti od one monumentalne uzvišenosti katastrofizma, koji u ruhu gotičke sablasnosti prirode i čovjeka klizi po rubu kiča. Simbolička ikonografija čovjeka u susretu s kaotičnom i neobuzdanom silom prirode naizgled je istovjetna za oba umjetnika. Međutim razlike su odveć velike, što Danilo Eccher previđa u analizi Kieferove umjetnosti. Estetička refleksija “kao tvorba priče koja transcendira svijet u novu zbilju imaginacije“ne znači da Kiefer slijedi bezosjećajna i uzvišeno-proračunata velika platna svojega prethodnika, nego da zapravo svu tu silnu napetost prirodnoga kaosa preobražava kroz tjeskobne prizore patnje s onu stranu povijesti. Veličina je te alkemičarske “igre“ s uzvišenošću u tome što ona zatamnjenje svijeta ne ostavlja bez dirnutosti duše, one tamne gnostičke duše koja osjećajno proživljava svu patnju povijesne žrtve. Žrtva posjeduje kozmički smisao. To nije pomirenje s nekim fatalizmom četvrte dimenzije. U suigri herojske egzistencije umjetnika i zvijezda cjelokupno je gibanje svedeno na nepokretne objekte. Gnosticizam je statička filozofija privremenog čovjekova boravka pod nebeskim svodom u uzaludnome naporu da se kroz tjelesnu patnju upojedinjenja dosegne luk vječnosti. Kao u instalaciji ili poretku objekata u prostoru naslovljenom zagonetno, Die Frauen der Revolution,iz 1992. godine, Kiefer razmještaj kreveta s rupama koje su nastale udarom meteora uzdiže do simboličke težine propasti svake vrste utopije. Revolucija i žene nisu, dakako, puke metafore, simboli i alegorije. Revolucija je mišljena astronomski i alkemijski kao ono iskonsko kružno gibanje planeta, kao svagda nov početak, kao inovativnost i kao prokletstvo promjene naslijeđenoga poretka stvari. Žene su revolucionarna bića zato što čuvaju i na viši stupanj uzdižu stvaralačku energiju kozmosa neprestanim krugom rađanja i borbe. Svaki trag ugaslih zvijezda nosi pečat uzvišene odsutnosti/prisutnosti okrutnoga Boga stvaranja. Noćno doba, tamne zvijezde, pepeo, kartografija zvjezdanih putova nasuprot sunčanom dnevlju zlatnožutih tragova opstanka izaziva tjeskobu i trenutak iznimne svetkovine. U tom trenutku iščezava potreba za metafizičkim opravdanjem slike. Ona je već dosadila i Bogu i Kieferu. To umjetnik u svojem intervjuu za New York Times početkom 2002. godine izjavljuje u Provansi, gdje kani stvoriti monumentalnu instalaciju u prirodnome okolišu ugaslih katarskih kultova, posljednjih svjedoka gnostičke priče o kraju svih stvari, pa tako i čovječjeg tijela, tog prokazanoga predmeta neke sada već bivše estetike. Ako je Kieferu dosadilo slikarstvo, što preostaje? Umjetnost, uostalom, poznaje i doba bez slike, čisto kozmičko gibanje, treptave zvijezde u sumrak vizualne kulture pukog promatranja. Uzalud slikaš srca po prozoru: među mnoštvom je Bog, zavijen u ogrtač što jednoć je tebi s ramena skliznuo na stube, u noćno doba.

February 20, 2024
Povratak religije

Povratak religije

1. ‒ …Bilo je to prije petnaestak godina, lijepo rano proljeće, vrapci su već rano cvrkutali na balkonu, a radnici lokalne čistoće na ulici svoje su ode suncu nazdravljali iznimno sočnim psovkama, koje ne bih ovdje ponavljao, uz mali pomno odabrani repertoar groznih narodnjačkih hitova sedme vrste s top-slušane Radio Banovine. Poštar sa žutom kacigom na žutom mopedu s oznakom HP ubacio je u kaslić, kako mi se učinilo gledajući s prozora, dvije omotnice knjiga ili časopisa, pa sam nestrpljivo sišao u dvorište da odmah preuzmem poštu. Otvorio sam prvu omotnicu s novim brojem časopisa Politička misao, a i drugu u kojoj je bio dvobroj Književne republike. Odmah mi je s naslovnice zapeo za oko naslov – Josip Sever, pjesme iz Ostavštine s uvodnom bilješkom Branka Maleša. Otišao sam nakon toga u obližnji dućan po namirnice i nakon toga sjeo u kafić zvan Alibi tik uz zgradu općinskoga suda. Prelistavajući novine uz kavu, samo sam sricao duhovite naslove iz Večernjeg, Jutarnjeg i Novog lista. Bilo je to ovako. ʺSvećenik ulovljen sa spuštenim gaćama u ispovjedaonici. Je li to nova žrtva poznatog pedofila?ʺ, ʺŽupnik i bankarica pobjegli iz zemlje s velikom količinom devizaʺ, ʺPremlatio časnu sestru, a ona mu čuva leđa i identitet. Šuška se da je riječ o poznatom pateru iz samostana sv. Franjeʺ… Odustao sam od daljnjeg jutarnjega informiranja i otvorio s najvećom mogućom znatiželjom i radošću onako od oka taj dvobroj Književne republike. Istog trenutka ukazala mi se pjesma velikog „diktatora Riječi“, Jože Severa, iz zapisa krajem 1970ih godina. Ništa više nisam prelistavao tog dana. Bilo je to posve dovoljno i bit će i danas, kao legendarni sedmi pečat avangardnoga pjesništva. Što sam to pročitao na nasumce otvorenoj stranici sa stihovima iz Severove Ostavštine? Ovo. …bludni katolici marširaju! 2. ‒ … Obrad Savić, filozof i utemeljitelj znamenitoga Beogradskog kruga, skupine velikih srpskih intelektualaca 1990ih koji su prosvjedovali protiv Slobodana Miloševića i njegove zločinačke politike genocida u ratovima protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, među kojima valja izdvojiti i Radomira Konstantinovića, Filipa Davida, Milorada Belančića, dovodio je u Beograd najznačajnije svjetske mislioce i pisce poput Jacquesa Derride, Jeana-Luc Nancyja i Jeana Baudrillarda. Nakon njihovih predavanja i intervjua za opozicijske medije, odvodio ih je na neka opskurna mjesta poput sajmova u provinciji na kojima se peku odojci, a pravoslavni popovi nazdravljaju s bocom klekovače nekom kumu i mladoj u bijelome. Ovu montipajtonovsku bizarnost uvida u tzv. lakanovsko traumatsko Realno mislilac simulakruma i simulacije Baudrillard vrlo je brzo pristojno otklonio s molbom da odu s tog mjesta čim prije. Obrad je živopisno pripovijedao kako je baš u tom trenutku, dok su odlazili sa sajma, nastao totalni kaos i popovi su se međusobno pomlatili nabacujući se komadima pečene prasetine i bocama mineralne vode „Knjaz Miloš“. Ne znam jedino što je Baudrillard nakon ovog suočenja s krajem svake reprezentacije u poretku simulakruma mogao još vidjeti osim da se Bog naselio u piksele jer mu je to još jedino preostalo u bijegu od svijeta u kojem je religija uistinu postala razaralački opijum za narod. U nekoliko video-klipova sa svadbi i derneka iz tzv. Republike srpske, oko Zvornika, postavljenih na Youtube kanal, mogu se vidjeti još upečatljivije scene mlaćenja popova, povlačenja noževa i revolvera, umazanih mantija od pečenja i prolivene šljivovice, ali na tim snimkama nema Baudrillarda, pa ne možemo kazati da je povijest na Balkanu deja-vue. Ona je nešto i gore od toga. 3. ‒…Ovo sam prigodom predstavljanja moje knjige Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017. na Sajmu knjiga u Puli ispričao u kavani „James Joyce“ Andreju Nikolaidisu i Tončiju Valentiću. Ponajprije, kratak uvod. Smatrao sam Aleksandra Solženjicina jednim od najvećih ruskih pisaca 20. stoljeća, ne samo zbog najvažnije knjige o iskustvu logora u doba staljinističkoga totalitarizma, Arhipelag Gulaga, već i zbog romana Odjel za rak i zbirke pripovijesti Jedan dan u životu Ivana Denisoviča. Kad se vratio iz disidentskoga dugotrajnog i privremenog boravka na Zapadu početkom 1990ih godina u Rusiju, sve što sam o njemu mislio pozitivno u umjetničkome i političkome smislu kao intelektualcu, palo je u muljevitu vodu. Pisac-prorok s onom bradom poput mistika Rasputina, postao je odurni i zadojeni ruski šovinist i nacionalistička vucibatina, koji bi danas da je živ bio prva ideologijska ikona-i-sjekira Putinova brutalnoga rata protiv Ukrajine i Ukrajinaca. Narodna bi mudrost za njegov duhovni put rekla: zlatom piše, govnom pečati. Toliko za uvod. Sada slijedi ono naprosto savršeno i neponovljivo kao finale ovog zapisa. Dobio sam od nekoga već jednu večer link na ruski subverzivno-anarhistički portal nalik splitskome Feralu iz njihova zlatnoga doba. Recimo da je to svojevrsna foto-novela u sedam magičnih prizora visoke rezolucije. Danima sam to pregledavao i urlao od smijeha i govorio da više nakon toga nemamo što suvislo kazati o ovoj temi. Koja je to tema? Pa, zar Vam nije još jasno. To je tema o onome što Derrida i Vattimo u svojem zborniku simpozija s Caprija 1994. godine nazivaju posve uobičajenim nazivom Povratak religije, a sam Derrida na svoj dekonstrukcijski način vodi priču od Kanta preko Hegela do kraja komunizma u svijetu 1989. godine i nastanka religiozno-političkih fundamentalizama koji u ime Boga provode najgori oblik terora, nasilja i gušenja sloboda u tzv. post-liberalnome društvu. Ovo su, dakle, ti prizori iz foto-novele u žanru hiper-dokumentarizma s websajta tog ruskog briljantnoga portala. Vidimo kako zajedno s mnoštvom ljudi u rano jutro podzemnom željeznicom u Moskvu stiže i neki bradati pravoslavni monah, relativno podebeo, s velikim srebrnim križem na prsima, ulaštenim čizmama, sam sebi važan i gotovo ozarena lica. Čim izađe iz vlaka pali cigaretu za cigaretom i užurbano kreće žustrim korakom put svoje misije. Prva mu je postaja kavana, gdje mazne dvije-tri vodke s nogu, ode na zahod, plati što je popio i izlazi na ulicu. Vidimo kako uskoro dolazi na drugu križnu postaju. Pogledava uznevjereno uokolo poput uhodanog paranoika bez mane, nalik jutarnjim fuckerima iz visokog društva, i odlazi u neki prostor osvijetljen prigušenim lampama od abažura. Na ulazu mu neka visoka i suhonjava žena daje ključ, on njoj snop rubalja, te se naš baćuška, sveti otac Zosima II, uspinje na prvi kat. Nakon sat vremena, već je zakucalo deset sati, monah se sav zacrvenio u podbuhlim obrazima spušta odozgo i izlazeći iz ovog bordela za obzirnu rusku gospodu, oficire i kako bi rekli Srbi sveštena lica, izvadi iz mantije malu bocu vodke ‘Russian Standard Platinum Gold’, nategne pošteno, obriše usta rukavom mantije i svečano ode dalje na svojem eshatološko-mesijanskome putu Moskvom. Vidimo Zosimu II kako na trećoj kružno-križnoj postaji igra fliper u nekom lokalu, potom se hrva s automatom Jednoruki Jack i naposljetku već sav ojađen i ljut baca kopjejke po podu i stavlja žetone na improviziranome zelenom kazinu-stolu. Naravno, mala pljoska vodke je pri kraju i njegov je pogled poprilično na rubu očaja. Odlazi. Vidimo našeg pravoslavnoga monaha kako se gega ulicom i ulazi u restoran, gdje vjerojatno redovito navraća, jer ga konobari s vedrim licima umiljato servilno dočekuju i serviraju mu obilati ručak: biftek, birane salate, pogače, uz obligatnu bocu vodke i nekoliko krigli crnoga piva. To traje. Već polako pada moskovski rani sumrak, a baćuška uz pomoć servilnih konobara izlazi iz restorana teturajući. Četvrta je križna postaja savladana. Slijedi peta. Vidimo kako se Zosima II klati Moskvom i odjednom na putu prema gradskome parku tresne bradom i mantijom na pločnik. Dvojica ga ne-sveštenih lica, jesu li to zaštitari ili policajci Rasputin će znati, odvode pod ruke do prve klupe. Već je pala noć. Pale se moskovska neonska svjetla, a monah sav u bljuvotinama i razdrljene mantije hrče dok uokolo pijani beskućnici tumaraju i prolazeći uz njega nešto mrmljaju, tko zna, možda je to neka molitva ili možda prezirna psovka. Sigurno je ovo prvo. I tako okončava i ova postaja iznimno teškoga putovanja kroz ovostrano vrijeme povijesti. Vidimo konačno kako vlak napušta Moskvu i naš se umorni misionar vraća podzemnom željeznicom poput Warriorsa iz filma Waltera Hilla iz 1979. godine svojem domu, slatkome domu ruskoga pravoslavlja. Eto, i to je sretno okončalo. Vidimo na kraju crni kvadrat poput Maljevičeva suprematističkog remek-djela na bijeloj podlozi s tekstom: JEDAN DAN U ŽIVOTU IVANA DENISOVIČA. Zaključni komentar. Nema ga.

February 19, 2024
Planetarno doba bez poezije?!

Planetarno doba bez poezije?!

Vratit ću se u vrijeme kad sam diplomirao kod Vanje Sutlića s radom „Može li se igrom svijeta preboljeti metafizika? Kostas Axelos i planetarno mišljenje“. Bilo je to početkom veljače 1982. godine. Uz visoku ekstazu mišljenja koje je tragove nadolazeće budućnosti nastojalo pronaći u tekstovima Nietzschea, Heideggera, Sutlića i poetskome začaravanju svijeta Arthura Rimbauda, posljednje poglavlje tog mladenačkoga teksta bio je pokušaj tumačenja njegovih bljeskovitih stihova i iskaza iz Pisma Vidovitoga, Iluminacija i Sezone u paklu. Uz Heideggerovo tumačenje tajne Hölderlinovih elegija kao obrata u biti zapadnjačke metafizike, činilo mi se da je na tom tragu baš grčko-francuski suvremeni filozof Kostas Axelos pronašao mogućnost sumišljenja s prokletim pjesnikom „apsolutne modernosti“ kao svjedočanstva otvorenosti novoga svijeta u njegovoj realiziranoj planetarnosti. Nije mi ovdje do naknadnog kritičkoga prevrednovanja kako dosega Axelosova mišljenja, tako i mojeg ranoga uvida u korelaciju između filozofijskoga tumačenja kako Hölderlinove poetske zadaće u modernoj književnosti, tako i Rimbaudove „misije“ koju je uistinu nadahnjuće rasvijetlio Axelos u knjizi Vers la pensée planetaire, Minuit, Pariz, 1964. Zašto se zapravo uopće vraćam na ishodišta onog o čemu sam zadnjih dvadeset godina napisao niz knjiga poput Neiskazivosti – O mišljenju kao pisanju, Nihilizma i suvremenosti – Na Nietzscheovu tragu i Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam? Razlog je sljedeći. Pojam planetarnosti, naime, pretpostavlja istodobno bit lutanja u čitavoj povijesti metafizike kao i realizaciju njezine tehničke sudbine kao kraja povijesti i kraja čovjeka u tradicionalnome smislu kao subjekta i temeljnog Označitelja vladavine nad prirodom kao takvom. Usto, planetarnost označava kretanje zemlje i čovjeka s njom od inercije do beskonačne brzine, te izbačaj iz zavičajnoga toposa življenja u iskonskih Grka u ono što će ponajbolje iskazati njemački pravnik i politolog Carl Schmitt u svojem djelu Nomos zemlje objavljenim 1947. godine kad uporabi izraz Groβraum, što bismo danas sinonimno mogli uzeti kao značajku globaliziranja svijeta u smislu njegove nad-nacionalnosti i nad-svjetovnosti. Ovaj izbačaj ujedno je kraj egzistencijalnoga nabačaja ljudske pustolovine koja se još nekako mogla smatrati idejom slobode unutar „maloga prostora“ ponajprije europskoga zemljopisa u kojem su nastali polis-republika-nacionalna država kao mjera ljudskoga u njegovim povijesno određenim granicama. Evo, kako Axelos pobliže određuje Rimbaudovu poeziju planetarnoga svijeta. Ponajprije, ona je „metafizička“, „lutalačka“ i „selilačka“, u znaku putovanja. U Iluminacijama stoji i ovo: „Pod svaku cijenu i sa svakim zrakom, čak i u metafizičkim putovanjima. – Ali ne tada.“ Axelos stoga dolazi do ključne postavke kako je Rimbaudova poezija „misaona“, jer ona „osluškuje glas sveukupnoga bitka svijeta i pjeva ga svojim jezikom…sva okrenuta prema nekom budućem i svijetlom poetskom djelovanju.“ (Kostas Axelos, „Rimbaud i poezija planetarnoga svijeta“, u: Ante Stamać i Vjeran Zuppa, prir., Nova evropska kritika II, Izdavački centar Marko Marulić, Split, 1969., str. 39. S francuskoga prevele Anka Buljan i Ljerka Mifka.) E, sada slijedi ono najvažnije uopće što Rimabuda razlikuje od hajdegerovski shvaćenoga Hölderlina. Axelos, naime, ustvrđuje kako se Rimbaud „dijete prirode, otvara novoj snazi i usuđuje se ispitivati tehniku. Rimbaud istražuje ritam i smisao postanka sveopće povijesti, mjesta gdje se odigrava sudbina bitka, u vremenskom slijedu. Te povijesti što je napustila Istok da bi se smjestila na Zapadu, što je imala svoja razdoblja, što je bila grčka, kršćanska i srednjovjekovna, europska i moderna povijest, da bi najzad postala planetarna povijest. Rimbaudova poezija održava budnom povijesno sjećanje, i poezija je planetarnoga svijeta. Ona je poetsko poimanje lutajućeg svijeta, svijeta u kojem istina više nema mjesta ni prebivališta, smrvljena u lutalačkoj trci planete što ispunjava sudbinu kroz sva svoja zastranjenja, sva svoja skretanja, sve svoje promašaje. Zemlja ljudi, tlo na kojem se odigrava sudbina otkrivanja svijeta, postaje ono što jest: πλᾰνήτης, lutajuća zvijezda, ta Irrstern koju se Hölderlin usudio proniknuti i imenovati.“ (isto, str. 40.) No, čak i ako ovu začudnu bliskost francuskoga navjestitelja avangardne težnje za stapanjem umjetnosti i života s njemačkim pjesnikom biti romantike kao posljednjeg velikog obrata u samoj strukturi metafizičkoga mišljenja dovedemo do postavke o znakovima nadolazeće budućnosti jezika koji se rasprirodnjuje i postaje slikom bezavičajnosti kao sudbine Zapada uopće, ostaje ipak nešto posve nesvodivo u slučaju Rimbauda. Što drugo negoli njegovo naprasito i odlučno, kako Vam drago, napuštanje pjesničke zadaće u razumijevanju planetarnoga doba i to u 21. godini života u korist mahnitoga putovanja na Istok. Nije li simptomatično da Hőlderlinova životna drama završava s ludilom, dok autor Sezone u paklu s onim pretkazujućim završetkom bez presedana u modernome pjesništvu ꟷ „Međutim, ovo je bdjenje. Primimo sve utjecaje i zbiljske nježnosti. A u zoru, naoružani žarkom strpljivošću, ući ćemo u blistave gradove.“ (Arthur Rimbaud, Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982., str. 29. S francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić) ꟷ odlazi iz Europe/Zapada i kako kaže Axelos, „okreće se svijetu izlazećeg sunca, te nepomične zvijezde, okreće se azijskim i istočnim svjetovima i zacrtava upitni pokret povratka. (Axelos, isto, str. 40)? Povratak Istoku je povratak drukčijoj verziji nepoznate povijesti koja bijaše uvjet mogućnosti grčkoga svijeta physisa i kerygme, onoj koju Rimbaud poetski kazuje kao povratak „na Istok, iskonskoj i vječnoj mudrosti“. Ali ipak uz dodatak, da to nije bio i nužan uvjet. Zato je čak i u Rimbauda koji poput Hölderlina veliča iskonski sklad prirode i duha u Grka, na djelu ono navlastito „francusko“ u shvaćanju obrata u biti romantike. Umjesto „drugoga početka“ kao povratka grkstvu i Grcima, što je obilježilo njemačku ideju umjetničke religije (Kunstreligion) i u Hölderlina i u Nietzschea, i u Hegela, Schellinga i u Wagnera, francuski je okret Istoku kao puta u planetarno doba misije Novoga mišljenja svagda i svojevrsno traganje za duhom misticizma i ezoterije. Rimbaud je otvorio Pandorinu kutiju ove moderne lutalačke metafizike putovanja koja će u 20. stoljeću doseći najviše vrhove u književnosti Artauda, Michauda, Cendrarsa. No, Axelos je u pravu. Taj mahniti pokret „metafizičkoga puta“ na Istok u svim smjerovima, sa svim sredstvima poezije i filozofije, put u ono što nadilazi moderni tehnički nihilizam kroz iskustvo Drugoga i njegove napatvorene autentičnosti „divlje duše“, završit će neuspješno, jer se „spasonosni povratak na Istok pokazuje u stvari nemogućim“. (Axelos, isto, str. 41) Zašto je spasonosni okret Istoku promašaj i poraz zapadnjačke ideje obnove svojih iscrpljenih misaono-životnih mogućnosti koje simbolizira slučaj Rimbauda, a poznato je da se upuštao u trgovinu i krijumčarenje, istraživačka putovanja, sumnjive poslove kolonijalnoga osvajanja Bliskoga Istoka, čitajući knjige čiste prakse i pragmatike za obavljanje svojih poslova sve do smrti u agoniji one iscrpljujuće gangrene? Zar zato što istočnjačke duhovnosti i misticizam zamućuju Zapadnjacima njihov racionalni pogled u budućnost kao probabilistički shvaćenu kontroliranu neizvjesnost? Ili možda zato što je ta moćna, pradavna i nespoznatljiva Azija onkraj same biti filozofije koja s Heraklitom postaje pustolovina Λόγοςa? Ne, ništa od toga. Rimbaudova je smrtna agonija kao i Hölderlinovo ludilo ishod upravo one nihilistične „biti“ planetarnoga doba i njemu primjerenoga mišljenja moderne tehnologije koja sve ljudsko-suviše-ljudsko raskorjenjuje, pretvara u neljudsko, čini pukom funkcijom i sredstvom know-how mišljenja koje ni filozofiju ni poeziju više uopće ne treba osim kao estetički nadomjestak, ukras, sredstvo terapeutske razonode i zabave u društvima spektakla. To je, dakle, ono Unheimlich u svekolikome rimbaudovskome „metafizičkome putovanju“ i razotkriću „blistavih gradova“ koje više ne zavode svojom ljepotom i uzvišenošću, već su jedino topografija lutalačkoga nemira i dosade u akumulaciji užitka onkraj granica svih zamislivih transgresija samoga života. Istinska mjera smislenoga kazivanja koju Axelos u njegovu tumačenju Rimbauda iznosi postaje u ovo doba digitalnoga zaborava razlog više za okret prošlosti koja, eto, i u mojem slučaju ima neku „priču“ koju vrijedi istaknuti. Činilo mi se, naime, u tim danima mladenaštva i u brižnom pokroviteljstvu povijesnoga mišljenja Vanje Sutlića da je nužno otvoriti problem sagledavanja mogućnosti drukčijega mišljenja koje nosi ono spasonosno naspram linearnoga puta zapadnjačke metafizike u svoju neminovnu apokalipsu. Poema gotovo-dječaka, šesnaestgodišnjaka Sunce i pꞿt (Soleil et Chair) iz svibnja 1870. godine pokazuje nam Rimbauda kao „orfičkoga vidovnjaka“ koji u maniri klasične poezije slavi physis i kosmos, vječitu grčku vatru bitka i moć erotičkoga postajanja u božanskome zanosu smjera nečemu uistinu čudovišnome. Po prvi put uopće u modernome pjesništvu kao i mišljenju uključujući čak i Nietzschea najavljuje se ništa drugo negoli kraj čovjeka i začudno je da to Michel Foucault u njegovu djelu Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti ne spominje kao datum koji nadilazi granice jezika apsolutne modernosti. Evo Vam dokaza! ꟷ „Jer čovjek je odigrao i prošao kao dah! Umoran od rušenja idola svih u prah, Uskrsnut će on jednom, oslobođen božanstva, I kao gospodar prodrijet u nebeska tajanstva! (Soleil et chair, str. 48) Planetarno doba je doba transhumanoga homo kybernetesa i to više nije doba poezije koja iz biti jezika iskazuje istinu same istine svijeta zbog toga što postoje samo različite „slike svijeta“ i mnoštvo drukčijih pogleda u ništavilo „iluminacija“. Tekst o Axelosu i njegovu planetarnome mišljenju završio sam 1982. godine s nizom upitnika. Sada više nisu nužni. Jer vrijeme je svoje odigralo i prošlo kao dah u planetarnoj totalnoj mobilizaciji istoga. Preostala je, doduše, Rimbaudova poezija. I nema nikakve dvojbe: svakim će danom biti sve više bezuvjetno i oslobađajuće slobodno razotkrivanje genija olujnoga neba i zastava ekstaze.

February 18, 2024
Barbarogenijstvo u zlatotisku

Barbarogenijstvo u zlatotisku

Čileanski književnik Roberto Bolaňo poput svojevrsnog anti- Borgesa i njegove cinično-nihilistične sjene u Nacističkoj književnosti u Americi izmislio je čitav niz pisaca koji u svojem veličanju Hitlera, nacizma i rasizma spajaju zloduh Latinske Amerike i native-Europe odakle je taj dijabolički izvor zla i potekao. Njegovi su pisci iz te naci-kozmogonije u enciklopedijsko-leksikonskoj formi zapravo užasno nakaradne narcističke kreature zato što su ustvari totalni luzeri. Osim toga, njihova je literatura zloćudna kopija ovog totalitarnoga poretka koji je zaludio svojom zločinačkom retorikom milijune ljudi željnih, što bi Nietzsche rekao, ressentimenta protiv Židova i Drugih. Čak i kad su najveći mislioci i književnici 20. stoljeća i prihvatili nacizam i fašizam kao svoju ideologiju, poput Ezre Pounda i Knuta Hamsuna, problem je u tome što ih ni Hitler ni Mussolini nisu smatrali svojim kućnim piscima, kao što isto tako Hitler uopće nije mario za Martina Heideggera i Carla Schmitta. Za njega su jedino dostojni milosti Trećeg Reicha bili mrtvi pisci tradicije poput Goethea i njegova Fausta i kompozitor poput Wagnera i njegovih Prstenova Nibelunga. Nietzsche u preradbi njegove sestre zbog biologistički shvaćene volje za moć i nadčovjeka kao Arijevca tu se podrazumijeva. Aura Vođe kao trijumfa vladavine organski pojmljenoga naroda nadilazi i filozofiju i umjetnost, pa je stoga jasno zašto nacizmu ne trebaju veliki živi pisci, ali mu trebaju narodni heroji koje pronalazi u sportu i na grobnicama frontova u Rusiji i na užarenome pijesku Sahare. Ono što Bolaňo ne tematizira u svojoj fiktivnoj genealogiji zla na tlu Južne Amerike, gdje su se inače sklonili nakon 1945. godine brojni naci-zločinci iz SS-a, Wehrmachta, čuvari konclogora ili najveći organizatori i izvršitelji Holokausta poput Eichmanna u Argentini ili Mengelea u Paragvaju, jest zapravo to da je naci-književnost kao original i kopija, kao arché i simulakrum, ordinarno smeće i da ne vrijedi baš ništa. Ali, baš zato je napisao svoju puknutu knjigu koja ima metaliterarna značenja. Pada mi na pamet po začudnoj analogiji nešto posve drugo. Naime, Igor Mandić objavljivao je 1990ih u Feralu kolumnu „Dranje i oranje“, u kojoj je kritički „oderao“ uglavnom književnu produkciju hrvatske ustaške i neoustaške dijaspore nakon što su te knjige preplavile zaštićeni fond hrvatskih narodnih knjižnica u tzv. zemlji i inozemstvu. Majko Božja prekoBistrička, alal sam se načitao tog „oderanog dranja“ kao u to doba narodni knjižničar i nisam mogao vjerovati da osim onog što sam i prije znao, a to su izvrsne pjesničke knjige Viktora Vide i Borisa Marune, sve drugo je bilo toliko užasno i grozno loše da su i notorni Opanci dide Vidurine Mile Budaka prema toj naci-U-literaturi naše dijaspore bili čista lička avangarda futurističkoga tipa diskursa. U Nacističkoj književnosti u Americi Bolaňo se znalački poigrava s dvije antinomične postavke ozbiljne literature za potrebe uzvišenoga sloja akademske elite. Prva je da su enciklopedije i leksikoni, a tu valja ubrojiti i pjesničke antologije (najzloćudniju i najrašireniju formu minorne važnosti nacionalne literature u nas Hrvata, jer nema nikog koga poznajete s nekih glupih domjenaka ili još tupljih portala a da mu se ime ne kočoperi u nekoj takvoj kupusari za vječnost prvog javnoga smetlišta), pouzdan znak ulaska u Pantheon na mala vrata za služinčad povijesti. Druga je da je nacizam zbog svojeg ezoterično-mističnoga podrijetla i opsesije sa Sv. Graalom, kosturima i egipatskom Knjigom mrtvih idealna razbibriga za netalentirane pisce koji vjeruju u zagrobni život i svojih petnaest minuta slave samo zato da u tom svetome mesijanskom času Osvete sami ili uz pomoć novih video-tehnologija pobiju svu tu kržljavu i slabu ljevičarsku bagru, Židove i tapire koji im godinama ometaju ionako lobotomiziran posjed u bolesnoj glavi. No, ta je imaginarna literatura Bolaňovih antijunaka latino-protuprosvjetiteljstva kao i ona naše opanačke naci-U-dijaspore zanimljiva samo zbog placebo-efekta jedne novije pojave koju u politologijskoj uporabi nazivamo od Gramscija Kulturkampf. Taj izraz koji označava ideologijsku borbu uz pomoć kulture kao hegemonije u 21. stoljeću radikalna desnica preuzela je od ljevice i podarila mu novo eksplozivno značenje za budućnost. U svojim knjigama od Politike identiteta: Kultura kao nova ideologija do Totalitarizma? i Nemezis: Aporije političkoga i politike pokazao sam na svim razinama kako ova „stvaralačka aproprijacija“ i zlokobna travestija funkcionira kao uvod u nova batinanja, teror i mržnju spram Drugoga koji više nisu nužno Židovi, ali je logika progona samo dekoriranje Protokola Sionskih mudraca drugim sredstvima. Zato je Bolaňova knjiga zapravo kritika ciničkoga uma zamrznute ljevice. Osim svojeg starog ideološkoga filma ona nema ništa novo na repertoaru u borbi protiv ovog literarno luzerskoga barbarogenijstva. Povratak korifeja „dranja i oranja“ u nacionalni kanon književnosti naizgled nema ništa s onim mahnitim likovima iz Nacističke književnosti u Americi. Hrvati su sentimentalan narod gubitnika, pa su na povratku iz „svoje“ Argentine iz sfere imaginarnoga odmah zabludjeli u pakao realnoga revizionizma, dok Čileanci i nadalje muku muče s fikcijom, poput onog Ramíreza Hoffmana, Beščasnoga, koji je iz skuta Allendeove ljevice dospio do tajnoga egzekutora Pinochetove desnice. Ono što je jedino utješno sa stajališta neke univerzalne književne povijesti beščašća, tako mi Borgesa Časnoga, jest to da su i hiperrealni naci-U-opančari i imaginarni latino-SS-poete očajno, grozno i nesvodivo loši pisci. Ali, koga više briga za to. Knjige se ionako više ne čitaju da bismo uživali u stilu napisanoga, već jedino zato da bismo imali razlog za novo dranje i oranje.

February 17, 2024
Mesija u getu

Mesija u getu

Čitam sjajnu knjigu Jerzyja Ficowskoga, Bruno Schulz. Regije velike hereze, Litteris, Zagreb, 2023., s poljskoga preveo Dalibor Blažina. Ono što me je nadasve pogodilo kao čitatelja nije ono što nisam znao iz dosadašnjeg uvida u Schulzov tragični životopis, već upravo gotovo romaneskni opis njegova ropskoga položaja u židovskome getu u Drohobyczu. Naime, Schulz je da bi uopće preživio strašne okolnosti genocida nad Židovima u Poljskoj pokušao biti „koristan“, pa je priložio molbu Judenratu prilažući svoje crteže, za koje se zainteresirao gestapovac Felix Landau, stolar iz Beča, koji se, kako piše Ficowski, „predstavljao kao arhitekt, referent za židovska pitanja u drohobičkom Gestapu, jedan od glavnih ubojica drohobičkih Židova. Ne dobivši pomoć u Judenratu, Schulz je jedino jamstvo sigurnosti vidio u zaštiti svoga gestapovskog ‘mecene’. Zaista, zahvaljujući poslovima koje mu je davao Landau, Schulza su ubrojili u kategoriju ‘potrebnih Židova’: na ruci je nosio tzv, glejt ꟷ traku u celuloidnom okviru koja ga je kao stručnjaka štitila od racija ili transporta u logore.“ (str. 203) Biti izdvojen iz mnoštva Drugih samo zato što je imao sreću da je lokalni egzekutor, arijevska ništarija i ubojica koji je poput Hitlera umišljao da je veći od svoje ništavnosti, volio slikarstvo, pa je Schulza kao svojeg privatnoga roba pretvorio u korisni alat uzvišenoga poslanstva umjetnosti, pripada povlasticama majstorstva. Uostalom, sam je Schulz u svojim tekstovima, ponajviše u Republici mašte, uzdizao ovaj metafizički patos umjetnosti ponad svih drugih duhovnih djelatnosti. Život je singularnost događaja koji nastaje i nestaje, ali umjetnost krasi božanska iluzija vječne postojanosti zato što je riječ o stvaralačkoj kozmogoniji svemira u njegovu ponavljanju kao djelu ljudskoga demijurga. Majstorstvo je od srednjega vijeka odlika umjetnika kao slikara i kipara, arhitekta i oblikovatelja svijeta koja će u renesansi dospjeti do pojma genija kao stvaralačkoga mesijanstva, što umjetnosti podaruje posebnost u svakodnevnome životu. Jer majstorstvo se ne može zanijekati naprosto zato što iz biti umjetnosti proizlazi ono što Heidegger naziva u raspravi Izvor umjetničkoga djela sintagmom postavljanjem-istine-u-djelo. Međutim, problem nije tek u paradoksalnome užasu da je Schulzovo slikarsko, a ne književno majstorstvo produžavalo njegovu životnu agoniju u okružju svakodnevnoga genocida, već u tome što je pisac Dućana cimetnih boja i opscenih crteža postao službeni portretist Felixa Landaua, bečkoga stolara koji je umislio da je arhitekt, čovjeka koji će ostati u memoriji židovskih žrtava kao grozomorni drohobički masovni ubojica. Prizovimo u pomoć Borgesa i njegovu sklonost da u povijesti vidi samo platonsko-plotinski razvitak ideje zla kao gnostičke okrutnosti i istodobno nečuvenoga cinizma. Razlog je naprosto posve transparentan. Nacizam je u osobi totalitarnoga Vođe, njemački Führera, ustoličio osobu koja u klasičnome psihoanalitičkome obrascu pripada sklopu posvemašnje frustracije, ressentimenta i psihopatskoga narcizma. Glavni problem njegove manijakalne opsesivne mržnje spram Židova bio je u tome što je kao loš austrijski slikar koji je umislio da je arhitekt htio stvoriti vječno carstvo mitske Germanije totalnim uništenjem naroda i rasa nomadske sudbine lutalaštva svijetom. Landau je, dakle, savršeni simulakrum Führera, koji zna da je njegovo umjetničko umijeće lakrdija i zloguki amaterizam. Zato i pronalazi svojeg privatnoga roba da mu izgradi spomenik od mjeda trajniji, pa Schulz neumorno slika njegov portret, „spoj likovne umjetnosti i stolarstva, Landauove specijalnosti. (…) U vili u kojoj je Landau živio, Schulz je na njegov zahtjev izradio zidne slikarije: u spavaćoj sobi gestapovčeva sinčića zidove je prekrio šarenim ilustracijama iz bajke. (…) Neovisno o privatnim poslovima za Landaua, Schulz je po narudžbi lokalnog Gestapa izrađivao i freske u zgradi tzv. Reitschule ꟷ u manježu ꟷ kao i u kantini gestapovaca.“ (str. 203-204) Schulz je, dakle, na ropski način preživljavao u mračno doba totalne mobilizacije nacističkoga Zla. Čak i ako cinički otklonimo okolnosti koje su velikog poljskoga pisca, uz Gombrowicza najvećeg kojeg je Poljska ikada imala u svjetskim razmjerima, dovele do toga da malja vraga na zid, ostaje nešto krajnje nesvodivo u njegovoj ropskoj sudbini u službi gestapovskoga mecene. Što? Majstorstvo velike umjetnosti koja se uzdiže iznad svekolike banalnosti dobra i zla i postaje sve ono što Bruno Schulz emanira svojom ekscentričnom pojavom u povijesti književnosti i umjetnosti 20. stoljeća. Pisac nikad objavljenoga romana Mesija maljao je na zid svoje fantastične dječje iluminacije, stvarao oblike metafizičke divne opscenosti na freskama lokalnih zgrada privremeno zaposjednutih od kriminalaca i ubojica, ljudskoga šljama i okota od tmine, jer je samo u biti umjetnosti pronalazio posljednji izvor spasonosnoga događaja vlastita i kolektivnoga iskupljenja. Roman Mesija nužno nije valjda ni napisan, pa stoga ostaje kao dokaz da je svaki oblik mesijanizma kao estetske transcendencije ovog svijeta raspada svega ljudsko-suviše-ljudskoga ono istodobno veličanstveno i uzaludno stvaranje vlastita metafizičkoga utočišta. Zar nam ne ostaje kao duhovni arhipelag slobode upravo još samo to ꟷ regije velike hereze?

February 16, 2024
Karizma i smrt

Karizma i smrt

Najkolosalniji promašaj u povijesti drame koji vrijedi poslušati nekoliko puta uzastopno na youtube jest drama koju 1971. izvodi legendarni srpski glumac Ljuba Tadić pod nazivom Odbrana Sokratova i smrt a autor je ovog djela naravno najveći filozof u povijesti Platon. Kao gimnazijalac i student, koji je tek počeo čitati klasičnu filozofijsku literaturu, uživao sam u načinu kako je to Tadić kazivao i nisam bio u manjini već u nadmoćnoj većini njegovih poklonika. Stasom i pojavom, glumac koji je sjajno utjelovio i Sofoklova Kralja Edipa i Edipa na Kolonu na dubrovačkim ljetnim igrama, bio je uistinu karizmatska osobnost. Iz njega je strujala energija i moć proživljene egzistencije stvarnog Sokrata kojeg atenski oligarsi osude na smrt ispijanjem otrova pod optužbom da svojim filozofskim naukom kvari mladež. Jednom sam rekao kako je zapravo Sofoklo napisao svoje glavne tragedije baš za Ljubu Tadića, jer je dramatičar kao orfički vidovnjak vidio u nadolazeću budućnost iz koje su ga gledale one besmrtne i božanski uzvišene, ogromne oči Glumca koje su bez riječi ulazile u prostor-vrijeme grčke tragedije i u dušu promatrača odjednom i neposredno. Pisao je isto tako Euripid svoje strašne drame i za fantastičnu Irene Papas, ali ona se u tragično doba Grka vjerojatno drukčije zvala. Na jednom predavanju Vanje Sutlića, kao usputni komentar uz Hegelovu analizu Antigone i onog tragičnoga uopće, filozof se dotaknuo i Tadićeve drame. Spomenuo je da je riječ o nerazumijevanju biti filozofijskoga govora koji se u Sokrata i Platona pojavljuje u dijalozima. To onda stvara pomutnju, jer je drama dijalog i monolog, a Platonova Apologija nije književno djelo, odnosno nije napisana u dramskome načinu kazivanja zato što sudionici u dijalogu, primjerice, Protagore, nisu dramski likovi, već Sokratovi sugovornici. Dijalog je kao filozofijska forma diskursa nakon Aristotela izgubio svoju vjerodostojnost. Obnova dijaloga u neoplatonizmu renesanse bila je neuspjeh iz dva razloga: epigonske nemisaonosti i gubitka značenja dijaloga kao filozofijske forme kazivanja. Da sažmem. Sutlić je jasno i odlučno branio dostojanstvo filozofije u razlici spram umjetnosti polazeći od logosa protiv mythosa. Tako ni Nietzscheova knjiga Tako govoraše Zaratustra nije roman u filozofijskome ruhu, iako se Nietzsche nakon Platona jedini osmjelio promijeniti tijek povijesnoga ozakonjenja diskurzivnih formi kazivanja same filozofije. Vratimo se Tadićevu kazivanju i njegovim mitskim očima koje bi i kiklopa Polifema u onoj čudovišnoj Odisejevoj špilji natjerale da zanijemi. Znam i jasno mi je od samoga početka da njegova drama klizi uz rub autentičnoga remek-djela i didaktičke „pedagogijske poeme“ za buduće studente filozofije i klasične grčke kulture. Usto, razlika između filozofijskoga dijaloga i književne forme drame proizlazi iz nepremostive razlike pojmovnog govora univerzalnosti i književne priče singularnosti života. Svi suvremeni pokušaji povezivanja i stapanja jednoga s drugim bili su relativno uspješni i apsolutno neuspješni. Ono što ova knjiga Kaosa neprestano propituje, istražuje, promišlja jest mogućnost tzv. refleksivne diskurzivnosti na rubovima svih postojećih formi kazivanja. Tadićeva Apologija u suvremenoj je umjetnosti dramskoga kazivanja događaj bez presedana. I zato ću promijeniti stav koji sam na početku ove bilješke apodiktički zauzeo. Ne, nije to kolosalni promašaj, već najveći doseg i kraj mogućnosti istinske drame uopće. Zašto? Zato što Sokratov odlazak u smrt, ono što bi Artaud nazvao ubijenim samoubojstvom filozofa, predstavlja najmračniji događaj u povijesti Zapada, njegov naviješteni kraj kao takav. Posrijedi je ispovjedni govor utjelovljene ideje slobode koja se u liku Sokrata nepokorno odlučuje obraniti dostojanstvo filozofije kao autentičnoga života pred vulgarnim sudom uzurpirane javnosti. Sokrat govori na sudu upriličenom s tužiteljima i braniteljima o svojem slučaju i optužuje moralnu i političku bijedu atenske oligarhijske demokracije. Nakon Sokrata i njegova procesa, postoji još samo proces Isusu Kristu kojeg organiziraju židovski farizeji. Ali to više nije obrana filozofije kao smisla života u ovom svijetu i odlazak u drugi svijet kojemu smrt podaruje smisao, thanatou melete, već priča o nužnosti žrtvovanja Bogočovjeka za mesijanski cilj povijesti. Tadićeva drama nadilazi sve druge (mono)drame ikad izvedene zato što je to pohvala smislu egzistencije iz biti slobode kojoj ni smrt ne može ništa. Platon je besmrtan, Sokrat uzvišeno čist u svojoj slobodi kao apologiji života u mišljenju, a Glumac Ljuba Tadić zajedno s njima u Hadu izgovara onaj čuveni refren dok ga slušaju i homerski bogovi i nimfe i muze, i heroji i oligarsi, i tužitelji i branitelji, i filozofi i tragičari, svi, baš svi umni i neumni, jer govor je bit čovjeka. ‒ Građani atinski….

February 15, 2024
Nužna kontingencija i lažna ukronija

Nužna kontingencija i lažna ukronija

Sokrat 2.0: Neki dan pročitao sam jedan zanimljiv ogled Giorgia Agambena o teodiceji i njezinim često zlogukim i fatalnim posljedicama po duševni mir čovjeka pomirenog s vlastitom sudbinom. Neću ga prepričavati. Dovoljno je kazati da talijanski suvremeni mislilac na pronicljiv i stilski profinjen način pokazuje što to znači kad se čovjeku u času providnosti ukaže na to da će uskoro umrijeti u strašnim mukama i da je to naprosto neotklonjivo. (Giorgio Agamben, Bartleby ili o kontingenciji, Meandarmedia, Zagreb, 2009., str. 56-59. S talijanskoga preveo Ivan Molek) I što sada? Je li bolje ne znati ništa o ovoj tamnoj strani bezuvjetne nužnosti koja dolazi iz nadolazeće budućnosti uskoro ili je potrebno na sve moguće načine promijeniti ovaj neumitni događaj promjenom zakona kauzaliteta? Naime, ova promjena očito pretpostavlja promjenu ili uklanjanje determinizma uzroka i posljedice. Ako to kažemo rječnikom kibernetičke teorije koja je unutarnja logika Deleuzeove i Baudrillardove refleksije o „nužnoj kontingenciji“, onda je posrijedi pokušaj da se sloboda djelovanja uspostavi kao sveza između slučaja i događaja. Što mislite, o čemu je ovdje riječ ꟷ o tradicionalnoj metafizici i njezinoj logici kauzaliteta u Leibnizovoj monadologiji iz koje nužno proizlazi teodiceja koja nadilazi kršćansko shvaćanje kraja povijesti ili, pak, o novoj „metafizici“ koja iz pojma kontingencije određuje novi sklop iz kojeg nužnost ima više „potencijalnih mogućnosti“ negoli se to moglo predmnijevati od Aristotela do Leibniza? Menon 2.0: Nije moguće uopće krenuti od pitanja što je bolje, znati ili ne znati da će nas uskoro zadesiti strašna zla kob jer ono „bolje“ označava višak etičke indiferencije nad manjkom spoznajne diferencije između stanja i događaja. Prvo se odnosi, naime, na vladavinu zbilje nad mogućnošću i nužnošću u tradicionalnoj metafizici s kantovskim modelom kategorija modalnosti, a drugo „nužno“ upućuje na višu razinu mogućnosti onog što dolazi kao događaj sa značajkama pojma kontingencije. To su neizvjesnost, nepredvidljivost, neodređenost. Dakle, nema nikakve dvojbe da je ovdje riječ o „novoj“ metafizici. Ipak… Fedar 2.0: Ipak, nije problem u razlici „stare“ i „nove“ metafizike kao mišljenja o bitku, biću i biti čovjeka ako ga ionako čeka zlokobni kraj u neposrednoj budućnosti. Ne-znanje o uzrocima i posljedicama bitka bića i znanje kao probabilistička vizualizacija događaja ostaju unutar epistemološke muholovke svijesti, da parafraziram kasnoga Wittgensteina iz Filozofijskih istraživanja. Sokrat 2.0: Kako to misliš? Onako fatalistički, poput Krležina Petrice Kerempuha nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo i navek bu kak već uvek bu, što znači da je svako djelovanje protiv božanski zadanog usuda čovjeka uzaludno? Fedar 2.0: Ne, tako mi Leukipove deklinacije atoma, upravo suprotno! Ono što znamo i ne znamo o svijetu nije ni nužno ni slučajno uvjet mogućnosti da će svijet u svojoj svjetovnosti biti promijenjen već time što ga želimo promijeniti. Njegova je logika drukčija od našeg mišljenja. No, upravo zato u mišljenju tog i takvog svijeta možda postoji neka druga mogućnost njegove promjene od one koju je imala u vidu klasična metafizika. Sokrat 2.0: Polako, polako…Dakle, imamo mišljenje i svijet. Jesu li to Menone 2.0 odvojeni entiteti za koje vrijedi da je mišljenje slučajno mišljenje o svijetu, dok je svijet nužno tu oduvijek i ima objektivno značenje u razlici spram onog što nazivamo od Descartesa novovjekovnom subjektivnošću? Menon 2.0: O Sokrate 2.0, ovo bi bio zastarjeli dualizam kojemu bi pozavidjeli i vulgarni materijalisti i spekulativni realisti ponikli iz drugog para kantovskih rukava za razliku od spekulativnih idealista. Ne, ne mislim da je razlika između mišljenja i svijeta u kategoriji modaliteta koja pojam nužnosti pretpostavlja kao ono primordijalno spram čega je slučaj ili kontingencija samo negacija nužnosti. Fedar 2.0: Ne znam, jer da znam ne bih govorio o toj tzv. drugoj mogućnosti kao logici druge kontingencije. Menon 2.0: Ako je to druga ili drukčija kontingencija, nije li opravdano zaključiti da moramo onda govoriti i o drukčijoj nužnosti? Sokrat 2.0: Baš tako, Menone 2.0. U mišljenju „novoga“ ništa staro više ne može ostati Isto. Ili sam u krivu? Menon 2.0: Polako, ne žurimo, iako u Delfima stoji onaj zapis u stancu-kamenu ꟷ žuri polako. Sokrate 2.0 ako je „novo“ nastavak „starog“ novim sredstvima, onda je posrijedi diskontinuirani kontinuitet ili nema mogućnosti da govorimo o radikalnome obratu metafizičke sheme o mišljenju i bitku. Ako je, pak, „novo“ nesvodivo u svojoj novosti kao događaj koji prethodi „starome“, onda mišljenje stvara umjesto bitka ono radikalno drugo i drukčije od Istoga. Dakle, drukčije shvaćena kontingencija u svojoj navlastitosti i nesvodivosti mora moći biti ne više negacija nužnosti, već svojevrsna nužna kontingencija ili događaj čiji smisao proizlazi iz njega samoga, a ne iz nečega drugoga u smislu apsoluta kao zakona kauzaliteta. Sokrat 2.0: Tako mi Heraklitove svete amfore s rujnim crnjakom iz okolice Efeza, svaka ti pjeva! Tako je. Fedar 2.0: Ne žurimo polako, već sagledajmo još stvari u „beskonačnoj brzini“ onog mišljenja koje danas u ruhu transhumanizma kaže da je sa sudbinom i determinizmom prirode zauvijek gotovo. I da se, usto, racionalno ljudsko mišljenje mora radikalno osloboditi svakovrsnih teodiceja i algodiceja, bile one Leibnizove ili Sloterdijkove, te da napredak i razvitak misaonosti u čovjeka kreće evolucijski linearno sa sve većim ubrzanjem koje će dovesti do tehnološke singularnosti i naposljetku do posthumanoga stanja. Drugim riječima, sve što još možemo reći o razlikovanju nužnosti i slučaja, svijeta i mišljenja, pripada posve drukčijoj verziji evolucije od one biološke s Darwinom kao vrhuncem. Umjesto toga, svjedoci smo nastanka doba mišljenja kao konstrukcije tehnosfere s kojom misliti znači stvarati nove događaje, a ne opisivati i oponašati već uvijek opstojeći bitak. To samo znači da je zla kob čovjeka koji će uskoro doživjeti svoju smrtnu nesreću u budućnosti nešto krajnje besmisleno. Sve današnje ideje o ukroniji od Baudrillarda nadalje žele promijeniti uzročni lanac ovih posljedičnosti, pa tako nisu drugo negoli sekularni mesijanizam s postmodernom fizikom kontingencije. Sokrat 2.0: Tako mi ledenih dlaka iz Danijel Dragojevićeve anti-transhumanističke poeme u kojem spominje i zamrzavanje fetusa i Salvadora Dalíja i smrt zadnjeg psa iz Dalmacije, ovo je jedno krajnje „racionalističko“ rješenje aporije o nužnoj kontingenciji i kontingentnoj nužnosti. Ono, nedvojbeno, suspendira i neutralizira Agambenovu parabolu o složenim problemima s posljedicama teodiceje. Menone 2.0, tako ti prilježne pokornosti starom učitelju mudrosti koja zna da ništa drugo ne zna osim da je mudrost floskula čitave zapadnjačke metafizike jer je samo Bog izvor svekolike mudrosti, a on po defaultu nije filozof, bilo bi nam svima drago da pročitaš taj odlomak iz Agambenova ogleda. Menon 2.0 (čita): Apologom veličanstvenim koliko i zastrašujućim Leibniz je u Teodiceji opravdao pravo onoga što je bilo nasuprot onome što je moglo biti, a nije bilo. Nastavljajući se na pripovijest koju je Lorenzo Valla iznio u svojem dijalogu De libero arbitrio, on zamišlja da Sekst Tarkvinije, nezadovoljan odgovorom Apolonova proročišta u Delfima koje mu najavljuje nesreću ako želi postati kraljem u Rimu, odlazi u Jupiterov hram u Dodoni i optužuje boga da ga je osudio da bude zao, tražeći od njega da mu promijeni sudbinu ili, barem, prizna vlastitu pogrešku. Nakon što ga Jupiter odbije uz još jedan poziv da odustane od Rima, Tarkvinije izlazi iz hrama i prepušta se svojoj sudbini. No Teodor, svećenik iz Dodone, koji je prisustvovao sceni, želi doznati više. Uputi se po Jupiterovu nalogu u Paladin hram u Ateni i tamo pada u dobok san te u snu vidi sebe prenesenog u neku nepoznatu zemlju. Tu mu božica pokazuje Palaču sudbina, golemu piramidu sjajnog vrha čije se dno proteže beskonačno naniže. Svaka od bezbrojnih odaja od kojih se palača sastoji predstavlja jednu od Sekstovih mogućih sudbina i odgovara jednome mogućem, ali neostvarenom svijetu. (…) Sokrat 2.0: Dovoljno smo čuli. Iz svega postaje razvidno da je mnoštvo ono koje prethodi jednome i da mogućnosti u beskrajnome nizu ipak ne mogu biti beskonačne. Ono što ih povezuje u njihovoj razlici mora biti nešto jedinstveno, monadologijski stabilno u posvemašnjoj metastabilnosti nove ravnoteže. Dakle, Sekstova sudbina u mnoštvu različitih i drukčijih usuda svodi se ipak na jedinstvenu neodredljivost sudbine uopće koja nije više nesvjesno ili neznanje o bitku bića, već ono što pripada nesvjesnoj želji za slobodom vlastite kontingencije. Sjajna priča o palači sudbina je zapravo mit o mogućnosti vladavine Mnoštva nad Jednim i taj se mit danas ozbiljuje u svim mogućim putovima tzv. „nove“ metafizike od kojih je ona Gillesa Deleuzea najvjerodostojnija zato što polazi od pojma postajanja (devenir), a ne od bitka, i od virtualne aktualizacije, a ne od kantovskih kategorija modalnosti. No, taj digitalni konstruktivizam ima svoju „khoru“ ili posljednju granicu. Ona je ujedno i kraj filozofije kao metafizike u kibernetici čiji je temeljni pojam tehnosfera. U pravu ste i ti Menone 2.0. i ti Fedre 2.0. Sebe isključujem jer sam pokrenuo ovaj razgovor i vodim ga prema kraju tako što tvrdim da više ne postoji ni „staro novo“ mišljenje ni „novo staro“ mišljenje, niti „novo novo“ mišljenje, a niti „drugo i drukčije“ koje bi bilo u sebi nesvodivo i autentično. Mišljenje ne misli bitak, već je događaj posve nove nužne kontingencije i lažne ukronije iz jednostavnog razloga što ova aporija koju smo naslijedili iz teodiceje Leibniza i, kako vidjesmo, iz rimske sofistike Lorenza Valle, nema baš nikakve posebne vrijednosti osim stilske i pripovjedne profinjenosti u mislećim igrama. Zašto, pitate se? Zbog toga što iz logike tehnosfere koju nazivamo transklasičnom ne postoji dostatan razlog, ni nužan usto, kojim bismo opravdali daljnju održivost Apolonova proročišta u Delfima i Jupiterov hram u Dodoni kao topologiju orfičkoga vidovnjaštva. Tehnosfera je, prijatelji i učenici moji dragi, probabilizam i vizualizacija događaja koji se konstruiraju iz biti umjetne inteligencije, a ne iz onog uma koji je bio bog za Aristotelova Protrepktikosa. Što će biti i desiti se nije više u nadležnosti one budističke ili zapadnjačke metafizike o kojoj Krležin Valent Žganec zvani Vudriga iz romana Na rubu pameti zbori da praf veli Kinez, človek se rodi da bi hmrl, već da bi racionalno dosegao besmrtnost bez tajne i nakon toga postao nalik onom snu Tarkvinija u kojem biva prenesen u neku nepoznatu zemlju. Epilog Ksantipa 2.0: Priče, puste priče, a nitko ništa korisno ne radi. Proklete lijenčine! Život nije mišljenje ni djelo, već rad i dosada. A sad razlaz i put pod noge! I filozofi pokorno odu svaki svojim putem u nepoznatu zemlju.

February 14, 2024
Tinov kozmopolitski kaos

Tinov kozmopolitski kaos

Imao je pravo Mirko Kovač kad je za Pjesnika nad pjesnicima ne samo s ovih prostora za sva vremena proglasio Augustina Tina Ujevića. Svaki njegov stih je zlatna kolajna, a svaka njegova gesta i stoička šutnja iz onih nekoliko filmskih sekvenci kad uzvišeno i gotovo građanski smjerno pozdravlja snimatelja skidajući pusteni šešir i teatralno ga okreće u smjeru drugih sfera pred Kazališnom kavanom u Zagrebu ukazuje na meditativnu samotnost i nepokorivost volje ovog nesvodiva Baudelaireova suputnika u svim našim maglama i svitanjima. Ono što me uvijek proganjalo kao nekovrsna nečista savjest jest zašto o našem najvećem Pjesniku ne postoji dostojna filozofijsko-književna interpretacija ako je već možda sudbinski određeno da o njemu u svijetu nema primjerene recepcije. Prošlo je doba prigodne „tinomanije“ u znaku pohvale boemstva i alkoholštine, još više različitih pokušaja da se od Tina učini ono što hrvatski narod nikad nije bio, naime, narod pjesnika i mislilaca, a za utjehu taj hajdegerovski iskaz povodom uvida u tajnu Hölderlinovih elegija za helenskim svijetom iskona nije ni Nijemcima donio više od potamnjela sjaja mitopoetske prošlosti. Više je učinio Arsen Dedić za produljenje Tinove misije u ovome svijetu od svih kakvih-takvih antologija, zbornika i priručnika koji Tina uglavnom ne više od korektnosti uzdižu i normaliziraju kao našeg najvećeg modernoga barda. No, kako to obično biva, Arsenova divna pjesma na Tinove stihove naslovljena Odlazak danas je postala hit svih mrtvozornika i organizatora svečanih pogreba i služi poput službene melankolije za ucviljenu obitelj u najtežim trenucima rastanka od dragih nam pokojnika. Tin je Tin i ova lirska tautologija dovoljno svjedoči o njemu čim navedemo samo dva stiha iz njegove poezije: Budimo kao mravi u gradnji mravinjaka i Za let si dušo stvorena! Ujevićeva refleksivna modernost prolazi uvijek kroz iskustvo spleena i dekadencije, nosi patos traganja za transcendencijom božanskoga u ovome svijetu bola i prolaznosti, sjedinjuje na stvaralački način i francuski simbolizam i onaj herojski mesijanizam Silvija Strahimira Kranjčevića. Ali u istinskome smislu duhovni je lik njegove egzistencijalne ekscentričnosti i ljepote posvemašnje autentičnosti kojom je nosio svoju težinu i sjaj singularnosti ipak nešto što ima sinkretičku formu eurobudhizma, rekli bismo parafrazom jedne knjige Petera Sloterdijka (Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Edition Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1989.) Naime, nije nimalo začudno da je bio blizak mističnim istočnjačkim duhovnostima, onom duhovnome iskustvu koje prethodi svim mukama upojedinjenja, te se u stapanju s akozmičkom prazninom svijeta pojavljuje kroz tjelesnu sinesteziju s onim što jeziku podaruje udivljenje osobitom moći slikovnoga ugođaja. Sjetimo se 22. soneta iz Kolajne s kojom uzdiže ljepotu Splita do onog što nitko prije i nitko poslije njega nikad nije uopće dosegao. Svaki je stih slikovna moćna impresija i snažna ekspresija, sjaj i melankolija Grada koji svoju metafizičku visinu zadobiva iz mitopoetske sveze ljubavi i onih samilosnih očiju tuđinske žene što se javljaju kao nedosegnuti ideal i kao utjeha u življenju posvećenom lutanju za svojom zvijezdom u beskrajnoj tmini svijeta. Zelenu granu s tugom žuta voća, u nekom starom spljetskom perivoju, sanjarim s mirom, dok se duša noća i vlaga snova hvata dušu moju. Nisu veličanstveni pjesnici samo stvar hermetičke sljedbe njihovih pratitelja i obožavatelja, već vox populi, onog što u časovima prosvjetljenja i tihe rezignacije znaju i onemoćali starci u svojoj tuzi i neizdrživoj samoći, a što izbija iz Tinove Svakidašnje jadikovke poput glasa negativnoga iskupljenja: Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam,/ i biti star, a biti mlad! – ..gaziti po cestama,/i biti gažen u blatu. – O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. – …ljubav, ili sveta smrt“, jer “mučno je, najmučnije,/ biti već star, a tako mlad!“. Uostalom, ono što je za velike moderne pjesnike aura njihove životno-egzistencijalne odluke da bez obzira na cijenu otvaraju tjeskobna vrata nove percepcije svijeta iz vlastite perspektive na svoj je jedinstven i jednokratan način proživio i Tin Ujević. To je odluka da je sloboda i ljepota uvjet mogućnosti smislenoga življenja kojemu samo umjetnost podaruje metafizičko opravdanje. U zbirci eseja amblematskoga naslova Skalpel kaosa. Iskopine iz sedre sadašnjice izvorno objavljene 1938. godine u izdanju Hrvatske književne naklade neovisnih književnika u Zagrebu, nailazimo na razmišljanja koja su srodna i bliska Nietzscheovoj postavci o umjetnosti kao protugibanju spram volje za moć europskoga nihilizma. Živjeti mitopoetski svoj usud u svijetu kao iskustvu kala i zvjezdane prašine svemirskih prostranstava znači biti usmjeren onome što samo iz umjetnosti zrači istinskom životnom moći. A budući da je pjesništvo onaj iskonski arché, onda je alkemija jezika i briga za njegovom čistoćom ono najviše što je čovjeku podareno da čuva, pronosi i uzdiže za života. Tinove su misli naravno sinkretičke i nemaju filozofijsku prožetost svezom pojma i slike. Ono što ih razdvaja od sličnih pokušaja u modernome pjesništvu i esejistici uopće jest ta bezuvjetna eurobudhistička vjera u smisao onog što je istodobno zijev praznine i treptaj one božanske, kristalne kocke vedrine. Ali, postoji nešto ipak čudovišno i nespokojno u svijetu tehničke ravnodušnosti spram jezika, onaj trenutak nastanka žrvnja svakodnevice koja svojom banalnošću sve svodi na zajednički nazivnik ništavila. Ujević je savršeno jasno pokazao da između logike onog svjetsko-povijesnoga „mravinjaka“ i mitopoetskoga anđeoskoga „leta duše“ postoji, uistinu paradoksalno, začudna korelacija. U sjajnoj knjizi francuskoga slikara, pjesnika i filozofa Pierrea Klossowskoga Nietzsche i začarani krug iz 1969. godine postavlja se ključno pitanje već na samome početku: Je li danas filozof uopće moguć? Zar to istom mjerom ne vrijedi i za pjesnika? I kakvi su odgovori otuda mogući ako ne da su oboje, i mišljenje i pjevanje, jedini protuotrov uznapredovalome tehnoznanstvenom nihilizmu sveopće vizualizacije i kvantifikacije života. Ujeviću je već 1938. godine bilo bjelodano da je skalpel kaosa ono jedino smisleno i stoga nemoćno sredstvo kojim moderna egzistencija zapadnjačkoga čovjeka ima mogućnost, ali ne i zbilju i nužnost, prebolijevanja ove fatalne bolesti oduševljenja s praktičnim svijetom funkcionalne dosade koja nam „olakšava“ životne tegobe i nudi zauzvrat privid blagostanja. No, umjesto utonuća u egzistencijalno iskustvo „mučnine“, onog ključnog romana mladoga Sartrea koji je na hrvatski kongenijalno preveo upravo Tin Ujević s francuskoga, alternativa ne leži tek u zagovoru čiste umjetničke dekadencije i esteticizma. Diskretni okret istočnjačkoj mudrosti u njegovim refleksijama gotovo da se podudara s onime što je o tome kazivao španjolski filozof José Ortega y Gasset u Razmišljanjima o tehnici godinu poslije objavljivanja Tinova Skalpela kaosa: »No, ljudski život nije samo borba s prirodom; on je također borba čovjeka sa svojom dušom. Čime je to Euroamerika pridonijela razvitku tehnika duše? Možda je u ovome području ona uistinu inferiorna u odnosu na neshvatljivu Aziju? Zaključimo naše razlaganje s otvaranjem a vista budućih istraživanja koja bi nam trebala suprotstaviti azijske tehnologije s onima zapadnjačke civilizacije.« Tinova je metafizička zadaća da u tom začudnome kozmopolitskome kaosu pronađe mogućnost „pobratimstva lica u svemiru“ i to s pomoću onog najkrhkijeg uopće, onog što proizlazi iz moći i nemoći jezika kao utjehe i spasonosne parmenidovske kerygme koja možda više nema takvu usudnu usmjerenost spram osmišljavanja života kakvu bismo htjeli da postoji u ovome svijetu sedre sadašnjice. No, ono što preostaje su poetske iskopine najvišeg ranga koji je hrvatskome jeziku ikad bio tako uznosito i jednostavno podaren od nekog umjetnika u njegovoj povijesti. Bili svi mi religiozni ili ateisti, skeptici ili nihilisti, na kraju valja reći još samo ovo: Hvala ti, Bože, na Tinu!

February 13, 2024
Suosjećanje kao performativna promjena života

Suosjećanje kao performativna promjena života

Najznačajniji performans koji govori o animalizmu, ljudsko-životinjskome odnosu i iskustvu šamanizma u suvremenoj umjetnosti dogodio se u svibnju 1974. godine. Čitav je tjedan u prigodi otvorenja René Block Gallery u New Yorku održan performans Josepha Beuysa, Coyote: I like America and America likes me. (Vidi o tome Caroline Tisdall, Joseph Beuys – Coyote, Schirmer/Mosel, Münich, 2008.) Beuys nije volio riječ performans kao ni filozof Lyotard. Zato ju je zamijenio riječju akcija, a Lyotard transformansom. U oba slučaja posrijedi je upućivanje na djelovanje u promjeni bitka i bića, a ne u izvedbenosti djela. U oba slučaja, naime, promišljanje onog što se izvodi, a ne prikazuje niti predstavlja kao fiksno djelo-objekt, jest događaj tjelesne samoprezencije koja se duhovno i duševno u tom činu, odnosno akciji i transformansu, bitno preobražava iz jednog iskustva u drugo. Kako je, dakle, izgledala ta znamenita Beuysova akcija u New Yorku prije gotovo pedeset godina. (O tome svjedoči Demosthenes Davetes u tekstu ‘Joseph Beuys – čovjek je skulptura’ (vidi Dossier Beuys, izbor i predgovor, Ješa Denegri, DAF, Zagreb, 2003., str. 173-175. S engleskoga prevela Biljana Romić.) Akcija je imala sljedeću „radnju“. Bolnički kombi dovozi Beuysa, omotana u onaj svoj legendarni pust, s aerodroma J. F. Kennedy, na koji je tek sletio iz Düsseldorfa, izravno u galeriju. Ostavlja ga ondje u kavezu s nedavno ulovljenim teksaškim kojotom. U nekoliko idućih dana umjetnik i nadalje umotan u pust poput čudovišne sablasti te kojot ne samo da zauzimaju i dijele zajednički prostor, uz štap kojim se Beuys držao. Oni se polako navikavaju živjeti zajedno u novome prostoru. Pritom umjetnik razgovara s divljom životinjom, hoda gore-dolje kavezom i svira na trijanglu koji je objesio na svoj vrat, dok buka iz kazetofona ispunjava prostoriju. Kojot je mokrio na pedeset primjeraka uvezanih novina Wall Street Journal. Polako se navikava na umjetnika i manje je nervozan, gotovo posve miran i spokojan. Na kraju shvaća da se performansu približava kraj i postaje tužan, uznemiren. Razlog nije teško otkriti. Naslućuje da mu privremeno društvo, Beuys kao čovjek-umjetnik, odlazi i da ostaje sam. Eto, to je uglavnom sve. Neću ovdje izvoditi nove postavke o tzv. društvenoj participaciji i društvenoj skulpturi kojom se Beuys proslavio u svijetu neoavangardne umjetnosti. Posve je bjelodano da njegovo istraživanje odnosa životinje i čovjeka u ovom slučaju iz Galerije René Block u New Yorku pretpostavlja ideju elementarne suosjećajnosti i suživota. Iako je to posredovano u umjetničkoj akciji privremenim življenjem kao boravištem u bačenoj situaciji zatvaranja u kavez kao prostor zatočenosti, oboje, i kojot i umjetnik međusobno se njuše i instinktivno stvaraju ključnu riječ suvremenoga deficita svih etičkih doktrina ‒ empatiju. Animalizam, društvena empatija spram Drugoga, elementarne životne sile, simboličko posredovanje kojota kao bića koje Indijanci smatraju svetim prenosnikom duhovne energije božanstva u prirodi, sve je to upisano u prostor svakodnevnoga boravka u zatočenju s čovjekom. Ako je Beuys-kao-čovjek umjetnik, što je onda ovaj teksaški singularni kojot kojem ne znamo ime, ali nazovimo ga Coyoteom? Je li i on umjetnik ili umjetnički medij, ako je Beuys sam sebe prozvao šamanom? Nema dvojbe da za suvremenu umjetnost, nasuprot mitskoj i religijskoj umjetnosti koja nije imala pojam za umjetnika kao subjekta umjetnosti i kao kultno-ritualnoga događaja stvaranja novoga u svijetu, ideja umjetnika predstavlja sintezu subjektivnosti njegova odnosa spram svijeta kao objekta i objektivnosti njegova utjelovljenja u sam prostor-vrijeme zbivanja tri temeljne diskurzivno-vizualne forme suvremene umjetnosti, a to su performativna-konceptualna-instalacijska. Umjetnik nije više nositelj duhovno-duševnih transcendentnih moći koje mu mit i religija upisuju u tijelo, već samo produhovljeno-ekstatičko tijelo koje misli i osjeća kao što šaman intuitivno i vizionarski misli i osjeća vibracije zemlje i neba. Umjetnik nije, dakle, kartezijanski subjekt u smislu pozicije cogita nasuprot kojeg stoji svijet kao sklop objekata i životinje u njemu kao puki mehanički automati. Svijet koji suvremena umjetnost nužno mora imati za svoj totalni teritorij šoka, provokacije i eksperimenta ovog perverznoga stroja deteritorijalizacije/reteritorijalizacije globalnoga kapitalizma kao u kavezu s onim svežnjem Wall Street Journala po kojem Coyote-kojot piša, nije drugi negoli iskonski prostor-vrijeme susreta životinje-čovjeka-stroja. Da, životinja je u horizontalnoj perspektivi imanencije života UMJETNIK kao što je to i hipotetički stroj-kao-instalacija u prostoru, ali onaj koji ima karakter automata. Stroj umjetnoga života, dakle hipotetički umjetna inteligencija kao osobnost nalik HAL-u 9000, isto je tako UMJETNIK. Dok je, naime, Coyote-kojot performer vlastite iskonske animalnosti, Beuys je šaman i zato pokretač akcije kao subjekt ovog umjetničkoga događaja. No, to ne može ipak biti teksaška divlja životinja, dok stroj mišljenja označava instalaciju u prostoru. Stoga Beuysova ideja umjetnosti tijela kao društvene skulpture po mojem razumijevanju stvari, koju sam izvodio u prvome svesku Tehnosfere, (Vidi Žarko Paić, Tehnosfera sv. I: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) doduše antropologijski u skladu s tzv. povratkom prirodi i elementarnoj socijetalnosti u doba u kojem njegova formula KUNST=KAPITAL predstavlja apsolutnu degeneraciju i života i umjetnosti, nije dovoljno radikalna. Zašto? Zato što umjetnost nije mimesis i reprezentacija, već događaj kao stvaranje novoga u svijetu, a čak je i ovaj performans ili akcija, kako Vam drago, insceniranje događaja i otuda racionalno uvođenje u različite mogućnosti izvođenja kako umjetnika tako i kojota. U doba tehnosfere umjetnost i umjetnik više nisu ništa resakralizirano. Zato Beuysovo neprestano ukazivanje na tzv. društvenu participaciju i na ezoterijsko i antropozofsko zazivanje Boga koji jest UMJETNOST naliči tek jednoj davnoj postaji u pustinji koja je prijeđena i pospremljena u muzej historiziranih slika odigrane povijesti. Ni umjetnik kao kojot niti kojot kao umjetnik nisu više „alternative“ za bilo kakvu nadolazeću budućnost. Kad čitam tekstove o Beuysu, oni mi izazivaju svojevrsnu nostalgičnu dosadu za vremenom kad je društvena kritika kapitalizma kao znaka dehumanizacije i degeneracije elementarnih vrijednosti imala smisla. Danas više nema. Danas je i performativna umjetnost kao krik slobode u tamnici života reality-show u realnome vremenu, a tijelo kao tzv. društvena skulptura u svojoj golosti i goloći postaje, rekao bi Agamben, biopolitičkom produkcijom smrti, tanatopolitikom, koja je samo drugo ime za ono što Paul Virilio izvrsnom sintagmom pogađa u bit čitave ove ‘velike priče’ ‒ estetikom iščeznuća.

February 12, 2024
Pobunjeni život protiv racionalne mistike

Pobunjeni život protiv racionalne mistike

Sukob između životnosti kao vjerodostojnosti književnosti i onog što je puka suprotnost tome i naziva se sofizmom ili neobaroknošću kao estetiziranjem života traje već odavno. Vjerojatno je tome izvorište već u sukobu između grčke i rimske književnosti, izvornika i kopije, ali navlastito će u punoj snazi i razmjeru odbojnosti prvog spram drugoga doći u 20. stoljeću. Ponovno je glavni akter Antonin Artaud koji je u svojem ulasku u francusku književnost početkom 1920ih godina institucionaliziranu moć i diskurs književnosti čak i u avangardnome ruhu nadrealizma proglasio ‘svinjarijom’ i to zato što su za njega knjige bile manje vrednije od života. Neobarokni ili postmoderni neokrunjeni kralj svjetske književnosti 20. stoljeća, jer nije dobio Nobelovu nagradu, nesumnjivo je Jorge-Luis Borges. O njemu sam napisao esej u knjizi Montaignov rez koja je objavljena još 2004. godine u izdanju Antibarbarusa. I na jednom sam mjestu ukazao na to problematično mjesto njegova duhovnoga položaja među piscima. Evo niza: aleksandrinizam-manirizam-postmodernizam-Borges. Može i od kraja spram početka. U tekstu sam koristio metaforu mirisa ružine ruže, one ruže koja za razliku od plotinske nije vječna, već samo književno ovjekovječena. Temeljna je figura ove ‘skolastičke’ književnosti citat, a njezin temeljni pojam simulakrum. Život postaje metafizička otmjena igra, vrijeme zbivanja prelazi granice prostora i vremena u stvarnosti, a posvemašnji ugođaj ove borgesijanske fuge postaje ono što bismo mogli nazvati ‘racionalnom mistikom’ teksta. Zato nije začudno zašto ga u svojoj postmodernoj klasifikaciji znanosti i znanja spominje i Michel Foucault u Riječima i stvarima, dok će, pak, Gilles Deleuze svoj pojam ‘kaosmosa’ dobiti preko trijade Joycea, Gombrowicza i Borgesa. Kad smo konačno spomenuli ime pisca koji ga strastveno negatorski osporava, ali ne tako da bi umanjio njegovu veličinu, već da bi kritički odbacio ono što Borges simbolizira u povijesti literature, vrijeme je da citiramo i ono najvažnije što Gombrowicz zamjera i doslovno prezire kad je riječ o borhesovštini. ʺBorges-erudit užasan je ignorant, a također nije ni previše inteligentan, jer je erudicija u svojoj biti neinteligentna. (…) Oh, ali ne iritira mene Borges, ja bih se s njime i njegovim djelom nekako i sporazumio u četiri oka,- ljute me borhesovci, ta armija esteta, cizelatora, konesera, posvećenih, surara, metafizičara, pametnjakovića, sladokusaca…Taj čisti artist posjeduje nemilu sposobnost da oko sebe unovači ono što je najbezvrednije i najuškopljenije!ʺ ( Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija, Fraktura, Zagreb, 2014., str. 136. i 137. S poljskoga preveo Mladen Martić. ) O Gombrowiczu kao književnome ‘princu dekonstrukcije’ prije Derride i o njegovim metodama ironije i rušenja svih lažnih idola europskoga duha pisao sam u knjizi Neiskazivost – O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. Ono što kaže o borhesovštini to je neporecivo. No, problem je s njegovim proznim djelima, a to vrijedi čak i za slavni roman Ferdydurke da je u silnoj avangardnoj akciji negacije Teksta kao takvog danas nečitljiv. Ono što jedino ostaje od ovog anti-neobaroka kao egzistencijalnoga otpora sustavu književnosti nacije-države i Kulture pseudo-domoljublja kojim je iritirao Poljake i Poljsku su njegovi Dnevnici i Posmrtna Autobiografija. Tzv. fikcionalne forme književnosti kojima se bavio ovaj anti-Borges slaveći više argentinske krave od njezinih pisaca u svojem apsurdnom dobrovoljnome izgnanstvu koje mu je spasilo život od nacističke okupacije i razaranja Poljske, gle čuda, nisu Gombrowiczu osigurale besmrtnost, već neumoljivi ispadi Jastva i Sebstva do krajnjih granica cinizma kao samosvijesti moderne literature. Nekako bih se sporazumio s Gombrowiczem u njegovoj težnji da spasi književnost od pošasti mandarinizma i literature za pisce. No, već je Ortega y Gasset u eseju o slikarstvu i slici jasno pokazao da s Velázquezom otpočinje doba slikarstva za slikare, s Mallarméom pjesništva za pjesnike, s Bohrom fizike za fizičare. Tzv. život uglavnom se vodi kao fikcija i iluzija života, pa je književnost, doduše, vjerodostojnija i divlje iskrena kad proizlazi u svojoj goloći istine iz Gombrowiczevih Dnevnika. No, nemojmo utvarati da je Poljak u pravu kad Borgesa onako žestoko ponižava kao manje inteligentnoga od recimo njegova ljubimca Sabatta. Pročitajte razgovore Borgesa i Sabatta, pa ćete vidjeti svu raskoš mišljenja i kazivanja pisca Alepha. Dakle, stvar nije u inteligenciji i visini IQ-a neobaroknoga majstora književnosti kao šahovske igre, nego u tome što je ovaj stil zasićen trojstvom aleksandrinizma naše hiperznanstvene epohe koja svoju stvaralačku originalnost crpi iz sinkretizma, eklektičnosti i hibridnosti. Samo je razlika u tome što se Gombrowicz svojim otmjenim i radikalno-kritičkim stilom pobunjenika protiv života kao Teksta ne uklapa u kalupe svijeta kao Akademije i Knjižnice, babilonske lutrije i neobarokne vječnosti za učene neznalice. Njegov je svijet onaj trans-atlantika i vječitog prkosa i pobune protiv svega onog što je Borges simbolizirao i još uvijek to čini. No, ne vrijedi li isto i za rimskoga klasika Vergilija i za njegova ironičnog kritičara, subverzivnoga disidenta Ovidija prognanog na otok u Crnome moru? Književnost je užitak u tekstu, imao je pravo Roland Barthes. Svi epigoni i sva ta silna svojta borhesovaca, ali i gombrowiczevaca, ne znače baš ništa i nitko ih ne čita. Ostaju samo oni koji vrijede, i koji drukčije i različito, umijeće pisanja uzdižu do carstva riječi, carstva smisla, bilo ono nalik ‘racionalnoj mistici’ ili ʺpobunjenome životu’. Sve drugo je vrijedno zaborava.

February 11, 2024